BIMAL d.d. protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
27289/17
Stepen važnosti
3
Jezik
Bosanski
Datum
31.08.2021
Članovi
6
6-1
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Ravnopravnost stranaka
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Predmet je nastao na temelju predstavke koju je Sudu podneo preduzeće BIMAL d.d. registrovano u Bosni i Hercegovini. Predmetni slučaj odnosi se na propust domaćeg suda da preduzeću podnosiocu dostavi odgovor druge stranke u postupku sudskog preispitivanja odluke nadležnog organa.

Preduzeće podnosilac je privatno deoničko društvo sa sedištem u Distriktu Brčko. Ono je 13.04.2011. godine potpisalo ugovor sa dva druga preduzeća – B. (sa sedištem u Republici Srpskoj) i C. (sa sedištem u Federaciji Bosne i Hercegovine) – radi osnivanja privrednog subjekta E. (u formi zajedničkog ulaganja) za upravljanje ambalažnim otpadom. Dana 24.05.2013. godine, preduzeće podnosilac, zajedno sa svoje dve ugovorne strane, zvanično je obavestilo Konkurencijsko vijeće o osnivanju privrednog subjekta E., koje je donelo odluku da je koncentracija u skladu sa Zakonom o konkurenciji. Ono je utvrdilo da je ona u formi full-function zajedničkog ulaganja, te kao takva podleže obavezi prijavljivanja.

Međutim, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da stranke nisu prijavile koncentraciju u zakonskom roku od petnaest dana, te da su je sprovele pre nego što je Konkurencijsko vijeće potvrdilo da je ona u skladu sa Zakonom o konkurenciji. Ono je izreklo posebne novčane kazne za sva tri preduzeća. Preduzeće podnosilac je Vijeću podnelo predlog za obnovu postupka, tvrdeći da Vijeće nije tačno obavešteno o prihodu preduzeća te da je kazna neadekvatna. Nakon toga su sva tri preduzeća žalila Vijeću na iznose kazni. Dana 11.09.2013. godine, tri poduzeća su zajedno obavestila Konkurencijsko vijeće da njihove prethodne zahteve za ponavljanje postupka treba smatrati zahtevom za preispitivanjem rešenja od 1.08.2013. godine, budući da je ono bilo zasnovano na nepotpunim informacijama. Dana 10.10.2013. godine, Konkurencijsko vijeće je donelo rešenje kojim je usvojilo zahtev koji se odnosi na izračun izrečenih novčanih kazni prema tačnom iznosu prihoda.

U međuvremenu, dana 29.08.2013. godine, tri preduzeća su zajedno podnela tužbu u upravnom sporu pred Sudom Bosne i Hercegovine protiv rešenja Konkurencijskog vijeća od 1.08.2013. Oni su tvrdili da privredni subjekt koji su osnovali ne predstavlja koncentraciju u smislu Zakona o konkurenciji, te da, prema tome prijava Konkurencijskom vijeću o osnivanju tog privrednog subjekta nije bila obavezna, da Konkurencijsko vijeće nije definisalo relevantno geografsko tržište, i da su izrečene novčane kazne „drakonske“ i nezakonite. Sud Bosne i Hercegovine dostavio je Konkurencijskom vijeću tužbu podnesenu u upravnom sporu, pozvavši ga da odgovori na nju, te mu je također naredio da mu dostavi kompletan spis koji se odnosi na koncentraciju. Nakon dostavljenog materuijala, dana 16.11.2015. godine, Sud Bosne i Hercegovine je doneo presudu kojom je potvrdio rešenja Konkurencijskog vijeća od 1.08.2013. godine i 10.10.2013. godine. Dana 22.12.2015. godine, tri preduzeća su zajedno podneela zahtev za preispitivanje presude Suda Bosne i Hercegovine žalbenom vijeću istog suda, koje je odbilo zahtev za preispitivanje presude Suda Bosne i Hercegovine.

Dana 17.06.2016. godine, Poduzeće aplikant je podneelo apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda donesenih u postupku upravnog spora. Ono se žalilo prema članu 6. Konvencije, inter alia, zbog propusta Suda Bosne i Hercegovine da mu dostavi odgovore koje je Konkurencijsko vijeće podnijelo na njegovu tužbu u upravnom sporu i na njegov zahtjev za preispitivanje presude Suda Bosne i Hercegovine od 16.11.2015.godine, čime su povređena načela adversarnog postupka i jednakosti strana u postupku. Ustavni sud je odbio apelaciju kao neosnovanu.

U obraćanju Sudu, preduzeće aplikant se žali da je postupak sudskog preispitivanja pred Sudom Bosne i Hercegovine bio nepravičan. Ono se naročito žali da je Sud Bosne i Hercegovine propustio da mu dostavi odgovore koje je Konkurencijsko vijeće podnelo tokom postupka, te da ga je time lišio mogućnosti da se izjasni na njih. Poziva na član 6. stav 1. Konvencije.

Sud napominje da bosanski pravni sistem propisuje jedinstven postupak u pogledu ocene povreda zakona o konkurenciji, tako da Konkurencijsko vijeće provodi postupak za utvrđivanje povreda pravila o konkurenciji, a takođe izriče i novčane kazne u istom postupku u skladu sa odredbama Zakona o konkurenciji. Međutim, Sud sada mora sagledati prirodu dela, te prirodu i stepen težine sankcije koja se Preduzeću aplikantu može izreći. Sud primećuje da je namera odredbi koje je, kako je utvrđeno, Preduzeće aplikant prekršilo, bila da se zaštiti slobodna konkurencija na relevantnom tržištu. Konkurencijsko vijeće, kao javno regulatorno telo, pratilo je koncentracije privrednih subjekata na tržištu u svrhu provere da li bi one značajno osujetile stvarnu tržišnu konkurenciju – naročito stvranjem ili jačanjem dominantnog položaja. Ovo predstavlja opšte interese društva i obično je zaštićeno krivičnim pravom.

Preduzeće aplikant je tvrdilo da je zbog propusta da mu se dostave odgovori koje je Konkurencijsko vijeće podnelo tokom postupka sudskog preispitivanja, taj postupak bio nepravičan.

U skladu sa načelom jednakosti stranaka u postupku, kao jednom od obeležja šireg koncepta pravičnog suđenja, svakoj stranci mora biti pružena razumna prilika da iznese svoje argumente pod uslovima koji je ne stavljaju u nepovoljniji položaj vis-à-vis njenog protivnika. Vraćajući se predmetnom slučaju Sud prije svega zapaža da je dana 3.10.2013. i 5.01.2016. godine Konkurencijsko vijeće kao tužena strana u predmetnom postupku upravnog spora podnelo odgovor na tužbu Preduzeća aplikanta i na njegov zahtev za preispitivanje presude Suda Bosne i Hercegovine od 16.11.2015. godine. U ovim odgovorima traži se da se odbije tužba, te da se odbije zahtev za ponovno razmatranje. Oni takođe sadrže navode o materijalnim pitanjima koja se pokreću u ovom predmetu. Nije osporeno da ti odgovori nisu dostavljeni preduzeću aplikantu, te da ono stoga nije imalo priliku da se na njih izjasni. Sud nadalje zapaža da postoji spor između strana o tome da li je ovaj propust Suda Bosne i Hercegovine u skladu sa domaćim zakonom. U tom pogledu Sud ponavlja da njegov zadatak obično nije da preispituje relevantno pravo i praksu in abstracto, već da utvrdi je li način na koji su oni primijenjeni na aplikanta ili na koji su uticali na njega, doveo do povrede Konvencije. Drugim rečima, on će nastojati da utvrdi, u svjetlu relevantne prakse prema članu 6. Konvencije, je li Sud Bosne i Hercegovine trebao dati priliku preduzeću aplikantu da se upozna sa odgovorima Konkurencijskog vijeća i da se na njih izjasni.

Sud je više puta utvrdio da je u takvoj situaciji učinak koji je izjašnjenje stvarno imalo na presudu od malog značaja budući da je na stranama u sporu da kažu da li neki dokument zahteva njihov komentar ili ne. Ono što je ovdje naročito u pitanju jeste poverenje parničnih stranaka u rad pravosuđa koje se, između ostalog, zasniva na njihovom znanju da su imale priliku izraziti svoje mišljenje o svakom dokumentu u spisu. U vezi s argumentom vlade da je preduzeće aplikant moglo zahtevati uvid u spis i tako se upoznati s argumentima suprotne strane, Sud primećuje da je Sud Bosne i Hercegovine bio dužan pružiti priliku preduzeću aplikantu da se izjasni na podneske Konkurencijskog vijeća.

Slijedi da je u predmetnom slučaju poštovanje prava na pravično suđenje, koje jamči član 6. stav 1. Konvencije, zahtevalo da preduzeće aplikant dobije priliku da sazna za odgovor koji je podnela suprotna strana, te da se na njega izjasni. Ono, međutim, nije dobilo tu priliku. Stoga je u predmetnom slučaju došlo do kršenja člana 6. stav 1. Konvencije zbog povrede načela jednakosti stranaka u postupku.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

 ČETVRTI ODJEL

PREDMET BIMAL D.D. protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 27289/17)

 PRESUDA 

STRASBOURG

31.08.2021. godine

 Ova presuda je konačna ali su u njoj moguće uredničke izmjene.

U predmetu BIMAL d.d. protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u  sastavu:

Tim Eicke, predsjednik,
Faris Vehabović,
Pere Pastor Vilanova, sudije,
i Ilse Freiwirth, zamjenica registrara Odjela,

imajući u vidu:

aplikaciju (br. 27289/17) protiv Bosne i Hercegovine koju je prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“) Sudu podnijelo poduzeće registrirano u Bosni i Hercegovini BIMAL d.d. („aplikant“) dana 28.03.2017. godine;

odluku da se o pritužbi koja se odnosi na član 6. stav 1. obavijesti vlada Bosne i Hercegovine („vlada“), te da se preostali dio aplikacije proglasi nedopuštenim; izjašnjenja stranaka;

odluku da se odbije prigovor vlade na razmatranje aplikacije od strane Odbora; nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 29.06.2021. godine, donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

UVOD

  1. Predmetni slučaj odnosi se na propust domaćeg suda da Poduzeću aplikantu dostavi odgovor druge stranke u postupku sudskog preispitivanja.

ČINJENICE

  1. Poduzeće aplikant je privatno dioničko društvo sa registriranim sjedištem u Distriktu Brčko.[1] Zastupali su ga g. D. Brković i g. I. Studen, advokati iz Distrikta Brčko.
  2. Vladu je zastupala njena tadašnja v.d. zastupnica, gđa M. Mijić.
  3. Činjenice ovog predmeta, kako su ih prezentirale stranke, mogu se sažeti na sljedeći način.

I. POSTUPAK PRED KONKURENCIJSKIM VIJEĆEM

  1. Dana 13.04.2011. godine, Poduzeće aplikant potpisalo je ugovor sa dva druga poduzeća – B. (sa registriranim sjedištem u Republici Srpskoj) i C. (sa registriranim sjedištem u Federaciji Bosne i Hercegovine) – radi osnivanja privrednog subjekta E. (u formi zajedničkog ulaganja) za upravljanje ambalažnim otpadom.
  2. Dana 24.05.2013. godine, Poduzeće aplikant, zajedno sa svoje dvije ugovorne strane, zvanično je obavijestilo Konkurencijsko vijeće o osnivanju privrednog subjekta E., u skladu sa članom 16. Zakona o konkurenciji (vidi tačku 22. ove presude).
  3. Dana 1.08.2013. godine, Konkurencijsko vijeće je odlučilo da je koncentracija u skladu sa Zakonom o konkurenciji. Ono je utvrdilo da je ona u formi full-function zajedničkog ulaganja, te kao takva podliježe obavezi prijavljivanja. U smislu ocjene konkurencijskih učinaka koncentracije, Konkurencijsko vijeće je smatralo da je relevantno geografsko područje Bosna i Hercegovina u cjelini, te je, između ostaloga, utvrdilo:

„Podnosioci prijave su na osnovu ukupne procjene plasmana ambalaže od 277.270 tona u Bosni i Hercegovini, procijenili da privredni subjekt E. ima 15,8% na relevantnom tržištu u Bosni i Hercegovini na osnovu svoje djelatnosti i 200 potpisanih ugovora sa privrednim društvima sa kojima obavlja djelatnosti upravljanja ambalažnim otpadom.“

  1. Međutim, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da stranke (i), nisu prijavile koncentraciju u zakonskom roku od petnaest dana, te (ii), da su je provele prije nego što je Konkurencijsko vijeće potvrdilo da je ona u skladu sa Zakonom o konkurenciji. Ono je izreklo posebne novčane kazne za sva tri poduzeća – što u slučaju Poduzeća aplikanta obuhvaća novčanu kaznu od 104.572 konvertibilne marke (KM)[2] (a što iznosi 0,04% njegovog godišnjeg prihoda u 2010. godini) za nepodnošenje prijave Konkurencijskom vijeću u zakonskom roku, te novčanu kaznu od 329.403 KM (ili 0,126% njegovog godišnjeg prihoda u 2010. godini) zbog provođenja koncentracije bez rješenja Konkurenciskog vijeća kojim se potvrđuje da je ona u skladu sa Zakonom o konkurenciji. Konkurencijsko vijeće je naglasilo da izricanje novčanih kazni pored kažnjavanja ima i preventivni karakter, te da će novčane kazne biti naplaćene prinudnim putem ukoliko ne budu plaćene dobrovoljno i pravovremeno.
  2. Dana 5.08.2013. godine, Poduzeće aplikant je Konkurencijskom vijeću podnijelo prijedlog za obnovu postupka, tvrdeći da Vijeće nije tačno obaviješteno o njegovom prihodu.
  3. Dana 13.08.2013. godine, tri poduzeća su Konkurencijskom vijeću zajedno podnijela prijedlog za obnovu  postupka, pozivajući se na prethodni prijedlog Poduzeća aplikanta (vidi tačku 9. ove presude), kao i proširujući početni prijedlog pitanjem izračuna novčanih kazni i definiranja relevantnog geografskog tržišta. Taj zahtjev je dopunjen dostavljanjem dodatnih informacija dana 27.08.2013. godine.
  4. Dana 11.09.2013. godine, tri poduzeća su zajedno obavijestila Konkurencijsko vijeće da njihove prethodne zahtjeve za ponavljanje postupka (vidi tačku 10. ove presude) treba smatrati zahtjevom za preispitivanje rješenja od 1.08.2013. godine, budući da je ono bilo zasnovano na nepotpunim informacijama.
  5. Dana 10.10.2013. godine, Konkurencijsko vijeće je donijelo rješenje  kojim je usvojilo zahtjev koji se odnosi na izračun izrečenih novčanih kazni prema tačnom iznosu prihoda. Tako su novčane kazne Poduzeću aplikantu izmijenjene na iznos od 57.998 KM (ili 0,04% njegovog godišnjeg prihoda u 2010. godini) zbog nepodnošenja prijave Konkurencijskom vijeću u zakonskom roku, te iznos od 182.694 KM (ili 0,126% njegovog godišnjeg prihoda u 2010. godini) zbog provođenja koncentracije bez rješenja Konkurenciskog vijeća kojim se potvrđuje da je ona u skladu sa Zakonom o konkurenciji.

II. POSTUPAK PRED SUDOM BOSNE I HERCEGOVINE

  1. U međuvremenu, dana 29.08.2013. godine, tri poduzeća su zajedno podnijela tužbu u upravnom sporu pred Sudom Bosne i Hercegovine protiv rješenja Konkurencijskog vijeća od 1.08.2013. godine (vidi tačku 7. ove presude). Oni su tvrdili da privredni subjekt koji su osnovali (vidi tačku 5. ove presude) ne predstavlja koncentraciju u smislu Zakona o konkurenciji, te da, prema tome, (i) prijava Konkurencijskom vijeću o osnivanju toga privrednog subjekta nije bila obavezna, (ii) da Konkurencijsko vijeće nije definiralo (u skladu sa Zakonom o konkurenciji) relevantno geografsko tržište, i (iii) da su izrečene novčane kazne „drakonske“ i nezakonite. Sud Bosne i Hercegovine dostavio je Konkurencijskom vijeću tužbu podnesenu u upravnom sporu, pozvavši ga da odgovori na nju, te mu je također naredio da mu dostavi kompletan spis koji se odnosi na koncentraciju.
  2. Dana 3.10.2013. godine Konkurencijsko vijeće je Sudu Bosne i Hercegovine podnijelo svoj odgovor na tužbu u upravnom sporu koja je podnesena protiv njegovog rješenja; dana 14.10.2013. godine ono je dostavilo dopunu tom odgovoru, obavještavajući sud o svom rješenju od 10.10.2013. godine (vidi tačku 12. ove presude). U svom odgovoru ono je, inter alia, navelo sljedeće:

„Kako privredni subjekat EKOPAK pribavlja (kupuje) to jeste vrši upravljanje ambalažnim otpadom i za privredne subjekte izvan teritorije Federacije Bosne i Hercegovine (Banjalučka pivara-Republika Srpska, BIMAL-Brčko Distrikt i još 200 drugih zaključenih ugovora) kao relevantno tržište u geografskom smislu tuženi organ je na pravilan način utvrdilo teritoriju Bosne i Hercegovine.“

  1. Dana 28.09.2015. godine, Konkurencijsko vijeće je dostavilo obavještenje Sudu Bosne i Hercegovine kojim ga je informiralo o podnesenom prijedlogu za ponovno razmatranje njegovog rješenja (vidi tačku 11. ove presude) i pozvalo se na svoje rješenje od 10.10.2013. godine koje je donijelo naknadno (vidi tačku 12. ove presude). Ono je također napomenulo da argumenti koji se odnose na relevantno geografsko tržište nisu od značaja za zaključke iz njegovog prvog rješenja.
  2. Dana 16.11.2015. godine, Sud Bosne i Hercegovine je donio presudu  kojom je potvrdio rješenja Konkurencijskog vijeća od 1.08.2013. godine i 10.10.2013. godine. On je također, između ostaloga, naveo sljedeće:

„.....

U odgovoru na tužbu tuženi [odnosno Konkurencijsko vijeće] je predložio da se tužba odbije, dok je u naknadno podnesenoj obavijesti od 28.09.2015.godine, istakao da je taj organ, postupajući po zahtjevu tužitelja za preispitivanje rješenja od 01.08.2013.godine u odnosu na izrečenu kaznu privrednom subjektu „Bimal“ d.d. Brčko Distrikt, a koje dostavlja u prilogu, da je rješenjem od 10.10.2013.godine, taj zahtjev usvojen, te da je kazna označenom privrednom subjektu, umanjena kazna. U predmetnoj obavijesti takođe ističe da su navodi tužitelja za procjenu relevantnog tržišta kao i drugi podaci koji ne mogu uticati na dozvoljenost koncentracije i njene pozitivne efekte, irelevantni, jer, kako dalje navodi taj organ, svojim prvobitnim rješenjem  od 01.01.2013. godine, nije predmetnu koncentraciju ocijenio nedopuštenom, nego, ju je ocijenio dopuštenom odnosno koncentraciju je odobrilo...

... Kako privredni subjekat EKOPAK pribavlja (kupuje) to jeste vrši upravljanje ambalažnim otpadom i za privredne subjekte izvan teritorije Federacije Bosne i Hercegovine (Banjalučka pivara-Republika Srpska, BIMAL-Brčko Distrikt i još 200 drugih zaključenih ugovora) kao relevantno tržište u geografskom smislu tuženi organ je na pravilan način utvrdilo teritoriju Bosne i Hercegovine.

...“

Poduzeću aplikantu nije dostavljen navedeni odgovor Konkurencijskog vijeća na tužbu u upravnom sporu, kao ni naknadno obavještenje koje je sudu podnijelo Konkurencijsko vijeće (vidi tačke 14. i 15. ove presude).

  1. Dana 22.12.2015. godine, tri poduzeća su zajedno podnijela zahtjev za preispitivanje presude Suda Bosne i Hercegovine žalbenom vijeću istog suda.
  2. Dana 5.01.2016. godine, Konkurencijsko vijeće je podnijelo svoje izjašnjenje žalbenom vijeću Suda Bosne i Hercegovine u kojem je ponovilo svoj stav u pogledu definicije geografskog tržišta, te u pogledu navodne nezakonitosti iznosa izrečenih kazni.
  3. Dana 11.04.2016. godine, žalbeno vijeće Suda Bosne i Hercegovine odbilo je zahtjev za preispitivanje presude Suda Bosne i Hercegovine (vidi tačku 16. ove presude). Ono je navelo da je primilo odgovor Konkurencijskog vijeća. Taj odgovor nije dostavljen Poduzeću aplikantu.

III. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

  1. Dana 17.06.2016. godine, Poduzeće aplikant je podnijelo apelaciju  Ustavnom sudu protiv presuda donesenih u postupku upravnog spora (vidi tačke 16. i 19. ove presude). Ono se žalilo prema članu 6. Konvencije, inter alia, zbog propusta Suda Bosne i Hercegovine da mu dostavi odgovore koje je Konkurencijsko vijeće (vidi tačke 14., 15. i 18. ove presude) podnijelo na njegovu tužbu u upravnom sporu (vidi tačku 13. ove presude) i na njegov zahtjev za preispitivanje presude Suda Bosne i Hercegovine od 16.11.2015. godine (vidi tačku 17. ove presude), čime su povrijeđena načela adversarnog postupka i jednakosti strana u postupku.
  2. Dana 15.09.2016. godine, Ustavni sud je odbio apelaciju kao neosnovanu.

RELEVANTNI PRAVNI OKVIR

  1. Relevantne odredbe Zakona o konkurenciji iz 2005. godine, objavljenog u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine („Sl. glasnik“) br. 48/05, 76/07 i 80/09, glase:

Član 12.

(Koncentracija)

(1) Koncentracijom, u smislu ovog zakona, smatra se:

...

(c) zajedničko ulaganje na dugoročnoj osnovi, dva ili više nezavisnih privrednih subjekata, koji djeluju kao nezavisan privredni subjekt.

...

(3) Koncentracijom, u smislu stava (1) ovog člana, ne smatra se:

...

(c) kad zajedničko ulaganje za cilj ima koordinaciju tržišnih aktivnosti između dva ili više privrednih subjekata koji zadržavaju svoju nezavisnost.“

Član 13.

(Zabranjene koncentracije)

„Zabranjene su koncentracije privrednih subjekata koje kao rezultat imaju značajno narušavanje efikasne tržišne konkurencije, na cijelom tržištu Bosne i Hercegovine ili na njenom značajnijem dijelu, a posebno kojima se stvara novi ili jača postojeći dominantni položaj.“

Član 16

(Prijava koncentracije)

„(1) Privredni subjekti, učesnici koncentracije obavezni su podnijeti prijavu koncentracije u smislu čl. 12. i 14. ovog Zakona [navodeći ukupni prihod u svrhu ocjene koncentracije] u roku od 15 dana od dana zaključivanja sporazuma, objavljivanja javne ponude ili sticanja kontrole, zavisno od toga šta nastupi ranije.“

...

Član 18.

(Rješenje o koncentraciji)

„...

(9) Koncentracije se neće moći sprovesti prije donošenja rješenja kojim se potvrđuje usklađenost predmetne koncentracije iz čl. 12. i 14. ovog zakona .

...“

Član 26.

(Pravila postupka)

„U postupcima pred Konkurencijskim vijećem, ukoliko drugačije nije propisano ovim zakonom, primjenjuje se Zakon o upravnom postupku.“

Član 43.

(Konačna rješenja Konkurencijskog vijeća)

„...

(6) Rješenje koje donosi Konkurencijsko vijeće nije od utjecaja na eventualnu krivičnu i/ili građansku odgovornost o kojoj odlučuju nadležni sudovi.

...“

Član 46.

(Sudska zaštita)

„(1) Odluka Konkurencijskog vijeća je konačna.

(2) Nezadovoljna stranka u postupku može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od prijema odluke, odnosno od dana objavljivanja odluke.“

Član 48.

(Novčane kazne za teže povrede Zakona)

„(1) Novčanom kaznom u iznosu najviše do 10 % vrijednosti ukupnog godišnjeg prihoda privrednog subjekta, iz prethodne godine koja je prethodila godini u kojoj je nastupila povreda zakona, kaznit će se privredni subjekt ili fizičko lice, ako:

...

e) provede koncentraciju bez prethodnog rješenja o koncentraciji u smislu člana 18. stav (9) ovog zakona.

...

Član 49.

(Novčane kazne za ostale povrede Zakona)

(1) Konkurencijsko vijeće može izreći privrednim subjektima novčane kazne koje ne prelaze 1% od ukupnog prihoda u prethodnoj godini poslovanja, ako:

...

(b) ne podnesu prijavu namjere koncentracije u smislu člana 16. ovog zakona.

...“

Član 52.

(Određivanje visine kazni)

„Konkurencijsko vijeće prilikom određivanja visine novčane kazne uzet će u obzir namjeru i trajanje povrede kojom su povređene odredbe ovog zakona.“

  1. Relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine iz 2002. godine, objavljenog u Sl. glasniku br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10, glase:

Član 60. a)

„Za pitanja o postupku u upravnim sporovima koja nisu regulisana ovim zakonom shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.”

  1. Relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine iz 2004. godine, objavljenog u Sl. glasniku br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16, glase:

Član 10.

„Svaka stranka ima pravo očitovati se o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, Sud je ovlašten da odluči o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila data mogućnost izjašnjavanja.“

Član 274.

„...

(1) Tužba, odgovor na tužbu, protutužba, odgovor na protutužbu, pravni lijekovi i druge izjave, prijedlozi i saopćenja koji se daju izvan rasprave, podnose se pismeno (podnesci)....

...

(5) Podnesci s prilozima koji se dostavljaju protivnoj stranci predaju se Sudu u dovoljnom broju primjeraka za Sud i protivnu stranku.“

Član 276.

„...

(4) Ako podnesci ili prilozi nisu podneseni u dovoljnom broju primjeraka, Sud će pozvati podnosioca da ih u određenom roku podnese. Ako podnosilac ne postupi po tom nalogu, Sud će podnesak odbaciti.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE

  1. Poduzeće aplikant se žali da je postupak sudskog preispitivanja pred Sudom Bosne i Hercegovine bio nepravičan. Ono se naročito žali da mu je Sud Bosne i Hercegovine propustio dostaviti odgovore koje je Konkurencijsko vijeće podnijelo tijekom postupka, te da ga je time lišio mogućnosti da se izjasni na njih. Poduzeće aplikant se poziva na član 6. stav 1. Konvencije čiji relevantni dio glasi:

„Prilikom odlučivanja o bilo kakvoj krivičnoj optužbi protiv njega ... svako ima pravo na ...pravično suđenje ....pred ...sudom.“

A. Dopuštenost

  1. Vlada je tvrdila da je aplikacija očigledno neosnovana.
  2. Poduzeće aplikant se tome usprotivilo.
  3. Sud primjećuje da vlada nije osporila primjenjivost člana 6. Konvencije na činjenice predmetnog slučaja. Istovremeno, on ponavlja da je opseg nadležnosti Suda određen samom Konvencijom (posebno članom 32.), a ne navodima stranaka u odnosu na neki konkretni slučaj. Prema tome, puko odsustvo navoda o nespojivosti s Konvencijom ne može proširiti tu nadležnost. Dakle, Sud se mora uvjeriti da ima nadležnost u pogledu svakog predmeta koji se iznese pred njega, te je stoga dužan razmotriti pitanje svoje nadležnosti u svakoj fazi postupka – čak i kada nije podnesen prigovor u tom pogledu (vidi, mutatis mutandis, Blečić protiv Hrvatske [VV], br. 59532/00, tačka 67., ESLJP 2006-III, i Mocanu i drugi protiv Rumanije [VV], br. 10865/09 i 2 druga, tačka 201., ESLJP 2014. (izvaci)).
  4. Koncept „krivične optužbe“ iz člana 6. stav 1. je autonoman (vidi Ramos Nunes de Carvalho e Sá protiv Portugala [VV], br. 55391/13 i 2 druga, tačka 122., 6.11.2018.). Utvrđena praksa Suda propisuje tri kriterija, opće poznata kao „Engel kriteriji“, koje treba razmotriti prilikom utvrđivanja da li je riječ o „krivičnoj optužbi“ (vidi Engel i drugi protiv Nizozemske, 8.06.1976. godine, tačka 82., Serija A br. 22, i Gestur Jónsson i Ragnar Halldór Hall protiv Islanda [VV], br. 68273/14 i 68271/14, tačka 75., 22.12.2020.). Prvi kriterij je pravna kvalifikacija djela prema domaćem pravu, drugi je sama priroda djela, a treći stupanj težine kazne koja se dotičnoj osobi može izreći. Drugi i treći kriterij su alternativni, ne nužno kumulativni. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakog kriterija ne omogućuje postizanje jasnog zaključka u pogledu postojanja krivične optužbe (vidi, između ostalih izvora,  Jussila protiv Finske [VV], br. 73053/01, tačke 30.-31., ESLJP 2006 –XIV; Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 39665/98 i 40086/98, tačke 82.-86., ESLJP 2003. X; i Gestur Jónsson and Ragnar Halldór Hall, citiran gore, tačke 77.-78.). Činjenica da za neko djelo nije zaprijećena kazna zatvora, sama po sebi nije odlučujuća u smislu primjenjivosti krivičnog aspekta člana 6. Konvencije budući da, kako je Sud istaknuo u brojnim prilikama, relativni nedostatak težine kazne koja je u pitanju ne može djelo lišiti krivičnog karaktera koji mu je svojstven (vidi gore citirane predmete Ramos Nunes de Carvalho e Sá, tačka 122., i Gestur Jónsson i Ragnar Halldór Hall, tačka 78.).
  5. Sud na početku napominje da bosanski pravni sistem propisuje jedinstven postupak u pogledu ocjene povreda zakona o konkurenciji, tako da Konkurencijsko vijeće provodi postupak za utvrđivanje povreda pravila o konkurenciji, a također izriče i novčane kazne u istom postupku u skladu sa odredbama Zakona o konkurenciji (članovi 48. i 49. Zakona o konkurenciji – vidi tačku 22. ove presude). U pogledu domaće kvalifikacije utvrđenja o povredi pravila konkurencije, Sud primjećuje da relevantni zakon mjeru o kojoj je riječ ne kvalificira izričito kao mjeru koja pripada krivičnom pravu (član 43.(6) Zakona o konkurenciji). U vezi s tim, Sud zapaža da Konkurencijsko vijeće, prilikom provođenja postupka, primjenjuje pravila upravnog postupka (član 26. Zakona o konkurenciji). Slično tome, legalnost odlučivanja Konkurencijskog vijeća u ovoj vrsti postupaka podliježe žalbi pred Sudom Bosne i Hercegovine koji odlučuje u postupku sudskog preispitivanja, primjenjujući odredbe Zakona o upravnim sporovima (vidi tačku 22. ove presude). Međutim, ovo razmatranje nije odlučujuće budući da indikacije koje pruža domaći zakon imaju samo relativnu vrijednost (vidi A. Menarini Diagbrtics S.R.L. protiv Italije, br. 43509/08, tačka 39., 27.09.2011.).
  6. Sud sada mora sagledati prirodu djela, te prirodu i stupanj težine sankcije koja se Poduzeću aplikantu mogla izreći. On primjećuje da je namjera odredbi koje je, kako je utvrđeno, Poduzeće aplikant prekršilo (članovi 16. i 18.  Zakona o konkurenciji – vidi tačku 22. ove presude) bila da se zaštiti slobodna konkurencija na relevantnom tržištu. Konkurencijsko vijeće, kao javno regulatorno tijelo, pratilo je koncentracije privrednih subjekata na tržištu u svrhu provjere da li bi one značajno osujetile stvarnu tržišnu konkurenciju – naročito stvranjem ili jačanjem dominantnog položaja. Ovo predstavlja opće interese društva i obično je zaštićeno krivičnim pravom (vidi A. Menarini Diagbrtics S.R.L., citiran gore, tačka 40.). Nadalje, po utvrđivanju povrede pravila konkurencije, odmah je uslijedilo kažnjavanje izricanjem novčanih kazni, što je, kako je navedeno u spornom rješenju (vidi tačku 8. ove presude), imalo kazneni i preventivni karakter (vidi, mutatis mutandis, Jussila, citiran gore, tačka 38.). Nadalje, Sud primjećuje da su se novčane kazne o kojima je riječ odnosile na značajan iznos (vidi, mutatis mutandis, Produkcija Plus Storitveno podjetje d.o.o. protiv Slovenije, br. 47072/15, tačke 10. i 45., 23.10.2018.), a da je maksimalan iznos novčane kazne koja se Poduzeću aplikantu mogla izreći znatno viši, budući da je povezan sa ukupnim prihodom.
  7. U svjetlu navedenog, Sud nalazi da je član 6., u svom krivičnom aspektu, primjenjiv na predmetni postupak.
  8. Sud dalje zapaža da aplikacija nije očigledno neosnovana, niti nedopuštena po bilo kojem drugom osnovu navedenom u članu 35. Konvencije. Ona se stoga mora proglasiti dopuštenom.

B. Meritum

  1. Poduzeće aplikant je tvrdilo da je zbog propusta da mu se dostave odgovori koje je Konkurencijsko vijeće podnijelo tijekom postupka sudskog preispitivanja, taj postupak bio nepravičan. Takav propust od strane Suda Bosne i Hercegovine također je u suprotnosti s domaćim zakonom – odnosno članovima 10., 274. i 276. Zakona o parničnom postupku iz 2004. godine (vidi tačku 24. ove presude) koji su bili primjenjivi prema članu 60.(a) Zakona o upravnim sporovima iz 2002. godine (vidi tačku 23. ove presude). Poduzeće aplikant je dalje tvrdilo da su veliki dijelovi obiju presuda Suda Bosne i Hercegovine jednostavno doslovno prepisani dijelovi odgovora koje je dostavilo Konkurencijsko vijeće. Neki od tih dijelova sadržavali su nove navode – naročito u pogledu relevantnog geografskog tržišta. Presude Suda Bosne i Hercegovine „dopunjavaju, pojašnjavaju, preciziraju i konkretiziraju“ inače nedostatno obrazloženje Konkurencijskog vijeća u pogledu definicije relevantnog tržišta.
  2. Vlada je osporila tvrdnju Poduzeća aplikanta da je propust da mu se dostave odgovori koje je podnijelo Konkurencijsko vijeće u suprotnosti s domaćim zakonom, tvrdeći da su postupak preispitivanja u upravnom sporu  i parnični postupak odvojeni, te da bez obzira na to što su prava stranaka iz člana 6. Konvencije zaštićena prema obje vrste postupka, ti postupci nisu vođeni prema identičnim pravilima i na isti način. Što više, vlada je tvrdila da odgovori nisu sadržavali bilo kakve nove činjenične ili pravne argumente, te da navodni „prepisani dijelovi“ koje ističe Poduzeće aplikant (vidi tačku 34. ove presude) ne mogu predstavljati takve argumente. Konačno, ona je navela da je Poduzeće aplikant, ako je to željelo i smatralo potrebnim, moglo u bilo koje vrijeme zatražiti uvid u spis, te uzeti kopiju podnesaka suprotne stranke i izjasniti se na njih.
  3. U skladu sa načelom jednakosti stranaka u postupku, kao jednom od obilježja šireg koncepta pravičnog suđenja, svakoj stranci mora biti pružena razumna prilika da iznese svoje argumente pod uvjetima koji je ne stavljaju u nepovoljniji položaj vis-à-vis njenog protivnika. U tom kontekstu, važnost se pridaje dojmu, kao i povećanoj osjetljivosti u odnosu na pravično vođenje sudskog postupka (vidi, među ostalim izvorima, Öcalan protiv Turske [VV], br. 46221/99, tačka 140., ESLJP 2005‑IV; vidi također Bulut protiv Austrije, 22.02.1996., Izvještaji o presudama i odlukama 1996-II, str. 359., tačka 47., i Moiseyev protiv Rusije, br. 62936/00, tačka 203., 9.10.2008.).
  4. Pravo na adversarni postupak u krivičnom predmetu znači da i tužilaštvo i odbrana moraju imati priliku saznati za podnesena izjašnjenja i dokaze koje izvede druga strana i dati svoj komentar na njih. Mogući su različiti načini na koje domaći zakon može ispuniti ovaj zahtjev. Međutim, koji god metod se izabere, on mora osigurati da druga strana ima saznanje da su izjašnjenja podnesena, te da ima stvarnu priliku dati svoj komentar na njih (vidi Murtazaliyeva [VV], br. 36658/05, tačka 91., 18.12.2018.; vidi također, Zahirović protiv Hrvatske, br. 58590/11, tačka 42., 25.04.2013.).
  5. Vraćajući se predmetnom slučaju Sud prije svega zapaža da je dana 3.10.2013. i 5.01.2016. godine Konkurencijsko vijeće kao tužena strana u predmetnom postupku upravnog spora podnijelo odgovor na tužbu Poduzeća aplikanta i na njegov zahtjev za preispitivanje presude Suda Bosne i Hercegovine od 16.11.2015. godine. U ovim odgovorima traži se da se odbije tužba, te da se odbije zahtjev za ponovno razmatranje. Oni također sadrže navode o materijalnim pitanjima koja se pokreću u ovom predmetu (vidi tačke 14. i 18. ove presude). Nije osporeno da ti odgovori nisu dostavljeni poduzeću aplikantu, te da ono stoga nije imalo priliku da se na njih izjasni.
  6. Sud nadalje zapaža da postoji spor između strana o tome da li je ovaj propust Suda Bosne i Hercegovine u skladu sa domaćim zakonom. U tom pogledu Sud ponavlja da njegov zadatak obično nije da preispituje relevantno pravo i praksu in abstracto, već da utvrdi je li način na koji su oni primijenjeni na aplikanta ili na koji su utjecali na njega, doveo do povrede Konvencije (vidi, među ostalim izvorima, Roman Zakharov protiv Rusije [VV], br. 47143/06, tačka 164., ESLJP 2015, i N.C. protiv Italije [VV], br. 24952/94, tačka 56., ESLJP 2002-X). Drugim riječima, on će nastojati da utvrdi, u svjetlu relevantne prakse prema članu 6. Konvencije, je li Sud Bosne i Hercegovine trebao dati priliku poduzeću aplikantu da se upozna sa odgovorima Konkurencijskog vijeća i da se na njih izjasni.
  7. Sud je više puta utvrdio da je u takvoj situaciji učinak koji je izjašnjenje stvarno imalo na presudu od malog značaja (vidi Steck-Risch i drugi protiv Lihtenštajna, br. 63151/00, tačka 57., 19.05.2005.) budući da je na stranama u sporu da kažu da li neki dokument zahtijeva njihov komentar ili ne (vidi Ziegler protiv Švicarske, br. 33499/96, tačka 38., 21.02.2002.; Zahirović, citiran gore, tačka 43.). Ono što je ovdje naročito u pitanju jeste povjerenje parničnih stranaka u rad pravosuđa koje se, između ostalog, zasniva na njihovom znanju da su imale priliku izraziti svoje mišljenje o svakom dokumentu u spisu (vidi, na primjer, Ziegler, citiran gore). U vezi s argumentom vlade da je poduzeće aplikant moglo zahtijevati uvid u spis i tako se upoznati s argumentima suprotne strane, Sud primjećuje da je Sud Bosne i Hercegovine bio dužan pružiti priliku poduzeću aplikantu da se izjasni na podneske Konkurencijskog vijeća (Zahirović, citiran gore, tačka 48., s daljnjim referencama).
  8. Slijedi da je u predmetnom slučaju poštovanje prava na pravično suđenje, koje jamči član 6. stav 1. Konvencije, zahtijevalo da poduzeće aplikant dobije priliku da sazna za odgovor koji je podnijela suprotna strana, te da se na njega izjasni (vidi Steck-Risch i drugi, citiran gore, tačka 58.; Zahirović, citiran gore, tačka 49.). Međutim, poduzeće aplikant nije dobilo tu priliku.
  9. Sud je često nalazio povrede člana 6. stav 1. Konvencije u predmetima koji su pokretali pitanja slična onome u predmetnom slučaju (vidi, na primjer, Bartenbach protiv Austrije, br. 39120/03, tačke 32.-34., 20.03.2008., i Zahirović, citiran gore, tačke 44.-50.).Nakon što je ispitao sve materijale koji su mu podneseni, Sud smatra da vlada nije predočila bilo kakvu činjenicu ili argument koji bi ga mogao uvjeriti da donese drukčiji zaključak u predmetnom slučaju.
  10. Stoga je u predmetnom slučaju došlo do kršenja člana 6. stav 1. Konvencije zbog povrede načela jednakosti stranaka u postupku.

II. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

44.  Član 41. Konvencije propisuje:

„Ukoliko Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ukoliko zakonodavstvo visoke strane ugovornice o kojoj je riječ omogućuje samo djelomično obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti pravičnu naknadu oštećenojstrani.“

A. Odšteta

  1. Poduzeće aplikant je potraživalo 15.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete. U tom pogledu, Poduzeće aplikant je naročito navelo da  da su članovi njegove uprave izloženi tjeskobi i stresu zbog propusta domaćih sudova da im dostave sporne dokumente koji su bili od bitne važnosti za ishod postupka u predmetu, te da je stoga izrečena kazna direktna posljedica greške domaćih sudova.
  2. Vlada je smatrala da je iznos koji je potraživalo Poduzeće aplikant prekomjeran i nepotkrijepljen, navodeći također da utvrđenje povrede predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu.
  3. Sud smatra da je Poduzeće aplikant pretrpjelo određenu nematerijalnu štetu kao rezultat utvrđene povrede, a koja se ne može nadoknaditi samim utvrđenjem povrede od strane Suda. Vršeći svoju procjenu na pravičnoj osnovi, kako to zahtijeva član 41. Konvencije, Sud dosuđuje Poduzeću aplikantu 900 EUR na ime nematerijalne štete, uvećano za svaki iznos poreza koji se može zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

  1. Poduzeće aplikant je potraživalo ukupno 8.828,29 eura na ime troškova i izdataka koje je imalo pred Ustavnim sudom, te pred Sudom, kao i dodatnih 125,62 eura za troškove i izdatke za usluge prijevoda.
  2. Vlada je osporila ovaj zahtjev, tvrdeći da je prekomjeran i neopravdan.
  3. Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i da su bili nužni, te da su razumnog iznosa (vidi, na primjer, Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [VV], br. 31107/96, tačka 54., ESLJP 2000-XI). U predmetnom slučaju, s obzirom na dokumente koje ima u posjedu kao i navedene kriterije, Sud smatra opravdanim dosuditi iznos od 1.500 eura za troškove i izdatke po svim osnovima, uvećano za svaki iznos poreza koji se može zaračunati Poduzeću aplikantu.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA SUD JE JEDNOGLASNO,

  1. Proglasio aplikaciju dopuštenom;
  2. Utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije;
  3. Utvrdio

(a)   da tužena država ima platiti Poduzeću aplikantu, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose pretvorene u valutu tužene države po tečaju na dan izmirenja:

(i)   900 EUR (devet stotina eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime nematerijalne štete;

(ii) 1.500 EUR (hiljadu i pet stotina eura), kao i svaki porez koji se Poduzeću aplikantu može zaračunati, na ime troškova i izdataka;

(b)  da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja plaćati obična kamata na navedene iznose po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

4. Odbio  preostali dio zahtjeva Poduzeća aplikanta za pravičnu naknadu.

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 31.08. 2021. godine, u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.

 Ilse Freiwirth

Tim Eicke

zamjenik registrara

predsjednik

 


[1] Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Distrikta Brčko.

[2] Konvertibilna marka koristi isti fiksni tečaj prema euru kao i njemačka marka: 1 EUR = 1,95583 KM.

 

__________________________________________
Prevod presude preuzet je sa stranice Zastupnika Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava
http://www.mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/odluke/default.aspx?id=170&langTag=bs-BA

 

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF BIMAL D.D. v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 27289/17)

JUDGMENT

STRASBOURG

31 August 2021

This judgment is final but it may be subject to editorial revision

In the case of BIMAL d.d. v. Bosnia and Herzegovina, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

Tim Eicke, President,
Faris Vehabović,
Pere Pastor Vilanova, judges,
and Ilse Freiwirth, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 27289/17) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a company registered in Bosnia and Herzegovina, BIMAL d.d. (“the applicant”), on 28 March 2017;

the decision to give notice to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) of the complaint concerning Article 6 § 1 and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

the decision to reject the Government’s objection to examination of the application by a Committee;

Having deliberated in private on 29 June 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The present case concerns the failure of the domestic court to forward to the applicant company the response of the other party during the judicial-review proceedings.

THE FACTS

2.  The applicant company is a private joint stock company whose registered office is in Brčko District.[1] It was represented by Mr D. Brković and Mr I. Studen, lawyers practising in Brčko District.

3.  The Government were represented by their Acting Agent at the time, Ms M. Mijić.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

  1. PROCEEDINGS BEFORE THE COMPETITION COUNCIL

5.  On 13 April 2011 the applicant company signed a contract with two other companies – B. (with its registered office in the Republika Srpska) and C. (with its registered office in the Federation of Bosnia and Herzegovina) – for the creation of a legal entity, E. (in the form of a joint venture) for the treatment of packaging waste.

6.  On 24 May 2013 the applicant company, together with its two contractual parties, formally notified the Competition Council of the creation of the legal entity E., pursuant to section 16 of the Competition Act (see paragraph 22 below).

7.  On 1 August 2013 the Competition Council ruled that the concentration was in line with the Competition Act. It held that it had the form of a full-function joint venture and was as such subject to a notification requirement. For the purposes of assessing the competition effects of the concentration the Competition Council deemed the relevant geographical area to be Bosnia and Herzegovina as a whole, and stated, inter alia:

“The applicants, on the basis of an assessment [determining that they] manage 277,270 tonnes of packaging waste in Bosnia and Herzegovina, have assessed that the economic entity E. has a 15.8% share of the relevant market in Bosnia and Herzegovina on the basis of its activities and [the fact that it has concluded] 200 contracts with business entities for which it undertakes to manage packaging waste.”

8.  However, the Competition Council furthermore held that the parties had (i) not notified it of the concentration within the statutory fifteen-day time-limit, and (ii) implemented it before the Competition Council had declared it to be in line with the Competition Act. It imposed separate fines on all three companies – which, in the case of the applicant company, comprised a fine of 104,572 convertible marks (BAM)[2] (amounting to 0.04% of its annual turnover in 2010) for its failure to notify the Competition Council within the statutory time-limit, and a fine of BAM 329,403 (or 0.126% of its annual turnover in 2010) for the implementation of the concentration before the Competition Council had declared it to be in line with the Competition Act. The Competition Council emphasised that the fines were of both a punitive and a deterrent nature, and that it would collect the fines forcibly if they were not paid voluntarily and in a timely manner.

9.  On 5 August 2013 the applicant company lodged an application with the Competition Council for the proceedings to be reopened, arguing that its turnover had not been correctly reported to the Council.

10.  On 13 August 2013 the three companies jointly lodged an application with the Competition Council for the reopening of the proceedings, referring to the previous application of the applicant company (see paragraph 9 above), and also extending the scope of the initial application so that it encompassed the issue of the calculation of the fines and the definition of the relevant geographical market. That application was supplemented by the provision of additional information on 27 August 2013.

11.  On 11 September 2013 the three companies jointly informed the Competition Council that their previous applications for the reopening of the proceedings (see paragraphs 10 above) should be considered as a request for it to reconsider its decision of 1 August 2013, as it had been based on incomplete information.

12.  On 10 October 2013 the Competition Council issued a decision upholding that request as relating to the calculation of the imposed fines according to the correctly reported turnover. The applicant company’s fines were thus reset at BAM 57,998 (or 0.04% of its annual turnover in 2010) for its failure to notify the Competition Council within the statutory time-limit and BAM 182,694 (or 0.126% of its annual turnover in 2010) for the implementation of the concentration before the Competition Council had declared it to be in line with the Competition Act.

  1. PROCEEDINGS BEFORE THE STATE COURT

13.  Meanwhile, on 29 August 2013 the three companies jointly brought an administrative action in the State Court (“Sud Bosne i Hercegovine”) against the decision of the Competition Council of 1 August 2013 (see paragraph 7 above). They argued that the legal entity that they had established (see paragraph 5 above) did not constitute a concentration within the meaning of the Competition Act, and that consequently (i) notifying the Competition Council of the establishment of that legal entity had not been obligatory, (ii) the Competition Council had not defined (pursuant to the Competition Act) the relevant geographic market, and (iii) the fines imposed had been “draconian” and unlawful. The State Court referred the administrative action to the Competition Council, inviting it to respond, and also ordered it to forward to it the complete file relating to the concentration.

14.  On 3 October 2013 the Competition Council submitted to the State Court its response to the administrative action brought against its decision; on 14 October 2013 it submitted a supplement to that reply informing the court of its decision of 10 October 2013 (see paragraph 12 above). In its reply it stated, inter alia, the following:

“Since the economic entity E. acquires (buys) – that is to say conducts the management of – packaging waste for economic entities outside [the territory of] of the Federation of Bosnia and Herzegovina (B. – the Republika Srpska, Bimal – Brčko District, plus 200 other concluded contracts) the Competition Council has determined the territory of Bosnia and Herzegovina to be the relevant geographic market.”

15.  On 28 September 2015 the Competition Council lodged a notification (“obavještenje”) with the State Court, informing it of the application lodged for the reconsideration of its decision (see paragraph 11 above), and it referred to the decision of 10 October 2013 that it had subsequently issued (see paragraph 12 above). It furthermore noted that the arguments relating to the relevant geographical market were irrelevant to the conclusions set out in its initial decision.

16.  On 16 November 2015 the State Court delivered its judgment, which upheld the decisions of the Competition Council of 1 August 2013 and 10 October 2013. It also stated, inter alia, the following:

“...

In its response to the administrative action the defendant [that is to say the Competition Council] recommended that the administrative action be dismissed, while in [its] subsequent notification of 28 September 2015, it indicated that – acting upon the application for the reconsideration of its decision of 1 August 2013 regarding the fine imposed on the “Bimal” undertaking ...,which it provided as a supplement – it had issued a decision on 10 October 2013 allowing that application, and that the imposed fine had been reduced. In the cited notification it also indicated that the assertions of the complainant regarding the assessment of the geographical market and other information were irrelevant, as they could not influence the admissibility of the concentration ..., since [the Competition Council] had not assessed the concentration as incompatible [with the Competition Act] by its decision of 1 August 2013 [sic], but rather, had deemed it compatible.

...

... Since the economic entity E. acquires (buys) – namely conducts – the management of the packaging waste of economic entities [based] outside of Federation of Bosnia and Herzegovina (B. – Republika Srpska, Bimal – Brčko District, plus 200 other concluded contracts) the defendant party correctly determined the territory of Bosnia and Herzegovina as the relevant geographical market.

...”

The above-cited response of the Competition Council to the administrative action, and the subsequent notification lodged with the Court by the Competition Council, were not forwarded to the applicant company (see paragraphs 14 and 15 above).

17.  On 22 December 2015 the three companies jointly lodged an application for the reconsideration of the State Court’s judgment with the appellate panel of the same court.

18.  On 5 January 2016 the Competition Council submitted its reply to the appellate panel of the State Court, in which it reiterated its stance regarding the definition of the geographical market and regarding the alleged unlawfulness and the amount of the imposed fines.

19.  On 11 April 2016 the State Court’s appellate panel dismissed the application for the reconsideration of the State Court’s judgment (see paragraph 16 above). It noted that it had received the reply of the Competition Council. It did not forward that reply to the applicant company.

  1. PROCEEDINGS BEFORE THE CONSTITUTIONAL COURT

20.  On 17 June 2016 the applicant company lodged a constitutional appeal with the Constitutional Court against the judgments in the administrative judicial-review proceedings (see paragraphs 16 and 19 above). It complained, under Article 6 of the Convention, about, inter alia, the failure of the State Court to forward to it the responses submitted by the Competition Council (see paragraphs 14, 15 and 18 above) to its administrative action (see paragraph 13 above) and its application for the reconsideration of the State Court’s judgment of 16 November 2015 (see paragraph 17 above), thus violating the principles of adversarial proceedings and the equality of arms.

21.  On 15 September 2016 the Constitutional Court dismissed the appeal as ill-founded.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

22.  The relevant provisions of the 2005 Competition Act (Zakon o konkurenciji), published in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina (“OG BH”) nos. 48/0576/07 and 80/09, read as follows:

Section 12

(Concentration)

“(1) A concentration, within the meaning of this Act, shall mean:

...

(c) a joint venture on a lasting basis between two or more independent economic entities that act as an independent economic entity.

...

(3) [The following] shall not be considered, within the meaning of paragraph (1), as a concentration:

...

(c) when the joint venture has as a goal the coordination of market activities between two or more economic entities that remain independent ... ”

Section 13

(Prohibited concentrations)

“Concentrations are prohibited between economic entities that would significantly impede effective market competition in the whole market of Bosnia and Herzegovina or in a substantial part of it, ... particularly those that would create a new or strengthen an existing dominant position.”

Section 16

(Notification of concentration)

“(1) Economic subjects (participants in a concentration) are obliged to give notice of the concentration [in question], within the meaning of sections 12 and 14 [stating the total turnover for the purposes of assessing the concentration] of this Act, within fifteen days of the conclusion of the [relevant] agreement, the announcement of the public bid [in question], or the acquisition of a controlling interest, depending on which occurs first.

...”

Section 18

(Decision on concentration)

“...

(9) A concentration will not be implemented before the issuance of a decision that declares that concentration to be in line [with the Competition Act] under sections 12 and 14 of this Act.

...“

Section 26

(Rules of procedure)

“The Competition Council applies the Administrative Proceedings Act ... in proceedings before it, unless otherwise provided by this Act.”

Section 43

(Final decision of the Competition Council)

“...

(6) The decision issued by the Competition Council shall not affect any possible criminal and/or civil responsibility determined by the relevant courts.

...“

Section 46

(Judicial review)

“(1) The decision of the Competition Council is final.

(2) An aggrieved party may initiate administrative judicial-review proceedings before the State Court within thirty days of receiving the decision [in question] or of the day the publication thereof.”

Section 48

(Fines for serious violations of the Act)

“(1) An economic entity or a physical person shall be punished with a fine not exceeding 10% of the aggregate turnover of the economic entity, from the calendar year preceding that in which the violation of the Act occurred, if:

...

e) it implements the concentration prior to the [issuance of] the decision on concentration, within the meaning of section 18(9) of this Act.

...

Section 49

(Fines for other violations of the Act)

(1) The Competition Council may impose a fine on an economic entity not exceeding 1% of the aggregate turnover in the previous business year, if:

...

(b) it does not give notice of the concentration, pursuant to section 16 of this Act.

...“

Section 52

(Fixing the amount of fines)

“The Competition Council, in fixing the amount of the fine, shall have regard to the intent and duration of the violation of the provisions of this Act.”

23.  The relevant provision of the 2002 Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine), published in OG BH no. 19/0288/0783/08 and 74/10, read as follows:

Section 60 a)

“In respect of procedural questions related to an administrative dispute that are not regulated by this Act, the relevant provisions of the law regulating the civil procedure shall be applicable.”

24.  The relevant provisions of the 2004 Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine), published in OG BH no. 36/0484/0758/13 and 94/16, read as follows:

Section 10

“Every party has a right to make known its views (“očitovati se”) regarding the proposals and requests (“o prijedlozima i zahtjevima”) made by the opposing party. The court is only empowered to decide on a request regarding which the opposite party was not given an opportunity to make its views known when so determined by this Act.”

Section 274

“...

(1) The civil action, the reply to the civil action, the counterclaim and reply to the counterclaim, and legal remedies and other statements, proposals and notices provided outside the hearing, shall be submitted in writing (submissions) ...

...

(5) A sufficient number of copies of submissions (with supplements) delivered to the opposite party shall be submitted to the court for [needs of] the court and the opposite party.”

Section 276

“...

(4) If a sufficient number of copies of the submissions or supplements are not submitted, the court shall invite the applicant to submit them by a certain deadline. If the applicant fails to act upon such an order, the court shall reject such a submission.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

25.  The applicant company complained that the judicial-review proceedings before the State Court had been unfair. In particular, it complained that the State Court had failed to forward to it the replies of the Competition Council submitted during the proceedings and had therefore deprived it of the possibility to comment on them. The applicant company relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

  1. Admissibility

26.  The Government maintained that the application was manifestly ill-founded.

27.  The applicant company disagreed.

28.  The Court notes that the Government did not contest the applicability of Article 6 of the Convention to the facts of the present case. At the same time, it reiterates that the scope of the Court’s jurisdiction is determined by the Convention itself (in particular by Article 32), and not by the parties’ submissions in respect of a particular case. Consequently, the mere absence of a plea of incompatibility with the Convention cannot extend that jurisdiction. Accordingly, the Court has to satisfy itself that it has jurisdiction in respect of any case brought before it, and is therefore obliged to examine the question of its jurisdiction at every stage of the proceedings – even where no objection has been raised in this respect (see, mutatis mutandisBlečić v. Croatia [GC], no. 59532/00, § 67, ECHR 2006III, and Mocanu and Others v. Romania [GC], nos. 10865/09 and 2 others, § 201, ECHR 2014 (extracts)).

29.  The concept of a “criminal charge” in Article 6 § 1 is an autonomous one (see Ramos Nunes de Carvalho e Sá v. Portugal [GC], nos. 55391/13 and 2 others, § 122, 6 November 2018). The Court’s established case-law sets out three criteria, commonly known as the “Engel criteria”, that are to be considered in determining whether or not there was a “criminal charge” (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, § 82, Series A no. 22, and Gestur Jónsson and Ragnar Halldór Hall v. Iceland [GC], nos. 68273/14 and 68271/14, § 75, 22 December 2020). The first criterion is the legal classification of the offence under national law, the second is the very nature of the offence, and the third is the degree of severity of the penalty that the person concerned risks incurring. The second and third criteria are alternative, and not necessarily cumulative. This, however, does not exclude a cumulative approach where separate analysis of each criterion does not make it possible to reach a clear conclusion as to the existence of a criminal charge (see, among other authorities, Jussila v. Finland [GC], no. 73053/01, §§ 3031, ECHR 2006XIV; Ezeh and Connors v. the United Kingdom [GC], nos. 39665/98 and 40086/98, § 82, ECHR 2003X; and Gestur Jónsson and Ragnar Halldór Hall, cited above, §§ 77-78). The fact that an offence is not punishable by imprisonment is not by itself decisive for the purposes of the applicability of the criminal limb of Article 6 of the Convention since, as the Court has stressed on numerous occasions, the relative lack of seriousness of the penalty at stake cannot deprive an offence of its inherently criminal character (see the above-cited cases of Ramos Nunes de Carvalho e Sá, § 122, and Gestur Jónsson and Ragnar Halldór Hall, § 78).

30.  The Court notes at the outset that the Bosnian legal system outlines a single set of proceedings regarding the assessment of violations of competition law, so that the Competition Council both conducts the proceedings concerning the finding of a violation of competition rules and imposes fines in those same proceedings under the provisions of the Competition Act (sections 48 and 49 of the Competition Act – see paragraph 22 above). As regards the domestic classification of the finding of a violation of competition rules, the Court notes than the relevant legislation does not expressly classify the measure in question as one belonging to criminal law (section 43(6) of the Competition Act). In this connection, the Court observes that the Competition Council, when conducting proceedings, applies the rules of administrative procedure (section 26 of the Competition Act). Similarly, the legality of the decision-making of the Competition Council in this type of proceedings is subject to appeal before the State Court, which decides in judicial-review proceedings, applying provisions of the Administrative Disputes Act (see paragraph 22 above). However, that consideration is not decisive, as indications furnished by domestic law have only a relative value (see A. Menarini Diagnostics S.R.L. v. Italy, no. 43509/08, § 39, 27 September 2011).

31.  The Court must now look at the nature of the offence and the nature and degree of severity of the sanction that the applicant company risked incurring. It notes that the provisions found to have been infringed by the applicant company (sections 16 and 18 of the Competition Act – see paragraph 22 above) were intended to preserve free competition in the relevant market. The Competition Council, as a public regulatory authority, monitored concentrations of economic entities on the market for the purpose of verifying whether they would significantly impede effective market competition – particularly through the creation or strengthening of a dominant position. These constitute general interests of society and are usually protected by criminal law (see A. Menarini Diagnostics S.R.L., cited above, § 40). Furthermore, the determination of the violation of the competition rules was immediately followed by punishment through the imposition of fines, which, as stated in the impugned decision (see paragraph 8 above), had a punitive and deterrent character (see, mutatis mutandis, Jussila, cited above, § 38). Moreover, the Court observes that the fines at issue concerned a substantial amount (see, mutatis mutandisProdukcija Plus Storitveno podjetje d.o.o. v. Slovenia, no. 47072/15, §§ 10 and 45, 23 October 2018), and that the maximum fine the applicant company had risked incurring was significantly higher, as it was linked to its aggregate turnover.

32.  In the light of the above, the Court finds that Article 6 is applicable under its criminal head to the proceedings at issue.

33.  The Court further notes that the application is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

34.  The applicant company argued that the failure to forward to it the replies that the Competition Council had submitted during the judicial-review proceedings had resulted in those proceedings being unfair. Such an omission on the part of the State Court was also contrary to the domestic law – namely sections 10, 274 and 276 of the 2004 Civil Procedure Act (see paragraph 24 above), which were applicable under section 60(a) of the 2002 Administrative Disputes Act (see paragraph 23 above). The applicant company furthermore argued that large parts of both judgments of the State Court had simply been transcribed word-for-word from whole sections of the replies submitted by the Competition Council. Some of those parts had contained new allegations – particularly with regard to the relevant geographical market. The judgments of the State Court had “supplemented, clarified, specified and made concrete” the otherwise deficient reasoning of the Competition Council in respect of the definition of the relevant market.

35.  The Government contested the assertion of the applicant company that the failure to forward to it the replies submitted by the Competition Council had been contrary to domestic law, arguing that that administrative judicial-review proceedings and civil procedures were distinct, and that even though parties’ rights under Article 6 of the Convention were protected under both kinds of proceedings, those proceedings were not conducted under identical rules and in the same manner. Moreover, the Government argued that the replies had not contained any new factual or legal arguments, and that the alleged “transcriptions” noted by the applicant company (see paragraph 34 above) could not constitute such arguments. Lastly, they submitted that if the applicant company had wished and had considered it necessary it could have at any time requested access to the case file and taken a copy of the opposite party’s submissions and submitted comments on them.

36.  In accordance with the principle of equality of arms, as one of the features of the wider concept of a fair trial, each party must be afforded a reasonable opportunity to present his case under conditions that do not place him at a disadvantage vis-à-vis his opponent. In this context, importance is attached to appearances as well as to the increased sensitivity to the fair administration of justice (see, among other authorities, Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, § 140, ECHR 2005‑IV; see also Bulut v. Austria, 22 February 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-II, p. 359, § 47, and Moiseyev v. Russia, no. 62936/00, § 203, 9 October 2008).

37.  The right to an adversarial trial means, in a criminal case, that both prosecution and defence must be given the opportunity to have knowledge of and comment on the observations filed and the evidence adduced by the other party. Various ways are conceivable in which national law may meet this requirement. However, whatever method is chosen, it should ensure that the other party will be aware that observations have been filed and will have a real opportunity to comment on them (see Murtazaliyeva v. Russia [GC], no. 36658/05, § 91, 18 December 2018; see also, Zahirović v. Croatia, no. 58590/11, § 42, 25 April 2013).

38.  Turning to the present case, the Court firstly notes that on 3 October 2013 and on 5 January 2016 the Competition Council, being the defendant in the administrative judicial-review proceedings at issue, submitted replies to the applicant company’s administrative action and its application for the reconsideration of the State Court’s judgment of 16 November 2015. Those replies requested that the action be dismissed and the application for reconsideration be rejected. They also contained submissions on the substantive issues raised by the case (see paragraphs 14 and 18 above). It is not contested that those replies were not forwarded to the applicant company and that it therefore had no opportunity to comment on them.

39.  The Court furthermore notes that there is a dispute between the parties as to whether that omission on the part of the State Court was in accordance with the domestic law. In this regard the Court reiterates that its task is not normally to review the relevant law and practice in abstracto, but to determine whether the manner in which they were applied to, or affected, the applicant gave rise to a violation of the Convention (see, among other authorities, Roman Zakharov v. Russia [GC], no. 47143/06, § 164, ECHR 2015, and N.C. v. Italy [GC], no. 24952/94, § 56, ECHR 2002X). In other words, it will seek to ascertain whether, in the light of the relevant case-law under Article 6 of the Convention, the State Court ought to have given an opportunity to the applicant company to acquaint itself with and to comment on the replies submitted by the Competition Council.

40.  The Court has repeatedly held that in such a situation the effect that the observations actually had on the judgment is of little consequence (see Steck-Risch and Others v. Liechtenstein, no. 63151/00, § 57, 19 May 2005) because it is for the parties to a dispute to state whether or not a document calls for their comments (see Ziegler v. Switzerland, no. 33499/96, § 38, 21 February 2002; Zahirović, cited above, § 43). What is particularly at stake here is the litigants’ confidence in the workings of justice, which is based on, inter alia, the knowledge that they have had the opportunity to express their views on every document in the file (see, for example, Ziegler, cited above). Regarding the Government’s argument that the applicant company could have requested access to the case file and thus have taken note of the opposite party’s argument, the Court observes that the onus was on the State Court to afford the applicant company an opportunity to comment on the Competition Council’s submissions (Zahirović, cited above, § 48, with further references).

41.  It follows that in the present case, respect for the right to a fair hearing, guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention, required that the applicant company be given an opportunity to have knowledge of and to comment on the reply submitted by the opposing party (see Steck-Risch and Others, cited above, § 58; Zahirović, cited above, § 49). However, the applicant company was not afforded this opportunity.

42.  The Court has frequently found violations of Article 6 § 1 of the Convention in cases raising issues similar to the one in the present case (see, for example, Bartenbach v. Austria, no. 39120/03, §§ 32-34, 20 March 2008, and Zahirović, cited above, §§ 44-50). Having examined all the material submitted to it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in the present case.

43.  There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in the instant case on account of the breach of the principle of equality of arms.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

44.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

45.  The applicant company claimed 15,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage. In that respect the applicant company submitted, in particular, that members of its management team were under anxiety and stress due to domestic courts’ omission to present them with the impugned documents which were essential for the outcome of the case and that, as a result, the awarded fine was directly caused by the domestic courts’ error.

46.  The Government considered the amount claimed by the applicant company excessive and unsubstantiated, also submitting that the finding of a violation constituted sufficient just satisfaction.

47.  The Court considers that the applicant company has suffered some non-pecuniary damage as a result of the violation found which cannot be made good by the Court’s mere finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court awards the applicant company EUR 900 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

48.  The applicant company claimed a total of EUR 8,828.29 in respect of costs and expenses incurred before the Constitutional Court and before the Court and an additional EUR 125.62 for costs and expenses in respect of translation services.

49.  The Government contested this claim, stating that it was excessive and unjustified.

50.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, for example, Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000XI). In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 1,500 covering costs and expenses under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant company.

  1. Default interest

51.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
  3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant company, within three months, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 900 (nine hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant company, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant company’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 31 August 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Ilse Freiwirth                                       Tim Eicke
Deputy Registrar                                President


[1] Bosnia and Herzegovina consist of two Entities, the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Republika Srpska, and Brčko District.

[2] The convertible mark uses the same fixed exchange rate to the euro as the German mark: EUR 1 = BAM 1.95583.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Novosel protiv Crne Gore
Pri donošenju odluke, Sud se pozvao na odluke u vodećim predmetima, Siništaj protiv Crne Gore i Stakić protiv Crne Gore, u kojima je već utvrdio povredu u odnosu na pitanja koja je razmatrao u presudi Novosel protiv Crne Gore.
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde