Ilgar Mammadov protiv Azerbejdzana - Postupak na temelju člana 46-4

Država na koju se presuda odnosi
Azerbejdžan
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
15172/13
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
29.05.2019
Članovi
5
5-1
5-1-c
18
46
46-2
46-4
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1-c) Privođenje lica pred nadležnu sudsku vlast
(Čl. 5-1-c) Opravdana sumnja
(Čl. 18) Granice korišćenje ograničenja prava
(Čl. 18) Ograničenja u druge svrhe osim onih zbog koji su propisana
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
(Čl. 46-2) Pojedinačne mere
(Čl. 46-4) Bitna povreda postupka
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Predmet na osnovu člana 46 stav 4 Konvencije. Postupak u ovom predmetu je pokrenut na osnovu pitanja da li je Republika Azerbejdžan propustila da ispuni svoju obavezu po osnovu člana 46 stav 1 Konvencije, da se povinuje presudi Suda od 22.maja 2014.g. O ovom pitanju je Sud obavešten od strane Odbora ministara.

U prvoj presudi Sud je utvrdio povredu člana 5 stav 1 (c), člana 5 stav 4, člana 6 stav 2, člana 18 u vezi sa članom 5, u vezi sa optužbama za krivična dela (februar 2013.g.) i posledičnim istražnim radnjama. Odbor ministara je vršio nadzor nad izvršenjem presude. Taj odbor je doneo privremenu rezoluciju, kojom je svoje pitanje na osnovu člana 46 stav 4 uputio Sudu. Zahtev za upućivanje je dodeljen Velikom veću.

Ilgar Mammadov je azerbejdžanski državljanin koji je niz godina bio uključen u rad različitih političkih organizacija, lokalnih i nevladinih organizacija. Vodio je svoj internetski blog na kojem je komentarisao različita politička pitanja. Jednomprilikom je kritikovao Narodnu skupštinu, kako bi uvredio članove, bez navođenja njihovih imena i prezimena. Napisao je da su „prevaranti“. Posle svojih delatnosti bio je zadržan u istražnom zatvoru. Krivični postupak je uključivao i druga lica. Oglašen je krivim.

Nadzor nad izvršenjem prve presude Mammadov – kada je dostavljena Odboru ministara: Odbor je vršio pojačani nadzor nad situacijom, obzirom da je Vrhovni sud vratio po žalbi predmet Žalbenom sudu. Žalbeni sud je ponovo osudio g.Mammadova. Odbor je predmet ispitao na svakom svom tomesečnom sastanku o ljudskim pravima. Zatim je u svojim odlukama i rezolucijama Odbor ministara insistirao na izvršenju presude Suda. G.Mammadov je i dalje bio u zatvoru.

Druga presuda Mammadov – Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 6 stav 1 u pogledu suđenja i osude, odnosno događaja koje je ispitao i Odbor ministara u postupku izvršenja prve presude Mammadov.

Član 46 Konvencije – obaveza Visoke strane ugovornice da se podvrgne presudi Suda u svakom postupku u kome je stranka (stav 1).
Konačna presuda Suda se dostavlja Odboru ministara koji nadzire njeno izvršenje (stav 2).

Sud primenćuje da je Azerbejdžan preduzeo određene korake u svrhu izvršenja prve presude Mammadov. G.Mammadovu je isplaćena pravična nadoknada, koju mu je dosudio Sud. Azerbejdžan je dostavio i Akcijski plan u kojem je utvrdio mere koje omogućavaju izvršenje presude. Sud smatra da su ti koraci ograničeni i nedovoljni. Dakle, došlo je do povrede člana 46 stav 1 Konvencije.
Odluka Suda je jednoglasna.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

VELIKO VIJEĆE

POSTUPAK NA TEMELJU ČLANKA 46. STAVKA 4. U

PREDMETU ILGAR MAMMADOV protiv AZERBAJDŽANA

 (Zahtjev br. 15172/13)

 PRESUDA

  STRASBOURG

29. svibnja 2019.

 Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U postupku na temelju članka 46. stavka 4. Konvencije u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžan, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući u velikom vijeću u sastavu:

Angelika Nußberger, predsjednica,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Robert Spano,
Ganna Yudkivska,
Helena Jäderblom,
Nebojša Vučinić,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Erik Møse,
Krzysztof Wojtyczek,
Valeriu Griţco,
Dmitry Dedov,
Iulia Antoanella Motoc,
Síofra O’Leary,
Mārtiņš Mits,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Alena Poláčková,
Lәtif Hüseynov, suci,
i Roderick Liddell, tajnik,

 nakon vijeća održanog iza zatvorenih vrata 20. lipnja  2018., 24. listopada 2018., 30. siječnja 2019. i 1. travnja 2019. godine donosi sljedeću presudu koja je usvojena na posljednje navedeni datum:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju pitanja o tome je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) da se podvrgne presudi Suda u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana (br. 15172/13, 22. svibnja 2014. („prva presuda Mammadov”)), koje je Odbor ministara („Odbor”) uputio Sudu u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije dana 5. prosinca 2017. godine.
  2. U prvoj presudi Mammadov Sud je utvrdio da je do povrede članka 5. stavka 1. točke (c), članka 5. stavka 4., članka 6. stavka 2. te članka 18. u vezi s člankom 5. došlo u vezi s optužbama za kaznena djela, koje su protiv g. Mammadova iznesene u veljači 2013. godine, i posljedičnim istražnim zatvorom.
  3. Ta je presuda postala konačna 13. listopada 2014. godine i tada je na temelju članka 46. stavka 2. Konvencije dostavljena Odboru ministara radi nadzora nad izvršenjem. Odbor ministara u više je navrata ispitao predmet na svojim sastancima o ljudskim pravima održanima od prosinca 2014. do listopada 2017. godine (vidi u nastavku stavke 45. – 70.). Na 1302. sastanku o ljudskim pravima, koji se održavao od 5. do 7. prosinca 2017. godine, Odbor je na temelju svoje ovlasti nadzora nad izvršenjem presuda iz članka 46. stavka 4. Konvencije i pravila 11. svog Pravilnika donio privremenu rezoluciju kojom je svoje pitanje na temelju članka 46. stavka 4. uputio Sudu (CM/ResDH(2017)429, vidi Prilog).
  4. Dana 11. prosinca 2017. godine, u skladu s pravilom 100. (prije pravilo 95.) Poslovnika Suda („Poslovnik Suda”), Odbor ministara dostavio je tajniku zahtjev za upućivanje koji je potom dodijeljen velikom vijeću Suda u skladu s pravilom 101. (prije pravilo 96.) Poslovnika Suda.
  5. Sastav velikog vijeća određen je u skladu s člankom 31. točkom (b) Konvencije i pravilom 24. Poslovnika Suda.
  6. Dana 31. siječnja 2018. godine Vlada je podnijela prigovor na temelju pravila 28. stavka 2. točke (d) Poslovnika Suda zbog izjave predsjednika Suda na službenom otvorenju sudske godine 26. siječnja 2018. godine. Iako je smatrao da prigovor nema nikakvu pravnu osnovu, predsjednik je ipak smatrao da je u najboljem interesu Suda da se povuče iz sastava velikog vijeća. U skladu s pravilom 10. sutkinja Angelika Nußberger preuzela je njegovu dužnost predsjednika velikog vijeća s obzirom na to da potpredsjednici Suda imaju prvenstvo (pravilo 5. stavak 2). Sastav Velikog vijeća izmijenjen je u skladu s time. Vlada je na temelju pravila 9. stavka 1. prigovorila i na nepristranost Suda u cjelini zbog izjave predsjednika Suda od 26. siječnja 2018. godine. Predsjednik velikog vijeća, postupajući u skladu s pravilom 28. stavkom 4., uputio je prigovor novosastavljenom velikom vijeću koje je ispitalo i odlučilo odbaciti prigovor kao potpuno neosnovan.
  7. Odbor ministara, Vlada i g. Mammadov podnijeli su pisane komentare (pravilo 102. i pravilo 103. stavak 1. (prije pravilo 97. i pravilo 98. stavak 1.)).
  8. Nije zatraženo održavanje rasprave. Nakon vijeća održanog iza zatvorenih vrata 16. travnja 2018. godine veliko vijeće odlučilo je da neće održati raspravu u skladu s pravilom 103. stavkom 2. (prije pravilo 98. stavak 2.). Odbor ministara, Vlada i g. Mammadov podnijeli su dodatne pisane komentare u kojima su odgovorili na prvi krug pisanih komentara.

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI PREDMETA

A.  Činjenično stanje

1.  Ilgar Mammadov i događaji zbog kojih je zadržan u istražnom zatvoru

  1. G. Mammadov azerbajdžanski je državljanin koji je niz godina uključen u rad različitih političkih organizacija te lokalnih i međunarodnih nevladinih organizacija. Jedna je od osoba koje su 2008. godine osnovale Republikanski alternativni pokret („REAL”), a 2012. godine izabran je za njegovog predsjednika. Nekoliko je godina bio i ravnatelj Škole političkih znanosti u Bakuu, koja je dio mreža škola političkih znanosti povezanih s Vijećem Europe (vidi prvu presudu Mammadov, stavak 6.).
  2. G. Mammadov vodio je osobni internetski blog na kojem je komentirao različita politička pitanja. Konkretno, u studenome 2012. godine, nakon što je Nacionalna skupština donijela novi zakon kojim uvodi stroge sankcije za neovlaštena javna okupljanja, g. Mammadov objavio je komentar na svom blogu koji je, prema njegovim tvrdnjama, trebao uvrijediti članove Nacionalne skupštine. Bez navođenja ijednog imena i prezimena istaknuo je, među ostalim, da se Nacionalna skupština sastoji od „prevaranata” i usporedio je cijelo zakonodavno tijelo sa zoološkim vrtom. Te izjave prenesene su u medijima i izazvale su niz naoko bijesnih odgovora od različitih članova Nacionalne skupštine. Ti odgovori, koji su također objavljeni u medijima, bili su svakakvi, od osvetničkih osobnih uvredi do poziva na kažnjavanje i prijetnji sudskim postupkom. G. Mammadov tvrdio je da su parlamentarni zastupnici „privremeno odustali … od planiranih tužbi” nakon što je pozive na odmazdu protiv njega osudio jedan od potpredsjednika Europske komisije koji je u to vrijeme bio u posjetu državi (ibid., stavak 7.).
  3. Početkom siječnja 2013. godine REAL je objavio da razmišlja o predlaganju vlastitog kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima u studenome 2013. godine. G. Mammadov sam je objavio da razmatra da se kandidira na izborima. Tvrdio je da se o njegovoj mogućoj predsjedničkoj kandidaturi raspravljalo diljem Azerbajdžana u tom razdoblju (ibid., stavak 8.).
  4. Dana 23. siječnja 2013. godine izbili su neredi u gradu Ismayilli, sjeverozapadno od Bakua. Prema izjavama lokalnog stanovništva iz medija neredi su izbili zbog nesreće u kojoj je sudjelovao V.A., sin tadašnjeg ministra rada i socijalne zaštite i nećak tadašnjeg predsjednika Izvršnog tijela okruga Ismayilli („IDEA”). Prema tvrdnjama V.A. je, nakon sudjelovanja u automobilskoj nesreći, vrijeđao i fizički napao putnike iz drugog automobila, koji su bili lokalni stanovnici. Kada su saznali za nesreću, stotine (možda čak i tisuće) lokalnih stanovnika izašli su na ulice i uništili niz poslovnih prostora (uključujući Hotel Chirag) i druge imovine u Ismayilliju za koju su mislili da je u vlasništvu obitelji V.A.-a (ibid., stavak 9.).
  5. Dana 24. siječnja 2013. godine g. Mammadov otputovao je u Ismayilli kako bi iz prve ruke saznao što se dogodilo. Dana 25. siječnja 2013. godine opisao je svoje dojmove s tog putovanja na svom blogu. Dana 28. siječnja 2013. godine g. Mammadov objavio je na svom blogu dodatne informacije o događajima, pri čemu je preuzeo podatke sa službenih internetskih stranica Ministarstva kulture i turizma te Ministarstva poreza te objavio slike tih stranica. Točnije, naveo je da, prema tim izvorima i informacijama objavljenima na V.A.-ovom računu na Facebooku, Hotel Chirag doista jest u vlasništvu V.A.-a. To je bilo potpuno proturječno ranijem demantu koji je izdao predsjednik IDEA-e. Informacije koje je g. Mammadov citirao uklonjene su s prethodno navedenih internetskih stranica Vlade i V.A.ove stranice na Facebooku u roku od jednog sata od objave g. Mammadova na blogu. No sama objava s bloga u mnogo je navrata citirana u medijima (ibid., stavci 12. – 13.).
  6. Dana 29. siječnja 2013. godine g. Mammadov primio je telefonski poziv Odjela za teška kaznena djela Ureda glavnog tužitelja i usmeno je pozvan da pristupi Uredu kako bi ga se ispitalo kao svjedoka. U idućih nekoliko dana u više je navrata ispitan (vidi ibid., stavci 16. – 28.).
  7. Dana 4. veljače 2013. godine g. Mammadov optužen je za kaznena djela iz članaka 233. (organizacija radnji protiv javnog reda ili aktivno sudjelovanje u njima) i 315.2 (pružanje otpora državnim službenicima ili nasilje protiv njih, koji predstavljaju prijetnju njihovu životu ili zdravlju) Kaznenog zakona (ibid., stavak 27.).
  8. Istog je dana, 4. veljače 2013. godine, g. Mammadov zadržan u istražnom zatvoru na razdoblje od dva mjeseca (do 4. travnja 2013. godine) na temelju odluke Okružnog suda u  Nasimi (ibid., stavak 32.).
  9. Dana 30. travnja 2013. godine voditelj tima istražitelja odlučio je optužiti g. Mammadova za kaznena djela iz članaka 220.1 (masovni neredi) i 315.2 (pružanje otpora državnim službenicima ili nasilje protiv njih, koji predstavljaju prijetnju njihovu životu ili zdravlju) Kaznenog zakona, čime je izmijenio prvobitne optužbe (ibid., stavak 49.). 
  10. Prvobitno dvomjesečno razdoblje koje je g. Mammadov proveo u zatvoru potom je produljeno odlukama Okružnog suda u Nasimi od 14. ožujka 2013. (produljeno do 4. lipnja 2013. godine), 15. svibnja 2013. (do 4. rujna 2013. godine) i 14. kolovoza 2013. (do 4. studenoga 2013. godine)(ibid., stavci 44., 51. i 53.). Njegove žalbe protiv prvobitnog rješenja o zatvoru od 4. veljače 2013. (vidi prethodni stavak 16.) i rješenjâ o produljenju odbačene su (ibid., stavci 34. – 39., 45. – 46. i 53.). Zahtjev g. Mammadova za zamjenu zatvora kućnim pritvorom i zahtjev za otpust uz jamčevinu također su bili neuspješni (ibid., stavci 40. – 42. i 47. – 48.).

2.  Kazneni postupak

  1. Postupak protiv g. Mammadova, koji je uključivao ukupno osamnaest optuženika, počeo je u studenome 2013. godine. Dana 4. studenoga 2013. godine Sud za teška kaznena djela u Shakiju održao je pripremno ročište u ovom predmetu (vidi Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana (br. 2), br. 919/15, stavci 21. et seq., 16. studenoga 2017.) („druga presuda Mammadov”). U postupku, koji je on proveo u istražnom zatvoru, održano je tridesetak ročišta (ibid., stavak 26.).
  2. Dana 17. ožujka 2014. godine Sud za teška kaznena djela u Shakiju donio je presudu u kojoj ga je proglasio krivim po optužnici i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina (ibid., stavak 94.).
  3. Dana 24. rujna 2014. godine, nakon žalbe g. Mammadova, Žalbeni sud u Shakiju potvrdio je osudu i kaznu (ibid., stavak 121.).
  4. U studenome 2014. godine g. Mammadov podnio je kasacijsku žalbu Vrhovnom sudu. Na prvom ročištu održanom 13. siječnja 2015. godine Vrhovni sud odlučio je, s obzirom na izostanak prigovora, da će odgoditi daljnja ročišta u predmetu na neodređeno razdoblje jer mu je potrebno više vremena za ispitivanje spisa (ibid., stavci 123. – 124.).
  5. Ročište je nastavljeno 13. listopada 2015. godine. Odlukom na taj datum Vrhovni sud ukinuo je presudu Žalbenog suda u Shakiju od 24. rujna 2014. jer je utvrdio da niži sud nije dostatno obrazložio zašto je odbio zahtjeve obrane za saslušanje dodatnih svjedoka i ispitivanje drugih dokaza te da je time prekršio domaća postupovna pravila i zahtjeve iz članka 6. Konvencije. Predmet je vraćen Žalbenom sudu na ponovni postupak (ibid., stavci 124. – 125.).
  6. Dana 29. travnja 2016. godine, nakon ponovnog ispitivanja spisa predmeta i ispitivanja dodatnih dokaza, Žalbeni sud u Shakiju donio je presudu kojom je potvrdio osudu i kaznu g. Mammadova (ibid., stavak 127. – 129.).
  7. Žalbeni sud uzeo je u obzir činjenicu da je Sud u prvoj presudi Mammadov utvrdio da je došlo do povrede članka 5. stavka 1. točke (c), no zaključio je da je taj zaključak neosnovan. Umjesto toga je, nakon saslušanja niza svjedoka, zaključio da je bilo dovoljno dokaza za optuživanje i osuđivanje g. Mammadova za kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Nije se osvrnuo na povrede drugih članaka Konvencije iz prve presude Mammadov. Uputio je na objave g. Mammadova na Facebooku i blogu koje „potiču na neposluh” i utvrdio sljedeće:

„Okolnosti predmeta nedvojbeno dokazuju da su Ilgar Mammadov i Tofig Yagublu 24. siječnja 2013. otputovali u grad Ismailli te organizirali masovne nerede, koji su doveli do napada na ured lokalne samouprave u otprilike 17:00 h koji su počinili lokalni stanovnici, i sudjelovali u njima…

Sudski kolegij primjećuje da su Ilgar Mammadov i Tofig Yagublu stigli iz Bakua i uspjeli su unutar dva sata pretvoriti spontana okupljanja u organizirane masovne nerede: iako bi se to moglo činiti čudno u uobičajenim okolnostima, situacija je bila napeta, lokalno stanovništvo osudilo je predsjednika Izvršnog tijela N. Alekperova i bilo je uzbuđeno, a ‚situacija je bila zapaljiva’, kako je primijetio Ilgar Mammadov. Ilgar Mammadov i Tofig Yagublu iskoristili su takve okolnosti te su protuvladinim sloganima privukli pozornost gomile, rasplamsali emocije i počinili prethodno opisana kaznena djela.”

  1. Dodao je:

„Sudski kolegij zaključio je da je u skladu s odredbama članaka 143. – 146. Zakona o kaznenom postupku, prikupljeno dovoljno dokaza te da su oni opsežno i objektivno ispitani pred prvostupanjskim sudom. Članci 220.1 i 315.2 Kaznenog zakona Republike Azerbajdžan ispravno su primijenjeni na optuženike Yagublua Tofiga Rashida i Mammadova Ilgara Eldara.”

  1. G. Mammadov podnio je 21. lipnja 2016. godine drugu kasacijsku žalbu Vrhovnom sudu. Pravomoćnom odlukom od 18. studenoga 2016. Vrhovni sud potvrdio je presudu Žalbenog suda u Shakiju od 29. travnja 2016. (ibid., stavak 149.). G. Mammadov zadržan je u zatvoru od tog trenutka do 13. kolovoza 2018. godine (vidi u nastavku stavak 32.).
  2. Nakon što je druga presuda Mammadov Suda (vidi prethodne stavke 74. – 80.) postala konačna 5. ožujka 2018. godine, g. Mammadov ponovno je podnio žalbu Vrhovnom sudu Azerbajdžana radi obnove njegova predmeta. Dana 29. lipnja 2018. godine Plenum Vrhovnog suda prihvatio je njegovu žalbu, obnovio njegov predmet i vratio ga na ponovni postupak Žalbenom sudu u Shakiju.
  3. Dana 13. kolovoza 2018. godine Žalbeni sud u Shakiju preispitao je presudu Suda za teška kaznena djela u Shakiju kojom je 17. ožujka 2014. godine prvobitno osuđen g. Mammadov. Tijekom žalbenog postupka ponovno su saslušani g. Mammadov i tužiteljstvo. Nitko nije iznio nove informacije.
  4. Žalbeni sud ponovno je ispitao dokaze i podsjetio da su prema dobro utvrđenoj sudskoj praksi Suda domaći sudovi u boljem položaju da ocijene dokaze. Nakon preispitivanja dokaza koje su dostavili policijski službenici smatrao je da je „sigurno da ne postoji nikakva pravna osnova na temelju koje bi se doveli u sumnju [njihovi] iskazi”. Zatim je preispitao ostale prvobitne iskaze svjedoka i dokaze. U odluci od 29. travnja 2016. potvrdio je zaključak da je „ prikupljeno dovoljno dokaza te da su oni opsežno i objektivno ispitani pred prvostupanjskim sudom”. Zaključio je:

„Stoga, nakon preispitivanja žalbi, sud utvrđuje da je presuda Suda za teška kaznena djela u Shakiju od 17. ožujka 2014., kojom je optuženik Ilgar Mammadov proglašen krivim na temelju članaka 220.1 i 315.2 Kaznenog zakon i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina na temelju članka 220.1 Kaznenog zakona i u trajanju od četiri godine na temelju članka 315.2 Kaznenog zakona te sveukupno na sedam godina djelomičnim spajanjem tih kazni na temelju članka 66.3 Kaznenog zakona, bila zakonita i osnovana.”

  1. Kad je riječ o izricanju kazne, Žalbeni sud naveo je kako slijedi:

„Sud također primjećuje da se osuđenik, tijekom uvjetne kazne, ne oslobađa kaznene odgovornosti. Kada se kazna koju nameće presuda ne izvrši, ona se izdržava u posebnom zakonski propisanom obliku.

Uzimajući u obzir osobnost osuđenika Ilgara Mammadova, činjenicu da skrbi za maloljetno dijete, nepostojanje prethodne kaznene evidencije, činjenicu da je izdržao većinu kazne i da nije počinio nikakvo nezakonito djelo tijekom boravka u zatvoru, kao i izostanak bilo kakve žalbe ili tužbe podnesene izravno protiv njega u vezi s počinjenim kaznenim djelom, sud smatra da se on može rehabilitirati bez izdržavanja ostatka kazne i bez izolacije od javnosti. Stoga sud smatra da je primjena članka 70. Kaznenog zakona Republike Azerbajdžan i uvjetno izvršenje ostatka kazne, zajedno s određivanjem vremena provjeravanja, u skladu sa zakonom i prikladno u kontekstu ostvarivanja cilja kazne.”

  1. Žalbeni sud odlučio je da neizdržani dio kazne od jedne godine, pet mjeseci i 21 dana treba oduzeti od trajanja njegove konačne kazne. Primjenom članka 70. Kaznenog zakona Republike Azerbajdžan odredio mu je vrijeme provjeravanja od dvije godine koji će isteći 13. kolovoza 2020. godine. G. Mammadov otpušten je iz zatvora na dan kad je Žalbeni sud donio presudu – 13. kolovoza 2018. godine. Žalbeni sud naveo je:

„Za nadzor ponašanja osuđenika odgovoran je Odjel za izvršenje i uvjetne osude u njegovu prebivalištu. U skladu s člankom 70.5 Kaznenog zakona Ilgar Mammadov tijekom vremena provjeravanja ne smije mijenjati prebivalište, a da o tome prethodno ne obavijesti nadzorno tijelo, mora se odazvati u prostorije tijela na poziv tog tijela, ne smije napustiti zemlju i svojim ponašanjem mora dokazati da se popravio.”

B.  Prva presuda Mammadov

  1. U prvoj presudi Mammadov od 22. svibnja 2014., koja je postala konačna 13. listopada 2014. godine, Sud je utvrdio da je do povrede članka 5. stavka 1. točke (c), članka 5. stavka 4., članka 6. stavka 2. te članka 18. u vezi s člankom 5. došlo u vezi s optužbama za kaznena djela, koje su protiv g. Mammadova iznesene u veljači 2013. godine jer je on na svom blogu javno prokazao službenu verziju nereda u Ismayilliju koji su se dogodili 23. siječnja 2013. godine, i posljedičnim istražnim zatvorom (vidi prethodne stavke od 9. do 18.). Dosudio je g. Mammadovu iznos od 20.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete i 2.000,00 eura (EUR) na ime naknade troškova i izdataka.
  2. Sud je utvrdio da je g. Mammadov uhićen i zadržan u zatvoru iako nije postojala nikakva osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo, što predstavlja povredu članka 5. stavka 1. točke (c) (vidi prvu presudu Mammadov, stavci 99. – 101.)[1]:

„99.  Iz navedenih razloga Sud smatra da nikakve konkretne činjenice ni informacije koje bi izazvale sumnju kojom bi se opravdalo uhićenje podnositelja zahtjeva nisu navedene ni iznesene u istražnom postupku te da se pokazalo da iskazi R.N.-a i I.M.-a, koji su tek kasnije izneseni pred Sud, ne sadržavaju takve činjenice ni informacije. Nadalje, nije se pokazalo da su vlasti, nakon uhićenja podnositelja zahtjeva i tijekom cijelog razdoblja njegova boravka u zatvoru koje je obuhvaćeno ovim predmetom, pribavile bilo kakve nove informacije ili dokaze u tom pogledu.

100. Sud uzima u obzir činjenicu da je podnositelju zahtjeva suđeno u vezi s ovim predmetom (boravak podnositelja zahtjeva u zatvoru tijekom suđenja, kao i sama ročišta, nikada nisu bili predmet prigovora pred Sudom). Međutim, to ne utječe na zaključke Suda povezane s ovim prigovorom, u kojem se poziva Sud da ispita je li lišavanje podnositelja zahtjeva slobode tijekom istražnog postupka bilo opravdano na temelju informacija ili činjenica dostupnih u predmetnom razdoblju. U tom pogledu, uzimajući u obzir prethodnu analizu, Sud utvrđuje da iznesen materijal ne zadovoljava minimalni standard iz članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije u smislu osnovane sumnje koja treba postojati da bi se osoba mogla uhititi i zadržati u zatvoru. Stoga nije na zadovoljavajući način pokazano da je, tijekom razdoblja koje je Sud u ovom predmetu razmatrao, podnositelj zahtjeva bio lišen slobode zbog ‚osnovane sumnje’ da je počinio kazneno djelo.

101. Stoga je došlo do povrede članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije.” 

  1. 35.  Također je utvrdio da su domaći sudovi na prvom i žalbenom stupnju svoje odlučivanje sveli na automatsko potvrđivanje zahtjeva tužiteljstva, a da pritom nisu proveli stvarnu kontrolu zakonitosti zadržavanja u zatvoru, što je dovelo do povrede članka 5. stavka 4.
  2. Podsjećajući na činjenicu da za optužbe protiv g. Mammadova nije postojala osnovana sumnja, Sud je potom utvrdio da je stvarna svrha spornih mjera bilo ušutkavanje ili kažnjavanje g. Mammadova jer je kritizirao vladu i pokušao proširiti informacije koje je on smatrao istinitima, a koje je vlada pokušavala sakriti (ibid., stavci 141. – 143., citirano u nastavku u stavku 187.).
  3. Stoga je Sud utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. (ibid., stavak 144.).
  4. Sud je utvrdio i da je došlo do povrede prava g. Mammadova na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavka 2. zbog izjava koje su glavni tužitelj i ministar unutarnjih poslova dali medijima, u kojima potiču javnost da vjeruju da je g. Mammadov kriv (ibid., stavci 127. – 128.).

C.  Nadzor nad izvršenjem prve presude Mammadov koji provodi Odbor ministara

1.  Postupak prije sastanaka o ljudskim pravima Odbora ministara

  1. Nakon što je postala konačna 13. listopada 2014. godine, prva presuda Mammadov dostavljena je Odboru ministara radi nadzora nad njezinim izvršenjem u skladu s člankom 46. stavkom 2. (vidi prethodni stavak 3.).
  2. Dana 26. studenoga 2014. godine Vlada je poduzela svoj prvi postupovni korak u postupku izvršenja (vidi stavak 102.), odnosno Odboru je dostavila Akcijski plan (vidi DH-DD(2014)1450).
  3. Vlada je u Akcijskom planu obavijestila Odbor o statusu domaćeg kaznenog postupka, odnosno da je na temelju činjenica ispitanih u prvoj presudi Mammadov g. Mammadov osuđen presudom Suda za teška kaznena djela u Shakiju od 17. ožujka 2014., koju je Žalbeni sud u Shakiju potvrdio presudom od 24. rujna 2014. godine. U tijeku je bio postupak povodom kasacijske žalbe koju je on podnio protiv presude Žalbenog suda (vidi stavke od 19. do 22.).
  4. Vlada je zatim citirala odluku Plenuma Vrhovnog suda od 3. studenoga 2009. u dijelu u kojem govori o „sudskoj primjeni zakonodavstva u ispitivanju zahtjeva za primjenu preventivne mjere zadržavanja optuženika u pritvoru”.
  5. Nakon što je navela mjere koje su „poduzete ili se namjeravaju poduzeti kako bi se izvršila presuda Suda”, Vlada je napomenula da je prva presuda Mammadov dostavljena Vrhovnom sudu „kako bi je on uzeo u obzir u ispitivanju kasacijske žalbe podnositelja zahtjeva”.
  6. Ured zastupnika Vlade planirao je i organizirati, zajedno s Vrhovnim sudom, niz obuka za suce prvostupanjskih i žalbenih sudova o provedbi odluke Plenuma od 3. studenoga 2009. Naposljetku, u Akcijskom planu predviđeno je i održavanje obuke za tužitelje o načelu pretpostavke nevinosti i obvezi dostave spisa tužiteljstva na kontrolu sudovima radi provjere postojanja „osnovane sumnje”. Navedeno je i da će detaljni vremenski raspored provedbe tih mjera biti dostavljen Odboru u dogledno vrijeme, nakon što se poduzmu potrebne pripreme.

2.  Postupak u razdoblju od sastanka o ljudskim pravima Odbora ministara održanog u prosincu 2014. godine do njegova sastanka o ljudskim pravima održanog u prosincu 2016. godine

(a)  Pregled

  1. Nakon što je Vlada dostavila Akcijski plan (vidi prethodne stavke od 40. do 44.), Odbor ministara ispitao je predmet na svom prvom tromjesečnom sastanku o ljudskim pravima koji se održao nakon što je presuda postala konačna (1214. sastanak o ljudskim pravima (2. – 4. prosinca 2014.), vidi u nastavku i stavak 100.). Njegovo ga je Tajništvo izvijestilo kako slijedi:

„Povreda članka 18. u vezi s člankom 5. dovodi u sumnju osnovanost kaznenog postupka pokrenutog protiv podnositelja zahtjeva.

...

Stoga bi bilo korisno kada bi vlasti obavijestile Odbor o mjerama koje nadležne vlasti i tijela (točnije, Ured tužiteljstva i Vrhovni sud) namjeravaju poduzeti kako bi uzeli u obzir zaključke Suda i, koliko je to moguće, uklonili posljedice te povrede za podnositelja zahtjeva u okviru tekućeg kaznenog postupka pred Vrhovnim sudom. S obzirom na ozbiljne zaključke Suda u ovom predmetu otpust podnositelja zahtjeva bila bi prva predstojeća važna mjera koja mora biti prioritetna i provesti se bez odgode u skladu s domaćim postupcima.”

Odbor ministara na tom je sastanku svrstao predmet u „postupak pojačanog nadzora” jer u njemu treba poduzeti „hitne pojedinačne mjere” i jer je u njemu otkriven „složen problem” (vidi u nastavku stavak 101.). Nakon razmatranja presude, zaprimanja Akcijskog plana i izvješća njegova Tajništva Odbor je donio sljedeću odluku:

„Zamjenici

1. kad je riječ o pojedinačnim mjerama, a uzimajući u obzir okolnosti predmeta, pozvali su vlasti da osiguraju otpust podnositelja zahtjeva bez odgode;

2. s obzirom na zabrinjavajuća izvješća o zdravstvenom stanju podnositelja zahtjeva pozvali su vlasti da hitno poduzmu sve potrebne mjere i brzo dostave informacije o poduzetome;

3. pozvali su vlasti da ukažu na daljnje mjere koje su poduzete ili se namjeravaju poduzeti kako bi se izvršila presuda Suda te da, koliko je to moguće, brzo uklone preostale posljedice utvrđenih teških povreda za podnositelja zahtjeva;

4. u tom su kontekstu primijetili da je i dalje u tijeku kazneni postupak pred Vrhovnim sudom, čije je pokretanje kritizirao Europski sud;

5. podsjetili su na opći problem proizvoljne primjene kaznenog zakonodavstva u svrhu ograničavanja slobode izražavanja i naveli su da su posebno zabrinuti zbog utvrđenja povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije;

6. stoga su pozvali azerbajdžanske vlasti da bez odgode dostave konkretne i sveobuhvatne informacije o mjerama koje su poduzete ili se namjeravaju poduzeti kako bi se spriječilo pokretanje kaznenog postupka bez legitimne osnove te da osiguraju učinkovitu sudsku kontrolu takvih pokušaja Ureda tužiteljstva;

7. naveli su da su zabrinuti zbog toga što Ured glavnog tužitelja i članovi vlade opetovano krše načelo pretpostavke nevinosti iako je Sud od 2010. godine donio nekoliko presuda u kojima su precizno navedene konvencijske pretpostavke u tom pogledu, te su ustrajali na tome da je potrebno brzo i odlučno djelovati kako bi se spriječile slične povrede u budućnosti;

...”

  1. U tom je razdoblju u kontekstu pojedinačnih mjera Odbor ministara obaviješten da je g. Mammadov Vrhovnom sudu podnio kasacijsku žalbu protiv odluke Žalbenog suda u Shakiju od 24. rujna 2014. (vidi prethodne stavke 21. – 22.). Dana 13. siječnja 2015. godine Vrhovni sud odgodio je žalbeni postupak na neodređeno razdoblje, a Odbor je na svom sastanku održanom 12. ožujka 2015. godine donio privremenu rezoluciju u kojoj je zahtijevao otpust g. Mammadova „bez odgode” (vidi CM/ResDH(2015)43). Vrhovni sud naposljetku je donio presudu 13. listopada 2015. godine kojom je ukinuo presudu Žalbenog suda u Shakiju (vidi prethodni stavak 23.). Nakon ispitivanja te presude Odbor je zaključio da Vrhovni sud nije uzeo u obzir zaključke iz prve presude Mammadov. Prilikom ispitivanja predmeta na 1243. sastanku o ljudskim pravima (8. – 9. prosinca 2015.) Odbor:

„3.  ponovno je ustrajao na tome da vlasti trebaju osigurati otpust podnositelja zahtjeva bez daljnje odgode...

...

4.  primijetio je da je Vrhovni sud Azerbajdžana odredio samo djelomičnu kasaciju, u kojoj se ne uzimaju u obzir zaključci Europskog suda u predmetu podnositelja zahtjeva, a posebno ne oni [zaključci] koji se odnose na povredu članka 18. u vezi s člankom 5.;

...”

  1. Odbor ministara nastavio je pratiti događaje povezane s osudom i žalbom g. Mammadova (vidi prethodne stavke 19. – 27.). Primijetio je da je Žalbeni sud u Shakiju, nakon odluke Vrhovnog suda, 29. travnja 2016. godine ponovno ispitao predmet g. Mammadova i potvrdio njegovu osudu (vidi prethodni stavak 24.). Dana 21. lipnja 2016. godine podnositelj zahtjeva ponovno je Vrhovnom sudu podnio žalbu protiv odluke Žalbenog suda u Shakiju (vidi prethodni stavak 27.).
  2. Do lipnja 2016. godine Odbor ministara ispitao je predmet na svakom tromjesečnom sastanku o ljudskim pravima (vidi u nastavku stavak 100.). Počevši od lipnja 2016. godine, odlučio je ispitivati situaciju g. Mammadova na redovnim mjesečnim sastancima, ali i nastaviti je ispitivati na svakom sastanku o ljudskim pravima Odbora.2

(b)  Informacije dostavljene Odboru ministara

  1. Od prosinca 2014. do prosinca 2016. godine Odbor ministara zaprimio je devetnaest informativnih podnesaka g. Mammadova o pojedinačnim mjerama u ovom predmetu, koje je on dostavio na temelju pravila 9. Pravilnika (vidi u nastavku stavke 89. i 93.) i to otprilike po jedan podnesak svakih četrnaest dana. Prigovorio je na boravak u zatvoru te naveo da presuda nije izvršena jer nije još otpušten, da domaći sudovi nisu uzeli u obzir zaključke suda u obnovljenom postupku te da domaći sudovi predugo razmatraju njegov predmet. G. Mammadov također je ustvrdio da je u zatvoru napadnut i zlostavljan te da su članovi njegove obitelji dobili prijetnje.
  2. Osim prvobitnog Akcijskog plana dostavljenog 26. studenoga 2014. godine (vidi prethodni stavak 40.), u tom je razdoblju Vlada podnijela Odboru ministara još tri podneska na temelju pravila 8. Pravilnika (vidi u nastavku stavak 92.) u kojima je odgovorila na podneske g. Mammadova. Dana 15. prosinca 2014. godine (vidi DH-DD(2014)1521) i 5. kolovoza 2015. godine (vidi DH-DD(2015)780) dostavila je informacije o tome da je zdravlje g. Mammadova zadovoljavajuće. Dana 7. ožujka 2016. godine (vidi DHDD(2016)261) obavijestila je da je nacionalnim pravom utvrđeno da se on mora pojaviti na ročištima u svom predmetu i da se stoga predmet prenosi Žalbenom sudu u Shakiju.
  3. Na temelju pravila 9. Pravilnika (vidi u nastavku stavak 93.) nevladina organizacija Freedom Now podnijela je jednak podnesak Odboru ministara 26. studenoga 2014. godine (vidi DH-DD(2015)844). Navela je da Azerbajdžan nije izvršio presudu Suda jer nije otpustio g. Mammadova niti je zaustavio domaći sudski postupak protiv njega te jer nije pripremio izvediv plan za suzbijanje političkih progona. Pozvala je Odbor da pokrene postupak na temelju članka 46. stavka 4. Konvencije.
  4. Dvije nevladine organizacije, Helsinška zaklada za ljudska prava i Javno udruženje za pomoć slobodnoj ekonomiji , podnijele su zajednički informativni podnesak 6. ožujka 2015. godine (vidi DH-DD(2015)264). Kritizirale su sadržaj Akcijskog plana vlasti iz 2014. godine (vidi prethodni stavak 40.) te su, upućujući na druge tekuće predmete protiv Azerbajdžana pred Sudom, istaknule da je sve prisutnija primjena kaznenog zakonodavstva u svrhu progona osoba koje ostvaruju svoju slobodu izražavanja.

(c)  Odluke i privremene rezolucije koje je Odbor ministara donio u tom razdoblju

  1. Tijekom ispitivanja predmeta na devet sastanaka do prosinca 2016.godine, uključujući i prosinac, Odbor ministara donio je tri privremene rezolucije i šest odluka (jednu na svakom sastanku o ljudskim pravima na kojem je predmet ispitivan, a nije donesena privremena rezolucija).
  2. U svim odlukama i rezolucijama Odbor ministara ustrajao je na tome da bi g. Mammadov trebao odmah biti otpušten i da bi trebalo dostaviti informacije o općim mjerama predviđenima za izvršenje presude. Izričaj Odbora jasno je ukazivao na sve veću zabrinutost oko činjenice da je g. Mammadov i dalje u zatvoru unatoč višestrukim zahtjevima da ga se otpusti.
  3. Odbor ministara iskazao je svoju zabrinutost prvo općenito azerbajdžanskim vlastima, a zatim i najvišim vlastima u Azerbajdžanu. Od 1236. sastanka o ljudskim pravima (24. rujna 2015.) pozivao je Vijeće Europe u cjelini i države članice pojedinačno da upotrijebe sva dostupna sredstva kako bi osigurale da Azerbajdžan ispuni svoje obveze iz presude.
  4. Odbor je ukazao i na to da će upotrijebiti sva sredstva koja su Organizaciji na raspolaganju, uključujući ona na temelju članka 46. stavka 4. Konvencije (vidi u nastavku 58.).
  5. Posljednju privremenu rezoluciju u tom razdoblju Odbor ministara donio je na 1259. sastanku o ljudskim pravima (7. – 9. lipnja 2016. (vidi CM/Res/DH(2016)144)). U njoj se navodi:

„Odbor ministara, u skladu s odredbom članka 46. stavka 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojom je propisano da Odbor nadzire izvršenje konačnih presuda Europskog suda za ljudska prava („Sud”), u nastavku;

izražavajući duboko žaljenje zbog toga što, unatoč zaključcima Suda o bitnim nedostacima u kaznenom postupku pokrenutom protiv njega i unatoč opetovanim zahtjevima Odbora, podnositelj zahtjeva još uvijek nije otpušten;

podsjećajući na to da je nedopustivo da u državi podložnoj vladavini prava osoba i dalje bude lišena slobode na temelju postupka pokrenutog protivno Konvenciji s ciljem da je se kazni zbog toga što je kritizirala vladu;

podsjećajući na to da je obveza podvrgavanja presudama Suda bezuvjetna;

USTRAJE na tome da najviša nadležna tijela tužene države poduzmu sve potrebne mjere kako bi osigurale da se Ilgar Mammadov otpusti bez daljnje odgode; ISKAZUJE odlučnost Odbora da svim sredstvima dostupnima Organizaciji osigura da Azerbajdžan ispuni svoje obveze iz te presude;

ODLUČUJE s obzirom na navedeno da će situaciju podnositelja zahtjeva ispitivati na svakom redovnom sastanku i svakom sastanku o ljudskim pravima Odbora sve do njegova otpusta.”

  1. U posljednjoj odluci donesenoj u tom razdoblju na 1273. sastanku o ljudskim pravima (6. – 8. prosinca 2016.) navodi se:

„Zamjenici

1. primjećujući iznimno zabrinuti da više od dvije godine nakon konačne presude Europskog suda i unatoč opetovanim zahtjevima Odbora ministara i glavnog tajnika tuženoj državi da ga otpusti podnositelj zahtjeva i dalje je u zatvoru;

2. podsjećajući na prethodne odluke i privremene rezolucije Odbora ministara, osobito opetovane zahtjeve Odbora za hitni otpust podnositelja zahtjeva;

3. izražavajući duboko žaljenje zbog toga što je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Vrhovnim sudom zaključen 18. studenoga 2016. godine, a da pritom nisu uzete u obzir posljedice povreda koje je utvrdio Europski sud, osobito povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije;

4. oštro su ponovili da nije prihvatljivo da u državi podložnoj vladavini prava osoba i dalje bude lišena slobode na temelju postupka provedenog protivno Konvenciji s ciljem da je se kazni zbog toga što je kritizirala vladu i da je, posljedično, proizvoljni boravak Ilgara Mammadova u zatvoru teška povreda obveza iz članka 46. stavka 1. Konvencije;

5. potvrdili su svoju odlučnost da osiguraju provedbu presude aktivnim razmatranjem upotrebe svih sredstava koja su Organizaciji na raspolaganju, uključujući ona na temelju članka 46. stavka 4. Europske konvencije o ljudskim pravima;

6. naposljetku su iskazali duboku zabrinutost zbog toga što vlasti nisu dostavile nikakve informacije o općim mjerama koje su poduzete ili se namjeravaju poduzeti kako bi se spriječile povrede vladavine prava koje proizlaze iz zloupotrebe ovlasti kakva je utvrđena u presudi Europskog suda; u tom pogledu potiču Azerbajdžan da se upusti u smisleni dijalog s Odborom ministara.”

3.  Postupak u 2017. godini

  1. Glavni tajnik Vijeća Europe izvršio je svoju ovlast iz članka 52. Konvencije i imenovao predstavnika da posjeti Baku. Dana 11. siječnja 2017. godine predstavnik je prisustvovao sastancima na Vrhovnom sudu, u Uredu tužiteljstva, Ministarstvu pravosuđa i Upravi predsjednika Azerbajdžana kada se raspravljalo o pitanjima povezanima s izvršenjem presude.
  2. Dana 10. veljače 2017. godine predsjednik Azerbajdžana potpisao je izvršnu uredbu. Prema analizi Tajništva na 1280. sastanku o ljudskim pravima (7. – 10. ožujka 2017. (CM/Notes/1280/H46-2)) u uredbi je predviđeno donošenje niza mjera. Među ostalim, predviđeno je donošenje mjera koje se odnose na:

„…sprečavanje proizvoljnih uhićenja, liberalizaciju kaznene politike, obvezu ‚strogog poštovanja kaznenopravnih načela i općih osnova za izricanje kazne’, iskorjenjivanje ‚nepostupovnih stavova tijekom kaznenog progona i izvršenja kazni’ ili provedbu strožih mjera za konkretnu borbu protiv zloupotrebe ovlasti. U izvršnoj uredbi također je predviđen rok od dva mjeseca za izradu nacrta zakona konkretno o dekriminalizaciji određenih kaznenih djela, posebno u području gospodarstva, zatim šira upotreba alternativi kazni zatvora i ‚šira primjena zamjene ostatka kazne zatvora lakšom kaznom, uvjetnim otpustom i uvjetnom kaznom’. Preporučuje se i domaćim sudovima da ispitaju postojanje osnovane sumnje da je pojedinac počinio kazneno djelo, kao i osnove za uhićenje, kada odlučuju o mjerama osiguranja te argumente u korist alternativnih mjera. Osim toga, preporučuje se Vrhovnom sudu da osigura stalnu analizu sudske prakse o uhićenju i izricanju kazne zatvora te da razvije poštenu sudsku praksu u tom području.”

  1. Odbor ministara donio je sljedeću odluku na 1280. sastanku:

„1.  podsjećajući na svoje prethodne odluke i privremene rezolucije u kojima je zahtijevao hitni otpust Ilgara Mammadova, osobito na odluku iz prosinca 2016. u kojoj je potvrdio svoju odlučnost da osigura provedbu presude aktivnim razmatranjem upotrebe svih sredstava koja su Organizaciji na raspolaganju;

2. ponavljajući iznimno zabrinuto da je on i dalje u zatvoru;

3. u tom pogledu sa zanimanjem je primio na znanje odlučnost azerbajdžanskih vlasti da razmotre sva rješenja za izvršenje presude Ilgar Mammadov o kojima se raspravljalo na misiji predstavnika glavnoj tajnika, kao i nedavnu izvršnu uredbu predsjednika u kojoj se predviđaju obećavajuće mjere za izvršenje te presude;

4. pozvao je vlasti da redovito obavještavaju Odbor o konkretnim mjerama donesenima na temelju izvršne uredbe, a osobito onim mjera koje omogućuju otpust Ilgara Mammadova bez daljnje odgode;

5. primio je na znanje da su azerbajdžanske vlasti na sastanku napomenule da je u prosincu 2015. godine isplaćena pravedna naknada Ilgaru Mammadovu …; pozvao ih je da tu informaciju potvrde u pisanom obliku;

...”

  1. Na 1288. sastanku o ljudskim pravima (6. – 7. lipnja 2017.) Odbor ministara donio je odluku u kojoj je podsjetio na odredbe odluke s prethodnog sastanka, zahtijevao „bezuvjetni” otpust g. Mammadova i potaknuo hitnu provedbu izvršne uredbe.
  2. Odbor ministara ispitao je predmet na 1293. (redovnom) sastanku (13. rujna 2017.). Na tom je sastanku glavni tajnik Vijeća Europe pozvao Odbor ministara da pokrene postupak na temelju članka 46. stavka 4. Konvencije ako se situacija g. Mammadova ne promijeni.
  3. Odbor ministara zatim je ispitao predmet na 1294. sastanku o ljudskim pravima (19. – 21. rujna 2017.). Primio je na znanje informacije koje su azerbajdžanske vlasti dostavile 6. rujna 2017. godine (vidi DHDD(2017)951) o tome da je parlamentu dostavljen nacrt zakonodavnih izmjena Kaznenog zakona radi provedbe izvršne uredbe, da vlasti smatraju da donošenje tih reformi nije posebno hitno, no da bi se izmjene mogle usvojiti na jesenskom zasjedanju. Na pitanja zamjenika o tome hoće li te izmjene pomoći g. Mammadovu Vlada je odgovorila da smatra da se zaključci Suda o povredi iz prve presude Mammadov odnose na istražni postupak, dok se na kazneni postupak odnosi drugi zahtjev čije je ispitivanje u tijeku. Obavijestila je Odbor da će izmjene pomoći spriječiti slične povrede.
  4. Podsjećajući na izjavu glavnog tajnika, Odbor ministara na tom je sastanku donio odluku u kojoj je ponovljen sadržaj odluka donesenih u ožujku i lipnju 2017. godine (vidi prethodne stavke od 60. do 62.).
  5. Na redovnom sastanku održanom 25. listopada 2017. godine, s obzirom na to da nije došlo ni do kakvih promjena, Odbor ministara donio je četvrtu privremenu rezoluciju kojom je Azerbajdžan službeno obavijestio da nije ispunio svoje obveze (vidi CM/ResDH(2017)379).
  6. Naposljetku, na 1302. sastanku o ljudskim pravima (5. – 7. prosinca 2017.) donio je petu privremenu rezoluciju (CM/ResDH(2017)429) kojom je pokrenut postupak na temelju članka 46. stavka 4.:

„Ponovno podsjećajući na to

a. da je u prethodno navedenoj presudi Sud utvrdio da je došlo ne samo do povrede članka 5. stavka 1. Konvencije jer nisu iznesene nikakve konkretne činjenice ni informacije koje bi izazvale sumnju kojom bi se opravdalo iznošenje optužbi protiv podnositelja zahtjeva ili njegovo uhićenje i istražni zatvor, nego i do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. jer je stvarna svrha tih mjera bila njegovo ušutkavanje ili kažnjavanje jer je kritizirao vladu;

b. da je obveza tužene države iz članka 46. stavka 1. Konvencije da se podvrgne svim konačnim presudama u predmetima u kojima je stranka te da ta obveza podrazumijeva, osim isplate pravedne naknade koju dosudi Sud, da vlasti tužene države donesu prema potrebi pojedinačne mjere kako bi se okončale utvrđene povrede i uklonile njihove posljedice da bi se, koliko je to moguće, ostvario povrat u prijašnje stanje;

c. da je Odbor pri prvom ispitivanju od 4. prosinca 2014. pozvao na donošenje pojedinačnih mjera koje su s obzirom na prethodnu presudu potrebne da bi se osigurao otpust podnositelja zahtjeva bez odgode;

d. da je Odbor kasnije donio brojne odluke i privremene rezolucije u kojima je istaknuo bitne nedostatke u kaznenom postupku koji su utvrđeni u zaključcima Suda na temelju članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije, kao i zahtijevao hitni bezuvjetni otpust podnositelja zahtjeva;

e. da je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Vrhovnim sudom zaključen 18. studenoga 2016. godine, a da pritom nisu uzete u obzir posljedice povreda koje je utvrdio Europski sud, osobito povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije;

f. da je tijekom tri godine od trenutka kada je presuda Suda postala konačna podnositelj zahtjeva zadržan u zatvoru na temelju kaznenog postupka koji ima nedostataka;

Smatra da se u ovim okolnostima Republika Azerbajdžan, zbog toga što nije osigurala bezuvjetni otpust podnositelja zahtjeva, odbija podvrgnuti konačnoj presudi Suda;

Odlučuje uputiti Sudu, u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije, pitanje o tome je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1.;

…”

  1. U skladu s Pravilnikom Odbora ministara (vidi u nastavku stavak 94.) stajališta Republike Azerbajdžan priložena su kao dodatak rezoluciji (vidi Prilog ovoj presudi). U njima Vlada navodi mjere koje su donesene za izvršenje presude. Kad je riječ o pojedinačnim mjerama, potvrdila je da je platila pravednu naknadu koju je dosudio Sud. Također je navela da je 29. travnja 2016. godine Žalbeni sud u Shakiju dovršio ispitivanje žalbe g. Mammadova, pri čemu je pažljivo razmotrio zaključke Suda iz prve presude Mammadov te ispravio nedostatke utvrđene u postupku koji su doveli do osude g. Mammadova.
  2. Kad je riječ o općim mjerama, uputila je na izvršnu uredbu dostavljenu Odboru ministara tijekom postupka nadzora 2017. godine (vidi prethodni stavak 60.). Potvrdila je i da je Nacionalna skupština 20. listopada 2017. godine donijela Zakon o izmjenama Kaznenog zakona u kojem se dekriminaliziraju određena djela, a osobama osuđenima za teška kaznena djela omogućuje se podnošenje zahtjeva za uvjetni otpust nakon izdržavanja dvije trećine kazne.
  3. Zaključila je da je poduzela mjere potrebne za poštovanje presude Suda.

4.  Razvoj događaja nakon što je Odbor ministara predmet uputio Sudu na temelju članka 46. stavka 4.

  1. Dana 14. kolovoza 2018. godine azerbajdžanska Vlada uputila je Odboru ministara dopis kojim ga je obavijestila o odluci Žalbenog suda u Shakiju i otpustu g. Mammadova na dan 13. kolovoza 2018. godine (vidi prethodne stavke 28. – 32.). Odbor ministara odgovorio je azerbajdžanskoj Vladi 28. kolovoza 2018. godine i postavio joj niz pitanja o razvoju događaja u predmetu g. Mammadova u pogledu činjenica i postupka. Vlada je na to odgovorila memorandumom o kojem je primjedbe iznio i g. Mammadov u zasebnom podnesku (vidi dokumente DH-DD(2018)816 i DHDD(2018)891).
  2. S obzirom na tu pisanu komunikaciju Odbor ministara ispitao je zajedno prvu i drugu presudu Mammadov na 1324. sastanku (o ljudskim pravima) održanom 18. – 20. rujna 2018., a zatim prvu presudu Mammadov na 1325. redovnom sastanku održanom 26. rujna 2018. godine. Na tim sastancima nije donio nikakve odluke o tim predmetima.
  3. Prema informacijama azerbajdžanske Vlade 28. ožujka 2019. godine Vrhovni sud donio je odluku u postupku povodom kasacijske žalbe g. Mammadova protiv odluke Žalbenog suda. Vrhovni sud djelomično je potvrdio žalbu i preinačio presudu Žalbenog suda u Shakiju od 13. kolovoza 2018. Smanjio je trajanje objedinjenih kazni zatvora izrečenih g. Mammadovu na pet godina, šest mjeseci i devet dana. S obzirom na vrijeme koje je g. Mammadov već proveo u zatvoru Vrhovni sud smatrao je da je u potpunosti izdržao svoju kaznu. Osim toga, Vrhovni sud ukinuo je uvjetnu kaznu od dvije godine koju je izrekao Žalbeni sud u Shakiju, čime je uklonio s time povezana ograničenja nametnuta g. Mammadovu (vidi prethodne stavke 31. – 32.), među ostalim obvezu da se redovito javlja Odjelu za izvršenje i uvjetne osude, kao i ograničenja povezana s prebivalištem i putovanjima.

D.  Druga presuda Mammadov

  1. Dana 19. prosinca 2014. godine g. Mammadov podnio je drugi zahtjev Sudu u kojem je tvrdio da je došlo do povreda Konvencije koje proizlaze iz suđenja i osude protiv njega koji su uslijedili nakon zadržavanja u istražnom zatvoru koje je Sud ispitao u prvoj presudi Mammadov (vidi prethodne stavke 19. – 27.).
  2. U prethodno citiranoj drugoj presudi Mammadov Sud je utvrdio da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. u pogledu suđenja i osude protiv njega, odnosno događaja koje je ispitao i Odbor ministara u postupku izvršenja prve presude Mammadov (vidi prethodne stavke od 45. do 48.).
  3. U toj je presudi donesenoj 16. studenoga 2017. godine, nakon što je Odbor ministara dostavio Azerbajdžanu službenu obavijest o prvoj presudi Mammadov (vidi prethodni stavak 66.), Sud je prvo detaljno razmotrio opseg svog ispitivanja i naveo:

„202.  Opseg [prve] presude Ilgar Mammadov bio je ograničen, među ostalim, na pitanje o tome je li zatvor podnositelja zahtjeva tijekom istražnog postupka bio u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (c), člankom 5. stavkom 4. i člankom 18. Konvencije. No u ovom je predmetu Sud pozvan da ispita drugi skup pravnih pitanja – točnije, je li kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva u cjelini bio pošten kako se zahtijeva člankom 6. Konvencije.

203.  Iako se pitanja koja se ispitivalo i pravne norme primjenjive na temelju članka 6. Konvencije razlikuju, i prethodni predmet i ovaj predmet odnose se na isti kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva koji obuhvaća iste optužbe koje proizlaze iz istih događaja. Kao što je Sud utvrdio u [prvoj] presudi Ilgar Mammadov, optužbe protiv podnositelja zahtjeva u istražnom postupku bile su prima facie neuvjerljive. Točnije, Sud je istaknuo činjenicu da je podnositelj zahtjeva optužen da je jedan dan došao u Ismayilli nakon što su već počela spontana i neorganizirana ‚djela huliganstva’ i da je u kratkom razdoblju od dva sata, koliko je ukupno boravio u gradu, uspio preuzeti znatnu kontrolu nad situacijom i pretvoriti dotad neorganizirane nerede u ‚organizirana djela’ nereda, zauzeti položaj vođe prosvjednika koje dotad nije poznavao i koji su se već okupili bez njegove intervencije te je izravno izazvao sva njihova kasnija djela nereda. Kao što je već navedeno, zbog neuvjerljivosti tih optužbi u kombinaciji sa stavom vlasti prema političkim aktivnostima podnositelja zahtjeva činjenice je trebalo iznimno pažljivo ispitati. Okolnosti na temelju kojih je Sud donio prethodni zaključak ostale su nepromijenjene u ovom predmetu. Sud će stoga analizirati na temelju članka 6. je li taj nedostatak ispravljen dokazima izvedenima na suđenju i razlozima koje su iznijeli domaći sudovi.”

  1. Zatim je u zaključku o članku 6. utvrdio:

„237.  Uzimajući u obzir prethodno navedena razmatranja, Sud smatra da je došlo do povrede prava podnositelja zahtjeva na obrazloženu presudu i ispitivanje svjedoka. Njegova osuda temeljila se na manjkavim ili pogrešno prikazanim dokazima, a njegovi s time povezani prigovori nisu ispitani na odgovarajući način. Dokazi koji su išli u prilog podnositelju zahtjeva sustavno su odbijani na nedovoljno obrazložen ili očito nerazuman način. Iako je Vrhovni sud predmet jednom vratio na ponovni postupak u kojem su se pokušali riješiti određeni zahtjevi i prigovori obrane, nijedan od prethodno navedenih nedostataka u konačnici nije ispravljen. Prethodni zaključci dovoljni su da se zaključi da kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva u cjelini nije bio u skladu s jamstvima poštenog suđenja.”

  1. Kad je riječ o prigovoru g. Mammadova o povredi članka 18. u vezi s člankom 6., Sud je u prethodno citiranoj drugoj presudi Mammadov naveo:

„260.  Sud podsjeća da je već utvrdio u [prvoj] presudi Ilgar Mammadov (prethodno citirano, stavci 142. – 143.) da je ograničenje slobode podnositelja zahtjeva prije osude na koju se odnosi ovaj zahtjev bilo primijenjeno u druge svrhe osim u svrhu da ga se izvede pred nadležno pravosudno tijelo zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo. Zbog toga je Sud u tom predmetu utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije (…).

261. Nadalje, Sud primjećuje da pitanje sadrži li članak 6. Konvencije bilo kakva izričita ili implicitna ograničenja koja bi mogla biti predmet ispitivanja Suda na temelju članka 18. Konvencije ostaje otvoreno…

262. Uzimajući u obzir te činjenice predmeta te dodatno imajući u vidu podneske stranaka i svoje zaključke na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, Sud smatra da u ovom predmetu nema potrebe za donošenjem posebne odluke o prigovoru na temelju članka 18. (usporedi Centar za pravne resurse u ime Valentina Câmpeanua protiv Rumunjske [VV], br.47848/08, stavak 156., ECHR 2014, s daljnjim referencama).”

  1. Kad je riječ o preostalim pitanjima, utvrdio je da su prigovor g. Mammadova na temelju članaka 6. i 13. o duljini postupka i njegov prigovor na temelju članka 17. nedopušteni. Zaključio je da nema potrebe za zasebnim ispitivanjem dopuštenosti ili osnovanosti njegovih prigovora na temelju članaka 13. i 14. kao ni na temelju članka 18. u vezi s člankom 6.
  2. Na temelju članka 41. dosudio mu je 10.000,00 eura (EUR) na ime naknade pretrpljene nematerijalne štete (ibid., stavak 269.).

II.  MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

A.  Članci Komisije za međunarodno pravo o odgovornosti država za međunarodno protupravne čine

  1. Nakon opsežnog višedesetljetnog rada na pravnim načelima odgovornosti države, kako su utvrđeni u nizu Nacrta članaka, 2001. godine Komisija za međunarodno pravo usvojila je te Članke koji su postali poznati pod nazivom Članci o odgovornosti država za međunarodno protupravne čine („Članci o odgovornosti država”). Komisija za međunarodno pravo dostavila je tekst Općoj skupštini Ujedinjenih naroda u sklopu izvješća koje je sadržavalo i komentare o Člancima.[2]
  2. Opća skupština Ujedinjenih naroda uzela je u obzir te Članke u više navrata od 2001. godine. Na sedamdeset prvom zasjedanju Šesti odbor Opće skupštine donio je 19. prosinca 2016. godine rezoluciju 71/133 u kojoj je potvrdio da se u sve većem broju odluka međunarodnih sudova, tribunala i drugih tijela upućuje na Članke te je ponovno prepoznao njihov značaj i korisnost.
  3. U Člancima su određeni opći uvjeti na temelju kojih se prema međunarodnom pravu država smatra odgovornom za protupravne činove i propuste, kao i pravne posljedice koje iz toga proizlaze. Kad je riječ o primjenjivosti Članaka, u stavku 4. točki (b) Općeg komentara navodi se sljedeće:

„... Člancima nisu obuhvaćene ni neizravne ni dodatne posljedice koje bi mogle proizlaziti iz odgovora međunarodnih organizacija na protupravno postupanje. Međunarodne organizacije možda će morati, pri izvršavanju svojih funkcija, zauzeti stajalište o tome je li država prekršila međunarodnu obvezu. No, čak i u tom slučaju, posljedice će utvrditi sama organizacija ili će se one utvrditi u osnivačkom aktu organizacije te one ne ulaze u područje primjene Članaka.”

  1. Članak 30., koji se odnosi na prekid i neponavljanje, glasi:

„Država odgovorna za međunarodno protupravni čin obvezna je:

(a)   prekinuti taj čin ako i dalje traje;

(b)   ponuditi prikladna uvjerenja i jamstva da se on neće ponoviti ako okolnosti to zahtijevaju.”

  1. Članak 31. naslovljen je „Naknada štete” i glasi:

„1.  Odgovorna država obvezna je nadoknaditi ukupnu štetu za povredu uzrokovanu međunarodno protupravnim činom.

2.  Povreda obuhvaća štetu, kako materijalnu tako i nematerijalnu, koja je uzrokovana međunarodno protupravnim činom države.”

  1. Prema komentarima o tom članku te odredbe trebale bi se tumačiti u skladu s nizom načela koja proizlaze iz međunarodnog prava:

„(9)  U stavku 2. razmatra se još jedno pitanje, točnije pitanje uzročno-posljedične veze između međunarodno protupravnog čina i povrede. Ukupna šteta mora se nadoknaditi samo kada je ‚[povreda] … uzrokovana međunarodno protupravnim činom države’. Ta se fraza upotrebljava kako bi bilo jasno da je općenito predmet naknade štete povreda koja je rezultat protupravnog čina i koja mu se može pripisati, a ne sve posljedice koje proizlaze iz međunarodno protupravnog čina.

(10)  Pripisivanje povrede ili gubitka protupravnom činu u načelu je pravni, a ne samo povijesni ili uzročno-posljedični postupak [...]. No mogli bi biti važni i drugi čimbenici: na primjer, jesu li državne vlasti namjerno uzrokovale predmetnu štetu odnosno je li uzrokovana šteta obuhvaćena pravilom koje je prekršeno, pri čemu se uzima u obzir svrha tog pravila. Drugim riječima, obveza postojanja uzročno-posljedične veze nije nužno ista u svim slučajevima kršenja međunarodne obveze[3]. U međunarodnom i nacionalnom pravu pitanje nepredvidljivosti štete ‚nije dio prava koji se na zadovoljavajući način može riješiti potragom za jedinstvenim izrazom’. Ideja dostatne uzročno-posljedične veze koja nije previše nepredvidljiva sadržana je u općoj pretpostavci iz članka 31. da bi povreda trebala biti posljedica protupravnog čina, čemu međutim nije dodana nikakva konkretna restriktivna fraza. (11)  Još jedan element koji utječe na opseg naknade štete jest pitanje smanjenja štete. Čak se i od potpuno nevine žrtve protupravnog čina očekuje da postupa razumno u pogledu povrede. Iako se često iskazuje izrazom ‚obveza smanjenja’, nije riječ o pravnoj obvezi iz koje automatski proizlazi odgovornost. Zapravo je riječ o tome da, ako oštećena osoba ne traži smanjenje štete, to može isključiti mogućnost naknade štete…”

  1. Članak 32. naslovljen je „Nevažnost nacionalnog prava” i glasi:

„Odgovorna država ne smije se pozvati na odredbe nacionalnog prava kako bi opravdala neispunjavanje svojih obveza iz ovog dijela.”

  1. Članci od 34. do 37. odnose se na bitna obilježja naknade štete (restitucija, kompenzacija, zadovoljština):

„Članak 34. Oblici naknade štete

Ukupna šteta za povredu uzrokovanu međunarodno protupravnim činom može se nadoknaditi u obliku restitucije, kompenzacije i zadovoljštine zasebno ili kombinacijom tih oblika u skladu s odredbama ove glave.

Članak 35. Restitucija

Država odgovorna za međunarodno protupravni čin ima obvezu restitucije, odnosno ponovne uspostave stanja koje je postojalo prije počinjenja protupravnog čina, pod uvjetom da i u mjeri u kojoj restitucija:

(a)  nije materijalno nemoguća;

(b)  ne uključuje teret koji je potpuno nerazmjeran koristi koja proizlazi iz restitucije u odnosu na onu koja proizlazi iz kompenzacije.

Komentar

(1)  U skladu s člankom 34. restitucija je prvi oblik naknade štete koji je na raspolaganju državi koja je pretrpjela povredu uzrokovanu međunarodno protupravnim činom. Restitucija podrazumijeva što bolju ponovnu uspostavu stanja koje je postojalo prije počinjenja međunarodno protupravnog čina u mjeri u kojoj se promjene u stanju mogu povezati s počinjenjem tog čina. U svom najjednostavnijem obliku obuhvaća mjere kao što su otpust protupravno pritvorene osobe ili povrat protupravno oduzete imovine. U drugim slučajevima restitucija može biti složenija mjera.

...

Članak 36. Kompenzacija

1. Država odgovorna za međunarodno protupravni čin ima obvezu kompenzacije štete uzrokovane tim činom u mjeri u kojoj ta šteta nije nadoknađena restitucijom.

2. Kompenzacija obuhvaća svu štetu koja se može financijski procijeniti, uključujući izmaklu dobit u mjeri u kojoj je on utvrđen.

Članak 37. Zadovoljština

1. Država odgovorna za međunarodno protupravni čin ima obvezu satisfakcije za povredu uzrokovanu tim činom u mjeri u kojoj se ta šteta ne može nadoknaditi restitucijom ili kompenzacijom.

2. Zadovoljština može uključivati priznavanje kršenja, iskazivanje žaljenja, službenu ispriku ili drugu prikladnu mjeru.

3. Zadovoljština ne smije biti nerazmjerna povredi i ne smije biti u obliku ponižavanja odgovorne države.”

B.  Nadzor nad izvršenjem presuda Suda koji provodi Odbor ministara

  1. Odbor ministara, izvršno tijelo Vijeća Europe, nadzire izvršenje presuda Suda na temelju članka 46. Konvencije. U tu je svrhu donijelo Pravilnik Odbora ministara za nadzor nad izvršenjem presuda i odredbi prijateljskih nagodbi koji odražava načela odgovornosti države u međunarodnom pravu. Donijelo je i niz „praktičnih modaliteta” kojima je uređen svakodnevni rad.

1.  Pravilnik Odbora ministara

  1. Odbor ministara donio je Pravilnik kojim je uređen nadzor nad izvršenjem presuda 10. svibnja 2006. godine na 964. sastanku zamjenika ministara (kasnije izmijenjen 18. siječnja 2017. godine na 1275. sastanku zamjenika ministara).
  2. Pravilo 6. glasi kako slijedi:

„Pravilo 6. – Obavještavanje Odbora ministara o izvršenju presude

1. Kada u presudi dostavljenoj Odboru ministara u skladu s člankom 46. stavkom 2. Konvencije Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili protokola uz nju i/ili dodijeli pravednu naknadu oštećenoj osobi u skladu s člankom 41. Konvencije, Odbor poziva predmetnu visoku ugovornu stranku da ga obavijesti o mjerama koje je visoka ugovorna stranka poduzela ili namjerava poduzeti povodom presude s obzirom na njezinu obvezu da se podvrgne presudi u skladu s člankom 46. stavkom 1. Konvencije.

2. Prilikom nadzora izvršava li predmetna visoka ugovorna stranka presudu Odbor ministara, u skladu s člankom 46. stavkom 2., ispituje:

a. je li plaćena pravedna naknada koju je Sud dosudio, uključujući i zatezne kamate ako su dosuđene; te

b. ako je potrebno, a uzimajući u obzir diskrecijsku ovlast predmetne visoke ugovorne stranke da sama odabere mjere potrebne za poštovanje presude:

i. jesu li poduzete pojedinačne mjere1 radi osiguranja prestanka povrede i radi vraćanja oštećene osobe, koliko je to moguće, u položaj u kojem je bila prije povrede Konvencije;

ii. jesu li donesene opće mjere2 radi sprečavanja novih povreda sličnih onoj ili onima koje su utvrđene ili radi prestanka povreda koje traju.

__________________

1.  Na primjer, brisanje neopravdane kaznene osude iz kaznene evidencije, izdavanje boravišne dozvole ili ponavljanje spornog domaćeg postupka (vidi o posljednje navedenoj točki Preporuku Rec(2000)2 Odbora ministara za države članice o ponovnom ispitivanju ili ponavljanju određenih postupaka na domaćoj razini povodom presuda Europskog suda za ljudska prava, donesena 19. siječnja 2000. godine na 694. sastanku zamjenika ministara).

2.  Na primjer, donošenje izmjena i dopuna zakona ili drugih propisa, promjena sudske ili upravne prakse ili objava presude Suda na jeziku tužene države i njezin otpravak nadležnim tijelima vlasti.”

  1. Pravilo 8. sadrži odredbe o dostupnosti informacija dostavljenih u postupku nadzora:

„Pravilo 8. – Pristup informacijama

1. Odredbe ovog pravila ne dovode u pitanje povjerljivost rasprava Odbora ministara u skladu s člankom 21. Statuta Vijeća Europe.

2. Sljedeće informacije dostupne su javnosti osim ako Odbor odluči drugačije kako bi zaštitio legitimne javne ili privatne interese:

a. informacije i dokumenti povezani s tim informacijama koje je visoka ugovorna stranka dostavila Odboru ministara u skladu s člankom 46. stavkom 2. Konvencije;

b. informacije i dokumenti povezani s tim informacijama koje su Odboru ministara u skladu s ovim Pravilnikom dostavili oštećena strana, nevladine organizacije ili nacionalne institucije za promicanje i zaštitu ljudskih prava.

...”

  1. Pravilo 9. omogućuje podnositeljima zahtjeva, nevladinim organizacijama i drugim tijelima da Odboru ministara dostave informacije o izvršenju presude. U njemu se navodi:

„Pravilo 9. – Informacije dostavljene Odboru ministara

1. Odbor ministara uzima u obzir sve informacije oštećene strane o isplati pravedne naknade ili poduzimanju pojedinačnih mjera.

2. Odbor ministara ima pravo uzeti u obzir sve informacije nevladinih organizacija, kao i nacionalnih institucija za promicanje i zaštitu ljudskih prava, o izvršenju presuda u skladu s člankom 46. stavkom 2. Konvencije.

3. Odbor ministara također ima pravo uzeti u obzir sve informacije međunarodnih međudržavnih organizacija ili njihovih tijela ili agencija čiji ciljevi i aktivnosti uključuju zaštitu ili promicanje ljudskih prava, kako su definirana u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, o pitanjima koja se odnose na izvršenje presuda u skladu s člankom 46. stavkom 2. Konvencije, a koja ulaze u područje njegove nadležnosti.

4. Odbor ministara isto tako ima pravo uzeti u obzir sve informacije institucije ili tijela kojem je dopušteno umiješati se u postupku pred Sudom, neovisno o tome je li na temelju prava ili posebnog zahtjeva Suda, o izvršenju presude u skladu s člankom 46. stavkom 2. Konvencije u svim predmetima (kad je u pitanju povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe) ili u svim predmetima na koje se odnosi dopuštenje Suda (kad je riječ o drugoj instituciji ili tijelu).

5. Tajništvo na prikladan način obavještava Odbor ministara o svim informacijama zaprimljenima na temelju stavka 1. ovog pravila.

6. Tajništvo obavještava o svim informacijama zaprimljenima na temelju stavaka 2., 3. ili 4. ovog pravila državu na koju se te informacije odnose. Kada država odgovori u roku od pet radnih dana, o informacijama i odgovoru obavještava se Odbor ministara i oboje se objavljuje. Ako se odgovor ne dostavi u navedenom roku, o informacijama se obavještava Odbor ministara, no one se ne objavljuju. Objavljuju se u roku od deset radnih dana od obavijesti zajedno s odgovorom zaprimljenim u tom roku ako je dostavljen. Odgovor države zaprimljen nakon tih deset radnih dana dostavlja se i objavljuje zasebno po primitku.”

  1. Pravilom 11. uređuje se tijek postupka zbog neispunjenja obveze na temelju članka 46. stavka 4. Konvencije:

„Pravilo 11. – Postupak zbog neispunjenja obveze

1. Kada u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije Odbor ministara smatra da se neka visoka ugovorna stranka odbija podvrgnuti konačnoj presudi u predmetu u kojem je stranka, Odbor može nakon službene obavijesti toj stranci odlukom donesenom dvotrećinskom većinom predstavnika ovlaštenih sudjelovati u radu Odbora uputiti Sudu pitanje o tome je li ta stranka propustila ispuniti svoju obvezu.

2. Postupak zbog neispunjenja obveze smije se pokrenuti samo u iznimnim okolnostima. Ne smije se pokrenuti prije nego što Odbor uputi službenu obavijest predmetnoj visokoj ugovornoj stranci o svojoj namjeri da pokrene takav postupak. Ta službena obavijest mora se uputiti najkasnije šest mjeseci prije pokretanja postupka, osim ako Odbor ministara ne odluči drugačije, a donosi se u obliku privremene rezolucije. Ta se rezolucija donosi dvotrećinskom većinom predstavnika ovlaštenih sudjelovati u radu Odbora.

3. Odluka o upućivanju stvari Sudu donosi se u obliku privremene rezolucije. Mora biti obrazložena i sažeto prikazati stajališta predmetne visoke ugovorne stranke.

4. Odbor ministara pred Sudom predstavlja njegov predsjednik, osim ako se Odbor ne odluči za neki drugi oblik predstavljanja. Ta se odluka donosi dvotrećinskom većinom predstavnika s pravom glasa i običnom većinom predstavnika ovlaštenih sudjelovati u radu Odbora.”

  1. U pravilu 16. govori se o donošenju privremenih rezolucija u postupku izvršenja i njihovoj svrsi:

„Pravilo 16. – Privremene rezolucije

U okviru nadzora nad izvršenjem pojedine presude ili odredbi prijateljske nagodbe Odbor ministara može donijeti privremene rezolucije, posebice radi pružanja informacija o napretku izvršenja ili, ako je to potrebno, radi izražavanja zabrinutosti i/ili radi davanja prijedloga povezanih s izvršenjem presude.”

  1. Pravilo 17. glasi:

„Pravilo 17. – Konačna rezolucija

Nakon što utvrdi da je predmetna visoka ugovorna stranka poduzela sve potrebne mjere da se podvrgne presudi ili da se izvrše odredbe prijateljske nagodbe, Odbor ministara donosi rezoluciju kojom zaključuje da je izvršio svoje funkcije iz članka 46. stavka 2. ili članka 39. stavka 4. Konvencije.”

2.  Postupci Odbora ministara

  1. Postupke za nadzor nad izvršenjem presuda usvojio je Odbor ministara 2010. godine (vidi informativni dokument: CM/Inf/DH(2010)37). 
  2. Postupci se temelje na dva načela. Prvo je načelo „stalnog nadzora”, što znači da Odbor ministara stalno nadzire sve konačne presude sve dok ne zaključi postupak nadzora donošenjem konačne rezolucije (vidi prethodni stavak 96.).
  3. Drugo je načelo prvenstva kako je provedeno u okviru dvostrukog (twin-track) pristupa Odbora ministara. U skladu s tim pristupom sve predmete pod nadzorom ispitat će se u okviru „standardnog nadzora”, osim u slučaju predmeta koji su takve vrste da ih treba ispitati u okviru „pojačanog nadzora”.
  4. Primjena tih dvaju načela znači da ne treba svaki predmet čije je izvršenje u tijeku staviti na dnevni red tromjesečnih sastanaka o ljudskim pravima Odbora ministara. Ti sastanci posvećeni su nadzoru presuda Suda i održavaju se u ožujku, lipnju, rujnu i prosincu (u skladu s člankom 3. Statuta Vijeća Europe i Dijelom III.3. općeg Poslovnika Odbora). Predmeti čije je izvršenje u tijeku pod stalnim su nadzorom Odbora od trenutka kada ih zaprimi tajništvo Odbora. Tromjesečni sastanci Odbora stoga su rezervirani za ispitivanje manjine predmeta pod nadzorom koji su svrstani u postupak pojačanog nadzora i u kojima bi moglo biti potrebno aktivnije djelovanje Odbora kao što je donošenje odluka i/ili privremenih rezolucija, pri čemu u posljednje navedenom slučaju nakon toga slijedi rasprava i ponekad glasanje.
  5. Predmeti koji se mogu svrstati u postupak pojačanog nadzora jesu presude u vezi s kojima treba poduzeti hitne pojedinačne mjere, ogledne (pilot-) presude, presude iz kojih proizlaze strukturna i/ili složena pitanja kako ih je utvrdio Sud ili Odbor ministara te međudržavni predmeti.
  6. Kako bi se Odboru ministara omogućilo da učinkovito izvršava svoju nadzornu ulogu, tužene države trebale bi Odboru dostaviti Akcijske planove i/ili Akcijska izvješća u kojima ga obavještavaju o planiranim i/ili donesenim mjerama za izvršenje presude Suda (vidi i prethodni stavak 91. o pravilu 6. Pravilnika).
  7. U slučaju predmeta svrstanih u postupak pojačanog nadzora Odbor ministara prepušta svom Tajništvu intenzivniju i proaktivniju suradnju s državama.

3.  Praksa Odbora ministara

(a)  Uvod

  1. Sud je zaprimio relativno malo zahtjeva na temelju članka 18. u vezi s člankom 5. (sažeti pregled sudske prakse Suda potraži u novijoj presudi u predmetu Merabishvili protiv Gruzije [VV], br. 72508/13, stavci 264. – 282., 28. studenoga 2017.). Do sada je Sud u devet predmeta utvrdio da je došlo do povrede tih članaka, uključujući u prvoj presudi Mammadov. Prva od njih bila je u predmetu Gusinskiy protiv Rusije, br. 70276/01, ECHR 2004-IV. Zatim je uslijedila ona u predmetu Cebotari protiv Moldavije, br. 35615/06, 13. studenoga 2007., a potom one u dva predmeta protiv Ukrajine: Lutsenko protiv Ukrajine, br. 6492/11, 3. srpnja 2012., i Tymoshenko protiv Ukrajine, br. 49872/11, 30. travnja 2013. Nakon toga su uslijedile one u predmetima Rasul Jafarov protiv Azerbajdžana, br. 69981/14, 17. ožujka 2016., Merabishvili protiv Gruzije, prethodno citirano, Mammadli protiv Azerbajdžana, br. 47145/14, 19. travnja 2018.,i Rashad Hasanov i drugi protiv Azerbajdžana, br. 48653/13 i 3 druga predmeta, 7. lipnja 2018.
  2. Od osam prethodno navedenih predmeta u tri su presude postale konačne tek nedavno pa ih Odbor ministara još uvijek nije ispitao – Merabishvili, Mammadli i Rashad Hasanov, prethodno citirano. Odbor je ispitao četiri predmeta i u tijeku je postupak njihova nadzora – Gusinskiy, Lutsenko, Tymoshenko i Rasul Jafarov, sve prethodno citirano. Naposljetku, Odbor ministara zaključio je postupak nadzora u jednom predmetu, Cebotari, prethodno citirano. Pregled postupka izvršenja nalazi se u nastavku.

(b)  Predmeti pod nadzorom Odbora ministara u kojima je Sud utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5.

(i)    Pojedinačne mjere

  1. U četiri predmeta pod nadzorom u kojima je utvrđeno da je došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Odbor ministara ispitao je tri elementa koje su tužene države poduzele kao pojedinačne mjere – isplata pravedne naknade, uklanjanje negativnih posljedica sporne odluke i otpust podnositelja zahtjeva nakon presude.
  2. Odbor je primijetio da je do isplate pravedne naknade i otpusta podnositelja zahtjeva došlo u predmetu Lutsenko, prethodno citirano (ispitivanje na 1172. sastanku o ljudskim pravima (4. – 6. lipnja 2013.)), i Tymoshenko, prethodno citirano (ispitivanje na 1193. sastanku o ljudskim pravima (4. – 6. ožujka 2014.)). U predmetu Gusinskiy, prethodno citirano (ispitivanje na 1243. sastanku o ljudskim pravima (8. – 9. prosinca 2015.)), Odbor je primijetio da je podnositelj zahtjeva otpušten prije nego što je presuda Suda postala konačna i da trgovački ugovor koji je u pritvoru potpisao zbog zastrašivanja nije izvršen.
  3. U predmetu Rasul Jafarov, prethodno citirano, podnositelj zahtjeva pomilovan je i otpušten na dan dostave presude Europskog suda, no pravedna naknada nije plaćena u cijelosti. Neovisno o njegovu pomilovanju, podnositelj zahtjeva ne može se zbog osude kandidirati ni na jednim izborima u Azerbajdžanu do 2021. godine, kao ni postati član Odvjetničke komore također do 2021. godine. U odluci odnesenoj na 1294. sastanku o ljudskim pravima (19. – 21. rujna 2017.) Odbor:

„1.  pozvao je vlasti da bez odgode isplate preostali iznos pravedne naknade, uključujući zateznu kamatu;

2.  s obzirom na ozbiljne posljedice koje podnositelj zahtjeva i dalje trpi unatoč njegovu prijevremenom otpustu pozvao je vlasti da razmotre sve načine na koje bi mogle ukloniti posljedice utvrđenih povreda, uključujući obnovu spornog postupka;”

(ii)    Opće mjere

  1. Kad je riječ o općim mjerama koje su poduzete u četiri predmeta pod nadzorom kako bi se izbjegle slične povrede članka 18. u vezi s člankom 5., analiza Tajništva Odbora u predmetima Tymoshenko i Lutsenko (vidi ispitivanje predmeta na 1193. sastanku o ljudskim pravima Odbora (4. – 6. ožujka 2014.)) ukazala je na sljedeće:

„… reforma tužiteljstva i ustavna reforma čiji je cilj jačanje neovisnosti sudstva relevantne su i zanimljive te je u tijeku njihovo detaljnije ispitivanje (oba je nacrta tih zakonodavnih reformi 2013. godine Venecijanska komisija ispitala s općeg stajališta – vidi CDL-AD(2013)025Ei CDL-AD(2013)034E). Istaknuto je i da se napredak u tom pogledu prati u kontekstu drugih skupina predmeta, posebno predmeta Oleksandr Volkov koji se također odnosi na važne nedostatke u organizaciji ukrajinske sudbene vlasti.”

  1. U trećem predmetu, Gusinskiy, u analizi koju je pripremilo za 1243. sastanak (8. – 9. prosinca 2015.) Tajništvo je Odboru u vezi s povredom članka 18. u vezi s člankom 5. izvijestilo sljedeće:

„... čini se da je ta povreda bila usko povezana s nedorečenosti tada važećeg zakona i izostankom učinkovite sudske kontrole zadržavanja osumnjičenika u zatvoru. U novom Zakonu o kaznenom postupku iz 2001. godine ispravljena je nedorečenost članka 90. ZKP-a iz 1960. godine. Također je uvedena učinkovita sudska kontrola. Stoga bi zloupotreba ovlasti izvršne vlasti i tužiteljstva na koju se odnosi predmet Gusinskiy danas podlijegala učinkovitoj sudskoj kontroli. Tim promjenama rješava se i problem povrede članka 5. utvrđene u tom predmetu.”

  1. U odluci s tog sastanka Odbor:

„… pozdravio je nastojanja ruskih vlasti da usklade rusko zakonodavstvo i praksu s konvencijskim pretpostavkama iz članka 5. Konvencije.”

No, kako bi se osigurao nadzor drugih elemenata koji proizlaze iz presude, predmet Gusinskiy i dalje ostaje pod nadzorom Odbora u kontekstu nadzora skupine predmeta Klyakhin protiv Rusije (vidi ispitivanje te skupine predmeta na 1294. sastanku o ljudskim pravima (19. – 21. rujna 2017.)).

  1. Odbor je utvrdio da su opće mjere u predmetu Rasul Jafarov, prethodno citirano, jednake onima iz prve presude Mammadov i stoga predmet i dalje ostaje pod nadzorom (ispitivanje na 1294. sastanku o ljudskim pravima (19. – 21. rujna 2017.)).

(c)  Predmet u kojem je Sud utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5., a Odbor ministara zaključio je postupak nadzora

  1. Kao što je već navedeno (vidi stavak 105.), Odbor ministara zaključio je postupak nadzora nad predmetom Cebotari, prethodno citirano. U tom su predmetu domaći sudovi otpustili podnositelja zahtjeva i oslobodili ga krivnje prije nego što je presuda ovog Suda postala konačna (vidi Cebotari, prethodno citirano, stavak 36.). U pogledu općih mjera Odbor je izviješten (vidi dnevni red 1259. sastanak o ljudskim pravima (7. – 8. lipnja 2016.)) o sljedećem:

„čini se da se reformom moldavskog tužiteljstva, a posebno novim Zakonom o tužiteljstvu iz veljače 2016. godine, poboljšala i učvrstila neovisnost tužiteljstva od izvršne i pravosudne vlasti (osobito kad je riječ o rješavanju pojedinačnih predmeta), onemogućila politička uključenost tužitelja, uključujući glavnog tužitelja, te povećala njihova kaznena i disciplinska odgovornost. Uzimajući u obzir činjenicu da od tada nije utvrđena nijedna povreda članka 18., te su mjere u načelu sposobne odvratiti od zloupotrebe o kojoj je ovdje riječ. Budući da je pitanje pojedinačnih mjera riješeno, predlaže se da se nadzor nad predmetom Cebotari zaključi.”

  1. Stoga je Odbor odlučio zaključiti nadzor nad predmetom na 1259. sastanku o ljudskim pravima (8. lipnja 2016. (vidi konačnu rezoluciju CM/ResDH(2016)147)).

C.  Protokol br. 14 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima

  1. Ideju uvođenja postupka zbog neispunjenja obveze kao postupovne mogućnosti u Konvenciji utvrdila je Parlamentarna skupština Vijeća Europe u svojoj Rezoluciji 1226(2000), a potom je ponovila i u svojoj Preporuci 1447(2000). Prvobitno je predloženo da se Konvencija izmijeni tako da se uvede sustav koji se temelji na „astreinte” (dnevne novčane kazne za kašnjenje u izvršenju pravne obveze) koje bi se izricale državama koje sustavno ne izvršavaju presudu. U Preporuci se ne navodi je li namjera bila da Odbor ministara ili Sud imaju ovlast izricanja novčane kazne.
  2. Prijedlog za izricanje novčanih kazni u konačnici nije uključen u Protokol br. 14, no pokrenuo je raspravu koja je dovela do dodavanja članka 46. stavka 4. u Konvenciju. Rasprava se odnosila na potrebu povećanja ovlasti Odbora ministara u okviru njegova nadzora nad izvršenjem presuda. Kako je navedeno u Obrazloženju donošenja Protokola br. 14:

Mjere koje treba poduzeti u vezi s izvršenjem presuda

16. Izvršenje presuda Suda sastavni je dio konvencijskog sustava. Mjere navedene u nastavku osmišljene su kako bi poboljšale i ubrzale postupak izvršenja. Autoritet Suda i vjerodostojnost sustava oboje uvelike ovise o učinkovitosti tog postupka. Očito je da brzo i prikladno izvršenje utječe na broj novih predmeta: što brže države stranke poduzmu opće mjere za izvršenje presuda u kojima je ukazano na strukturni problem, to će biti manji priljev ponavljajućih zahtjeva. U tom bi pogledu bilo poželjno da države nadiđu svoje obveze iz članka 46. stavka 1. Konvencije i retroaktivno primjene te mjere i pravna sredstva. Upravo je to cilj nekoliko mjera koje se zagovara u prethodno navedenim preporukama i rezolucijama. Usto bi bilo korisno da Sud i, kad je riječ o nadzoru nad izvršenjem presuda, Odbor ministara usvoje poseban postupak kako bi se prvenstvo dalo presudama u kojima je utvrđen strukturni problem koji bi mogao dovesti do velikog broja ponavljajućih zahtjeva te kako bi se osiguralo brzo izvršenje presude. Najvažnija izmjena Konvencije u kontekstu izvršenja presuda Suda odnosi se na ovlašćivanje Odbora ministara da pred Sudom pokrene postupak zbog neispunjenja obveze protiv svake države koja odbije poštovati presudu.

17. Mjere iz prethodnog stavka osmišljene su i kako bi povećale učinkovitost konvencijskog sustava u cjelini. Iako je nadzor nad izvršenjem presuda općenito zadovoljavajući, treba poboljšati postupak kojim se održava učinkovitost sustava

...

Članak 46. – Obvezatna snaga i izvršenje presuda

...

98. Brzo i potpuno izvršenje presuda Suda jest ključno. Još je važnije u predmetima koji se odnose na strukturne probleme jer osigurava da se Sud ne preplavi ponavljajućim zahtjevima. Stoga se od konferencije ministara u Rimu održane 3. i 4. studenoga 2000. (Rezolucija I) smatra da je ključno ojačati sredstva koja su u tom kontekstu na raspolaganju Odboru ministara. Stranke Konvencije imaju zajedničku obvezu očuvanja autoriteta Suda – a samim time i vjerodostojnosti i učinkovitosti konvencijskog sustava – svaki put kad Odbor ministara smatra da jedna od visokih ugovornih stranaka odbija, izričito ili svojim postupanjem, poštovati konačnu presudu Suda u predmetu u kojem je stranka.

99. Stoga se stavcima 4. i 5. članka 46. ovlašćuje Odbor ministara da pred Sudom (koji će zasjedati u Velikom vijeću – vidi novi članak 31. točku (b)) pokrene postupak zbog neispunjenja obveze pod uvjetom da prvo predmetnoj državi dostavi obavijest o obvezi izvršenja. Ta odluka Odbora ministara donosi se dvotrećinskom većinom predstavnika ovlaštenih sudjelovati u radu Odbora. Cilj tog postupka zbog neispunjenja obveze nije ponovno otvaranje pitanja povrede o kojem je već odlučeno u prvoj presudi Suda. Njime se ne predviđa ni novčana kazna za visoku ugovornu stranku za koju se utvrdi da je prekršila članak 46. stavak 1. Smatra se da bi politički pritisak koji nastaje kada se pred Velikim vijećem pokrene postupak zbog neispunjenja obveze i kada ono donese presudu trebao biti dovoljan da se osigura da će predmetna država izvršiti prvobitnu presudu Suda.

100. Odbor ministara trebao bi pokrenuti postupak zbog neispunjenja obveze samo u iznimnim okolnostima. Činilo se da ipak, unatoč tome, Odboru ministara kao tijelu nadležnom za nadzor nad izvršenjem presuda Suda treba dati širi raspon sredstava za vršenje pritiska radi osiguranja izvršenja presuda. Krajnja mjera koja je trenutačno dostupna Odboru ministara jest primjena članka 8. Statuta Vijeća Europe (privremeno oduzimanje prava glasanja u Odboru ministara ili čak izbacivanje iz Organizacije). Riječ je o ekstremnoj mjeri koja bi u većini predmeta bila kontraproduktivna. Naime, visokoj ugovornoj stranci koja se nađe u situaciji predviđenoj člankom 46. stavkom 4. i dalje je potrebna, znatno više nego drugima, disciplina Vijeća Europe. Stoga se u novom članku 46. uvode dodatne mogućnosti za vršenje dodatnog pritiska uz onog koji već postoji. Samo postojanje postupka i prijetnja da će ga se pokrenuti trebali bi biti učinkoviti novi poticaj za izvršenje presuda Suda. Predviđa se da bi ishod postupka zbog neispunjenja obveze bila presuda Suda.”

PRAVO

NAVODNO NEISPUNJENJE OBVEZE IZ ČLANKA 46. STAVKA 1.

  1. Privremenom rezolucijom od 5. prosinca 2017. Odbor ministara uputio je Sudu, u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije, pitanje o tome je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije da se podvrgne presudi Suda od 22. svibnja 2014. u predmetu Ilgar Mammadov („prva presuda Mammadov”, vidi prethodni stavak 1.).
  2. Članak 46. Konvencije glasi kako slijedi:

„1.  Visoke se ugovorne stranke obvezuju da će se podvrgnuti konačnoj presudi Suda u svakom sporu u kojem su stranke.

2. Konačna presuda Suda dostavlja se Odboru ministara, koji nadzire njezino izvršenje.

3. Ako Odbor ministara smatra da je nadzor nad izvršenjem konačne presude otežan nekim pitanjem tumačenja vezanim uz tu presudu, Odbor može predmet uputiti Sudu da odluči o tom pitanju. Odluka Odbora o upućivanju se donosi dvotrećinskom većinom predstavnika ovlaštenih sudjelovati u radu Odbora.

4. Ako Odbor ministara smatra da se neka visoka ugovorna stranka odbija podvrgnuti konačnoj presudi u sporu u kojemu je stranka, Odbor može nakon službene obavijesti toj stranci odlukom usvojenom dvotrećinskom većinom predstavnika ovlaštenih sudjelovati u radu Odbora, uputiti Sudu pitanje o tome je li ta stranka propustila ispuniti svoje obveze iz stavka 1.

5. Ako Sud ustanovi povredu stavka 1., vratit će slučaj Odboru ministara kako bi ovaj razmotrio mjere koje treba poduzeti. Ako Sud ne ustanovi povredu stavka 1., vratit će slučaj Odboru ministara koji će zaključiti ispitivanje slučaja.”

A.  Podnesci

1.  Odbor ministara

  1. U svojim prvobitnim komentarima, upućujući na sudsku praksu Suda, Odbor ministara podsjetio je na to da, kada Sud utvrdi da je došlo do povrede, to je u načelu deklaratorno. Naglasio je opća načela na kojima se temelji postupak izvršenja i pritom objasnio da, kada Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili Protokola uz nju, tužena država nije obvezna samo platiti predmetnim osobama iznose dosuđene u svrhu pravedne naknade, već i odabrati, podložno nadzoru Odbora ministara, opće i/ili, ako je potrebno, pojedinačne mjere koje se trebaju usvojiti u njezinom domaćem pravnom poretku kako bi se okončala povreda koju je utvrdio Sud.
  2. Odbor je zatim podsjetio na okolnosti iz prve presude Mammadov te je naveo da smatra da činjenica da je Sud utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. osporava osnovu po kojoj je pokrenut kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva. Stoga je u svom prvom ispitivanju predmeta Odbor pozvao vlasti da osiguraju otpust podnositelja zahtjeva bez odgode (vidi odluku donesenu na 1214. sastanku o ljudskim pravima (2. – 4. prosinca 2014.), citirano u prethodnom stavku 45.).Potom je izostanak bilo kakve korektivne mjere ponukao Odbor da zahtijeva hitni i bezuvjetni otpust podnositelja zahtjeva zbog toga što postupak ima bitne nedostatke (vidi odluke donesene na 1230. sastanku o ljudskim pravima (11. lipnja 2015.) i 1288. sastanku o ljudskim pravima (6. – 7. lipnja 2017.) (vidi prethodni stavak 62.)).
  3. U podnesku je zatim sažeo razvoj događaja u pogledu činjenica do kojeg je došlo tijekom postupka nadzora, kao i sadržaj odluka i privremenih rezolucija Odbora.
  4. U zaključku je Odbor ministara naveo da nacionalne vlasti ni u jednom trenutku od kada je presuda postala konačna nisu pokazale nijedan znak da su uzele u obzir posljedice povreda koje je utvrdio Sud, osobito one na temelju članka 18. u vezi s člankom 5., kao ni namjeru da poduzmu potrebne mjere. U tom se trenutku, odnosno u prosincu 2017. godine ili više od tri godine od trenutka kada je presuda postala konačna, to stanje više nije moglo opisati kao odgoda izvršenja nego ga je trebalo prepoznati kao odbijanje izvršenja. Nadalje, iz stajališta Republike Azerbajdžana (kako su navedena u dodatku privremenoj rezoluciji CM/ResDH(2017)429) dalo se naslutiti da vlasti smatraju da su okončanje kaznenog postupka i isplata pravedne naknade koju je dosudio Sud bile jedine potrebne pojedinačne mjere da bi se poštovala presuda.
  5. U svojim daljnjim komentarima kojima je odgovorio na argumente Vlade Odbor ministara istaknuo je razliku između prve presude Mammadov i presuda Suda u predmetima Lutsenko i Tymoshenko, oboje prethodno citirano. Ni u jednom od tih dvaju predmeta Sud nije utvrdio da nije postojala „osnovana sumnja” za uhićenje i zadržavanje podnositelja zahtjeva u zatvoru i stoga su povrede kao takve bile ograničenije. Također je podsjetio da su podnositelji zahtjeva u tim predmetima otpušteni u ranoj fazi postupka nadzora.
  6. Odbacio je argument da se Odbor nedosljedno izražavao. Zahtijevanjem „bezuvjetnog otpusta” g. Mammadova Odbor je naprosto dodatno odredio što je potrebno, i to na način koji je potpuno u skladu s njegovom analizom prve presude Mammadov.
  7. U komentarima koje je dostavio nakon što je 13. kolovoza 2018. godine g. Mammadov otpušten Odbor ministara potvrdio je da je obaviješten da je g. Mammadov otpušten uz određene uvjete koje mu je odredio Žalbeni sud u Shakiju. Odbor je priložio memorandum Vlade s odgovorima na pitanja koje joj je postavio te komentare g. Mammadova na taj memorandum (vidi prethodni stavak 71.). Sadržaj tih dokumenata podudarao se s komentarima Vlade i podnositelja zahtjeva koji su sažeti u nastavku (vidi stavke 133.–134. i 141. – 142.). Odbor je istaknuo da se nada da će dostavljene informacije pomoći Sudu u odlučivanju o ovom predmetu (francuska verzija: „aideront la Cour à statuer sur cette affaire”).

2.  Vlada

  1. U svojim prvobitnim komentarima Vlada je podsjetila na svoja stajališta iz dodatka privremenoj rezoluciji CM/ResDH(2017)429 (vidi Prilog).
  2. Kad je riječ o pojedinačnim mjerama, Vlada je ukazala na to da je g. Mammadovu isplaćena pravedna naknada. Uputila je na činjenicu da je Žalbeni sud u Shakiju ponovno ispitao predmet 29. travnja 2016. godine, pri čemu je prema Vladi „pažljivo razmotrio zaključke Suda iz prve presude Mammadov te ispravio nedostatke utvrđene u postupku koji su doveli do osude g. Mammadova”. U podnesku je zatim istaknula izmjene Kaznenog zakona Republike Azerbajdžan od 20. listopada 2017., kojima je omogućeno podnošenje zahtjeva za uvjetni otpust nakon izdržavanja dvije trećine kazne zatvora, te je navela da će od 1. prosinca 2017. godine g. Mammadov ispunjavati uvjete za uvjetni otpust.
  3. Kad je riječ o općim mjerama, Vlada je uputila na misiju predstavnika glavnog tajnika u Azerbajdžanu od 11. siječnja 2017. i na spremnost vlasti da razmotre sva rješenja za daljnje izvršenje presude Suda koja je predložila misija. U podnesku je sažela i sadržaj izvršne uredbe „Poboljšanje rada zatvorskog sustava, humanizacija kaznenih politika te povećanje broja alternativnih sankcija i nezatvorskih postupovnih mjera zabrane” koju je potpisao predsjednik Republike Azerbajdžan 10. veljače 2017. godine. Vlada je objasnila da su se tom Uredbom i istovremenim izmjenama Kaznenog zakona dekriminalizirale aktivnosti u Azerbajdžanu i smanjio broj pritvorenika u istražnom zatvoru.
  4. Vlada je usporedila razvoj događaja u postupku nadzora nad izvršenjem prve presude Mammadov s razvojem događaja u postupku nadzora u predmetima Lutsenko i Tymoshenko, oboje prethodno citirano, u kojima Odbor ministara nije odmah zahtijevao otpust podnositelja zahtjeva unatoč tome što je Sud i u tim predmetima utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Imajući u vidu da su podnositelji zahtjeva u tim predmetima kasnije otpušteni, Vlada je tvrdila da ta razlika u pristupu pokazuje da Odbor nije sustavno primijenio načela postupka nadzora.
  5. Ističući izostanak bilo kakve upute u presudi Suda da treba osigurati hitni otpust Ilgara Mammadova, Vlada je usporedila tu uputu s uputom u predmetu Fatullayev protiv Azerbajdžana, br. 40984/07, 22. travnja 2010. Vlada je zaključila da ta razlika upućuje na to da takva mjera nije bila potrebna u prvoj presudi Mammadov te da pokazuje nedosljednost u pristupu Odbora. Također je ustvrdila da je Odbor bio nedosljedan jer je prvobitno zahtijevao „hitni otpust” podnositelja zahtjeva, a tek kasnije njegov „bezuvjetni” otpust. Vlada je zaključila da je, s obzirom na provedene mjere, u cijelosti poštovala prvu presudu Mammadov.
  6. U svojim daljnjim komentarima Vlada je kritizirala g. Mammadova jer se u argumentaciji pozvao na kasnije presude Suda i istaknula da se postupak zbog neispunjenja obveze odnosi samo na prvu presudu Mammadov.
  7. Također je istaknula da bi stajalište Odbora ministara impliciralo da g. Mammadova treba otpustiti neovisno o pravomoćnosti presude nacionalnog suda i u nedostatku bilo kakve izravne upute Suda.
  8. U komentarima dostavljenima nakon otpusta g. Mammadova Vlada je istaknula da je Žalbeni sud u Shakiju 13. kolovoza 2018. godine ukinuo preventivnu mjeru uhićenja i otpustio podnositelja zahtjeva, čime je okončao povredu utvrđenu u prvoj presudi Mammadov. Vlada smatra da je time odgovoreno na zahtjev Odbora ministara da se podnositelja zahtjeva bezuvjetno otpusti. Pri iznošenju razloga zbog kojih bi se otpust g. Mammadova trebao smatrati bezuvjetnim Vlada je prvo napomenula da g. Mammadov može podnijeti žalbu protiv odluke Žalbenog suda u Shakiju. Drugo, ukazala je na to da se uvjeti određeni g. Mammadovu odnose na njegovo vrijeme provjeravanja, a ne njegov otpust, što znači da on može osporavati te uvjete pred lokalnim prvostupanjskim sudom i da njegova osuda u drugoj presudi Mammadov nema nikakve veze s ovim zahtjevom na temelju članka 46. stavka 4. Treće, Vlada je pregledala odluke Odbora ministara i zaključila da je upotrebom riječi „bezuvjetni” u svojim odlukama Odbor htio reći da „ne bi trebali postojati nikakvi preduvjeti za otpust podnositelja zahtjeva … na primjer, da mora podnijeti zahtjev pravosudnim tijelima”.
  9. U zaključku komentara navela je da je, s obzirom na ciljeve postupka na temelju članka 46. stavka 4. i njegovu izvanrednost, stvar riješena i da nema potrebe da Sud nastavi s ispitivanjem pitanja na temelju članka 46. stavka 4. Konvencije.

3.  Ilgar Mammadov

  1. U svojim prvobitnim komentarima g. Mammadov je tvrdio da je za izvršenje prve presude Mammadov potrebno da ga se hitno i bezuvjetno otpusti, kao i da Republika Azerbajdžan nedvosmisleno prizna da je njegovo zadržavanje u zatvoru od pritvaranja 4. veljače 2013. godine bilo protivno ne samo Konvenciji nego i pravu Republike Azerbajdžan.
  2. Upućujući na sudsku praksu Suda, g. Mammadov iznio je sedam argumenata kojima potkrepljuje svoje tvrdnje, točnije: visoke ugovorne strane obvezne su podvrgnuti se konačnim presudama Suda u svim predmetima u kojima su stranke; ta obveza nije ograničena na isplatu pravedne naknade, već može podrazumijevati donošenje općih i/ili pojedinačnih mjera; diskrecijska ovlast visokih ugovornih stranaka da odaberu te mjere nije apsolutna; odlučivanje o tome koje su pojedinačne mjere potrebne u nadležnosti je Odbora ministara na temelju članka 46. stavka 2. Konvencije; jedina prikladna pojedinačna mjera koju treba donijeti visoka ugovorna stranka, kada se osoba zadržava u zatvoru na temelju postupka za koji je Sud utvrdio da predstavlja povredu njezinih konvencijskih prava, jest da se tu osobu otpusti u okolnostima koje uključuju i nedvosmisleno priznanje da je njezino zadržavanje u zatvoru bilo protivno tim pravima; pojedinačna mjera zahtijevana u prvoj presudi Mammadov bio je njegov otpust u okolnostima koje uključuju nedvosmisleno priznanje da je njegovo zadržavanje u zatvoru bilo protivno azerbajdžanskim zakonima i Konvenciji; Republika Azerbajdžan mogla je donijeti tu mjeru, no nije to učinila, nego je nastavila odgađati njezino donošenje, čime je učinila prvobitno utvrđenje povrede članaka 18. i 5. još ozbiljnijim, što znači da nije ispunila svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije.
  3. Tvrdeći da je donošenje pojedinačnih mjera u prvoj presudi Mammadov podrazumijevalo njegov hitni otpust, g. Mammadov uputio je na niz predmeta u sudskoj praksi Suda u kojima je Sud u svojoj presudi uputio da je potreban „otpust na najraniji mogući datum”, „hitni otpust” ili „otpust bez daljnje odgode”. Zaključio je da je zajednički element u tim predmetima bila činjenica da nije postojala nikakva zamisliva pravna osnova za predmetno lišavanje slobode. Osim toga, otpust je trebao biti hitan ili vrlo brz jer je povreda bila toliko ozbiljna da je tužena država imala vrlo ograničeni prostor za odgodu izvršenja predmetnih presuda.
  4. Neovisno o tome što takve upute nema u prvoj presudi Mammadov, trebalo bi je promatrati u istom svjetlu kao i presude u kojima nije postojala nikakva zamisliva pravna osnova za lišavanje slobode. G. Mammadov tvrdio je da to tumačenje potkrepljuju zaključci Suda iz prve presude Mammadov te je smatrao da je cijeli postupak od njegova pritvaranja nadalje predstavljao očito uskraćivanje pravde. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, samo bi bezuvjetni otpust predstavljao ispravno izvršenje jer bi druge vrste otpusta bile u suprotnosti s kaznenim postupkom koji ima bitne nedostatke iz prve presude Mammadov.
  5. U svojim daljnjim komentarima g. Mammadov potvrdio je isplatu pravedne naknade, no tvrdio je da to nije jedina pojedinačna mjera koja je potrebna u njegovu predmetu. Istaknuo je da se u domaćem postupku nije riješio nijedan element iz prve presude Mammadov i da se stoga on ne može smatrati pojedinačnom mjerom u njegovu predmetu. Iz istih razloga koje je naveo Odbor ministara (vidi prethodni stavak 123.) tvrdio je da se predmeti Lutsenko i Tymoshenko, oboje prethodno citirano, razlikuju od njegova predmeta i da je stoga bilo primjereno da Odbor drugačije postupa u njima u postupku nadzora.
  6. Naposljetku, uvažio je da je Odbor ministara upotrijebio neznatno drugačiju jezičnu formulaciju kada je zahtijevao njegov otpust, no tvrdio je da je izričaj ostao potpuno dosljedan stajalištu Odbora i da se ni po kojoj osnovi ne može tvrditi da je Odbor bio nedosljedan u svom pristupu.
  7. U komentarima dostavljenima nakon otpusta g. Mammadov istaknuo je da u presudi od 13. kolovoza 2018. godine Žalbeni sud u Shakiju nigdje nije uputio na prvu presudu Mammadov, odbacio je kritike Suda iz druge presude Mammadov te je potvrdio njegovu osudu i izmijenio samo trajanje kazne. Podsjećajući na uvjete njegova otpusta (vidi prethodne stavke 31. – 32.) g. Mammadov ustvrdio je da dvije godine ima obvezu javljati se Uredu za uvjetne osude svakih deset dana kako bi potpisao registar iako mu nije izdan nikakav dokument u kojem je potvrđena potreba za tim redovitim javljanjima. Preostala mu je mogućnost da se vrati u zatvor prema, kako ih je on opisao, nedorečenim odredbama Kaznenog zakona ako sustavno ili namjerno izbjegava svoju „obvezu popravka” ili ostale obveze koje mu je sud odredio ili ako počini druga kaznena djela. G. Mammadov tvrdio je da ograničenja koja su mu nametnuta utječu na njegovu sposobnost uključivanja u legitimne političke aktivnosti, čime se produljuju mjere koje su upotrijebljene da ga se ušutka ili kazni zbog kritiziranja Vlade. Nije komentirao mogućnost podnošenja žalbe protiv tih ograničenja.
  8. U pogledu pitanja o tome je li izvršena prva presuda Mammadov ukazao je na to da je otpušten tri godine i deset mjeseci nakon presude Suda i da se stoga ne može smatrati da nije postojala odgoda i da je otpust bio „pravodoban”. Podsjećajući na izričita i implicitna ograničenja koja su mu nametnuta u skladu s domaćim pravom, g. Mammadov izjavio je da se njegov otpust može opisati samo kao „uvjetan”. Zaključio je da, čak i da se njegov otpust smatra zakašnjelim izvršenjem presude (što prema njemu on nije), Vlada je u vrijeme podnošenja zahtjeva za upućivanje već u velikoj mjeri propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1.

B.  Ocjena Suda

1.  Postupovna pitanja

  1. Nakon otpusta g. Mammadova Vlada je tvrdila da je stvar riješena i da nema potrebe da Sud nastavi s ispitivanjem pitanja na temelju članka 46. stavka 4. Konvencije (vidi prethodni stavak 134.).
  2. Sud napominje da se ni u jednoj odredbi članka 46. ne spominje mogućnost povlačenja predmeta upućenog Sudu. No one jasno ukazuju na to da samo Odbor ministara može pokrenuti upućivanje na temelju članka 46. stavka 4. S obzirom na tu postupovnu ovlast, zajedničku odgovornost Odbora ministara i međuinstitucijsku prirodu postupka Sud smatra da nije isključena mogućnost da ovlasti dodijeljene Odboru ministara na temelju članka 46. impliciraju i da Odbor može povući predmet upućen Sudu.
  3. No Odbor ministara to nije učinio u ovom postupku. Nakon uvjetnog otpusta g. Mammadova ispitao je predmet s obzirom na taj novi razvoj događaja te je, nakon savjetovanja s Vladom i saslušanja g. Mammadova, odlučio da neće povući postupak (vidi prethodne stavke 71. – 72.). Nadalje, Odbor je na poziv Suda dostavio pisane komentare nakon uvjetnog otpusta g. Mammadova u kojima je naveo da bi trebale poslužiti Sudu kao pomoć u odlučivanju o ovom predmetu („aideront la Cour à statuer sur cette affaire”, vidi prethodni stavak 125.).
  4. Nakon odluke Vrhovnog suda od 28. ožujka 2019. (vidi prethodni stavak 73.) Vlada je ukazala na to da smatra da je tom odlukom stvorena nova situacija u izvršenju prve presude Mammadov koju bi „Sud možda trebao uzeti u obzir” u ovom postupku. Nakon ispitivanja prethodnih elemenata Sud smatra da i dalje mora ispitati predmet koji mu je upućen.

2.  Opća načela koja se odnose na izvršenje presude Suda na temelju članka 46. stavaka 1. i 2.

  1. Jedna od najznačajnijih značajki konvencijskog sustava jest mehanizam za kontrolu usklađenosti s odredbama Konvencije. Stoga Konvencija ne obvezuje države stranke samo na poštovanje prava i obveza koji iz nje proizlaze, već i na ustanovljenje pravosudnog tijela, Suda, koje je ovlašteno utvrditi da je došlo do povrede Konvencije u okviru konačnih presuda kojima su se države stranke obvezale podvrgnuti (članak 19. u vezi s člankom 46. stavkom 1.). Osim toga, njome je uspostavljen mehanizam za nadzor nad izvršenjem presuda, što je u nadležnosti Odbora ministara (članak 46. stavak 2.).Takav mehanizam pokazuje koliko je važno učinkovito izvršenje presuda (vidi Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) protiv Švicarske (br. 2) [VV], br. 32772/02, stavak 84., ECHR 2009).
  2. Sud je u mnogo navrata u svojoj sudskoj praksi istaknuo da su njegove presude uglavnom deklaratorne prirode i da je općenito predmetna država prvenstveno zadužena za odabir, podložno nadzoru Odbora ministara, sredstava kojima će ispuniti svoje obveze iz članka 46. Konvencije, pod uvjetom da su ta sredstva u skladu sa zaključcima navedenima u presudi Suda (vidi, među drugim izvorima prava, Öcalan protiv Turske [VV], br. 46221/99, stavak 210., ECHR 2005-IV, Brumărescu protiv Rumunjske (pravedna naknada) [VV], br. 28342/95, stavak 20., ECHR 2001-I, i Scozzari i Giunta protiv Italije [VV], br. 39221/98 i 41963/98, stavak 249, ECHR 2000-VIII).
  3. Sud je istaknuo i obvezatnu snagu svojih presuda na temelju članka 46. stavka 1. i važnost njihova učinkovitog izvršenja, u dobroj vjeri i u skladu sa „zaključcima i duhom” tih presuda (vidi Emre protiv Švicarske (br. 2), br. 5056/10, stavak 75., 11. listopada 2011.).
  4. Kad je riječ o zahtjevima iz članka 46., prvo treba napomenuti da je tužena država za koju se utvrdi da je prekršila Konvenciju ili Protokole uz nju obvezna podvrgnuti se odlukama Suda u svim predmetima u kojima je stranka. Drugim riječima, ako tužena država djelomično ili u cijelosti propusti izvršiti presudu Suda, to može aktivirati njezinu međunarodnu odgovornost. Ta država stranka bit će obvezna ne samo platiti iznos pravedne naknade osobama kojima je ona dosuđena, nego i poduzeti pojedinačne i/ili, ako je prikladno, opće mjere u svom domaćem pravnom poretku kako bi se okončala povreda koju je utvrdio Sud i kako bi se učinci ispravili koliko je to moguće, pri čemu je cilj svega toga da se podnositelja zahtjeva, koliko je to moguće, vrati u položaj u kojem bi bio da se nisu zanemarili zahtjevi Konvencije (vidi Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), prethodno citirano, stavak 85. s daljnjim referencama). Pri odabiru pojedinačnih mjera država stranka mora uzeti u obzir da je njihov primarni cilj postizanje povrata u prijašnje stanje (vidi Kudeshkina protiv Rusije (br. 2) (odl.), br. 28727/11, stavak 74., 17. veljače 2015., Brumărescu, prethodno citirano, stavak 20., i Papamichalopoulos i drugi protiv Grčke (članak 50.), 31. listopada 1995., stavak 34., Serija A br. 330-B).
  5. Te obveze održavaju načela međunarodnog prava prema kojima država odgovorna za protupravni čin ima obvezu restitucije, koja podrazumijeva ponovnu uspostavu stanja koje je postojalo prije počinjenja protupravnog čina, pod uvjetom da restitucija nije „materijalno nemoguća” i da „ne uključuje teret koji je potpuno nerazmjeran koristi koja proizlazi iz restitucije u odnosu na onu koja proizlazi iz kompenzacije” (članak 35. Članaka o odgovornosti država, vidi prethodne stavke 81. i 88.). Drugim riječima, iako se u pravilu primjenjuje restitucija, mogu se pojaviti okolnosti u kojima se odgovornu državu – u cijelosti ili djelomično – oslobađa te obveze, pod uvjetom da može dokazati da su nastale takve okolnosti (vidi Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), prethodno citirano, stavak 86.).
  6. Tužene države u svakom slučaju moraju Odboru ministara dostaviti detaljne, ažurne informacije o razvoju događaja u postupku izvršenja presuda koje su obvezatne za njih (pravilo 6. Pravilnika Odbora ministara za nadzor nad izvršenjem presuda i odredbi prijateljskih nagodbi – vidi prethodni stavak 91.). S tim u vezi Sud ističe obvezu država da izvršavaju ugovore u dobroj vjeri, kako je istaknuto posebno u trećem stavku preambule Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969., kao i u njezinu članku 26. (ibid., stavak 87.).
  7. Doduše, tužena država u načelu može slobodno odabrati, podložno nadzoru Odbora ministara, sredstva kojima će ispuniti svoje obveze iz članka 46. stavka 1. Konvencije (vidi i prethodni stavak 148.), pod uvjetom da su ta sredstva u skladu sa zaključcima navedenima u presudi Suda. No, Sud je u određenim posebnim okolnostima utvrdio da je korisno tuženoj državi ukazati na to koje bi vrste mjera mogla poduzeti kako bi se okončala situacija – često sustavna – koja je dovela do utvrđenja povrede. Ponekad je priroda utvrđene povrede takva da ne dopušta nikakav izbor u pogledu mjera koje treba poduzeti (vidi Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), prethodno citirano, stavak 88. s daljnjim referencama).
  8. Iako Sud u određenim situacijama može uputiti na neko konkretno pravno sredstvo ili drugu mjeru koju treba poduzeti tužena država, ipak je na Odboru ministara da ocijeni provedbu tih mjera na temelju članka 46. stavka 2. Konvencije (vidi Egmez protiv Cipra (odl.), br. 12214/07, stavak 49., 18. rujna 2012., s daljnjim referencama).
  9. 155. Nadalje, Sud ponavlja da je, s obzirom na raznolikost sredstava dostupnih za postizanje povrata u prijašnje stanje i prirodu predmetnih pitanja, pri izvršenju nadležnosti iz članka 46. stavka 2. Konvencije Odbor ministara u boljem položaju od Suda da ocijeni konkretne poduzete mjere. Stoga bi Odboru ministara trebalo prepustiti nadzor, koji se vrši na temelju informacija koje dostavi tužena država i vodeći računa o razvoju događaja u pogledu podnositelja zahtjeva, nad donošenjem mjera koje su izvedive, pravodobne, prikladne i dostatne za osiguranje najveće moguće naknade štete za povrede koje je utvrdio Sud (vidi Mukhitdinov protiv Rusije, br. 20999/14, stavak 114., 21. svibnja 2015., Mamazhonov protiv Rusije, br. 17239/13, stavak 236., 23. listopada 2014., Kim protiv Rusije, br. 44260/13, stavak 74., 17. srpnja 2014., i Savriddin Dzhurayev protiv Rusije, br. 71386/10, stavak 255., ECHR 2013 (izvadci)).
  10. Svrha dosuđivanja iznosa pravedne naknade jest osigurati naknadu štete isključivo za štetu koju su pretrpjele osobe kojima su ti iznosi dosuđeni u mjeri u kojoj su relevantni događaji posljedica povrede koja se ne može ispraviti ni na koji drugi način (vidi Scozzari i Giunta, prethodno citirano, stavak 250.). Opća logika iza pravila pravedne naknade (članak 41. ili prije članak 50. Konvencije), kako su ga zamislili njegovi autori, izravno je izvedena iz načela javnog međunarodnog prava koje se odnosi na odgovornost države i mora se tumačiti u tom kontekstu. To je potvrđeno u travaux préparatoires Konvencije (vidi Cipar protiv Turske (pravedna naknada) [VV], br. 25781/94, stavak 40., ECHR 2014).

3.  Zadaća Suda u postupku zbog neispunjenja obveze pokrenutom na temelju članka 46. stavka 4.

  1. Prema članku 46. stavku 4. Konvencije Sud mora odlučiti je li država propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. U toj se odredbi ne navodi konkretno koji pristup pritom treba primijeniti. Budući da je ovo prvi put da je Odbor ministara pokrenuo postupak zbog neispunjenja obveze, Sud smatra da bi trebao razjasniti prirodu svoje zadaće.

(a)  Povijest izrade nacrta Protokola br. 14

  1. Podsjeća se da je članak 46. stavak 4. jedna od izmjena Konvencije koje su usvojene zbog stupanja na snagu Protokola br. 14 (vidi prethodni stavak 116.). U petom stavku preambule Protokola navodi se da se hitno moraju izmijeniti određene odredbe kako bi se očuvala i poboljšala učinkovitost kontrolnog sustava, prvenstveno s obzirom na stalno povećanje radnog opterećenja Suda i Odbora ministara. Osim toga, u Obrazloženju donošenja Protokola u mnogo se navrata upućuje na taj opći cilj. Kad je konkretno riječ o izvršenju presuda, istaknuto je da su neke od predloženih mjera osmišljene kako bi poboljšale i ubrzale postupak izvršenja s obzirom na to da autoritet Suda i vjerodostojnost sustava oboje uvelike ovise o učinkovitosti tog postupka. Smatralo se da je ovlašćivanje Odbora ministara da pred Sudom pokrene postupak zbog neispunjenja obveze najvažnija izmjena Konvencije u kontekstu brzog i prikladnog izvršenja (vidi prethodni stavak 116. u kojem se citira stavak 16. Obrazloženja).
  2. U Obrazloženju je dodatno naglašeno da je brzo i potpuno izvršenje presuda Suda ključno te da stranke Konvencije imaju zajedničku obvezu očuvanja autoriteta Suda svaki put kad Odbor ministara smatra da jedna od država odbija poštovati konačnu presudu Suda (ibid.). Cilj postupka zbog neispunjenja obveze nije ponovno otvaranje pitanja povrede o kojem je već odlučeno u prvoj presudi Suda, kao ni izricanje novčane kazne, već je njegov cilj vršenje političkog pritiska kako bi se osiguralo izvršenje prvobitne presude Suda (ibid.).
  3. Iz ovog pregleda povijesti izrade nacrta Protokola br. 14 jasno proizlazi da je postupak zbog neispunjenja obveze iz članka 46. stavka 4. uveden kako bi se povećala učinkovitost postupka nadzora – kako bi ga se poboljšalo i ubrzalo.

(b)  Pravni okvir za postupak izvršenja

  1. Osim što će proučiti povijest izrade nacrta i ciljeve Protokola br. 14, Sud će uzeti u obzir i mjerodavni pravni okvir za postupak izvršenja. Prema članku 46. stavku 2. Konvencije Odbor ministara odgovoran je za nadzor nad izvršenjem presuda Suda (vidi prethodne stavke 89. i 147.). Odbor je izvršno tijelo Vijeća Europe i zbog toga je njegov rad političke prirode. Ipak, pri nadzoru nad izvršenjem presuda on ispunjava konkretni zadatak koji uključuje primjenu mjerodavnih pravnih pravila.
  2. Prema utvrđenoj sudskoj praksi Suda postupak izvršenja odnosi se na ispunjavanje međunarodnopravnih obveza iz članka 46. stavka 1. Konvencije od strane ugovorne stranke. Te obveze temelje se na načelima međunarodnog prava koja se odnose na prekid, neponavljanje i naknadu štete kako su iskazani u Člancima o odgovornosti država (vidi prethodne stavke 81. – 88. i 150. – 151.). Odbor ministara primjenjuje ih godinama i trenutačno su izraženi u pravilu 6.2 Pravilnika Odbora ministara (vidi prethodni stavak 91.).
  3. Stoga je nadzorni mehanizam, trenutačno uspostavljen na temelju članka 46. Konvencije, sveobuhvatni okvir za izvršenje presuda Suda koji je ojačan praksom Odbora ministara. Unutar tog okvira stalnim radom Odbora na nadzoru stvorila se zbirka javnih dokumenata koja sadrži informacije koje su dostavile tužene države, kao i druge informacije koje se odnose na postupak izvršenja, te u kojoj su evidentirane odluke Odbora u predmetima čije je izvršenje u tijeku. Ta je praksa utjecala i na određivanje općih normi u preporukama Odbora državama članicama o temama važnima za pitanja izvršenja (na primjer, Preporuka R(2000)2 o preispitivanju ili ponavljanju određenih predmeta na domaćoj razini nakon presuda Europskog suda za ljudska prava ili Preporuka CM/Rec(2010)3 o djelotvornim pravnim sredstvima za predugo trajanje postupka). To je dovelo do toga da je Odbor ministara razvio opsežnu pravnu stečevinu.
  4. Vodeći računa o prethodno navedenome, Sud primjećuje da je već utvrdio da je članak 41. lex specialis u odnosu na opća pravila i načela međunarodnog prava, ali da je istodobno zaključio i da bi tu odredbu trebalo tumačiti u skladu s međunarodnim pravom (vidi Cipar protiv Turske (pravedna naknada), prethodno citirano, stavci 40. – 42.). Uzimajući u obzir svoje prethodne zaključke o pravnom okviru za postupak izvršenja i pravnoj stečevini Odbora ministara, primijenit će sličan pristup u ovom kontekstu i smatrati da pravilo 6. Pravilnika Odbora odražava načela međunarodnog prava iz Članaka o odgovornosti država.

(c)  Pristup Suda u postupku zbog neispunjenja obveze

  1. Kako bi utvrdio svoj pristup u postupku zbog neispunjenja obveze, Sud će razmotriti dva pitanja. Prvo, mjeru u kojoj bi se trebao voditi zaključcima Odbora ministara u postupku izvršenja i, drugo, rok za svoju analizu.
  2. U pogledu prvog pitanja, donoseći zaključke iz svojih opažanja o dvama prethodno opisanim elementima – povijesti izrade nacrta Protokola br. 14 i pravnom okviru postupka izvršenja – Sud smatra da ništa ne ukazuje na to da je cilj autora Protokola bio oduzeti Odboru ministara njegovu nadzornu ulogu. Cilj postupka zbog neispunjenja obveze nije bio narušiti temeljnu institucijsku ravnotežu između Suda i Odbora.
  3. Sud je naglasio da je Odbor ministara nadležan za ocjenu konkretnih mjera koje država mora poduzeti kako bi osigurala najveću moguću naknadu štete za utvrđene povrede (vidi prethodni stavak 155.). Također je utvrdio da pitanje poštovanja presuda Suda od strane visokih ugovornih stranaka nije obuhvaćeno nadležnošću Suda ako nije postavljeno u kontekstu „postupka zbog neispunjenja obveze” predviđenog člankom 46. stavcima 4. i 5. Konvencije (vidi predmet Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [VV], br. 19867/12, stavak 102., 11. srpnja 2017.).
  4. No u postupku zbog neispunjenja obveze Sud mora donijeti konačnu pravnu ocjenu pitanja usklađenosti. Pritom će Sud uzeti u obzir sve aspekte postupka pred Odborom ministara, uključujući mjere na koje je ukazao Odbor. Sud će u ocjeni uzeti u obzir zaključke Odbora u postupku nadzora, stajalište tužene Vlade i podneske žrtve povrede. U kontekstu postupka zbog neispunjenja obveze Sud će osim toga morati utvrditi pravne obveze koje proizlaze iz konačne presude, kao i zaključaka i duha te presude (vidi prethodni stavak 149.), kako bi mogao utvrditi je li tužena država propustila ispuniti svoje obveze iz članka 46. stavka 1.
  5. Sud će drugo pitanje, odnosno rok za ocjenu navodnog propusta države da ispuni svoju obvezu podvrgavanja presudi, razmotriti odvojeno.
  6. S time u vezi Sud primjećuje da Odbor ministara upućuje pitanje Sudu na temelju članka 46. stavka 4. na onaj dan na koji je utvrdio da se predmetna država odbija podvrgnuti konačnoj presudi u smislu članka 46. stavka 4. jer nije mogao zaključiti da su aktivnosti države „pravodobne, prikladne i dostatne” (vidi prethodni stavak 155.). Izvršenje presuda Suda jest postupak. Tu tvrdnju potkrepljuje činjenica da u postupku zbog neispunjenja obveze Odbor ministara mora, u skladu s člankom 46. stavkom 4., državu stranku službeno obavijestiti o svojoj namjeri upućivanja pitanja Sudu o tome je li stranka propustila ispuniti svoje obveze iz članka 46. stavka 1.
  7. Posljedično, a uzimajući u obzir odluku Odbora ministara, Sud smatra da bi početna točka za ispitivanje trebao biti trenutak u kojem mu je pitanje upućeno u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije.

4.  Primjena prethodnih načela na ovaj predmet

  1. Prije primjene prethodno opisanih načela Sud će razmotriti opseg ovog postupka zbog neispunjenja obveze.

(a)  Opseg ovog postupka zbog neispunjenja obveze

  1. U prvoj presudi Mammadov od 22. svibnja 2014. Sud je utvrdio da je do povrede članka 5. stavka 1. točke (c), članka 5. stavka 4., članka 6. stavka 2. te članka 18. u vezi s člankom 5. došlo u vezi s optužbama za kaznena djela, koje su protiv g. Mammadova iznesene u veljači 2013. godine, i posljedičnim istražnim zatvorom (vidi prethodne stavke 2. i 33.). Na temelju članka 18. u vezi s člankom 5. Sud je smatrao da za optužbe protiv g. Mammadova nije postojala osnovana sumnja i da je stvarna svrha spornih mjera bilo ušutkavanje ili kažnjavanje g. Mammadova zbog kritiziranja Vlade (vidi prethodni stavak 36.).
  2. U svojoj privremenoj rezoluciji od 5. prosinca 2017. Odbor ministara uputio je Sudu, u skladu s člankom 46. stavkom 4., pitanje o tome „je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1.” u pogledu te presude (vidi prethodne stavke 1. i 67. te Prilog).
  3. Istodobno je u privremenoj rezoluciji podsjetio i na to da je u postupku nadzora Odbor ministara donio brojne odluke i prethodne privremene rezolucije u kojima je istaknuo bitne nedostatke u kaznenom postupku koji su utvrđeni u zaključcima Suda na temelju članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije, kao i zahtijevao hitni bezuvjetni otpust g. Mammadova. Naveo je da „se … Republika Azerbajdžan, zbog toga što nije osigurala bezuvjetni otpust podnositelja zahtjeva, odbija podvrgnuti konačnoj presudi Suda” (vidi prethodni stavak 66.).
  4. Sud primjećuje razliku između širokog opsega upućenog pitanja, formuliranog na isti način kao i u članku 46. stavku 4., i pitanja koje Odbor ministara zabrinjavaju u ovom predmetu i koja su formulirana tijekom postupka nadzora. Očito je da je Odbor ministara smatrao da je u ovom postupku zbog neispunjenja obveze temeljno pitanje bilo pitanje propusta Republike Azerbajdžan da donese pojedinačne mjere kojima bi se odgovorilo na povredu članka 18. u vezi s člankom 5. Imajući to na umu, Sud smatra da je ključno pitanje u ovom predmetu je li Republika Azerbajdžan propustila donijeti pojedinačne mjere koje su bile potrebne da bi se podvrgnulo presudi Suda u pogledu povrede članka 18. u vezi s člankom 5.
  5. Preostali elementi pravedne naknade i opće mjere povezane s izvršenjem prve presude Mammadov ulaze u opseg postupka zbog neispunjenja obveze s obzirom na formulaciju članka 46. stavka 4. No u ovom ih predmetu ne treba detaljno ispitati.
  6. Kad je riječ o pravednoj naknadi, Sud podsjeća da je g. Mammadovu dosudio iznos od 20.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete i 2.000,00 eura (EUR) na ime naknade troškova i izdataka (vidi stavke 151. i 154. prve presude Mammadov i prethodni stavak 33.). Isplata pravedne naknade nije sporna s obzirom na to da je isplaćena g. Mammadovu 25. prosinca 2014. godine (vidi prethodne stavke 122., 127. i 139. te Prilog).
  7. Kad je riječ o općim mjerama, Sud primjećuje da je Odbor ministara donio zaključak u postupku da bi sve opće mjere potrebne u ovom predmetu trebalo nadzirati u kontekstu drugih sličnih predmeta, konkretno predmeta Farhad Aliyev protiv Azerbajdžana, br. 37138/06, 9. studenoga 2010., i Rasul Jafarov, prethodno citirano. Zbog toga se opće mjere o kojima su obavijestile vlasti (vidi prethodne stavke 42. – 44. te Priloge) uzimaju u obzir u postupku nadzora nad izvršenjem tih drugih presuda.
  8. Sud će se stoga posvetiti glavnom aspektu ovog predmeta: pojedinačnim mjerama koje su bile potrebne da bi se podvrgnulo presudi Suda u pogledu povrede članka 18. u vezi s člankom 5.

(b)  Pojedinačne mjere

(i)  Prva presuda Mammadov

(α)  Tekst presude

  1. Ni u obrazloženju ni u izreci prve presude Mammadov Sud nije izrijekom naveo kako bi se presuda trebala izvršiti. Vlada je tvrdila da izostanak te upute znači da nisu potrebne nikakve pojedinačne mjere (vidi prethodni stavak 130.).
  2. Sud ponavlja da su prema dobro utvrđenoj sudskoj praksi njegove presude deklaratorne prirode i da u određenim posebnim okolnostima može navesti vrstu mjere koja bi se mogla poduzeti kako bi se okončala utvrđena povreda (vidi prethodni stavak 153.). Povremeno je Sud naveo upute povezane s postupkom izvršenja koje su se odnosile i na pojedinačne i na opće mjere (vidi, na primjer, Assanidze protiv Gruzije [VV], br. 71503/01, stavak 203., ECHR 2004-II, i Aydoğdu protiv Turske, br. 40448/06, stavci 118. – 122., 30. kolovoza 2016.). Međutim, uzimajući u obzir institucijsku ravnotežu između Suda i Odbora ministara utvrđenu u Konvenciji (vidi prethodne stavke 167. – 168.) i odgovornost država u postupku izvršenja (vidi prethodni stavak 150.), države su i dalje odgovorne za krajnji odabir mjera pod nadzorom Odbora ministara, pod uvjetom da su te mjere u skladu sa „zaključcima i duhom” navedenima u presudi Suda (vidi Egmez, prethodno citirano, stavci 48. – 49., i Emre (br. 2), prethodno citirano, stavak 75., te prethodne stavke 149. i 153.).
  3. Također treba napomenuti da Odbor ministara smatra da može preispitati upute povezane s izvršenjem, na primjer, kada u postupku nadzora mora uzeti u obzir objektivne čimbenike koji su otkriveni nakon što je Sud donio presudu. Jedan primjer toga jest predmet Al-Saadoon i Mufdhi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 61498/08, ECHR 2010, u kojem se izvršenje upute koju je Sud dao vlastima Ujedinjenog Kraljevstva o tome da poduzmu „sve moguće korake kako bi od iračkih vlasti pribavile uvjerenje da [podnositelji zahtjeva] neće biti podvrgnuti smrtnoj kazni” više nije nadziralo nakon što je domaći sud oslobodio podnositelje zahtjeva zbog nedostatka dokaza. Nikakvih drugih optužbi nije bilo pa je Odbor ministara zaključio predmet prihvativši zaključak Ujedinjenog Kraljevstva da podnositelji zahtjeva više nisu u stvarnoj opasnosti od smrtne kazne (vidi konačnu rezoluciju CM/ResDH(2012)68).
  4. Pristup kojim se postupak nadzora ograničava na izričite upute Suda doveo bi do gubitka fleksibilnosti koja je Odboru ministara potrebna da bi nadzirao, na temelju informacija koje dostavi tužena država i vodeći računa o razvoju događaja u pogledu podnositelja zahtjeva, donošenje mjera koje su izvedive, pravodobne, prikladne i dostatne (vidi prethodni stavak 155.).
  5. Potreba za fleksibilnosti očita je i kada se, kao i u ovom kontekstu, prvi zahtjev koji se odnosi na članak 5. odnosi na istražni postupak, dok se kasniji drugi zahtjev koji se odnosi na članak 6. odnosi na posljedični sudski postupak u istom kaznenom postupku. Stoga je u okolnostima ovog predmeta, zbog kronologije događaja i svojih pravnih postupaka, Sud morao odvojeno razmotriti povezane materijalne prigovore iz prve i druge presude Mammadov. Također treba primijetiti da je Sud uvažio da je, kada je riječ o optužbama o političkim motivima ili drugim skrivenim motivima kaznenog progona, teško odvojiti istražni zatvor od kaznenog postupka u okviru kojeg je taj zatvor određen (vidi Lutsenko, prethodno citirano, stavak 108.).
  6. Stoga izostanak izričite izjave povezane s izvršenjem prve presude Mammadov nije odlučujući za pitanje o tome je li Azerbajdžan propustio ispuniti svoje obveze iz članka 46. stavka 1. Odlučujuće je pitanje jesu li mjere koje je tužena država poduzela u skladu sa zaključcima i duhom presude Suda.
  7. Zato se Sud sad vraća razlozima zbog kojih je utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. u prvoj presudi Mammadov:

„141.  Sud je prethodno utvrdio da se optužbe protiv podnositelja zahtjeva nisu temeljile na ‚osnovanoj sumnji’ u smislu članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije (usporedi Khodorkovskiy, prethodno citirano, stavak 258., i usporedi Lutsenko, prethodno citirano, stavak 108.). Stoga se iz tog utvrđenja može zaključiti da vlasti nisu uspjele pokazati da su postupale u dobroj vjeri. No, taj zaključak sam po sebi nije dovoljan da bi se pretpostavilo da je došlo do povrede članka 18. pa se mora provjeriti postoje li dokazi da su postupci vlasti bili stvarno potaknuti neprikladnim razlozima. 142.  Sud smatra da se u ovom predmetu u dovoljnoj mjeri može utvrditi da ti dokazi proizlaze iz kombinacije relevantnih činjenica predmeta. Točnije, Sudu upućuje na sve relevantne okolnosti koje je uzeo u obzir u svojoj ocjeni prigovora na temelju članka 5. stavka 1. točke (c) (vidi prethodni stavak 92.) i smatra da su jednako relevantne u kontekstu ovog prigovora. Nadalje, smatra da je uhićenje podnositelja zahtjeva bilo povezano s konkretnim objavama koje je podnositelj zahtjeva objavio na blogu 25., 28. i 30. siječnja 2013. godine…

143.  Prethodne okolnosti ukazuju na to da je stvarna svrha spornih mjera bila ušutkavanje ili kažnjavanje podnositelja zahtjeva zbog kritiziranja Vlade i pokušaja širenja informacija koje je on smatrao istinitima, a koje je Vlada pokušavala sakriti. S obzirom na ta razmatranja Sud utvrđuje da je podnositelju zahtjeva sloboda ograničena u druge svrhe osim u svrhu da ga se izvede pred nadležno pravosudno tijelo zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo, kako je propisano člankom 5. stavkom 1. točkom (c) Konvencije. 144.  Sud smatra da je to dovoljna osnova za utvrđenje povrede članka 18. Konvencije u vezi s člankom 5.”

  1. U prvoj presudi Mammadov Sud stoga nije utvrdio samo povredu članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije zbog izostanka „osnovane sumnje”, nego i povredu članka 18. u vezi s člankom 5.
  2. Iz tog je obrazloženja jasno da se zaključak Suda odnosi na sve optužbe i istražni postupak protiv podnositelja zahtjeva. Nigdje nije sugerirano da je taj postupak imao više svrha (usporedi, suprotno tome, Merabishvili, prethodno citirano, stavci 277. i 292. – 308.), što bi moglo značiti da se neki dio postupka vodio iz legitimnog razloga. Nadalje, Sud je u svojoj presudi istaknuo da sama činjenica da vlasti nisu uspjele pokazati da su postupale u dobroj vjeri nije dovoljna da se pretpostavi da je došlo do povrede članka 18. Do povrede je došlo jer su postupci vlasti bili potaknuti neprikladnim razlozima s obzirom na to da su optužbe iznesene kako bi se ušutkalo ili kaznilo g. Mammadova zbog kritiziranja Vlade (vidi prvu presudu Mammadov, stavak 143.). Taj je zaključak ključan s obzirom na cilj i svrhu članka 18., a to je zabrana zloupotrebe ovlasti (vidi Merabishvili, prethodno citirano, stavak 303., i Rashad Hasanov i drugi, prethodno citirano, stavak 120.). Iz toga slijedi da je činjenica da je Sud utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije u prvoj presudi Mammadov učinila nevažećim sve postupke koji su proizašli iz iznošenja tih optužbi.

(β)  Pripadajuće obveze koje proizlaze iz odgovornosti države

  1. Sud će sada razmotriti obveze koje proizlaze iz odgovornosti države i koje je Azerbajdžan trebao ispuniti u skladu s prethodnim pristupom (vidi stavak 155.) i s obzirom na zaključak Suda povezan s prirodom njegova utvrđenja povrede članka 18. u vezi s člankom 5. u prvoj presudi Mammadov (vidi prethodni stavak 189.). Smatra da je Azerbajdžan bio obvezan ukloniti negativne posljedice iznošenja optužbi za koje je Sud utvrdio da su zloupotrijebljene.
  2. Iz dobro utvrđene sudske prakse na temelju članka 46. Konvencije slijedi da država mora poduzeti pojedinačne mjere u domaćem pravnom poretku kako bi se okončala povreda koju je utvrdio Sud i kako bi se ispravili njezini učinci. Cilj je, koliko je to moguće, vratiti podnositelja zahtjeva u položaj u kojem bi bio da se nisu zanemarili zahtjevi iz Konvencije. Pri odabiru pojedinačnih mjera Vlada mora uzeti u obzir da je njihov primarni cilj postizanje povrata u prijašnje stanje (vidi prethodne stavke 150. – 151.).
  3. S obzirom na prethodni zaključak Suda (vidi stavak 189.) prva presuda Mammadov i pripadajuća obveza povrata u prijašnje stanje prvobitno su obvezivale državu na povlačenje ili poništenje optužbi, koje je Sud kritizirao da su zloupotrijebljene, i na okončanje istražnog zatvora g. Mammadova. Štoviše, njegov boravak u istražnom zatvoru okončan je kada ga je u ožujku 2014. godine osudio prvostupanjski sud (vidi prethodne stavke 20. i 76.). No te optužbe nikada nisu poništene. Upravo suprotno, njegova kasnija osuda u cijelosti se temeljila na njima. Stoga kasnijim zadržavanjem u zatvoru na temelju te osude (umjesto da ga se zadrži u istražnom zatvoru) nije ga se vratilo u položaj u kojem bi bio da se nisu zanemarili zahtjevi iz Konvencije. Primarna obveza povrata u prijašnje stanje stoga i dalje podrazumijeva uklanjanje negativnih posljedica iznošenja spornih optužbi za kaznena djela, uključujući njegov otpust iz zatvora.
  4. Sud stoga mora razmotriti je li se mogao postići povrat u prijašnje stanje u vidu uklanjanja negativnih posljedica iznošenja optužbi za kaznena djela koje je Sud kritizirao da su zloupotrijebljene odnosno bi li to bilo „materijalno nemoguće” odnosno „uključuje li teret koji je potpuno nerazmjeran koristi koja proizlazi iz restitucije u odnosu na onu koja proizlazi iz kompenzacije” (vidi prethodni stavak 151.).
  5. Kad je riječ o tim elementima, Sud primjećuje da Vlada nikada nije tvrdila da postoje prepreke postizanju povrata u prijašnje stanje jer bi to bilo „materijalno nemoguće” ili bi uključivalo „teret koji je potpuno nerazmjeran”.S tim u vezi Sud ponavlja da je tužena država dužna ukloniti sve prepreke u svom domaćem pravnom sustavu koje bi mogle spriječiti odgovarajuće ispravljanje situacije podnositelja zahtjeva (vidi Maestri protiv Italije [VV], br. 39748/98, stavak 47., ECHR 2004-I). Sud zaključuje da u ovom predmetu nisu postojale prepreke postizanju povrata u prijašnje stanje.

(γ)  Zaključak

  1. Sud je analizirao prirodu utvrđenja povrede članka 18. u vezi s člankom 5. u prvoj presudi Mammadov te je utvrdio da pripadajuća obveza povrata u prijašnje stanje koju Azerbajdžan ima na temelju članka 46. stavka 1. podrazumijeva da Azerbajdžan mora ukloniti negativne posljedice iznošenja optužbi za kaznena djela koje je Sud kritizirao da su zloupotrijebljene i da mora otpustiti g. Mammadova iz zatvora. Sud podsjeća da tužena država može slobodno odabrati sredstva kojima će ispuniti svoje obveze iz članka 46. stavka 1. Konvencije, pod uvjetom da su ta sredstva u skladu sa „zaključcima i duhom” navedenima u presudi Suda (vidi i prethodne stavke 148. – 149. i 153.). Stoga će sada ispitati pojedinačne mjere koje je Azerbajdžan poduzeo kako bi ispunio tu obvezu, kao i ocjenu tih mjera koju je Odbor ministara proveo u postupku izvršenja.

(ii)  Postupak izvršenja

(α)  Pojedinačne mjere koje je poduzeo Azerbajdžan

  1. Azerbajdžan je prvobitno smatrao, kako je navedeno u Akcijskom planu, da je povreda ispravljena time što su domaći sudovi ispitali predmet g. Mammadova.
  2. Na poziv Odbora ministara da dostavi svoja stajališta prije pokretanja postupka zbog neispunjenja obveze Vlada je istaknula da je Vrhovni sud odlukom od 13. listopada 2015. ukinuo presudu Žalbenog suda u Shakiju od 24. rujna 2014. Vrhovni sud utvrdio je da niži sud nije dostatno obrazložio zašto je odbio zahtjeve g. Mammadova za saslušanje dodatnih svjedoka i ispitivanje drugih dokaza te da je time prekršio domaća postupovna pravila i zahtjeve iz članka 6. Konvencije pa je Vrhovni sud vratio predmet tom sudu na ponovni postupak. Vlada je smatrala da je u presudi od 29. travnja 2016. Žalbeni sud u Shakiju pažljivo razmotrio zaključke Suda iz prve presude Mammadov te ispravio nedostatke utvrđene u postupku koji su doveli do osude g. Mammadova (vidi prethodne stavke 40., 43. i 127.).
  3. Azerbajdžanske vlasti također su, u okviru šire reforme kaznenog prava, u domaćem pravu stvorile mogućnost za g. Mammadova da podnese zahtjev za uvjetni otpust na temelju izdržane kazne zatvora (vidi Prilog i stavke 8. – 10. i 20. stajališta Vlade koja su u njemu sažeta).
  4. Povodom druge presude Mammadov i još jedne kasacijske žalbe g. Mammadova Žalbeni sud u Shakiju po drugi je put preispitao njegovu osudu od 13. kolovoza 2018. te ju je ponovno potvrdio. No Žalbeni sud otpustio je g. Mammadova. Iako Vlada tvrdi da je riječ o bezuvjetnom otpustu, Odbor ministara i g. Mammadov smatraju da je bio uvjetan (vidi prethodne stavke 125. i 142.). Vlada je ukazala na to da je taj razvoj događaja dovoljan da bi se ispunili zahtjevi postupka izvršenja (vidi prethodne stavke 133. – 134.). Dana 28. ožujka 2019. godine Vrhovni sud djelomično je potvrdio kasacijsku žalbu g. Mammadova protiv presude Žalbenog suda od 13. kolovoza 2018. Smanjio je trajanje objedinjenih kazni zatvora izrečenih g. Mammadovu jer je smatrao da je u potpunosti izdržao svoju kaznu s obzirom na vrijeme koje je već proveo u zatvoru. Osim toga, Vrhovni sud ukinuo je uvjetnu kaznu od dvije godine koju je izrekao Žalbeni sud u Shakiju u svojoj presudi od 13. kolovoza 2018. (vidi prethodni stavak 73.).

(β)  Ocjena tih mjera koju je proveo Odbor

  1. Pri prvom ispitivanju predmeta na 1214. sastanku o ljudskim pravima (2. – 4. prosinca 2014.), uzimajući u obzir Akcijski plan koji je Azerbajdžan dostavio, Tajništvo Odbora ministara izvijestilo ga je da „povreda članka 18. u vezi s člankom 5. dovodi u sumnju osnovanost kaznenog postupka pokrenutog protiv podnositelja zahtjeva” i da bi bilo korisno kada bi azerbajdžanske vlasti obavijestile Odbor o mjerama koje namjeravaju poduzeti kako bi uklonile posljedice te povrede u kontekstu tekućeg kaznenog postupka pred Vrhovnim sudom (vidi prethodni stavak 45.). U zaključku izvješća navedeno je sljedeće:

„S obzirom na ozbiljne zaključke Suda u ovom predmetu otpust podnositelja zahtjeva bila bi prva predstojeća važna mjera koja mora biti prioritetna i provesti se bez odgode u skladu s domaćim postupcima.”

  1. U odluci donesenoj na tom sastanku Odbor je pozvao vlasti da osiguraju otpust podnositelja zahtjeva bez odgode (vidi prethodni stavak 45.).
  2. Nakon donošenja te prve odluke Odbor ministara nastavio je zahtijevati otpust g. Mammadova „bez odgode” i tijekom postupka nadzora pažljivo je pratio razvoj događaja u domaćem kaznenom postupku (vidi prethodne stavke 41. – 44.). Pri drugom ispitivanju predmeta, nakon što je Vrhovni sud rješavanje žalbe g. Mammadova od 13. ožujka 2015. odgodio na neodređeno razdoblje, Odbor je zahtijevao njegov otpust „bez odgode” (vidi privremenu rezoluciju od 12. ožujka 2015. (vidi CM/ResDH(2015)43)), a zatim je na sljedećem sastanku prvi puta zahtijevao njegov „hitni otpust” (vidi odluku donesenu na 1230. sastanku (o ljudskim pravima) održanom 11. lipnja 2015.). Nakon što je njegov predmet potom Vrhovni sud vratio na ponovni postupak 13. listopada 2015., Odbor je zahtijevao njegov otpust „bez daljnje odgode”. Nakon pravomoćne odluke Vrhovnog suda od 18. studenoga 2016. Odbor je ponovno tražio „hitni otpust” g. Mammadova (vidi prethodni stavak 58.). U lipnju 2017. godine, nakon što je obaviješten da je Azerbajdžan stavio u postupak zakonodavne izmjene koje bi mogle omogućiti uvjetni otpust g. Mammadova, Odbor je zahtijevao i njegov „bezuvjetni otpust” (vidi prethodne stavke 60. – 62.).
  3. Odbor ministara također je pozvao vlasti da ukažu na daljnje mjere koje su poduzete ili se namjeravaju poduzeti kako bi se izvršila presuda Suda te da se, koliko je to moguće, brzo uklone preostale posljedice utvrđenih teških povreda za podnositelja zahtjeva (vidi prethodni stavak 45.).
  4. Nakon što je g. Mammadov otpušten 13. kolovoza 2018. godine, Odbor je zatražio od azerbajdžanske Vlade informacije o tom razvoju događaja te je zaprimio i komentare g. Mammadova. Razmotrio je te informacije na svojim sastancima održanima u rujnu 2018. godine, no nije donio nikakve odluke (vidi prethodne stavke 71. – 72.).

(iii)  Je li Azerbajdžan propustio ispuniti svoju obvezu podvrgavanja konačnoj presudi iz članka 46. stavka 1.

(α)  Je li se pojedinačnim mjerama postigao povrat u prijašnje stanje

  1. Sud je utvrdio da se prvom presudom Mammadov u biti zahtijevalo uklanjanje negativnih posljedica iznošenja spornih optužbi za kaznena djela (vidi prethodni stavak 192.). Odbor ministara smatrao je da je prikladna mjera odštete bezuvjetni otpust g. Mammadova. Vlada je tvrdila da je ponovno ispitivanje ovog predmeta pred Žalbenim sudom u Shakiju 2016. i 2018. godine bio zadovoljavajuća pojedinačna mjera (vidi prethodne stavke 127. i 133.). Vlada je također smatrala da je odlukom Vrhovnog suda od 28. ožujka 2019. stvorena nova situacija u izvršenju prve presude Mammadov koju bi Sud možda trebao uzeti u obzir u ovom postupku (vidi prethodni stavak 146.).
  2. Pitanje na koje Sud mora odgovoriti jest je li Azerbajdžan propustio ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije, pri čemu će mu početna točka za ispitivanje biti trenutak u kojem mu je Odbor ministara uputio pitanje (vidi prethodne stavke 169. i 171.).
  3. S tim u vezi smatra da je u trenutku u kojem je Odbor ministara uputio pitanje već bilo jasno da u domaćem postupku nije osigurana odšteta. Naime, pri ponovnom ispitivanju osude g. Mammadova u svojoj presudi od 29. travnja 2016. Žalbeni sud u Shakiju odbacio je zaključke Suda iz prve presude Mammadov na temelju članka 5. stavka 1. točke (c) kao neispravne i nije se osvrnuo ni na jednu drugu povredu, među ostalim ni na povredu članka 18. u vezi s člankom 5. (vidi prethodni stavak 25.). Utvrdio je da je prikupljeno dovoljno dokaza te da su oni opsežno i objektivno ispitani pred prvostupanjskim sudom (vidi prethodni stavak 26.). Odbor ministara pažljivo je pratio postupak pred domaćim sudovima i po tom je pitanju zaključio da ti sudovi nisu uklonili negativne posljedice uzrokovane povredom članka 18. u vezi s člankom 5. koja je utvrđena u prvoj presudi Mammadov.
  4. U mjeri u kojoj bi se moglo postaviti pitanje o tome je li primjereno da Odbor zahtijeva otpust g. Mammadova na početku postupka izvršenja i prije završetka domaćeg postupka, Sud je već zaključio da je utvrđenje povrede članka 18. u vezi s člankom 5. u prvoj presudi Mammadov učinilo nevažećim kasniji kazneni postupak (vidi prethodni stavak 189.). Stoga je bilo logično tražiti da se osigura njegov hitni otpust (vidi prethodni stavak 192.). Čak i pod pretpostavkom da je za postizanje povrata u prijašnje stanje dovoljno pričekati da se u domaćem postupku isprave problemi utvrđeni u toj presudi, Sud primjećuje da to nije učinjeno u predmetnom domaćem postupku.
  5. Nedostatke utvrđene u prvoj presudi Mammadov kasnije je Sud potvrdio u drugoj presudi Mammadov. U toj je presudi Sud iznimno pažljivo ispitao sudski postupak zbog prima facie neuvjerljivosti optužbi protiv podnositelja zahtjeva (vidi prethodni stavak 76. u kojem se citira druga presuda Mammadov, stavak 203.).
  6. U kontekstu članka 6. Sud je utvrdio da se osuda g. Mammadova temeljila na manjkavim ili pogrešno prikazanim dokazima te da su dokazi koji su išli u prilog podnositelju zahtjeva sustavno odbijani na nedovoljno obrazložen ili očito nerazuman način. Čak i nakon što je Vrhovni sud vratio predmet na ponovni postupak, nijedan od tih nedostatka u konačnici nije ispravljen. Sud je zaključio da kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva u cjelini nije bio u skladu s jamstvima poštenog suđenja (vidi prethodni stavak 77.).
  7. Stoga Sud smatra da učinci utvrđenja povrede članka 18. u vezi s člankom 5. u prvoj presudi Mammadov nisu ispunjeni drugom presudom Mammadov u kojoj se zapravo potvrdila potreba za pojedinačnim mjerama koje su zahtijevane u prvoj presudi Mammadov.
  8. Vlada je prikazala presudu Žalbenog suda u Shakiju od 13. kolovoza 2018. kao sredstvo uklanjanja negativnih posljedica iznošenja optužbi za kaznena djela koje su kritizirane da su zloupotrijebljene. U toj je presudi Žalbeni sud ponovno odbacio zaključke ovog Suda i osigurao samo uvjetni otpust g. Mammadova (vidi prethodne stavke 31. – 32.). Vrhovni sud kasnije je ukinuo taj uvjetni otpust presudom od 28. ožujka 2019. i smatrao je da je g. Mammadov u cijelosti izdržao svoju kaznu (vidi prethodni stavak 73.). Temeljnim obrazloženjem presude Vrhovnog suda potvrđena je na najvišem stupnju osuda g. Mammadova i odbacivanje zaključaka ovog Suda od strane domaćih sudova. Obje su presude u svakom slučaju donesene nakon što je ovaj predmet upućen Sudu.
  9. Zaključno, primjenjujući pristup utvrđen u prethodnim stavcima 168. i 171., Sud je ispitao tekst prve presude Mammadov i pripadajuće obveze koje proizlaze iz odgovornosti države. Zatim je razmotrio mjere koje je Azerbajdžan poduzeo i njihovu ocjenu koju je Odbor ministara proveo u postupku izvršenja, kao i stajalište tužene Vlade i podneske g. Mammadova. Prije donošenja zaključka o tome je li Azerbajdžan propustio ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije da se podvrgne prvoj presudi Mammadov Sud smatra da bi bilo primjereno iznijeti neka zaključna razmatranja.

(β)  Zaključna razmatranja

  1. Izvršenje presuda Suda trebalo bi podrazumijevati dobru vjeru visoke ugovorne stranke. Kako je Sud naveo u prvoj presudi Mammadov (stavak 137.), cijela struktura Konvencije temelji se na općoj pretpostavci da javne vlasti u državama članicama postupaju u dobroj vjeri. Ta struktura uključuje postupak nadzora, a izvršenje presude trebalo bi uključivati i dobru vjeru te se odvijati u skladu sa „zaključcima i duhom” presude (vidi Emre (br. 2), prethodno citirano, stavak 75.). Nadalje, važnost obveze dobre vjere ključna je kada Sud utvrdi da je došlo do povrede članka 18., čiji su cilj i svrha zabrana zloupotrebe ovlasti (Merabishvili, prethodno citirano, stavak 303.; vidi i prethodni stavak 189.).
  2. Sud podsjeća i na svoju dobro utvrđenu sudsku praksu prema kojoj je zadaća Konvencije jamčiti prava koja su praktična i ostvariva, a ne prava koja su teoretska ili prividna (vidi G.I.E.M. S.R.L. i drugi protiv Italije [VV], br. 1828/06 i 2 druga predmeta, stavak 216., 28. lipnja 2018., i Airey protiv Irske, 9. listopada 1979., stavak 24., Serija A br. 32), kao i na to da bi propuštanje provedbe konačne, obvezatne sudske odluke vjerojatno dovelo do situacija koje nisu u skladu s načelom vladavine prava koju su se države ugovornice obvezale poštovati kada su ratificirale Konvenciju (vidi Hornsby protiv Grčke, 19. ožujka 1997., stavak 40., Izvješća o presudama i odlukama 1997-II). Sud često spominje ta načela u svojoj sudskoj praksi kada ispituje osnovanost zahtjeva pred njime. Smatra da se ona u jednakoj mjeri protežu na postupak izvršenja. Naime, u Protokolu br. 14 istaknuto je da je brzo i potpuno izvršenje presuda Suda ključno radi zaštite prava podnositelja zahtjeva te jer autoritet Suda i vjerodostojnost sustava oboje uvelike ovise o učinkovitosti tog postupka.
  3. Sud ponavlja da Azerbajdžan jest poduzeo određene korake u svrhu izvršenja prve presude Mammadov. Isplatili su g. Mammadovu pravednu naknadu koju mu je dosudio Sud (vidi prethodni stavak 178.). Također je dostavio Akcijski plan u kojem je utvrdio mjere koje omogućuju izvršenje presude (vidi prethodne stavke 40. – 44. i 179.). Dana 13. kolovoza 2018. Žalbeni sud u Shakiju otpustio je g. Mammadova (vidi prethodni stavak 71.) iako je, kako je Sud primijetio, taj otpust bio uvjetan i g. Mammadovu nametnuo niz ograničenja na razdoblje od gotovo osam mjeseci sve dok ih nije ukinuo Vrhovni sud u svojoj presudi od 28. ožujka 2019. (vidi prethodni stavak 73.). No, kao što je već navedeno, obje te presude donesene su nakon što je Sudu upućeno pitanje o tome je li tužena država ispunila svoje obveze iz prve presude Mammadov.
  4. S obzirom na prethodno utvrđene zaključke (vidi prethodne stavke 207. – 213.) ti ograničeni koraci ne omogućuju Sudu da zaključi da je država stranka postupala u „dobroj vjeri”, u skladu sa „zaključcima i duhom” prve presude Mammadov, kao ni na način koji bi omogućio praktičnu i učinkovitu zaštitu konvencijskih prava čiju je povredu Sud utvrdio u toj presudi.

5.  Zaključak

  1. Odgovarajući na pitanje koje mu je uputio Odbor ministara, Sud zaključuje da je Azerbajdžan propustio ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. da se podvrgne presudi od 22. svibnja 2014. u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Presuđuje da je došlo do povrede članka 46. stavka 1. Konvencije.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 29. svibnja 2019. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Roderick Liddell

Angelika Nußberger

 Tajnik

Predsjednica

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda ovoj se presudi prilažu sljedeća izdvojena mišljenja:

(a)  zajedničko suglasno mišljenje sudaca Yudkivske, Pinta de Albuquerquea, Wojtyczeka, Dedova, Motoc, Poláčkove i Hüseynova; (b)  suglasno mišljenje suca Wojtyczeka; (c)  suglasno mišljenje sutkinje Motoc.

A.N.R.

R.L.

 

ZAJEDNIČKO SUGLASNO MIŠLJENJE SUDACA YUDKIVSKE, PINTA DE ALBUQUERQUEA, WOJTYCZEKA, DEDOVA, MOTOC, POLÁČKOVE I HÜSEYNOVA

1.  Slažemo se sa zaključkom u ovom predmetu da je, u vrijeme kada je Odbor ministara uputio pitanje Sudu, Azerbajdžan propustio ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije da se podvrgne presudi od 22. svibnja 2014. u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana („prva presuda Mammadov”). No s poštovanjem se ne slažemo s pristupom koji je većina primijenila u obrazloženju presude. Konkretno se ne slažemo sa sljedećim točkama: 1. tumačenjem prve presude Mammadov i 2. ocjenom ovlasti Odbora ministra iz članka 46. stavka 2. Konvencije u kontekstu tekućih predmeta pred Sudom i domaćim sudovima.

I.  Tumačenje prve presude Mammadov

2. Ključno je odrediti točan opseg prve presude Mammadov. U obrazloženju te presude Sud je naveo sljedeće:

„79.  Stoga događaji opisani u kasnijim podnescima podnositelja zahtjeva ulaze u opseg ovog predmeta. Sud će stoga nastaviti s ispitivanjem prigovora podnositelja zahtjeva koji se odnose na njegov istražni zatvor, uzimajući u obzir sve relevantne činjenice koje su mu stavljene na raspolaganje, a obuhvaćaju događaje do posljednjeg produljenja istražnog zatvora podnositelja zahtjeva određenog u rješenju Okružnog suda u Nasimi od 14. kolovoza 2013., koje je potvrđeno 20. kolovoza 2013. [pritvor je produljen do 4. studenoga 2013. – vidi stavak 53. presude].

...

100.  Sud uzima u obzir činjenicu da je podnositelju zahtjeva suđeno u vezi s ovim predmetom (boravak podnositelja zahtjeva u zatvoru tijekom suđenja, kao i sama ročišta, nikada nisu bili predmet prigovora pred Sudom). Međutim, to ne utječe na zaključke Suda povezane s ovim prigovorom, u kojem se poziva Sud da ispita je li lišavanje podnositelja zahtjeva slobode tijekom istražnog postupka bilo opravdano na temelju informacija ili činjenica dostupnih u predmetnom razdoblju. U tom pogledu, uzimajući u obzir prethodnu analizu, Sud utvrđuje da iznesen materijal ne zadovoljava minimalni standard iz članka 5. stavka 1. točke (c) Konvencije u smislu osnovane sumnje koja treba postojati da bi se osoba mogla uhititi i zadržati u zatvoru. Stoga nije na zadovoljavajući način pokazano da je, tijekom razdoblja koje je Sud u ovom predmetu razmatrao, podnositelj zahtjeva bio lišen slobode zbog ‚osnovane sumnje’ da je počinio kazneno djelo.”

3. Stoga je prvi predmet Mammadov bio ograničen na događaje koji su se odvili do 4. studenoga 2013. godine. Očito je da se, prema stavku 100. prethodno navedene presude, razdoblje do suđenja koje je počelo na taj dan smatra zasebnim razdobljem koje bi moglo biti predmet novog prigovora. Nije se smatralo da je riječ o kontinuiranoj situaciji koja je počela prije suđenja.

4. Dan 6. siječnja 2015. godine g. Mammadov podnio je drugi zahtjev povodom kojeg je 16. studenoga 2017. godine donesena presuda u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana (br. 2) („druga presuda Mammadov”). Podnositelj zahtjeva prigovorio je, među ostalim (vidi str. 7. zahtjeva), na činjenicu da je bio u zatvoru od 20. kolovoza 2013. do barem 17. ožujka 2014. godine, kada je osuđen na prvom stupnju.

5. Sud je proglasio taj dio zahtjeva nedopuštenim (vidi stavak 4. druge presude Mammadov). To implicitno potvrđuje da se boravak podnositelja zahtjeva u zatvoru od 20. kolovoza 2013. do 17. ožujka 2014. godine nije smatrao dijelom kontinuirane povrede koja je počela 4. veljače 2013. godine, već novom situacijom odvojenom od prethodne povrede. Sud je odbio razmotriti tu novu situaciju u drugoj presudi Mammadov. Zbog toga g. Mammadov nije dobio mogućnost da opovrgne pretpostavku da je njegov boravak u zatvoru nakon 20. kolovoza 2013. godine bio spojiv s Konvencijom.

6. Stoga je opseg zaključaka Suda u prvoj presudi Mammadov bio jasan i Sud ga je još jednom razjasnio u drugoj presudi Mammadov na sljedeći način:

„Opseg presude Ilgar Mammadov bio je ograničen, među ostalim, na pitanje o tome je li zatvor podnositelja zahtjeva tijekom istražnog postupka bio u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (c), člankom 5. stavkom 4. i člankom 18. Konvencije” (stavak 202.).

7. Sud je potom naglasio da je u drugom predmetu „pozvan da ispita drugi skup pravnih pitanja – točnije, je li kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva u cjelini bio pošten kako se zahtijeva člankom 6. Konvencije” (ibid.). Nadalje, uvažavajući da je opći kontekst u predmetu podnositelja zahtjeva ostao nepromijenjen, Sud je objasnio da će sada „analizirati na temelju članka 6. je li taj nedostatak nadoknađen dokazima izvedenima na suđenju i razlozima koje su iznijeli domaći sudovi” (stavak 203.).

8. Stoga je, suprotno mišljenju Odbora ministara (vidi u nastavku), Sud očito priznao da su se – unatoč utvrđenju povrede članka 18. – nedostaci prethodno utvrđeni u prvoj presudi Mammadov mogli ispraviti tijekom kasnijeg suđenja. Dakle, tužena država mogla je odabrati sredstvo kojim će se okončati povreda koju je utvrdio Sud te je, osobito, mogla (i trebala) osigurati da se progon g. Mammadova, koji je u tom trenutku već bio osuđen na prvom stupnju, temelji na čvrstim dokazima te da se iznesu mjerodavni i dostatni razlozi za njegovo zadržavanje u zatvoru.

9. U tom kontekstu zatim primjećuje da se u prvoj presudi Mammadov Sud suzdržao od davanja upute da je otpust podnositelja zahtjeva prikladna mjera za izvršenje presude. Pretpostavljamo da Sud nije uputio ni na jednu konkretnu korektivnu mjeru pod pretpostavkom da se razmatrani predmet odnosi na istražni postupak i da nacionalne vlasti još uvijek mogu ispraviti situaciju te da domaći sudovi još uvijek mogu nadoknaditi utvrđene nedostatke.

10. U drugoj presudi Mammadov Sud isto tako nije uputio ni na jednu konkretnu pojedinačnu mjeru i konkretno se suzdržao od davanja upute da je otpust podnositelja zahtjeva prikladna mjera za izvršenje presude.

11. U ovom predmetu većina je iznijela sljedeće stajalište u članku 189. in fine:

„Iz toga slijedi da je činjenica da je Sud utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije u prvoj presudi Mammadov učinila nevažećim sve postupke koji su proizašli iz iznošenja tih optužbi.”

Takvo tumačenje prve presude Mammadov u suprotnosti je s prethodno opisanim tumačenjem Suda u drugoj presudi Mammadov.

II.  Ocjena ovlasti Odbora ministra iz članka 46. stavka 2. Konvencije u kontekstu tekućih predmeta pred Sudom i domaćim sudovima

12.  Ovaj predmet otvara osjetljiva pitanja o poštovanju neovisnosti sudstva u predmetima u kojima domaći sudovi moraju izvršiti presudu Suda. 13.  Zajedničko naslijeđe vladavine prava na koje se upućuje u preambuli Konvencije obuhvaća neovisnost sudstva, koja je važan aspekt prava na pošteno suđenje sadržanog u članku 6. Konvencije. U predmetu Agrokompleks protiv Ukrajine (br. 23465/03, 6. listopada 2011.) Sud je na sljedeći način objasnio da je neovisnost sudstva zaštićena tom odredbom:

„133.  Sud je već najoštrije osudio pokušaje nesudskih vlasti da se umiješaju u sudski postupak i smatrao je da su oni ipso facto nespojivi s pojmom ‚neovisnog i nepristranog suda’ u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi Sovtransavto Holding protiv Ukrajine, br. 48553/99, stavak 80., ECHR 2002-VII, i Agrotehservis protiv Ukrajine (odl.), br. 62608/00, 19. listopada 2004.).

134.  Slično svom pristupu opisanom u predmetu Sovtransavto Holding, prethodno citirano (stavak 80.), Sud smatra da nije važno jesu li sporna miješanja zapravo utjecala na tijek postupka. Miješanje izvršne i zakonodavne vlasti države otkriva manjak poštovanja prema sudačkoj dužnosti kao takvoj i opravdava bojazan društva podnositelja zahtjeva u pogledu neovisnosti i nepristranosti sudova.

...

136.  S tim u vezi Sud naglašava da opseg obveze države iz članka 6. stavka 1. Konvencije da osigura suđenje pred ‚neovisnim i nepristranim sudom’ nije ograničen na sudbenu vlast. Ona usto podrazumijeva da su izvršna vlast, zakonodavna vlast i druga tijela državne vlasti, neovisno o razini vlasti, obvezne poštovati presude i odluke sudova i podvrgnuti im se, čak i kada se ne slažu s njima. Stoga je poštovanje autoriteta sudova od strane države neophodan preduvjet za povjerenje javnosti u sudove i, šire, vladavinu prava. Da bi se to postiglo, ustavna zaštita neovisnosti i nepristranosti sudstva nije dovoljna. One moraju biti učinkovito ugrađene u svakodnevni administrativni pristup i prakse.”

14. Prema toj sudskoj praksi sva javna tijela trebala bi se suzdržati od miješanja u tekuće sudske postupke, među ostalim, iskazivanjem mišljenja o tome kako bi ispravno trebalo riješiti te predmete.

15. Većina je sažela stajalište Odbora ministara u postupku izvršenja na sljedeći način:

„Odbor ministara pažljivo je pratio postupak pred domaćim sudovima i po tom je pitanju zaključio da ti sudovi nisu uklonili negativne posljedice uzrokovane povredom članka 18. u vezi s člankom 5. koja je utvrđena u prvoj presudi Mammadov” (stavak 207. in fine).

16. Ovdje bismo htjeli istaknuti da je od prvog ispitivanja ovog predmeta 2. prosinca 2014. godine do pokretanja ovog postupka zbog neispunjenja obveze Odbor ministara uporno zahtijevao hitni (bezuvjetni) otpust Ilgara Mammadova. Prema Odboru ministara to je bila jedina pojedinačna mjera kojom bi se poštovala prva presuda Mammadov. To je doista bila odlučujuća točka koja je Odbor ministara potaknula da smatra da se „Republika Azerbajdžan … odbija podvrgnuti konačnoj presudi Suda”, a čini se i jedini razlog zbog kojeg je pribjegao primjeni članka 46. stavka 4.

17. Naglašavamo da se u trenutku kada su domaći sudovi ispitivali žalbu g. Mammadova Odbor ministara zapravo umiješao u tekući domaći sudski postupak tako što je ustrajao na njegovu hitnom otpustu i doveo u pitanje poštenje tog postupka. Smatramo da nije trebalo dopustiti to miješanje jer ga je teško pomiriti s neovisnosti sudstva.

18. Nadalje, u ovom se predmetu postavlja vrlo osjetljivo pitanje o poštovanju neovisnosti međunarodnog sudskog tijela za ljudska prava kada to tijelo odlučuje u predmetima u kojima se sporna pitanja preklapaju s izvršenjem njegove prethodne presude. Kako bi se osiguralo da Europski sud za ljudska prava primjenjuje načelo dobrog sudovanja, ključno je da svi relevantni međunarodni akteri, uključujući države i tijela Vijeća Europe, poštuju njegovu neovisnost i suzdrže se od miješanja u ispitivanje konkretnih tekućih predmeta.

19. Azerbajdžanska Vlada obaviještena je o drugom predmetu Mammadov 20. rujna 2016. godine. Na taj je datum objavljeno da će Sud ispitati prigovor o tome je li sudski postupak protiv g. Mammadova pošten. U tom bi se kontekstu moglo protumačiti da se Odbor ministara miješao u tekući predmet pred Europskim sudom za ljudska prava jer je izrijekom izjavio da je domaći kazneni postupak protiv g. Mammadova sadržavao nedostatke. Smatramo da bi se Odbor ministara, kada je suočen sa sličnim situacijama, trebao suzdržati od izražavanja mišljenja kojima bi mogao dovesti u pitanje ishod tekućeg predmeta, kao i od zauzimanja stava o stvarima o kojima treba presuditi Sud.

Zaključak

20.  Zaključno, s obzirom na ograničeni opseg prve presude Mammadov kako je prethodno objašnjeno te uzimajući u obzir činjenicu da je kazneni postupak koji se odnosi na Ilgara Mammadova i dalje u tijeku pred domaćim sudbenim vlastima, Odbor ministara nije smio uputiti da je jedino sredstvo izvršenja te presude hitni (bezuvjetni) otpust g. Mammadova. Stoga ne možemo prihvatiti zaključak da je Azerbajdžan prekršio svoju obvezu podvrgavanja prvoj presudi Mammadov jer nije hitno (bezuvjetno) otpustio g. Mammadova. U drugoj je presudi Mammadov implicitno zahtijevan otpust g. Mammadova. Smatramo da je tužena država propustila izvršiti prvu presudu Mammadov jer je propustila ispraviti u kasnijem žalbenom postupku nedostatke koje je Sud utvrdio u toj presudi.

21. Smatramo da nadzorne ovlasti Odbora ministara iz članka 46. stavka 2. Konvencije nisu neograničene. Mjere na koje Odbor uputi u postupku izvršenja moraju biti u skladu sa zaključcima Suda. Sud mora biti u mogućnosti ocijeniti u postupku zbog neispunjenja obveze jesu li te mjere u skladu s predmetnom presudom Suda.

22. Naposljetku, želimo naglasiti da treba uspostaviti odgovarajuću zaštitu kojom će se osigurati da se nadzorne ovlasti Odbora ministara u okviru postupka izvršenja ne miješaju u tekući postupak pred domaćim sudovima, kao ni u tekući postupak pred Europskim sudom za ljudska prava.

 

SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA WOJTYCZEKA

1. S poštovanjem se ne slažem s pristupom koji je većina primijenila u obrazloženju presude u ovom predmetu. Određeni razlozi mog neslaganja objašnjeni su u zajedničkom suglasnom mišljenju sudaca Yudkivske, Pinta de Albuquerquea, Wojtyczeka, Dedova, Motoc, Poláčkove i Hüseynova. Ovdje bih htio dodati nekoliko dodatnih primjedbi. Zabrinut sam u vezi sa sljedećim stvarima: 1. postupkom koji je Sud slijedio u ovom predmetu, 2. tumačenjem članka 46. stavka 2. Konvencije u kojem se utvrđuju ovlasti Odbora ministara u pogledu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava i 3. tumačenjem članka 46. stavka 5. Konvencije.

2. Kao što je objašnjeno u zajedničkom suglasnom mišljenju sudaca Yudkivske, Pinta de Albuquerquea, Wojtyczeka, Dedova, Motoc, Poláčkove i Hüseynova, u presudi od 16. studenoga 2017. u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana (br. 2) (br. 919/15) Sud je jasno naveo da su se – unatoč utvrđenju povrede članka 18. – nedostaci prethodno utvrđeni u presudi od 22. svibnja 2014. u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana (br. 15172/13) mogli nadoknaditi tijekom kasnijeg suđenja. Dakle, tužena država mogla je odabrati sredstvo kojim će se okončati povreda koju je utvrdio Sud te je, osobito, mogla odlučiti:

(i)    da će do suđenja otpustiti podnositelja zahtjeva iz zatvora ili

(ii)  da će podnositelja zahtjeva zadržati u zatvoru do suđenja i nastaviti s njegovim progonom – no na temelju čvrstih dokaza koji potkrepljuju optužbe protiv njega, pri čemu će istodobno iznijeti mjerodavne i dostatne razloge za zadržavanje podnositelja zahtjeva u zatvoru.

Tužena država nije učinila nijednu od tih stvari.

3.  U ovom predmetu većina je iznijela sljedeće stajalište u članku 189. in fine:

„Iz toga slijedi da je činjenica da je Sud utvrdio da je došlo do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije u prvoj presudi Mammadov učinila nevažećim sve postupke koji su proizašli iz iznošenja tih optužbi.”

To tumačenje presude od 22. svibnja 2014. nije samo u suprotnosti s tumačenjem Suda iz prethodno navedene presude od 16. studenoga 2017., nego iz istih razloga nisu usklađena stajališta Odbora ministara i stajališta Suda o načinu izvršenja presude od 22. svibnja 2014.

I.  Postupak protiv tužene države

4.  Prva poteškoća u ovom predmetu jest precizno utvrđivanje cilja i svrhe postupka na temelju članka 46. stavka 4. Konvencije. Ta odredba glasi kako slijedi:

„Ako Odbor ministara smatra da se neka visoka ugovorna stranka odbija podvrgnuti konačnoj presudi u sporu u kojemu je stranka, Odbor može nakon službene obavijesti toj stranci odlukom usvojenom dvotrećinskom većinom predstavnika ovlaštenih sudjelovati u radu Odbora, uputiti Sudu pitanje je li ta stranka propustila ispuniti svoje obveze iz stavka 1.”

5. Nije jasno je li svrha postupka utvrditi: i. je li visoka ugovorna stranka propustila podvrgnuti se konačnoj presudi u bilo kojoj fazi njezina izvršenja, ii. je li tužena država propustila poduzeti mjere potrebne za izvršenje konačne presude do trenutka u kojem je predmet upućen Sudu ili iii. je li tužena država propustila poduzeti mjere potrebne za izvršenje konačne presude do trenutka u kojem Sud donese odluku o predmetu podnesenom na temelju članka 46. stavka 4. S obzirom na nesigurnost u pogledu točnog cilja i svrhe postupka strankama nije bilo jednostavno iznositi svoje argumente u ovom predmetu. Radi poštenosti postupka bilo bi poželjnije da se u obavijesti dostavljenoj tuženoj državi o predmetu podnesenom na temelju članka 46. navelo koje su mogućnosti Sudu na raspolaganju u tom pogledu.

6. U svakom slučaju smatram da su države obvezne izvršiti presudu Suda u razumnom roku i da stoga činjenica da su poduzete potrebne mjere ne znači da su i ispunjene obveze iz članka 46. ako je poduzimanje tih mjera nepotrebno odgađano. Zbog toga je Sud nadležan ne samo ocijeniti jesu li poduzete dostatne mjere, nego i jesu li te mjere poduzete bez nepotrebne odgode, te može ocjenjivati situaciju sve do donošenja presude u predmetu podnesenom na temelju članka 46. stavka 4.

II.  Tumačenje članka 46. stavka 2. Konvencije

7.  Većina je iznijela sljedeće stajalište o ovlastima Odbora ministara u pogledu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava:

„154.  Iako Sud u određenim situacijama može uputiti na neko konkretno pravno sredstvo ili drugu mjeru koju treba poduzeti tužena država, ipak je na Odboru ministara da ocijeni provedbu tih mjera na temelju članka 46. stavka 2. Konvencije…

155.  Nadalje, Sud ponavlja da je, s obzirom na raznolikost sredstava dostupnih za postizanje povrata u prijašnje stanje i prirodu predmetnih pitanja, pri izvršenju nadležnosti iz članka 46. stavka 2. Konvencije Odbor ministara u boljem položaju od Suda da ocijeni konkretne poduzete mjere. Stoga bi Odboru ministara trebalo prepustiti nadzor, koji se vrši na temelju informacija koje dostavi tužena država i vodeći računa o razvoju događaja u pogledu podnositelja zahtjeva, nad donošenjem mjera koje su izvedive, pravodobne, prikladne i dostatne za osiguranje najveće moguće naknade štete za povrede koje je utvrdio Sud…” (isticanje dodano)

8.  Ne slažem se s tim pristupom kojim se naglasak stavlja na posebnu ulogu Odbora ministara u utvrđivanju pravnih posljedica povrede Konvencije. Članak 32. Konvencije (naslovljen „Nadležnost Suda”) glasi kako slijedi:

„1.  Nadležnost Suda proteže se na sve predmete glede tumačenja i primjene Konvencije i dodatnih protokola što su mu podneseni kao što je određeno u člancima 33., 34., 46. i 47.

2.  U slučaju spora o nadležnosti Suda odlučuje Sud.”

Prema sudskoj praksi međunarodnih sudova primjena ugovora uključuje pitanja o naknadi štete za povrede tog ugovora (vidi osobito presudu Stalnog suda međunarodne pravde (PCIJ) od 26. srpnja 1927. u predmetu o tvornici u gradu Chorzów, zahtjev za odštetu (nadležnost), Serija A PCIJ-a, br. 9, str. 25., i presudu od 13. rujna 1928. u predmetu o tvornici u gradu Chorzów, zahtjev za odštetu (osnovanost), Serija A PCIJ-a, br. 17, str. 29; vidi i presudu Međunarodnog suda pravde od 27. lipnja 2001. u predmetu La Grand (Njemačka protiv Sjedinjenih Američkih Država), Međunarodni sud pravde, Izvješća o presudama, Savjetodavna mišljenja i rješenja, 2001., str. 485.).

Isti izraz „tumačenje ili primjena” upotrijebljen je i u članku 55. Konvencije. Da tom formulacijom nisu obuhvaćena pitanja o pravnim sredstvima za povrede Konvencije, tada bi članak 55. dopuštao državama da nastoje ostvariti svoje zahtjeve drugim sredstvima za rješavanje spora.

Nadalje, u Konvenciji se u obliku „suda” uspostavlja ugovorno tijelo koje je ovlašteno osigurati poštovanje obveza koje su visoke ugovorne stranke preuzele Konvencijom i Protokolima uz nju. Utvrđivanje pravnih posljedica povrede prava u samoj je srži sudske dužnosti. Tijelo koje utvrđuje te posljedice može se nazivati sudom samo ako ispunjava druge kriterije povezane s njegovom neovisnosti i nepristranosti. Istodobno, da bi bio pravi sud, Europski sud za ljudska prava mora imati ovlast utvrđivanja pravnih posljedica svojih presuda.

Sud je u nekim presudama izvršio svoju ovlast utvrđivanja pravnih posljedica povreda Konvencije tako što je uputio na konkretne pojedinačne ili opće mjere koje treba poduzeti kako bi se ispravile povrede koje je on utvrdio. Ništa ne sprečava Sud da uputi na takve mjere u drugim predmetima. U članku 46. stavku 2. utvrđeno je ovlaštenje Odbora ministara na sljedeći način: nadzor nad izvršenjem presuda. Sam pojam izvršenja podrazumijeva postojanje precizno određene obveze izvršenja.

9.  Prethodna razmatranja potkrepljuju zaključak da su ovlasti i nadležnost Suda u Konvenciji vrlo široko utvrđeni, pri čemu obuhvaćaju utvrđivanje pravnih posljedica povreda Konvencije, dok su ovlasti Odbora ministara vrlo usko utvrđene, odnosno načelno su ograničene na poštovanje obveza koje nametne Sud. Odluka Suda da tuženoj državi prepusti, pod nadzorom Odbora ministara, odabir sredstava za ispravljanje povrede ne temelji se ni na jednoj odredbi Konvencije, nego ju je Sud svojevoljno donio vođen sudskom samokontrolom.

III.  Članak 46. stavak 5., prva rečenica

10.  Članak 46. stavak 5. glasi kako slijedi: „Ako Sud ustanovi povredu stavka 1., vratit će slučaj Odboru ministara kako bi ovaj razmotrio mjere koje treba poduzeti. Ako Sud ne ustanovi povredu stavka 1., vratit će slučaj Odboru ministara koji će zaključiti ispitivanje slučaja.”

U ovoj odredbi pojam „Sud” odnosi se na mjerodavni sastav u kojem se ispituje predmet podnesen na temelju članka 46. stavka 4. Ako mjerodavni sastav utvrdi da je došlo do povrede članka 46. stavka 1., tada je najprimjerenije da se obveza iz prve rečenice članka 46. stavka 5. ispuni tako da se u izreci presude navede točka u kojoj se predmet izrijekom upućuje Odboru ministara radi razmatranja mjera koje treba poduzeti. Ako Sud utvrdi da nije došlo do povrede stavka 1., smatram da bi u izreci presude trebala biti navedena klauzula kojom se predmet upućuje Odboru ministara na temelju druge rečenice članka 46. stavka 5.

U ovom predmetu većina je odlučila da u izreci neće navesti nikakvu klauzulu kojom će predmet uputiti Odboru ministara, što otvara pitanja o posljedicama presude. Moglo bi se dogoditi da se protumači da presuda znači da se smatralo da predmet nije potrebno uputiti Odboru na razmatranje mjera koje treba poduzeti.

Zaključak

11.  Zaključno: u ovom predmetu otkriven je niz slabosti u sustavu izvršenja Konvencije kako je uspostavljen u praksi institucija Konvencije. Prvo, utvrđivanje pravnih posljedica povreda Konvencije, koje je u samoj srži sudske dužnosti, obavlja se uz sudjelovanje tijela sastavljenog od predstavnika izvršne vlasti država stranaka Konvencije. Odluke Odbora ministara podložne su primjenjivim pravilima o odgovornosti države, no nisu pravno obrazložene. Drugo, mnoge presude Suda mora izvršiti nacionalna sudbena vlast. Nadzor nad izvršenjem presuda Suda može obuhvaćati ocjenu Odbora ministara o tome jesu li Konvencija, kao i mjerodavna međunarodna pravila o naknadi štete proizašle iz povrede Konvencije, ispravno primijenjeni u sudskim odlukama koje su donijeli domaći sudovi. To znači da sudske odluke donesene na domaćoj razini podliježu ocjeni nesudskog tijela.

Treće, ovaj predmet pokazuje da bi se Odbor ministara u okviru postupka izvršenja mogao miješati u tekuće predmete pred domaćim sudovima. Nema dovoljno jamstava kojima se štiti neovisnost domaćih sudova u takvim situacijama.

 

SUGLASNO MIŠLJENJE SUTKINJE MOTOC

(Prijevod)

„Istinski realist, ako ne vjeruje, uvijek će u sebi naći i snagu i sposobnost da ne povjeruje u čudo, a pojavi li se čudo pred njim kao neoboriva činjenica, prije će posumnjati u svoje osjećaje nego priznati činjenicu.” (Dostojevski, Braća Karamazov)

1. Budući da se ovdje radi o prvoj primjeni članka 46. stavka 4. i „drastičnog rješenja”, smatram da treba razmotriti legitimnost Suda.  Prije nego što se dotaknem tog pitanja bilo bi dobro razmotriti travaux préparatoires u pogledu načina izvršenja presuda Suda.

2. U tim travaux préparatoires ističe se niz pitanja koje su postavili autori Konvencije i koja su aktualna i danas. Autori su bili svjesni poteškoća povezanih s izvršenjem presuda Suda. Istodobno su situaciju uspoređivali s Međunarodnim sudom pravde, čija je institucionalna struktura poslužila kao model za strukturiranje Europskog suda za ljudska prava. Stoga, kao što se vidi iz travaux préparatoires, države su bile zabrinute da bi bez međunarodnih policijskih snaga mogao izostati učinak presuda. Nadalje, većina sudionika travaux préparatoires zalagali su se za ulogu javnog mišljenja u demokraciji. Iznimno je zanimljivo napomenuti da je u nacrtu Europskog pokreta jasno bilo navedeno da prijelaz ka diktaturi nije automatski, kako je pokazala Njemačka prije Drugog svjetskog rata. Nakon što je Vijeće Europe predloženo kao organizacija odgovorna za izvršenje presuda, belgijski predstavnik, g. Schmal, naveo je da se boji da će samo najslabije zemlje morati izvršavati presude, dok najsnažnije zemlje to nikada neće trebati raditi.

3. Također je korisno istaknuti da je članak 46. doslovna kopija članka 94. Povelje Ujedinjenih naroda, koji glasi:

„1.  Svaki se Član Ujedinjenih naroda obvezuje da će prihvatiti odluku Međunarodnog suda u svakom sporu u kome je on stranka.

2.  Ako bilo koja stranka spora ne izvrši obveze koje joj nameće presuda što ju je izrekao Sud, druga se stranka može obratiti Vijeću sigurnosti, koje može, ako to drži potrebnim, dati preporuke ili odlučiti o mjerama koje bi trebalo poduzeti da presuda bude izvršena.”

4. Nema sumnje da je članak 94. jedna od najviše kritiziranih odredbi Povelje i da, iako države općenito govoreći izvršavaju presude Međunarodnog suda pravde, ipak postoje slučajevi u kojima to ne čine. Najpoznatiji je primjer presuda od 27. lipnja 1986. u predmetu o vojnim i paravojnim aktivnostima u Nikaragvi i protiv Nikaragve (Nikaragva protiv Sjedinjenih Američkih Država), koju Sjedinjene Američke Države nikada nisu izvršile[4].

5. Iako trenutačno svjedočimo podvođenju  izvršenja presuda Suda sudskoj kontroli, politički čimbenici, a time i „politika moći”, imaju važnu ulogu u izvršenju presuda Suda.

6. Pitanje koje treba prilično hitno riješiti jest pitanje legitimnosti Suda. U mjeri u kojoj je belgijski delegat očito razmišljao o načinu na koji bi Sud primijenio to rješenje, tom rješenju potrebna je protuteža u obliku moralne osnove. U literaturi se kao moralna osnova predlaže koncept „živog instrumenta”[5]. Kada se dogovor postigne na temelju „postupovnog zaokreta”, a protiv države se primijeni drastično rješenje, legitimnost Suda mora se ponovno ocijeniti.

 

 

PRILOG

Privremena rezolucija CM/ResDH(2017)429

Izvršenje presude  

Europskog suda za ljudska prava

Ilgar Mammadov protiv Azerbajdžana

(donesena 5. prosinca 2017. godine na 1302. sastanku zamjenika ministara Odbora ministara)

 

Zahtjev 

Predmet 

Presuda od

Konačna od

15172/13

 ILGAR MAMMADOV

 22.5.2014. 

13.10.2014.

Odbor ministara, u skladu s odredbom članka 46. stavka 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojom je propisano da Odbor nadzire izvršenje konačnih presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: „Konvencija” i „Sud”),

Podsjećajući na svoju privremenu rezoluciju CM/ResDH(2017)379 kojom je Republiku Azerbajdžan službeno obavijestio o svojoj namjeri da na svom 1302. sastanku (o ljudskim pravima) koji će se održati 5. prosinca 2017. godine Sudu uputi, u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije, pitanje o tome je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije da se podvrgne presudi Suda od 22. svibnja 2014. u predmetu Ilgar Mammadov te pozvao Republiku Azerbajdžan da svoja sažeta stajališta o tom pitanju dostavi najkasnije do 29. studenoga 2017. godine;

Ponovno podsjećajući na to 

  1. da je u prethodno navedenoj presudi Sud utvrdio da je došlo ne samo do povrede članka 5. stavka 1. Konvencije jer nisu iznesene nikakve konkretne činjenice ni informacije koje bi izazvale sumnju kojom bi se opravdalo iznošenje optužbi protiv podnositelja zahtjeva ili njegovo uhićenje i istražni zatvor, nego i do povrede članka 18. u vezi s člankom 5. jer je stvarna svrha tih mjera bila njegovo ušutkavanje ili kažnjavanje jer je kritizirao vladu;
  2. da je obveza tužene države iz članka 46. stavka 1. Konvencije da se podvrgne svim konačnim presudama u predmetima u kojima je stranka te da ta obveza podrazumijeva, osim isplate pravedne naknade koju dosudi Sud, da vlasti tužene države donesu prema potrebi pojedinačne mjere kako bi okončale utvrđene povrede i uklonile njihove posljedice da bi se, koliko je to moguće, ostvario povrat u prijašnje stanje;
  3. da je Odbor pri svom prvom ispitivanju od 4. prosinca 2014. pozvao na donošenje pojedinačnih mjera koje su s obzirom na prethodnu presudu potrebne da bi se osigurao otpust podnositelja zahtjeva bez odgode;
  4. da je Odbor kasnije donio brojne odluke i privremene rezolucije u kojima je istaknuo bitne nedostatke u kaznenom postupku koji su utvrđeni u zaključcima Suda na temelju članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije, kao i zahtijevao hitni bezuvjetni otpust podnositelja zahtjeva;
  5. da je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Vrhovnim sudom zaključen 18. studenoga 2016. godine, a da pritom nisu uzete u obzir posljedice povreda koje je utvrdio Europski sud, osobito povrede članka 18. u vezi s člankom 5. Konvencije;
  6. da je tijekom tri godine od trenutka kada je presuda Suda postala konačna podnositelj zahtjeva zadržan u zatvoru na temelju kaznenog postupka koji ima nedostataka;

Smatra da se u ovim okolnostima Republika Azerbajdžan, zbog toga što nije osigurala bezuvjetni otpust podnositelja zahtjeva, odbija podvrgnuti konačnoj presudi Suda;

Odlučuje uputiti Sudu, u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije, pitanje o tome je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1.;

Sažeta stajališta Republike Azerbajdžan o pitanju postavljenom Sudu priložena su ovdje:

 

Dodatak: Stajališta Republike Azerbajdžan

„UVOD

  1. Na 1298. sastanku održanom 25. listopada 2017. godine zamjenici ministara donijeli su privremenu rezoluciju CM/ResDH(2017)379, kojom je Odbor Republiku Azerbajdžan službeno obavijestio o svojoj namjeri da na 1302. sastanku  (o ljudskim pravima)  koji  će  se  održati 5. prosinca 2017. godine Sudu uputi, u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije, pitanje o tome je li Republika Azerbajdžan propustila ispuniti svoju obvezu iz članka 46. stavka 1. Konvencije koja proizlazi iz presude Suda u predmetu Mammadov protiv Azerbajdžana (br. 15172/13, 22. svibnja 2014.).
  2. Odgovarajući na poziv Odbora iz prethodne rezolucije zamjenika, Vlada Republike Azerbajdžan dostavlja svoja stajališta o pitanju izvršenja presude Suda u prethodnom predmetu.

ČINJENICE

  1. Dana 4. veljače 2013. godine podnositelj zahtjeva optužen je za kaznena djela iz članka 23. (organizacija radnji protiv javnog reda ili aktivno sudjelovanje u njima) i 315.2 (pružanje otpora državnim službenicima ili nasilje protiv njih, koji predstavljaju prijetnju njihovu životu ili zdravlju) Kaznenog zakona te je uhićen na temelju odluke Suda okruga Nasimi. Dana 30. travnja 2013. godine podnositelj zahtjeva optužen je na temelju članaka 220.1 (masovni neredi) i 315.2 Kaznenog zakona.
  2. Dana 17. ožujka 2014. godine Sud za teška kaznena djela u Shakiju osudio je podnositelja zahtjeva na temelju članaka 220.1 i 315.2 Kaznenog zakona i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
  3. Dana 24. rujna 2014. godine Žalbeni sud u Shakiju potvrdio je presudu prvostupanjskog suda. Člankom 407.2 Kaznenog zakona Republike Azerbajdžan predviđeno je da presuda postaje pravomoćna nakon što Žalbeni sud donese odluku. Stoga počevši od 24. rujna 2014. godine podnositelj zahtjeva više nije bio u istražnom zatvoru i počeo je izdržavati svoju kaznu.
  4. Dana 22. svibnja 2014. godine Sud (Prvi odjel) donio je presudu u kojoj je utvrdio da je došlo do povrede članka 5. stavka 1. točke (c), članka 5. stavka 4., članka 6. stavka 2. Konvencije i članka 18. Konvencije u vezi s člankom 5. Konvencije. Ta je presuda postala konačna 13. listopada 2014. godine.

POSTUPCI ODBORA MINISTARA U SVRHU NADZORA NAD IZVRŠENJEM PRESUDA SUDA

  1. Pravilo 6. Pravilnika Odbora ministara glasi kako slijedi:

„1.  Kada u presudi dostavljenoj Odboru ministara u skladu s člankom 46. stavkom 2. Konvencije Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili Protokola uz nju i/ili dodijeli pravednu naknadu oštećenoj osobi u skladu s člankom 41. Konvencije, Odbor poziva predmetnu visoku ugovornu stranku da ga obavijesti o mjerama koje je visoka ugovorna stranka poduzela ili namjerava poduzeti povodom presude s obzirom na njezinu obvezu da se podvrgne presudi u skladu s člankom 46. stavkom 1. Konvencije.

2.  Prilikom nadzora izvršava li predmetna visoka ugovorna stranka presudu Odbor ministara, u skladu s člankom 46. stavkom 2., ispituje:

a. je li plaćena pravedna naknada koju je Sud dosudio, uključujući i zatezne kamate ako su dosuđene; te

b. ako je potrebno, a uzimajući u obzir diskrecijsku ovlast predmetne visoke ugovorne stranke da sama odabere mjere potrebne za poštovanje presude:

i.  jesu li poduzete pojedinačne mjere radi osiguranja prestanka povrede i radi vraćanja oštećene osobe, koliko je to moguće, u položaj u kojem je bila prije povrede Konvencije;

ii.  jesu li donesene opće mjere radi sprečavanja novih povreda sličnih onoj ili onima koje su utvrđene ili radi prestanka povreda koje traju.”

DONESENE POJEDINAČNE MJERE

  1. Dana 25. prosinca 2014. godine podnositelju zahtjeva isplaćeno je ukupno 22.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete te troškova i izdataka.
  2. Odlukom od 13. listopada 2015. Vrhovni sud ukinuo je presudu Žalbenog suda u Shakiju od 24. rujna 2014. jer je utvrdio da niži sud nije dostatno obrazložio zašto je odbio zahtjeve podnositelja zahtjeva za saslušanje dodatnih svjedoka i ispitivanje drugih dokaza te da je time prekršio domaća postupovna pravila i zahtjeve iz članka 6. Konvencije. Predmet je vraćen Žalbenoj sudu u Shakiju na ponovni postupak u skladu s domaćim postupovnim pravilima i konvencijskim zahtjevima.
  3. Dana 29. travnja 2016. godine Žalbeni sud u Shakiju dovršio je ispitivanje predmeta podnositelja zahtjeva i potvrdio presudu Suda za teška kaznena djela u Shakiju od 17. ožujka 2014. Posebno je pažljivo razmotrio zaključke Suda iz prve presude Mammadov te ispravio nedostatke utvrđene u postupku koji su doveli do osude podnositelja zahtjeva.

OPĆE MJERE

  1. U prosincu 2015. godine na temelju članka 52. Konvencije glavni tajnik Vijeća Europe pokrenuo je istragu kako bi saznao kako se u domaćem pravu u određenoj državi osigurava da se Konvencija ispravno provodi.
  2. Dana 11. siječnja 2017. godine misija koju je imenovao glavni tajnik posjetila je Azerbajdžan i održala rasprave s pravosudnom, zakonodavnom i izvršnom vlasti kako bi obuhvatila sva pitanja povezana s izvršenjem presude Suda u predmetu podnositelja zahtjeva. Vlasti su potvrdile da su spremne razmotriti sva rješenja za daljnje izvršenje presude Suda koja je predložila misija.
  3. Dana 10. veljače 2017. godine predsjednik Republike Azerbajdžan potpisao je izvršnu uredbu „Poboljšanje rada zatvorskog sustava, humanizacija kaznenih politika te povećanje broja alternativnih sankcija i nezatvorskih postupovnih mjera zabrane”.
  4. Izvršnom uredbom obuhvaćen je niz pitanja koje je Sud postavio u svojoj presudi, uključujući postojanje osnovane sumnje da je počinjeno kazneno djelo u vrijeme uhićenja te razmatranje alternativnih mjera zabrane na razini mjerodavnih tijela.
  5. Daljnja humanizacija kaznenih politika u Azerbajdžanu navedena je kao jedan od ciljeva dokumenta. Navedeno je da bi se, kada istražna tijela i sudovi primjenjuju mjere zabrane, trebale strogo poštovati odredbe kaznenoprocesnog prava povezanog s osnovama za uhićenje te da bi se stupanj primjene alternativnih sankcija i mjera postupovne prisile trebao proširiti tako da se njome postignu ciljevi kažnjavanja i mjera zabrane kroz nezatvorska sredstva.
  6. Predsjednik Republike Azerbajdžan predložio je Vrhovnom sudu, Uredu glavnog tužitelja te uputio Ministarstvo pravosuđa da se izrade nacrti zakona kojima se dekriminaliziraju određena kaznena djela, uvode odredbe o kaznama koje su alternativa kazni zatvora, utvrđuju osnove za nezatvorske mjere zabrane i kazne koje su alternativa kazni zatvora, osigurava šira primjena instituta zamjene ostatka kazne zatvora lakšom kaznom, uvjetnim otpustom i uvjetnom kaznom, povećava broj slučajeva u kojima se primjenjuju mjere zabrane koje su alternativa uhićenju, pojednostavnjuju se pravila za zamjenu uhićenja alternativnim mjerama zabrane te se dodatno ograničavaju osnove za uhićenje u slučaju niskorizičnih ili lakših kaznenih djela.
  7. Predsjednik je također preporučio Uredu glavnog tužitelja da prije izdavanje naloga za uhićenje prvo razmotri mogućnost alternativnih mjera zabrane.
  8. Preporučeno je i sudovima da ispitaju postojanje osnovane sumnje da je pojedinac počinio kazneno djelo, kao i osnova za uhićenje, kada odlučuju o mjerama zabrane te argumente u korist alternativnih mjera.
  9. Prema izvršnoj uredbi Vrhovni sud mora stalno analizirati sudsku prasku sudova o primjeni uhićenja i izricanju kazne zatvora.
  10. Dana 20. listopada 2017. godine Nacionalna skupština Republike Azerbajdžan donijela je Zakon o izmjenama Kaznenog zakona, kojim je izmijenila više od tristo kaznenopravnih odredbi. Osim dekriminalizacije određenih djela, zakonom se predviđa uvođenje sankcija koje su alternativa kazni zatvora i pojednostavnjenih pravila o prijevremenom otpustu. Stupit će se na snagu 1. prosinca 2017. godine. Zakonom se predviđa dodavanje članka 76.3.1-1 kojim se otvara mogućnost uvjetnog otpusta nakon što se izdrži dvije trećine kazne zatvora izrečene za počinjenje teških kaznenih djela. U skladu s tom izmjenom podnositelj zahtjeva ispunjavao bi uvjete za uvjetni otpust počevši od 4. kolovoza 2017. godine.
  11. Dana 1. prosinca 2017. godine Parlament će ispitati, u trećem čitanju, izmjene Zakona o kaznenom postupku i Kaznenog zakona, koje su u skladu s preporukama iz predsjedničke Uredbe.
  12. U međuvremenu se, uslijed preporuka danih istražnim tijelima i sudbenoj vlasti, broj pritvorenika u istražnom zatvoru i dalje smanjuje: broj pritvorenika u istražnom zatvoru smanjio se za 25 % u devet mjeseci. Osim toga, broj sudskih odluka o uhićenju pojedinaca smanjio se za 24 % u usporedbi s 2016. godinom.
  13. Zaključno, uzimajući u obzir nepostojanje bilo kakve presude Suda na temelju koje bi se osigurao hitni otpust podnositelja zahtjeva i diskrecijsko pravo visoke ugovorne stranke da odabere sredstva potrebna za poštovanje presude Suda, Vlada smatra da je provela mjere potrebne za poštovanje presude Suda u ovom predmetu.”


[1] .  G. Mammadov podnio je 19. prosinca 2014. godine još jedan zahtjev povezan s tim postupkom.

[2] .  Tekst Članaka i Komentara potražite u Izvješću Komisije za međunarodno pravo o radu tijekom njezina pedeset trećeg zasjedanja, Službena evidencija Opće skupštine, Pedeset šesto zasjedanje (Dodatak br. 10 (A/56/10), pogl. IV.E.1 i pogl. IV.E.2, str. 46. i 133. – 145.). Tekst Članaka priložen je rezoluciji Opće skupštine 56/83 od 12. prosinca 2001. i ispravljen je dokumentom A/56/49 (Vol. I)/Corr.4.

[3] .  Te rečenice nema u francuskoj verziji komentara. 

[4] .  Wessendorf, Nikolai, Simma, Bruno et al., The Charter of the United Nations: A Commentary, sv. 1 i 2, Oxford University Press, 2012.

[5] .  Vidi, na primjer, Letsas, George, The ECHR as a Living Instrument: Its Meaning and its Legitimacy, 2012.

  

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

GRAND CHAMBER

PROCEEDINGS UNDER ARTICLE 46 § 4 IN THE CASE OF

ILGAR MAMMADOV v. AZERBAIJAN

(Application no. 15172/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

29 May 2019

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In proceedings under Article 46 § 4 of the Convention in the case of Ilgar Mammadov v. Azerbaijan,

The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Angelika Nußberger, President,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Robert Spano,
Ganna Yudkivska,
Helena Jäderblom,
Nebojša Vučinić,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Erik Møse,
Krzysztof Wojtyczek,
Valeriu Griţco,
Dmitry Dedov,
Iulia Antoanella Motoc,
Síofra OLeary,
Mārtiņš Mits,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Alena Poláčková,
Lәtif Hüseynov, judges,
and Roderick LiddellRegistrar,

Having deliberated in private on 20 June 2018, 24 October 2018, 30 January 2019 and 1 April 2019,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in the question referred to the Court in accordance with Article 46 § 4 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by the Committee of Ministers (“the Committee”) on 5 December 2017, whether the Republic of Azerbaijan has failed to fulfil its obligation under Article 46 § 1 of the Convention to abide by the Courts judgment in Ilgar Mammadov v. Azerbaijan (no. 15172/13, 22 May 2014 (“the first Mammadov judgment”)).

2.  In the first Mammadov judgment, the Court found violations of Articles 5 § 1 (c), 5 § 4, 6 § 2, as well as Article 18 taken in conjunction with Article 5, in relation to criminal charges brought against Mr Mammadov in February 2013 and his subsequent pre-trial detention.

3.  That judgment became final on 13 October 2014, at which point it was transmitted to the Committee of Ministers under Article 46 § 2 of the Convention to supervise its execution. The Committee of Ministers repeatedly examined the case at its Human Rights meetings held between December 2014 to October 2017 (see paragraphs 45-70 below). At its 1302nd Human Rights meeting of 5-7 December 2017, exercising its powers under Article 46 § 4 of the Convention and Rule 11 of its Rules for the supervision of the execution of judgments, the Committee adopted an Interim Resolution referring its question under Article 46 § 4 to the Court (CM/ResDH(2017)429, see Annex).

4.  On 11 December 2017 the referral was filed with the Registrar by the Committee of Ministers in accordance with Rule 100 (former Rule 95) of the Rules of Court (“the Rules of Court”) and subsequently allocated to the Grand Chamber of the Court, in accordance with Rule 101 (former Rule 96) of the Rules of Court.

5.  The composition of the Grand Chamber was determined in accordance with Article 31 (b) of the Convention and Rule 24 of the Rules of Court.

6.  On 31 January 2018 the Government raised an objection under Rule 28 § 2 (d) of the Rules of Court to a statement made by the President of the Court on the occasion of the official opening of the judicial year on 26 January 2018. Considering the challenge to be legally unfounded the President nonetheless took the view that the interests of the Court were best served by his withdrawing from the composition of the Grand Chamber. In accordance with Rule 10 he was replaced as President of the Grand Chamber by Judge Angelika Nußberger, the Vice-President of the Court taking precedence (Rule 5 § 2). The composition of the Grand Chamber was revised accordingly. Based on the statement made by the President of the Court on 26 January 2018 the Government also objected to the impartiality of the Court as a whole under Rule 9 § 1. The President of the Grand Chamber acting pursuant to Rule 28 § 4 referred the objection to the newly composed Grand Chamber which examined it and decided to reject it as wholly unfounded.

7.  The Committee of Ministers, the Government and Mr Mammadov each submitted written comments (Rules 102 and 103 § 1 (former Rules 97 and 98 § 1)).

8.  No hearing was requested. Having deliberated in private on 16 April 2018 the Grand Chamber decided to dispense with a hearing in accordance with Rule 103 § 2 (former Rule 98 § 2). The Committee of Ministers, the Government and Mr Mammadov each submitted further written comments in response to the first round of written comments.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A.  The background facts

1.  Ilgar Mammadov and the events leading up to his pre-trial detention

9.  Mr Mammadov is an Azerbaijani national who has been involved in various political organisations and local and international non-governmental organisations for a number of years. In 2008 he co-founded the Republican Alternative Movement (“REAL”) and in 2012 was elected its chairman. For several years he has also been the Director of the Baku School of Political Studies, which is part of a network of schools of political studies affiliated with the Council of Europe (see the first Mammadov judgment, § 6).

10.  Mr Mammadov maintained a personal internet blog on which he commented on various political issues. In particular, in November 2012, after the enactment of a new law by the National Assembly introducing heavy sanctions for unauthorised public gatherings, Mr Mammadov posted a comment on his blog which he claimed was meant to insult members of the National Assembly. Without naming any names, he went on to state, inter alia, that the National Assembly was composed of “fraudulent people” and compared the entire legislative body to a zoo. Those statements were quoted in the media and elicited a number of seemingly irate responses from various National Assembly members. The responses, also published in the media, ranged in content from retaliatory ad hominem insults to calls for punishment and threats of suing him in court. According to Mr Mammadov, the parliamentarians “lawsuit plans were ... temporarily dropped” after the calls for reprisals against him were condemned by one of the VicePresidents of the European Commission, who was visiting the country at the time (ibid., § 7).

11.  At the beginning of January 2013 REAL announced that it would consider nominating its own candidate for the upcoming presidential election of November 2013. Mr Mammadov himself announced that he was considering standing as a candidate in the election. According to him, his prospective presidential candidacy was widely discussed in Azerbaijan at that time (ibid., § 8).

12.  On 23 January 2013 rioting broke out in the town of Ismayilli, located to the northwest of Baku. According to media reports quoting local residents, the rioting was sparked by an incident involving V.A., the son of the then Minister of Labour and Social Protection and nephew of the then Head of the Ismayilli District Executive Authority (“IDEA”). It was claimed that after being involved in a car accident, V.A. had insulted and physically assaulted passengers of the other car, who were local residents. On hearing of the incident, hundreds (perhaps thousands) of local residents took to the streets and destroyed a number of commercial establishments (including the Chirag Hotel) and other property in Ismayilli thought to be owned by V.A.s family (ibid., § 9).

13.  On 24 January 2013 Mr Mammadov travelled to Ismayilli to get a firsthand account of the events. On 25 January 2013 he described his impressions from the trip on his blog. On 28 January 2013 Mr Mammadov posted more information on his blog concerning the events, citing the official websites of the Ministry of Culture and Tourism and the Ministry of Taxes and publishing screenshots of those sites. In particular, he noted that, according to those sources and to information posted on V.A.s Facebook account, the Chirag Hotel was actually owned by V.A. This directly contradicted an earlier denial by the Head of IDEA. The information cited by Mr Mammadov was removed from the aforementioned Government websites and V.A.s Facebook page within one hour of Mr Mammadov publishing his blog entry. However, the blog entry itself was extensively quoted in the media (ibid., §§ 12-13).

14.  On 29 January 2013 Mr Mammadov received a phone call from the Serious Crimes Department of the Prosecutor Generals Office and was orally invited to the department for questioning as a witness. Over the course of the following days he was repeatedly questioned (see ibid., §§ 1628).

15.  On 4 February 2013 Mr Mammadov was charged with criminal offences under Articles 233 (organising or actively participating in actions causing a breach of public order) and 315.2 (resistance to or violence against public officials, posing a threat to their life or health) of the Criminal Code (ibid., § 27).

16.  On the same day, 4 February 2013, Mr Mammadov was remanded in custody for a period of two months (until 4 April 2013) by a decision of the Nasimi District Court (ibid., § 32).

17.  On 30 April 2013 the head of the investigation team decided to charge Mr Mammadov under Articles 220.1 (mass disorder) and 315.2 (resistance to or violence against public officials, posing a threat to their life or health) of the Criminal Code, thereby replacing the original charges (ibid., § 49).

18.  The original two-month period of Mr Mammadovs detention was subsequently extended by the decisions of the Nasimi District Court of 14 March 2013 (extended until 4 June 2013), 15 May 2013 (until 4 September 2013) and 14 August 2013 (until 4 November 2013) (ibid., §§ 44, 51 and 53). His appeals against the original detention order of 4 February 2013 (see paragraph 16 above) and the extension orders were rejected (ibid., §§ 34-39, 45-46 and 53). Mr Mammadov also made unsuccessful requests to have his detention replaced by house arrest and to be released on bail (ibid., §§ 40-42 and 47-48).

2.  The criminal trial

19.  Mr Mammadovs trial, involving eighteen defendants in total, commenced in November 2013. On 4 November 2013 the Shaki Court for Serious Crimes held a preliminary hearing of the case (see Ilgar Mammadov v. Azerbaijan (no. 2)no. 919/15§§ 21 et seq., 16 November 2017) (“the second Mammadov judgment”). The trial, during which he remained detained, spanned approximately thirty hearings (ibid., § 26).

20.  On 17 March 2014 the Shaki Court for Serious Crimes delivered its judgment, convicting him as charged and sentencing him to seven years imprisonment (ibid., § 94).

21.  On 24 September 2014, following an appeal by Mr Mammadov, the Shaki Court of Appeal upheld his conviction and sentence (ibid., § 121).

22.  In November 2014 Mr Mammadov lodged a cassation appeal with the Supreme Court. At the first hearing held on 13 January 2015 the Supreme Court decided, in the absence of any objections, to postpone any further hearing of the case for an indefinite period because it needed more time for examination of the case file (ibid., §§ 123-124).

23.  The hearing was resumed on 13 October 2015. By a decision on that date, the Supreme Court quashed the Shaki Court of Appeals judgment of 24 September 2014, having found that the lower courts rejection of the defences requests for the examination of additional witnesses and other evidence had been insufficiently reasoned and were in breach of the domestic procedural rules and the requirements of Article 6 of the Convention. The case was remitted for a new examination by the appellate court (ibid., §§ 124-125).

24.  On 29 April 2016, having re-examined the case material and having examined additional evidence, the Shaki Court of Appeal delivered a judgment upholding Mr Mammadovs conviction and sentence (ibid., §§ 127-129).

25.  The Court of Appeal took account of the Courts finding a violation of Article 5 (1) (c) in the first Mammadov judgment but concluded that it was unfounded. Having heard a number of witnesses it instead concluded that there had been sufficient evidence to charge and convict Mr Mammadov for the crimes with which he had been charged. It made no reference to the violations of other Articles of the Convention in the first Mammadov judgment. It referred to Mr Mammadovs “disobedienceprovoking” facebook and blog posts and found:

“Case circumstances undoubtedly prove that Ilgar Mammadov and Tofig Yagublu travelled to Ismailli town on 24 January 2013 and organised and actively participated in mass riots resulting in an attack on the local government office at about 5 p.m. committed by local residents ...

The court collegium notes that Ilgar Mammadov and Tofig Yagublu arrived from Baku and managed to convert spontaneous rallies into organised mass riots within two hours: though in normal circumstances this could look odd the situation was strained, local residents condemned the head of Executive Power N.Alekperov and were excited and as Ilgar Mammadov noted “the situation was flammable”. Ilgar Mammadov and Tofig Yagublu took advantage of these factors and using antigovernment slogans attracted the crowds attention, made emotions high and committed criminal acts described above.”

26.  It continued:

“The court collegium concluded that in compliance with provisions of the Articles 143-146 of the Code of Criminal Procedure, sufficient evidence was collected and assessed comprehensively and objectively at the court of first instance. Articles 220.1 and 315.2 of the Criminal Code of the Republic of Azerbaijan were correctly applied to the indictees Yagublu Tofig Rashid and Mammadov Ilgar Eldar.”

27.  Mr Mammadov made a second appeal in cassation to the Supreme Court on 21 June 2016. By a final decision of 18 November 2016 the Supreme Court upheld the Shaki Court of Appeals judgment of 29 April 2016 (ibid., § 149). Mr Mammadov remained in detention from that point until 13 August 2018 (see paragraph 32 below).

28.  After the second Mammadov judgment of the Court (see paragraphs 74-80 below) became final on 5 March 2018, Mr Mammadov again appealed to the Supreme Court of Azerbaijan to re-open his case. On 29 June 2018 the Plenum of the Supreme Court accepted his appeal, reopened his case and remitted it to the Shaki Court of Appeal.

29.  On 13 August 2018, the Shaki Court of Appeal reviewed the judgment of the Shaki Court for Serious Crimes which initially convicted Mr Mammadov on 17 March 2014. Both Mr Mammadov and the Prosecution Service were heard during the appeal. Neither adduced new information.

30.  The Court of Appeal re-examined the evidence and recalled that in accordance with this Courts well established case-law the domestic courts are in a better position to evaluate the evidence. Reviewing the evidence given by police officers it considered that there was “definitely no legal basis to cast doubt on the reliability of the[ir] testimonies”. It then reviewed the other original witness statements and evidence. It affirmed the conclusion in its decision of 29 April 2016 that “sufficient evidence was collected and assessed comprehensively and objectively before the court of first instance”. It concluded:

“Thus, as a result of reviewing the appeals, the court finds that the judgment of the Shaki Serious Crimes Court dated 17 March 2014 by which the defendant Ilgar Mammadov was found to be guilty under Articles 220.1 and 315.2 of the Criminal Code and was sentenced to imprisonment for six years under Article 220.1 of the Criminal Code and for four years under Article 315.2 of the Criminal Code and overall for seven years by partial combination of these terms under Article 66.3 of the Criminal Code, was lawful and grounded.”

31.  As regards sentencing the Court of Appeal stated as follows:

“The court also notes that, during the conditional sentence, the convict is not released from criminal responsibility; when a sentence imposed by the judgment is not enforced, it is served in the special form defined by the law.

The court, having regard to the personality of the convict Ilgar Mammadov, the existence of one minor child in his care, the absence of a prior criminal record, the fact that he has served the most part of the sentence and that he has not committed any illegal action during the period of imprisonment and the absence of any complaint or claim directly filed against him in connection with the crime committed, considers that his rehabilitation is possible without his serving the remaining part of his sentence and without his isolation from the public. Accordingly, the court considers that the application of Article 70 of the Criminal Code of the Republic of Azerbaijan and conditional enforcement of the remaining part of sentence, along with the determination of a probation period, corresponds to the law and is appropriate from the perspective of attaining the aim of the punishment.”

32.  The Court of Appeal decided that the unserved term of one year five months and 21 days should be deducted from his final sentence. Applying Article 70 of the Criminal Code of the Republic of Azerbaijan it granted him a two year probation period to expire on 13 August 2020. Mr Mammadov was released from prison the day of the Court of Appeals judgment – 13 August 2018. The Court of Appeal indicated:

“The supervision of the convicted persons behaviour shall be assigned to the Enforcement and Probation Department of his place of residence. In accordance with Article 70.5 of the Criminal Code, during the probation period Ilgar Mammadov shall not change his permanent place of residence without informing the supervising authority, shall present himself when called upon by that body, shall not leave the country and shall prove his correction by his behaviour.”

B.  The first Mammadov judgment

33.  In the first Mammadov judgment of 22 May 2014, which became final on 13 October 2014, the Court found violations of Articles 5 § 1(c), 5 § 4, 6 § 2, as well as Article 18 taken in conjunction with Article 5, in relation to criminal charges brought against Mr Mammadov in February 2013 for denouncing on his blog the authorities version of the Ismayilli riots of 23 January 2013 and his subsequent pre-trial detention (see paragraphs 9 to 18 above). It awarded Mr Mammadov the sum of EUR 20,000 in respect of non-pecuniary damage and EUR 2,000 in respect of costs and expenses.

34.  The Court found that the arrest and detention of Mr Mammadov took place in the absence of any reasonable suspicion that he had committed an offence and therefore constituted a violation of Article 5 § 1(c) (see the first Mammadov judgment §§ 99-101)[1]:

“99.  For the above reasons, the Court considers that no specific facts or information giving rise to a suspicion justifying the applicants arrest were mentioned or produced during the pre-trial proceedings, and that R.N.s and I.M.s statements, which were only subsequently produced before the Court, have not been shown to constitute such facts or information. Furthermore, it has not been shown that, following the applicants arrest and throughout the entire period of his continued detention falling within the scope of this case, the authorities obtained any new information or evidence of such nature.

100.  The Court is mindful of the fact that the applicants case has been taken to trial (the applicants continued detention during the trial proceedings and the trial hearings themselves have not yet been the subject of a complaint before the Court). That, however, does not affect the Courts findings in connection with the present complaint, in which it is called upon to examine whether the deprivation of the applicants liberty during the pretrial period was justified on the basis of information or facts available at the relevant time. In this respect, having regard to the above analysis, the Court finds that the material put before it does not meet the minimum standard set by Article 5 § 1 (c) of the Convention for the reasonableness of a suspicion required for an individuals arrest and continued detention. Accordingly, it has not been demonstrated in a satisfactory manner that, during the period under the Courts consideration in the present case, the applicant was deprived of his liberty on a “reasonable suspicion” of having committed a criminal offence.

101.  There has accordingly been a violation of Article 5 § 1 (c) of the Convention.”

35.  It also found that the domestic courts, both at first instance and on appeal, had limited themselves in all their decisions to an automatic endorsement of the prosecutions requests without having conducted a genuine review of the lawfulness of the detention, resulting in a violation of Article 5 § 4.

36.  Recalling that the charges brought against Mr Mammadov were not based on reasonable suspicion, the Court further found that the actual purpose of the impugned measures was to silence or punish Mr Mammadov for having criticised the government and for having attempted to disseminate what he believed to be true information which the government was trying to hide (ibid., §§ 141-143, cited at paragraph 187 below).

37.  Accordingly, the Court found a violation of Article 18 taken in conjunction with Article 5 (ibid., § 144).

38.  The Court also found a violation of the Mr Mammadovs right to the presumption of innocence under Article 6 § 2 on account of statements made to the press by the Prosecutor General and the Minister of the Interior encouraging the public to believe that Mr Mammadov was guilty (ibid., §§ 127-128).

C.  The Committee of Ministers supervision of the execution of the first Mammadov judgment

1.  Proceedings prior to the Committee of Ministers Human Rights meetings

39.  Once the first Mammadov judgment became final on 13 October 2014 it was transmitted to the Committee of Ministers, in order for the Committee to supervise its execution in accordance with Article 46 § 2 (see paragraph 3 above).

40.  On 26 November 2014 the Government took its first procedural step in the execution process (see paragraph 102), which was to submit an Action Plan to the Committee (see DH-DD(2014)1450).

41.  In the Action Plan, the Government informed the Committee about the state of the domestic criminal proceedings, in particular that following the facts examined in the first Mammadov judgment, Mr Mammadov had been convicted by a judgment of the Shaki Court for Serious Crimes of 17 March 2014, which had been upheld by the Shaki Court of Appeals judgment of 24 September 2014. A cassation appeal brought by him against the appellate judgment was pending (see paragraphs 19 to 22).

42.  The Government then included quotations from a decision of the Plenum of the Supreme Court of 3 November 2009 “on the application of the legislation by the courts during the examination of requests for the application of the preventive measure of remand in custody in respect of an accused”.

43.  Setting out the measures they had “planned and taken in order to give effect to the Courts judgment”, the Government noted that the first Mammadov judgment had been submitted to the Supreme Court “to be taken into account during the examination of the applicants cassation appeal”.

44.  The Government Agents Office also planned to organise, together with the Supreme Court, a series of training sessions for the judges of firstinstance and appellate courts as regards the implementation of the Plenums decision of 3 November 2009. Lastly, according to the Action Plan it was also envisaged that training would be held for prosecutors as regards the principle of presumption of innocence and the requirement of submission of the prosecutions case files for review by the courts for the purpose of verifying the existence of a “reasonable suspicion”. It was noted that the detailed time-table of the above measures would be submitted to the Committee in due course, following necessary arrangements.

2.  Proceedings from the Committee of Ministers Human Rights meeting in December 2014 to its Human Rights meeting in December 2016

(a)  Overview

45.  Following the Governments submission of the Action Plan (see paragraphs 40 to 44 above) the Committee of Ministers examined the case at the first of its quarterly Human Rights meetings to be held after the judgment had become final (its 1214th Human Rights meeting (24 December 2014) see also paragraph 100 below). It was advised by its Secretariat as follows:

“The violation of Article 18, taken in conjunction with Article 5 casts doubt on the merit of the criminal proceedings instituted against the applicant.

...

It would therefore be useful if the authorities informed the Committee of the measures which the authorities and bodies concerned (notably, the Prosecutors Office and the Supreme Court) intend to take in order to take into account the findings of the Court and to erase, as far as possible, the consequences of this violation for the applicant in the context of the criminal procedure which appears to be pending before the Supreme Court. In the light of the serious findings of the Court in this case, release of the applicant would constitute the first important measure to be envisaged as a matter of priority and without delay, in accordance with the domestic procedures.”

At that meeting the Committee of Ministers classified the case in the “enhanced procedure” on the basis that it required “urgent individual measures” and disclosed a “complex problem” (see paragraph 101 below). Having considered the judgment, the Action Plan provided and the advice of its Secretariat, the Committee adopted the following decision:

“The Deputies

1.  as regards individual measures and considering the circumstances of the case, called upon the authorities, to ensure the applicants release without delay;

2.  in view of the preoccupying reports about the applicants health condition, called upon the authorities to urgently take any necessary action and provide rapidly information in this respect;

3.  invited the authorities to indicate the further measures taken or planned in order to give effect to the Courts judgment, and to erase rapidly, as far as possible, the remaining consequences for the applicant of the serious violations established;

4.  noted, in this context, that the criminal proceedings, the initiation of which was criticised by the European Court, are still pending before the Supreme Court;

5.  recalled the general problem of the arbitrary application of criminal legislation to restrict freedom of expression and conveyed their particular concern about the finding of a violation of Article 18 taken in conjunction with Article 5 of the Convention;

6.  therefore called upon the Azerbaijani authorities to furnish, without delay, concrete and comprehensive information on the measures taken and/or planned to avoid that criminal proceedings are instituted without a legitimate basis and to ensure effective judicial review of such attempts by the Prosecutors office;

7.  expressed concern about the repetitive nature of the breach of the principle of presumption of innocence by the Prosecutor Generals Office and members of the government, despite several judgments of the Court which, since 2010, have indicated the precise requirements of the Convention in this regard, and insisted on the necessity of rapid and decisive action in order to prevent similar violations in the future;

...”

46.  During this period, the Committee of Ministers was informed in the context of the individual measures that Mr Mammadov had initiated a cassation appeal against the decision of the Shaki Court of Appeal of 24 September 2014 (see paragraphs 21-22 above) to the Supreme Court. On 13 January 2015 the Supreme Court postponed the appeal sine die and at its Human Rights meeting of 12 March 2015, the Committee adopted an interim resolution calling for Mr Mammadovs release “without delay” (see CM/ResDH(2015)43). The Supreme Court ultimately gave its judgment on 13 October 2015 quashing the judgment of the Shaki Court of Appeal (see paragraph 23 above). Examining that judgment, the Committee concluded that the Supreme Court had not taken into account the findings of the first Mammadov judgment. At its examination of the case at its 1243rd Human Rights meeting (from 8-9 December 2015), the Committee:

“3.  insisted anew on the necessity for the authorities to ensure, without further delay, the applicants release ...

...

4.  noted that the Supreme Court of Azerbaijan ordered only a partial cassation, which does not appear to take into account the findings of the European Court in the applicants case and, in particular, those [findings] relating to the violation of Article 18 in conjunction with Article 5;

...”

47.  The Committee of Ministers continued to follow the events concerning Mr Mammadovs conviction and appeal (see paragraphs 19-27 above). It noted that after the decision of the Supreme Court, the Shaki Court of Appeal on 29 April 2016 re-examined Mr Mammadovs case and confirmed his conviction (see paragraph 24 above). On 21 June 2016, he again appealed the decision of the Shaki Court of Appeal to the Supreme Court (see paragraph 27 above).

48.  Until June 2016, the Committee of Ministers examined the case at each of its quarterly Human Rights meetings (see paragraph 100 below). From June 2016 it decided to examine Mr Mammadovs situation at its ordinary, monthly, meetings whilst also continuing to examine it at every Human Rights meeting of the Committee.[2]

(b)  Information submitted to the Committee of Ministers

49.  From December 2014 to December 2016 the Committee of Ministers received nineteen submissions of information from Mr Mammadov about the individual measures in the case, submitted under Rule 9 of its Rules (see paragraphs 89 and 93 below) and at a frequency of around one submission every fortnight. He complained about his continued detention stating that the judgment was not executed as he had not been released; the domestic courts had failed to take into account this Courts findings in the re-opened proceedings; and the domestic courts were taking too long to consider his case. Mr Mammadov also submitted that he had been assaulted and mistreated in detention and that members of his family had been threatened.

50.  In addition to their initial Action Plan submitted on 26 November 2014 (see paragraph 40 above) the Government made three submissions to the Committee of Ministers during this period under Rule 8 of the Rules (see paragraph 92 below) and responding to Mr Mammadovs submissions. On 15 December 2014 (see DH-DD(2014)1521) and 5 August 2015 (see DH-DD(2015)780) they provided information indicating that Mr Mammadovs health was satisfactory. On 7 March 2016 (see DHDD(2016)261) they indicated that national law obliged his appearance at the hearings in his case and as such he was being transferred to Shaki Court of Appeal.

51.  Under Rule 9 of the Rules (see paragraph 93 below), the NGO Freedom Now made one submission to the Committee of Ministers on 26 November 2014 (see DH-DD(2015)844). It stated that Azerbaijan had failed to execute the Courts judgment by failing to release Mr Mammadov or stop domestic judicial proceedings against him and by failing to provide any workable plan to curtail political prosecutions. It urged the Committee to initiate proceedings under Article 46 § 4 of the Convention.

52.  Two NGOs, the Helsinki Foundation for Human Rights and the Public Association for Assistance to a Free Economy, made a joint submission of information on 6 March 2015 (see DH-DD(2015)264). They criticised the content of the authorities Action Plan from 2014 (see paragraph 40 above) and, with reference to other cases against Azerbaijan pending before the Court, underlined a pattern of increased application of criminal legislation to persecute those exercising their freedom of expression.

(c)  Decisions and Interim Resolutions adopted by the Committee of Ministers during this period

53.  In its examination of the case at the nine meetings up to and including December 2016, the Committee of Ministers adopted three interim resolutions and six decisions (one at every Human Rights meeting where the case was examined and an interim resolution was not adopted).

54.  All those decisions and resolutions expressed the Committee of Ministers insistence that Mr Mammadov should be released immediately and that information should be provided on the general measures envisaged to execute the judgment. The language used by the Committee reflected its growing concerns about the fact that Mr Mammadov remained in detention, notwithstanding its repeated calls for his release.

55.  The Committee of Ministers addressed its concerns first to the authorities of Azerbaijan in general, then to the highest authorities in Azerbaijan. From the 1236th Human Rights meeting onwards (24 September 2015) it called on the Council of Europe as a whole and member states acting individually to use all means available to ensure Azerbaijans compliance with its obligations under the judgment.

56.  The Committee also indicated that it would use all the means at the disposal of the Organisation, including under Article 46 § 4 of the Convention (see paragraph 58 below).

57.  The last interim resolution adopted in that period was at the Committee of Ministers 1259th Human Rights meeting (7-9 June 2016 (see CM/Res/DH(2016)144). It stated:

“The Committee of Ministers, under the terms of Article 46 § 2 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, which provide that the Committee supervises the execution of final judgments of the European Court of Human Rights (“the Court”) below;

Deeply deploring that, despite the Courts findings on the fundamental flaws of the criminal proceedings engaged against him and notwithstanding the Committees repeated calls, the applicant still has not been released;

Recalling that it is intolerable that, in a State subject to the rule of law, a person should continue to be deprived of his liberty on the basis of proceedings engaged, in breach of the Convention, with a view to punishing him for having criticised the government.

Recalling that the obligation to abide by the judgments of the Court is unconditional;

INSISTS that the highest competent authorities of the respondent State take all necessary measures to ensure without further delay Ilgar Mammadovs release;

DECLARES the Committees resolve to ensure, with all means available to the Organisation, Azerbaijans compliance with its obligations under this judgment;

DECIDES in view thereof to examine the applicants situation at each regular and Human Rights meeting of the Committee until such time as he is released.”

58.  The final decision adopted during this period at its 1273rd Human Rights meeting (6-8 December 2016) stated:

“The Deputies

1.  noting with the utmost concern that, more than two years after the final judgment of the European Court and notwithstanding the repeated calls of the Committee of Ministers and the Secretary General on the respondent State to release the applicant, he remains detained;

2.  recalling the previous decisions and interim resolutions adopted by the Committee of Ministers, particularly the repeated calls of the Committee for the immediate release of the applicant;

3.  deeply deplored that the criminal proceedings against the applicant concluded on 18 November 2016 before the Supreme Court without the consequences of the violations found by the European Court having been drawn, in particular, that of Article 18 taken in conjunction with Article 5 of the Convention;

4.  firmly reiterated that it is not acceptable that, in a state subject to the rule of law, an individual remains deprived of his liberty on the basis of proceedings carried out in violation of the Convention in order to punish him for having criticised the government and that, in consequence, the continuing arbitrary detention of Ilgar Mammadov constitutes a flagrant breach of the obligations under Article 46, paragraph 1, of the Convention;

5.  affirmed their determination to ensure the implementation of the judgment by actively considering using all the means at the disposal of the Organisation, including under Article 46, paragraph 4 of the European Convention on Human Rights;

6.  finally expressed their deep concern about the absence of any information from the authorities concerning the general measures taken or envisaged to prevent violations of the rule of law through abuse of power of the kind established in the European Courts judgment; in this respect, encouraged Azerbaijan to engage in meaningful dialogue with the Committee of Ministers.”

3.  Proceedings in 2017

59.  Exercising his powers under Article 52 of the Convention the Secretary General of the Council of Europe appointed a representative to visit Baku. On 11 January 2017, the representative attended meetings in the Supreme Court, the Prosecutors Office, the Ministry of Justice, and the Administration of the President of Azerbaijan when issues concerning the execution of the judgment were discussed.

60.  On 10 February 2017 the President of Azerbaijan signed an Executive Order. According to the analysis of the Secretariat at the 1280th Human Rights meeting ((7-10 March 2017) CM/Notes/1280/H46-2) the Order envisaged the adoption of a number of measures. Amongst others, it foresaw measures regarding:

“... the prevention of arbitrary arrests; a liberalisation of criminal policy; an obligation to “strictly comply with the principles of criminal law and general grounds of sentencing”; the elimination of “non-procedural attitudes during criminal prosecution and execution of sentences”; or the implementation of stricter measures to fight notably abuse of power. The Executive Order also foresaw the elaboration within two months of draft laws notably on: the decriminalisation of certain crimes, in particular in the economic field; a greater recourse to alternatives to imprisonment and “a wider application of substitution of remainder of imprisonment by lighter punishment, parole and suspended sentence”. It has also been recommended to the domestic courts to examine the existence of reasonable suspicions of individuals having committed an offence and grounds for arrest, when deciding on measure of restraint, and arguments in favour of alternative measures. In addition, it has also been recommended to the Supreme Court to ensure continued analysis of case law concerning arrest and imposition of imprisonment, and development of fair case law in this field.”

61.  The Committee of Ministers adopted the following decision at that 1280th meeting:

“1.  recalling their previous decisions and interim resolutions calling for the immediate release of Ilgar Mammadov and in particular their decision of December 2016 affirming their determination to ensure the implementation of the judgment by actively considering using all the means at the disposal of the Organisation;

2.  reiterating their utmost concern that he is still detained;

3.  in this respect took note with interest of the Azerbaijani authorities commitment to examine all avenues discussed during the mission of the representative of the Secretary General to execute the Ilgar Mammadov judgment, as well as of the recent Presidential Executive Order which foresees promising measures for the execution of this judgment;

4.  invited the authorities to keep the Committee informed of the concrete measures adopted on the basis of this Executive Order and in particular of those enabling the release of Ilgar Mammadov without further delay;

5.  noted the indication given during the meeting by the Azerbaijani authorities that the just satisfaction has been paid to Ilgar Mammadov in December 2015 ...; invited them to confirm this information in writing;

...”

62.  At its 1288th Human Rights meeting (6-7 June 2017), the Committee of Ministers adopted a decision which recalled the terms of the decision from its previous meeting, called for Mr Mammadovs “unconditional” release and encouraged urgent progress of the Executive Order.

63.  The Committee of Ministers examined the case at its 1293rd (ordinary) meeting (13 September 2017). At that meeting the Secretary General of the Council of Europe called on the Committee of Ministers, should Mr Mammadovs situation remain unchanged, to trigger proceedings under Article 46 § 4 of the Convention.

64.  The Committee of Ministers then examined the case at its 1294th Human Rights meeting (19-21 September 2017). It noted information provided by the Azerbaijan authorities on 6 September 2017 (see DHDD(2017)951) that the draft legislative amendments to the Criminal Code to implement the Executive Order had been submitted to parliament; that the authorities considered there was no particular urgency to adopt those reforms but that the amendments could be adopted in the autumn session. In response to questions asked by the Deputies about whether those amendments would assist Mr Mammadov, the Government indicated their position that the Courts findings of a violation in the first Mammadov judgment concerned the pre-trial phase of proceedings and a second application was pending concerning the criminal proceedings. They informed the Committee that the amendments would help to prevent similar violations.

65.  Recalling the statement of the Secretary General, the Committee of Ministers adopted a decision at that meeting which followed the terms of the decisions adopted in March and June 2017 (see paragraphs 60 to 62 above).

66.  At its ordinary meeting on 25 October 2017, in light of the lack of further developments, the Committee of Ministers adopted a fourth interim resolution putting Azerbaijan on formal notice that it had failed to fulfil its obligations (see CM/ResDH(2017)379).

67.  Finally, at its 1302nd Human Rights meeting (5-7 December 2017) it adopted its fifth interim resolution (CM/ResDH(2017)429) which triggered proceedings under Article 46 § 4:

“Recalling anew

a.  that in its above-mentioned judgment, the Court found not only a violation of Article 5 § 1 of  the Convention, as no facts or information had been produced giving rise to a suspicion justifying  the bringing of charges against the applicant or his arrest and pre-trial detention, but also a violation  of Article 18 taken in conjunction with Article 5, as the actual purpose of these measures was to silence or punish him for criticising the government;

b.  the respondent States obligation, under Article 46 § 1 of the Convention, to abide by all  final judgments in cases to which it has been a party and that this obligation entails, in addition to the payment of the just satisfaction awarded by the Court, the adoption by the authorities of the respondent State, where required, of individual measures to put an end to violations established and erase their consequences so as to achieve as far as possible restitutio in integrum;

c.  the Committees call, at its first examination on 4 December 2014, of the individual measures required in the light of the above judgment to ensure the applicants release without  delay;

d.  the Committees numerous subsequent decisions and interim resolutions stressing the fundamental flaws in the criminal proceedings revealed by the Courts conclusions under Article 18 combined with Article 5 of the Convention and calling for the applicants immediate and  unconditional release;

e.  that the criminal proceedings against the applicant concluded on 18 November 2016 before the Supreme Court without the consequences of the violations found by the European Court having  been drawn, in particular, that of Article 18 taken in conjunction with Article 5 of the Convention;

f.  that, over three years since the Courts judgment became final, the applicant remains in detention on the basis of the flawed criminal proceedings;

Considers that, in these circumstances, by not having ensured the applicants unconditional release, the Republic of Azerbaijan refuses to abide by the final judgment of the Court;

Decides to refer to the Court, in accordance with Article 46 § 4 of the Convention, the question whether the Republic of Azerbaijan has failed to fulfil its obligation under Article 46 § 1; ...”

68.  In accordance with the Committee of Ministers Rules (see paragraph 94 below) the views of the Republic of Azerbaijan were included in an Appendix to the resolution (see Annex to the present judgment). There, the Government set out the measures adopted to execute the judgment. In respect of individual measures they confirmed payment of the just satisfaction awarded by the Court. They also stated that on 29 April 2016 the Shaki Court of Appeal finalised its examination of Mr Mammadovs appeal and in doing so it carefully addressed the Courts conclusions in the first Mammadov judgment and remedied the deficiencies found in the proceedings leading to Mr Mammadovs conviction.

69.  In respect of general measures they referred to the Executive Order presented to the Committee of Ministers during the supervision process in 2017 (see paragraph 60 above). They also confirmed the adoption on 20 October 2017 by the Milli Medjlis of the Law on Amendments to the Criminal Code decriminalising certain acts and creating the possibility for those convicted for serious crimes to apply for conditional release after having served two-thirds of a criminal sentence.

70.  They concluded that they had taken the necessary measures to comply with the Courts judgment.

4.  Developments after the Committee of Ministers referral of the case to the Court under Article 46 § 4

71.  On 14 August 2018 the Government of Azerbaijan wrote to the Committee of Ministers informing them of the decision of the Shaki Court of Appeal and Mr Mammadovs release on 13 August 2018 (see paragraphs 28-32 above). The Committee of Ministers replied to the Government of Azerbaijan on 28 August 2018 asking them a number of questions on the factual and procedural developments in Mr Mammadovs case. The Government provided a memorandum in reply which was also commented on by Mr Mammadov in a separate submission (see documents DHDD(2018)816 and DH-DD(2018)891).

72.  The Committee of Ministers examined the first and second Mammadov judgments together in light of those written exchanges at its 1324th (Human Rights) meeting of 18-20 September 2018, and then the first Mammadov judgment at its 1325th ordinary meeting on 26 September 2018. It did not adopt any decisions relevant to the cases at those meetings.

73.  According to information provided by the Government of Azerbaijan, on 28 March 2019 the Supreme Court gave its decision in a cassation appeal by Mr Mammadov against the decision of the Court of Appeal. The Supreme Court upheld the appeal in part and amended the Shaki Court of Appeals judgment of 13 August 2018. It reduced the consolidated sentences imposed on Mr Mammadov to five years, six months and nine days imprisonment. In light of the time Mr Mammadov had already spent in prison, the Supreme Court considered his sentence to have been fully served. The Supreme Court also set aside the conditional sentence of two years imposed by the Shaki Court of Appeal, thus removing its associated restrictions on Mr Mammadov (see paragraphs 31-32 above) including the obligation on him to report to the Enforcement and Probation Department, and restrictions on his residence and travel.

D.  The second Mammadov judgment

74.  On 19 December 2014 Mr Mammadov made a second application to the Court alleging violations of the Convention arising from the conduct of his trial and conviction which followed his pre-trial detention examined by the Court in the first Mammadov judgment (see paragraphs 19-27 above).

75.  In the second Mammadov judgment, cited above, the Court found a violation of Article 6 § 1 in connection with his trial and conviction; events also examined by the Committee of Ministers in the execution proceedings for the first Mammadov judgment (see paragraphs 45 to 48 above).

76.  In that judgment, delivered on 16 November 2017, after the Committee of Ministers had put Azerbaijan on formal notice in relation to the first Mammadov judgment (see paragraph 66 above), the Court first considered in detail the scope of its examination, stating:

“202.  The scope of the [first] Ilgar Mammadov judgment was limited, inter alia, to the issues of compatibility with Articles 5 §§ 1 (c) and 4 and Article 18 of the Convention of the applicants detention during the pre-trial stage of the proceedings. In the present case, however, the Court is called upon to examine a different set of legal issues – namely, whether the criminal proceedings against the applicant, taken as a whole, were fair, as required by Article 6 of the Convention.

203.  While the issues to be examined and the legal standards applicable under Article 6 of the Convention are different, both the previous case and the present case concern the same criminal proceedings against the applicant involving the same charges stemming from the same events. As the Court held in the [first] Ilgar Mammadov judgment, during the pre-trial stage of the proceedings, the accusations against the applicant suffered from a prima facie lack of plausibility. In particular, the Court highlighted the fact that the applicant was accused of arriving in Ismayilli one day after the spontaneous and disorganised “acts of hooliganism” had already taken place and that within the short period of two hours, his overall stay in the town, he managed to seize a significant degree of control over the situation, turn the ongoing disorganised rioting into “organised acts” of disorder, establish himself as a leader of the protestors whom he had not known before and who had already gathered without his involvement, and directly cause all of their subsequent disorderly actions. As already noted, this lack of plausibility of the accusations, coupled with the attitude of the authorities towards the applicants political activities, called for a high level of scrutiny of the facts. The circumstances on which this previous finding of the Court was based remain unchanged in the present case. The Court will therefore proceed with analysing under Article 6 whether this deficiency has been compensated by the evidence presented at the trial and the reasons provided by the domestic courts.”

77.  Then, concluding in respect of Article 6, it found:

“237.  Having regard to the aforementioned considerations, the Court finds that the applicants rights to a reasoned judgment and to examine witnesses were infringed. His conviction was based on flawed or misrepresented evidence and his objections in this respect were inadequately addressed. The evidence favourable to the applicant was systematically dismissed in an inadequately reasoned or manifestly unreasonable manner. Even though the case was remitted once for a new examination by the Supreme Court and an attempt was made to address some of the defences requests and objections, none of the shortcomings noted above were eventually remedied. The above findings are sufficient to conclude that the criminal proceedings against the applicant, taken as a whole, did not comply with guarantees of a fair trial.”

78.  In relation to Mr Mammadovs complaint of a violation of Article 18 in conjunction with Article 6 the Court stated in the second Mammadov judgment, cited above:

“260.  The Court recalls that it has already held in [the first] Ilgar Mammadov judgment (cited above, §§ 142-43) that the restriction of the applicants liberty prior to the conviction which is the focus of the present application had been applied for purposes other than bringing him before a competent legal authority on a reasonable suspicion of having committed an offence. This led the Court in that case to find a breach of Article 18 taken in conjunction with Article 5 of the Convention (...).

261.  Furthermore, the Court observes that the question of whether Article 6 of the Convention contains any express or implied restrictions which may form the subject of the Courts examination under Article 18 of the Convention remains open ....

262.  Taking those circumstances into account and having further regard to the submissions of the parties and its findings under Article 6 § 1 of the Convention, the Court considers that there is no need to give a separate ruling on the complaint under Article 18 in the present case (compare Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 156, ECHR 2014, with further references).”

79.  Concerning the remaining issues, it found that Mr Mammadovs complaint under Articles 6 and 13 concerning the length of proceedings, and his complaint under Article 17 were inadmissible. It concluded that it was not necessary to examine separately the admissibility or merits of his complaints under Articles 13 and 14, or under Article 18 in conjunction with Article 6.

80.  Under Article 41, it awarded him EUR 10 000 for any non-pecuniary damage suffered (ibid., § 269).

II.  RELEVANT INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

A.  The International Law Commissions Articles on Responsibility of States for Internationally Wrongful Acts

81.  Following extensive work carried out over a number of decades on the legal principles of State responsibility as set out in a series of Draft Articles, in 2001 the International Law Commission adopted those Articles which became known as the Articles on Responsibility of States for Internationally Wrongful Acts (the “ARSIWA”). The International Law Commission submitted the text to the United Nations General Assembly in a report which contained commentaries on the Articles.[3]

82.  The United Nations General Assembly has given consideration to those Articles on a number of occasions since 2001. At its seventy-first session the Sixth Committee of the General Assembly adopted resolution 71/133 on 19 December 2016 which acknowledged the growing number of decisions of international courts, tribunals and other bodies referring to them, and continued to acknowledge their importance and usefulness.

83.  The Articles formulate general conditions under international law for the State to be considered responsible for wrongful actions and omissions, and the legal consequences which flow therefrom. Concerning the applicability of the Articles, paragraph (4) (b) of the General Commentary states as follows:

“... Nor do the articles cover such indirect or additional consequences as may flow from the responses of international organisations to wrongful conduct. In carrying out their functions it may be necessary for international organisations to take a position on whether a State has breached an international obligation. But even where this is so, the consequences will be those determined by or within the framework of the constituent instrument of the organisation, and these fall outside the scope of the articles.”

84.  Article 30 which relates to cessation and non-repetition reads:

“The State responsible for the internationally wrongful act is under an obligation:

(a)  to cease that act, if it is continuing;

(b)  to offer appropriate assurances and guarantees of non-repetition, if circumstances so require.”

85.  Article 31 is titled “Reparation” and states:

“1.  The responsible State is under an obligation to make full reparation for the injury caused by the internationally wrongful act.

2.  Injury includes any damage, whether material or moral, caused by the internationally wrongful act of a State.”

86.  According to the commentaries on that article a number of principles arising from international law should be used to interpret those provisions:

“(9)  Paragraph 2 addresses a further issue, namely the question of a causal link between the internationally wrongful act and the injury. It is only “[i]njury ... caused by the internationally wrongful act of a State” for which full reparation must be made. This phrase is used to make clear that the subject matter of reparation is, globally, the injury resulting from and ascribable to the wrongful act, rather than any and all consequences flowing from an internationally wrongful act.

(10)  The allocation of injury or loss to a wrongful act is, in principle, a legal and not only a historical or causal process [...]. But other factors may also be relevant: for example, whether State organs deliberately caused the harm in question, or whether the harm caused was within the ambit of the rule which was breached, having regard to the purpose of that rule. In other words, the requirement of a causal link is not necessarily the same in relation to every breach of an international obligation[4]. In international as in national law, the question of remoteness of damage “is not a part of the law which can be satisfactorily solved by search for a single verbal formula”. The notion of a sufficient causal link which is not too remote is embodied in the general requirement in article 31 that the injury should be in consequence of the wrongful act, but without the addition of any particular qualifying phrase.

(11)  A further element affecting the scope of reparation is the question of mitigation of damage. Even the wholly innocent victim of wrongful conduct is expected to act reasonably when confronted by the injury. Although often expressed in terms of a “duty to mitigate”, this is not a legal obligation which itself gives rise to responsibility. It is rather that a failure to mitigate by the Injured Party may preclude recovery to that extent ...”

87.  Article 32 is titled “Irrelevance of internal law”:

“The responsible State may not rely on the provisions of its internal law as justification for failure to comply with its obligations under this part.”

88.  Articles 34 to 37 address the constituent elements of reparation, (restitution, compensation and satisfaction):

Article 34. Forms of reparation

Full reparation for the injury caused by the internationally wrongful act shall take the form of restitution, compensation and satisfaction, either singly or in combination, in accordance with the provisions of this chapter.

Article 35. Restitution

A State responsible for an internationally wrongful act is under an obligation to make restitution, that is, to re-establish the situation which existed before the wrongful act was committed, provided and to the extent that restitution:

(a)  is not materially impossible;

(b)  does not involve a burden out of all proportion to the benefit deriving from restitution instead of compensation.

Commentary

(1)  In accordance with article 34, restitution is the first of the forms of reparation available to a State injured by an internationally wrongful act. Restitution involves the re-establishment as far as possible of the situation which existed prior to the commission of the internationally wrongful act, to the extent that any changes that have occurred in that situation may be traced to that act. In its simplest form, this involves such conduct as the release of persons wrongly detained or the return of property wrongly seized. In other cases, restitution may be a more complex act.

...

Article 36. Compensation

1.  The State responsible for an internationally wrongful act is under an obligation to compensate for the damage caused thereby, insofar as such damage is not made good by restitution.

2.  The compensation shall cover any financially assessable damage including loss of profits insofar as it is established.

Article 37. Satisfaction

1.  The State responsible for an internationally wrongful act is under an obligation to give satisfaction for the injury caused by that act insofar as it cannot be made good by restitution or compensation.

2.  Satisfaction may consist in an acknowledgement of the breach, an expression of regret, a formal apology or another appropriate modality.

3.  Satisfaction shall not be out of proportion to the injury and may not take a form humiliating to the responsible State.”

B.  The Committee of Ministers supervision of the execution of the Courts judgments

89.  The Committee of Ministers, which is the executive body of the Council of Europe, supervises the execution of the judgments of the Court under Article 46 of the Convention. For this purpose it has adopted Rules of the Committee of Ministers for the supervision of the execution of judgments and of the terms of friendly settlements reflecting the principles of state responsibility in international law. It has also adopted a number of “practical modalities” which govern its daily work.

1.  The Committee of Ministers Rules

90.  The Committee of Ministers adopted the Rules governing the supervision of the execution of judgments on 10 May 2006 at the 964th meeting of the Ministers Deputies (later amended on 18 January 2017 at the 1275th meeting of the Ministers Deputies).

91.  Rule 6 states as follows:

Rule 6 - Information to the Committee of Ministers on the execution of the judgment

1.  When, in a judgment transmitted to the Committee of Ministers in accordance with Article 46, paragraph 2, of the Convention, the Court has decided that there has been a violation of the Convention or its protocols and/or has awarded just satisfaction to the Injured Party under Article 41 of the Convention, the Committee shall invite the High Contracting Party concerned to inform it of the measures which the High Contracting Party has taken or intends to take in consequence of the judgment, having regard to its obligation to abide by it under Article 46, paragraph 1, of the Convention.

2.  When supervising the execution of a judgment by the High Contracting Party concerned, pursuant to Article 46, paragraph 2, of the Convention, the Committee of Ministers shall examine:

a.  whether any just satisfaction awarded by the Court has been paid, including as the case may be, default interest; and

b.  if required, and taking into account the discretion of the High Contracting Party concerned to choose the means necessary to comply with the judgment, whether:

i.  individual measures1 have been taken to ensure that the violation has ceased and that the Injured Party is put, as far as possible, in the same situation as that party enjoyed prior to the violation of the Convention;

ii.  general measures2 have been adopted, preventing new violations similar to that or those found or putting an end to continuing violations.

__________________

1.  For instance, the striking out of an unjustified criminal conviction from the criminal records, the granting of a residence permit or the reopening of impugned domestic proceedings (see on this latter point Recommendation Rec(2000)2 of the Committee of Ministers to member states on the re-examination or reopening of certain cases at domestic level following judgments of the European Court of Human Rights, adopted on 19 January 2000 at the 694th meeting of the Ministers Deputies).

2.  For instance, legislative or regulatory amendments, changes of case-law or administrative practice or publication of the Courts judgment in the language of the respondent state and its dissemination to the authorities concerned.”

92.  Rule 8 provides for the accessibility of information submitted in the supervision process:

Rule 8 - Access to information

1.  The provisions of this Rule are without prejudice to the confidential nature of the Committee of Ministers deliberations in accordance with Article 21 of the Statute of the Council of Europe.

2.  The following information shall be accessible to the public unless the Committee decides otherwise in order to protect legitimate public or private interests:

a.  information and documents relating thereto provided by a High Contracting Party to the Committee of Ministers pursuant to Article 46, paragraph 2, of the Convention;

b.  information and documents relating thereto provided to the Committee of Ministers, in accordance with the present Rules, by the Injured Party, by nongovernmental organisations or by national institutions for the promotion and protection of human rights.

...”

93.  Rule 9 allows information to be submitted to the Committee of Ministers by individual applicants, non-governmental organisations and other bodies on the execution of a judgment. It states:

Rule 9 - Communications to the Committee of Ministers

1.  The Committee of Ministers shall consider any communication from the Injured Party with regard to payment of the just satisfaction or the taking of individual measures.

2.  The Committee of Ministers shall be entitled to consider any communication from non-governmental organisations, as well as national institutions for the promotion and protection of human rights, with regard to the execution of judgments under Article 46, paragraph 2, of the Convention.

3.  The Committee of Ministers shall also be entitled to consider any communication from an international intergovernmental organisation or its bodies or agencies whose aims and activities include the protection or the promotion of human rights, as defined in the Universal Declaration of Human Rights, with regard to the issues relating to the execution of judgments under Article 46, paragraph 2, of the Convention which fall within their competence.

4.  The Committee of Ministers shall likewise be entitled to consider any communication from an institution or body allowed, whether as a matter of right or upon special invitation from the Court, to intervene in the procedure before the Court, with regard to the execution under Article 46, paragraph 2, of the Convention of the judgment either in all cases (in respect of the Council of Europe Commissioner for Human Rights) or in all those concerned by the Courts authorisation (in respect of any other institution or body).

5.  The Secretariat shall bring, in an appropriate way, any communication received under paragraph 1 of this Rule, to the attention of the Committee of Ministers.

6.  The Secretariat shall bring any communication received under paragraphs 2, 3 or 4 of this Rule to the attention of the State concerned. When the State responds within five working days, both the communication and the response shall be brought to the attention of the Committee of Ministers and made public. If there has been no response within this time limit, the communication shall be transmitted to the Committee of Ministers but shall not be made public. It shall be published ten working days after notification, together with any response received within this time limit. A State response received after these ten working days shall be circulated and published separately upon receipt.”

94.  Rule 11 sets out the procedure in infringement proceedings under Article 46 § 4 of the Convention:

Rule 11- Infringement proceedings

1.  When in accordance with Article 46, paragraph 4, of the Convention the Committee of Ministers considers that a High Contracting Party refuses to abide by a final judgment in a case to which it is a party, it may, after serving formal notice on that Party and by decision adopted by a majority vote of two-thirds of the representatives entitled to sit on the Committee, refer to the Court the question whether that Party has failed to fulfil its obligation.

2.  Infringement proceedings should be brought only in exceptional circumstances. They shall not be initiated unless formal notice of the Committees intention to bring such proceedings has been given to the High Contracting Party concerned. Such formal notice shall be given ultimately six months before the lodging of proceedings, unless the Committee decides otherwise, and shall take the form of an interim resolution. This Resolution shall be adopted by a majority vote of two-thirds of the representatives entitled to sit on the Committee.

3.  The referral decision of the matter to the Court shall take the form of an interim resolution. It shall be reasoned and concisely reflect the views of the High Contracting Party concerned.

4.  The Committee of Ministers shall be represented before the Court by its Chair unless the Committee decides upon another form of representation. This decision shall be taken by a two-thirds majority of the representatives casting a vote and a majority of the representatives entitled to sit on the Committee.”

95.  Rule 16 addresses the adoption of interim resolutions in the execution process and their intended function:

Rule 16 – Interim resolutions

In the course of its supervision of the execution of a judgment or of the terms of a friendly settlement, the Committee of Ministers may adopt interim resolutions, notably in order to provide information on the state of progress of the execution or, where appropriate, to express concern and/or to make suggestions with respect to the execution.”

96.  Rule 17 states:

Rule 17 - Final resolution

After having established that the High Contracting Party concerned has taken all the necessary measures to abide by the judgment or that the terms of the friendly settlement have been executed, the Committee of Ministers shall adopt a Resolution concluding that its functions under Article 46, paragraph 2, or Article 39, paragraph 4, of the Convention have been exercised.”

2.  The Committee of Ministers procedures

97.  The procedures for the supervision of the execution of judgments were adopted by the Committee of Ministers in 2010 (see Information document: CM/Inf/DH(2010)37).

98.  The procedures were based on two principles. The first is that of “continuous supervision”, meaning that all final judgments remain under the continuous supervision of the Committee of Ministers until the Committee closes its supervision procedure by adopting a final resolution (see paragraph 96 above).

99.  The second principle is that of prioritisation, as implemented through the Committee of Ministers “twin-track” approach. In line with that approach, all cases pending in the supervision process will be examined under the “standard supervision” track unless, because of its specific nature, a case warrants consideration under the “enhanced supervision” track.

100.  Applying these two principles means that it is not necessary to include every case pending execution on the agenda of the Committee of Ministers quarterly Human Rights meetings. These meetings are dedicated to the supervision of the Courts judgments and held in March, June, September and December (in accordance with Article 3 of the Statute of the Council of Europe and Section III. 3. of the Committees general Rules of Procedure). The cases pending execution remain under the Committees continued supervision, as entrusted to the Committees secretariat. The Committees quarterly meetings are therefore reserved for the examination of a minority of the cases pending which are classified under the enhanced procedure and which may require more active intervention by the Committee such as the adoption of decisions and/or interim resolutions, in the latter case usually following debate and sometimes a vote.

101.  The types of cases that may be placed in the enhanced procedure are judgments requiring urgent individual measures; pilot judgments; judgments raising structural and/or complex problems as identified by the Court or by the Committee of Ministers; and interstate cases.

102.  In order to allow the Committee of Ministers to effectively carry out its supervision role respondent states should submit Action Plans and/or Action reports to the Committee to inform it of the measures planned and/or adopted to execute a judgment of the Court (see also paragraph 91 above about Rule 6 of the Rules).

103.  For cases classified in the enhanced procedure, the Committee of Ministers entrusts its Secretariat with a role of more intensive and pro-active cooperation with States.

3.  The Committee of Ministers practice

(a)  Introduction

104.  There have been relatively few applications to the Court under Article 18 in conjunction with Article 5 (for a summary of the Courts caselaw see the recent judgment in Merabishvili v. Georgia [GC]no. 72508/13, §§ 264-282, 28 November 2017). To date there have been nine cases where the Court has found such a violation, including in the first Mammadov judgment. The first was Gusinskiy v. Russia, no. 70276/01, ECHR 2004IV. After that, Cebotari v. Moldova, no. 35615/06, 13 November 2007; then two cases against Ukraine: Lutsenko v. Ukraine, no. 6492/11, 3 July 2012, and Tymoshenko v. Ukraine, no. 49872/11, 30 April 2013. Those were followed by Rasul Jafarov v. Azerbaijan, no. 69981/14, 17 March 2016Merabishvili v. Georgia, cited above, Mammadli v. Azerbaijanno. 47145/1419 April 2018, and Rashad Hasanov and Others v. Azerbaijan, nos. 48653/13 and 3 others, 7 June 2018.

105.  Of the eight cases listed above, three became final relatively recently and have not yet been examined by the Committee of Ministers – Merabishvili, Mammadli, and Rashad Hasanov cited above. Four cases have been examined by the Committee and are pending in the supervision procedure – Gusinskiy, Lutsenko, Tymoshenko and Rasul Jafarov, all cited above. Finally, the Committee of Ministers has closed the supervision procedure in one case, Cebotari, cited above. An overview of the execution process is set out below.

(b)  Cases pending supervision before the Committee of Ministers where the Court found a violation of Article 18 in conjunction with Article 5

(i)  Individual measures

106.  In the four cases pending supervision where there has been a violation of Article 18 in conjunction with Article 5, the Committee of Ministers has examined three elements taken by respondent states as individual measures – payment of the just satisfaction, erasure of the negative consequences of the impugned decision, and release of the applicants following the judgment.

107.  The Committee noted that payment of the just satisfaction and release of the applicants had occurred in Lutsenko, cited above (examination at the 1172nd Human Rights meeting (4-6 June 2013) and Tymoshenko, cited above (examination at the 1193rd Human Rights meeting (4-6 March 2014)). In Gusinskiy, cited above (examination at the 1243rd Human Rights meeting (8-9 December 2015)), the Committee noted that the applicant was released prior to the Courts judgment becoming final and the commercial agreement the applicant was intimidated into signing whilst held in detention on remand was not enforced.

108.  In Rasul Jafarov, cited above, the applicant was pardoned and released the day that the judgment of the European Court was delivered, however the just satisfaction was not paid in full. Notwithstanding his pardon, as a result of his conviction the applicant was prevented from standing for any elections in Azerbaijan until 2021, and from admission to the Bar Association also until 2021. In the decision adopted at the Committees 1294th Human Rights meeting (19-21 September 2017) the Committee:

“1.  urged the authorities to pay without delay the remaining amount of just satisfaction, including default interest;

2.  in view of the seriousness of the consequences which the applicant continues to suffer despite his early release, urged the authorities to explore all avenues including a reopening of the impugned proceedings in order to erase the consequences of the violations found;”

(ii)  General measures

109.  In respect of the general measures taken in the four cases pending supervision to avoid similar violations of Article 18 in conjunction with Article 5, the Committees Secretariats analysis in the cases of Tymoshenko and Lutsenko (see the Committees examination of the case at its 1193rd Human Rights meeting (4-6 March 2014)) indicated:

“... reform of the prosecution service and the constitutional reform aimed at strengthening the independence of the judiciary, appear relevant and interesting and a more in-depth examination is under way (both these draft legislative reforms have been examined from a more general point of view by the Venice Commission in 2013 – see CDLAD(2013)025E and CDLAD(2013)034E). It also underlined that the progress achieved in these respects is also followed in the context of other groups of cases, notably the Oleksandr Volkov case, also dealing with important shortcomings in the organisation of the Ukrainian judiciary.”

110.  In the third case, Gusinsky, the Secretariats analysis prepared at the 1243rd meeting (8-9 December 2015) advised the Committee in relation to the violation of Article 18 in conjunction with Article 5 that:

“... it appears that this violation was closely linked to the vagueness of the law at the time and the absence of effective judicial review of detention of suspects. The new CCP adopted in 2001 appears to have eliminated the vagueness of Article 90 of the 1960 CCP. Effective judicial review has also been introduced. Accordingly, the kind of abuse of power by the executive and the prosecutor services at issue in the Gusinskiy case would today be subjected to effective judicial review. These developments also appear to address the violation of Article 5 found in this case.”

111.  In its decision at that meeting the Committee:

“... welcomed the efforts made by the Russian authorities aimed at aligning Russian legislation and practice with the Convention requirements under Article 5 of the Convention”.

However, the Gusinsky case remains pending to ensure supervision of other elements arising from the judgment in the context of the Committees supervision of the Klyakin group v. Russia (see the examination of that group of cases at its 1294th Human Rights meeting (19-21 September 2017)).

112.  The general measures in the case of Rasul Jafarov, cited above, were considered by the Committee to be the same as in the first Mammadov judgment and therefore that case also remains pending supervision (examination at the 1294th Human Rights meeting (19-21 September 2017)).

(c)  Case where the Court found a violation of Article 18 in conjunction with Article 5 and the Committee of Ministers has closed the supervision procedure

113.  As mentioned above (see paragraph 105), the Committee of Ministers has closed the supervision process in Cebotari, cited above. In that case, the applicant had been released and acquitted by the domestic courts before the judgment of this Court became final (see Cebotari, cited above, § 36). Concerning the general measures the Committee was advised (see the Order of Business from the 1259th Human Rights meeting (7-8 June 2016)) that:

“the reform of the Moldovan prosecution service, and notably the new Law on the Prosecution Service of February 2016, appear to improve and consolidate the independence of the prosecution from executive and legislative powers (in particular as regards the handling of individual cases), exclude political involvement of prosecutors, including the Prosecutor General, and enhance their criminal and disciplinary accountability. Taking also into account the fact that no further violations of Article 18 have been established since, these measures would appear in principle capable of preventing abuse of the kind here at issue. As the question of individual measures is resolved, it is accordingly proposed to close the supervision of the Cebotari case.”

114.  Accordingly, the Committee decided to close its supervision of the case at its 1259th Human Rights meeting (8 June 2016 (see Final Resolution CM/ResDH(2016)147)).

C.  Protocol No. 14 to the European Convention on Human Rights

115.  The idea of introducing infringement proceedings as a procedural possibility in the Convention was set out by the Parliamentary Assembly to the Council of Europe in its Resolution 1226(2000) and followed up in Assembly Recommendation 1477(2000). The initial proposal was to amend the Convention to introduce a system of “astreintes” (daily fines for a delay in the performance of a legal obligation) to be imposed on states that persistently fail to execute a judgment. The Recommendation does not indicate whether the Committee of Ministers or the Court was intended to have the power to impose a fine.

116.  The proposal to impose fines was not ultimately taken up in Protocol 14 but it initiated a debate which led to the insertion of Article 46 § 4 in the Convention. That debate was about the need to increase the Committee of Ministers powers when supervising the execution of judgments. As it states in the Explanatory Report to Protocol No. 14:

Measures to be taken concerning execution of judgments

16.  Execution of the Courts judgments is an integral part of the Convention system. The measures that follow are designed to improve and accelerate the execution process. The Courts authority and the systems credibility both depend to a large extent on the effectiveness of this process. Rapid and adequate execution has, of course, an effect on the influx of new cases: the more rapidly general measures are taken by States Parties to execute judgments which point to a structural problem, the fewer repetitive applications there will be. In this regard, it would be desirable for states, over and above their obligations under Article 46, paragraph 1, of the Convention, to give retroactive effect to such measures and remedies. Several measures advocated in the above-mentioned recommendations and resolutions pursue this aim. In addition, it would be useful if the Court and, as regards the supervision of the execution of judgments, the Committee of Ministers, adopted a special procedure so as to give priority treatment to judgments that identify a structural problem capable of generating a significant number of repetitive applications, with a view to securing speedy execution of the judgment. The most important Convention amendment in the context of execution of judgments of the Court involves empowering the Committee of Ministers to bring infringement proceedings in the Court against any state which refuses to comply with a judgment.

17.  The measures referred to in the previous paragraph are also designed to increase the effectiveness of the Convention system as a whole. While the supervision of the execution of judgments generally functions satisfactorily, the process needs to be improved to maintain the systems effectiveness

...

Article 46 – Binding force and execution of judgments

...

98.  Rapid and full execution of the Courts judgments is vital. It is even more important in cases concerning structural problems, so as to ensure that the Court is not swamped with repetitive applications. For this reason, ever since the Rome ministerial conference of 3 and 4 November 2000 (Resolution I), it has been considered essential to strengthen the means given in this context to the Committee of Ministers. The Parties to the Convention have a collective duty to preserve the Courts authority – and thus the Convention systems credibility and effectiveness – whenever the Committee of Ministers considers that one of the High Contracting Parties refuses, expressly or through its conduct, to comply with the Courts final judgment in a case to which it is party.

99.  Paragraphs 4 and 5 of Article 46 accordingly empower the Committee of Ministers to bring infringement proceedings in the Court (which shall sit as a Grand Chamber – see new Article 31, paragraph b), having first served the state concerned with notice to comply. The Committee of Ministers decision to do so requires a qualified majority of two thirds of the representatives entitled to sit on the Committee. This infringement procedure does not aim to reopen the question of violation, already decided in the Courts first judgment. Nor does it provide for payment of a financial penalty by a High Contracting Party found in violation of Article 46, paragraph 1. It is felt that the political pressure exerted by proceedings for noncompliance in the Grand Chamber and by the latters judgment should suffice to secure execution of the Courts initial judgment by the state concerned.

100.  The Committee of Ministers should bring infringement proceedings only in exceptional circumstances. None the less, it appeared necessary to give the Committee of Ministers, as the competent organ for supervising execution of the Courts judgments, a wider range of means of pressure to secure execution of judgments. Currently the ultimate measure available to the Committee of Ministers is recourse to Article 8 of the Council of Europes Statute (suspension of voting rights in the Committee of Ministers, or even expulsion from the Organisation). This is an extreme measure, which would prove counter-productive in most cases; indeed the High Contracting Party which finds itself in the situation foreseen in paragraph 4 of Article 46 continues to need, far more than others, the discipline of the Council of Europe. The new Article 46 therefore adds further possibilities of bringing pressure to bear to the existing ones. The procedures mere existence, and the threat of using it, should act as an effective new incentive to execute the Courts judgments. It is foreseen that the outcome of infringement proceedings would be expressed in a judgment of the Court.”

THE LAW

ALLEGED FAILURE TO FULFIL THE OBLIGATION UNDER ARTICLE 46 § 1

117.  By an interim resolution of 5 December 2017, the Committee of Ministers referred to the Court, in accordance with Article 46 § 4 of the Convention, the question whether the Republic of Azerbaijan had failed to fulfil its obligation under Article 46 § 1 of the Convention to abide by the Courts judgment of 22 May 2014 in the Ilgar Mammadov case (“the first Mammadov judgment”, see paragraph 1 above).

118.  Article 46 of the Convention states as follows:

“1.  The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2.  The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution.

3.  If the Committee of Ministers considers that the supervision of the execution of a final judgment is hindered by a problem of interpretation of the judgment, it may refer the matter to the Court for a ruling on the question of interpretation. A referral decision shall require a majority vote of two thirds of the representatives entitled to sit on the Committee.

4.  If the Committee of Ministers considers that a High Contracting Party refuses to abide by a final judgment in a case to which it is a party, it may, after serving formal notice on that Party and by decision adopted by a majority vote of two thirds of the representatives entitled to sit on the Committee, refer to the Court the question whether that Party has failed to fulfil its obligation under paragraph 1.

5.  If the Court finds a violation of paragraph 1, it shall refer the case to the Committee of Ministers for consideration of the measures to be taken. If the Court finds no violation of paragraph 1, it shall refer the case to the Committee of Ministers, which shall close its examination of the case.”

A.  Submissions

1.  The Committee of Ministers

119.  In its initial comments, referring to the Courts case-law, the Committee of Ministers recalled that the Courts finding of a violation is in principle declaratory. It emphasised the general principles underpinning the execution process explaining that where the Court has found a breach of the Convention or its Protocols the respondent State has a legal obligation not just to pay those concerned the sums awarded by way of just satisfaction, but also to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the general and/or, if appropriate individual measures to be adopted in their domestic legal order to put an end to the violation found by the Court.

120.  The Committee then recalled the circumstances of the first Mammadov judgment and stated that in its view the Courts finding of a violation of Article 18 in conjunction with Article 5 challenged the foundation of the criminal proceedings against the applicant. Therefore, at its first examination of the case the Committee called upon the authorities to ensure the applicants release without delay (see the decision adopted at its 1214th Human Rights meeting (2-4 December 2014), cited at paragraph 45 above). Subsequently, the absence of any remedial action had led the Committee to call for the applicants immediate and unconditional release, on the basis that the proceedings were fundamentally flawed (see the decisions adopted at its 1230th Human Rights meeting (11 June 2015) and 1288th Human Rights meeting (6-7 June 2017) (see paragraph 62 above)).

121.  The submissions then summarised the factual developments that occurred in the supervision process, and the content of the Committees decisions and interim resolutions.

122.  The Committee of Ministers concluded stating that at no point since the judgment became final had the national authorities shown any sign of having drawn the consequences of the violations found by the Court, in particular under Article 18 taken in conjunction with Article 5, nor any intention of taking the necessary action. By that stage, that is by December 2017, well over three years since the judgment became final, the position could no longer be characterised as a delay in execution but instead had to be recognised as a refusal to execute. Moreover, it appeared from the views of the Republic of Azerbaijan (as set out in the appendix to Interim Resolution CM/ResDH(2017)429) that the authorities considered that the completion of the criminal proceedings and the payment of the just satisfaction awarded by the Court were all that was required in terms of individual measures to comply with the judgment.

123.  In further comments the Committee of Ministers responding to the arguments raised by the Government underlined the difference between the first Mammadov judgment and the Courts judgments in Lutsenko and Tymoshenko, both cited above. In neither of those two cases did the Court find it established that there was no “reasonable suspicion” underlying the applicants arrest and detention and consequently the nature of the violations was more circumscribed. They also recalled that the applicants in those cases were released at an early stage in the supervisory procedure.

124.  It rejected the argument that the Committees use of language had been inconsistent. By calling for Mr Mammadovs “unconditional release” the Committee was simply providing a further specification of what was required in a manner that was fully in keeping with its analysis of the first Mammadov judgment.

125.  In comments submitted following Mr Mammadovs release on 13 August 2018, the Committee of Ministers confirmed that it had been informed of Mr Mammadovs release subject to certain conditions imposed upon him by the Shaki Court of Appeal. The Committee enclosed the memorandum from the Government containing replies to questions it had posed, and Mr Mammadovs comments on that memorandum (see paragraph 71 above). The content of those documents corresponded to their respective comments recapitulated below (see paragraphs 133-134 and 141142). The Committee indicated their hope that the information submitted would assist the Court in its deliberations on the case (in the French version « aideront la Cour à statuer sur cette affaire »).

2.  The Government

126.  In their initial comments the Government recalled their views as set out in the Appendix to Interim Resolution CM/ResDH(2017)429 (see Annex).

127.  In respect of the individual measures the Government indicated that the just satisfaction had been paid to Mr Mammadov. They referred to the re-examination of the case by the Shaki Court of Appeal on 29 April 2016, in which, according to the Government, it “... carefully addressed the Courts conclusions drawn in the present judgment and remedied the deficiencies found in the proceedings leading to Mr Mammadovs conviction”. The submissions then highlighted the amendment made to the Criminal Code of the Republic of Azerbaijan on 20 October 2017 providing for the possibility of applying for conditional release after serving twothirds of a term of imprisonment and stated that Mr Mammadov was eligible for conditional release from 1 December 2017.

128.  As to the general measures, the Government referred to the mission of the Secretary Generals representative to Azerbaijan of 11 January 2017 and the authorities readiness to examine all avenues suggested by the mission to further execute the Courts judgment. The submissions also summarised the content of the Executive order signed by the President of the Republic of Azerbaijan on 10 February 2017 “On improvement of operation of penitentiary, humanization of penal policies and extension of application of alternative sanctions and non-custodial procedural measures of restraint”. The Government explained that this Order and contemporaneous amendments to the Criminal Code had served to decriminalise activities in Azerbaijan and reduce the number of detainees in pre-trial detention.

129.  The Government contrasted the developments in the supervision proceedings in the first Mammadov judgment with the proceedings in Lutsenko and Tymoshenko, both cited above, where the Committee of Ministers had not immediately called for release of the applicants notwithstanding that the Court had also found violations of Article 18 in conjunction with Article 5 in those cases. Noting that the applicants in those cases were later released, the Government maintained that this difference in approach showed that the Committee had not consistently applied the principles of the supervision procedure.

130.  Highlighting the absence of any indication in the Courts judgment about securing Ilgar Mammadovs immediate release, the Government compared this with the indication given in Fatullayev v. Azerbaijan, no. 40984/07, 22 April 2010. The Government inferred that this contrast meant that such a measure was not necessary in the first Mammadov judgment and also demonstrated inconsistency in the Committees approach. They also submitted that the Committee had been inconsistent in calling initially for the applicants “immediate release” and only later for his “unconditional” release. The Government concluded that, in light of the measures implemented, they had fully complied with the first Mammadov judgment.

131.  In further comments, the Government criticised Mr Mammadov for relying in argument on later judgments of the Court and emphasised that the infringement proceedings concerned only the first Mammadov judgment.

132.  They also underlined that the Committee of Ministers position would imply that Mr Mammadov had to be released notwithstanding the fact that the national courts judgment had become final and in the absence of any direct indication by the Court.

133.  In comments submitted following Mr Mammadovs release, the Government highlighted that on 13 August 2018 the Shaki Court of Appeal had lifted the preventive measure of arrest and released the applicant, thus putting an end to the violation established in the first Mammadov judgment. In the view of the Government this responded to the Committee of Ministers call for the applicant to be unconditionally released. Giving reasons as to why Mr Mammadovs release should be viewed as unconditional, the Government first noted that it was possible for Mr Mammadov to appeal the decision of the Shaki Court of Appeal. Second, they indicated that the conditions imposed on Mr Mammadov related to his probation and not to his release, which meant that those conditions could be challenged by him at his local first instance court and that his conviction in the second Mammadov judgment had nothing to do with the present request under Article 46 § 4. Third, the Government reviewed the decisions of the Committee of Ministers and concluded that in using the word “unconditional” in its decisions the Committee had meant that “there should be no pre-condition envisaged for the applicant to be released ... for example, his application with the judicial authorities”.

134.  The comments concluded that given the aims of the Article 46 § 4 procedure and its exceptional nature the matter had been resolved and there was no need for further examination of the question under Article 46 § 4 of the Convention by the Court.

3.  Ilgar Mammadov

135.  In his initial comments, Mr Mammadov submitted that the execution of the first Mammadov judgment required his immediate and unconditional release, accompanied by an unequivocal recognition by the Republic of Azerbaijan that his detention since his remand in custody on 4 February 2013 was not only contrary to the Convention but also to the law of the Republic of Azerbaijan.

136.  With references to the Courts case-law, Mr Mammadov made seven propositions to support his submission, namely that the High Contracting Parties are bound to abide by the final judgments of the Court in any case to which they are parties; this obligation is not limited to the payment of just satisfaction but may also entail the adoption of general and/or individual measures; the discretion of High Contracting parties to choose those measures is not absolute; the determination of which individual measures are required falls within the responsibility of the Committee of Ministers under Article 46 § 2 of the Convention; the only appropriate individual measure to be adopted by a High Contracting Party where a person continues to be detained pursuant to a process found by the Court to amount to an abuse of his rights under the Convention will be for him or her to be released in circumstances involving an unequivocal recognition that his or her detention was contrary to those rights; the individual measure required by the first Mammadov judgment was to release him in circumstances involving an unequivocal recognition that his detention was contrary to the laws of Azerbaijan and the Convention; the Republic of Azerbaijan could have adopted this measure but had not, and its continued delay had aggravated the original finding of the violation of Article 18 and 5, which meant that it had not fulfilled its obligation under Article 46 § 1 of the Convention.

137.  Submitting that the adoption of individual measures in the first Mammadov judgment required his immediate release, Mr Mammadov referred to a number of cases in the Courts case-law where the Court had indicated in its judgment that release at the earliest possible dateimmediate release or release without further delay should occur. He concluded that the common element in those cases was that there was no conceivable legal basis for the deprivation of liberty involved. Also, release had to be immediate or very quick because the seriousness of the violation meant that the respondent State had very limited scope for postponing the execution of the judgments concerned.

138.  Notwithstanding the absence of an indication in the first Mammadov judgment, it should be viewed in the same light as those judgments where there was no conceivable legal basis for the deprivation of liberty. Mr Mammadov contended that this interpretation was supported by the Courts findings in the first Mammadov judgment, and considered that the entire process from his remand in custody onwards had amounted to a flagrant denial of justice. Taking this into account, only unconditional release would constitute proper execution, as other types of release would be at odds with the fundamentally flawed criminal process in the first Mammadov judgment.

139.  In further comments Mr Mammadov acknowledged payment of the just satisfaction but argued that this was not the only individual measure needed in his case. He underlined that the domestic proceedings had not addressed any element of the first Mammadov judgment and could not be considered as individual measures in his case. For the same reasons advanced by the Committee of Ministers (see paragraph 123 above) he argued that the cases of Lutsenko and Tymoshenko, both cited above, were different to his case and therefore it was appropriate for the Committee to treat them differently in the supervision process.

140.  Finally, he accepted that the Committee of Ministers had used slightly different formulations in its use of language when calling for his release but that the language remained completely coherent with the Committees position and there was no basis for asserting any inconsistency in the Committees approach.

141.  In comments submitted following his release, Mr Mammadov underlined that the judgment of the Shaki Court of Appeal of 13 August 2018 made no reference to the first Mammadov judgment, rejected the criticisms of the Court in the second Mammadov judgment, and had upheld his conviction, changing only his sentence. Recalling the conditions of his release (see paragraphs 31-32 above) Mr Mammadov submitted that for two years he is required to report to the Probation Office every ten days to sign a register, although no document confirming the need for such appearance had been issued to him. There remained the possibility for him to be returned to prison under what he described as vague provisions in the Criminal Code if he systematically or deliberately evades his “duty of correction”, or other duties placed on him by the court or commits other crimes. Mr Mammadov maintained that the restrictions placed on him affect the extent to which he is able to engage in legitimate political activities, thus prolonging the measures that have been used to silence or punish him for criticising the Government. He did not comment on the possibility to appeal those restrictions.

142.  Concerning the question whether the first Mammadov judgment had been executed, he indicated that his release occurred three years and ten months after the Courts judgment and therefore was not without delay and could not be considered “timely”. Recalling the explicit and implicit restrictions on him under domestic law Mr Mammadov stated that his release could only be characterised as “conditional”. He concluded that even if his release were to be regarded as belated execution of the judgment (which in his view it was not), there had already been a substantial failure by the Government to fulfil its obligation under Article 46 § 1 at the time the referral request was made.

B.  The Courts Assessment

1.  Procedural issues

143.  Following Mr Mammadovs release, the Government indicated that they considered the matter resolved and that there was no need for further examination of the question under Article 46 § 4 of the Convention by the Court (see paragraph 134 above).

144.  The Court notes that none of the provisions in Article 46 mention the possibility of withdrawing a case referred to the Court. However, they make clear that only the Committee of Ministers can initiate a referral under Article 46 § 4. Given this procedural prerogative, the collective responsibility of the Committee of Ministers and the inter-institutional character of the proceedings, the Court considers that it is not excluded that the powers afforded to the Committee of Ministers under Article 46 also imply that the Committee could withdraw a case referred to the Court.

145.  However, the Committee of Ministers has not done so in the present proceedings. Following Mr Mammadovs conditional release, it examined the case in the light of those new developments and, having consulted the Government and heard from Mr Mammadov, did not decide to withdraw the proceedings (see paragraphs 71-72 above). Moreover, in response to the Courts invitation, the Committee provided written comments following Mr Mammadovs conditional release which it indicated were to assist the Court in its deliberations on the case (« aideront la Cour à statuer sur cette affaire », see paragraph 125 above).

146.  Following the decision of the Supreme Court of 28 March 2019 (see paragraph 73 above), the Government indicated that they considered that the decision had created a new situation in the execution of the first Mammadov judgment which “might be taken into account by the Court” in the present proceedings. Having examined the above elements, the Court considers that it remains seised of the case referred to it.

2.  General principles relating to the execution of the Courts judgments under Article 46 §§ 1 and 2

147.  One of the most significant features of the Convention system is that it includes a mechanism for reviewing compliance with the provisions of the Convention. Thus, the Convention not only requires the States Parties to observe the rights and obligations deriving from it, but also establishes a judicial body, the Court, which is empowered to find violations of the Convention in final judgments by which the States Parties have undertaken to abide (Article 19, in conjunction with Article 46 § 1). In addition, it sets up a mechanism for supervising the execution of judgments, under the Committee of Ministers responsibility (Article 46 § 2 of the Convention). Such a mechanism demonstrates the importance of effective implementation of judgments (see Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) v. Switzerland (no. 2) [GC], no. 32772/02, § 84, ECHR 2009).

148.  The Court has articulated many times in its case-law that its judgments are essentially declaratory in nature and that, in general, it is primarily for the State concerned to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the means to be used to discharge its obligations under Article 46 of the Convention, provided that such means are compatible with the conclusions set out in the Courts judgment (see, among other authorities, Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, § 210, ECHR 2005IV; Brumărescu v. Romania (just satisfaction) [GC], no. 28342/95, § 20, ECHR 2001-I, and Scozzari and Giunta v. Italy [GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII).

149.  The Court has also underlined the binding force of its judgments under Article 46 § 1 and the importance of their effective execution, in good faith and in a manner compatible with the “conclusions and spirit” of those judgments (see Emre v. Switzerland (no. 2), no. 5056/10, § 75, 11 October 2011).

150.  As regards the requirements of Article 46, it should first be noted that a respondent State found to have breached the Convention or its Protocols is under an obligation to abide by the Courts decisions in any case to which it is a party. In other words, a total or partial failure to execute a judgment of the Court can engage the State Partys international responsibility. The State Party in question will be under an obligation not only to pay those concerned the sums awarded by way of just satisfaction, but also to take individual and/or, if appropriate, general measures in its domestic legal order to put an end to the violation found by the Court and to redress the effects, the aim being to put the applicant, as far as possible, in the position he would have been in had the requirements of the Convention not been disregarded (see Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), cited above, § 85 with further references). In exercising their choice of individual measures, the State party must bear in mind their primary aim of achieving restitutio in integrum (see Kudeshkina v. Russia (No.2) (dec.), no. 28727/11, § 74, 17 February 2015; Brumărescu, cited above, § 20, and Papamichalopoulos and Others v. Greece (Article 50), 31 October 1995, § 34, Series A no. 330B).

151.  These obligations reflect the principles of international law whereby a State responsible for a wrongful act is under an obligation to make restitution, consisting in restoring the situation which existed before the wrongful act was committed, provided that restitution is not “materially impossible” and “does not involve a burden out of all proportion to the benefit deriving from restitution instead of compensation” (Article 35 of the ARSIWA, see paragraphs 81 and 88 above). In other words, while restitution is the rule, there may be circumstances in which the State responsible is exempted – fully or in part – from this obligation, provided that it can show that such circumstances obtain (see Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), cited above, § 86).

152.  In any event, respondent States are required to provide the Committee of Ministers with detailed, up-to-date information on developments in the process of executing judgments that are binding on them (Rule 6 of the Committee of Ministers Rules for the supervision of the execution of judgments and of the terms of friendly settlements – see paragraph 91 above). In this connection, the Court emphasises the obligation on States to perform treaties in good faith, as noted, in particular, in the third paragraph of the Preamble to, and in Article 26 of, the Vienna Convention on the Law of Treaties 1969 (ibid., § 87).

153.  Admittedly, subject to monitoring by the Committee of Ministers, the respondent State in principle remains free to choose the means by which it will discharge its obligations under Article 46 § 1 of the Convention (see also paragraph 148 above), provided that such means are compatible with the conclusions set out in the Courts judgment. However, in certain special circumstances the Court has found it useful to indicate to a respondent State the type of measures that might be taken to put an end to the situation – often a systemic one – which has given rise to the finding of a violation. Sometimes, the nature of the violation does not even leave any choice as to the measures to be taken (see Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), cited above, § 88 with further references).

154.  Although the Court can in certain situations indicate the specific remedy or other measure to be taken by the respondent state it still falls to the Committee of Ministers to evaluate the implementation of such measures under Article 46 § 2 of the Convention (see Egmez v. Cyprus (dec.), no. 12214/07, § 49, 18 September 2012 with further references).

155.  Moreover, the Court reiterates that given the variety of means available to achieve restitutio in integrum and the nature of the issues involved, in the exercise of its competence under Article 46 § 2 of the Convention, the Committee of Ministers is better placed than the Court to assess the specific measures to be taken. It should thus be left to the Committee of Ministers to supervise, on the basis of the information provided by the respondent State and with due regard to the applicants evolving situation, the adoption of such measures that are feasible, timely, adequate and sufficient to ensure the maximum possible reparation for the violations found by the Court (see Mukhitdinov v. Russiano. 20999/14, § 114, 21 May 2015; Mamazhonov v. Russiano. 17239/13, § 236, 23 October 2014; Kim v. Russia, no. 44260/13, § 74, 17 July 2014; and Savriddin Dzhurayev v. Russia, no. 71386/10, § 255, ECHR 2013 (extracts)).

156.  The purpose of awarding sums by way of just satisfaction is to provide reparation solely for damage suffered by those concerned to the extent that the relevant events constitute a consequence of the violation that cannot otherwise be remedied (see Scozzari and Giunta, cited above, § 250). The general logic of the just-satisfaction rule (Article 41, or former Article 50, of the Convention), as intended by its drafters, is directly derived from the principles of public international law relating to State liability, and has to be construed in this context. This is confirmed by the travaux préparatoires to the Convention (see Cyprus v. Turkey (just satisfaction) [GC], no. 25781/94, § 40, ECHR 2014).

3.  The Courts task in infringement proceedings under Article 46 § 4

157.  Under Article 46 § 4 of the Convention the Court is required to decide whether a State has failed to fulfil its obligation under Article 46 § 1. The provision does not provide further indication concerning the approach to be taken. As this is the first time that the Committee of Ministers has initiated infringement proceedings, the Court considers that it should clarify the nature of its task.

(a)  The drafting history of Protocol No. 14

158.  It is recalled that Article 46 § 4 was one of the amendments of the Convention resulting from the entry into force of Protocol No. 14 (see paragraph 116 above). The fifth preambular paragraph of the Protocol referred to the urgent need to amend certain provisions in order to maintain and improve the efficiency of the control system, mainly in the light of the continuing increase in the workload of the Court and the Committee of Ministers. Also the Explanatory Report to the Protocol contained many references to this overall objective. As regards specifically the execution of judgments, it was stressed that some of the proposed measures were designed to improve and accelerate the execution process, as the Courts authority and the systems credibility both depend to a large extent on the effectiveness of this process. Empowering the Committee of Ministers to bring infringement proceedings was considered to be the most important Convention amendment in the context of rapid and adequate execution (see paragraph 116 above, quoting paragraph 16 of the Explanatory Report).

159.  The Explanatory Report further highlighted that rapid and full execution of the Courts judgments is vital, and that the Parties to the Convention have a collective duty to preserve the Courts authority whenever the Committee of Ministers considers that a State refuses to comply with a final judgment of the Court (ibid.). The infringement procedure did not aim to reopen the question of violation, already decided in the Courts first judgment, or provide for payment of a financial penalty; it sought to add political pressure in order to secure execution of the Courts initial judgment (ibid.).

160.  It follows clearly from this overview of the drafting history to Protocol No. 14 that the infringement procedure in Article 46 § 4 was introduced in order to increase the efficiency of the supervision proceedings – to improve and accelerate them.

(b)  The legal framework for the execution process

161.  In addition to examining the drafting history and aims of Protocol No. 14, the Court will also take into account the relevant legal framework for the execution process. Under Article 46 § 2 of the Convention the Committee of Ministers is responsible for supervision of the execution of the Courts judgments (see paragraphs 89 and 147 above). The Committee is the executive body of the Council of Europe and as such its work has a political character. That said, when supervising the execution of judgments it is fulfilling a particular task which consists of applying the relevant legal rules.

162.  According to the Courts established case-law the execution process concerns compliance by a Contracting Party with its obligations in international law under Article 46 § 1 of the Convention. Those obligations are based on the principles of international law relating to cessation, nonrepetition and reparation as reflected in the ARSIWA (see paragraphs 81-88 and 150-151 above). They have been applied over the years by the Committee of Ministers and currently find expression in Rule 6.2 of the Rules of the Committee of Ministers (see paragraph 91 above).

163.  Accordingly, the supervision mechanism now established under Article 46 of the Convention provides a comprehensive framework for the execution of the Courts judgments, reinforced by the Committee of Ministers practice. Within that framework the Committees continuous supervision work has generated a corpus of public documents encompassing information submitted by respondent States and others concerned by the execution process, and recording decisions taken by the Committee in cases pending execution. That practice has also influenced general standardsetting in the Committees Recommendations to the Member States on topics relevant to execution issues (for example Recommendation R (2000) 2 on the reexamination or reopening of certain cases at domestic level following judgments of the European Court of Human Rights or Recommendation CM/Rec(2010)3 on effective remedies for excessive length of proceedings). The result is that the Committee of Ministers has developed an extensive acquis.

164.  With this in mind, the Court notes that it has previously held that Article 41 is a lex specialis in relation to the general rules and principles of international law, whilst also concluding that this provision should be interpreted in harmony with international law (see Cyprus v. Turkey (just satisfaction), cited above, §§ 4042). Having regard to its conclusions above concerning the legal framework for the execution process and the Committee of Ministers acquis, it will adopt a similar approach in the present context and consider Rule 6 of the Committees rules to reflect the principles of international law set out in the ARSIWA.

(c)  The Courts approach in infringement proceedings

165.  To determine its approach in infringement proceedings the Court will address two issues. First, to what extent it should be guided by the conclusions of the Committee of Ministers in the execution process and second, the time-frame for its analysis.

166.  In respect of the first issue, drawing together its observations under the two elements outlined above – the drafting history of Protocol No. 14 and the legal framework for the execution process – the Court considers that there is no indication that the drafters of the Protocol aimed to displace the Committee of Ministers from its supervisory role. The infringement proceedings were not intended to upset the fundamental institutional balance between the Court and the Committee.

167.  The Court has emphasised the competence of the Committee of Ministers to assess the specific measures to be taken by a State to ensure the maximum possible reparation for the violations found (see paragraph 155 above). It has also found that the question of compliance by the High Contracting Parties with its judgments falls outside its jurisdiction if it is not raised in the context of the “infringement procedure” provided for in Article 46 §§ 4 and 5 of the Convention (see Moreira Ferreira v. Portugal (no. 2) [GC], no. 19867/12, § 102, 11 July 2017).

168.  However, in infringement proceedings the Court is required to make a definitive legal assessment of the question of compliance. In so doing, the Court will take into consideration all aspects of the procedure before the Committee of Ministers, including the measures indicated by the Committee. The Court will conduct its assessment having due regard to the Committees conclusions in the supervision process, the position of the respondent Government and the submissions of the victim of the violation. In the context of infringement proceedings, the Court will have to identify the legal obligations flowing from the final judgment, as well as the conclusions and spirit of that judgment (see paragraph 149 above) with a view to determining whether the respondent State has failed to fulfil its obligations under Article 46 § 1.

169.  The Court will consider separately the second issue, namely the time-frame relevant to its assessment of a States alleged failure to fulfil its obligation to abide by a judgment.

170.  In this connection the Court observes that the date on which the Committee of Ministers refers a question to the Court under Article 46 § 4 is the date by which it has deemed that the State in question has refused to abide by a final judgment within the meaning of Article 46 § 4 because it could not consider the States actions to be “timely, adequate and sufficient” (see paragraph 155 above). Execution of the Courts judgments is a process. This point is underlined by the fact that in infringement proceedings, the Committee of Ministers must, in accordance with Article 46 § 4, put the State party on formal notice of its intention to refer to the Court the question whether that party had failed to fulfil its obligations under Article 46 § 1.

171.  Accordingly, and having regard to the Committee of Ministers decision, the Court considers that the starting point for its examination should be the moment the question under Article 46 § 4 of the Convention is referred to it.

4.  Application of the above principles to the present case

172.  Before applying the principles outlined above, the Court will address the scope of the present infringement proceedings.

(a)  Scope of the present infringement proceedings

173.  In the first Mammadov judgment of 22 May 2014, the Court found a violation of Articles 5 § 1(c), 5 § 4, 6 § 2, as well as Article 18 taken in conjunction with Article 5, in relation to criminal charges brought against Mr Mammadov in February 2013 and his subsequent pre-trial detention (see paragraphs 2 and 33 above). Under Article 18 taken in conjunction with Article 5, the Court held that the charges brought against Mr Mammadov were not based on reasonable suspicion and the actual purpose of the impugned measures was to silence or punish him for criticising the Government (see paragraph 36 above).

174.  In its interim resolution of 5 December 2017 the Committee of Ministers asked the Court under Article 46 § 4 “whether the Republic of Azerbaijan [had] failed to fulfil its obligation under Article 46 § 1” in respect of that judgment (see paragraph 1 and 67 above and the Annex).

175.  At the same time, the interim resolution also recalled the Committee of Ministers numerous decisions and previous interim resolutions adopted in the supervision procedure stressing the fundamental flaws in the criminal proceedings revealed by the Courts conclusions under Article 18 combined with Article 5 of the Convention and calling for Mr Mammadovs immediate and unconditional release. It stated that “by not having ensured the applicants unconditional release, the Republic of Azerbaijan refuses to abide by the final judgment of the Court” (see paragraph 66 above).

176.  The Court notes the difference between the wide scope of the question referred, framed as it is in the wording of Article 46 § 4, and the Committee of Ministers specific concerns in the present case articulated during the course of the supervision procedure. It is evident that the Committee of Ministers considered the core issue in the present infringement proceedings to be the failure by the Republic of Azerbaijan to adopt individual measures which respond to the violation of Article 18 taken in conjunction with Article 5. With this in mind the Court considers that the essential question in this case is whether there has been a failure by the Republic of Azerbaijan to adopt the individual measures required to abide by the Courts judgment regarding the violation of Article 18 taken in conjunction with Article 5.

177.  The remaining elements of just satisfaction and general measures relating to the execution of the first Mammadov judgment fall within the scope of the infringement proceedings given the wording of Article 46 § 4. However, in the present case they do not require detailed examination.

178.  As to just satisfaction, the Court recalls that it awarded Mr Mammadov the sum of EUR 20,000 in respect of non-pecuniary damage and EUR 2,000 in respect of costs and expenses (see §§ 151 and 154 of the first Mammadov judgment and paragraph 33 above). There is no dispute concerning the payment of just satisfaction, which was placed at Mr Mammadovs disposal on 25 December 2014 (see paragraphs 122, 127 and 139 above and the Annex).

179.  Turning to the general measures, the Court observes that the Committee of Ministers concluded as a matter of procedure that any general measures required in the present case should be supervised in the context of other similar cases, in particular Farhad Aliyev v. Azerbaijan, no. 37138/06, 9 November 2010, and Rasul Jafarov, cited above. As a consequence, the general measures presented by the authorities (see paragraphs 42-44 above and the Annex) are being taken into account in the supervision process for those other judgments.

180.  The Court will therefore turn to the main aspect of the present case: the individual measures required to abide by the Courts judgment as far as the violation of Article 18 in conjunction with Article 5 is concerned.

(b)  Individual measures

(i)  The first Mammadov judgment

(α)  The text of the judgment

181.  In the first Mammadov judgment the Court did not state explicitly how the judgment should be executed, either in the reasoning or in the operative part. The Government have argued that the absence of an indication means that no particular individual measure was required (see paragraph 130 above).

182.  The Court reiterates that as a matter of well-established case-law its judgments are declaratory in nature and that it may in certain special circumstances seek to indicate the type of measure that might be taken in order to put an end to a violation it has found to exist (see paragraph 153 above). Occasionally, the Court has included indications with relevance to the execution process concerning both individual and general measures (see for example Assanidze v. Georgia [GC], no. 71503/01, § 203, ECHR 2004II and Aydoğdu v. Turkey, no. 40448/06, §§ 118-122, 30 August 2016). However, taking account of the institutional balance between the Court and the Committee of Ministers under the Convention (see paragraphs 167-168 above) and the States responsibility in the execution process (see paragraph 150 above), the ultimate choice of the measures to be taken remains with the States under the supervision of the Committee of Ministers provided the measures are compatible with the “conclusions and spirit” set out in the Courts judgment (see Egmez, cited above, §§ 48-49, and Emre (no. 2), cited above, § 75, and paragraphs 149 and 153 above).

183.  It should also be noted that the Committee of Ministers considers that it may review the indications relevant to execution for example where objective factors which came to light after the Courts judgment was delivered must be taken into account in the supervision process. One example is Al-Saadoon and Mufdhi v. the United Kingdom, no. 61498/08, ECHR 2010, where the Courts indication that the United Kingdom authorities take “all possible steps to obtain an assurance from the Iraqi authorities that [the applicants] will not be subjected to the death penalty” was not further pursued once the domestic tribunal acquitted the applicants on the basis of insufficient evidence. There were no other charges outstanding and the Committee of Ministers closed the case accepting the United Kingdoms conclusion that the applicants were no longer at real risk of the death penalty (see Final Resolution CM/ResDH(2012)68).

184.  An approach which limited the supervision process to the Courts explicit indications would remove the flexibility needed by the Committee of Ministers to supervise, on the basis of the information provided by the respondent State and with due regard to the applicants evolving situation, the adoption of measures that are feasible, timely, adequate and sufficient (see paragraph 155 above).

185.  The need for flexibility is evident where, as in the present context, a first application relating to Article 5 concerns the pre-trial stage, followed later by a second application relating to Article 6 which concerns the subsequent trial stage of the same criminal proceedings. Thus in the circumstances of the present case, the Court has been obliged by the chronology of events and its legal procedures to address separately the connected, substantive complaints in its first and second Mammadov judgments. It should also be noted that the Court has recognised that when it comes to allegations of political or other ulterior motives in the context of criminal prosecution, it is difficult to dissociate the pre-trial detention from the criminal proceedings within which such detention had been ordered (see Lutsenko, cited above, § 108).

186.  Consequently, the absence of an explicit statement relevant to execution in the first Mammadov judgment is not decisive for the question whether there has been a failure by Azerbaijan to fulfil its obligations under Article 46 § 1. What is decisive is whether the measures taken by the respondent State are compatible with the conclusions and spirit of the Courts judgment.

187.  Accordingly, the Court now turns to the reasons for which it found the violation of Article 18 in conjunction with Article 5 in the first Mammadov judgment:

“141.  The Court has found above that the charges against the applicant were not based on a “reasonable suspicion” within the meaning of Article 5 § 1 (c) of the Convention (contrast Khodorkovskiy, cited above, § 258, and compare Lutsenko, cited above, § 108). Thus, the conclusion to be drawn from this finding is that the authorities have not been able to demonstrate that they acted in good faith. However, that conclusion in itself is not sufficient to assume that Article 18 was breached, and it remains to be seen whether there is proof that the authorities actions were actually driven by improper reasons.

142.  The Court considers that, in the present case, it can be established to a sufficient degree that such proof follows from the combination of the relevant casespecific facts. In particular, the Court refers to all the material circumstances which it has had regard to in connection with its assessment of the complaint under Article 5 § 1 (c) (see paragraph 92 above), and considers them equally relevant in the context of the present complaint. Moreover, it considers that the applicants arrest was linked to the specific blog entries made by the applicant on 25, 28 and 30 January 2013. ...

143.  The above circumstances indicate that the actual purpose of the impugned measures was to silence or punish the applicant for criticising the Government and attempting to disseminate what he believed was the true information that the Government were trying to hide. In the light of these considerations, the Court finds that the restriction of the applicants liberty was applied for purposes other than bringing him before a competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence, as prescribed by Article 5 § 1 (c) of the Convention.

144.  The Court considers this sufficient basis for finding a violation of Article 18 of the Convention taken in conjunction with Article 5.”

188.  In the first Mammadov judgment the Court thus found not only a violation of Article 5 § 1 (c) of the Convention in the absence of “reasonable suspicion” but also a violation of Article 18 in conjunction with Article 5.

189.  From its reasoning, it is clear that the Courts finding applied to the totality of the charges and pre-trial proceedings against the applicant. There was no suggestion of a plurality of purposes in those proceedings (compare and contrast Merabishvili, cited above, §§ 277 and 292-308) which might have meant that some part of the proceedings were pursued for a legitimate reason. Moreover, in its judgment the Court underlined that the mere fact that the authorities were not able to demonstrate that they had acted in good faith was not sufficient to assume that Article 18 had been violated. The violation occurred because the authorities actions were driven by improper reasons as they imposed the charges in order to silence or punish Mr Mammadov for criticising the Government (see the first Mammadov judgment, § 143). This finding is central in light of the object and purpose of Article 18, which is to prohibit the misuse of power (see Merabishvili, cited above, § 303 and Rashad Hasanov and Others, cited above§ 120). It follows that the Courts finding of a violation of Article 18 in conjunction with Article 5 of the Convention in the first Mammadov judgment vitiated any action resulting from the imposition of the charges.

(β)  The corresponding obligations of State responsibility

190.  The Court will now consider the obligations of State responsibility falling upon Azerbaijan in conformity with the above approach (see paragraph 155) and in light of its conclusion in relation to the nature of its finding of a violation of Article 18 in conjunction with Article 5 in the first Mammadov judgment (see paragraph 189 above). It considers that Azerbaijan was required to eliminate the negative consequences of the imposition of the charges which the Court found to be abusive.

191.  It follows from well-established case-law under Article 46 of the Convention that the State must take individual measures in its domestic legal order to put an end to the violation found by the Court and to redress its effects. The aim is to put the applicant, as far as possible, in the position he would have been in had the requirements of the Convention not been disregarded. In exercising their choice of individual measures, the Government must bear in mind their primary aim of achieving restitutio in integrum (see paragraphs 150-151 above).

192.  In light of the Courts conclusion above (see paragraph 189), the first Mammadov judgment and the corresponding obligation of restituto in integrum initially obliged the State to lift or annul the charges criticised by the Court as abusive, and to end Mr Mammadovs pre-trial detention. In fact, his pre-trial detention was brought to an end when he was convicted by the first instance court in March 2014 (see paragraph 20 and 76 above). However, the charges were never annulled. On the contrary, his subsequent conviction was based wholly on them. Therefore, the fact that he was later detained based on that conviction (rather than detained in pre-trial detention) did not put him back in the position he would have been in had the requirements of the Convention not been disregarded. The primary obligation of restitutio in integrum therefore still required that the negative consequences of the imposition of the impugned criminal charges be eliminated, including by his release from detention.

193.  The Court must therefore consider whether restitutio in integrum in the form of eliminating the negative consequences of the imposition of the criminal charges criticised by the Court as abusive was achievable, or whether that would be “materially impossible” or “involve a burden out of all proportion to the benefit deriving from restitution instead of compensation” (see paragraph 151 above).

194.  As regards those elements, the Court notes that the Government never argued that there were obstacles to achieving restitutio in integrum on the basis that it would be “materially impossible” or would involve a “burden out of all proportion”. In this connection, the Court reiterates that it is for the respondent State to remove any obstacles in its domestic legal system that might prevent the applicants situation from being adequately redressed (see Maestri v. Italy [GC], no. 39748/98, § 47, ECHR 2004 I). The Court concludes that there were no obstacles to achieving restitutio in integrum in the present case.

(γ)  Conclusion

195.  The Court has analysed the nature of the finding of the violation of Article 18 in conjunction with Article 5 in the first Mammadov judgment and identified the corresponding obligation of restitutio in integrum falling upon Azerbaijan under Article 46 § 1 as requiring Azerbaijan to eliminate the negative consequences of the imposition of the criminal charges criticised by the Court as abusive and to release Mr Mammadov from detention. The Court recalls that the respondent State remains free to choose the means by which it will discharge its obligations under Article 46 § 1 of the Convention provided that such means are compatible with the “conclusions and spirit” set out in the Courts judgment (see also paragraphs 148-149 and 153 above). Accordingly, it will now examine the individual measures taken by Azerbaijan to meet that obligation, and the Committee of Ministers assessment of those measures in the execution process.

(ii)  The execution process

(α)  The individual measures taken by Azerbaijan

196.  It was the initial position of Azerbaijan as set out in their Action Plan that the violation was remedied by the examination of Mr Mammadovs case by the domestic courts.

197.  When invited by the Committee of Ministers to present their views prior to the initiation of the infringement proceedings, the Government pointed out that the Supreme Court, by its decision of 13 October 2015, had quashed the Shaki Court of Appeals judgment of 24 September 2014. The Supreme Court had found that the lower courts rejection of Mr Mammadovs requests for examination of additional witnesses and other evidence had been in breach of the domestic procedural rules and the requirements of Article 6 of the Convention and had remitted the case to that court for a new examination. The Government considered that the Shaki Court of Appeals judgment of 29 April 2016 had carefully addressed the Courts conclusions in the first Mammadov judgment and remedied the deficiencies found in the proceedings leading to Mr Mammadovs conviction (see paragraphs 40, 43 and 127 above).

198.  The Azerbaijani authorities, as part of a broader reform of criminal law, also created in domestic law the possibility for Mr Mammadov to apply for conditional release on the basis of time served in prison (see the Annex, §§ 8-10 and 20 of the Governments view reproduced therein).

199.  Following the second Mammadov judgment and a further cassation appeal by Mr Mammadov, the Shaki Court of Appeal reviewed his conviction on 13 August 2018 for a second time, and again upheld it. However, the Court of Appeal released Mr Mammadov. Whilst the Government characterised this as release on an unconditional basis, the Committee of Ministers and Mr Mammadov described it as conditional (see paragraphs 125 and 142 above). The Government indicated that this development was sufficient to satisfy the requirements of the execution process (see paragraphs 133-134 above). On 28 March 2019 the Supreme Court upheld in part a cassation appeal by Mr Mammadov against the Court of Appeals judgment of 13 August 2018. It reduced the consolidated sentences imposed on Mr Mammadov, considering his sentence to have been fully served in light of the time he had already spent in prison. The Supreme Court also set aside the conditional sentence of two years imposed by the Shaki Court of Appeal in it judgment of 13 August 2018 (see paragraph 73 above).

(β)  The Committees assessment of those measures

200.  At its first examination of the case at its 1214th Human Rights meeting (2-4 December 2014), taking into account the Action Plan submitted by Azerbaijan, the Committee of Ministers was advised by its Secretariat that “the violation of Article 18, taken in conjunction with Article 5 cast doubt on the merit of the criminal proceedings instituted against the applicant” and that it would be useful if the Azerbaijani authorities informed the Committee of the measures they intended to take in order to erase the consequences of that violation in the context of the criminal proceedings which appeared to be pending before the Supreme Court (see paragraph 45 above). The advice concluded as follows:

“In the light of the serious findings of the Court in this case, release of the applicant would constitute the first important measure to be envisaged as a matter of priority and without delay, in accordance with the domestic procedures”.

201.  In the decision adopted at that meeting the Committee called upon the authorities, to ensure Mr Mammadovs release without delay (see paragraph 45 above).

202.  Following the adoption of that first decision the Committee of Ministers continued to call for Mr Mammadovs release “without delay”, and closely followed the developments of the domestic criminal proceedings during the supervision process (see paragraphs 41-44 above). At its second examination of the case following the Supreme Courts postponement sine die of Mr Mammadovs appeal on 13 January 2015 the Committee called for his release “without delay” (see the interim resolution of 12 March 2015 (see CM/ResDH(2015)43); then at the following meeting for the first time his “immediate release” (see the decision adopted at the 1230th (DH) meeting 11 June 2015). After his case was subsequently remitted by the Supreme Court on 13 October 2015 the Committee called for his release “without further delay”. Following the final decision of the Supreme Court on 18 November 2016 the Committee called again for Mr Mammadovs “immediate release” (see paragraph 58 above). In June 2017, having been informed that Azerbaijan had initiated legislative amendments which might permit Mr Mammadovs conditional release, the Committee also called for his “unconditional release” (see paragraphs 60-62 above).

203.  The Committee of Ministers also invited the authorities to indicate the further measures taken or planned in order to give effect to the Courts judgment, and to erase rapidly, as far as possible, the remaining consequences for the applicant of the serious violations established (see paragraph 45 above).

204.  Following Mr Mammadovs release on 13 August 2018 the Committee sought information from the Government of Azerbaijan on that development and also received comments from Mr Mammadov. It examined that information at its meetings in September 2018 but did not adopt any decisions (see paragraphs 71-72 above).

(iii)  Whether Azerbaijan has failed to fulfill its obligation to abide by a final judgment under Article 46 § 1

)  Whether the individual measures provided restitutio in integrum

205.  The Court has found that the first Mammadov judgment required in essence that the negative consequences of the imposition of the impugned criminal charges be eliminated (see paragraph 192 above). The Committee of Ministers considered that the appropriate measure of redress was Mr Mammadovs unconditional release. The Government have argued that the reexamination of his case by the Shaki Court of Appeal in 2016 and 2018 was a satisfactory individual measure (see paragraphs 127 and 133 above). The Government also considered that the decision of the Supreme Court of 28 March 2019 created a new situation in the execution of the first Mammadov judgment which might be taken into account by the Court in the present proceedings (see paragraph 146 above).

206.  The question the Court must answer is whether there had been a failure by Azerbaijan to fulfil its obligation under Article 46 § 1 of the Convention, taking the time of the referral by the Committee of Ministers as a starting point for its examination (see paragraphs 169 and 171 above).

207.  In this connection, it considers that by the time of the Committee of Ministers referral it was already clear that the domestic proceedings had not provided redress. Indeed, when re-examining Mr Mammadovs conviction in its judgment of 29 April 2016, the Shaki Court of Appeal rejected as incorrect this Courts findings in the first Mammadov judgment under Article 5 (1) (c) and made no reference to the other violations found including that of Article 18 in conjunction with Article 5 (see paragraph 25 above). It found that sufficient evidence had been collected, and assessed comprehensively and objectively before the court of first instance (see paragraph 26 above). The Committee of Ministers closely followed the proceedings before the domestic courts and their conclusion on this point was that these courts had not eliminated the negative consequences caused by the violation of Article 18 in conjunction with Article 5 established in the first Mammadov judgment.

208.  In so far as the question could arise whether it was appropriate for the Committee to call for Mr Mammadovs release at the outset of the execution process and before the domestic proceedings had terminated, the Court has already concluded that its finding of a violation of Article 18 in conjunction with Article 5 in the first Mammadov judgment vitiated the subsequent criminal proceedings (see paragraph 189 above). It was therefore logical to seek to secure his release urgently (see paragraph 192 above). Even assuming that for the purposes of restitutio in integrum it was sufficient to wait for the ensuing domestic proceedings to redress the problems found in that judgment, the Court notes that those domestic proceedings did not do so.

209.  The defects identified in the first Mammadov judgment were later confirmed by the Court in the second Mammadov judgment. In that judgment the Court examined the trial proceedings with a high level of scrutiny due to the prima facie lack of plausibility of the accusations against the applicant (see paragraph 76 above quoting the second Mammadov judgment, § 203).

210.  In the context of Article 6 the Court found that Mr Mammadovs conviction was based on flawed or misrepresented evidence, and that evidence favourable to the applicant was systematically dismissed in an inadequately reasoned or manifestly unreasonable manner. Even following remittal of the case for a new examination by the Supreme Court none of these shortcomings were eventually remedied. The Court concluded that the criminal proceedings against the applicant, taken as a whole, did not comply with the guarantees of a fair trial (see paragraph 77 above).

211.  Consequently, the Court considers that the effects of its finding of a violation of Article 18 in conjunction with Article 5 in the first Mammadov judgment were not displaced by the second Mammadov judgment which in fact confirmed the need for the individual measures required by the first Mammadov judgment.

212.  The Government presented the judgment of the Shaki Court of Appeal of 13 August 2018 as a means to eliminate the negative consequences of the imposition of the criminal charges criticised as abusive. In that judgment the Court of Appeal again rejected the findings of this Court and provided only for Mr Mammadovs conditional release (see paragraphs 31-32 above). That conditional release was later set aside by the judgment of the Supreme Court of 28 March 2019 and Mr Mammadovs sentence was considered to have been fully served by the Supreme Court (see paragraph 73 above). The core reasoning of the Supreme Courts judgment confirmed, at the highest judicial level, Mr Mammadovs conviction and the rejection of this Courts findings by the domestic courts. In any event, both judgments were subsequent to the referral of the present case to the Court.

213.  To sum up, the Court, taking the approach set out in paragraphs 168 and 171 above, has examined the text of the first Mammadov judgment and the corresponding obligations of State responsibility. It has then considered the measures taken by Azerbaijan and their assessment by the Committee of Ministers in the execution process and also the position of the respondent Government and the submissions of Mr Mammadov. Before drawing a conclusion whether Azerbaijan has failed to fulfil its obligation under Article 46 § 1 of the Convention to abide by the first Mammadov judgment the Court finds it appropriate to set out some final considerations.

)  Final considerations

214.  The execution of the Courts judgments should involve good faith on the part of the High Contracting Party. As the Court stated in the first Mammadov judgment (§ 137), the whole structure of the Convention rests on the general assumption that public authorities in the member States act in good faith. That structure includes the supervision procedure and the execution of judgments should also involve good faith and take place in a manner compatible with the “conclusions and spirit” of the judgment (see Emre (no. 2), cited above, § 75,). Moreover, the importance of the good faith obligation is paramount where the Court has found a violation of Article 18, the object and purpose of which is to prohibit the misuse of power (Merabishvili, cited above, § 303, see also paragraph 189 above).

215.  The Court also recalls its well established case-law that the Convention is intended to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective (see G.I.E.M. S.R.L. and Others v. Italy [GC], nos. 1828/06 and 2 others, § 216, 28 June 2018 and Airey v. Ireland, 9 October 1979, § 24, Series A no. 32), and that failure to implement a final, binding judicial decision would be likely to lead to situations incompatible with the principle of the rule of law which the Contracting States undertook to respect when they ratified the Convention (see Hornsby v. Greece, 19 March 1997, § 40, Reports of Judgments and Decisions 1997II). These principles have been frequently mentioned by the Court in its case-law when examining the merits of applications before it. It considers that they extend equally to the execution process. Indeed, Protocol No. 14 underlines that rapid and full execution of the Courts judgments is vital, for the protection of the applicants rights and as the Courts authority and the systems credibility both depend to a large extent on the effectiveness of this process.

216.  The Court reiterates that Azerbaijan did take some steps towards executing the first Mammadov judgment. They put the just satisfaction awarded by the Court at Mr Mammadovs disposal (see paragraph 178 above). They also presented an Action Plan which in their view set out measures capable of executing the judgment (see paragraphs 40-44 and 179 above). On 13 August 2018, the Shaki Court of Appeal released Mr Mammadov (see paragraph 71 above) albeit, as the Court has noted, that release was conditional and imposed a number of restrictions on Mr Mammadov for a period of nearly eight months until it was set aside by the Supreme Court in its judgment of 28 March 2019 (see paragraph 73 above). However, as indicated previously, both judgments post-date the referral to the Court of the question whether the respondent State had fulfilled its obligations pursuant to the first Mammadov judgment.

217.  In light of its conclusions set out above (see paragraphs 207-213 above), those limited steps do not permit the Court to conclude that the State party acted in “good faith”, in a manner compatible with the “conclusions and spirit” of the first Mammadov judgment, or in a way that would make practical and effective the protection of the Convention rights which the Court found to have been violated in that judgment.

5.  Conclusion

218.  In response to the question as referred to it by the Committee of Ministers, the Court concludes that Azerbaijan has failed to fulfil their obligation under Article 46 § 1 to abide by the Ilgar Mammadov v. Azerbaijan judgment of 22 May 2014.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

Holds that there has been a violation of Article 46 § 1 of the Convention.

Done in English and in French, and notified in writing on 29 May 2019, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Roderick Liddell                        Angelika Nußberger
Registrar                                     President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  Joint concurring opinion of Judges Yudkivska, Pinto de Albuquerque, Wojtyczek, Dedov, Motoc, Poláčková and Hüseynov;

(b)  Concurring opinion of Judge Wojtyczek;

(c)  Concurring opinion of Judge Motoc.

A.N.R.
R.L.

 

JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES YUDKIVSKA, PINTO DE ALBUQUERQUE, WOJTYCZEK, DEDOV, MOTOC, POLÁČKOVÁ AND HÜSEYNOV

1.  We agree with the finding in the present case that, at the time the Committee of Ministers referred the question to the Court, Azerbaijan had failed to fulfil its obligation under Article 46 § 1 of the Convention to abide by the Ilgar Mammadov v. Azerbaijan judgment of 22 May 2014 (“the first Mammadov judgment”). However, we respectfully disagree with the approach taken by the majority in the reasoning of the judgment. Our disagreement concerns in particular the following points: (1) the interpretation of the first Mammadov judgment; and (2) the assessment of the powers of the Committee of Ministers under Article 46 § 2 of the Convention in the context of cases pending before the Court and the domestic courts.

I.  Interpretation of the first Mammadov judgment

2.  It is crucial to delimit the exact scope of the first Mammadov judgment. The Court stated the following in the reasoning of that judgment:

“79.  Accordingly, the events described in the applicants subsequent submissions fall within the scope of the present case. The Court will therefore proceed with the examination of the applicants complaints related to his pre-trial detention, taking into account all the relevant factual information made available to it, covering the events up to the latest extension of the applicants detention by the Nasimi District Courts order of 14 August 2013, as upheld on 20 August 2013 [the detention was extended until 4 November 2013 – see § 53 of the judgment].

...

100.  The Court is mindful of the fact that the applicants case has been taken to trial (the applicants continued detention during the trial proceedings and the trial hearings themselves have not yet been the subject of a complaint before the Court). That, however, does not affect the Courts findings in connection with the present complaint, in which it is called upon to examine whether the deprivation of the applicants liberty during the pretrial period was justified on the basis of information or facts available at the relevant time. In this respect, having regard to the above analysis, the Court finds that the material put before it does not meet the minimum standard set by Article 5 § 1 (c) of the Convention for the reasonableness of a suspicion required for an individuals arrest and continued detention. Accordingly, it has not been demonstrated in a satisfactory manner that, during the period under the Courts consideration in the present case, the applicant was deprived of his liberty on a reasonable suspicion of having committed a criminal offence.”

3.  Thus, the first Mammadov case was limited to the events which took place up to 4 November 2013. The period pending trial which started on that date was clearly considered in § 100 of the above-mentioned judgment as a separate period which could be the subject of a new complaint. It was not seen as a continuous situation which started before the trial.

4.  On 6 January 2015 Mr Mammadov lodged a second application which led to the judgment of 16 November 2017 in Ilgar Mammadov v. Azerbaijan (no. 2) (“the second Mammadov judgment”). The applicant complained, inter alia (see p. 7 of the application), about his detention from 20 August 2013 up to at least 17 March 2014, when he was convicted at first instance.

5.  The Court declared this part of the application inadmissible (see § 4 of the second Mammadov judgment). This implicitly confirms that the applicants detention from 20 August 2013 to 17 March 2014 was not considered as part of a continuous violation which began on 4 February 2013 but as a new situation distinct from the previous violation. The Court refused to deal with this new situation in the second Mammadov judgment. As a result, Mr Mammadov was not able to rebut the presumption that his detention after 20 August 2013 was compatible with the Convention.

6.  The scope of the Courts findings in the first Mammadov case was thus clear and was explained once again by the Court itself in the second Mammadov judgment as follows:

“The scope of the Ilgar Mammadov judgment was limited, inter alia, to the issues of compatibility with Articles 5 §§ 1 (c) and 4 and Article 18 of the Convention of the applicants detention during the pre-trial stage of the proceedings” (§ 202).

7.  The Court went on to emphasise that in that second case it was “called upon to examine a different set of legal issues – namely, whether the criminal proceedings against the applicant, taken as a whole, were fair, as required by Article 6 of the Convention” (ibid.). Moreover, accepting that the general background to the applicants case remained unchanged, the Court explained that it would now “proceed with analysing under Article 6 whether this deficiency [had] been compensated by the evidence presented at the trial and the reasons provided by the domestic courts” (§ 203).

8.  Thus, contrary to the position of the Committee of Ministers (see below), the Court clearly admitted that – despite the finding of a violation of Article 18 – the past deficiencies identified in the first Mammadov judgment might have been compensated for during the subsequent trial. Accordingly, the respondent State had a choice of means by which to put an end to the violation found by the Court and, in particular, could (and should) ensure that Mr Mammadov, who had already been convicted at first instance by that time, was prosecuted on the basis of solid evidence and that relevant and sufficient reasons were given for his detention.

9.  We further note in this context that in the first Mammadov judgment the Court refrained from indicating the release of the applicant as an adequate measure by which to execute the judgment. We presume that the Court did not indicate any specific remedial measure on the understanding that the case under examination concerned pre-trial proceedings and that the national authorities could still remedy the situation and the deficiencies identified could still be compensated for by the domestic courts.

10.  In the second Mammadov judgment the Court likewise did not indicate any specific individual measure, and in particular refrained from indicating the release of the applicant as an adequate measure by which to execute that judgment.

11.  In the present case, the majority expressed in § 189 in fine the following view:

“It follows that the Courts finding of a violation of Article 18 in conjunction with Article 5 of the Convention in the first Mammadov judgment vitiated any action resulting from the imposition of the charges.”

This interpretation of the first Mammadov judgment is in contradiction with the Courts interpretation in the second Mammadov judgment, presented above.

II.  The assessment of the powers of the Committee of Ministers under Article 46 § 2 of the Convention in the context of cases pending before the Court and the domestic courts

12.  The present case raises delicate questions regarding respect for judicial independence in cases in which the execution of a judgment of the Court is to be carried out by the domestic courts.

13.  The common heritage of the rule of law referred to in the Preamble to the Convention encompasses judicial independence, which is an important aspect of the right to a fair trial enshrined in Article 6 of the Convention. The Court explained the meaning of judicial independence as protected by this provision in the following terms, in the case of Agrokompleks v. Ukraine (no. 23465/03, 6 October 2011):

“133.  The Court has already condemned, in the strongest terms, attempts by nonjudicial authorities to intervene in court proceedings, considering them to be ipso facto incompatible with the notion of an independent and impartial tribunal within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention (see Sovtransavto Holding v. Ukraine, no. 48553/99, § 80, ECHR 2002-VII, and Agrotehservis v. Ukraine (dec.), no. 62608/00, 19 October 2004).

134.  Similarly to its approach outlined in the Sovtransavto Holding case, cited above (§ 80), the Court finds it to be of no relevance whether the impugned interventions actually affected the course of the proceedings. Coming from the executive and legislative branches of the State, they reveal a lack of respect for the judicial office itself and justify the applicant companys fears as to the independence and impartiality of the tribunals.

...

136.  The Court emphasises in this connection that the scope of the States obligation to ensure a trial by an independent and impartial tribunal under Article 6 § 1 of the Convention is not limited to the judiciary. It also implies obligations on the executive, the legislature and any other State authority, regardless of its level, to respect and abide by the judgments and decisions of the courts, even when they do not agree with them. Thus, the States respecting the authority of the courts is an indispensable precondition for public confidence in the courts and, more broadly, for the rule of law. For this to be the case, the constitutional safeguards of the independence and impartiality of the judiciary do not suffice. They must be effectively incorporated into everyday administrative attitudes and practices.”

14.  Under this case-law, any public authority should refrain from interfering with ongoing judicial proceedings, including by expressing views as to the proper solution in these cases.

15.  The majority sum up the attitude taken by the Committee of Ministers within the execution process in the following terms:

“The Committee of Ministers closely followed the proceedings before the domestic courts and their conclusion on this point was that these courts had not eliminated the negative consequences caused by the violation of Article 18 in conjunction with Article 5 established in the first Mammadov judgment” (§ 207 in fine).

16.  Here we would like to point out that from the very first examination of the case in question on 2 December 2014 until the initiation of the present infringement proceedings, the Committee of Ministers persistently demanded Ilgar Mammadovs immediate (unconditional) release. According to the Committee of Ministers, that was the only individual measure which would amount to complying with the first Mammadov judgment. That was indeed the decisive point prompting the Committee of Ministers to consider that “the Republic of Azerbaijan refuses to abide by the final judgment of the Court” and, apparently, the only reason prompting it to resort to Article 46 § 4.

17.  We stress that at the time when Mr Mammadovs appeal was being examined by the domestic courts, the Committee of Ministers actually interfered with the ongoing domestic judicial proceedings by insisting that he should be immediately released and by questioning the fairness of those proceedings. We consider that such interference should not be allowed as it is difficult to reconcile with the independence of the judiciary.

18.  Further, the present case also raises a very delicate question regarding respect for the independence of an international judicial human rights body while the latter is adjudicating cases in which the issues overlap with the execution of its previous judgment. In order to ensure the proper administration of justice by the European Court of Human Rights it is essential that all the relevant international actors, including the States and the organs of the Council of Europe, respect its independence and refrain from interfering with the examination of specific pending cases.

19.  The Government of Azerbaijan were given notice of the second Mammadov case on 20 September 2016. From that date it was made public that the Court was to examine a complaint about the fairness of the judicial proceedings against Mr Mammadov. In such a context, by explicitly stating that the domestic criminal proceedings against Mr Mammadov had been flawed, the Committee of Ministers could be seen as having interfered with the case pending before the European Court of Human Rights. In our view, when facing similar situations the Committee of Ministers should refrain from expressing views which may prejudice the outcome of a pending case and from taking a position on matters to be considered by the Court.

Conclusion

20.  To sum up, given the limited scope of the first Mammadov judgment as explained above, and taking into consideration the fact that the criminal proceedings in relation to Ilgar Mammadov were still pending before the domestic judicial authorities, the Committee of Ministers could not indicate that the only means of executing that judgment was Mr Mammadovs immediate (unconditional) release. We cannot therefore accept the finding implying that Azerbaijan violated its obligation to abide by the first Mammadov judgment by not immediately (unconditionally) releasing Mr Mammadov. It was the second Mammadov judgment that implicitly required the release of Mr Mammadov. In our view, the respondent State failed to execute the first Mammadov judgment because it failed to remedy, during the subsequent appeal proceedings, the deficiencies found by the Court in that judgment.

21.  We consider that the supervisory powers of the Committee of Ministers under Article 46 § 2 of the Convention are not unlimited. The measures indicated by the Committee within the execution process must be compatible with the Courts findings. The Court must be able to assess, in infringement proceedings, whether those measures were compatible with the Courts judgment in question.

22.  Finally, we wish to stress the necessity of putting in place adequate safeguards ensuring that the supervisory powers of the Committee of Ministers within the execution process do not interfere with pending proceedings before the domestic courts as well as before the European Court of Human Rights.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE WOJTYCZEK

1.  I respectfully disagree with the approach taken by the majority in the reasoning of the judgment in the instant case. Several of the reasons for my disagreement are explained in the joint concurring opinion of Judges Yudkivska, Pinto de Albuquerque, Wojtyczek, Dedov, Motoc, Poláčková and Hüseynov. I would like to add here a few additional remarks. My concerns relate to the following matters: (1) the procedure followed by the Court in the instant case, (2) the interpretation of Article 46 § 2 of the Convention defining the powers of the Committee of Ministers in respect of the execution of the judgments of the European Court of Human Rights, and (3) the interpretation of Article 46 § 5 of the Convention.

2.  As explained in the joint concurring opinion of Judges Yudkivska, Pinto de Albuquerque, Wojtyczek, Dedov, Motoc, Poláčková and Hüseynov, in the judgment of 16 November 2017 in the case of Ilgar Mammadov v. Azerbaijan (no. 2) (no. 919/15), the Court clearly stated that – despite the finding of a violation of Article 18 – the past deficiencies identified in the judgment of 22 May 2014 in the case of Ilgar Mammadov v. Azerbaijan (no. 15172/13) might have been compensated for during the subsequent trial. Accordingly, the respondent State had a choice of means by which to put an end to the violation found by the Court, and in particular could choose to:

(i)  release the applicant from detention pending trial or

(ii)  detain the applicant pending trial and further prosecute him – but on the basis of solid evidence substantiating the charges against him, while providing relevant and sufficient reasons for the applicants remand in custody.

The respondent State did neither of these things.

3.  In the instant case the majority expressed in paragraph 189 in fine the following view:

“It follows that the Courts finding of a violation of Article 18 in conjunction with Article 5 of the Convention in the first Mammadov judgment vitiated any action resulting from the imposition of the charges.”

This interpretation of the judgment of 22 May 2014 is not only in contradiction with the Courts interpretation in the above-mentioned judgment of 16 November 2017: for the same reasons, there is also a discrepancy between the views expressed by the Committee of Ministers and those expressed by the Court concerning the manner of execution of the judgment of 22 May 2014.

I.  The proceedings against the respondent State

4.  The first difficulty in the present case lies in the precise identification of the object and purpose of the proceedings under Article 46 § 4 of the Convention. This provision is worded as follows:

“If the Committee of Ministers considers that a High Contracting Party refuses to abide by a final judgment in a case to which it is a party, it may, after serving formal notice on that Party and by decision adopted by a majority vote of two-thirds of the representatives entitled to sit on the committee, refer to the Court the question whether that Party has failed to fulfil its obligation under paragraph 1.”

It is not clear whether the purpose of the proceedings is to establish: (i) whether the High Contracting Party has failed to abide by a final judgment at any stage of its execution, (ii) whether the respondent State has failed to take the measures necessary for execution of the final judgment by the time the case is referred to the Court, or (iii) whether the respondent State has failed to take the measures necessary for execution of the final judgment by the time the case brought under Article 46 § 4 is decided by the Court. Given the situation of uncertainty about the exact object and purpose of the proceedings it was not easy for the parties to plead in the present case. For the sake of procedural fairness it would have been preferable to make the Courts choices in this regard known when the respondent State was given notice of the case under Article 46.

In any event, in my view, States have an obligation to execute the Courts judgment within a reasonable time, and therefore the fact that the necessary measures have been taken does not mean that the obligations under Article 46 have been fulfilled, if those measures have been unduly delayed. Thus, the Court is competent not only to assess whether sufficient measures have been taken, but also whether such measures have been taken without undue delay, and may assess the situation until the delivery of its judgment in the case under Article 46 § 4.

II.  Interpretation of Article 46 § 2 of the Convention

7.  The majority expressed the following view concerning the powers of the Committee of Ministers in respect of the execution of the judgments of the European Court of Human Rights:

“154.  Although the Court can in certain situations indicate the specific remedy or other measure to be taken by the respondent state it still falls to the Committee of Ministers to evaluate the implementation of such measures under Article 46 § 2 of the Convention ...

155.  Moreover, the Court reiterates that given the variety of means available to achieve restitutio in integrum and the nature of the issues involved, in the exercise of its competence under Article 46 § 2 of the Convention, the Committee of Ministers is better placed than the Court to assess the specific measures to be taken. It should thus be left to the Committee of Ministers to supervise, on the basis of the information provided by the respondent State and with due regard to the applicants evolving situation, the adoption of such measures that are feasible, timely, adequate and sufficient to ensure the maximum possible reparation for the violations found by the Court ...” (emphasis added)

8.  I disagree with this approach, which places the emphasis on the special role of the Committee of Ministers in determining the legal consequences of a Convention breach.

Article 32 of the Convention (entitled “Jurisdiction of the Court”) is worded as follows:

“1.  The jurisdiction of the Court shall extend to all matters concerning the interpretation and application of the Convention and the Protocols thereto which are referred to it as provided in Articles 33, 34, 46 and 47.

2.  In the event of dispute as to whether the Court has jurisdiction, the Court shall decide.”

Under the case-law of the international courts, the application of a treaty involves issues concerning reparation for violations of the treaty in question (see in particular the judgment of the Permanent Court of International Justice of 26 July 1927 in the Case concerning the Factory at Chorzów, Claim For Indemnity (Jurisdiction), PCIJ Series A, No. 9, p. 25, and the judgment of 13 September 1928 in the Case concerning the Factory at Chorzów, Claim For Indemnity (Merits), PCIJ Series A, No. 17, p. 29; see also the judgment of the International Court of Justice of 27 June 2001 in the La Grand Case (Germany v. United States Of America), International Court of Justice, Reports of Judgments, Advisory Opinions and Orders, 2001, p. 485).

The same phrase “interpretation or application” is also used in Article 55 of this Convention. If this formula did not cover issues concerning remedies for Convention violations, then Article 55 would allow States to pursue claims in this regard through other means of dispute settlement.

Moreover, the Convention characterises the treaty body mandated to ensure observance of the engagements undertaken by the High Contracting Parties in the Convention and the Protocols thereto as a “court”. Determining the legal consequences of the breach of the law goes to the core of the judicial function. A body which determines these consequences can be called a court only if it fulfils other criteria as regards its independence and impartiality. At the same time, if the European Court of Human Rights is to be a real court it has to have the power to determine the legal consequences of its judgments.

The Court, in some judgments, has exercised its power to determine the legal consequences of breaches of the Convention by indicating specific individual or general measures to be taken in order to remedy the violations found by it. There is nothing to prevent the Court from indicating such measures in other cases.

Article 46 § 2 defines the mandate of the Committee of Ministers in the following terms: to supervise the execution of judgments. The very notion of execution presupposes the existence of a precisely defined obligation to be executed.

9.  The foregoing considerations support the conclusion that the Convention defines the mandate and the jurisdiction of the Court in very broad terms, encompassing the determination of the legal consequences of the breaches of the Convention, whereas the mandate of the Committee of Ministers is defined in narrow terms, limited in principle to compliance with the obligations imposed by the Court. The decision of the Court to leave to the respondent State, acting under the supervision of the Committee of Ministers, the choice of the means of remedying a violation is not determined by the provisions of the Convention but is a free choice guided by judicial self-restraint.

III.  Article 46 § 5, first sentence

10.  Article 46 § 5 reads as follows:

“If the Court finds a violation of paragraph 1, it shall refer the case to the Committee of Ministers for consideration of the measures to be taken. If the Court finds no violation of paragraph 1, it shall refer the case to the Committee of Ministers, which shall close its examination of the case.”

The term “Court” in this provision refers to the competent formation which examines the case brought under Article 46 § 4. If the competent formation finds a violation of Article 46 § 1, then the most appropriate way of executing the obligation formulated in the first sentence of Article 46 § 5 would be to include in the operative part of the judgment a point explicitly referring the case to the Committee of Ministers for consideration of the measures to be taken. If the Court finds no violation of paragraph 1, the operative part of the judgment should in my view contain a clause referring the case to the Committee of Ministers under the second sentence of Article 46 § 5.

In the instant case the majority did not decide to insert in the operative part any clause referring the case to the Committee of Ministers, a fact which raises questions concerning the consequences of the judgment. The judgment could thus be understood to mean that it was not deemed necessary to refer the case to the Committee of Ministers for consideration of the measures to be taken.

Conclusion

11.  To sum up: the instant case reveals a certain number of weaknesses in the Convention enforcement system as established in the practice of the Convention institutions. Firstly, determination of the legal consequences of the Convention breaches, which goes to the core of the judicial function, is performed with the participation of a body composed of representatives of the executive branch of government in the States Parties to the Convention. The decisions of the Committee of Ministers are subject to the applicable rules of State responsibility but they are not reasoned under the law.

Secondly, many judgments of the Court have to be executed by the national judiciary. Supervision of the execution of the Courts judgment may encompass an assessment by the Committee of Ministers as to whether the judicial decisions rendered by the domestic courts correctly applied the Convention as well as the relevant international rules concerning reparation for damages stemming from Convention breaches. This means that the judicial decisions rendered at the domestic level are subject to assessment by a non-judicial body.

Thirdly, the instant case shows that execution proceedings before the Committee of Ministers may interfere with cases pending before the domestic courts. There are insufficient guarantees protecting the independence of the domestic courts in such situations.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE MOTOC

(Translation)

“The genuine realist, if he is an unbeliever, will always find strength and ability to disbelieve in the miraculous, and if he is confronted with a miracle as an irrefutable fact he would rather disbelieve his own senses than admit the fact” (Dostoyevsky, The Brothers Karamazov).

1.  This first application of Article 46 § 4 and of the “nuclear option” calls, in my view, for reflection on the legitimacy of the Court.  Before addressing this issue, it is worth examining the travaux préparatoires as regards the manner of execution of the Courts judgments.

2.  Those travaux préparatoires highlight a series of issues which the drafters of the Convention raised and which remain relevant today. The drafters were conscious of the difficulties linked to the execution of the Courts judgments. In parallel, they drew comparisons with the International Court of Justice, whose institutional structure served as a model for constructing the European Court of Human Rights. Hence, as the travaux préparatoires show, the States concern was that, in the absence of an international police force, the judgments might remain without effect. Furthermore, most of the participants in the travaux préparatoires pleaded on behalf of the role of public opinion in a democracy. It is most interesting to note that the European Movements draft stated clearly that the drift to dictatorship did not occur automatically, as illustrated by Germany before the Second World War. Once the Council of Europe had been proposed as the organisation responsible for the execution of judgments, Belgiums representative, Mr Schmal, expressed the fear that only the weakest countries would be required to execute judgments, while the strongest would never be required to do so.

3.  It is also worth pointing out that Article 46 echoed word for word Article 94 of the United Nations Charter, which provides:

“1.  Each Member of the United Nations undertakes to comply with the decision of the International Court of Justice in any case to which it is a party.

2.  If any party to a case fails to perform the obligations incumbent upon it under a judgment rendered by the Court, the other party may have recourse to the Security Council, which may, if it deems necessary, make recommendations or decide upon measures to be taken to give effect to the judgment.”

4.  There is no doubt that Article 94 is one of the most heavily criticised provisions of the Charter and that although, generally speaking, States execute the judgments of the International Court of Justice, there are also cases in which they do not. The most famous example is the judgment of 27 June 1986 in the Case concerning Military and Paramilitary Activities in and against Nicaragua (Nicaragua v. United States of America), which has never been executed by the United States[5].

5.  Even though we are currently witnessing a judicialisation of the execution of the Courts rulings, political factors, and hence the “politics of power”, appear to play an important role in the execution of the Courts judgments.

6.  The issue that needs to be addressed with some urgency concerns the legitimacy of the Court. To the extent that the Belgian delegate was apparently thinking about the manner in which the Court would apply this option, it should be counterbalanced by providing it with a moral basis. The literature proposed the concept of a “living instrument” as a moral basis[6]. In so far as the agreement reached was based on the “procedural turn” and the nuclear option has been used against a State, the legitimacy of the Court needs to be reassessed.

 

 

ANNEX

Interim Resolution CM/ResDH(2017)429
Execution of the judgment of the
European Court of Human Rights
Ilgar Mammadov against Azerbaijan

(Adopted by the Committee of Ministers on 5 December 2017 at the 1302nd meeting of the Ministers Deputies)

Application

Case

Judgment of

Final on

15172/13

ILGAR MAMMADOV

22/05/2014

13/10/2014

The Committee of Ministers, under the terms of Article 46, paragraph 2, of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, which provides that the Committee supervises the execution of final judgments of the European Court of Human Rights (hereinafter “the Convention” and “the Court”),

Recalling its Interim Resolution CM/ResDH(2017)379 serving formal notice on the Republic of Azerbaijan of its intention, at its 1302nd meeting (DH) on 5 December 2017, to refer to the Court, in accordance with Article 46 § 4 of the Convention, the question whether the Republic of Azerbaijan has failed to fulfil its obligation under Article 46 § 1 to abide by the Courts judgment of 22 May 2014 in the Ilgar Mammadov case, and inviting the Republic of Azerbaijan to submit in concise form its view on this question by 29 November 2017 at the latest;

Recalling anew

a.  that in its above-mentioned judgment, the Court found not only a violation of Article 5 § 1 of the Convention, as no facts or information had been produced giving rise to a suspicion justifying the bringing of charges against the applicant or his arrest and pre-trial detention, but also a violation of Article 18 taken in conjunction with Article 5, as the actual purpose of these measures was to silence or punish him for criticising the government;

b.  the respondent States obligation, under Article 46 § 1 of the Convention, to abide by all final judgments in cases to which it has been a party and that this obligation entails, in addition to the payment of the just satisfaction awarded by the Court, the adoption by the authorities of the respondent State, where required, of individual measures to put an end to violations established and erase their consequences so as to achieve as far as possible restitutio in integrum;

c.  the Committees call, at its first examination on 4 December 2014, of the individual measures required in the light of the above judgment to ensure the applicants release without delay;

d.  the Committees numerous subsequent decisions and interim resolutions stressing the fundamental flaws in the criminal proceedings revealed by the Courts conclusions under Article 18 combined with Article 5 of the Convention and calling for the applicants immediate and unconditional release;

e.  that the criminal proceedings against the applicant concluded on 18 November 2016 before the Supreme Court without the consequences of the violations found by the European Court having been drawn, in particular, that of Article 18 taken in conjunction with Article 5 of the Convention;

f.  that, over three years since the Courts judgment became final, the applicant remains in detention on the basis of the flawed criminal proceedings;

Considers that, in these circumstances, by not having ensured the applicants unconditional release, the Republic of Azerbaijan refuses to abide by the final judgment of the Court;

Decides to refer to the Court, in accordance with Article 46 § 4 of the Convention, the question whether the Republic of Azerbaijan has failed to fulfil its obligation under Article 46 § 1;

The concise views of the Republic of Azerbaijan on the question raised before the Court are appended hereto:

Appendix: Views of the Republic of Azerbaijan

“INTRODUCTION

1.  At their 1298th meeting of 25 October 2017, the Ministers Deputies adopted Interim Resolution CM/ResDH(2017)379, in which the Committee served formal notice on the Republic of Azerbaijan of its intention, at its 1302nd meeting (DH) on 5 December 2017, to refer to the Court, in accordance with Article 46 § 4 of the Convention, the question whether the Republic of Azerbaijan has failed to fulfil its obligation under Article 46 § 1 of the Convention arising following the Courts judgment in Mammadov v. Azerbaijan (no.15172/13, 22 May 2014).

2.  In response to the Committees invitation extended in the Deputies above Interim Resolution, the Government of the Republic of Azerbaijan submit their views concerning the question of execution of the Courts judgment in the above case.

THE FACTS

3.  On 4 February 2013 the applicant was charged with criminal offences under Articles 23 (organising or actively participating in actions causing a breach of public order) and 315.2 (resistance to or violence against public officials, posing a threat to their life or health) of the Criminal Code, and arrested by the decision of the Nasimi District Court. On 30 April 2013 the applicant was charged under Articles 220.1 (mass disorder) and 315.2 of the Criminal Code.

4.  On 17 March 2014 the Shaki Court for Serious Crimes convicted the applicant under Articles 220.1 and 315.2 of the Criminal Code and sentenced him to seven years imprisonment.

5.  On 24 September 2014 the Shaki Court of Appeal upheld the judgment of the court of first instance. Article 407.2 of the Criminal Code of the Republic of Azerbaijan provides that the judgment shall be final immediately after delivery of the decision of the Court of Appeal. Accordingly, as from 24 September 2014, the applicant was not under the pre-trial detention; he was serving his sentence.

6.  On 22 May 2014 the Court (First Section) adopted judgment, in which it found violation of Article 5 §§ 1 (c) and 4, Article 6 § 2 of the Convention, and Article 18 of the Convention taken in conjunction with Article 5 of the Convention. This judgment was final on 13 October 2014.

THE COMMITTEE OF MINISTERS PROCEDURES FOR SUPERVISION OF EXECUTION OF THE COURTS JUDGMENTS

7.  Rule 6 of the CM Rules reads as follows:

“1.  When, in a judgment transmitted to the Committee of Ministers in accordance with Article 46, paragraph 2, of the Convention, the Court has decided that there has been a violation of the Convention or its protocols and/or has awarded just satisfaction to the injured party under Article 41 of the Convention, the Committee shall invite the High Contracting Party concerned to inform it of the measures which the High Contracting Party has taken or intends to take in consequence of the judgment, having regard to its obligation to abide by it under Article 46, paragraph 1, of the Convention.

2.  When supervising the execution of a judgment by the High Contracting Party concerned, pursuant to Article 46, paragraph 2, of the Convention, the Committee of Ministers shall examine:

a.  whether any just satisfaction awarded by the Court has been paid, including as the case may be, default interest; and

b  if required, and taking into account the discretion of the High Contracting Party concerned to choose the means necessary to comply with the judgment, whether:

i.  individual measures have been taken to ensure that the violation has ceased and that the injured party is put, as far as possible, in the same situation as that party enjoyed prior to the violation of the Convention;

ii.  general measures have been adopted, preventing new violations similar to that or those found or putting an end to continuing violations.”

INDIVIDUAL MEASURES ADOPTED

8.  On 25 December 2014 a total amount of 22,000 euros was paid to the applicant in respect of nonpecuniary damage and costs and expenses.

9.  By its decision of 13 October 2015, the Supreme Court quashed the Shaki Court of Appeals judgment of 24 September 2014, finding that the lower courts rejection of the applicants requests for examination of additional witnesses and other evidence had been in breach of the domestic procedural rules and the requirements of Article 6 of the Convention. The case was remitted to the Shaki Court of Appeal for a new examination in compliance with the domestic procedural rules and the Convention requirements.

10.  On 29 April 2016 the Shaki Court of Appeal finalized examination of the applicants case and upheld the judgment of the Shaki Court for Serious Crimes of 17 March 2014. It, particularly carefully addressed the Courts conclusions drawn in the present judgment and remedied the deficiencies found in the proceedings leading to the applicants conviction.

GENERAL MEASURES

11.  In December 2015, under Article 52 of the Convention, the Secretary General of the Council of Europe launched an inquiry to find out how the domestic law in any member state makes sure that the convention is properly implemented.

12.  On 11 January 2017 the mission set up by the Secretary General visited Azerbaijan and held discussions, with judicial, legislative and executive authorities, to cover all issues related to execution of the Courts judgment in the applicants case. Authorities have confirmed their readiness to examine all avenues suggested by the mission to further execute the Courts judgment.

13.  On 10 February 2017, President of the Republic of Azerbaijan signed Executive Order “On improvement of operation of penitentiary, humanization of penal policies and extension of application of alternative sanctions and noncustodial procedural measures of restraint”.

14.  Executive Order covered a number of questions raised by the Court in its judgment, including existence of reasonable suspicion of having committed an offence at the time of arrest and consideration of alternative measures of restraint by relevant authorities.

15.  Further humanisation of penal policies in Azerbaijan was listed among the aims of the document. It said that, in application of measures of restraint by investigation authorities and courts, provisions of criminal procedure law concerning grounds for arrest should be strictly complied with, and the level of application of alternative sanctions and measures of procedural compulsion extended to attain aims of punishment and of measure of restraint through non-custodial means.

16.  The President of the Republic of Azerbaijan recommended to the Supreme Court, the General Prosecutors Office and instructed the Ministry of Justice with elaboration of the draft laws concerning decriminalisation of certain crimes; provision of the sentences alternative to imprisonment; development of grounds for non-custodial measures of restraint and sentences alternative to imprisonment; wider application of institutions of substitution of remainder of imprisonment by lighter punishment, parole and suspended sentence; extension of cases of application of measures of restraint alternative to arrest; simplification of rules for amendment of arrest by alternative measures of restraint; and further limitation of grounds for arrest for low-risk or less serious crimes.

17.  The President also recommended to the Office of the Prosecutor General to start with examination of alternative measures of restraint when considering motions for arrest.

18.  It was also recommended to the courts that they examine the existence of reasonable suspicions of individuals having committed an offence and grounds for arrest, when deciding on measure of restraint, and arguments in favour of alternative measures.

19.  According to Executive Oder, the Supreme Court shall hold continued analysis of case-law of the courts concerning application of arrest and imposition of imprisonment.

20.  On 20 October 2017 the Milli Medjlis of the Republic of Azerbaijan adopted the Law on Amendments to the Criminal Code, amending more than three hundred provisions of the criminal legislation. Along with decriminalization of certain acts, the law provides for introduction of sanctions alternative to imprisonment and more simplified rules concerning early release. It shall enter into force on 1 December 2017. The law provides for inclusion of Article 76.3.1-1 opening possibility of conditional release after serving of two-thirds of the term of imprisonment imposed for commitment of serious crimes. Further to this amendment, the applicant would be eligible for conditional release as from 4 August 2017

21.  On 1 December 2017 the Parliament shall also examine, in the third reading, amendments to the Code of Criminal Procedure and the Penal Code, which are in line with the recommendations addressed in the Presidential Decree.

22.  In the meantime, following the recommendations given to the investigation and judicial authorities, the number of detainees held in the pretrial detention facilities continues to decrease: the number of detainees held in pretrial detention facilities decreased by 25% in nine months. In addition, the number of judicial decisions concerning the arrest of individuals decreased by 24% in in comparison to 2016.

23.  In sum, having regard to absence of the Courts any ruling to secure the applicants immediate release and the discretion of the High Contracting Party to choose the means necessary to comply with the Courts judgment, the Government consider that they implement necessary measures to comply with the Courts judgment in the present case.”

 


[1].  A second application concerning those proceedings was introduced by Mr Mammadov on 19 December 2014.

[2].  A summary of the execution process is set out in the presentation of the case at the Committee of Ministers’ 1273rd Human Rights meeting (6-8 December 2016 (see CM/Notes/1273/Item H46-3)).

[3].  For the text of the Articles and Commentary, see the Report of the International Law Commission on the Work of its Fifty-third Session, Official Records of the General Assembly, Fifty-sixth Session (Supplement no. 10 (A/56/10), chap. IV.E.1 and chap. IV.E.2, pp. 46 and 133-145). The text of the Articles is annexed to General Assembly resolution 56/83 of 12 December 2001 and corrected by document A/56/49 (Vol. I)/Corr.4.

[4].  This sentence is missing in the French version of the commentaries.

[5].  Wessendorf, Nikolai, Simma, Bruno et al., The Charter of the United Nations: A Commentary, vols. 1 and 2, Oxford University Press, 2012.

[6].  Seefor example, Letsas, George, The ECHR as a Living Instrument: Its Meaning and its Legitimacy, 2012.

Nema povezane prakse za ovu presudu.