Lebedev protiv Rusije

Država na koju se presuda odnosi
Rusija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
4493/04
Stepen važnosti
2
Jezik
Bosanski
Datum
25.10.2007
Članovi
5
5-1
5-3
5-4
34
35
35-1
41
Kršenje
5-1
5-3
5-4
Nekršenje
34
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-3) Sudija ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudske funkcije
(Čl. 5-4) Procesno jemstvo za ispitivanje zakonitosti
(Čl. 5-4) Ispitivanje zakonitosti lišenja slobode
(Čl. 5-4) Brzina ispitivanja zakonitosti
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Ometanje vršenja prava predstavke
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Ruske Federacije, koju je Sudu podneo ruski državljanin, g. Platon Leonidovič Lebedev (podnosilac predstavke), krajem januara 2004.g.

Podnosilac navodi da, između 31.03. i 06.04.2004.g., njegov pritvor do suđenja nije bio zasnovan na sudskoj odluci; da rasprave o pritvoru održane 03.07.2003.g., 26.12.2003.g. i 08.06.2004.g. nisu ponudile dovoljne procesne garancije; da je razmatranje njegovih žalbi na naloge za pritvod od 26.12.2003.g. i 06.04.2004.g. bilo presporo. Navodi da njegov advokat nije imao mogućnosti da se sa njim sastane između 22.03. i 12.04.2003.g.

Podnosilac je rođen 1956.g. i trenutno služi zatvorsku kaznu. Bio je jedan od vodećih izvršnih rukovodilaca velike naftne kompanije Yukos. Na dan 20.06.2003.g. javni tužilac je otvorio istragu pod sumnjom na proneveru učinjenu tokom privatizacije kompanije, koja je bila u državnom vlasništvu, tokom 1994.g., od strane menadžera Yukos-a i srodnih kompanija. U narednih nekoliko meseci neki od njih su uhapšeni i optuženi. Dana 02.07.2003.g. podnosilac je primljen u bolnicu u vezi sa svojim hroničnim bolestima. Dok je bio u bolnici, uhapsili su ga nadležni organi kao osumnjičenog.
Sud je odbacio Vladin prigovor da podnosilac nema status „žrtve“.

NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 1 KONVENCIJE
- Član 5 stav 1(c) – pritvor zasnovan na sudskoj odluci.
- Član 5 – pravo na slobodu i sigurnost ličnosti – zakonito hapšenje i lišenje slobode.
Podnosilac tvrdi da je, prema odredbama nacionalnog zakona, pritvor morao biti utemeljen na sudskoj odluci. Sud primećuje da, između dva naloga za pritvor, jednu sedmicu nije bilo odgovarajuće sudske odluke (od 30.03. do 06.04.2004.g.) i da je u tom periodu bio nezakonit. Dakle, u tom delu je došlo do povrede člana 5 stav 1 Konvencije.

NAVODNA POVREDA PROCESNIH ZAHTEVA ČLANA 5 KONVENCIJE
Podnosilac se žalio na određeni broj procesnih grešaka u vezi s njegovim pritvorom. Tvrdio je da njegovim advokatima nije bili dozvoljeno da učestvuju u zatvorenim raspravama pred Okružnim sudom. Sud je razmatrao član 5 stavove 3 i 4 Konvencije. Sud utvrđuje da je podnosilac bio lišen delotvorne revizije zakonitosti njegovog lišenja slobode. Dakle, došlo je do povrede člana 5 stav 3 i 4 Konvencije.

NAVODNO MEŠANJE U PRAVO NA POJEDINAČNU PREDSTAVKU (ČLAN 34 KONVENCIJE)
Sud utvrđuje da je bilo potrebno da jedan od advokata podnosioca dođe do dodatnih ovlašćenja da bi mogao da se sastane sa njim. Određene formalnosti koje su morale da budu ispunjene nisu dovele do povrede ovog člana.

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravo na pravično zadovoljenje oštećenoj strani.
Sud je dosudio podnosiocu određene iznose na ime nematerijalne štete i na ime troškova.
Odluka Suda u određenom delu nije jednoglasna.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

PRVO ODJELJENJE

PREDMET LEBEDEV PROTIV RUSIJE

(Predstavka br. 4493/04)

PRESUDA

STRASBOURG

25. 10. 2007.

KONAČNI TEKST

2. 6. 2008.

Ova presuda će postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članu 44, stav 2. Konvencije. Može podlijegati uređivačkoj reviziji.

U predmetu Lebedev protiv Rusije, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), koji zasjeda kao Vijeće koje čine:

g. C.L. ROZAKIS, predsjednik
g. L. LOUCAIDES,
gđa N. VAJIĆ,
g. A. KOVLER,
g. E. STEINER,
g. K. HAJIYEV,
g. S.E. JEBENS, sudije,
i g S. NIELSEN, sekretar Odjeljenja,

nakon zatvorenog vijećanja održanog 4. 10. 2007, donosi sljedeću presudu, usvojenu tog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut predstavkom (br. 4493/04) protiv Ruske Federacije, koju je, u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija), Sudu podnio ruski državljanin, g. Platon Leonidovič Lebedev (u daljem tekstu: podnosilac predstavke), na dan 22. 1. 2004.
  2. Podnosioca su zastupali gđa Y. Liptser i Mr Y. Baru, advokati iz Moskve, te g. W. Peukert, advokat iz Strasbourga, te g. Amsterdam i g. Peroff, advokati iz Toronta. Odgovornu vladu predstavljao je g. P. Laptev, zastupnik Ruske Federacije pred Evropskim sudom za ljudska prava.
  3. Podnosilac navodi, naročito, da između 31. 3. i 6. 4. 2004, njegov pritvor do suđenja nije bio zasnovan na sudskoj odluci; da rasprave o pritvoru održane 3. 7. 2003, 26. 12. 2003. i 8. 6. 2004. nisu ponudile dovoljne procesne garancije; da je razmatranje njegovih žalbi na naloge za pritvor od 26. 12. 2003. i 6. 4. 2004. bilo presporo. Podnosilac navodi i da Vlada nije ispoštovala svoje obaveze po članu 34. Konvencije, na osnovu činjenice da njegov advokat nije imao mogućnosti da se s njim sastane između 22. 3. i 12. 4. 2003.
  4. Na dan 6. 4. 2004, Sud je odlučio da predmetu da prioritet, po pravilu 41. Pravila Suda. Odlukom od 18. 5. 2006, Sud je predstavku proglasio djelimično prihvatljivom.
  5. Podnosilac i Vlada su podnijeli svoje dalje prismene opservacije (pravilo 59, stav 1).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnosilac je rođen 1956. i trenutno služi zatvorsku kaznu u kaznenopopravnoj ustanovi FGU IK-3, koja se nalazi u mjestu Kharp, u pokrajini Yamalo-Nenetskiy.

A.  Podnosiočevo lišenje slobode

1.  Podnosiočevo hapšenje

  1. U vrijeme događanja opisanih u daljem tekstu, podnosilac je bio jedan od vodećih izvršnih rukovodilaca velike naftne kompanije Yukos. Na dan 20. 6. 2003, javni tužilac otvorio je istragu pod sumnjom za pronevjeru, počinjenu tokom privatizacije kompanije koja je bila u državnom vlasništvu, tokom 1994. godine, od strane grupe menadžera Yukosa i srodnih kompanija. U narednih nekoliko mjeseci, neki od njih su uhapšeni i optuženi, uključujući g. Khodorkovskiy, bivšeg direktora Yukosa; drugi su, iz straha od krivičnog gonjenja, napustili Rusiju.
  2. Na dan 2. 7. 2003. godine, podnosilac je primljen u bolnicu u vezi sa svojim hroničnim oboljenjima. Istog dana, dok je bio u bolnici, podnosoca su organi gonjenja uhapsili kao osumnjičenog u gore pomenutom krivičnom predmetu. Iz bolnice je odveden u centar za predpretresni pritvor.
  3. Na dan 3. 7. 2003, tužilac je podnosioca i još dvije osobe optužio za prevaru i nepoštivanje sudskog naloga. Tužilac je ustvrdio da je 1994. godine podnosilac prevario državu: na privatizacijskom tenderu je kupio vlasnički udio u velikoj rudarskoj kompaniji, ali nije ostvario povratno ulaganje u tu kompaniju, mada je to bila obaveza najboljeg ponuđača na tenderu. Nadalje, podnosilac nakon toga nije ispoštovao presudu koja mu je nalagala da vlasnički udio vrati državi.
  4. Podnosiočevi advokati uložili su prigovor na hapšenje i ostali pri tome da je njegov pritvor nekompatibilan s njegovim zdravstvenim stanjem. Istog dana, 3. 7. 2003, tužilaštvo je od Okružnog suda Basmanniy u Moskvi tražilo da podnosiocu produži pritvor.

2.  Inicijalni nalog za pritvor

  1. Rasprava o pritvoru trebala je da počne 3. 7. 2003. u 16:30 sati. Podnosilac je od suda tražio da odgodi raspravu, da bi se omogućilo učešće njegovih advokata. Sud je taj zahtjev odbacio, na osnovu toga što su advokati bili valjano obaviješteni o raspravi dva sata ranije, ali se nisu pojavili. Sud je odlučio da rasprava o pritvoru bude zatvorena za javnost.
  2. Prema podnosiočevim advokatima, oni su za raspravu o pritvoru saznali sat i četrdeset pet minuta prije početka. Kad su stigli u zgradu suda, nisu mogli prisustvovati, jer je sudija zaključao prostoriju i odbio da je otvori.
  3. Nakon što je saslušao podnosioca i tužilaštvo, sud je odlučio da podnosioca u uputi u pritvor. Sudska odluka nije precizirala trajanje pritvora. Što se tiče odsustva advokata na toj raspravi, sud je primijetio sljedeće:

“Sud smtra neosnovanim i ne može prihvatiti [podnosiočev] zahtjev za odgađanje [odluke] dok [njegovi advokati] ne budu u mogućnosti da prisustvuju. Dokumenti koje su predočili istražni organi dokazuju da su [advokati] bili obaviješteni o vremenu i mjestu rasprave unaprijed, konkretno u 14: 45 sati na dan 3. 7. 2003 [oni] su bili obaviješteni da će u 16:30 na dan 3. 7. 2003 [Okružni sud Basmanniy] razmatrati [zahtjev istražnog organa za nalog o pritvoru]. U stvarnosti, rasprava... je počela 3. 7. 2003. u 17:30, ali [advokati] još uvijek nisu stigi, niti su predočili valjane razloge za svoje odsustvo...”

  1. Odbrana se žalila na nalog o pritvoru, ali je na dan 23. 7 2003. Sud grada Moskve potvrdio. Podnosiočevi advokati bili su prisutni na raspravi po žalbi; podnosilac nije. Na toj raspravi je tužilaštvo predočilo dodatne dokaze u korist podnosiočevog pritvora. Žalbeni sud je za svoju odluku dao sljedeće razloge:

“[Tužilaštvo je predočilo] dokaze da [podnosilac] posjeduje tri pasoša, da je većina [njegovog] novca [konvertirana] u stranu valutu i položena na inostrane... bankovne račune, da posjeduje nekretnine u inostranstvu, i da je najveći dio njegovih poslovnih aktivnosti lociran izvan Rusije. Na praspravi [podnosiočevi] advokati ove dokaze nisu osporili. [Ti dokazi], zajedno sa činjenicom da je [podnosilac] rukovodilac nekoliko komercijalnih banaka i da ima međunarodne veze, podržavaju odluku [prvostepenog] suda da bi [podnosilac], ako ostane na slobodi, mogao pobjeći od istrage i suđenja, utjecati na ... svjedoke, uništavati dokaze, te na druge načine ometati postupak...”

Nadalje, žalbeni sud je zaključio da su podnosiočevi advokati valjano obaviješteni o terminu rasprave pred Okružnim sudom, ali se nisu pojavili. Sud je primijetio da su podnosiočevi advokati obaviješteni u uredu Generalnog tužioca, koja se nalazi u neposrednoj blizini zgrade Okružnog suda Basmanniy. Advokati odbrane su imali tri sata da tu stignu, ali se nisu pojavili na vrijeme. Shodno tome, sudija je imao razloga da im ne dozvoli da uđu, “jer kad su stigli u sud, rasprava je već bila počela, a bila je zatvorena za one koji nisu u njoj učestvovali”.

  1. Istraga je okončana 20. 7. 2003. Podnosilac i njegovi advokati su 22.7. 2003. počeli izučavati tužilački spis.

3.  Produžetak pritvora dok traje istraga

  1. Tužilaštvo je od Okružnog suda Basmanniy tri puta tražilo da produži podnosiočev pritvor, da mu se omogući da izuči tužilački spis. Na dan 28. 8. 2003, sud je pritvor produžio do 30. 10. 2003. Odbrana je na tu odluku uložila žalbu, koju je 15. 10. 2003. Sud grada Moskve odbacio.
  2. Sud je 28. 10. 2003. produžio pritvor do 30. 10. 2003. Žalbu advokata na ovaj nalog za pritvor Sud grada Moskve odbacio je 23. 12. 2003.
  3. Na dan 26. 12. 2003, sud je produžio pritvor do 30. 3. 2004. Sud je u nalogu za pritvor ponovio razloge za pritvor koji su navedeni u nalogu od 3. 7. 2003. Rasprava od 26. 12. 2003. održana je iza zatvorenih vrata.
  4. Na dan 30. 12. 2003. podnosiočev advokat, a 9. 1. 2004. i sam podnosilac, podnijeli su kratke žalbe na odluku od 26. 12. 2003. Prema Vladi, zapisnik sa rasprave od 26. 12. 2003. potpisan je 5. 1. 2004. Međutim, podnosiočevi advokati nisu ga dobili od sekretarijata suda sve do 14. 1. 2004. Podnosilac izjavljuje da je zapisnik deponiran u sekretarijat Okružnog suda Basmanny tek tri sedmice nakon rasprave. Po Vladu, sud je 22. 1. 2004. od podnosiočevog advokata dobio komentare na zapisnik; istog dana je te komentare odbacio, te potvrdio tačnost zapisnika sa rasprave. Na dan 23. 1. 2004. podnosiočev advokat, a 5. 2. 2004. i sam podniosilac, podnijeli su detaljno obrazložene žalbe na odluku od 26. 12. 2003. Obrazložene žalbe do suda su stigle 6. 2. 2004. Na dan 9. 2. 2004, Sud grada Moskve potvrdio je odluku od 26. 12. 2003.

4.  Podnosiočev pritvor tokom suđenja

  1. Nakon što je podnosilac završio s izučavanjem tužilačkog spisa, na dan 26. 3. 2004, tužilaštvo je spis predočilo Okružnom sudu Meschanskiy u Moskvi, za zakazivanje suđenja.
  2. Na dan 6. 4. 2004, Okružni sud Meschanskiy preliminarnu raspravu zakazao je za 15. 4. 2004. i odlučio da do tada podnosilac treba da ostane u pritvoru. Za tu odluku nije dat bilo kakav razlog. Čini se da podnosilac na toj raspravi nije bio prisutan, ali jeste njegov advokat.
  3. Podnosiočev advokat je 12. 4. 2004. poštom uložio žalbu na tu odluku, tvrdeći da sud nije saslušao podnosioca, niti naveo bilo kakve razloge za pritvor.
  4. Podnosiočev advokat je 15. 4. 2004. tražio od suda da pusti podnosioca, jer nikakve sudske odluke o pritvoru nije bilo od 30. 3 2004, kad je pritvor istekao, do 6. 4. 2004, kad je sud prihvatio predmet za suđenje. Istog dana, 15. 4. 2004, sud je ovaj zahtjev odbacio, zato što je tužilaštvo blagovremeno predočilo spis za suđenje, te zato što je od tog trenutka sud postao nadležan za podnosioca (перечисление за судом). Sud je odlučio i da podnosilac treba da ostane u pritvoru tokom suđenja. Tu odluku sud je je zasnivao na razlozima navedenim u nalozima za pritvor iz 2003. godine. I podnosilac i njegovi advokati bili su prisutni na raspravi 15. 4. 2004.
  5. Na dan 22. 4. 2004, Sud grada Moskve primio je žalbu podnosiočevog advokata protiv odluke od 6. 4. 2004, poslanu poštom (vidi stav 22. u gornjem tekstu). Na dan 26. 4. 2004, sud je žalbu proslijedio tužilaštvu na komentare. Sud je 14. 5. 2004. od tužilaštva i od privatnih tužilaca primio kompletiranu dokumentaciju. Na dan 20. 5. 2004. dokumentacija je proslijeđena odbrani. Na nenaveden datum, sud je raspravu zakazao za 27. 5. 2004. Podnosiočev advokat je 26. 5. 2004. podnio dodatnu žalbu. Sud je dodatnu žalbu proslijedio tužilaštvu na komentare. Nakon što je primio komentare, sud je raspravu zakazao za 9. 6. 2004.
  6. Na dan 8. 6. 2004, Okružni sud Meschanskiy održao je preliminarnu raspravu u krivičnom predmetu protiv g. Khodorkovskiyja i g. Kraynova, podnosiočevih suoptuženika. Tokom rasprave, sud je odlučio da podnosiočev predmet i premdete protiv njegovih suoptuženika spoji, uputio predmet na suđenje i potvrdio da podnosilac treba da ostane u pritvoru. Sud je, isto tako, odlučio da će suđenje biti otvoreno za javnost. Podnosilac i njegovi advokati nisu bili prisutni na toj raspravi, a tužilaštvo jeste.
  7. Na dan 9. 6. 2004, Sud grada Moskve odbacio je žalbu na odluke Okružnog suda Meschanskiy od 6. i 15. 4. 2004. Sud grada Moskve potvrdio je zakonitost podnosiočevog pritvora između 30. 3. i 15. 4. 2004; isto tako, odlučio je da su odluke od 6. i 15. 4. 2004. bile zakonite.
  8. Sud grada Moskve je 29. 7. 2004. odbacio žalbu protiv odluke od 8. 6. 2004. Podnosiočevi advkati učestvovali su u raspravi po žalbi, ali podnosilac nije. Sud grada Moskve smatrao je da je odluka Okružnog suda Meschanskiy, kojom se produžava pritvor, bila u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku, te da se zasnivala na materijalu koji se nalazi u spisu. Nadalje, Sud grada Moskve pribavio je medicinsko uvjerenje o g. Lebedevu od zatvorskog ljekara, koji je zdravstveno stanje podnosioca opisao kao “zadovoljavajuće”. Žalbeni sud zaključio je da podnosilac treba da ostane u pritvoru tokom suđenja.
  9. Na raspravi od 10. 9. 2004, tužilac je od suda tražio da produži podnosiočev pritvor do 26. 12. 2004, jer je prethodni nalog za pritvor isticao 26. 9. 2004. Odbrana je uložila prigovor, ali je sud udovoljio tom zahjtevu i produžio pritvor kako je tražebr. Razlozi koje je Okružni sud dao u svojoj odluci od 10. 9. ponovili su razloge navedene u odluci od 15. 4. 2004 (vidi stav 23. u gornjem tekstu). U nekoliko navrata tokom narednih nekoliko mjeseci, Okružni sud Meschanskiy produžavao je podnosiočev pritvor.
  10. Na dan 16. 5. 2005, Okružni sud Meschanskiy donio je osuđujuću presudu i podnosiocu izrekao zatvorsku kaznu od devet godina.

 B.  Posjete podnosiočevih advokata zatvoru

  1. G. Baru, advokat podnosioca, posjetio ga je u zatvoru 4. 12. 2003. i 22. 3 2004. Tokom posjete mu je podnosilac dao zabilješke vezane za suđenje. Dok je g. Baru izlazio, stražari su ga zaustavili i zaplijenili te bilješke. Tužilaštvo ih je kasnije vratilo.
  2. Gđa Liptser, drugi podnosiočev advokat, imenovana je 22. 3. 2004. da ga zastupa pred sudom. Pokušala je 23. 3. 2004. da ga posjeti u zatvoru. Međutim, uprava zatvora odbila je posjetu, jer gđa Liptser nije imala ovlaštenje da ga zastupa pred domaćim sudovima. U narednih nekoliko dana, gđi Liptser nije dozvoljeno da vidi svog klijenta; međutim, prema evidenciji koju vodi pritvorska ustanova i koju je Vlada predočila, podnosilac se sastao sa svojim drugim advokatima. Konkretno, g. Baru ga je posjećivao 30. 3, 1. i 2. 4. 2004, te 5. do 9. 4. 2004. Gđa Liptser je odgovarajuće ovlaštenje dobila 12. 4. 2004, te joj je dozvoljeno da vidi podnosioca. Kasnije se zbog ovih činjenica žalila Okružnom sudu Preobrazhenskiy, ali je sud 26. 4. 2004. odlučio da nije nadležan da razmatra tu žalbu. U cjelini sagledano, u periodu koji se ovdje razmatra, podnosilac je imao oko 20 sastanaka s gđom Lipster.

II. RELEVANTNI DOMAĆI ZAKON I PRAKSA

  1. Član 22, dio 2. Ustava Ruske Federacije predviđa da pritvor mora biti po nalogu suda. Pritvor bez sudskog naloga dozvoljen je samo na period od 48 sati.
  2. Zakon o krivičnom postupku iz 2001. godine predviđa:

Član 108. Pritvor do suđenja

“1. Pritvor do suđenja kao mjeru čuvanja sud primjenuje samo tamo gdje je nemoguće primijeniti drugu, manje strogu, mjeru predostrožnosti...

...

3. Tamo gdje postoji potreba da se pritvor primijeni kao mjera predostrožnosti... istražni organ shodno to traži od suda...

4. [Zahtjev] treba da razmatra sudija pojedinac okružnog suda... uz učešće osumnjičenika ili optuženika, javnog tužioca i branioca, ako se pojavljuje u postupku. [Zahtjev teba da se razmatra] na mjestu preliminarne istrage ili pritvora, u roku od 8 sati od prijema [zahtjeva] sudu.... Neopravdano odsustvo stranaka, koje su bile blagovremeno obaviještene o vremenu i mjestu rasprave, ne treba da spriječi [sud] u razmatrnaju zahtjeva [za pritvor], osim u slučaju odsustva optuženika.

...

7. Nakon što razmotri zahtjev [za pritvor], sudija treba da donese jednu od sljedećih odluka:

1) da primijeni mjeru pritvora do suđenja, kao mjeru čuvanja u odnosu na optuženog;

2) da odbaci zahtjev [za pritor];

3) da odgodi razmatranje zajteva za period do 72 sata, tako da stranka koja je podnijela zahtjev može predočiti dodatne dokaze kojima taj zahtjev potrkepljuje.”

Član 109. Vremensko ograničenje pritvora do suđenja

“1. Period pritvora tokom istrage krivičnih djela ne može trajati duže od dva mjeseca.

2. Ako je nemoguće završiti preliminarnu istragu u roku od dva mjeseca, te ako ne postoje razlozi za izmjenu ili ukidanje preventivne mjere, ovo vremensko ograničenje može na period do šest mjeseci može produžiti sudija okružnog ili mjesnog suda relevantnog nivoa, u skladu s procedurom predviđenom članom 108. ovog Zakona. Dalji produžetak ovog perioda na vrijeme do 12 mjeseci može se primijeniti u odnosu na osobe koje su optužene za izvršenje teških ili naročito teških krivičnih djela, samo u slučajevima posebne složenosti krivičnog predmeta, te pod uslovom da postoje osnove za primjenu ove preventivne mjere, a produženje može odrediti sudija istog suda, po zahjtevu istražnog organa, podnesenom uz saglasnost tužioca odgovarajućeg subjekta Ruske Federacije, ili vojnog tužioca istog statusa.

3. Trajanje pritvora može se produžiti i preko 12 mjeseci, ali ne više od 18 mjeseci, samo u izuzetnim slučajevima i u pogledu osobe optužene za izvršenje teških ili naročito teških krivičnih djela, a naložiti ga može [sudija] po zahtjevu istražitelja, podnsesnom uz saglasnost Generalnog tužioca Ruske Federacije ili njegovog zamjenika.

4. Dodatni produžeci ovog vremenskog roka nisu dozvoljeni. ...”

Član 110. Ukidanje ili izmjena preventivne mjere

“1.  Preventivna mjera mora se ukinutu kad prestane biti neophodna, ili se izmijeniti u strožiju ili blažu mjeru, ako se osnov za primjenu preventivne mjere... promijeni.

2. Ukidanje ili izmjena preventivne mjere treba da se izvršava po nalogu osobe koja vodi istragu, istražitelja ili tužioca ili sudije ili sudskom odlukom.

3. Preventivna mjera koju u predpretresnoj fazi primijeni tužilac, istražitelj ili ispitivač, po svom pismenom nalogu, može se otkazati ili izmijeniti samo uz saglasnost tužioca.”

Član 123. Pravo na žalbu

“Radnje (propusti) i odluke organa koji vrši i stragu, ispitivača, istražitelja, tužioca i suda mogu biti predmet žalbe u skladu s postupkom predviđenim ovim Zakonom, a žalbu mogu podnijeti učesnici u krivičnom postupku, te druga lica, u mjeru u kojoj poduzete procesne radnje i donesene procesne odluke pogađaju njihove interese.”

Član 227.  Ovlaštenja sudije u pogledu krivičnog predmeta podnesenog za suđenje

“1. Kad se krivični predmet podnese [sudu], sudija mora odlučiti o sljedećem; ili

(i)   da predmet proslijedi u [odgovarajuću] nadležnost; ili

(ii)  da održi preliminarnu raspravu; ili

(iii) da održi raspravu.

2. Odluka sudije je u formi rješenja...

3. Odluka se donosi u roku od 30 dana od dana kad je predmet podnesen sudu. Ako je optuženi u pritvoru, sudija mora donijeti odluku u roku od 14 dana od dana podnošenja predmeta sudu...”

Član 228.  Elementi koji se moraju utvrditi u vezi s krivičnim predmetom podnesenim za suđenje

“Kad se krivični predmet podnese za suđenje, suduja mora u odnosu na svakog optuženog utvrditi sljedeće elemente:

(i)   da li je taj sud nadležan za dati predmet;

(ii)  da li su uručene kopije optužnice;

(iii)  da li mjeru čuvanja treba ukinuti ili izmijeniti;

(iv)  da li podnesenim zahtjevima treba udovoljiti ...”

Član 231. Određivanje predmeta za suđenje

“1. Kad nema osnova za donošenje nijedne od odluka opisanih u podstavovima (i) ili (ii) prvog stava člana 227, sudija treba da odredi predmet za suđenje... U rješenju... sudija treba da odluči o sljedećim pitanjima:

...

(vi) o mjeri čuvanja, osim u slučajevima kad su odabrani predpretresni pritvor ili kućni pritvor...”

Član 255.  Mjera čuvanja tokom suđenja

“1. Tokom suđenja. sud može naložiti, izimjeniti ili ukinuti mjeru predostrožnosti u pogledu optuženog.

2. Ako je optuženi bio u pritvoru prije suđenja, njegov pritvor ne može biti duži od šest mjeseci od trenutka kad sud primi predmet za suđenje, do trenutka kad sud izrekne presudu, s izuzecima predviđenim stavom 3. ovog člana.

3. Su [...] može produžiti optuženikov predpretresni pritvor. Pritvor se može produžiti samo u pogledu optuženog koji se tereti za teška ili naročito teška krivična djela, i to svaki put za ne više od po 3 mjeseca...”

Član 259. Zapisnik sa rasprave

“1.  Tokom rasprave se vodi zapisnik. ...

6.  Zapisnik sa rasprave moraju izraditi i potpisati predsjedavajući sudija i sekretar suda, u roku od tri dana od rasprave. ...”

Član 376.  Određivanje predmeta za raspravu po žalbi

“1.  Po prijemu krivičnog predmeta sa žalbom... , sudija mora odrediti datum, vrijeme i mjesto rasprave [po žalbi].

2. Stranke se moraju obavijestiti o datumu, vremenu i mjestu [rasprave po žalbi] najkasnije četrnaest dana prije te rasprave. Sud odlučuje o tome da li će pritvorenik kojem je izrečena kazna biti pozvan na raspravu.

3. Pritvorenik kojem je izrečena kazna koji je iskazao želju da bude prisutan [na raspravi po žalbi] ima pravo da bude prisutan lično ili da svoj iskaz da video-linkom. Sud odlučuje u kom obliku će se osigurati učešće osobe kojoj je izrečena kazna. ...”

  1. Ustavni sud Ruske Federacije je 22. 3. 2005. usvojio Odluku br. 4-P po apelaciji koju je podnijela grupa pojedinaca, uključujući ovog podnosioca. Žalili su se na de facto produžetak pritvora nakon što su tužilačko organi predmete uputili na odgovarajuće sudove. Sud je zaključio da su odredbe Zakona koje podnosilac i drugi apelanti osporavaju u skladu s Ustavom Ruske Federacije. Međutim, način na koji ih sudovi u praksi tumače može biti u suprotnosti s njihovim ustavnim značenjem. Naročito u tački 3.2. Odluke, Ustavni sud smatra:

“Drugi dio člana 22. Ustava Ruske Federacije predviđa da je... pritvor dozvoljen samo na osnovu sudskog naloga ... Shodno tome, ako je period pritvora, kako je definiran sudskim nalogom, istekao, sud mora odlučiti o produženju pritvora, ili se optuženo lice mora pustiti...

Ova pravila zajednička su za sve faze krivičnog postupka, te pokrivaju i prelazak iz jedne faze u drugu. ... Prelazak predmeta u drugu fazu ne okončava automatski mjeru čuvanja primijenjenu u ranijim fazama.

Shodno tome, kad tužilaštvo predmet uputi sudu, mjera čuvanja primijenjena u predraspravnoj fazi... može se nastviti primjenjivati do isteka perioda za koji je određena datom sudskom odlukom [koja je izriče]...

[Prema članovima 227. i 228. Zakona o krivičnom postupku] nakon što primi krivični predmet koji se odnosi na optuženika u pritvoru, suduja treba, u roku od 14 dana, da zakaže raspravu i ustanovi “da li mjeru čuvanja treba ukinuti ili izmijeniti”. Ova formulacija impicira da odluka da se optuženi pritvori ili da mu se pritvor produži, donesena u predraspravnoj fazi, može stajati nakon završetka predraspravne istrage i upućivanja predmeta sudu, samo do kraja perioda za koji je ta mjera čuvanja određena.

Tužilaštvo, sa svoje strane, kad donosi optužnicu i predmet upućuje sudu, treba da provjeri da nije istekao period pritvora i da li je dovoljan da omogućava da sudija donese odluku [o daljem pritvoru optuženog do suđenja]. Ako je do upućivanja predmeta sudu taj period istekao, ili se čini da je nedovoljan da omogući sudiji da donese odluku [o pritvoru], tužilac, primjenjujući članove 108. i 109. Zakona o krivičnom postupku, [must] mora tražiti od suda da produži pritvor.”

U svooj Odluci, Ustavni sud dalje smatra:

“Pošto je lišenje slobode ... dopušteno samo na osnovu sudske odluke, donesene na raspravi ... pod uslovom da je pritvoreniku data prilika da sudu iznese svoje argumente, zabrana izdavanja naloga za pritvor ... bez rasprave važi za sve sudske odluke, bilo da se one tiču inicijalnog izricanja ove mjere čuvanja, ili njene potvrde.”

  1. Ustavni sud je 22. 1. 2004. donio Odluku br. 66-O o apelaciji u vezi s odbijanjem Vrhovnog suda da pritvoreniku dozvoli da prisustsvuej raspravi po žalbi po pitanju pritvora. Ustavni sud smatra:

“Član 376. Zakona o krivičnom postupku, koji uređuje prisustvo optuženika kojem je pred žalbenim sudom je određen pritvor... ne može se tumačiti tako da optuženika koji je u pritvoru... liši prava da iskaže svoje mišljenje žalbenom sudu, bilo ličnim prisustvom na raspravi, ili drugim zakonitim sredstvima, po pitanjima vezanim za razmatranje njegove pritužbe na sudsku odluku koja se tiče njegovih ustavnih prava i sloboda...”

  1. Član 72, stavovi 3. i 4. Zakona o krivičnom postupku iz 1996. godine predviđa da se vrijeme koje je optuženo lice provelo u predraspravnom pritvoru i pritvoru do suđenja uključuje u trajanje lišenja slobode u skladu s izrečenom kaznom.

ZAKON

I.  PRELIMINARNI PRIGOVORI VLADE U POGLEDU PRITUŽBE PO ČLANU 5, STAV 1. KONVENCIJE

A.  Neiscrpljenje domaćih lijekova

  1. U svojim opservacijama vezanim za meritum predmeta, Vlada tvrdi da podnosilac nije iscrpio domaće lijekove. Pokrenuo je postupak pred Ustavnim sudom Rusije, koji je okončan Odlukom 4-P od 22. 3. 2004, u njegovu korist. Vlada smatra da to pitanje još nije riješeno na domaćem nivou.
  2. Sud primjećuje da se Vladin prigovor može tumačiti na dva načina: prvo, tako da implicira da je pritužba Ustavnom sudu efektivan lijek koji je trebalo iscrpiti i drugo, tako da sugerira da Odluka Ustanvog suda podnosiocu otvara neke nove pravne puteve, koji ranije nisu postojali. Na ovaj ili na onaj način, Sud primjećuje da je vlada ovaj prigovor po prvi put istakla u svojim dodatnim opservacijama u vezi s meritumom, na dan 14. 6. 2006, nakon što je usvojena odluka oprihvatljivosti pritužbe. U takvim okolnostima, prvo pitanje na koje treba odgovoriti je da li je Vladi automatski nemoguće podnošenje takvog prigovora.
  3. U principu, Sud je nadležan da primi izjašnjenja o neiscpljenju domaćih lijekova ukoliko ih odgovorna država podnosi prije donošenja konačne odluke o prihvatljivosti (vidi, uz druge izvore, i K. o T protiv Finske [Veliko vijeće], br. 25702/94, stav 145, ECHR 2001-VII, i N.C. protiv Italije [Veliko vijeće], br. 24952/94, stav 44, ECHR 2002-X). U kontekstu ovog predmeta, to znači da čak i ako je pritužba Ustavnom sjudu bila “djelotvoran lijek” od samog početka, Vlada automatski nema mogućnost da to pitanje pokrene pred Sudom.
  4. Sud prihvata da razlozi koji pokreću prigovor na prihvatljivost mogu ponekad postati poznati tek nakon odluke o prihvatljivosti. Međutim, to ovjde nije slučaj, jer je Odluka br. 4-P usvojena dosta prije odluke o prihvatljivosti. Sud pocrtava u vezi s tim da tamo gdje se tokom postupka pred Sudom pojave novi, pravno relevantni procesni događaji, u interesu je valjanog ostvarivanja pravde da država ugovornica odmah podnese formalni prigovor (vidi, mutatis mutandis, N.C. protiv Italije [Veliko vijeće], navod gore, stav 39). Čak i pod pretpostavkom da je ta Odluka otvorila podnosiocu nove pravne mogućnosti, Vlada o tome nije obavijestila Sud do septembra 2006. Sud ne može prepoznati nikakve vanredne okolnosti koje bi Vladu oslobodile obaveze ta takav prigovor podnese blagovremeno (vidi Prokopovich protiv Rusije, br. 58255/00, stav 29, 18. 11. 2004).
  5. Ukupno posmatrano, Sud smatra da Vlada automatski nema mogućnost da pokrene prigovor u vezi s navodnim neiscrpljenjem domaćih lijekova, te ga odbacuje.

B.  Status žrtve

  1. Nadalje, Vlada tvrdi da odluka Ustavnog suda od 22. 3. 2005. podnosioca lišava statusa žrtve. Ustavni sud je otvoreno potvrdio kršenje njegovih prava. Nadalje, vrijeme koje je podnosilac proveo u pritvoru do suđenja oduzeto mu je od izrečene kazne.
  2. Na samom početku, Sud primjećuje da je sličan argument odbacio u predmetu Pavletić protiv Slovačke (br. 39359/98, stavovi 60-61, 22. 6. 2004). Kao i u predmetu Pavletić, i u ovom predmetu Vlada nije postavila prigovor u fazi postupka kad se odlučivalo o prihvatljivosti. U tom pogledu, može se smatrati da im je, u principu, automatski nemoguće pokretati taj prigovor u ovoj fazi (pravilo 55. Pravila suda; vidi, između ostalog, i Amrollahi protiv Danske, br. 56811/00, stav 22, 11. 7. 2002; Mansur protiv Turske, presuda od 8. 6. 1995, Serija A, br. 319-B, stavovi 47. i 48; i Nikolova protiv Bugarske [Veliko vijeće], br. 31195/96, stav 44, ECHR 1999-II).
  3. U svakom slučaju, Sud se ne može složiti s Vladom da podnosilac više nema status žrtve u smislu člana 32. Sud u vezi s tim pocrtava da podnosilac može izgubiti status žrtve ako se ispune dva uslova: prvo, vlasti trebaju da potvrde navodna kršenja, bilo eksplicitno ili suštinski, i drugo, moraju da osiguraju preinaku (vidi Guisset protiv Francuske, br. 33933/96, stavovi 66-67, ECHR 2000-IX). Odluka ili mjera povoljna po podnosioca u principu nije dovoljna da mu ukine status “žrtve”, ako nema takve potvrde i preinake (vidi Constantinescu protiv Rumunije, br. 28871/95, stav 40, ECHR 2000-VIII).
  4. Vraćajući se konkretnom predmetu, Sud primjećuje da se odluka i ne može smatrati “potvrdom” kršenja prava podnosioca. Ustavni sud nije razmatrao pojedinačnu situaciju podnosioca kao takvu, već je dao ustavno tumačenje zakona.
  5. Nadalje, odluka sama po sebi podnosiocu ne daje preinaku u pogledu nedostataka koji se tiču zakonitosti njegovog pritvora. Čini se da, formalno govoreći, odluka ne može poslužiti kao osnov za razmatranje podnosiočeve pritužbe u pogledu njegovog nezakonitog pritvora, a iz Vladinog podneska nije jasno kakve je druge efekte odluka mogla imati.
  6. Što se tiče činjenice da je period koji je podnosilac proveo u pritvoru prije izricanja kazne uključena u trajanje kazne, Sud primjećuje da, u principu, ublažavanje kazne može datog pojedinca lišiti statusa žrtve, kad državne vlasti potvrde kršenje Konvencije i podnosiočevu kaznu smanje u mjerljivom obimu, da bi preinačili prethodna kršenja člana 5 (vidi, mutatis mutandis, Dzelili protiv Njemačke, br. 65745/01, stavovi 83 et seq., 10. 11. 2005). Međutim, u ovom konkretnom predmetu, uključivanje vremena provedenog u pritvoru u sveukupno vrijeme koje podnosilac treba da odsluži nije ni na koji način povezano s navodnim kršenjem člana 5, stav 1. Konvencije. Kako proizilazi iz člana 72. Krivičnog zakona, vrijeme provedeno u pritvoru automatski se oduzima od konačne presude, bez obzira na to da li je bilo neregularno ili ne.
  7. Shodno tome, ne može se reći da je podnosilac izgubio status žrtve u smislu člana 34. Konvencije. Prema tome, Vladin prigovor se treba odbaciti.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5, STAV 1. KONVENCIJE

  1. Podnosilac se žalio po članu 5, stav 1 (c) Konvencije, da između 31. 3. i 6. 4. 2004. njegov pritvor nije bio zasnovan na sudskoj odluci, te je, prema tome, bio “nezakonit”. U smislu relevantnosti, član 5. kaže:

“Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

...

(c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne...”

A.  Izjave stranaka

  1. Vlada tvrdi da je ova pritužba očigledno neutemeljena. Po članu 255. Zakona o krivičnom postupku, pritvor je trajao tokom suđenja. Čim je tužilaštvo uputilo predmet sudu, podnosilac je “dodijeljen” sudu (перечислен за судом). U takvim okolnosima, Okružni sud je, po članu 227, stav 3. Zakona o krivičnom postupku, imao četrnaest dana da odluči o podnosiočevom pritvoru. Prema tome, važenje odluke Okružnog suda Basmanniy od 26. 12. 2003. trajalo je do 6. 4. 2004.
  2. Podnosilac insistira na svojoj pritužbi. Kako Ustavni sud tumači član 255, pritvor je morao biti utemeljen na sudskoj odluci.

B.  Ocjena Suda

  1. Sud primjećuje da je podnosiočev pritvor do suđenja istekao nekoliko dana nakon što je tužilaštvo predmet uputilo na suđenje. Međutim, tek sedam dana kasnije sud odlučuje da podnosilac treba da ostane u pritvoru i tokom suđenja. Pojavljuje se pitanje da li je njegov pritvor tokom te sedmice bio “zakonit” u smislu člana 5, stav 1.
  2. Sud pocrtava da termini “zakonit” i “u skladu sa zakonom propisanim postupkom” upotrijebljeni u članu 5, stav 1. Konvencije suštinski upućuju na domaći zakon i obavezu države da uskladu materijalne i procesne odredbe. Konvencija uz to traži i da svako lišenje slobode bude u skladu sa svrhom člana 5, što je da se spriječi da osobe budu lišene slobode proizvoljno (vidi, uz druge izvore, i, Erkalo protiv Holandije, presuda od 2. 9. 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI, str. 2477, stav 52).
  3. Prvenstveno je na domaćim vlastima, konkretno na sudovima, da tumače i primjenjuju domaći zakon. Međutim, pošto po članu 5, stav 1, nepoštivanje domaćeg zakona podrazumijeva kršenje Konvencije, iz toga proizilazi da Sud može i treba da koristi određeno ovlaštenje da sagleda da li je zakon ispoštovan. Period pritvora će, u principu, biti zakonit ako je obavljen po sudskom nalogu (vidi Douiyeb protiv Holandije [Veliko vijeće], br. 31464/96, stavovi 44-45, 4. 8. 1999). U vezi s tim, Sud bi naglasio da je, s obzirom na važnost lične slobode, neopgodno da važeći domaći zakon zadovoljava standard “zakonitosti” koji postavlja Konvencija, a koji traži da svi zakoni, bilo pisani ili nepisani, budu dovoljno precizni da građanima omoguće – uz odgovarajući savjet, ako je to potrebno – da predvide, do stepena koji je u datim okolnostima razuman, posljedice koje data radnja može podrazumijevati (vidi Steel i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. 9. 1998, Reports 1998-VII, str. 2735, stav 54).
  4. Vođen ovakvim pristupom, Sud je u jednom broju predmeta osudio praksu držanja optuženika u pritvoru samo na osnovu optužnice, bez odgovarajućeg sudskog naloga za to (vidi Baranowskiprotiv Poljske, br. 28358/95, stavovi 42-58, ECHR 2000-III; vidi i Ječius protiv Litvanije, br. 34578/97, stav 56, ECHR 2000-IX). U predmetu Baranowski, podnosiočev kontinuirani pritvor bio je rezultat pravosudne prakse ustanovljene u odsustvu bilo kakvih konkretnih zakonodavnih odredbi ili jasne sudske prakse po tom pitanju (vidi, s druge strane, Laumont protiv Francuske, br. 43626/98, stavovi 43. et seq., ECHR 2001-XI).
  5. Sud primjećuje da je u ovom konkretnom predmetu pritvor za koji nije bilo odobrenja trajao jednu sedmicu – od 30. marta do 6. aprila 2004. Shodno tome, pauza između dva naloga za pritvor u konkrentom predmetu manje je značajna nego u predmetu Baranowski (navod gore).
  6. Međutim, ta specifična karakteristika ruskog sistema predraspravnog pritvora već je razmatrana u predmetu Khudoyorov protiv Rusije (br. 6847/02, stavovi 145. et seq., ECHR 2005-... (odlomci)). U tom predmetu, Sud je ustanovio da pritvor bez sudskog naloga ili drugog jasnog pravnog osnova nije kompatibilan sa standardom “zakonitosti” otjelotvorenim u članu 5, stav 1, mada, prema Vladinom tumačenju člana 227, stav 3. Zakona o krivičnom postupku, pritvor bez valjanog naloga ne bi mogao trajati više od dvije sedmice. Sud je zaključio da je u tom periodu “podnosilac bio u zakonskom vakuumu, koji nije bio pokriven bilo kakvom domaćom zakonskom odredbom” (Khudoyorov, stav 149).
  7. Nadalje, u ovom konkretnom predmetu, Ustavni sud Rusije, po zahtjevu podnosioca, takvu praksu osuđuje kao neustavnu (vidi dio “Relevantni domaći zakon” u gornjem tekstu). U takvim okolnostima, Sud zaključuje da pritvor nije bio “zakonit” u smislu Konvencije.
  8. Sud zaključuje da podnosiočev pritvor između 30. 3. i 6.4. 2004. nije imao pravni osnov, te je, prema tome, bio “nezakonit”. Shodno tome, u tom smislu je došlo do kršenja člana 5, stav 1.

III. NAVODNO KRŠENJE PROCESNIH ZAHTJEVA ČLANA 5. KONVENCIJE

  1. Podnosilac se žali po članu 5. Konvencije na određeni broj procesnih grešaka u vezi s njegovim pritvorom. Konkretno, rasprave pred Okružnim sudom Basmanniy, održane 3. 7. i 26. 12. 2003. i 8. 6. 2004. održane su iza zatvorenih vrata, njegovi advokati nisu mogli učestvovati u raspravi pred Okružnim sudom Basmanniy 3. 7. 2003, Okružni sud Meschanskiy nije ga pozvao na svoju raspravu 8. 6. 2004, a Sudu grada Moskve je trebalo jako dugo da razmotri njegove žalbe na produženja pritvora. Sud je razmatrao ovaj aspekt predstvke po članu 5, stavovi 3. i 4. Konvencije, koji kaže sljedeće:

“3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijma o pojavljinjanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.”

A.  Izjave Vlade

  1. Kao prvo, Vlada tvrdi da je ova pritužba nekompatibilna s Konvencijom, jer član 5, stav 4. nije primjenjiv na date rasprave, a uz to, postupak nije morao, po članu 5. Konvencije, da ponudi isti nivo garancija kao postupak po članu 6. Konvencije. Vlada se poziva na predmet Neumeister protiv Austrije (presuda od 27. 7. 1968, Serija A, br. 8, stav 24), gdje je Sud smatrao da “puni pismeni postupak ili usmena rasprava sa strankama, pri razmatranju takvih lijekova, bila bi izvor kašnjenja kakvo je bitno izbjeći u ovom polju”.
  2. Drugo, Vlada smatra da podnosiočeva prava po članu 5. nisu prekršena. Što se tiče odsustva javnosti, po domaćem zakonu je Okružni sud Basmanniy imao pravo da te rasprave održi bez prisustva javnosti, jer odsustvo javnosti nije nanosilo štetu podnosiočevoj odbrani, i jer je podnosiočevo suđenje svakako bilo javno.
  3. Što se tiče podnosiočevog neprisustvovanja raspravi održanoj 8. 6. 2004, Vlada ukazuje na to da podnosilac nije bio pozvan na ovu raspravu, jer je vođena u okviru drugog predmeta, tj. predmeta g. Khodorkovskiya i g Kraynoprotiva. Međutim, pošto su tokom predraspravne istrage podnosilac i njegovi suoptuženici tražili da njihovi predmeti budu spojeni, sud je 8. 6. 2004. udovoljio tom zahtjevu. Po Zakonu o krivičnom postupku, konkretno po članovima 227, 228, 231. i 236. Zakona o krivičnom postupku, sud je, po sopstvenoj inicijativi i zajedno sa spajanjem predmeta, morao ponovo razmotriti mjere čuvanja primijenjene na optuženog. Shodno tome, taj dan sud nije ni izrekao ni produžio pritvor podnosiocu, već samo potvrdio njegovo važenje.
  4. Što se tiče žalbe protiv odluke od 26. 12. 2003, sud je tu žalbu razmatrao samo četiri dana nakon što je podnosilac podnio svoju konačnu verziju. Što se tiče žalbe protiv odluke od 6. 4. 2004, kašnjenje je izazvala podnosiočeva braniteljica. Ona je poslala žalbu poštom, u mjesto da je dostavi lično, te podnijela dodatnu žalbu dan prije rasprave po prvoj žalbi. Sud je morao tu dodatnu žalbu poslati tužilaštvu na komentare, i ta neophodna formalnost izazvala je kašnjenje.

B.  Izjave podnosioca

  1. Kao prvo, podnosilac ostaje pri tome da je član 5, stav 4. primjenijv na postupak koji se ovdje razmatra. Po njegovoj izjavi, sudska praksa Suda se razvija još od predmeta Neumeister. On se poziva na predmet Winterwerp protiv Holandije (presuda od 24. 10. 1979, Serija A, br. 33, stav 60), gdje je Sud podcrtao sljedeće:

“Sudski postupak pomenut u članu 5, stav 4. ... istina, ne mora uvijek ići uz iste garancije kakve se traže po članu 6, stav . ... Ipak, neophodno je da data osoba ima pristup sudu i priliku da je se sasluša bilo lično, bilo, ako je tako neophodno, kroz neki oblik zastupanja, bez čega neće imati “temeljne procesne garancije primijenjene na pitanja lišenja slobode”.”

Sud je svojim kasnijom sudskom praksom potvrdio ovakav pristup. Tako je, u predmetima Nikolov protiv Bugarske (br. 38884/97, stavovi 97, 30. 1. 2003) i Migoń protiv Poljske (br. 24244/94, stav 68, 25. 6. 2002), Sud utvrdio da postupak o pritvoru mora na adekvatan način stranama iu postupku osigurati “jednakost stranaka pred sudom”.

  1. Drugo, podnosilac tvrdi da su njegova procesna prava po članu 5. prekršena. Javnost rasprave o pritvoru jedan je od suštinskih principa pravde. Sud je odlučio da te rasprave održi bez prisustva javnosti, bez da je o tome pitao strane u postupku ili naveo bilo kakve razloge.
  2. Što se tiče njegovog neprisustvovanja raspravi održanoj 8. 6. 2004, podnosilac ostaje pri tome da pravo učešća u postupku za određivanje pritvora ne zavisi od prirode postupka, kako to sugerira Vlada. Poziva se na Odluku Ustavnog suda Ruske Federacije od 22. 3. 2005, koja kaže da se prisustvo pritvorenika na raspravi o njegovom pritvoru zahtijeva u svim okolnostima, bez obzira na to da li sud izriče, produžava ili potvrđuje zakonitost pritvora.
  3. Što se tiče žalbe na odluku od 26. 12. 2003, podnesena je kasno, jer okružni sud nije na vrijeme izdao zapisnik sa rasprave. Što se tiče žalbe na odluku od 6. 4. 2004, Sud grada Moskve mogao je brže obaviti neophodne procesne formalnosti.

C.  Ocjena Suda

1.  Primjenjivost člana 5, stavovi 3. i 4, na postupak o pritvoru

  1. Sud će početi od razmatranja prvog argumenta koji Vlada nudi, tj. da član 5, stav 4. nije primjenjiv na ovaj postupak. Sud primjećuje da je u fazi odlučivanja o prihvatljivosti ovo pitanje spojeno s meritumom predmeta.
  2. Jeste tačno da član 5, stav 4. prvenstveno garantira pravo da se pokrene postupak kojim će o zakonitosti pritvora odlučiti sud. Upredmetu Neumeister, na koji se Vlada poziva u svojoj izjavi, Sud je utvrdio da termin “sud” u kontekstu člana 5, stav 4. “implicira samo da organ koji je pozvan da o tome odlučuje mora posjedovati pravosudni karakter, tj. biti nezavisan i od izvršne vlasti i od strana u predmetu; to se ni na koji način ne odnosi na postupak koji će se slijediti” (stav 24).
  3. Međutim, Konvencija je “živi instrument koji se mora tumačiti u svjetlu uslova sadašnjeg vremena” (vidi, uz ostale izvore, i Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. 4. 1978, Serija A, br. 26, str. 15-16, stav 31). Neumeister je bio jedan od prvih predmeta po članu 5; u protekle tri decenije, bivša Komisija i Sud konzistentno su tumačili član 5, stav 4, tako da on daje određene procesne garancije pritvoreniku, generalno slične onima koje se daju po članu 6, stav 1. Konvencije (vidi, naprimjer, Winterwerp, navod gore, str. 24, stav 60; Sanchez-Reisse protiv Švicarske, 21. 10. 1986, Serija A, br. 107; Kampanis protiv Grčke, 13. 7. 1995, Serija A, br. 318-B; te Ilijkov protiv Bugarske, br. 33977/96, 26. 7. 2001, stav 103). Tako je, u predmetu Nikolov, koji navodi podnosilac (stav 97), Sud kazao:

“Postupak vođen po članu 5, stav 4. Konvencije bi, u principu, trebao da zadovoljava, u najvećoj mogućoj mjeri u okolnostima istrage koja je u toku, osnovne zahtjeve pravičnog suđenja.”

  1. Po mišljenju Suda, malo je relevantno da li sud odlučuje o zahtjevu za puštanje koji je podnijela odbrana, ili o zahtjevu za pritvor koji podnosi tužilaštvo. Takav pristup usvojene je u jednom broju novijih predmeta. Naprimjer, u predmetu Graužinis protiv Litvanije (br. 37975/97, stav 33, 10. 10. 2000), Sud je odlučio da je produženje pritvorenikovog istražnog pritvora od strane okružnog suda, po zahtjevu tužioca, također moralo podrazumijevati garancije člana 5, stav 4. Konvencije (vidi i Telecki protiv Poljske (odluka) br. 56552/00, 3. 7. 2003).
  2. Nadalje, mada Konvencija ne prisiljava države ugovornice da uspostave drugi stepen nadležnosti za razmatranje zakonitosti pritvora, “država koja uvede takav sistem mora, u principu, pritvorenicima dati iste garancije po žalbi kao i u prvom stepenu” (vidi Navarra protiv Francuske, presuda od 23. 11. 1993, Serija A, br. 273-B, stav 28, i Toth protiv Austrije, presuda od 12. 12. 1991, Serija A, br. 224, stav 84). U predmetu Włoch protiv Poljske (br. 27785/95, stavovi 125. et seq., ECHR 2000-XI), Sud je član 5, stav 4, primijenio na postupak pred Pokrajinskim sudom Krakova, koji je produžio podnosiočev pritvor po zahtjevu tužioca, kao i na postupak pred Žalbenim sudom Krakova, koji je potvrdio zakonitost sudskog naloga o produženju podnosiočevog pritvora. Shodno tome, član 5, stav 4, primjenjiv je i na produžetak podnosiočevog pritvora i na žalbeni postupak.
  3. Što se tiče pritužbe o greškama u raspravi o pritvoru od 3. 7. 2003, Sud primjećuje da je 3. 7. 2003. podnosilac bio “izveden pred sudiju” u smislu stava 3. člana 5. Shodno tome, pritužba vezana za raspravu o pritvoru održanu 3. 7. 2003. spada pod tu odredbu Konvencije.

2.  Usklađenost postupka o pritvoru sa članom 5, stavovi 3. i 4.

(a)  Opći principi

  1. Sud primjećuje da i treći i četvrti stav člana 5, uprkos različitim formulacijama, impliciraju pravosudni karakter postupka (vidi De Wilde, Ooms i Versyp presuda od 18. 6. 1971, Serija A, br. 12, str. 40, stav 76). Shodno tome, u predmetu Schiesser protiv Švicarske (presuda od 4. 12. 1979, Serija A, br. 34, stav 31), Sud je smatrao:

“Po članu 5, stav 3, postoji i procesni i materijalni zahtjev. Procesni zahjtev stavlja “službeno lice” pod obavezu da lično sasluša osobu koja se pred njega izvede.”

U predmetu Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 26. 5. 1993, Serija A, br. 258-B, stav 58), Sud je otišao čak i dalje i smatrao:

“Sud primjećuje da uvođenje “sudije ili drugog službenog lica ovlaštenog da vrši sudsku vlast” u proces produžetka perioda pritvora ne bi, samo po sebi, stvorilo situaciju koja je u skladu sa članom 5, stav 3. Ta odredba, kao i član 5, stav 4, mora se shvatati tako da zahtijeva da je neophodno da se slijedi postupak koji je sudskog karaktera [naglašavanje dodano], mada taj postupak ne mora obavezno biti identičan u svakom predmetu kad je potrebna intervencija sudije.”

  1. Prema tome, u principu, Sud ne vidi nikakvog razloga da pravi razliku između sudske odluke koja nameće pritvor, produžava ga ili provjerava njegovu zakonitost. Svi takvi postupci bi trebali nuditi određeni minimum procesnih garancija, a sudska praksa po stavu 4. člana 5. Konvencije je, u pravilu, primjenjiva na postupke o pritvoru koji spadaju pod član 5, stav 3. U isto vrijeme, Sud se poziva na ono što je utvrdio u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, gdje je smatrao da “oblici postupka koji se traži po Konvenciji ne moraju... biti identični u svim slučajevima gdje je potrebna intervencija suda” (presuda od 18. 6. 1971, Serija A, br. 12, stav 78). Shodno tome, mada principi koji uređuju postupak pritvora po članu 5, stavovi 3. i 4, jesu slični, obim tih procesnih garancija ponekad može varirati i, u svakom slučaju, ne može biti isti kao po članu 6. Konvencije.
  2. Sud primjećuje da podnosiočev pritvor u ovom predmetu ulazi u opseg člana 5, stav 1(c). U takvoj situaciji, kad se razmatra zakonitost pritvora prije istrage i suđenja, obično se traži rasprava (vidi SanchezReisse, navod gore, stav 51, i Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. 10. 1998, Reports 1998-VIII, stav 162, s daljim napomenama). Nadalje, postupak mora podrazumijevati dvije suprotstavljene strane i mora uvijek osigurati jednakost stranaka pred sudom – i tužioca i pritvorenika (vidi Nikolova, navod gore, § 59; vidi also Graužinis, navod gore, § 31). To naročito znači da pritvorenik treba da ima pristup dokumentima koji su u istražnom spisu, a koji su neophodni za ocjenu zakonitosti njegovog pristupa (vidi Lamy protiv Belgije,presuda od 30. 3. 1989, Serija A, br. 151, stav 29, i Schöps protiv Njemačke, br. 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Pritvorenik bi također trebao imati priliku da dâ komentare na argumente koje predoči tužilaštvo (vidi Niedbała protiv Poljske, br. 27915/95, stav 67, 4. 7. 2000). Može biti potreban i neki vid zakonskog zastupanja, konkretno kad pritvorenik nije u stanju da se sam adekvatno brani, ili u drugim posebnim okolnostima (vidi Bouamar protiv Belgije, presuda od 29. 2. 1988, Serija A, br. 129, stav 62; Megyeri protiv Njemačke, presuda od 12. 5. 1992, Serija A, br. 237-A; i Öcalan protiv Turske [Veliko vijeće], br. 46221/99, stav 70, ECHR 2005-...). I konačni, postoje određeni zahtjevi u pogledu obima revizije po članu 5, stav 4 (vidi E. protiv Norveške, presuda od 29. 8. 1990, Serija A, br. 181-A, stav 50).
  3. Sud dalje primjećuje da član 5, stav 4, predviđa da se “o zakonitosti pritvora odlučuje u kratkom roku” (naglašavanje dodano). Sud će se ovom pitanju vratiti u daljem tekstu (vidi stavove 95. et seq.). Za sada Sud primjećuje da postoje dva aspekta ovog zahtjeva za “kratki rok”: prvo, prilika za pravnu reviziju mora se pružiti kratko nakon što osoba bude lišena slobode i, ako je to potrebno, u razumnim intervalima nakon toga (vidi Herczegfalvy protiv Austrije, presuda od 24. 9. 1992, Serija A, br. 244, str. 24, stav 75). Drugo, postupak revizije mora se voditi primjereno ekspeditivno.
  4. Konačno, Sud naglašava da postoji prirođena veza “procesnih” i “vremenskih” aspekata člana 5, stav 4. Poštivanje procesnih garancija navedenih u stavu 77. u gornjem tekstu bi se uvijek trebala ocjenjivati u kontekstu zahtjeva za “periodičnom revizijom”, razmatranom u stavu 78. u gornjem tekstu. Drugim riječima, član 5, stav 4, ne garantira pritvoreniku pravo da dobije punu reviziju pritvora, sa svim za to vezanim garancijama procesne pravičnosti, kad god on to želi, već samo u “razumnim intervalima”. Da li su ti intervali “razumni” ili nisu treba da se ocjenjuje u datim okolnostima svakog slučaja.

(b)  Primjena na predmet u razmatranju

(i)  Sudski postupak u vezi s podnosiočevim pritvorom od 3. 7. do 28. 8. 2003.

  1. Podnosilac se žali da je rasprava pred Okružnim sudom Basmanniy od 3. 7. 2003. održana iza zatvorenih vrata, te da njegovi advokati nisu bili u mogućnosti da učestvuju.
  2. Sud primjećuje da je 3. 7. 2003. Okružni sud Basmanniy naložio da podnosilac bude u pritvoru tokom istrage. Postupak je održan bez prisustva javnosti. Podnosilac je bio prisutan, ali njegovi advokati nisu. Tužilaštvo je bilo prisutno na raspravi. Na dan 23. 7. 2003, nakon rasprave na kojoj su bili prisutni podnosiočevi advokati, ali podnosilac nije, Sud grada Moskve odbacio je podnosiočevu žalbu na nalog za pritvor od 3. 7. 2003.
  3. Što se tiče činjenice da je rasprava o pritvoru 3. 7. 2003. održana iza zatvorenih vrata, Sud primjećuje da u sudskoj praksi nema nikakvog osnova koji bi podržao podnosiočevu tvrdnju da rasprave o zakonitosti predraspravnog pritvora trebaju uvijek biti otvorene za javnost (vidi Reinprecht protiv Austrije, br. 67175/01, 15. 11. 2005, gdje je Sud razmatrao ovo pitanje po članu 5, stav 4). Sud ne vidi bilo kakav razlog da u tom pogledu odstupi od svoje sudske prakse, te zaključuje da ovaj aspekt postupka o pritvoru per se ne pokreće pitanje ni po članu 5, stav 3.
  4. Što se tiče neprisustvovanja podnosiočevog advokata, podnosilac ostaje pri tome da im je bilo zabranjeno da učestvuju na raspravi o pritvoru 3. 7. 2003. Kako proizilazi iz odluke Okružnog suda Basmanniy od 3. 7. 2003, podnosiočevi advokati stigli su u sud kad je rasprava o pritvoru već bila počela. Sudija im nije dozvolio da uđu u sudnicu i učestvuju u raspravi zato što nije bilo opravdanja za njihov kasni dolazak.
  5. Sud pocrtava da postupak o pritvoru traži posebnu ekspeditivnost i član 5. ne sadrži bilo kakvo eksplicitno spominjanje prava na pravnu pomoć u tom pogledu. Razlika ciljeva objašnjava zašto član 5. sadrži fleksibilnije procesne zahjteve nego član 6, a istovremeno je strožiji po pitanju brzine. Shodno tome, u pravilu, sudija može odlučiti da ne čeka dok pritvorenik pribavi pravnu pomoć, a vlasti nisu obavezne da mu osiguraju besplatnu pravnu pomoć u kontekstu postupka o pritvoru.
  6. Međutim, nekoliko konkretnih mjera u ovom predmetu navode Sud da odstupi od ovog generalnog pravila. Kao prvo, Sud primjećuje da je rasprava o pritvoru održana isti dan kad je podnosilac uhapšen, i on je isti taj dan obaviješten o tome šta mu se stavlja na teret, kad je bio najmanje spreman da ospori argumente tužilaštva.
  7. Nadalje, podnosilac je doveden pred sudiju skoro direktno iz bolnice, gdje je bio primljen u vezi sa svojim hroničnim oboljenjima. Mada podnosilac jeste bio u mogućnosti da lično učestvuje u postupku o pritvoru, njegovo zdravstveno stanje nije bilo normalno, te je, shodno tome, neki oblik pravnog zastupanja bio barem poželjan, naročito s obzirom na to da su zastupnici tužilaštva bili prisutni u sudnici.
  8. Konačno, Sud naglašava da, za razliku od predmeta Megyeri (navod gore), podnosilac u ovom predmetu već je angažirao advokate, koje je istražitelj obavijestio o raspravi o pritvoru, i koji su bili spremni da u njoh učestvuju. Uz to, čini se da je sud u principu bio spreman da sasluša advokate i da ih je izvjesno vrijeme i čekao. Situacija u kojoj je podnosilac bio u tom smislu bliža je onoj u kojoj je bio podnosilac u predmetu Istratii i drugi protiv Moldove (br. 8721/05, 8705/05 i 8742/05, 27. 3. 2007). U tom predmetu, sastanak podnosilaca koji su bili u pritvoru i njihovog advokata organiziran je na takav način da je onemogućio bilo kakav povjerljiv kontakt među njima. Sud je smatrao da takva mjere nije bila opravdana u okolnostima datog predmeta (stav 90), te da se radilo o kršenju člana 5, stav 4. u tom smislu. Centralno pitanje u tom predmetu nije bilo pozitivna obaveza države da osigura pravnu pomoć pritvoreniku, već negativna obaveza države da ne ometa djelotvornu pomoć advokata u kontekstu postupka o pritvor (stav 88). Po mišljenju Suda, ovaj problem je i u srži pritužbe koja se razmatra u ovom predmetu.
  9. Kako proizilazi iz odluke Suda grada Moskve od 23. 7. 2003, sudija je isključio advokate iz postupka jer “rasprava je već bila počela i bila je zatvorena za sve koji u njoj nisu učestvovali”. Međutim, ovakvo isključenje javnosti nije se, kao takvo, odnosilo na advokate podnosioca. Ako se isključenje advoakta zasnivalo na tome da karakter rasprave nije javan, odluka domaćeg sudije bila je očigledno neracionalna.
  10. Nadalje, Sud ne može da otkrije bilo kakav razlog zašto bi prisustvo advokata u toj fazi moglo biti suprotno interesima pravde (vidi, mutatis mutandis, John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. 2. 1996, Reports 1996-I, stav 66). Sud prihvata da su advokati mogli stići sa zakašnjenjem, te da je moglo biti prihvatljivo da se rasprava počne bez čekanja na njih. Međutim, Sud ne vidi nikakav razlog da ih se isključi iz postupka nakon što su stigli. Čak i da je njihovo zakašnjenje produžilo raspravu, ništa ne ukazuje na to da je postojala bilo kakva posebna hitnost u pribavljanju naloga o pritvoru, s obzirom na to da je podnosilac već bio uhapšen. U rezimeu, Sud smatra da je u datim okolnostima domaći sudija pokazao pretjeranu strogost time što nije dozvolio podnosiočevim advokatima da učestvuju u postupku.
  11. Sud primjećuje da su podnosiočevi advokati bili prisutni pred žalbenim sudom, gdje su bili u mogućnosti, barem u principu, da iznesu pravnu argumentaciju kojom traže da podnosilac bude pušten. U kontekstu člana 6, Sud obično razmatra postupak u cjelini; međutim, to pravilo nije bez izuzetaka, naročito kad se radi o pritvoru do suđenja. Okrenuvši se ovom predmetu, Sud primjećuje da je nalog za pritvor od 3. 7. 2003. odmah stupio na snagu. Shodno tome, čak i da žalbeni sud jeste konačno saslušao podnosiočeve advokate, do tog vremena podnosilac je već proveo dvadeset dana u pritvoru. S obzirom na protok vremena, Sud ne može prihvatiti takvu retroaktivnu validaciju procesno neispravnog naloga za pritvor kojeg je izdao Okružni sud. Sud zaključuje da prisustvo advokata pred Sudom grada Moskve nije ispravilo te neispravnosti u postupku pred Okružnim sudom.
  12. U svjetlu gore navedenog, Sud zaključuje da je isključenje podnosiočevih advokata iz rasprave o pritvoru održane 3. 7. 2003, u konkretnim okolnostima ovog predmeta, negativno djelovalo na podnosiočevu mogućnost da izloži svoju argumentaciju, te nije bilo opravdano interesima pravde. Shodno tome, podnosiočev pritvor između 3. 7. i 28. 8. 2003. naložen je kao rezultat postupka koji nije ponudio minimalne procesne garancije implicirane u članu 5, stav 3. Konvencije. Shodno tome, Sud utvrđuje da je došlo do kršenja te odredbe.

(ii)  Sudski postupak u vezi s podnosiočevim pritvorom od 26. 12. 2003. do 30. 3. 2004.

  1. Podnosilac se dalje žali da je rasprava pred Okružnim sudom Basmanniy od 26. 12. 2003. održana iza zatvorenih vrata, te da je Sudu grada Moskve trebalo previše vremena da razmotri njegovu žalbu na nalog za pritvor koji je na taj datum izdao Okružni sud Basmanniy.
  2. Sud primjećuje da je 26. 12. 2003. Okružni sud Basmanniy naložio produžetak podnosiočevog pritvora do 30. 3. 2004. Rasprava je održana bez prisustva javnosti. Podnosiočevu žalbu na nalog o pritvoru od 26. 12. 2003. Sud grada Moskve odbacio je 9. 2. 2004, tj. 44 dana kasnije.
  3. Što se tiče činjenice da je rasprava 26. 12. 2003. održana bez prisustva javnosti. Sud ne vidi nikakav razlog za odstupanje od svog ranijeg zaključka, da nije bilo nikakvih posebnih okolnosti da se traži da se postupak o pritvoru vodi javno (vidi stav 82. u gornjem tekstu). Što se tiče vremena u kojem je razmotrena podnosiočeva žalba na nalog za pritvor, taj aspekt slučaja traži dalju pažnju.

(α) Opći principi kojima se rukovodi zahtjev “što kraćeg roka”

  1. Sud pocrtava da član 5, stav 4. Konvencije, u garanciji da osobe koje su u pritvoru imaju pravo da pokrenu postupak kojim će osporiti zakonitost tog pritvora, proglašava i pravo, nakon pokretanja takvog postupka, da se u što kraćem roku donese sudska odluka u pogledu zakonitosti pritvora i, ako se dokaže da je nezakonita, da se naloži njeno ukidanje (vidi Baranowski protiv Poljske [Veliko vijeće], br. 28358/95, ECHR 2000). Postoji posebna potreba za brzim odlučivanjem o zakonitosti pritvora, u slučajevima kad predstoji suđenje, jer optuženik treba u potpunosti da uživa korist principa pretpostavke nevinosti (vidi Iłowiecki protiv Poljske, br. 27504/95, stav 76, 4. 10. 2001).
  2. Kad domaći zakon predviđa žalbeni sistem, i žalbeno tijelo mora poštivati zahtjeve člana 5, stav 4, naročito u pogledu brzine revizije naloga za pritvor koji je izrekao niži sud, a koju vrši to apelaciono tijelo. U isto vrijeme, standard “u što kraćem roku” manje je strog kad se radi o postupcima pred žalbenim sudom. U tom kontekstu, Sud pocrtava da je svrha prava na sudsku reviziju koju garantuje član 5, stav 4. prvenstveno da se izbjegne proizvoljnost u lišenju slobode. Međutim, ako sud potvrdi pritvor, mora se smatrati zakonitim i neproizvoljnim, čak i kad postoji mogućnost žalbe. Kasniji postupci manje se bave proizvoljnošću, ali daju dodatne garancije, koje su prvenstveno usmjerene na ocjenu primjerenosti nastavka pritvora (vidi Tjin-a-Kwi i Van Den Heuvel protiv Holandije, br. 17297/90, odluka Komisije od 31. 3. 1993). Shodno tome, Sud se manje bavi brzinom postupka pred žalbenim sudom, ako je nalog koji se revidira izrekao sud i pod uslovom da je procedura koju je taj sud slijedio bila sudskog karaktera i pritvoreniku dala odgovarajuće procesne garancije (vidi, mutatis mutandis, Vodeničarov protiv Slovačke, br. 24530/94, stav 33, 21. 12. 2000).
  3. Sud primjećuje da je utvrdio da kašnjenja od 23 dana na jednom nivou nadležnosti, a 43 i 32 na druga dva nivoa nadležnosti, nisu kompatibilni sa članom 5, stav 4 (vidi, pojedinačno u tom pogledu, Rehbock protiv Slovenije, br. 29462/95, stavovi 82-88, ECHR 2000-XII; Jablonski protiv Poljske, br. 33492/96, stavovi 91-94, 21. 12. 2000; i G.B. protiv Švicarske, br. 27426/95, stavovi 34-39, 30. 12. 2000). S druge strane, u predmetu Rokhlina protiv Rusije (br. 54071/00, stav 79, 7. 4. 2005), gdje je ukupno trajanje postupka bilo 41 dan za dva nivoa nadležnosti, Sud nije utvrdio kršenje člana 5, stav 4. Konvencije. U tom predmetu, Sud je naročito primijetio da je podnosilac tražio dozvolu da se lično pojavi pred apelacionim sudom, te da je zbog toga sud morao odgoditi postupak za jednu sedmicu. U još jednom novijem ruskom predmetu (Mamedova protiv Rusije, br. 7064/05, stav 96, 1. 6. 2006), Sud je utvrdio da kašnjenja od 36, 29 i 26 dana nisu kompatibilna sa članom 5, stav 4, naglasivši da se cijelo trajanje žalbenog postupka može pripisati vlastima.

(β)  Primjena na predmete u razmatranju

  1. Sud primjećuje da je žalba na odluku od 26. 12. 2003. razmatrana u roku od 44 dana. Sam po sebi, taj period nije beznačajan (vidi Mamedova, navod gore). Sud će sad razmotriti u kojoj mjeri se to može pripisati podnosiocu, kako to sugerira Vlada.
  2. Sud primjećuje da je “preliminarnu žalbu” na odluku od 26. 12. 2003. odbrana podnijela 29. 12. 2006. Međutim, ona nije sadržavala detaljno obrazloženje, jer zapisnik sa rasprave odbrani još nije bio stavljen na raspolaganje. Na dan 23. 1. 2004, nakon što je sud usvojio zapisnik sa rasprave, odbrana podnosi konačnu verziju osnova za žalbu. Sud grada Moskve razmatra je 9. 2. 2004, odnosno 17 dana kasnije. Sud u vezi s tim pocrtava da niži standard “procesnih garancija” u pitanjima lišenja slobode (u poređenju sa zahtjevom “pravičnosti” po članu 6, stav 1. – vidi Reinprecht, navod gore, stav 40), treba da ima protutežu u višem standardu brzine (vidi, mutatis mutandis, Hutchison Reid protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 50272/99, stav 79, ECHR 2003-IV). Sud zaključuje da se period od 23. 1. do 9. 2. u potpunosti može pripisati vlastima.
  3. Nadalje, podnosilac tvrdi da odbrana nije imala mogućnost da podnese žalbu do 22. 1. 2004, kad je prvostepeni sud odbacio njihove komentare na zapisnik sa rasprave. Moguće je zamisliti da bez konačne verzije zapisnika, odbrana nije u mogućnosti da izradi svoju konačnu verziju žalbe. Shodno tome, u principu, ovaj period može se uključiti u ukupno trajanje žalbenog postupka. Vlada tvrdi, pak, da su podnosiočevi advokati odgovorni za barem dio tog perioda. Prema tome, zapisnik sa rasprave potpisan je 5. 1. 2004, ali je primjerak tog zapisnika g. Rivkin, podnosiočev advokat, dobio tek 14. 1. Nadalje, komentari odbrane na zapisnik sa rasprave do suda su došli tek 22. 1. 2004.
  4. Međutim, Sud primjećuje da, mada zapisnik sa rasprave jeste potpisan 5. 1. 2004, nejasno je kad je bio dostupan odbrani. U svakom slučaju, po članu 259. Zakona o krivičnom postupku, zapisnik sa rasprave treba da bude potpisan u roku od 3 dana; u ovom slučaju, sud nije ispoštovao taj rok. Moguće je zamisliti da se dalja kašnjenja u određenoj mjeri mogu pripisati javnim praznicima. Međutim, javni praznici nisu valjan izgovor za kašnjenje u razmatranju zahtjeva za oslobađanje (vidi E. protiv Norveške, navod gore, stav 66). Shodno tome, čak i kad se uzme u ozbir argument Vlade, Sud smatra da se barem deset dana perioda od 26. 12. 2003. do 22. 1. 2004. može pripisati vlastima.
  5. Ukupno gledano, vlasti su odgovorne za barem 27 dana od ukupnog trajanja žalbenog postupka. Vlada se pred Sudom nije izjasnila da su u određivanje zakonitosti podnosiočevog pritvora bila ukjučena složena pitanja. Čak i da su sudovi sav taj period proveli baveći se tim spisom, to ih ne bi izuzelo od obaveze da žalbu razmotre brzo. Sud zaključuje da žalbeni postupak nije bio u saglasnosti sa zahtjevom “u što kraćem roku” iz člana 5, stav 4. Shodno tome, utvrđuje da je došlo do kršenja člana 5, stav 4. Konvencije.

(iii)   Sudski postupak u vezi s podnosiočevim pritvorom od 6. 4. 2004. od 8. 6. 2004.

  1. Podnosilac se žalio da je Sudu grada Moskve trebalo previše vremena da razmotri njegovu žalbu protiv produžetka naloga za pritvor od 6. 4. 2004.
  2. Sud primjećuje da je 6. 4. 2004. Okružni sud Meschanskiy odlučio da podnosilac treba da ostane u pritvoru tokom suđenja. 67 dana kasnije, 9. 6. 2004, Sud grada Moskve potvrdio je odluku od 6. 4. 2004. Podnosilac tvrdi da revizija naloga za pritvor od 6. 4. 2004. nije bila “u najkraćem mogućem roku”. Vlada tvrdi da je kašnjenje izazvano ponašanjem samog podnosioca, konkretno činjenicom da je podnosilac na dan 26. 5. 2004. podnio dodatnu argumentaciju. Kao rezultat toga, sud je morao da odgodi raspravu do 9. 6. 2004.
  3. Sud primjećuje da advokati odbrane zaista jesu djelimično odgovorni za kašnjenje. Umjesto da je predaju lično, žalbu su poslali poštom. Nadalje, ništa ne ukazije na to da je postojala istinska potreba da se 26. 5. 2004. dostavlja nova argumentacija za žalbu, umjesto da se relevantni argumenti usmeno iznesu na raspravi po žalbi.
  4. Sud, pak, primjećuje, da je tužilaštvu i privatnim tužiocima trebalo nekoliko sedmica da sastave komentare na podnosiočevu prvu izjavu o osnovama žalbe. Sud grada Moskve to je primio 22. 4. 2004, ali tek 20. 5. 2004. su opservacije koje su bile odgovor na žalbu došle do advokata odbrane. Nadalje, sudu je trebala još jedna sedmica da od stranaka dobije pismene komentare na dodatne osnove za žalbu koje je podnijela odbrana, te da zakaže novi datum rasprave.
  5. Vlada ne tvrdi da se u određivanju zakonitosti podnosiočevog pritvora pred drugostepenim sudom radilo o složenim pitanjima. Čak i pod pretpostavkom da je složenost ovog predmeta bila prosječna, nema ničega što ukazuje na to da je postojala potreba da se pribave dva seta pismenih opservacija od stranaka.
  6. Zbirno gledano, Sud zaključuje da se period od 22. 4. 2004. do 9. 6. 2004 (jedan mjesec i sedamnaest dana) može pripisati vlastima. Sud primjećuje da je u predmetu Jablonski (navod gore, stav 93) smatrao da “postoji posebna potreba da se brzo odlučuje o zakonitosti pritvora u predmetima u kojima je suđenje izvjesno”. U svjetlu gore navedenog, Sud zaključuje da je vrjieme potrošeno na razmatranje žalbe na nalog o pritvoru od 6. 4. 2004. bilo pretjerano. Shodno tome, u tom pogledu je došlo do kršenja člana 5, stav 4.

(iv)    Sudski postupak u vezi sa podnosiočevim pritvorom od 8. 6. do 10. 9. 2004.

  1. Podnosilac se žalio da nije bio pozvan na raspravu od 8. 6. 2004, kad je Okružni sud Meschanskiy odlučio da mu produži pritvor, a da je tužilaštvo bilo prisutno (vidi stav 25 u gornjem tekstu). Vlada tvrdi da podnosilac i njegovi advokati nisu bili pozvani jer se rasprava ticala drugog krivičnog predmeta (konkretno, predmeta g. Khodorkovskiya i g. Kraynova). Međutim, mišljenje Suda je da ta činjenica nije naročito relevantn: mada tehnički rasprava jeste održana u vezi s drugim krivičnim predmetom, odlkuka suda ticala se direktno ovog podnosioca. Nema ničega što ukazuje na to da sud nije pretpostvio da će se stvar tako razvijati, ili da nije bio u mogućnosti da odgodi raspravu da bi osigurao podnosiočevo lično prisustvo
  2. Nadalje, Vlada tvrdi da je na dan 8. 6. 2004. sud jednostavno potvrdio validnost ranije izrečene mjere. Vlada se može shvatiti tako da sugerira da je zahtjev iz člana 5, stav 4. ispunjen revizijom koja se desila 6. 4. 2004.
  3. Po mišljenju Suda, ta odluka sama po sebi podnosioca ne lišava prava po članu 5, stav 4. Zapravo, na dan 6. 4. 2004. Okružni sud Meschanskiy odlučio je da podnosilac treba da ostane u pritvoru do suđenja, a ta odluka predstavljala je zakonit osnov za podnosiočev kontinuirani pritvor za narednih šest mjeseci (vidi član 255. Zakona o krivičnom postupku, navod gore u stav 32. u gornjem tekstu). Na dan 15. 4. 2004. sud je odbacio zahtjev za puštanje koji je podnijela odbrana.
  4. Međutim, uz protok vremena su osnovi za ovakav pritvor tokom istrage, po samoj svojoj prirodi, podložni promjeni, čaki i kad “zakonit osnov” za pritvor i dalje postoji. U ovom predmetu je bilo prošlo više od sedam sedmica kad je Okružni sud Meschanskiy odlučio da razmatra nastavak podnosiočevog pritvora. Nadalje, domaći zakon obavezuje sud da se proprio motu vrati pitanju pritvora (vidi Vladin podnesak u tom smislu; vidi i član 231. Zakona o krivičnom postupku citiran u stavu 32. u gornjem tekstu). U takvim okolnostima, Sud smatra da je podnosilac imao pravo na pravu sudsku reviziju zakonitosti svog pritvora, uz sve garancije koje implicitno predviđa član 5, stav 4. Konvencije.
  5. Sud smatra da, kao generalno pravilo, pritvorenik treba da ima pravo da učestvuje u raspravi gdje se razmatra njegov pritvor (vidi stav 77. u gornjem tekstu). Mogući izuzeci od ovog pravila se mogu pretpostaviti: Sud u vezi s tim primjećuje da “da bi se odredilo da li neki postupak daje adekvatne garancije, mora se uzeti u obzir konkretna priroda okolnosti u kojima se takav postupak odvija” (vidi Van Droogenbroeck protiv Belgije,presuda od 24. 6. 1982, Serija A, br. 50, str. 24, stav 47). Lično prisustvo pritvorenika uvijek je obavezno kad sud mora da ocijeni njegovu ličnost, rizik od bjekstva ili njegovu predispoziciju za nova krivična djela, kad sud mijenja osnov za pritvor ili kad produžava pritvor nakon što je protekao značajan vremenski period (vidi Graužinis, navod gore, stavovi 33-34; vidi i Mamedova protiv Rusije, navod gore, stav 75). Sud primjećuje da odluka od 8. 6. 2004. nije sadržavala nikakvo obrazloženje kojim se potkrepljuje odluka suda da produži podnosiočev pritvor po nalogu. U takvim okolnostima, Sud zaključuje da pitanja koja su se razmatrala na raspravi od 8. 6. 2004. jesu tražila prisustvo ne samo njegovih advokata, već i samog podnosioca.
  6. Na kraju, Sud primjećuje da su podnosiočevi advokati bili prisutni na raspravi po žalbi 29. 7. 2004. Sud smatra da je, u principu, dozvoljeno da žalbeni sud koji razmatra nalog za pritvor koj je izdao sud niže instance razmatra razmatra to samo u prisustvu advokata tog pritvorenika. Međutim, to je tako samo kad je rasprava pred prvostepenim sudom osigurala dovoljne procesne garancije. U ovom slučaju, podnosilac je bio odsutan s arasprava na oba nivoa nadležosti, a njegovi advokati bili su prisutni samo pred žalbenim sudom. Nadalje, žalba je razmatrana pedeset dana nakon rasprave održane 8. 6. 2004. U takvim okolnostima, Sud zaključuje da prisustvo podnosiočevih advokata pred žalbenim sudom nije ispravilo situaciju koja je predmet pritužbe.
  7. Zbirno gledano, Sud zaključuje da je podnosilac bio lišen djelotvorne revizije zakonitosti svog kontinuiranog pritvora. Shodno tome, utvrđuje da je došlo do kršenja člana 5, stav 4. Konvencije.

IV.   NAVODNO  MIJEŠANJE U PRAVO  NA POJEDINAČNU PREDSTAVKU (ČLAN 34. KONVENCIJE)

  1. Podnosilac izjavljuje da mu u periodu od 22. 3. do 12. 4. 2004, dok je bio u pritvoru, nije bilo dozvoljeno da se sastane sa jednim od svojih advokata, gđpm Liptser, koja ga zatupa pred Sudom. Tvrdi da je to predstavljalo miješanje u njegov pravo na pojedinačnu predstavku, garantiramo članom 34. Konvencije. U relevantnom dijelu, član 34. kaže sljedeće:

“Sud može da prima predstavke od svake osobe.... koja tvrdi da je žrtva povrede prava ustanovljenih Konvencijom ili Protokolima uz nju. Visoke strane ugovornice obavezuju se da ni na koji način ne ometaju stvarno rješenje ovog prava.”

  1. Po Vladi, gđa Ms Liptser tražila je sastanak sa podnosiocem u dva navrata: 23. i 30. 3. 2004. Međutim, nije imala odgovarajuće sudsko ovlaštenje; shodno tome, uprava pritvorskog centra nije joj dozvolila da se sastane sa podnosiocem. Čim je dobila takvo ovlaštenje, omogućen joj je pristup klijentu. Nadalje, u tom periodu je podnosilac imao nekoliko sastanaka sa drugim advokatima, konkretno s g. Krasnovim, g. Rivkinom, g. Baruom, gđom Lvovom, gđom Simonovom i g. Sharoprotivom. U zaključku, Vlada negira bilo kakvo miješanje u podnosiočevo pravo po članu 34. Konvencije.
  2. Sud pocrtava da pravo na pojedinačnu predstavku po članu 34. djelotvorno funkcionira samo ako podnosilac može slobodno komunicirati sa Sudom, bez bilo kakvog pritiska vlasti (vidi Akdivar i drugi protiv Turske, br. 21893/93, Reports 1996-IV, stav 105). U tom kontekstu, “pritisak” uključuje ne samo direktnu prisilu, već i druge neprimjerene indirektne radnje usmejrene ka tome da podnosioce obeshrabre od traženja lijeka po Konvenciji, kao što su mjere koje ograničavaju podnosiočev kontakt sa advokatima (vidi Öcalan, navod gore, stavovi 197. et seq.) ili druge vrste miješanja u njihove profesionalne aktivnosti. Pri razmatranju da li je ova konkretna mjera koju su vlasti primijenile bila, ili nije bila, u skladu sa članom 43, Sud ponekad razmatra praktične efekte takve mjere po mogućnost podnosioca da ostvari svoje pravo na pojedinačnu predstavku (vidi Ahmet Özkan i drugi protiv Turske, br. 21689/93, stavovi 416. i 417, 6. 4. 2004). Međutim, u nekim slučajevima Sud utvrđuje kršenje ove odredbe čak i u odsustvu bilo kakvih vidljivih negativnih elemenata mjere koja je predmet žalbe (vidi McShane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 43290/98, stav 151, 28. 5. 2002).
  3. Okrečući se ovom predmetu, Sud primjećuje da je jedan od podnosiočevih advokata morao da pribavi određena dodatna ovlaštenja da bi se s njim mogao sastati. U principu, pretjerane formalnosti u takvim stvarima mogu de facto spriječiti potencijalnog podnosioca da uživa svoje pravo na pojedinačnu predstavku. Međutim, čini se da je u ovom slučaju bilo sasvim jednostavno ispuniti domaće formalnosti i da je problem lako riješen. Nadalje, u periodu koji se razmatra, podnosilac je imao nekoliko sastanaka sa svojim drugim advokatima, naročito s g. Baruom, koji ga također zastupa u postupku pred ovim Sudom. Ograničenje koje je predmet pritužbe trajalo je manje od tri sedmice, a ništa ne ukazuje na to da je imalo bilo kakve negativne posljedice, bilo teoretske ili praktične, po postupak pred ovim Sudom. U takvim okolnostima, Sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana 34.

V.    PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Član 41. Konvencije predviđa:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

  1. Vlada je uložila prigovor da zahtjevi za pravično zadovoljenje nisu sadržavali ime podnosioca, niti pozivanje na broj predavke. Sud prima na znanje Vladin prigovor u tom smislu; međutim, bez obzira na taj previd podnosiočevih advokata, Sud prihvata da se podneseni zahtjevi odnose na predmet u razmatranju. Stoga će razmatrati podneske stranak po članu 41. u meritumu.

A.  Šteta

1.  Materijalna šteta

  1. Podnosilac traži 1.055.906 američkih dolara (USD) na ime materijalne štete proizašle iz njegovog nezakonitog pritvora, te nemogućnosti da se bavi svojim profesionalnim aktivnostima. Podnosilac je tu sumu izračunao na osnovu svojih godišnjih primanja prijavjenih za 2002. godinu, godinu prije one kad je uhapšen. Svoj zahtjev potkrepljuje kopijom svoje poreske prijave, gdje navodi da je tokom 2002. godine primio 30.680.967 ruskih rubalja (RUB), odnosno 974.680 USD, kao dividendu od kompanije “Group Menatep Limited” koja je locirana na Gibraltaru.
  2. Vlada izjavljuje da su podnosiočevi zahtjevo “nepotkrijepljeni i nerazumni”. Vlada ukazuje na to da je 25. 11. 2004. i 18. 5. 2006. Sud većinu njegovih pritužbi proglasio neprihvatljivim. Nadalje, Vlada tvrdi da je njegov način izračunavanja materijalne štete pogrešan, te da nema nikakve veze sa njegovim stvarnim izvorom prihoda.
  3. Što se tiče uzrokovane materijalne štete, Sud ne vidi uzročnoposljedičnu vezu između navodnih materijalnih gubitaka i kršenja utvrđenih u ovom predmetu. Sud, shodno tome, odlučuje da se podnosiočevi zahtjevi pod ovim naslovom odbacuju.

2.  Nematerijalna šteta

  1. Podnosilac dalje traži 300.000 eura (EUR) za nematerijalnu štetu. Tvrdi da je njegovo pravo na ličnu slobodu prekršeno kroz trinaest mjeseci pritvora u teškim uslovima. Naglašava da je njegova patnja pogoršana njegovim lošim zdravljem.
  2. Vlada smatra da su ti zahtjevi nepotkrijepljeni i pretjerani. Vlada isto tako ukazuje da je vrijeme koje je podnosilac proveo u pritvoru oduzeto od kazne izrečene presudom.
  3. Sud primjećuje da su pritužbe po članu 3 (u vezi s uslovima pritvora i navodnog nedostatka medicinske pomoći) i članu 5, stav 3 (u vezi sa dužinom pritvora) proglašene neprihvatljivoma. S druge strane, Sud smatra da je razumno pretpostaviti da podnosilac jeste pretrpio određenu količinu teškoće i frustracije, uzrokovanu nedostacima u postupku o pritvoru, a naročito nezakonitim pritvorom između 31. 3. i 6. 4. 2004. Shodno tome, odlučujući ravnopravno, kako to traži član 41. Konvencije, Sud podnosiocu dodjeljuje 3.000 eura na ime nematerijalne štete, plus porezi kojima ta suma može podlijegati.

B.  Troškovi

  1. Podnosilac traži naknadu za troškove advokata, u iznosu od 28.285 eura. Taj zahtjev potkrepljuje ugovorom između gđe Liptser i g. Viktora Lebedeva o zatupanju g. Platona Lebedeva pred Evropskim sudom. Ugovor se odnosi na kršenje članova 3. i 5. Konvencije. Podnosilac je predočio i potvrdu iz advokatske kancelarije br. 10, kojom se potvrđuje da je između februara i juna 2004. godine, gđa Liptser primila 990.190 rubalja za rad na podnosiočevom predmetu.
  2. Vlada izjavljuje da je podnosiočev zahtjev za naknadu troškova nije neophodan i razuman, jer daleko prevazilazi “prosječni nivo zakonskog zastupanja”. Vlada isto tako ukazuje na to da ugovor s advokatima nije potpisao podnosilac lično, već njegov brat, g. Viktor Lebedev.
  3. Sud pocrtava da se po članu 41. Konvencije može tražiti samo povrat onih troškova koji su stvarno i neophodno nastali i koji su u svojoj količini razumni (vidi, naprimjer, Stašaitis protiv Litvanije, br. 47679/99, stavovi 102-03, 21. 3. 2002; vidi i McCann i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. 9. 1995, Serija A, br. 324, stav 220).
  4. Sud smatra da, mada ugovor s advokatom jeste potpisao podnosiočev brat, sve to je učinjeno u interesu podnosioca. Nadalje, sve ukazuje na to da je suma navedena u ugovoru (990.190 rubalja) plaćena za rad podnosiočevog advokata u ovom predmetu. Drugim riječima, taj trošak jeste “zaista nastao”. Sud dalje primjećuje da je ukupna količina rada podnosiočevih advokata bila značajna. Međutim većina podnosiočevih pritužbi po Konvenciji je odbačena; u takvim okolnostima, Sud smatra da podnosilac može potraživati samo dio sume zaista plaćene advokatu. S obzirom na informacije kojima raspolaže, Sud podnosiocu dodjeljuje sumu od 7.000 eura plus porezi kojima ta suma može podlijegati.

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je primjereno da se zatezna kamata zasniva na sporednoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke, kojoj će se dodati tri procentna boda.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

  1. odbacuje jednoglasno Vladine preliminarne prigovore u vezi s neiscrpljenjem domaćih lijekova i podnosiočevog statusa žrtve;

  2. odlučuje jednoglasno da je došlo do kršenja člana 5, stav 1(c) Konvencije, u pogledu podnosiočevog nezakonitog pritvora između 31. 3. i 6. 4. 2004. godine;

  3. odlučuje sa četiri glasa naspram tri da je došlo do kršenja člana 5, stav 3. Konvencije, u pogledu podnosiočevog pritvora od 3. 7. 2003. do 28. 8. 2003. godine;

  4. odlučuje sa pet glasova naspram dva da je došlo do kršenja člana 5, stav 4. Konvencije, u pogledu kašnjenja u reviziji naloga o pritvoru Suda grada Moskve od 26. 12. 2003. godine;

  5. odlučuje jednoglasno da je došlo do kršenja člana 5, stav 4. Konvencije, u pogledu kašnjenja u revizijinaloga o pritvoru Suda grada Moskve od 6. 4. 2004. godine;

  6. odlučuje jednoglasno da je došlo do kršenja člana 5, stav 4. Konvencije, u pogledu podnosiočevog neprisustvovanja raspravi o pritvoru održanoj 8. 6. 2004. godine;

  7. odlučuje jednoglasno da to što podnosilac privremeno nije bio u mogućnosti da se sastane sa jednim od svojih advokata nije predstavljako okolnosti koje znače da država nije ispunila svoju obavezu po članu 34. Konvencije;

  8. odlučuje jednoglasno

(a) da odgovorna država ima isplatiti podnosiocu, u roku od tri mjeseca od datuma kad ova presuda postane konačna u skladu sa članom 44, stav 2. Konvencije, sljedeće sume, koje će se konvertirati u nacionalnu valutu odgovorne države po kursnoj listi koja će važiti na dan isplate:

(i)   3.000 EUR (tri hiljade eura) na ime nematerijalne štete;

(ii)   7.000 EUR (sedam hiljada eura) na ime troškova;

(iii) sve poreze kojima gore navedene sume mogu podlijegati.

(b)  da će od isteka gore navedenog roka od tri mjeseca, pa do isplate, gore navedene sume podlijegati osnovnoj kamati, po stopi koja je jednaka sporednoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke za period kašnjenja, plus tri procentna boda;

9. odbacuje jednoglasno preostali dio podnosiočevog zahtjeva za pravično zadovoljenje.

 

Izrađeno na engleskom jeziku i pismeno dostavljeno na dan 27. 10. 2007. godine, u skladu s pravilom 77, stavovi 2. i 3. Pravila Suda.

Søren NIELSEN

Christos ROZAKIS

Sekretar

Predsjednik

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

Ovaj prevod naručen je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund).

 

 

FIRST SECTION

CASE OF LEBEDEV v. RUSSIA

(Application no. 4493/04)

JUDGMENT

STRASBOURG 

25 October 2007

FINAL 

02/06/2008

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Lebedev v. RussiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrC.L. RozakisPresident,
MrL. Loucaides,
MrsN. Vajić,
MrA. Kovler,
MrsE. Steiner,
MrK. Hajiyev,
MrS.E. Jebens, judges,
and Mr S. NielsenSection Registrar,

Having deliberated in private on 4 October 2007Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 4493/04) against the Russian Federation lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Russian national, Mr Platon Leonidovich Lebedev (“the applicant”), on 22 January 2004.

2.  The applicant was represented by Mrs Y. Liptser and Mr Y. Baru, lawyers practising in Moscow, Mr W. Peukert, a lawyer practising in Strasbourg, and Messrs Amsterdam and Peroff, lawyers practising in Toronto. The respondent Government were represented by Mr P. Laptev, Representative of the Russian Federation at the European Court of Human Rights.

3.  The applicant alleged, in particular, that between 31 March and 6 April 2004 his detention pending trial was not based on a court decision; that the detention hearings of 3 July, 26 December 2003 and 8 June 2004 did not offer sufficient procedural guarantees; that the examination of his appeals against the detention orders of 26 December 2003 and 6 April 2004 was too slow. The applicant also alleged that the Government had failed to comply with their obligations under Article 34 of the Convention on account of the fact that his lawyer had been unable to meet him between 22 March and 12 April 2003.

4.  On 6 April 2004 the Court decided to grant priority to this case under Rule 41 of the Rules of Court. By a decision of 18 May 2006 the Court declared the application partly admissible.

5.  The applicant and the Government each filed further written observations (Rule 59 § 1).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6.  The applicant was born in 1956 and is currently serving a prison sentence in the penitentiary institution FGU IK-3, situated in the Kharp township of the Yamalo-Nenetskiy Region.

A.  Detention of the applicant

1.  The applicants arrest

7.  At the time of the events described below the applicant was one of the leading executives of Yukos, a large oil company. On 20 June 2003 a public prosecutor opened an investigation on suspicion of fraud committed in the course of the privatisation of a State-owned company in 1994 by a group of top managers of Yukos and affiliated companies. In the following months some of them were arrested and charged, including Mr Khodorkovskiy, the former head of Yukos; others, in fear of prosecution, left Russia.

8.  On 2 July 2003 the applicant was admitted to a hospital in connection with his chronic diseases. On the same day, while in the hospital, the applicant was arrested by the prosecuting authorities as a suspect in the above criminal case. He was taken from there to pre-trial detention centre.

9.  On 3 July 2003 the prosecution charged the applicant and two other persons with fraud and non-compliance with a court order. The prosecution asserted that in 1994 the applicant had deceived the State: he had bought a stake in a large mining company at a privatisation tender, but had not made a return investment in the company even though that was an obligation for the winning bidder. Furthermore, the applicant had later disobeyed a judgment ordering him to return the stake in the company to the State.

10.  The applicants lawyers objected to the arrest and maintained that the applicantdetention was incompatible with his state of health. On the same day, 3 July 2003, the prosecution requested the Basmanniy District Court of Moscow to remand the applicant in custody.

2.  Initial detention order

11.  The detention hearing was supposed to start on 3 July 2003 at 4.30 p.m. The applicant asked the court to adjourn the hearing in order to allow his lawyers to participate in it. The court dismissed this request on the ground that the lawyers had been properly informed about the detention hearing two hours before but had failed to appear. The court decided to hear the detention request in private.

12.  According to the applicants lawyers, they learned about the time of the detention hearing one hour and forty minutes before it began. When they arrived at the courthouse they could not participate in the hearing because the judge had locked the room and refused to open it.

13.  Having heard the applicant and the prosecution, the court decided to detain the applicant. The court decision did not specify the period of detention. With regard to the absence of the lawyers from the hearing, the court noted as follows:

“The court finds unfounded and cannot accept [the applicants] motion to adjourn [the decision] until [his lawyers] may take part in the proceedings. The documents submitted by the investigating authorities prove that [the lawyers] were informed about the time and place of the hearing in advance, namely at 2.52 p.m. on 3 July 2003 [they] were informed that at 4.30 p.m. on 3 July 2003 [the Basmanniy District Court] would examine [the investigating officers request for detention order]. In reality, the hearing ... began at 5.50 p.m. on 3 July 2003, but [the lawyers] have still not arrived, nor have they presented valid reasons for their absence...”

14.  The defence appealed against the detention order, but on 23 July 2003 the Moscow City Court upheld it. The applicants lawyers were present at the appeal court hearing; the applicant was absent. In the hearing the prosecution submitted additional evidence in favour of the applicantdetention. The appeal court gave the following reasons for its decision:

“[The prosecution has submitted] evidence that [the applicant] has three travel passports, that most of [his] money has been [converted into] foreign currency and is deposited in foreign ... bank accounts, that he has real estate abroad, and that his main business is located outside Russia. In the hearing [the applicants] lawyers did not contest this evidence. [This evidence], together with the fact that [the applicant] heads several commercial banks and maintains international links, supports the [first-instance] courts conclusion that [the applicant], if he remains at large, may abscond from the investigation and trial, influence ... witnesses, destroy evidence, and otherwise obstruct the proceedings....”

Furthermore, the court of appeal found that the applicants lawyers had been properly informed about the time of the hearing in the District Court but failed to appear in time. The court noted that the applicants lawyers had been notified about the hearing in the General Prosecutors office situated a short distance away from the building of the Basmanniy District Court. The defence lawyers had had three hours to get there, but had failed to appear in time. Consequently, the judge had had every reason not to let them in “because when they arrived at the court the hearing had already started and it was closed to those who were not participating in it”.

15.  On 20 August 2003 the investigation ended. On 22 August 2003 the applicant and his lawyers began to study the prosecution files.

3.  Extensions of detention on remand during the investigation

16.  The prosecution requested the Basmanniy District Court to extend the applicants detention three times to let him study the prosecution files. On 28 August 2003 the court extended the detention until 30 October 2003. The defence lodged an appeal against this decision which was dismissed on 15 October 2003 by the Moscow City Court.

17.  On 28 October 2003 the court extended the detention until 30 December 2003. An appeal by the defence against this detention order was dismissed on 23 December 2003 by the Moscow City Court.

18.  On 26 December 2003 the court extended the detention until 30 March 2004. The court repeated the reasons for detention, formulated in the detention order of 3 July 2003. The hearing of 26 December 2003 was held in private.

19.  On 30 December 2003 the applicants lawyer, and on 9 January 2004 the applicant himself, lodged summary appeals against the decision of 26 December 2003. According to the Government the record of the hearing of 26 December 2003 was signed on 5 January 2004. However, it was not until 14 January 2004 that the applicants lawyers obtained it from the registry. The applicant asserted that the record was deposited with the registry of the Basmanniy District Court only three weeks after the hearing. According to the Government, on 22 January 2004 the court received comments on the record of the hearing from the applicants lawyer; on the same day it dismissed those comments, confirming the accuracy of the hearing record. On 23 January 2004 the applicants lawyer, and on 5 February 2004 the applicant himself, lodged reasoned appeals against the decision of 26 December 2003. The reasoned appeals reached the court on 6 February 2004. On 9 February 2004 the Moscow City Court upheld the decision of 26 December 2003.

4.  The applicants detention during the trial

20.  After the applicant had finished studying the prosecution files, on 26 March 2004 the prosecution submitted the case to the Meschanskiy District Court of Moscow for trial.

21.  On 6 April 2004 the Meschanskiy District Court set a preliminary hearing for 15 April 2004 and decided that meanwhile the applicant should stay in detention. No reasons were given for that decision. It appears that the applicant was absent from this hearing; however, his lawyer was present.

22.  On 12 April 2004 the applicants lawyer lodged, by post, an appeal against this decision arguing that the court had failed to hear the applicant and to cite any reasons for the detention.

23.  On 15 April 2004 the applicants lawyer asked the court to release the applicant because no court decision had authorised his detention from 30 March 2004, when the detention had expired, to 6 April 2004, when the court had accepted the case for trial. On the same day, 15 April 2004, the court rejected this request because the prosecution had submitted the case for trial in time, and because from that moment the court had jurisdiction over the applicant (перечисление за судом). The court also decided that the applicant should remain in detention during the trial. In support of that decision the court relied on the reasons stated in the detention orders of 2003. Both the applicant and his lawyers were present at the hearing of 15 April 2004.

24.  On 22 April 2004 the Moscow City Court received the applicants lawyers appeal against the decision of 6 April 2004, sent by post (see paragraph 22 above). On 26 April 2004 the court sent it to the prosecution for comment. On 14 May 2004 the court received the memoranda from the prosecution and the civil plaintiffs. On 20 May 2004 the memoranda were received by the defence. On an unspecified date the court set a hearing for 27 May 2004. On 26 May 2004 the applicants lawyer lodged an additional appeal. The court sent the additional appeal to the prosecution for comment. Having received the comments, the court set a hearing for 9 June 2004.

25.  On 8 June 2004 the Meschanskiy District Court conducted a preliminary hearing into the criminal case of Mr Khodorkovskiy and Mr Kraynov, the applicants co-defendants. In the course of that hearing the court decided to join the applicants case to his co-defendants casesassigned the case for trial and confirmed that the applicant should remain in detention. The court also decided that the trial would be public. The applicant and his lawyers were absent from that hearing, whereas the prosecution was there.

26.  On 9 June 2004 the Moscow City Court rejected the appeals against the Meschanskiy District Courts decisions of 6 and 15 April 2004. The City Court confirmed the lawfulness of the applicants detention between 30 March and 6 April 2004; it also decided that the decisions of 6 and 15 April 2004 had been lawful.

27.  On 29 July 2004 the Moscow City Court rejected the appeal against the decision of 8 June 2004. The applicants lawyers participated in the appeal hearing, but the applicant was not there. The City Court held that the Meschanskiy District Courts decision extending the detention had been in conformity with the provisions of the Code of Criminal Procedure and had been based on the material in the case file. Further, the City Court obtained a medical certificate concerning Mr Lebedev from the prison doctor, who described the applicants state of health as “satisfactory”. The court of appeal concluded that the applicant should remain in detention during the trial.

28.  At the hearing on 10 September 2004 the prosecutor asked the court to extend the applicants detention on remand until 26 December 2004, since the previous detention order would expire on 26 September 2004. The defence objected but the court granted the motion and extended the applicants detention on remand as requested. The reasons given by the District Court in its decision of 10 September repeated the reasons stated in the decision of 15 April 2004 (see paragraph 23 above)On several occasions in the following months the applicants detention was prolonged by the Meschanskiy District Court.

29.  On 16 May 2005 the Meschanskiy District Court convicted the applicant and sentenced him to nine years imprisonment.

B.  The applicants lawyers visits to prison

30.  On 4 December 2003 and 22 March 2004 Mr Baru, the applicants lawyer, visited the applicant in prison. During the visit the applicant gave him notes concerning the trial. As Mr Baru was leaving, guards stopped him and confiscated the notes. Later the prosecution returned the notes.

31.  On 22 March 2004 Ms Liptser, the applicants other lawyer, was appointed to represent the applicant before the Court. On 23 March 2004 she tried to visit the applicant in prison. However, the prison administration refused the visit because Ms Liptser had no authority to represent the applicant before the domestic courts. In the following days Ms Liptser was denied access to her client; however, according to the register kept by the detention facility and produced by the Government, the applicant had meetings with his other lawyers. In particular, Mr Baru visited him on 30 March, 1 and 2 April 2004, and 5 to 9 April 2004. On 12 April 2004 Ms Liptser received the appropriate authority and was allowed to visit the applicantLater she complained about those facts to the Preobrazhenskiy District Court, but on 26 April 2004 the court ruled that it did not have jurisdiction to examine this complaint. In aggregate, within the period under consideration, the applicant had about 20 meetings with Ms Liptser.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

32.  Article 22 part 2 of the Constitution of the Russian Federation provides that detention should be authorised by a court order. Detention without a court order is permitted only for up to 48 hours.

33.  The Code of Criminal Procedure of 2001 provides:

Article 108.  Pre-trial detention

“1.  Pre-trial detention as a measure of restraint shall be applied by a court only where it is impossible to apply a different, less severe, precautionary measure...

...

3.  When the need arises to apply detention as a measure of restraint ... the investigating officer should request the court accordingly...

4.  [The request] should be examined by a single judge of a district court ... with the participation of the suspect or the accused, the public prosecutor and the defender, if one takes part in the proceedings. [The request should be examined] at the place of the preliminary investigation, or of the detention, within 8 hours of the receipt of the [request] to the court.... The non-justified absence of the parties, who were notified about the time of the hearing in good time, should not prevent [the court] from considering the request [for detention], except for the cases of absence of the accused person.

...

7.  Having examined the request [for detention], the judge should take one of the following decisions:

1)  to apply pre-trial detention as a measure of restraint in respect of the accused;

2)  to dismiss the request [for detention];

3)  to adjourn the examination of the request for up to 72 hours so that the requesting party can produce additional evidence in support of the request.

Article 109.  Time-limits for pre-trial detention

“1.  A period of detention during the investigation of criminal offences may not last longer than two months.

2.  If it is impossible to complete the preliminary investigation within two months and if there are no grounds for modification or cancellation of the preventive measure this time-limit may be extended by up to six months by a judge of a district or garrison court of the relevant level according to the procedure provided in Article 108 of the present Code. A further extension of this term up to 12 months may be effected in respect of persons accused of committing grave or particularly grave criminal offences only in cases of special complexity of the criminal case, and provided there are grounds for application of this preventive measure, by a judge of the same court upon application of the investigator, filed with the consent of a prosecutor of a subject of the Russian Federation or a military prosecutor of equal status.

3.  A term of detention may be extended beyond 12 months and up to 18 months only in exceptional cases and in respect of persons accused of committing grave or particularly grave criminal offences by [a judge] on application by an investigator filed with the consent of the Prosecutor General of the Russian Federation or his deputy.

4.  Further extension of the time-limit shall not be allowed. ...

Article 110.  Cancellation or modification of a preventive measure

“1.  A preventive measure must be cancelled when it ceases to be necessary, or else changed into a stricter or a milder one if the grounds for application of a preventive measure ... change.

2.  The cancellation or modification of a preventive measure should be effected by an order of the person carrying out the inquiry, the investigator, the prosecutor or the judge or by a court decision.

3.  A preventive measure applied at the pre-trial stage by the prosecutor or by the investigator or the inquirer upon his written instructions may be cancelled or changed only with the prosecutors approval.”

Article 123.  Right to appeal

“Actions (omissions) and decisions of the agency conducting the inquiry, the inquirer, the investigator, the prosecutor and the court may be appealed against according to the procedure provided in the present Code by the participants in the criminal proceedings and by other persons to the extent that the procedural actions carried out and procedural decisions taken affect their interests.”

Article 227.  Judges powers in respect of a criminal case submitted for trial

“1.  When a criminal case is submitted [to the court], the judge must decide as follows: either

(i)  to forward the case to an [appropriate] jurisdiction; or,

(ii)  to hold a preliminary hearing; or,

(iii)  to hold a hearing.

2.  The judges decision shall take the form of a resolution...

3.  The decision shall be taken within 30 days of the submission of the case to the court. If the accused is detained, the judge must take the decision within 14 days of the submission of the case to the court...

Article 228.  Points to be ascertained in connection with a criminal case
submitted for trial

“Where a criminal case is submitted for trial, the judge must ascertain the following points in respect of each accused:

(i)  whether the court has jurisdiction to deal with the case;

(ii)  whether copies of the indictment have been served;

(iii)  whether the measure of restraint should be lifted or changed;

(iv)  whether the motions filed should be granted ...

Article 231.  Setting the case for trial

1.  When there are no grounds to take one of the decisions described in subparagraphs (i) or (ii) of the first paragraph of Article 227, the judge should assign the case for trial ... In the resolution ... the judge should decide on the following matters:

...

(vi)  on the measure of restraint, except for the cases when detention on remand or house arrest are chosen...

Article 255.  Measures of restraint during trial

“1.  During the trial the court may order, change, or lift a precautionary measure in respect of the accused.

2.  If the defendant has been detained before the trial, his detention may not exceed six months from the moment the court receives the case for trial to the time when the court delivers the sentence, with exceptions provided by § 3 of this Article.

3.  The court [...] may extend the accuseds detention on remand. It is possible to extend detention only in respect of a defendant charged with serious crimes or especially serious crimes, and each time for period of up to 3 months...

Article 259.  The hearing record

“1.  During the hearing a record must be kept. ...

6.  The hearing record must be made and signed by the presiding judge and the secretary of the court within 3 days after the hearing. ...

Article 376.  Setting the case down for the appeal hearing

“1.  Having received the criminal case with the points of appeal ..., the judge must fix the date, time and venue of the [appeal] hearing.

2. The parties must be notified about the date, time and venue [of the appeal hearing] no later than fourteen days before it. The court shall decide whether the convicted detainee should be summoned to the hearing.

3. A convicted detainee who has expressed a wish to be present [at the appeal hearing] shall have the right to be present personally or to submit his arguments by video link. The court shall decide in what form the participation of the convicted person in the hearing is to be secured. ...

34.  On 22 March 2005 the Constitutional Court of the Russian Federation adopted Ruling no. 4-P on the complaint lodged by a group of individuals, including the applicant. They complained about the de facto extension of their detention after their case files had been sent by the prosecution authorities to the respective trial courts. The Court found that the provisions of the Code challenged by the applicant and other claimants complied with the Constitution of the Russian Federation. However, their practical interpretation by the courts might have contradicted their constitutional meaning. In part 3.2. of the Ruling the Constitutional Court held:

The second part of Article 22 of the Constitution of the Russian Federation provides that ... detention is permitted only on the basis of a court order ... Consequently, if the term of detention, as defined in the court order, expires, the court must decide on the extension of the detention, otherwise the accused person must be released...

These rules are common for all stages of criminal proceedings, and also cover the transition from one stage to another. ... The transition of the case to another stage does not automatically put an end to the measure of restraint applied at previous stages.

Therefore, when the case is transmitted by the prosecution to the trial court, the measure of restraint applied at the pre-trial stage ... may continue to apply until the expiry of the term for which it has been set in the respective court decision [imposing it]...

[Under Articles 227 and 228 of the Code of Criminal Procedure] a judge, after having received the criminal case concerning a detained defendant, should, within 14 days, set a hearing and establish “whether the measure of restraint applied should be lifted or changed”. This wording implies that the decision to detain the accused or extend his detention, taken at the pre-trial stage, may stand after the completion of the pre-trial investigation and transmittal of the case to the court, only until the end of the term for which the measure of restraint has been set.

The prosecution, in its turn, when approving the bill of indictment and transferring the case file to the court, should check whether the term of detention has not expired and whether it is sufficient to allow the judge to take a decision [on further detention of the accused pending trial]. If by the time of transfer of the case file to the court this term has expired, or if it appears to be insufficient to allow the judge to take a decision [on detention], the prosecutor, applying Articles 108 and 109 of the Code of Criminal Proceedings, [mustask the court to extend the period of detention.”

In its Ruling the Constitutional Court further held:

“Since deprivation of liberty ... is permissible only pursuant to a court decision, taken at a hearing ... under the condition that a detainee has been provided an opportunity to submit his arguments to the court, the prohibition on issuing a detention order ... without a hearing should apply to all court decisions, whether they concern the initial imposition of this measure of restraint, or its confirmation.”

35.  On 22 January 2004 the Constitutional Court delivered decision no. 66-O on a complaint about the Supreme Courts refusal to permit a detainee to attend the appeal hearings on the issue of detention. It held:

“Article 376 of the Code of Criminal Procedure regulating the presence of a defendant remanded in custody before the appeal court... cannot be read as depriving the defendant held in custody... of the right to express his opinion to the appeal court, by way of his personal attendance at the hearing or by other lawful means, on matters relating to the examination of his complaint about a judicial decision affecting his constitutional rights and freedoms...”

36.  Article 72 §§ 3 and 4 of the Criminal Code of 1996 provide that the time spent by the accused person in pre-trial detention and detention pending trial is included in the duration of the deprivation of liberty pursuant to the conviction.

THE LAW

I.  THE GOVERNMENTPRELIMINARY OBJECTIONS AS REGARDS THE COMPLAINT UNDER ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

A.  Non-exhaustion of domestic remedies

37.  In their observations on the merits the Government argued that the applicant had failed to exhaust domestic remedies. He had brought proceedings before the Constitutional Court of Russia which had ended with Ruling 4-P of 22 March 2005 in his favour. The Government considered that the matter had not yet been resolved at the national level.

38.  The Court notes that the Governments objection can be interpreted in two ways: first, as implying that a complaint to the Constitutional Court was an effective remedy to be exhaustedandsecondlyas suggesting that the Ruling of the Constitutional Court opened before the applicant some new legal avenues which had not existed before. One way or another, the Court observes that the Government raised this objection for the first time in their additional observations on the merits of 14 September 2006, after the decision on the admissibility of this complaint had been adopted. In such circumstances the first question to answer is whether the Government are estopped from raising such an objection.

39.  In principle, the Court has jurisdiction to take cognisance of pleas of non-exhaustion in so far as the respondent State has already raised them before the final decision on admissibility (see, among many other authorities, K. and T. v. Finland [GC], no. 25702/94, § 145, ECHR 2001VII, and N.C. v. Italy [GC], no. 24952/94, § 44, ECHR 2002-X). In the context of the present case that means that even if the complaint to the Constitutional Court was an “effective remedy” from the very beginning, the Government are estopped from raising the matter before the Court.

40.  The Court accepts that the reason prompting an objection to admissibility may sometimes become known only after the admissibility decision. However, that is not the case here, since Ruling no. 4-P was adopted long before the decision on admissibility. The Court reiterates in this connection that where a new legally relevant procedural event occurs in the course of the proceedings before the Court, it is in the interests of the proper administration of justice that the Contracting Party should make any formal objection without delay (see, mutatis mutandisN.C. v. Italy [GC], cited above, § 39). Even assuming that the Ruling opened up new legal avenues to the applicantthe Government did not inform the Court about this development until September 2006. The Court cannot discern any exceptional circumstances that could have dispensed the Government from raising this objection in timely manner (see Prokopovich v. Russia, no. 58255/00§ 29, 18 November 2004).

41.  In sum, the Court holds that the Government are estopped from raising the objection concerning alleged non-exhaustion of domestic remedies and dismisses it.

B.  Victim status

42.  Further, the Government argued that the Ruling of the Constitutional Court of 22 March 2005 had deprived the applicant of victim status. A breach of his rights had been openly acknowledged by the Constitutional Court. Moreover, the time spent by the applicant in pretrial detention had been deducted from his sentence.

43.  At the outset the Court notes that an argument in similar terms was dismissed by the Court in the case of Pavletić v. Slovakia (no. 39359/98, §§ 60-61, 22 June 2004). As in Pavletić, in the present case the Government did not raise that objection at the admissibility stage of the proceedings. On that account, they may be considered in principle estopped from raising it at this stage (Rule 55 of the Rules of Court; see, inter alia, Amrollahi v. Denmark, no. 56811/00, § 22, 11 July 2002; Mansur v. Turkey, judgment of 8 June 1995, Series A no. 319B, §§ 47 and 48; and Nikolova v. Bulgaria [GC], no. 31195/96, § 44, ECHR 1999-II).

44.  In any event, the Court cannot agree with the Government that the applicant has ceased to have standing as a victim within the meaning of Article 34. The Court reiterates in this connection that an applicant may lose his victim status if two conditions are met: first, the authorities should acknowledge the alleged violations either expressly or in substance and, second, afford redress (see Guisset v. France, no. 33933/96, §§ 66-67, ECHR 2000-IX). A decision or measure favourable to the applicant is in principle not sufficient to deprive him of his status as a “victim” in the absence of such acknowledgement and redress (see Constantinescu v. Romania, no. 28871/95, § 40, ECHR 2000-VIII).

45.  Turning to the present case, the Court notes that the Ruling can hardly be regarded as an “acknowledgment” of a violation of the applicants right. The Constitutional Court did not examine the applicants individual situation as such but gave a constitutional interpretation of the law.

46.  Furthermore, the Ruling by itself did not provide any redress to the applicant in respect of the shortcomings affecting the legality of his detentionIt appears that, formally speaking, the Ruling cannot serve as a ground for the reconsideration of the applicants complaint about his unlawful detention, and from the Governments submissions it is unclear what other effects the Ruling could have had.

47.  As regards the fact that the period of the applicants detention before conviction was included in the term of his sentence, the Court observes that, in principle, the mitigation of a sentence may deprive the individual concerned of his status of victim when the national authorities have acknowledged the breach of the Convention and reduced the applicants sentence in a measurable manner in order to redress the previous breaches of Article 5 (see, mutatis mutandisDzelili v. Germany, no. 65745/01§§ 83 et seq., 10 November 2005). However, in the present case the inclusion of the time spent in custody in the overall time to be served by the applicant was not in any way connected to the alleged violation of Article 5 § 1 of the Convention. As follows from Article 72 of the Criminal Code, the time spent in custody is automatically deducted from the final sentence, irrespective of whether or not it was irregular.

48.  Therefore, the applicant cannot be said to have lost his victim status within the meaning of Article 34 of the Convention. The Governments objection should therefore be dismissed.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

49.  The applicant complained under Article 5 § 1 (c) of the Convention that between 31 March and 6 April 2004 his detention had not been based on a court decision, and was thus “unlawful”. As far as relevant, Article 5 reads:

“Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(c)  the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so...”

A.  The parties submissions

50.  The Government argued that this complaint was manifestly ill-founded. Under Article 255 of the Code of Criminal Procedure, detention on remand remained in force during the trial. As soon as the prosecution had passed the case to the court, the applicant was “assigned” to the court (перечислен за судом). In such circumstances the District Court had, under Article 227 § 3 of the Code of Criminal Procedure, fourteen days for deciding on the applicants detention. Hence, the effect of the Basmanniy District Courts decision of 26 December 2003 lasted until 6 April 2004.

51.  The applicant insisted on his complaint. According to the Constitutional Courts reading of Article 255, detention always had to be based on a court decision.

B.  The Courts assessment

52.  The Court notes that several days after the prosecution had submitted the case for trial, the applicants pre-trial detention expired. Nevertheless, it was not until one week later that the court ruled that the applicant should remain in prison during the trial. The question arises whether during that week his detention was “lawful” within the meaning of Article § 1.

53.  The Court reiterates that the terms “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” used in Article 5 § 1 of the Convention essentially refer back to national law and state the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof. The Convention requires in addition that any deprivation of liberty should be in conformity with the purpose of Article 5, which is to prevent persons from being deprived of their liberty in an arbitrary fashion (see, among many other authorities, Erkalo v. the Netherlands, judgment of 2 September 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI, p. 2477, § 52).

54.  It is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law. However, since under Article 5 § 1 failure to comply with domestic law entails a breach of the Convention, it follows that the Court can and should exercise a certain power to review whether this law has been complied with. A period of detention will in principle be lawful if it is carried out pursuant to a court order (see Douiyeb v. the Netherlands [GC], no. 31464/96, §§ 44-45, 4 August 1999). In that connection, the Court would emphasise that, given the importance of personal liberty, it is essential that the applicable national law should meet the standard of “lawfulness” set by the Convention, which requires that all law, whether written or unwritten, be sufficiently precise to allow the citizen – if need be, with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail (see Steel and Others v. the United Kingdom, judgment of 23 September 1998, Reports 1998-VII, p. 2735, § 54).

55.  Driven by this approach, in a number of cases the Court has condemned the practice of detaining defendants under a bill of indictment alone, without proper court authorisation (see Baranowski v. Poland no. 28358/95, §§ 42-58, ECHR 2000III; see also Ječius v. Lithuania, no. 34578/97, § 56, ECHR 2000-IX). In Baranowski the applicants continued detention was the result of a judicial practice established in the absence of any specific legislative provisions or clear case-law on that matter (see, by contrast, Laumont v. France, no. 43626/98§§ 43 et seq., ECHR 2001XI).

56.  The Court notes that in the present case the unsanctioned detention lasted one week – from 30 March to 6 April 2004. Therefore, the time-gap between two valid detention orders in the present case was less important than in Baranowski (cited above).

57.  However, that specific feature of the Russian system of the pre-trial detention has already been examined iKhudoyorov v. Russia (no. 6847/02§§ 145 et seq., ECHR 2005... (extracts)). In that case the Court established that detention without court order or other clear legal ground was incompatible with the standard of “lawfulness”, enshrined in Article 5 § 1, even though, according to the Governments interpretation of Article 227 § 3 of the Code of Criminal procedure, the unsanctioned detention could not have lasted more than two weeks. The Court found that during that time “the applicant was in a legal vacuum that was not covered by any domestic legal provision” (Khudoyorov, § 149).

58.  Further, in the present case the Russian Constitutional Court, upon the applicants request, condemned this practice as unconstitutional (see the “Relevant Domestic Law” part above). In these circumstances the Court finds that the detention was not “lawful” for Convention purposes.

59.  The Court concludes that the applicants detention between 30 March and 6 April 2004 lacked a legal basis and was therefore “unlawful”. Consequently, there has been a breach of Article 5 § 1 in this respect.

III.  ALLEGED VIOLATION OF THE PROCEDURAL REQUIREMENTS OF ARTICLE 5 OF THE CONVENTION

60.  The applicant complained under Article 5 of the Convention about a number of procedural defects in the proceedings concerning his detention on remand. In particular, the hearings before the Basmanniy District Court of 3 July, 26 December 2003 and 8 June 2004 had been held in private, his lawyers could not participate in the Basmanniy District Courts hearing of 3 July 2003, the Meschanskiy District Court had not summoned him to its hearing of 8 June 2004, and it had taken the Moscow City Court too long to examine his appeals against the extensions of his detention.

The Court has examined this aspect of the application under Article 5 §§ 3 and of the Convention which read as follows:

“3. Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be brought promptly before a judge or other officer authorised by law to exercise judicial power and shall be entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.

4. Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

A.  The Governments submissions

61.  First, the Government argued that this complaint was incompatible with the Convention because Article 5 § 4 did not apply to the hearings in question, and, moreover, the proceedings did not need, under Article 5 of the Convention, to offer the same level of guarantees as the proceedings under Article 6 of the Convention. They referred to the Neumeister v. Austria case (judgment of 27 June 1968, Series A no. 8, § 24), where the Court held that “full written proceedings or an oral hearing of the parties in the examination of such remedies would be a source of delay which it is important to avoid in this field.

62.  Secondly, the Government argued that the applicants rights under Article 5 had not been violated. As regards the lack of publicity, under domestic law the Basmanniy District Court had the right to hold these hearings in private, because the lack of publicity did not prejudice the applicants defence, and because the applicants trial was in any event public.

63.  As regards the absence of the applicant from the hearing of 8 June 2004, the Government pointed out that the applicant had not been summoned to this hearing because it had been conducted within the framework of a different case, namely the case of Mr Khodorkovskiy and Mr Kraynov. However, since in the course of the pre-trial investigation the applicant and his co-defendants had requested that their cases be joined, on 8 June 2004 the court granted this motion. Under the Code of Criminal Procedure, namely Articles 227, 228, 231 and 236 of CCrPthe court, on its own initiative and together with joining the cases, had to re-consider the measures of restraint applied to the accused. Therefore, on that day the court had not imposed or prolonged the applicantdetention but merely confirmed its validity.

64.  As to the appeal against the decision of 26 December 2003, the court examined it only four days after the applicant had lodged its final version. As to the appeal against the decision of 6 April 2004, it was the applicants lawyer who had caused the delay. She had sent the appeal by post instead of lodging it by hand and lodged an additional appeal the day before the first appeal was to be heard. The court had to send the additional appeal to the prosecution for comment, and this necessary formality had caused the delay.

B.  The applicants submissions

65.  First, the applicant maintained that Article 5 § 4 was applicable to the proceedings at issue. In his submission, the case-law of the Court had evolved since the Neumeister case. He referred to Winterwerp v. the Netherlands (judgment of 24 October 1979, Series A no. 33, § 60), where the Court emphasised the following:

“The judicial proceedings referred to in Article 5 § 4 ... need not, it is true, always be attended by the same guarantees as those required under Article 6 § 1 ... Nonetheless, it is essential that the person concerned should have access to a court and the opportunity to be heard either in person or, where necessary, through some form of representation, failing which he will not have been afforded the fundamental guarantees of procedure applied in matters of deprivation of liberty.”

In the later case-law the Court had confirmed this approach. Thus, in Nikolov v. Bulgaria (no. 38884/97, § 97, 30 January 2003) and Migoń v. Poland (no. 24244/94, § 68, 25 June 2002) the Court had found that detention proceedings must adequately ensure “equality of arms” between the parties.

66.  Secondly, the applicant argued that his procedural rights under Article 5 had been breachedThe publicity of detention hearings was a core principle of justice. The court had decided to hold these hearings in private without asking the parties and without citing any reasons.

67.  As regards his absence from the hearing of 8 June 2004, the applicant maintained that the right to take part in proceedings concerning detention did not depend on the nature of the proceedings, as the Government had suggested. He referred to the Ruling of the Constitutional Court of the Russian Federation of 22 March 2005, which held that the presence of a detainee at a hearing concerning his detention was required in all circumstances, irrespective of whether the court was imposing, prolonging or confirming the lawfulness of the detention.

68.  As to the appeal against the decision of 26 December 2003, it was lodged late because the district court had failed to issue the hearing record in time. As to the appeal against the decision of 6 April 2004, the Moscow City Court could have performed the necessary procedural formalities more speedily.

C.  The Courts assessment

1.  Applicability of Article 5 §§ 3 and 4 to the detention proceedings

69.  The Court will start by examining the Governmentfirst argument, namely that Article 5 § 4 was not applicable to the proceedings at issue. The Court observes that at the admissibility stage this issue was joined to the merits of the case.

70.  It is true that Article 5 § 4 guarantees, first of all, the right to take proceedings by which the lawfulness of the detention will be decided by the court. In the Neumeister case, referred to in the Governments submissions, the Court found that the term “court” in the context of Article 5 § 4 “implies only that the authority called upon to decide thereon must possess a judicial character, that is to say, be independent both of the executive and of the parties to the case; it in no way relates to the procedure to be followed” (§ 24).

71.  However, the Convention is a “living instrument which must be interpreted in the light of present-day conditions” (see, among other authorities, Tyrer v. the United Kingdom, judgment of 25 April 1978, Series A no. 26, pp. 15-16, § 31). Neumeister was one of the first cases under Article 5; in the last three decades the former Commission and the Court have consistently interpreted Article 5 § 4 as providing certain procedural guarantees to a detainee, broadly similar to those under Article 6 § 1 of the Convention (see, for instance, Winterwerpcited above, p. 24, § 60; Sanchez-Reisse v. Switzerland, 21 October 1986, Series A no. 107; Kampanis v. Greece, 13 July 1995, Series A no. 318-B; and Ilijkov v. Bulgaria, no. 33977/96, 26 July 2001, § 103). Thus, in Nikolov, cited by the applicant (§ 97), the Court said:

“The proceedings conducted under Article 5 § 4 of the Convention should in principle meet, to the largest extent possible under the circumstances of an on-going investigation, the basic requirements of a fair trial.”

72.  In the Courts opinion, iis of little relevance whether the court decides on an application for release lodged by the defence or a request for detention introduced by the prosecution. Such an approach was adopted in a number of recent cases. For instance, in Graužinis v. Lithuania (no. 37975/97, § 33, 10 October 2000the Court decided that the extension of the applicants detention on remand by a district court at the request of the prosecution also attracted the guarantees of Article 5 § 4 of the Convention (see also Telecki v Poland (dec.) no. 56552/00, 3 July 2003).

73.  Furthermore, although the Convention does not compel the Contracting States to set up a second level of jurisdiction for the examination of the lawfulness of detention, “a State which institutes such a system must in principle accord to the detainees the same guarantees on appeal as at first instance” (see Navarra v. France, judgment of 23 November 1993, Series A no. 273-B, § 28, and Toth v. Austria, judgment of 12 December 1991, Series A no. 224, § 84). In Włoch v. Poland (no. 27785/95§§ 125 et seq., ECHR 2000XI), the Court applied Article 5 § 4 to the proceedings before the Cracow Regional Court which prolonged the applicants detention upon the prosecutors motion, as well as to the proceedings before the Cracow Court of Appeal which verified the lawfulness of the court order prolonging the applicants detention. Therefore, Article 5 § 4 is applicable both to the extensions of the applicantdetention and to the appeal proceedings.

74.   As regards the complaint about the defects in the detention hearing of 3 July 2003, the Court notes that on 3 July 2003 the applicant was “brought before a judge” within the meaning of paragraph 3 of Article 5. Therefore, the complaint about the detention hearing of 3 July 2003 falls under that Convention provision.

2.  Compliance of the detention proceedings with Article 5 §§ 3 and 4

(a)  General principles

75.  The Court observes that both paragraphs 3 and 4 of Article 5, despite the difference in wording, imply the judicial character of the proceedings (see De Wilde, Ooms and Versyp judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, p. 40, § 76). Thus, in Schiesser v. Switzerland (judgment of 4 December 1979, Series A no. 34, § 31) the Court held:

“Under Article 5 para. 3, there is both a procedural and a substantive requirement. The procedural requirement places the officer under the obligation of hearing himself the individual brought before him.

In Brannigan and McBride v. the United Kingdom (judgment of 26 May 1993, Series A no. 258B, § 58), the Court went even further and held:

The Court notes that the introduction of a judge or other officer authorised by law to exercise judicial power into the process of extension of periods of detention would not of itself necessarily bring about a situation of compliance with Article 5 para. 3. That provision - like Article 5 para. 4 – must be understood to require the necessity of following a procedure that has a judicial character [emphasis added], although that procedure need not necessarily be identical in each of the cases where the intervention of a judge is required.

76.  Therefore, as a matter of principle, the Court does not see any reason to distinguish between court decisions imposing detention, prolonging it or testing its lawfulness. All such proceedings should offer certain minimum procedural guarantees, and the case-law concerning paragraph 4 of Article 5 of the Convention is, as a rule, applicable to detention proceedings falling under Article 5 § 3. At the same time the Court refers to its finding in De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, where it held that “the forms of the procedure required by the Convention need not ... be identical in each of the cases where the intervention of a court is required” (judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, § 78). Therefore, although the principles governing detention proceedings under Article 5 §§ 3 and 4 are broadly similar, the extent of the procedural guarantees may sometimes vary and, in any event, cannot be the same as under Article 6 of the Convention.

77.  The Court observes that the applicantdetention in the present case falls within the ambit of Article 5 § 1 (c). In such situation, when the lawfulness of detention pending investigation and trial is examined, a hearing is normally required (see Sanchez-Reisse, cited above, § 51, and Assenov and Others v. Bulgaria, judgment of 28 October 1998, Reports 1998-VIII, § 162, with further references). Furthermore, the proceedings must be adversarial and must always ensure equality of arms between the parties – the prosecutor and the detainee (see Nikolovacited above, § 59; see also Graužinis, cited above, § 31). This means, in particular, that the detainee should have access to the documents in the investigation file which are essential for assessing the lawfulness of his detention (see Lamy v. Belgium, judgment of 30 March 1989, Series A no. 151, § 29, and Schöps v. Germany, no. 25116/94, § 44, ECHR 2001-I). The detainee should also have an opportunity to comment on the arguments put forward by the prosecution (see Niedbała v. Poland, no. 27915/95, § 67, 4 July 2000). Some form of legal representation of the detainee may be required, namely when he is unable to defend himself properly or in other special circumstances (see Bouamar v. Belgium, judgment of 29 February 1988, Series A no. 129, § 62; Megyeri v. Germany, judgment of 12 May 1992, Series A no. 237A; and Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99§ 70, ECHR 2005...). Finally, there are certain requirements as to the scope of review under Article 5 § 4 (see E. v. Norway, judgment of 29 August 1990, Series A no. 181A, § 50).

78.  The Court further notes that Article 5 § 4 provides that “the lawfulness of the detention shall be decided speedily” (emphasis added). The Court will return to that matter below (see paragraphs 95 et seq.)For nowthe Court observes that there are two aspects to this “speediness” requirement: first, the opportunity for legal review must be provided soon after the person is taken into detention and, if necessary, at reasonable intervals thereafter (see Herczegfalvy v. Austria, judgment of 24 September 1992, Series A no. 244, p. 24, § 75). Secondly, the review proceedings must be conducted with due expedition.

79.  Lastly, the Court stresses that there is an intrinsic link between the “procedural” and “time” aspects of Article 5 § 4. Compliance with the procedural guarantees enumerated in paragraph 77 above should always be assessed in the context of the requirement of “periodic review”, discussed in paragraph 78 above. In other words, Article 5 § 4 does not guarantee to the detainee a right to obtain a full review of the detention, with all concomitant guarantees of procedural fairness, whenever he wants it, but only at “reasonable intervals”. Whether or not the intervals were reasonable should be assessed in the particular circumstances of each case.

(b)  Application to the present case

(i)  Court proceedings concerning the applicantdetention from 3 July to 28 August 2003

80.  The applicant complained that the hearing before the Basmanniy District Court on 3 July 2003 had been held in private, and that his lawyers had been unable to participate in it.

81.  The Court observes that on 3 July 2003 the Basmanniy District Court ordered the applicants detention during the investigation. The proceedings were held in private. The applicant was present, whereas his lawyers were not. The prosecution was present at the hearing. On 23 July 2003, following a hearing at which the applicants lawyers were present whereas the applicant was not, the Moscow City Court rejected the applicants appeal against the detention order of 3 July 2003.

82.  As regards the fact that the detention hearing of 3 July 2003 was held in private, the Court observes that there is no basis in its case-law to support the applicants claim that hearings on the lawfulness of pre-trial detention should always be public (see Reinprecht v. Austria, no. 67175/01, 15 November 2005, where the Court examined this issue under Article 5 § 4). The Court sees no reasons to depart from its case-law in this respect, and concludes that this aspect of the detention proceedings per se does not raise an issue under Article 5 § 3 either.

83.  As regards the absence of the applicants lawyers, the applicant maintained that they had been prohibited from participating in the detention hearing of 3 July 2003. As follows from the Basmanniy District Courts decision of 3 July 2003, and the decision of the Moscow City Court of 23 July 2003, the applicants lawyers arrived at the court when the detention hearing had already started. The judge refused them permission to enter the courtroom and participate in the hearing because of their unjustified late arrival.

84.  The Court reiterates that detention proceedings require special expedition and Article 5 does not contain any explicit mention of a right to legal assistance in this respectThe difference of aims explains why Article 5 contains more flexible procedural requirements than Article 6 while being much more stringent as regards speediness. Therefore, as a rule, the judge may decide not to wait until a detainee avails himself of legal assistance, and the authorities are not obliged to provide him with free legal aid in the context of the detention proceedings.

85.  However, several specific features of the present case incline the Court to depart from this general ruleFirst of all, the Court notes that the detention hearing took place on the day after the applicants arrest and on the same day as he was informed about the charges against him, when he was least prepared to counter the arguments of the prosecution.

86.  Furthermore, the applicant was brought before the judge almost directly from the hospital where he had been admitted in connection with his chronic diseases. Even if the applicant was able to participate personally in the detention proceedings, he was not in his normal state of health, and some form of legal representation was therefore at least desirable, especially given that the representatives of the prosecution were present in the courtroom.

87.  Finally, the Court stresses that, unlike in the Megyeri case (cited above), the applicant in the present case had already engaged lawyers who were informed by the investigator about the detention hearing and were prepared to participate in itMoreover, it appears that the court was in principle prepared to hear the lawyers and waited for them for some time. The situation of the applicant in this respect was closer to that of the applicants in the case of Istratii and Others v. Moldova (nos. 8721/058705/05 and 8742/0527 March 2007). In that case the meetings between the applicants, who were detained, and their lawyer was arranged in manner that precluded any confidential contact between them. The Court held that such a measure was not justified in the circumstances of the case (§ 90) and that there was a breach of Article 5 § 4 on that account. The central issue in that case was not the positive duty of the State to secure legal assistance to a detainee, but the negative obligation of the State not to hinder effective assistance from lawyers in the context of detention proceedings (§ 88)In the Courts opinion, this problem is also at the heart of the complaint under examination in the present case.

88.  As follows from the decision of the Moscow City Court of 23 July 2003, the judge excluded the lawyers from the proceedings because “the hearing had already started and it was closed for those who did not participate in it”. However, this exclusion of the public did not as such apply to the applicants lawyers. If the exclusion of the lawyers was based on the non-public character of the proceedings, the decision of the domestic judge was clearly irrational.

89.  Further, the Court cannot detect any other reason why the presence of the lawyers at this stage could have been contrary to the interests of justice (see, mutatis mutandisJohn Murray v. the United Kingdom, judgment of 8 February 1996, Reports 1996I, § 66). The Court accepts that the lawyers might have arrived late, and it might have been acceptable to start the hearing without waiting for the lawyers. However, the Court sees no reason to exclude them from the proceedings when they arrived. Even if their belated arrival could have prolonged the hearingnothing suggests that there was any particular urgency in obtaining the detention order, given that the applicant was already under arrest. In sum, the Court considers that in the circumstances the domestic judge showed excessive rigour in not allowing the applicants lawyers to take part in the proceedings.

90.  The Court observes that the applicants lawyers were present before the court of appealwhere they were able, at least in principle, to develop legal arguments calling for the applicants release. In the context of Article 6 the Court usually examines the proceedings as a whole; however, this rule is not without exceptions, especially when it comes to pre-trial detention. Turning to the present case, the Court notes that the detention order of 3 July 2003 became effective immediately. Therefore, even if the court of appeal ultimately heard the applicantlawyers, by that time the applicant had already spent twenty days in detention. Given that lapse of time, the Court cannot accept such a retroactive validation of the procedurally flawed detention order issued by the District Court. The Court concludes that the presence of the defence lawyers before the Moscow City Court did not remedy the defects of the procedure before the District Court.

91.  In view of the above, the Court finds that the exclusion of the applicants lawyers from the detention hearing of 3 July 2003, in the particular circumstances of the present case, adversely affected the applicants ability to present his case and was not justified by the interests of justice. Thus, the applicants detention between 3 July and 28 August 2003 was ordered as a result of the procedure which did not offer the minimum procedural guarantees implied in Article 5 § 3 of the Convention. The Court therefore finds that there has been a violation of that provision.

(ii)  Court proceedings concerning the applicants detention from 26 December 2003 to 30 March 2004

92.  The applicant further complained that the hearing before the Basmanniy District Court on 26 December 2003 had been held in private, and that it had taken the Moscow City Court too long to examine his appeal against the detention order issued on that date by the Basmanniy District Court.

93.  The Court notes that on 26 December 2003 the Basmanniy District Court ordered the extension of the applicants detention until 30 March 2004. That hearing was held in private. The applicants appeal against the detention order of 26 December 2003 was dismissed by the Moscow City Court on 9 February 2004, that is, 44 days later.

94.  As to the fact that the hearing of 26 December 2003 was held in private, the Court does not see any reason to depart from its above finding that there were no special circumstances calling for the detention proceedings to take place in public (see paragraph 82 above). As regards the time in which the applicants appeal against the detention order was examined, this aspect of the case warrants further attention.

(α)  General principles governing the requirement of “speediness”

95.  The Court reiterates that Article 5 § 4 of the Convention, in guaranteeing to persons detained a right to institute proceedings to challenge the lawfulness of their detention, also proclaims their right, following the institution of such proceedings, to a speedy judicial decision concerning the lawfulness of detention and ordering its termination if it proves unlawful (see Baranowski v. Poland [GC], no. 28358/95, ECHR 2000). There is a special need for a swift decision determining the lawfulness of detention in cases where a trial is pending, because the defendant should benefit fully from the principle of the presumption of innocence (see Iłowiecki v. Poland, no. 27504/95, § 76, 4 October 2001).

96.  Where domestic law provides for a system of appeal, the appellate body must also comply with the requirements of Article 5 § 4, in particular, as concerns the speediness of the review by the appellate body of a detention order imposed by the lower court. At the same time, the standard of “speediness” is less stringent when it comes to the proceedings before the court of appeal. The Court reiterates in this connection that the right of judicial review guaranteed by Article 5 § 4 is primarily intended to avoid arbitrary deprivation of liberty. However, if the detention is confirmed by a court it must be considered to be lawful and not arbitrary, even where appeal is available. Subsequent proceedings are less concerned with arbitrariness, but provide additional guarantees aimed primarily at an evaluation of the appropriateness of continuing the detention (see Tjin-a-Kwi and Van Den Heuvel v. the Netherlands, no. 17297/90, Commission decision of 31 March 1993). Therefore, the Court would be less concerned with the speediness of the proceedings before the court of appeal, if the detention order under review was imposed by a court and on condition that the procedure followed by that court had a judicial character and gave to the detainee the appropriate procedural guarantees (see, mutatis mutandisVodeničarov v. Slovakia, no. 24530/94, § 33, 21 December 2000).

97.  The Court observes that it has found delays of 23 days for one level of jurisdiction, and 43 days or 32 days for two levels of jurisdiction, to be incompatible with Article 5 § 4 (see, respectively, Rehbock v. Slovenia, no. 29462/95, §§ 82-88, ECHR 2000XII; Jablonski v. Poland, no. 33492/96, §§ 91-94, 21 December 2000; and G.B. v. Switzerland, no. 27426/95, §§ 34-39, 30 November 2000). On the other hand, in Rokhlina v. Russia (no. 54071/00, § 79, 7 April 2005), where the global duration of the proceedings was 41 days for two levels of jurisdiction, the Court found no violation of Article 5 § 4 of the Convention. In that case the Court noted, in particular, that the applicant had requested leave to appear in person at the appeal court, and that because of it the court had to adjourn the proceedings for one week. In another recent Russian case (Mamedova v. Russia, no. 7064/05, § 96, 1 June 2006) the Court found the delays
of 36, 29 and 26 days to be incompatible with Article 5 § 4, stressing that the entire duration of the appeal proceedings was attributable to the authorities.

(β)  Application to the present case

98.  The Court notes that the appeal against the decision of 26 December 2003 was examined within 44 days. That period, by itself, is not insignificant (see Mamedovacited above). The Court will now assess to what extent it can be attributed to the applicant, as the Government suggested.

99.  The Court observes that the “preliminary appeal” against the decision of 26 December 2003 was lodged by the defence lawyers on 29 December 2006. However, it did not contain detailed reasoning since the hearing record had not yet been made available to the defence. On 23 January 2004, after the court had approved the hearing record, the defence forwarded the final version of the grounds of appeal. The Moscow City Court examined it on 9 February 2004, 17 days later. The Court reiterates in this connection that the lower standard of “procedural guarantees” in matters of detention (as compared with the “fairness” requirement under Article 6 §  see Reinprechtcited above, § 40), should be counterbalanced by a higher standard of speediness (see, mutatis mutandisHutchison Reid v. the United Kingdom, no. 50272/99, § 79, ECHR 2003-IV). The Court concludes that the period between 23 January and 9 February 2004 is fully imputable to the authorities.

100.  Further, the applicant claimed that the defence had not been able to lodge the appeal until 22 January 2004, when the first-instance court dismissed their comments on the hearing record. It is conceivable that without the final version of the hearing record the defence were unable to finalise their points of appeal. Therefore, in principle, this period can be included in the overall duration of the appeal proceedings. The Government argued, however, that the applicants lawyers were responsible for at least a part of this period. Thus, the hearing record was signed on 5 January 2004, but it was not until 14 January that the applicants lawyer, Mr Rivkinobtained a copy of it. Further, the comments of the defence on the hearing record reached the court only on 22 January 2004.

101.  However, the Court notes that even though the hearing record was signed on 5 January 2004, it is unclear when it was made available to the defence. In any event, under Article 259 of the CCrP a hearing record should be signed within 3 days; in the present case the court did not comply with this time-limit. It is conceivable that the further delay was to a certain extent attributable to the public holidays. However, public holidays are not a good excuse for delaying the examination of an application for release (see E. v. Norwaycited above, § 66). Therefore, even taking into account the Governments argument, the Court considers that at least ten days of the period between 26 December 2003 and 22 January 2004 were attributable to the authorities.

102.  In sum, the authorities were responsible for at least 27 days out of the overall duration of the appeal proceedings. The Government did not plead before the Court that complex issues had been involved in the determination of the lawfulness of the applicants detention. Even if the courts had spent the whole of that period dealing with the case file, that would not exempt them from the obligation to examine the appeal quickly. The Court concludes that the appeal proceedings did not comply with the “speediness” requirement of Article 5 § 4. Itherefore finds that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention.

(iii)  Court proceedings concerning the applicants detention from 6 April 2004 to 8 June 2004

103.  The applicant complained that it had taken the Moscow City Court too long to examine his appeal against the extension of his detention ordered on 6 April 2004.

104.  The Court notes that on 6 April 2004 the Meschanskiy District Court decided that the applicant should remain in detention during the trial. On 9 June 2004, 67 days later, the Moscow City Court upheld the decision of 6 April 2004. The applicant claimed that the review of the detention order of 6 April 2004 had not been “speedy”. The Government argued that the delay had been caused by the applicants own behaviour, namely by the fact that the applicant had submitted additional arguments on 26 May 2004. As a result, the court of appeal had had to adjourn the hearing until 9 June 2004.

105.  The Court notes that the defence lawyers were indeed partly responsible for the delay. Thus, instead of lodging the appeal by hand they sent it by post. Furthermore, nothing suggests that there was a genuine need to lodge additional grounds of appeal on 26 May 2004, instead of raising relevant arguments orally at the appeal hearing.

106.  The Court notes, however, that it took the prosecution and the plaintiffs several weeks in aggregate to comment on the applicants first statement of the grounds of appeal. This was received by the Moscow City Court on 22 April 2004, but it was not until 20 May 2004 that the observations in reply reached the defence lawyers. Furthermore, it took the court another two weeks to obtain the parties written comments on the additional grounds of appeal lodged by the defence, and to set a new date for the hearing.

107.  The Government did not claim that complex issues had been involved in the determination of the lawfulness of the applicants detention by the second-instance court. Even assuming that the complexity of this case was above average, there is nothing to suggest that there was a need to obtain two sets of written observations from the parties.

108.  In sum, the Court concludes that the period from 22 April 2004 until 9 June 2004 (one month and seventeen days) was imputable to the authorities. The Court observes that in Jablonski (cited above, § 93) it held that “there is a special need for a swift decision determining the lawfulness of detention in cases where a trial is pending”. In view of the above the Court concludes that the time spent on examination of the appeal against the detention order of 6 April 2004 was excessive. Therefore, there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention on that account.

(iv)  Court proceedings concerning the applicants detention from 8 June to 10 September 2004

109.  The applicant complained that he had not been summoned to the hearing of 8 June 2004 when the Meschanskiy District Court had decided to extend his detention, whereas the prosecution had been present (see paragraph 25 above). The Government argued that the applicant and his lawyers had not been summoned because the hearing related to another criminal case (that of Mr Khodorkovskiy and Mr Kraynov). However, in the opinion of the Court that fact is of little relevance: even though technically the hearing was held in the context of another criminal case, the courts decision also concerned the applicant directlyThere is nothing to suggest that the court could not have anticipated such a development or was unable to adjourn the hearing in order to secure the applicants personal presence.

110.  Further, the Government argued that on 8 June 2004 the court had merely confirmed the validity of measure imposed earlier. The Government can be understood to be suggesting that the requirements of Article 5 § 4 were satisfied by the review which took place on 6 April 2004.

111.  In the Courts view that decision in itself did not deprive the applicant of his rights under Article 5 § 4. Indeed, on 6 April 2004 the Meschanskiy District Court ruled that the applicant should remain in detention pending trial, and that decision constituted a lawful basis for the applicants continued detention for the ensuing six months (see Article 255 of the CCrP cited in paragraph 32 above). On 15 April 2004 the court dismissed an application for release lodged by the defence.

112.  However, with the passage of time the grounds for detention on remand, by their very nature, are susceptible to change, even if the “lawful basis” for the detention continues to exist. In the present case more than seven weeks had elapsed when the Meschanskiy District Court had decided to examine the question of continuing the applicantdetention. Further, the domestic law obliged the court to return proprio motu to the issue of detention (see the Governments submissions on this point; see also Article 231 of the CCrP quoted in paragraph 32 above). In such circumstances the Court considers that the applicant was entitled to a proper judicial review of the lawfulness of his detention, with all the guarantees implicitly provided by Article 5 § 4 of the Convention.

113.  The Court reiterates that, as a general rule, detainee should have a right to participate in the hearing where his detention is discussed (see paragraph 77 above). Possible exceptions from this rule are conceivable: the Court observes in this connection that “in order to determine whether a proceeding provides adequate guarantees, regard must be had to the particular nature of the circumstances in which such proceeding takes place (see Van Droogenbroeck v. Belgium, judgment of 24 June 1982, Series A no. 50, p. 24, § 47). The detainees personal presence is always required when the court has to assess his personality, the risk of his absconding or his predisposition to further offences, when the court changes the basis for the detention or when it prolongs the detention after significant lapse of time (see Graužiniscited above, §§ 33-34; see also Mamedova v. Russiacited above, § 75). The Court notes that the decision of 8 June 2004 contained no reasoning in support of the courts decision to extend the applicants detention on remand. In the circumstances the Court finds that the matters discussed at the hearing of 8 June 2004 required not only the presence of his lawyers but his personal presence.

114.  Lastly, the Court notes that the applicants lawyers were present at the appeal hearing on 29 July 2004. The Court considers that, in principle, it is permissible for the court of appeal reviewing a detention order issued by a lower court to examine only the detainees lawyer. However, that is true only when the hearing before the first-instance court offered sufficient procedural guarantees. In the present case the applicant was absent from the hearings at both levels of jurisdiction, and his lawyers were present only before the court of appeal. Furthermore, the appeal was examined fifty days after the hearing of 8 June 2004. In such circumstances the Court concludes that the presence of the applicants lawyers in the court of appeal did not remedy the situation complained of.

115.  In sum, the Court concludes that the applicant was deprived of an effective review of the lawfulness of his continued detentionIt therefore finds that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention.

IV.  ALLEGED INTERFERENCE WITH THE RIGHT OF INDIVIDUAL PETITION (ARTICLE 34 OF THE CONVENTION)

116.  The applicant asserted that between 22 March and 12 April 2004, while in detention, he was not allowed to meet one of his lawyers, Ms Liptser, who represented him before the CourtHe alleged that this had constituted an interference with his right of individual petition, guaranteed by Article 34 of the Convention. Article 34 reads, in so far as relevant, as follows:

“The Court may receive applications from any person ... claiming to be the victim of a violation ... of the rights set forth in the Convention or the Protocols thereto. The High Contracting Parties undertake not to hinder in any way the effective exercise of this right.”

117.  According to the Government, Ms Liptser requested a meeting with the applicant twice: on 23 and 30 March 2004. However, she did not have a proper authorisation from the court; consequently, the administration of the detention centre did not allow her to have a meeting with the applicant. As soon as she obtained the authorisation she was given access to her client. Furthermore, within that period the applicant had several meetings with his other lawyers, namely Mr Krasnov, Mr Rivkin, Mr Baru, Ms Lvova, Ms Simonova and Mr Sharov. In conclusion, the Government denied any interference with the applicants rights under Article 34 of the Convention.

118.  The Court reiterates that the right of individual petition under Article 34 of the Convention will operate effectively only if an applicant can interact with the Court freely, without any pressure from the authorities (see Akdivar and Others v. Turkey, no. 21893/93Reports 1996IV, § 105). In this context, “pressure” includes not only direct coercion but also other improper indirect acts designed to discourage applicants from pursuing a Convention remedy, such as measures limiting the applicants contacts with his lawyers (see Öcalancited above§§ 197 et seq.) or interfering with their professional activities in other ways. In examining whether or not a particular measure applied by the authorities was in compliance with Article 34, the Court sometimes considered the practical effects of this measure on the applicants ability to exercise his right of petition (see Ahmet Özkan and Others v. Turkey, no. 21689/93, §§ 416 and 417, 6 April 2004). However, in certain cases the Court has found a violation of this provision even in the absence of any visible negative effects of the measure complained of (see McShane v. the United Kingdom, no. 43290/98, § 151, 28 May 2002).

119.  Turning to the present case, the Court notes that one of the applicants lawyers had to obtain certain additional authorisations in order to be able to meet himIn principle, excessive formalities in such matters may de facto prevent a prospective applicant from effectively enjoying his right of individual petition. However, it appears that in the present case it was quite simple to comply with the domestic formalities and that the problem was resolved easilyFurthermore, within the period under consideration the applicant had several meetings with his other lawyers, in particular, with Mr Baru, who also represented him in the proceedings before the Court. The limitation complained of lasted less than three weeks, and nothing suggests that it had any negative effects, theoretical or practical, on the proceedings before the Court. In such circumstances the Court concludes that there has been no breach of Article 34.

V.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

120.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

121.  The Government objected that the claims for just satisfaction did not contain the name of the applicant or a reference to an application number. The Court notes the Governments objection in this respect; however, despite that omission on the part of the applicants lawyers, the Court accepts that the claims submitted relate to the present case. It will thus examine the parties submissions under Article 41 on the merits.

A.  Damage

1.  Pecuniary damage

122.  The applicant claimed 1,055,906 United States dollars (USD) on account of pecuniary damage resulting from his unlawful detention and impossibility for him to carry on his professional activities. The applicant calculated that amount based on his annual revenue declared in 2002, the year before the year of his arrest. In support of his claims he produced a copy of his tax declaration where he indicated that in 2002 he received 30,680,967 Russian roubles (RUB), or USD 974,680, in dividends from a Gibraltar-based company, “Group Menatep Limited”.

123.  The Government submitted that the applicants claims were “unsubstantiated and unreasonable”. They pointed out that on 25 November 2004 and 18 May 2006 the Court had declared most of his complaints inadmissible. Further, they argued that his method of calculating his pecuniary damage was wrong, and had no relation to his real sources of income.

124.  As to the pecuniary damage allegedly caused, the Court does not see a causal connection between the applicants alleged pecuniary losses and the violations found in the present case. The Court thus decides that the applicants claims under this head should be dismissed.

2.  Non-pecuniary damage

125.  The applicant further claimed 300,000 euros (EUR) for non-pecuniary damage. He argued that his right to liberty had been breached by thirteen months of detention in severe conditions. He stressed that his suffering had been exacerbated by his poor health.

126.  The Government considered those claims unsubstantiated and excessive. They also pointed out that the time spent by the applicant in detention on remand had been deducted from his sentence.

127.  The Court observes that the complaints under Article 3 (concerning conditions of detention and the alleged lack of medical assistance) and Article 5 § 3 (concerning the length of the detention) have been declared inadmissible. On the other hand, the Court finds that it is reasonable to assume that the applicant suffered certain amount of distress and frustration, caused by the flaws in the remand proceedings, and, especially, by the unsanctioned detention between 31 March and 6 April 2004. Therefore, ruling on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court awards the applicant EUR 3,000 for non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

B.  Costs and expenses

128.  The applicant claimed reimbursement of his lawyers fees in the amount of EUR 28,285. In support of this the applicant produced an agreement between Ms Liptser and Mr Victor Lebedev on the representation of Mr Platon Lebedev before the European CourtThe agreement concerned alleged violations of Articles 3 and 5 of the Convention. The applicant also produced a certificate from barristers office no. 10, confirming that between February and June 2004 Ms Liptser received RUB 990,190 for working on the applicants case.

129.  The Government submitted that the applicants claims for reimbursement of costs and expenses were not necessary and reasonable, since they went far beyond the “average level of legal representation”. The Government also indicated that the agreement with the lawyers was signed not by the applicant himself, but by Mr Victor Lebedev, the applicants brother.

130.  The Court reiterates that only legal costs and expenses found to have been actually and necessarily incurred and which are reasonable as to quantum are recoverable under Article 41 of the Convention (see, for example, Stašaitis v. Lithuania, no. 47679/99, §§ 102-03, 21 March 2002; see also McCann and Others v. the United Kingdom, judgment of 27 September 1995, Series A no. 324, § 220).

131.  The Court considers that, although the agreement with the lawyer was signed by the applicants brother, this was done in the applicants interestsFurthermore, everything suggests that the amount indicated in the agreement (RUB 990,190) was paid for the work done by the applicants lawyer in the present case. In other words, this sum was “actually incurred”. The Court further notes that the overall amount of work done by the applicants lawyer was considerable. However, most of the applicants complaints under the Convention have been rejected; in such circumstances the Court considers that the applicant may claim only part of the amount actually paid to his lawyer. Regard being had to the information in its possession, the Court awards the applicant EUR 7,000 plus any tax that may be chargeable.

C.  Default interest

132.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Dismisses unanimously the Governments preliminary objections concerning the exhaustion of domestic remedies and the applicants victim status;

2.  Holds unanimously that there has been a violation of Article 5 § 1 (c) of the Convention on account of the applicantunauthorised detention between 31 March and 6 April 2004;

3.  Holds by four votes to three that there has been violation of Article 5 § 3 of the Convention on account of the applicantdetention from 3 July 2003 to 28 August 2003;

4.  Holds by five votes to two that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention as regards the delays in the review of the detention order of 26 December 2003 by the Moscow City Court;

5.  Holds unanimously that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention on account of the delays in the review of the detention order of 6 April 2004 by the Moscow City Court;

6.  Holds unanimously that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention on account of the absence of the applicant from the detention hearing on 8 June 2004;

7.  Holds unanimously that the temporary inability of the applicant to meet one of his lawyers did not amount in the circumstances to a failure by the State to fulfil its obligation under Article 34 of the Convention;

8.  Holds unanimously

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention the following amounts, to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable on the date of settlement:

(i)  EUR 3,000 (three thousand euros) in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 7,000 (seven thousand euros) in respect of his legal costs;

(iii)  any tax that may be chargeable on the above amounts.

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

9.  Dismisses unanimously the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 25 October 2007, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                                 Christos Rozakis
Registrar                                      President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  partly dissenting opinion of Mr Kovler, Mr Hajiyev and Mr Jebens;

(b)  partly dissenting opinion of Mr Kovler and Mr Jebens.

C.L.R.
S.N.


PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGES KOVLER, HAJIYEV AND JEBENS

To our regret we do not share the opinion of the majority that there has been a violation of the applicants rights under Article 5 § 3 of the Convention on account of the absence of the applicants lawyers from the detention hearing of 3 July 2003.

At the outset, we recall that Article 5 § 3 (as well as § 4 of this Convention provision) do not contain any explicit mention of a right to legal assistance, as opposed to Article 6 § 3 (c)cfArticle 6 § 1, which applies when a criminal charge is to be decided upon. It is true that in the recent case of Öcalan v. Turkey (cited in the judgment) the Court found that in certain circumstances a detainee should have access to counsel in order to challenge his detention. Thus, in Öcalan the Court concluded that the applicant had been in need of legal assistance because he had been kept in total isolation, possessed no legal training and had no possibility of consulting a lawyer while in police custody. Further, Article 5 would call for the presence of a lawyer where the person detained is a minor or mentally ill (see Bouamar and Megyeri, both cited in the text of the judgment). However, we do not detect any “special circumstances” in the present case which would call for a mandatory legal assistance, as in the cases cited above. Nothing suggests that the applicants medical condition was such as to prevent his effective participation in the detention proceedings. The applicant was able to consult with his lawyers, at least briefly, when he was formally charged. His state of mind, his education, and his professional background allowed him to understand what was happening in the courtroom and to adduce arguments in his defence.

Indeed, the judge showed a certain degree of rigour by not allowing the lawyers to enter the courtroom when they arrived. Yet such a decision can be reasonably explained by the interests of justice. The Court has repeated on many occasions that detention proceedings require special expedition. The difference of aims explains why Article 5 contains more flexible procedural requirements than Article 6 while being much more stringent as regards speediness. The judge is the ultimate guardian of order in the courtroom, and it is up to him or her to decide whether or not the proceedings should be interrupted or delayed because of one partys failure to appear in time.

In the circumstances we do not think that the judges decision to proceed with the case was arbitrary. We note that from 2 July 2003 the applicants lawyers knew that their client faced serious charges and might be remanded in custody by the court. Therefore, they were not unprepared for such a development. The domestic law provides that the public prosecutors request for detention should be examined by a court within eight hours from

 

its receipt (see paragraph 33 of the judgment). As follows from the courts decision (cited in paragraph 13 of the judgment), the court waited for the applicants lawyers and started the hearing only at 5.50 p.m.  one hour and twenty minutes later than scheduled. The applicant did not submit any explanation as to why his lawyers had been unable to ensure their attendance in the circumstances of the case: they had been informed about the hearing about two hours in advance, and nothing suggests that there were any obstacles preventing them from arriving to the court in time. In such circumstances it would be excessive to require more flexibility on the part of the judge. We would like to refer in this respect to the well-known jurisprudence of this Court which affirms that the State cannot be held responsible for every shortcoming on the part of a lawyer appointed for legal aid purposes (see Kamasinski v. Austria, judgment of 19 December 1989, Series A no. 168, § 65) or chosen by the accused (see Imbrioscia v. Switzerland, judgment of 24 November 1993, Series A no. 275, § 41).

It is true that the recent case of Istratii and Others v. Moldova (relied on in the judgment) suggests that interfering with the lawyer-client confidentiality may breach Article 5. However, in our view this case-law is not applicable to the present situation. The applicants inability to consult with his lawyers resulted not from certain security measures, as in Istratii and others, but from the failure of the lawyers to arrive to the court in time.

In sum, we consider that the belated arrival of the defence lawyers to the hearing of 3 July 2003 cannot be imputed to the State. As to the decision of the court not to let the lawyers in, that decision was not unreasonable, and, as such, was within the discretion of the national judge. In our opinion, by challenging that decision of the judge the majority go too far.

For the reasons specified above we believe that the applicants rights under Article 5 § 3 were not breached.


PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGES KOVLER AND JEBENS

We cannot share the conclusion of the majority that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention as regards the delays in the review of detention order of 26 December 2003 by Moscow City Court.

First of all we consider that the authorities were responsible only for 14 days and not for 27 days out of the overall duration of the appeal proceedings. The “preliminary appeal” against the decision of 26 December 2003 was introduced by the defence lawyer on 29 December 2003. However it did not contain the detailed reasoning since the hearing record has not been yet made available to the defence. The hearing record was signed on 5 January 2004 but it was not until 14 January that the applicants lawyer obtained a copy of it. The comments of the defence had reached the court only on 22 January 2004 and were examined on the same day. Thus, about ten days out of this period can be imputable to the authorities. On 23 January the defence lawyers submitted a full version of the grounds of appeal. On 5 February 2004 the applicant himself had submitted additional arguments which were received by the court on 6 February 2004. On 9 February 2004 the Moscow City Court had examined both sets of submissions and dismissed the appeal. Therefore, between 23 January and 9 February only four days can be attributed to the authorities.

Further, we consider that the factual and legal issues examined at the remand hearing of 26 December 2003 were of considerable complexity. The Court observed in this connection that in certain instances “the complexity of ... issues involved in a determination of whether a person should be detained or released can be a factor which may be taken into account when assessing compliance with the Article 5 § 4 requirements (see, mutatis mutandis, Baranovsky v. Poland [GC], no.28358/95, § 72ECHR 2000-III, and Musiał v. Poland [GC], no.24557/94, § 43ECHR 1999-II).

Finally, we emphasise that the delay complained of occurred in the proceedings before the second-instance court. The court of appeal was supposed to examine the detention order issued by the first-instance court within a procedure of a judicial character. In our view, the “speediness” requirement under Article 5 § 4 should not apply to the appeal proceedings with the same rigour as to the proceedings before the first instance court. In the circumstances the two weeks which elapsed before the appeal hearing took place did not amount to a breach of Article 5 § 4.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde