Selmuni protiv Francuske

Država na koju se presuda odnosi
Francuska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
25803/94
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
28.07.1999
Članovi
3
6
6-1
35
35-1
41
Kršenje
3
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(Čl. 3 / CAT-2) Tortura
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Prava i slobode od kojih se ne može odstupiti
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnosilac predstavke, Ahmed Selmuni, holandski i marokanski državljanin, rođen je 1942. godine i u momentu donošenja presude ESLJP nalazio se u zatvoru u Montmediju (Francuska). Podnosilac predstavke je držan u policijskom pritvoru u Bobinjiju od 25. do 29. novembra 1991. godine i ispitivan od strane policajaca iz Odeljenja za krivične istrage Seine-Saint-Denis u vezi sa postupkom trgovine drogom.

Dok je bio u policijskom pritvoru, bio je šest puta pregledan od strane lekara, na osnovu čega mu je sačinjeno šest lekarskih izveštaja. Kada je izveden pred istražnog sudiju (u postupku u kojem je na kraju osuđen na petnaest godina zatvora u presudi Krivičnog suda u Bobinjiju od 7. decembra 1992.), sudija je naložio medicinsko veštačenje. Nakon što je stavljen u pritvor, podnosioca predstavke je ponovo pregledao lekar sa medicinskog odeljenja zatvora Fleuri-Merogis. Dana 7. decembra 1991. godine veštak kojeg je odredio istražni sudija ga je pregledao i popisao vidljive povrede na njegovom telu, zaključivši da su zadobijene u vreme koje je odgovaralo periodu policijskog pritvora. Dana 1. decembra 1992. godine, podnosilac predstavke je prvi put ispitan o događajima u kojima su učestvovali službenici Inspektorata nacionalne policije. Zapisnik o razgovoru poslat je javnom tužiocu u Bobigniju 2. decembra 1992. Podnosilac predstavke je 1. februara 1993. podneo krivičnu prijavu zajedno sa zahtevom da se pridruži postupku kao građanska stranka za „napad koji je prouzrokovao stvarne telesne povrede koje su rezultirale potpunom nesposobnošću za rad duže od osam dana; napad i ranjavanje oružjem (odnosno bejzbol palicom); bludne radnje; napad koji uzrokuje trajni invaliditet (odnosno gubitak oka); i silovanje koje su pomagali i podržavali dva ili više saučesnika, a sva krivična dela su policijski službenici počinili u periodu od 25. do 29. novembra 1991. godine u vršenju svojih dužnosti”. Dana 22. februara 1993. pokrenuta je sudska istraga pred Sudom više instance u Bobigniju u vezi sa pritužbom koju su podneli i podnosilac predstavke i druga osoba koja je privedena policiji. Prepoznavanje osimnjičenih je organizovano je 10. februara 1994. Podnosilac predstavke je odabrao četiri policajca (petog policajca identifikovala je druga građanska strana 7. marta 1996.). U presudi od 27. aprila 1994. Kasacioni sud je odlučio da slučaj oduzme od istražnog sudije Bobignija i prepusti ga sudiji pri Versajskom tribunalu više instance, u interesu pravilnog sprovođenja pravde. Identifikovani policajci su optuženi u januaru, februaru i martu 1997. godine. Krivični sud u Versaju je presudom od 25. marta 1999. godine osudio policajce na tri i četiri godine zatvora za policajca koji je bio nedistupan organima gonjenja i raspisao poternicu za njim. U presudi od 1. jula 1999. Apelacioni sud u Versaju osudio je policajce za napad sa ili pod pretnjom upotrebe oružja, pri vršenju dužnosti i bez opravdanog razloga, koji je doveo do potpune nesposobnosti za rad manje od osam dana u slučaju g. Selmunija i više od osam dana u slučaju druge žrtve. Policajci su osuđeni na uslovne kazne zatvora od dvanaest do petnaest meseci, osim za odgovornog koji je osuđen na osamnaest meseci zatvora, od kojih je petnaest meseci uslovno.

Podnosilac predstavke se žalio da je, zbog maltretiranja za koje je tvrdio da je pretrpeo tokom policijskog pritvora i dužine postupka u vezi sa njegovom krivičnom prijavom i molbom da se pridruži postupku kao građanska stranka, došlo do povrede člana 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja zabranjuje mučenje i neljudsko i ponižavajuće postupanje, i člana 6. stav 1. Konvencije, koji garantuje pravo na odluku o građanskim pravima i obavezama u „razumnom roku“.

Vlada je zauzela stanovište da se pritužba zasnovanu na članu 3. nije mogla ispitivati pred Sudom jer podnosilac predstavke nije iscrpeo domaće pravne lekove. Država je navela da je zahtev podnosioca predstavke da se kao građanska strana pridruži krivičnom postupku protiv policajaca bio običan pravni lek koji je dovoljan da obezbedi naknadu za navodnu štetu. Uvidom u činjenično stanje, Sud je zaključio da se ne radi toliko o tome da li je istraga postojala, jer se činilo da je neosporno utvrđeno da je bila, koliko da li je vođena revnosno, da li su organi vlasti bili odlučni da identifikuju i krivično gone odgovorne i, shodno tome, da li je istraga bila „efikasna“. Sud je smatrao da su navodi g. Selmunija, koji su – kao što je bilo jasno iz lekarskih uverenja kojih su vlasti bili upoznati – u najmanju ruku predstavljali argumentovanu tvrdnju, posebno ozbiljni, kako u pogledu navodnih činjenica, tako i u pogledu statusa lica umešana. Sud je smatrao da vlasti nisu preduzele pozitivne mere potrebne u okolnostima slučaja kako bi osigurale da pravni lek na koji se Vlada poziva bio efikasan. Shodno tome, imajući u vidu nedostatak ubedljivog objašnjenja Vlade o delotvornosti i adekvatnosti pravnog leka na koji su se pozvali, Sud je smatra da pravni lek koji je dostupan podnosiocu predstavke nije, u ovom slučaju, dovoljan da mu obezbedi obeštećenje u vezi sa povredama koje je naveo. Ističući da je njegova odluka ograničena na okolnosti ovog slučaja i da je ne treba tumačiti kao opštu izjavu da krivična prijava zajedno sa zahtevom za pridruživanje postupku kao građanska stranka nije efikasan pravni lek koji se mora koristiti u u slučaju navoda o zlostavljanju tokom policijskog pritvora, Sud je odlučio da se prigovor Vlade na osnovu neiscrpljivanja domaćih pravnih lekova ne može prihvatiti.

Što se tiče utvrđivanja činjenica u odnosu na navodno kršenje člana 3 Konvencije, Sud je primetio postojanje nekoliko lekarskih uverenja koja sadrže precizne i podudarne informacije, kao i nedostatak bilo kakvog uverljivog objašnjenja o tome kako su povrede nanete. Sud je utvrdio da su sve povrede zabeležene u raznim lekarskim uverenjima i izjavama podnosioca predstavke u vezi sa zlostavljanjem kojem je bio podvrgnut dok je bio u policijskom pritvoru, utvrdile postojanje fizičkih povreda i nesumnjivo (bez obzira na žalosno propuštanje da se naloži psihološki izveštaj) pretrpljenog duševnog bola i patnje. Tok događaja je takođe pokazao da su bol i patnja podnosiocu predstavke naneti namerno kako bi se, između ostalog, naterao da prizna delo za koje se sumnjalo da je počinio. Na kraju, lekarska uverenja priložena spisima predmeta jasno pokazuju da su brojna dela nasilja direktno izvršili policijski službenici u obavljanju svojih dužnosti. Dela na koja se prigovara bila su takva da su kod podnosioca predstavke izazvala osećanja straha, muke i inferiornosti koja je mogla da ga ponizi i unizi i eventualno slomi njegov fizički i moralni otpor. Sud je stoga našao elemente koji su bili dovoljno ozbiljni da takvo postupanje učine nečovečnim i ponižavajućim. Drugim rečima, preostalo je da se u ovom slučaju utvrdi da li se „bol ili patnja“ naneta g. Selmuniju može definisati kao „teška“ u smislu člana 1. Konvencije Ujedinjenih nacija protiv mučenja, koja je stupila na snagu 26. juna 1987. Sud je smatrao da je ova “težina” zavisila od okolnosti slučaja, kao što su trajanje lečenja, fizičko ili psihičko dejstvo nasilja koje se desilo, u nekim slučajevima, pol, starost i zdravstveno stanje žrtve, itd. Sud se uverio da je g. Selmuniju nanet veliki broj udaraca. U kakvom god zdravstvenom stanju da je osoba, moglo bi se pretpostaviti da će takav intenzitet udaraca izazvati znatan bol. Štaviše, udarac nije automatski ostavio vidljiv trag na telu. Međutim, iz medicinskog izveštaja veštaka od 7. decembra 1991. moglo se videti da su tragovi nasilja koje je g. Selmuni pretrpeo prekrivali skoro celo njegovo telo. Sud je takođe primetio da je podnosilac predstavke bio podvrgnut određenom broju dela koja bi bila gnusna i ponižavajuća za bilo koga, bez obzira na njegovo stanje. Sud je, na kraju, primetio da gore navedeni događaji nisu bili ograničeni ni na jedan period policijskog pritvora tokom kojeg su – a da ih to ni na koji način nije opravdavalo – pojačana tenzija i emocije mogli dovesti do ovakvih ekscesa. Jasno je utvrđeno da je g. Selmuni pretrpeo ponovljene i kontinuirane napade tokom nekoliko dana ispitivanja. Pod ovim okolnostima, Sud se uverio da je fizičko i psihičko nasilje, posmatrano u celini, počinjeno nad osobom podnosioca predstavke izazvalo „teški“ bol i patnju i da je bilo posebno ozbiljno i okrutno. Takvo ponašanje se moralo smatrati činom mučenja u smislu člana 3. Konvencije. Stoga, Sud jednoglasno zaključuje da je došlo do povrede člana 3 Konvencije.

U odnosu na navode o kršenju člana 6. stav 1. Konvencije, Sud je smatrao da je period koji treba uzeti u obzir prilikom ispitivanja dužine postupka u pogledu uslova „razumnog roka” iz člana 6. stav 1. počeo kada je podnosilac predstavke izričito podneo pritužbu tokom saslušanja od strane službenika Inspektorata nacionalne policije, odnosno 1. decembra 1992. Sud je primetio da je ova vrsta krivične prijave pravni lek koji omogućava francuski zakon i da je javni tužilac obavešten o pritužbi podnosioca već 2. decembra 1992. godine, kada mu je dostavljen zapisnik o saslušanju. Imajući u vidu prirodu i izuzetnu ozbiljnost navodnih radnji, Sud nije smatrao da za polazište treba uzeti 1. februar 1993. godine, datum kada je podnosilac predstavke podneo krivičnu prijavu i zahtev za pridruživanje postupku kao građanska stranka ili datum kada su ta žalba i prijava registrovani. Sud je konstatovao da je postupak, koji je još u toku jer se može podneti žalba, već trajao više od šest godina i sedam meseci. Sud dalje navodi da je ovime prekoračen „razumni rok“ propisan članom 6. stav 1. Shodno tome, Sud jednoglasno zaključuje da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije zbog dužine postupka.

Podnosilac predstavke je tražio premeštaj u Holandiju kako bi tamo odslužio ostatak kazne. Vlada Holandije je, imajući u vidu okolnosti slučaja, podržala zahtev podnosioca predstavke, napominjući da su dve dotične države potpisnice Konvencije o transferu osuđenih lica od 21. marta 1993. Sud je ponovio da mu član 41. ne daje nadležnost da donese takav nalog protiv države ugovornice.

Podnosilac predstavke je takođe istakao da mu je naloženo da, solidarno sa ostalim licima osuđenim u postupku protiv njih, plati carinsku kaznu od 12 miliona francuskih franaka. Shodno tome, podnosilac predstavke je tražio od Suda da u svojoj presudi precizira da sume dosuđene na osnovu člana 41. treba da budu izuzete od zaplene. Sud je smatrao da naknada utvrđena u skladu sa članom i dospela na osnovu presude Suda treba da bude izuzeta od zaplene. Bilo bi neprikladno dosuditi podnosiocu predstavke iznos nadoknade za, između ostalog, zlostavljanje koje predstavlja povredu člana 3. Konvencije i troškove i izdatke koji su nastali u obezbeđivanju tog nalaza, ako bi sama država tada bila i dužnik i poverioca u pogledu tog iznosa. Iako su iznosi u pitanju bili različiti, Sud je smatrao da bi svrha naknade nematerijalne štete neizbežno bila osujećena, a sistem člana 41. izigran ukoliko bi ovakav bio dalji razvoj događaja. Međutim, Sud primećuje da on nije nadležan da udovolji takvom zahtevu podnosioca. Stoga je ovu tačku morao ostaviti na diskreciju francuskih vlasti.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET SELMUNI protiv FRANCUSKE

(Predstavka br. 25803/94)

PRESUDA

Strazbur,

28. juli 1999.

U predmetu Selmuni protiv Francuske, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući, shodno članu 27 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija), uz izmene sadržane u Protokolu br. 11[1]i relevantnim odredbama Poslovnika Suda,[2]kao Veliko veće sastavljeno od sledećih sudija:

g. L. VILDHABER (WILDHABER), predsednik Suda
g. L. FERARI BRAVO (FERRARI BRAVO)
g. G. BONELO (BONELLO)
g. L. KAFLIŠ (CAFLISCH)
g. P. KURIS (KŪRIS)
g. J. P. KOSTA (COSTA)
g. V. FURMAN (FURHMANN)
g. K. JUNGVIRT (JUNGWIERT)
g. M. FIŠBAH (FISCHBACH)
g. B. ZUPANČIĆ (ZUPANČIĆ)
gđa N. VAJIĆ (VAJIĆ)
g. J. HEDIGAN (HEDIGAN)
gđa V. TOMASEN (THOMASSEN)
gđa CACA-NIKOLOVSKA (TSATSA-NIKOLOVSKA)
g. PANČIRU (PANŢÎRU)
g. R. MARUSTE (MARUSTE)
g. K. TRAJA (TRAJA),

a u čijem se sastavu nalazila i gđa M. de Ber-Bukikio (De Boer-Buquicchio), zamenik sekretara Suda, nakon većanja bez prisustva javnosti 18. marta, 24. juna i 7. jula 1999. godine, izriče sledeću presudu, usvojenu poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je Sudu uputila, na način predviđen prvobitnim članom19 Konvencije,[3]Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu: Komisija) i holandska vlada na dan 16. marta, odnosno 14. aprila 1998. godine, pre isteka roka od tri meseca propisanog prvobitnim članovima 32 (st. 1) i 47 Konvencije. Predmet je proistekao iz predstavke (br. 25803/94) protiv Republike Francuske, a predstavku je po osnovu prvobitnog člana 25 Komisiji podneo holandski i marokanski državljanin Ahmed Selmuni (Ahmed Selmouni) 28. decembra 1992. Komisija se u svom zahtevu pozvala na prvobitne članove 44 i 48 i na deklaraciju kojom je Francuska prihvatila obaveznu nadležnost Suda (prvobitno član 46). Holandska vlada se u svojoj predstavci pozvala na prvobitni član 48. Cilj zahteva i predstavke je bio dobijanje odluke o tome da li predmetne činjenice ukazuju ili ne na kršenje obaveza tužene države po osnovu člana 3 i člana 6 (st. 1) Konvencije.
  2. U odgovoru na pitanje postavljeno shodno pravilu 33 (st. 3, tač. d) prvobitnog Poslovnika Suda A[4], podnosilac predstavke je izjavio da želi da uzme učešća u postupku i u tu svrhu imenovao advokata koji će ga zastupati (prvobitno pravilo 30).
  3. Kao predsedavajući sudskog veća koje je prvobitno konstituisano(shodno prvobitnom članu 43 Konvencije i prvobitnom pravilu 21) kako bi se bavilo proceduralnim pitanjima koja bi se mogla pojaviti pre stupanja na snagu Protokola br. 11, g. R. Bernard, predsednik Suda u to vreme, je preko sekretara Suda konsultovao državnog agenta, advokata podnosioca predstavke i delegata Komisije oko vođenja postupka u pismenoj formi. Shodno nalogu koji je u tom smislu dat, sekretar je 27. novembra 1998. primio podnesak od podnosioca predstavke, a 7. decembra 1998. od francuske vlade (u daljem tekstu: Država) i holandske vlade.
  4. Nakon što je Protokol br. 11 stupio na snagu 1. novembra 1998,shodno odredbama njegovog člana 5 (st. 5), predmet je upućen na razmatranje Velikom veću. U radu Velikog veća učestvovali su g. J. P. Kosta, ex-officio, kao francuski sudija suda u Strazburu (shodno čl. 27, st. 2 Konvencije i pravila 24, st. 4, Poslovnika Suda), g. L. Vildhaber, predsednik Suda, gđa E. Palm, potpredsednik Suda, i g. M. Fišbah, potpredsednik Odeljenja (shodno čl. 27, st. 3 Konvencije i pravilu 24, st. 3 i st. 5, tač. a). Ostali članovi Velikog veća bili su g. L. Ferari Bravo, g. L. Kafliš, g. P. Kuris, g. V. Furman, g. K. Jungvirt, g. B. Zupančić, gđa N. Vajić, g. J. Hedigan, gđa V. Tomasen, gđa Caca-Nikolovska, g. T. Pančiru, g. E. Levic i g. K. Traja (pravilo 24, st. 3, i pravilo 100, st. 4). Nakon toga su g. G. Bonelo i g. R. Maruste, sudije-zamenici, izabrani u Veliko veće umesto gđe Palm i g. Levica, koji nisu bili u mogućnosti da se bave daljim razmatranjem ovog predmeta (shodno pravilu 24, st. 5, tač. b.).
  5. Na poziv Suda (shodno pravilu 99), Komisija je delegirala svogčlana, g. D.Švabija, da učestvuje u postupku pred Velikim većem.
  6. U skladu s odlukom predsednika, održana je javna rasprava uzgradi Suda u Strazburu na dan 18. marta 1999, u kojoj su učestvovali:

(a) u ime Države
g. J. F. DOBEL, zamenik direktora Odeljenja za pravne poslove Ministarstva spoljnih poslova, u svojstvu agenta
gđa M. DUBROKAR, pomoćnik direktora Odeljenja za pravne poslove zadužena za ljudska prava Ministarstva spoljnih poslova
gđa F. DUBLE, Načelnik uprave za uporedno i međunarodno pravo Odeljenja za građanske slobode i pravne poslove Ministarstva unutrašnjih poslova
g. J. C. MILER, Odeljenje za krivične predmete i uslovni otpust Ministarstva pravde, u svojstvu savetnika

(b) u ime podnosioca predstavke
gđa M. A. KANU-BERNAR, član Advokatske komore Pariza, u svojstvu pravnog zastupnika

(c) u ime Komisije
g. D.ŠVABI, u svojstvu delegata

Sudu su se obratili g.Švabi, gđa Kanu-Bernar i g. Dobel.

ČINJENICE

  1. Gospodin Selmuni, nosilac dvojnog državljanstva Holandije i Maroka, rođen 1942. godine, se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Monmediju u Francuskoj.

A. Razlog za upućivanje predstavke Sudu

  1. Dana 20. novembra 1991. policija je uhapsila Geraja Tareka,Dominika Keleđiana i njegovu devojku u sklopu istrage o trgovini narkoticima, po nalogu g. De Larozijera, istražnog sudije Okružnog suda u Bobinjiju. Dominik Keleđian je svojevoljno izjavio u policiji da je heroin nabavljao u Amsterdamu od izvesnog Gabija, koji mu je pomagao da drogu sakrije i da je u nekoliko navrata prošvercuje u Francusku. On je policiji naveo jedan broj telefona u Amsterdamu, na osnovu koga je policija otkrila identitet podnosioca predstavke.
  2. Dana 25. novembra 1991, g. Selmuni je uhapšen nakon što jepolicija držala pod prismotrom jedan hotel u Parizu. Kada su ga identifikovali i Dominik Keleđian i njegova devojka, g. Selmuni je izjavio da je s Dominikom Keleđianom trgovao tekstilom. Poricao je bilo kakvu umešanost u trgovinu narkoticima.
  3. G. Selmuni je zadržan u policijskom pritvoru od 20.30 časova25. novembra do 19.00 časova 28. novembra 1991. Ispitivali su ga inspektori iz Krivično-istražnog odeljenja Sen Sen Deni (SDPJ 93) u Bobinjiju.
  4. G. Selmunija su inspektori, protiv kojih je on kasnije podneokrivičnu prijavu, prvi put ispitivali od 00.40 do 01.30 časova 26. novembra 1991. Nakon što su ga vratili u ćeliju, g. Selmunija je uhvatila nesvestica. Policajci iz pritvorske jedinice su ga odveli na urgentni prijem bolnice Žan Verdije u Bondiju u 03.15 časova. U nalazu lekara pisalo je sledeće:

,,Datum pregleda: 26. novembar 1991, u 03.15 časova. Pacijent se žali na fizičke povrede. Tokom pregleda utvrđeno postojanje modrica i površinskih povreda na obe ruke. Vidljive i modrice na levoj strani lica, kao i na levom hipohondrijumu. Tragovi povreda na temenu. Žali se na bolove u grudima prilikom dubokog udisaja. Neurološki nalaz uredan.‘‘

  1. Istražni sudija 26. novembra 1991. nalaže produženje pritvoraza još 48 sati. G. Selmunija su ispitivali od 16.40 do 17.10, pa ponovo u 19.00, zatim od 20.00 do 20.15, i od 22.25 do 23.30. Tog istog dana g. Selmunija je pregledao dr Austin, koji je uočio sledeće:

,,Modrice na levom kapku, levoj ruci i donjem delu leđa. Kosmati predeo glave bolan na dodir.‘‘

  1. 27. novembra 1991. g. Selmunija su ispitivali od 11.00 do 11.40. Nakon što ga je ponovo pregledao, dr Austin je zabeležio sledeće:

,,Jako uočljiva modrica na levom kapku, levoj ruci i donjem delu leđa. Podlivi na kosmatom delu glave. Juče ništa nije jeo ... Njegova žalba prosleđena.‘‘

  1. Nakon što su ga 28. novembra 1991. ispitivali od 09.30 do 10.15,g. Selmunija je ponovo pregledao dr Austin, koji je u njegov zdravstveni karton upisao sledeće:

,,Modrice na levom kapku, levoj ruci i donjem delu leđa. Podlivi na kosmatom delu glave. Trenutno bez terapije.‘‘

  1. U 11.30, 29. novembra 1991, g. Selmunija je pregledao lekar opšte prakse dr Ederi. On je g. Selmuniju na njegov zahtev izdao lekarsko uverenje u kome se navodi njegova izjava da je bio zlostavljan i u kome još stoji sledeće:

,,Žali se na glavobolju. Vidljivi podlivi ispod levog i desnog oka, na levoj i desnoj ruci, leđima, grudnom delu, levom i desnom bedru i levom kolenu. Sve navedeno bolno na dodir.‘‘

  1. Istog tog dana podnosioca predstavke izvode pred istražnogsudiju, koji ga tereti za krivična dela vezana za opasne narkotike i produžava mu pritvor. Prilikom prvog pojavljivanja na sudu, istražni sudija, na sopstvenu inicijativu, nalaže dr Garnijeu, veštaku sudske medicine Apelacionog suda u Parizu, da pregleda g. Selmunija ,,koji tvrdi da su ga u policijskom pritvoru zlostavljali‘‘, i još jedno lice, g. Abdelmadžida Madija, koji je uhapšen 26. novembra 1991. i optužen za isto krivično delo.
  2. Dana 2. decembra 1991, podnosioca predstavke pregleda drNiko iz zatvorske bolnice u Fleri-Merožiju. U lekarskom uverenju koje je izdato na zahtev g. Selmunija doktor je napisao sledeće:

,,... velike površine pod modricama na trupu i bedrima, kao i oko očiju. Podlivi na konjunktivi. Tvrdi da slabije vidi na levo oko.‘‘

  1. Dana 7. decembra 1991, dr Garnije, sudski veštak koga je postavio istražni sudija, pregledao je podnosioca predstavke u zatvoru. G. Selmuni je doktoru izjavio sledeće:

,,Zaustavili su me na ulici oko devet sati pre podne 25. novembra 1991. U tom trenutku nije bilo nikakvih problema. Odveli su me u hotel u kome sam odseo. Jedan od šest policajaca u civilu me je onda udario u levu slepoočnicu. Nakon toga su me odveli u stanicu policije u Bobinjiju. Oko deset sati su me odveli na prvi sprat gde je otpilike njih osam počelo da me udara. Naterali su me da klečim. Jedan policajac me je onda podigao tako što me je vukao za kosu. Jedan drugi policajac me je sve vreme udarao po glavi predmetom koji najviše podseća na bejzbol palicu. Za to vreme, jedan drugi je nastavio da me šutira i udara u leđa. Ispitivanje je bez prekida trajalo oko jedan sat. Uveče sam tražio da me pregleda lekar. Odveli su me u bolnicu, gde su mi napravili rentgenske snimke glave i grudnog koša. Opet su me tukli sutra uveče oko devet, kada su me ponovo ispitivali sve do dva sata ujutru. Po dolasku u Fleri, pregledao me je lekar.‘‘

  1. Doktor je u svom izveštaju napisao sledeće:

-- ,,podliv suborbitalno, širine oko 2 cm, ispod donjeg levog kapka, bledo ljubičaste boje, skoro potpuno resorbovan,

-- tanak linearni ožiljak, dužine oko 1 cm, u produžetku leve obrve,

-- podliv suborbitalno desno, skoro potpuno resorbovan,

-- višestruke poderotine na levoj ruci (od kojih šest velikih), skoro potpuno zarasle,

-- dve linearne abrazije od po 5 cm -- verovatno ogrebotine -- na desnoj ruci,

-- lezije dubine 0.5 cm na nadlanici desne šake,

-- podliv na zadnjem torakalnom delu, preko desne plećke,

-- jedan podliv na desnoj strani,

-- veliki podliv (10 x 5 cm) na levoj strani grudi,

-- tri podliva sa leve strane,

-- veliki podliv (5 x 3 cm) na prednjem delu grudi, bledo ljubičaste boje, u epigastričnoj regiji,

-- podliv u desnom prehepatičnom regionu,

-- podliv na levoj strani rebara, 5 cm ispod bradavice,

-- podliv 5 x 3 cm na levoj strani, na aksilarnoj liniji,

-- podliv na desnoj strani subklavijarno,

-- podliv na desnom gluteusu,

-- podliv 10 x 5 cm na levom gluteusu,

-- linearni podliv 5 x 1 cm na prednjoj strani levog bedra,

-- abrazija kože koja ukazuje na prethodno postojanje rane koja sada zarasta, na prednjoj strani desnog članka,

-- nateklina na zadnjem delu desnog stopala, kao i abrazija kože na istom mestu,

-- pet površinskih rana u zarastanju na prednjem donjem delu desne noge,

-- abrazije i modri podlivi na zadnjoj strani prva dva metakarpala na levoj šaci,

Pacijent izjavljuje da je po dolasku u Fleri dobio sredstva protiv bolova i medicinsku kremu za povrede.

Na kosmatom delu glave i na levoj očnoj jabučici nema uočljivih povreda...‘‘

  1. U zaključku izveštaja veštak navodi sledeće:

,,ZAKLJUČAK:

G. Selmuni tvrdi da je u policijskom pritvoru bio zlostavljan.

Pokazao je lezije na koži traumatskog porekla koje su bile nanete u vreme koje koincidira sa njegovim boravkom u policijskom pritvoru. Povrede dobro zarastaju.‘‘

  1. Ovaj izveštaj se nalazi u prilogu istražnog spisa otvorenog uvezi podnosioca predstavke. Istražni sudija ga upućuje javnom tužiocu 11. decembra 1991.
  2. Istražni sudija 8. septembra 1992. nalaže da se podnosiocupredstavke sudi pred krivičnim sudom i da se uputi u istražni zatvor.
  3. Dana 17. februara 1992. javni tužilac Okružnog suda u Bobinjijuzahteva da služba Inspektorata Nacionalne policije ispita policajce koji su bili zaduženi za ispitivanje g. Selmunija.
  4. Kada ga je 1. decembra 1992. u zatvoru Fleri-Meroži posetiopredstavnik Inspektorata, podnosilac predstavke je potvrdio prethodne navode sledećim rečima:

,,... Oko pola devet izjutra 25. novembra 1991. u blizini hotela Terminus Nord u kome sam odseo, a koji se nalazi nedaleko od železničke stanice Sever u Parizu, uhapsila su me dva ili tri policajca u civilu. Gurnuli su me uza zid i prislonili cevi dva pištolja na vrat.

Nisam se opirao hapšenju.

Podsetili ste me da sam tokom ispitivanja od 27. novembra 1991. izjavio da sam pokušao da izbegnem hapšenje. Poričem da sam to izjavio. Kao prvo, ja takvu izjavu nisam dao policajcu koji me je ispitivao, a kao drugo, potpisao sam pismenu izjavu koju nisam pročitao. Prilikom prebacivanja iz policijskog pritvora, taj policajac mi je rekao da me je naveo da potpišem tu izjavu kako sam se opirao hapšenju i da je policija na taj način pokrivena.

Bio sam sâm kada sam uhapšen, nakon čega su me odmah odveli u moju hotelsku sobu, u kojoj je izvršen pretres u mom prisustvu. Dva policajca su već bila u sobi kada su mene doveli.

Dok su obavljali pretres, najmlađi među njima me je udario u levu slepoočnicu. Kada su obavili pretres, odveli su me u Odeljenje za narkotike u Bobinjiju, u neku kancelariju na prvom ili drugom spratu.

Kada su me pretresli i oduzeli sve predmete koje sam imao kod sebe, pet policajaca je počelo da me ispituje.

Jedan od njih, koji je izgleda bio glavni, naterao me je da kleknem i počeo da me cima za kosu, dok me je drugi udarao u rebra drvenim predmetom koji je ličio na bejzbol palicu.

Onda je nastavio da me udara tim istim predmetom po glavi.

Preostala tri policajca su, takođe, aktivno učestvovala u batinjanju. Naizmenično su me udarali i gazili po stopalima.

Koliko se sećam, u policijsku stanicu Bobinji sam doveden oko deset sati uveče. Sve ovo što sam prethodno opisao nastavilo se do oko jedan po ponoći.

Nakon što je završeno prvo ispitivanje, preuzeli su me uniformisani policajci u prizemlju zgrade u kojoj sam bio pritvoren. Pošto sam osećao bolove u glavi i rebrima od batina koje sam dobio, o tome sam obavestio ove policajce, koji su me tokom noći odveli u bolnicu u blizini, ali ne znam kako se ona tačno zove. Tamo su me uputili na nekoliko pregleda i na rentgen, nakon čega su me vratili u policiju, ali ne u onu istu stanicu u kojoj sam prethodno bio.

Ovi uniformisani policajci su se prema meni pristojno ponašali.

Sledećeg jutra, pre nego što su me po drugi put ispitivali, u prostorijama Odeljenja za narkotike me je pregledao lekar, koji je na mom telu mogao da uoči tragove brutalnog ponašanja policije.

Dana 26. novembra 1991. ponovo me je ispitivalo nekoliko policajaca, tri ili četiri. Mislim da je to bilo oko deset sati pre podne. Cimali su me za kosu, udarali pesnicama i palicom.

Uveče tog istog dana, kada je na prvom spratu bilo manje ljudi, ponovo me je ispitivalo šest policajaca, koji su bili veoma brutalni. Tukli su me pendrekom i bejzbol palicom sve do jedan sat posle ponoći. Mislim da je to zlostavljanje počelo negde oko sedam sati uveče. U jednom trenutku su me naterali da izađem u jedan dugačak hodnik između kancelarija, gde je jedan od njih, za koga pretpostavljam da je bio glavni, počeo da me cima za kosu i da me tera da trčim niz hodnik, dok su me druga dvojica koja su stajala sa strane sve vreme spoplitala.

Zatim su me odveli u jednu kancelariju u kojoj se nalazila neka žena i naterali me da kleknem. Cimali su me za kosu i govorili joj: 'Gledaj kako će sad neko da propeva'.

Bio sam tamo nekih desetak minuta. Ne bih mogao da vam opišem kako je ta žena izgledala, ali mi se čini da je bila mlada.

Opet su me izveli u hodnik, nakon čega je jedan od policajaca izvadio svoj penis i prišao mi govoreći: 'Hajde, sisaj ga.' Ja sam u tom trenutku bio na kolenima. Odbio sam da uradim to što je tražio i stisnuo usne, pošto je on svoj penis stavio na moja usta.

Kada sam odbio da se povinujem, on je na nagovor jednog od svojih kolega urinirao po meni.

Zatim su me odveli u jednu kancelariju, gde su mi pretili da će me ispeći ako ne progovorim. Kada sam odbio, upalili su dve let-lampe koje su crevima bile povezane za dve male boce za butan gas plave boje. Naterali su me da sednem, a zatim približili let-lampe na oko jedan metar od mojih stopala. Cipele su mi već bile skinute. Sve vreme su nastavili da me tuku. Onda su izneli neki špric i pretili da će da ga upotrebe. Kad sam to video, iscepao sam rukav na košulji i rekao ,,Hajde, samo probajte, kladim se da se nećete usuditi‘‘. Kao što sam i pretpostavljao, ostalo je samo na pretnji.

Ta moja reakcija ih je još više razjarila, pa su opet nastavili da me zlostavljaju.

Onda su me ostavili na miru nekih petnaestak minuta, nakon čega mi se jedan obratio sledećim rečima: 'Vi Arapi volite da vas neko kara'. Onda su me držali i naterali da se skinem, da bi mi je jedan od njih gurnuo mali crni pendrek u anus.

Napomena: Dok ovo priča, g. Selmuni počinje da plače.

Svestan sam činjenice da sve ovo što vam pričam jeste strašno, ali to je prava istina, zaista sam bio izložen takvoj vrsti zlostavljanja.

Nakon što su me seksualno zlostavljali, ponovo su me vratili u ćeliju.

Sledećeg dana me je pregledao neki doktor, koji je mogao da vidi u kakvom sam stanju.

Rekao sam doktoru da su me policajci fizički zlostavljali. Čak sam ga i molio da im kaže da prestanu da me muče.

Svo ovo nasilje koje sam opisao dogodilo se u noći između 25. i 26. i 26. i 27. novembra 1991.

I nakon tog perioda su me sporadično udarali, sve dok nisam izveden pred istražnog sudiju.

Pre nego što su me odveli kod istražnog sudije, ti isti policajci su bili veoma ljubazni prema meni, čak su me i pitali da li želim kafu.

Kada sam potpisivao revers za preuzimanje ličnih predmeta koji su mi oduzeti, video sam da mi fali 2.800 holandskih guldena i upaljač marke 'Dipon'. O tome sam obavestio dežurnog policajca koji je po mojoj proceni bio nadležan, na šta je on prokomentarisao: 'Sranje, opet!', i sve se na tome završilo.

Na upaljaču su ugravirani inicijali A. Z.

Mogu da prepoznam šest policajaca koji su me tukli.

Mogu takođe i tačno da opišem šta je koji od njih radio.

Onaj koji je bio glavni je malo proćelav. Onaj koji je vadio penis i podvrgnuo me sodomiji uz pomoć pendreka je srednjeg rasta, četvrtast, svetle kose, starosti između 30 i 35 godina.

Čim su me izveli pred istražnog sudiju, ja sam sudiju izvestio o maltretiranju, nakon čega me je nekoliko dana kasnije pregledao lekar u zatvoru. Onog dana kada su me izveli pred sudiju, pregledao me je drugi lekar u zgradi suda u Bobinjiju.

Imam advokata već mesec dana, pa sam i njega obavestio kako su prema meni postupali dok sam bio u policijskom pritvoru.

Kada sam stigao u zatvor, svuda po mom telu su bili vidljivi tragovi maltretiranja. Sada imam problema s očima.

Ovim podnosim prijavu protiv tih policajaca.‘‘

  1. Zapisnik razgovora sa g. Selmunijem je 2. decembra 1992. upućen javnom tužiocu u Bobinjiju i priključen spisima predmeta zavedenim pod brojem B.92.016.5118/4.
  2. Presudom od 7. decembra 1992, Trinaesto odeljenje Krivičnogsuda u Bobinjiju osudilo je podnosioca predstavke na petnaest godina zatvora i trajno udaljenje s francuske teritorije. U parničnom postupku koji je protiv njega pokrenula carina, sud je naložio da g. Selmuni i ostali optuženi u istom predmetu plate kaznu u ukupnom iznosu od 24 miliona francuskih franaka. Presudom od 16. septembra 1993, Apelacioni sud u Parizu mu smanjuje kaznu na 13 godina zatvora i potvrđuje ostatak presude. Kasacioni sud odbija žalbu g. Selmunija 27. juna 1994.
  3. Sve vreme dok je bio u istražnom zatvoru i pritvoru, g. Selmunije lečen u obližnjoj bolnici ,,Otel-Dju‘‘.

B. Istražni postupak

  1. Podnosilac predstavke je 1. februara 1993. podneo uz krivičnuprijavu istražnom sudiji Okružnog suda u Bobinjiju zajedno sa zahtevom da kao privatno lice učestvuje u postupku ,,zbog nanošenja telesnih povreda usled kojih je više od osam dana bio nesposoban za rad, batinjanja i udaranja tvrdim predmetom (bejzbol palicom), protivprirodnog bluda, nanošenja telesnih povreda koje su za rezultat imale trajno telesno oštećenje (gubitak vida na jednom oku) i silovanje u kome su saučestvovala dva ili više lica, a sva ta krivična dela su bila počinjena između 25. i 29. novembra 1991. od strane službenih lica tokom vršenja dužnosti.‘‘
  2. Dana 22. februara 1993. u predmetu zavedenim pod brojemB.92.016.5118/4, javni tužilac Bobinjija nalaže pokretanje istrage u vezi krivične prijave koju je podneo g. Selmuni i krivične prijave sličnih navoda koju je podneo g. Madi, suoptuženi u istom predmetu, a za krivična dela nanošenja telesnih povreda od strane nepoznatih počinilaca prema licu koje nije moglo da se brani, i optužuje nepoznate počinioce za protivprirodni blud. Prijava koju je podnosilac predstavke podneo 1. februara 1993. primljena je 15. marta 1993. i zavedena pod novim brojem B. 93.074.6000/9.
  3. Dana 27. aprila 1993, gđa Mari, istražni sudija Okružnog sudau Bobinjiju kojoj je predmet dodeljen, nalaže direktoru Inspektorata Nacionalne policije da odgovori na ove navode do 15. juna 1993.
  4. Na zahtev gđe Mari, dr Garnije ponovo pregleda g. Selmunija9. juna 1993. U izveštaju koji je podneo 21. juna 1993, on navodi sledeće:

,,Kada sam prvi put pregledao g. Selmunija, on je izjavio da su ga tukli dok je bio u policijskom pritvoru. Danas mi je rekao da tom prilikom nije pomenuo seksualno zlostavljanje zato što ga je bilo sramota.

Pregledom sfinktera pacijenta nije utvrđeno postojanje lezija koje bi mogle potvrditi ili opovrgnuti njegove tvrdnje, uglavnom zbog činjenice da je od tog navodnog čina proteklo dosta vremena.

Druge somatske lezije čije se postojanje pominje u prethodnom lekarskom uverenju zarastaju dobro i bez komplikacija.

[to se tiče navoda o seksualnom zlostavljanju, s obzirom da nema funkcionalnih smetnji i uočljivih znakova povreda, ne može se naložiti pošteda po osnovu totalne nesposobnosti za rad (ITTP) kao direktna posledica navedenih dela.

TOTALNA NESPOSOBNOST ZA RAD

Lezije čije je postojanje navedeno u prvom lekarskom uverenju, a koje su uočene i kada sam radio na pripremi svog prvog nalaza u svojstvu veštaka, jesu traumatskog porekla, ali bez ozbiljnih posledica (podliva ili modrica), zbog kojih se propisuje ITTP u trajanju od pet dana.

ZAKLJUČAK

G. Selmuni navodi da je bio žrtva seksualnog zlostavljanja i batinjanja dok je bio u policijskom pritvoru.

Zbog traumatskih lezija propisuje mu se ITTP u trajanju od pet dana. Pacijent navodi da mu je vid na levom oku oslabio. Potreban nalaz oftalmologa radi utvrđivanja uzročno-posledičnog odnosa s navedenim delima.

[to se tiče seksualnog zlostavljanja, u odsustvu vidljivih tragova povreda i funkcionalnih posledica, nema potrebe da se propisuje ITTP.‘‘

  1. Istražni sudija 15. juna 1993. nalaže spajanje krivičnih prijavakoje se odnose na ista krivična dela, i one se objedinjene zavode pod brojem B.92.016.5118/4.
  2. Istražni sudija uzima izjavu od podnosioca predstavke 14. maja1993. Nalaže veštačenje 9. juna, a 15. septembra 1993. stranama u postupku daje na uvid mišljenje lekara-veštaka.
  3. Dana 7. jula 1993. podnosilac predstavke dostavlja istražnomsudiji kopije lekarskih uverenja izdatih 29. novembra i 2. decembra 1991, uz ponavljanje navoda iz krivične prijave.
  4. U pismu upućenom 3. septembra 1993. predsedniku Desetogodeljenja Apelacionog suda u Parizu, koje je odlučivalo po žalbi podnosioca predstavke na presudu zbog stavljanja u promet opojnih droga, g. Selmuni navodi da su ga silovali tako što su mu u anus ugurali bejzbol palicu i da je jedan policajac po njemu urinirao. Takođe je naveo da je pre upućivanja ovog pisma izvestio predsednika Trinaestog odeljenja Krivičnog suda u Bobinjiju o zlostavljanju kojem je bio izložen dok je bio u policijskom pritvoru.
  5. Dopisom od 8. oktobra 1993, istražni sudija podvlači da je 27. aprila 1993. naložila Inspektoratu policije da do 15. juna 1993. odgovori na navode iz krivičnih prijava, što nije učinjeno, i ponovo traži da se taj izveštaj dostavi. Naložila je, takođe, da se zapečati sva medicinska dokumentacija o g. Selmunija u zatvorskoj bolnici Fresne i bolnicama Fleri-Meroži i Otel-Dju.
  6. Dana 2. decembra 1993, po prijemu dokaza koji je Inspektoratpolicije pribavio po njenom nalogu, istražni sudija 6. decembra 1993. ponovo uzima iskaze od podnosilaca prijave. Podnosiocu predstavke 26. januara 1994. dodeljen je advokat po službenoj dužnosti po osnovu važećeg sistema o pružanju pravne pomoći. U pismima od 23. juna i 27. oktobra 1994, branilac izveštava podnosioca predstavke da ima teškoća u dobijanju dozvole da ga poseti.
  7. Podnosioci prijave su ponovo dali iskaz 10. februara 1994, kadaje od njih traženo da identifikuju policajce za koje navode da su ih zlostavljali. G. Selmuni je među deset policajaca koji su stajali u redu prepoznao četiri, čija su imena Žan-Bernar Erve, Kristof Stebler, Bruno Gotije i Patris Iro.
  8. Istražni sudija 1. marta 1994. upućuje predmet javnom tužiocu,kako bi podigao optužnicu protiv četvorice policajaca koje su podnosioci prijave identifikovali kao počinioce.
  9. Javni tužilac u Bobinjiju upućuje predmet glavnom javnom tužiocu u Parizu, koji ga, sa svoje strane, šalje Kasacionom sudu.
  10. Kasacioni sud presudom od 27. aprila 1994. odlučuje da se, uinteresu sprovođenja pravde, nadležnost u ovom predmetu prebaci s istražnog sudije u Bobinjiju na sudiju Okružnog sudu u Versaju. Javni tužilac ovog suda 21. juna 1994. ponovo pokreće istragu (predmet se zavodi pod brojem V.94.172.0178/3) o sledećim krivičnim delima:

,,Fizički napad od strane službenih lica koji je za posledicu imao gubitak radnih sposobnosti u trajanju od najmanje osam dana i seksualno zlostavljanje od strane više počinilaca ili saučesnika; istraga će se voditi protiv svakog lica za koga se u istrazi utvrdi da je u izvršenju ovih krivičnih dela učestvovalo‘‘.

  1. Dana 22. juna 1994. predmet se dodeljuje gđi Fransoaz KarlijePrižen, potpredsedniku Okružnog suda u Versaju, po osnovu preispitivanja celokupnog postupka.
  2. Dana 8. avgusta 1994. istražni sudija zahteva da joj se dostavimedicinska dokumentacija g. Selmunija, koju je po njenom nalogu zapečatio Inspektorat Nacionalne policije. Zapečaćena dokumentacija joj se dostavlja 12. aprila 1995.
  3. G. Selmuni se 19. septembra 1995. podvrgava operaciji na levomoku u bolnici Otel-Dju.
  4. Istražni sudija 22. septembra 1995. nalaže specijalisti oftalmologu, dr Bijaru, da pregleda g. Selmunija.
  5. Veštaku je 5. januara 1996. produžen rok za dostavljanje izveštaja, koji on konačno podnosi 18. januara 1996, u kome se navodi sledeće:

,,1. G. Selmuni slabije vidi nakon operacije u septembru 1995. Ne može se sa izvesnošću utvrditi da je do pogoršanja vida došlo u periodu od 25. novembra 1991. do kraja septembra 1995.

2. Fizički napadi na koje se on žalio, tj. nanošenje udaraca u predelu leve periorbitalne regije na licu, mogli su prouzrokovati povrede oka, ali osim subjektivnih simptoma metamorfopsije, pa čak i smanjenja vida, i izolovanog problema na epiretinalnoj membrani, na oku, posebno u predelu anteriorne komore, nisu utvrđene vidljivi tragovi povreda, niti je moguće ustanoviti bilo kakav trag krvarenja na retini kao posledicu nanošenja udaraca na koje se pacijent žali, ili uspostaviti vezu između ta dva događaja. Utvrđene su, međutim, degenerative promene usled konstitucionalne disfunkcije (kratkovidost na oba oka).‘‘

  1. G. Selmuni je nalaz dobio 6. februara 1996, kojom prilikom jedao i svoj iskaz. Ostao je pri tvrdnjama koje je izrekao na račun četiri policajca koje je prepoznao i čija je imena naveo. Dana 7. marta 1996. uzet je iskaz i od drugog podnosioca prijave, g. Madija, koji je kao počinioca naveo i petog policajca g. Aleksisa Leklerka.
  2. Dopisom od 2. maja 1996. istražni sudija nalaže direktoru Krivično-istražnog odeljenja policije (,,CID‘‘) da dostavi imena i adrese policajaca protiv kojih su podnete krivične prijave, na koji on odgovara 23. maja 1996.
  3. Istražni sudija 21. oktobra 1996. zvaničnim dopisom obaveštava pet policajaca čija je imena naveo podnosilac predstavke da se protiv njih pokreće krivična istraga.
  4. Pet policajaca na koje su se zvanično žalili g. Selmuni i g.Madi, odnosno g. Erve, g. Stebler, g. Gotje, g. Leklerk i g. Iro, su dali pojedinačne iskaze prilikom prvog pojavljivanja kod istražnog sudije 10, 24. i 31. januara, 28. februara i 7. marta 1997. Protiv njih je pokrenuta istraga za fizički napad izvršen od strane službenih lica s posledicom potpune onesposobljenosti za rad u trajanju od najmanje osam dana. Protiv policajaca Ervea, Steblera, Gotjea i Iroa je pokrenuta i istraga za seksualno zlostavljanje izvršenog od strane jednog ili više počinilaca ili saučesnika.
  5. Pošto su svi policajci odbacili navode i tvrdili da se g. Selmuniopirao hapšenju, istražni sudija 24. aprila 1998. nalaže veštaku dr Garnijeu da na osnovu celokupne medicinske dokumentacije g. Selmunija dâ mišljenje o tome da li su povrede koje su nastale mogle biti rezultat opiranja prilikom hapšenja oko pola devet ujutru 25. novembra 1991, i da li one potkrepljuju navode podnosioca predstavke.
  6. Istog tog dana podnosilac predstavke predlaže izvođenje višeistražnih radnji, uključujući i suočavanje policajaca sa svedocima, dodatna medicinska veštačenja radi utvrđivanja stepena telesnih oštećenja i zahteva da sudija izvrši inspekciju mesta na kome su ga držali dok je bio u policijskom pritvoru. Istražni sudija dopisom od 7. maja 1998. ovaj predlog odbija, s obrazloženjem da su neki od tih zahteva već delimično ispunjeni.
  7. Suočavanje podnosioca predstavke i četiri policajca obavljeno je4. juna 1998. On je za svakog od njih pojedinačno naveo kakvu su ulogu imali u njegovom zlostavljanju u pritvoru.
  8. Dr Garnije svoj izveštaj dostavlja 3. jula 1998. Veštak je u zaključku naveo sledeće:

,,Uvidom u medicinsku dokumentaciju, može se zaključiti da nalazi lekara ukazuju na povećanje tragova povreda na telu pacijenta tokom boravka u policijskom pritvoru.

Veći broj tih povreda mogao je nastati kao rezultat 'opiranja' prilikom hapšenja pacijenta oko pola devet izjutra 25. novembra 1991, kako su to opisali policajci CIDa.

Povrede, a naročito one na donjim ekstremitetima i gluteusima, koje nisu utvrđene prilikom prvog pregleda, su svakako nanete posle hapšenja i potvrđuju navode pacijenta.

[to se tiče pacijentovih navoda o sodomiji, negativni rezultati pregleda obavljenog 9. juna 1993, odnosno godinu i šest meseci nakon navedenog događaja, ne mogu se uzeti niti kao potvrda, niti kao poricanje da se to zaista i dogodilo.‘‘

  1. Dana 25. avgusta 1998, istražni sudija obaveštava g. Selmunijada je istraga okončana. Predmet se upućuje javnom tužiocu 15. septembra 1998.
  2. Javni tužilac 19. oktobra 1998. dopisom izveštava istražnog sudiju o daljem toku postupka, u kome, između ostalog, navodi sledeće:

,,... činjenica da policajci poriču navode nije potkrepljena nalazima istrage, kao ni njihova tvrdnja da je došlo do 'koškanja' tokom hapšenja i pružanja aktivnog otpora tokom ispitivanja.

Odsustvo bilo kakvih nedoslednosti u izjavama Ahmeda Selmunija i Abdelmadžida Madija opravdava potrebu da se one uzmu u obzir. Sem toga, te izjave su potkrepljene medicinskom dokumentacijom, što sve predstavlja značajan dokaz protiv petorice službenih lica u pogledu navoda koje treba da preispita Sud...‘‘

  1. Istražni sudija 21. oktobra 1998. nalaže da se policajcima sudipred Krivičnim sudom u Versaju. U pogledu tvrdnji g. Selmunija, istražni sudija za četvoricu policajaca nalaže suđenje po optužnici za nanošenje telesnih povreda koje su za posledicu imale potpunu onesosobljenost za rad u trajanju od najmanje osam dana i prinudu na bludne radnje počinjene kolektivno, uz primenu sile.
  2. Suđenje u Krivičnom sudu u Versaju održano je 5. februara1999. Podnosilac predstavke je izjavio prigovor na nadležnost suda, zahtevajući da se predmet ustupi Okružnom sudu. Takođe, tražio je prekvalifikaciju krivičnog delo seksualnog zlostavljanja u silovanje. U pogledu nanošenja telesnih povreda, tražio je da se u optužnicu unese da su one za rezultat imale trajno telesno oštećenje, to jest, slabljenje vida, kao rezultat povreda koje su nanela službena lica, i konačno, da se zlostavljanje kojem je bio izložen prekvalifikuje u mučenje pre ili tokom izvršenja drugog krivičnog dela. Sud je ovaj prigovor priključio onom delu postupka u kome će se odlučivati u meritumu. Na suđenju je javni tužilac za policajca Ervea zatražio kaznu zatvora od četiri godine, i kaznu zatvora od tri godine za policajce Steblera, Iroa i Gotjea. Krivični sud je izricanje presude zakazao za 25. mart 1999.
  3. U presudi od 25. marta 1999. Krivični sud u Versaju odbacio jeprigovor g. Selmunija o nadležnosti, sa sledećim obrazloženjem:

(a)   u pogledu zahteva za prekvalifikaciju seksualnog zlostavljanja usilovanje:

,,... Sud mora da zaključi da ni medicinska dokumentacija, ni izveštaj veštaka ne potkrepljuju tvrdnje o analnoj penetraciji. Sem toga, g. Selmuni nije bio u stanju da identifikuje policajca koji ga je navodno silovao. Shodno tome, ovo krivično delo se ne može kvalifikovati kao silovanje.‘‘

(b)   u pogledu zahteva da se nanošenje telesnih povreda prekvalifikuje u nanošenje telesnih povreda s trajnim telesnim oštećenjem:

,,... Sud uočava da se na osnovu izveštaja veštaka dr Biara ne može uspostaviti uzročno-posledična veza između slabljenja vida g. Selmunija i udaraca koji su mu naneti. Shodno tome, ovaj njegov prigovor ne može biti prihvaćen.‘‘

(c)   u pogledu zahteva za prekvalifikaciju zlostavljanja u mučenjekome je bio izložen pre ili tokom izvršenja drugog krivičnog dela:

,,Bez obzira na činjenicu da ova krivična dela nisu bila klasifikovana na taj način u Krivičnom zakoniku koji je bio važeći u tom periodu, u ovom konkrektnom slučaju, nasilje primenjeno prema Ahmedu Selmuniju, za koje on predlaže kvalifikaciju mučenja ili varvarskog čina, nije izvršeno pre ili tokom izvršenja nekog drugog krivičnog dela. 

Shodno tome, Sud smatra da se predmetni akti ne mogu kvalifikovati kao krivična dela...‘‘

  1. U odlučivanju o krivici policajaca, sud uočava da su mu predočena ,,dva potpuno kontradiktorana argumenta‘‘, pa, shodno tome, odlučuje da preispita niz objašnjenja koja su ponudili policajci. Pod pretpostavkom ,,da je utvrđeno ... da su povrede (podnosiocu predstavke) nanete tokom boravka u pritvoru, ili neposredno pre ili posle tog vremena‘‘, sud smatra da pokušaj opiranja hapšenju ne može biti dovoljan razlog da se objasni obim utvrđenih povreda; da nedoslednosti u navodima privatnih lica, ako ih je i bilo, nisu od odlučujućeg značaja i da su privatna lica ,,sve u svemu bila dosledna u svojim iskazima o navedenim događajima i vremenu njihovog dešavanja.‘‘ Isto tako, sud uočava da i u slučajevima kada postoje čvrsti dokazi, ,,svaki policajac zna da priznanje ima veću težinu i da se to u kasnijoj fazi postupka veoma teško može opovrgnuti‘‘. Sud dalje smatra da ,,(ima) dovoljno dokaza za pobijanje tvrdnji da su se privatna lica dogovarala prilikom podnošenja krivičnih prijava protiv policajaca‘‘.
  2. Krivični sud u Versaju utvrđuje da su ,,dokazi prikupljeni tokomistrage i prezentovani na suđenju ukazali da su se navedeni događaji zaista i dogodili onako kako su ih opisale žrtve‘‘ i potvrđuje da su policajci krivi za navode iz optužnice. Sud takođe smatra da je u obavezi ,,da krivični zakon primeni tako da to bude za primer drugima‘‘, i policajce Iroa, Gotjea i Steblera osuđuje na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od tri godine. U pogledu četvrtog policajca, Sud utvrđuje sledeće:

,,... u svojstvu glavnog inspektora kome su ostali policajci bili podređeni, Bernar Erve jeste bio odgovoran za metode primenjene tokom istražnih radnji koje su bile pod njegovom kontrolom i kojima je on upravljao. Sem toga, on je takođe direktno učestvovao u napadu na telesni integritet žrtava, pošto ih je cimao za kosu. Obe žrtve su ga bez ikakvog dvoumljenja prepoznale kao odgovorno lice.

Sud stoga smatra da se Bernar Erve mora strožije kazniti zbog onoga što je učinio, pa ga osuđuje na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od četiri godine.

Pošto se g. Erve i dalje nalazi na odgovornom položaju, potrebno je, zarad poruke javnosti, da se odmah pristupi izvršenju kazne. Sud ovim izdaje nalog za hapšenje Bernara Ervea.‘‘

  1. Krivični sud u Versaju usvaja predlog g. Selmunija da učestvujekao strana u postupku. Sud je, takođe, zabeležio da on nije naznačio iznos naknade štete koju je pretrpeo i da zadržava pravo da pokrene i parnični postpak.
  2. Policajci su ulažili žalbu na presudu.
  3. U presudi od 8. aprila 1999. Apelacioni sud u Versaju odbacujezahtev za puštanje na slobodu g. Ervea, sa sledećim obrazloženjem:

,,... radi se o izuzetno teškim krivičnim delima, za koja je optuženi, kao odgovorno lice na višem položaju u policiji, čiji je osnovni zadatak da se stara o sprovođenju zakona u Republici (Francuskoj), osuđen prvostepenom sudskom presudom, što je za rezultat imalo ozbiljne i trajne predrasude u pogledu sistema zaštite javnog reda...‘‘

  1. Presudom od 1. jula 1999, a nakon rasprava održanih 20. i 21. maja 1999, g. Erve biva oslobođen, a Apelacioni sud u Versaju, zbog nedostatka dokaza, oslobađa policajce krivice za bludne radnje, ali potvrđuje njihovu krivicu ,,za napad i nanošenje telesnih povreda, uz pretnju upotrebe oružja, od strane službenih lica na dužnosti bez legitimnog opravdanja, što je u slučaju g. Selmunija za posledicu imalo potpunu onesposobljenost za rad u trajanju od najviše osam dana, a u slučaju g. Madija u trajanju od najmanje osam dana‘‘. G. Erveu je kazna skraćena na 18 meseci, od kojih 15 meseci uslovno. Policajci Gotje i Stebler su dobili uslovnu kaznu zatvora u trajanju od 15 meseci, a policajac Iro uslovnu kaznu zatvora u trajanju od 12 meseci. Apelacioni sud je u obrazloženju presude između ostalog naveo i sledeće:

,,O krivici

Napad na telesni integritet

Apsolutno gledajući, iskaz policajca, a naročito ako se on nalazi na odgovornom položaju, ima veći kredibilitet od iskaza preprodavca narkotika. Ova premisa, međutim, gubi na snazi, pa čak postaje i obesmišljena kada su tvrdnje kriminalaca potkrepljene eksternim dokazima, kao što su lekarski nalazi. Sumnja se čak još više pojačava kada policajci tokom postupka menjaju iskaze i nude različita objašnjenja za ono što se dogodilo, tako da se presumpcija u korist policajaca gubi, ukoliko se, kao u ovom konkretnom slučaju, utvrdi da iskazi policajaca nisu istiniti.

U pogledu medicinske dokumentacije

Optužbe žrtava su nesumnjivo potkrepljene nedvosmislenom medicinskom dokumentacijom. U prvom slučaju, kod Selmunija, sudski veštak, profesor Garnije u svom nalazu od 5. maja 1998, utvrđuje da je tokom svih lekarskih pregleda kojima je pacijent bio podvrgnut dok je bio u policijskom pritvoru utvrđeno postojanje lezija traumatskog porekla na levoj ruci, u predelu leve orbitalne regije, kosmatog dela glave i leđa. Pregledom od 29. novembra 1991, utvrđeno je postojanje dodanih lezija na donjim ekstremitetima. Veštak dodaje da je tokom pregleda koji je on lično obavio 7. decembra 1991. uočio postojanje prethodno opisanih lezija, kao i novih, na gluteusima i levom nožnom članku.

Obim povreda na telu g. Selmunija je progresivno rastao tokom neprekidnog boravka u policijskom pritvoru.

Modrica na levom kapku, tanki linerani ožiljak dužine 1 cm u produžetku leve obrve i hematomi levo i desno suborbitalno, koje je 29. novembra 1991. uočio dr Ederi, a nakon čega ih je u svom nalazu od 2. decembra 1991. dr Niko opisao kao hematome ,,oko očiju‘‘, odgovaraju udarcima koje je opisao Selmuni.

Razni podlivi uočeni na grudnom košu, na levoj i desnoj strani tela i u abdominalnoj regiji odgovaraju opisu udaraca koji je Selmuni naveo u svojoj izjavi od 7. decembra 1991.

Bol u predelu kosmatog dela glave i glavobolje koje u svojim nalazima navode i dr Austin i dr Ederi se, takođe, mogu uzeti kao potvrda Selmunijevih iskaza, u kojima on navodi da su ga cimali za kosu i udarali po glavi predmetom koji liči na bejzbol palicu.

Podlivi na gluteusima i bedrima mogli su jedino biti prouzrokovani udarcima tupim predmetom. Isto tako, lezije uočljive na nogama, člancima i stopalima odgovaraju Selmunijevim pritužbama da su ga tukli i gazili po nogama.

Iz svega prethodno izrečenog sledi da objektivno nanete povrede, čije je postojanje utvrđeno u nekoliko sukcesivnih lekarskih pregleda, odgovaraju opisu udaraca koji je dao Selmuni.

[to se tiče Madija, lekarska uverenja i mišljenja lekara-veštaka potvrđuju realnost i intenzitet udaraca koje je pretrpeo. Sem toga, kako je i pojasnio veštak, vremenski period koji je protekao od pojavljivanja objektivnih povreda i događaja o kojima se radi čvrsto ukazuju da se radi o nanošenju lakih telesnih povreda u kontinuitetu.

Abrazije na kosmatom delu glave su apsolutno konzistentne sa njegovom tvrdnjom da su ga u mnogo navrata udarali po glavi tupim predmetom.

Veliki podliv kvadratnog oblika na desnom bedru i tri podliva na levom bedru tačno odgovaraju udarcima tupim predmetom, onako kako ih je podnosilac žalbe opisao.

Iskazi optuženih

Objašnjenja koja su optuženi ponudili u pogledu porekla povreda zvuče potpuno neuverljivo. Sem toga, i po ovom i po drugim pitanjima njhove se izjave razlikuju. Primera radi, Žan-Bernar Erve je prvobitno izjavio da je on bio pozvan kao pojačanje prilikom Selmunijevog hapšenja (D57), da bi kasnije tvrdio da se uopšte nije nalazio na ulici prilikom hapšenja, već u hotelu.

Optuženi tvrde da su sve optužbe protiv njih rezultat zajednički isplanirane kampanje. Ovde se mora napomenuti da nigde tokom sedmogodišnje istrage tužilaštva i suda nije utvrđeno ništa što bi tu njihovu tvrdnju potkrepilo. Interesi podnosilaca krivičnih prijava se međusobno značajno razlikuju.Što se tiče sukcesivnih opisa zlostavljanja za koja tvrde da su preživeli, nema ničega što bi ukazivalo da su njihovi iskazi unapred smišljeni. Osim toga, g. Selmuni, u postupku za trgovinu narkoticima, skoro da uopšte nije imao pomoć advokata.

Nije bez značaja primetiti da Madi i Selmuni nisu nikada ranije bili u policijskom pritvoru, pa se nisu ni mogli oslanjati na neko prethodno iskustvo u pokušaju da celu priču isfabrikuju.

To što je Selmuni uhapšen u blizini hotela u kome je odseo, čak i da jeste bilo nečega što bi se moglo podvesti pod opiranje hapšenju, nije dovoljno da objasni uzrok nastanka teških povreda, niti činjenicu da je takvih povreda bivalo sve više, što se potvrđuje i fotografijama u njegovom dosijeu, posebno što odmah nakon toga, dotični policajci nisu uneli u zapisnik da se na njima ili na Selmuniju uočavaju bilo kakvi tragovi koji bi zahtevali podvrgavanje detaljnom lekarskom pregledu, a što bi bilo u njihovom najboljem interesu.

[to se tiče Madija, navodi policajaca da se on sam povredio tako što je glavom udarao u zid i orman ne uklapaju se u nalaze medicinskih veštaka.

Sudski veštak je zabeležio da bi, u slučaju da su povrede nastale na taj način, bilo normalno za očekivati da se u vreme događanja uoče nesumnjive povrede, pa čak i rane koje krvare, što ovde nije bio slučaj.

Kad se svi ti faktori uzmu u obzir, sud zaključuje da su optuženi izmislili da je navodno pružan otpor pri hapšenju, kako bi opravdali postojanje i lokaciju ozbiljnih povreda -- hematoma i lezija -- koje su utvrđene kod pritvorenika.

Pouzdanost policijskih izveštaja

Policajci iz odeljenja SDPJ 93, a posebno Žan-Bernar Erve, priznali su na sudu da je u nekoliko službenih beleški sačinjenih dok su Selmuni i Madi bili u policijskom pritvoru bilo netačnih podataka, kako u pogledu vremena kada su sačinjene, tako i u pogledu identiteta službenog lica koje ih je sačinilo. Nijedno ubedljivo logično objašnjenje nije moglo biti ponuđeno sudu za takvo nešto. Primera radi, Iro je sačinio belešku (D114) o pretresu koji je obavio u Goneseu od 17.30 do 18.55 časova dana 26. novembra, da bi u drugoj službenoj belešci (D158) on lično notirao da se Madi opirao hapšenju u 18.45, a u svom iskazu na sudu je tvrdio da je morao da interveniše da ga umiri.

Potpuno odsustvo pouzdanosti beleški koje su sačinili inspektori je veoma ozbiljna pojava, s obzirom da se fukncionisanje čitavog sistema krivičnog pravosuđa zasniva se na pouzdanosti izveštaja odgovornih lica u policiji i njihovih pomoćnika.

U svetlu svega prethodnog, brutalnost koja se stavlja na teret optuženima je očigledna, tako da je prvostepeni sud potpuno ispravno zaključio da su optuženi u postupku isključivo pokušavali da prikriju istinu o sopstvenom ponašanju.

(...)

O kazni

Krivična dela za koja se optuženi terete spadaju u kategoriju veoma teških krivičnih dela, što isključuje mogućnost traženja oprosta po osnovu Zakona o amnestiji od 3. avgusta 1995. Ova se krivična dela imaju smatrati kao primeri posebno ponižavajućeg postupanja. S obzirom da su počinioci odgovorna lica u policiji zadužena za sprovođenje zakona u Republici Francuskoj, oni moraju biti oštro kažnjeni pošto se takvo ponašanje ne može opravdati, bez obzira na činjenicu sa kakvim kriminalcima imaju posla i u kojoj meri oni mogu biti korumpirani i opasni.

Ozbiljnost optužbi se ne može vezivati za pitanje šta bi bilo da su oni optuženi i za seksualno zlostavljanje. Isto tako, ne stiče se utisak da su (optužbe) za ta krivična dela rezultat zajedničkog smišljenog plana. S obzirom na udeo koji je svaki od njih imao u izvršenju krivičnih dela i činjenicu da niko od njih nije prethodno krivično kažnjavan, a nakon uvida u njihove personalne dosijee, Sud je mišljenja da dužinu trajanja prvobitno izrečenih kazni treba značajno skratiti, kao što je i naznačeno u dispozitivu presude, a da se nadležnima u policiji ostavi diskreciono pravo odlučivanja o tome da li će protiv okrivljenih pokrenuti i disciplinski postupak. Sve zatvorske kazne su uslovne, osim u slučaju policajca Ervea, gde je zatvorska kazna delimično uslovna, zato što je njegova odgovornost bila objektivno veća, s obzirom da je on bio odgovorno službeno lice...‘‘

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. G. Selmuni se Komisiji obratio 28. decembra 1992. podnošenjempredstavke u kojoj se poziva na kršenje člana 3 i člana 6, stav 1 Konvencije.
  2. Komisija je predstavku (br. 25803/94) proglasila prihvatljivom25. novembra 1996. U izveštaju od 11. decembra 1997 (po osnovu prvobitnog člana 31 Konvencije), Komisija jednoglasno zaključuje da je došlo do povrede člana 3 i člana 6, stav 1 Konvencije. Integralni tekst mišljenja Komisije dat je u Aneksu ove presude.[5]

ZAVRŠNI PODNESCI SUDU

  1. U svom odgovoru na predstavku, Država moli Sud da notira, uvezi pritužbe po osnovu člana 3 Konvencije, da podnosilac predstavke nije iscrpeo sve domaće pravne lekove i, alternativno, da se krivična dela za koja se policajci terete, ne mogu kvalifikovati kao mučenje. Država, takođe, prihvata da je ukupna dužina trajanja postupka bila prekomerna u svetlu člana 6, stav 1 Konvencije.
  2. Podnosilac predstavke je zatražio od Suda da potvrdi da jestebilo povrede člana 3 i člana 6 (st. 1) Konvencije i da mu dodeli pravičnu nadoknadu shodno članu 41.

PRAVO

I. NAVODNE POVREDE ČLANA 3 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke u svojoj žalbi navodi da postupanje kome je bio izložen tokom boravka u policijskom pritvoru predstavlja povredu člana 3 Konvencije, u kome stoji:

,,Niko ne sme biti podvrgnut mučenju ili nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.‘‘

A. Prethodni prigovori Države

  1. Osnovni argumenti Države, koji su istovetni onima koji su predstavljeni Komisiji, svode se na sledeće: Sud ne može da razmatra pritužbe po osnovu člana 3 u ovom predmetu zato što podnosilac predstavke nije iscrpeo sve domaće pravne lekove. Država navodi da zahtev podnosioca predstavke da učestvuje u krivičnom postupku protiv navedenih policajaca kao privatno lice predstavlja redovan pravni lek koji je dovoljan da se postigne zadovoljenje za navodno pretrpljenu štetu. Mora se uzeti u obzir, smatra dalje Država, da je od poslednjeg mišljenja Komisije od 25. novembra 1995. došlo do značajnih pomaka u prethodno pomenutom postupku. Stav je Države, shodno tome, da ne postoje ,,posebne okolnosti‘‘ u ovom predmetu po osnovu kojih bi institucije Konvencije podnosioca predstavke mogle osloboditi obaveze da prethodno iscrpe sve domaće pravne lekove (vidi presudu u predmetu Akdivar i drugi protiv Turske od 16. septembra 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996IV). Država dalje navodi da se ne može optužiti da je bila ,,skroz pasivna‘‘, s obzirom da je pokrenut postupak na inicijativu javnog tužilaštva u Bobinjiju i da je to tužilaštvo 22. februara 1993. naložilo pokretanje istrage. Država, takođe, smatra da, iako se može reći da postupak nije tekao ujednačeno, s obzirom da su se periodi naglašene revnosti smenjivali s onima koji se mogu opisati kao odsustvo aktivnosti, navedenim policajcima jeste ipak suđeno pred Krivičnim sudom u Versaju. Država ističe da bi, da su policajci osuđeni, podnosilac predstavke mogao da u parničnom postupku zatraži naknadu štete koju je pretrpeo. U tom smislu, njegov zahtev da se uključi kao strana u krivičnom postupku ne bi se mogao smatrati ,,nedelotvornim‘‘, u onom značenju koje mu pridaje sudska praksa po osnovu Konvencije. Država dalje smatra da se ovaj predmet razlikuje od predmeta Mitap i Muftuoglu protiv Turske, na koji se pozvala Komisija prilikom donošenja odluke o prihvatljivosti (predstavke br. 15530/89 i 15531/89, odluka od 10. oktobra 1991, Decisions and Reports (DR) 72, str. 169) i predmeta Tomazi protiv Francuske (predstavka br. 12850/87, odluka od 13. marta 1990, DR 64, strana 128) i Ringejzen protiv Austrije (presuda od 16. jula 1971, Serija A br. 13), gde je utvrđeno da su poslednji domaći pravni lekovi iskorišćeni ubrzo nakon podnošenja predstavke, pre nego što je Komisija odlučivala o prihvatljivosti. Ne samo da se u ovom slučaju Komisija nije pridržavala prethodne sudske prakse, već se u predmetu Mitap i Muftuoglu radilo o dužini trajanja postupka, a ne o navodnoj povredi člana 3. Država smatra da preterano dugo trajanje postupka za utvrđivanje opravdanosti pritužbi podnosioca predstavke ne može sama po sebi (ipso facto) dovesti do nalaza da domaći pravni lek nije bio delotvoran. Isto tako, u predmetnom slučaju se mora posvetiti dužna pažnja činjenici da su navedeni policajci zbog učinjenog bili u postupku utvrđivanja njihove odgovornosti pred domaćim krivičnim sudovima, usled čega je predstavka upućena ovom Sudu preuranjena.
  2. Podnosilac predstavke u svom odgovoru tvrdi da je ispunioobavezu prethodnog iscrpljivanja svih domaćih pravnih lekova. On izjavljuje da je na kraju razgovora s predstavnikom Inspektorata Nacionalne policije 1. decembra 1992. tog policajca obavestio da podnosi krivičnu prijavu. Izjavio je, takođe, da je zbog toga što javni tužilac Okružnog suda u Bobinjiju nije preduzeo ništa, on lično podneo krivičnu prijavu istražnom sudiji dana 1. februara 1993, uz zahtev da kao privatno lice bude uključen u krivični postupak. Njegova krivična prijava i zahtev su primljeni 15. marta 1993. Podnosilac predstavke tvrdi da od tog trenutka pa nadalje nije imao nikakvih procesnih mogućnosti da postupak ubrza. On se pozvao na predmet Aksoj protiv Turske (presuda od 18. decembra 1996, Reports za 1996-IV), navodeći da ,,ne postoji obaveza iscrpljivanja pravnih lekova koji su neadekvatni i nedelotvorni‘‘ i da se to definitivno odnosi i na predmetni slučaj.
  3. Komisija je utvrdila da je g. Selmuni ispunio uslove iz člana 35 Konvencije. Ona je stala na stanovište da, s obzirom na ozbiljnost navoda podnosioca predstavke i vreme koje je proteklo od navedenih događaja, Država nije primenila sve pozitivne mere u datim okolnostima da se istraga brzo okonča.
  4. Sud ističe da svrha člana 35 jeste da Visokim stranama ugovornicama omogući da spreče ili isprave sve što je dovelo do navodnih kršenja za koja se optužuju, pre nego što se na takva kršenja primene instituti Konvencije (vidi, na primer, presudu u predmetu Hentrih protiv Francuske od 22. septembra 1994, Serija A br. 296-A, str. 18, st. 33, i presudu u predmetu Remli protiv Francuske od 23. aprila 1996, Reports 1996-II, str. 571, st. 33). Shodno tome, od države se ne očekuje da bude pozvana na odgovornost pred neko međunarodno telo pre nego što joj se pruži prilika da stvari ispravi kroz sopstveni pravni sistem. Ovo se pravilo bazira na pretpostavci, koja se ogleda u članu 13 Konvencije, a sa kojim jeste tesno povezano, da u domaćem pravnom sistemu mora da postoji delotvoran pravni lek za svako navodno kršenje. Ovo je važan aspekt principa da je mehanizam zaštite izgrađen po osnovu Konvencije subsidijaran u odnosu na domaći mehanizam zaštite ljudskih prava (vidi presudu u predmetu Hendisajd protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 22, st. 48, i prethodno pomenutu presudu u predmetu Akdivar i drugi, str. 1210, st. 65). Shodno tome, da bi se uputila predstavka ovom Sudu, ona se prethodno mora, makar u supstanci, uputiti nadležnom domaćem organu, u rokovima i pod uslovima koje nalaže domaći zakon (vidi presudu Kardo protiv Francuske od 19. marta 1991, Serija A br. 200, str. 18, st. 34).
  5. Međutim, jedine lekove koje član 35 Konvencije nalaže da seiscrpu jesu oni koji se odnose na navodne povrede, a koji istovremeno moraju biti dostupni i dovoljni. Takvi pravni lekovi ne mogu izvesno postojati samo u teoriji, već takođe i u praksi, a ako to nije slučaj, oni onda ne zadovoljavaju uslove dostupnosti i delotvornosti. Na državi je da obezbedi sve potrebne uslove za njihovo postojanje i primenu (vidi, između ostalih izvora, i sledeće presude: Vernijo protiv Francuske od 20. februara 1991, Serija A br. 198, str. 11 i 12, st. 27; prethodno pomenutu presudu u predmetu Akdivar i drugi, str. 1210, st. 66, i Dalija protiv Francuske od 19. februara 1998, Reports 1998-I, str. 87 i 88, st. 38). Sem toga, u skladu sa ,,opšte prihvaćenim principima međunarodnog prava‘‘, mogu postojati posebne okolnosti kada se podnosilac predstavke oslobađa obaveze da prethodno iscrpe sve domaće pravne lekove (vidi presudu Van Ostervijk protiv Belgije od 6. novembra 1980, Serija A br. 40, str. 18 i 19, st. od 36 do 40).
  6. U članu 35 se govori o raspodeli tereta dokazivanja. Na državije koja tvrdi da nisu iscrpljeni svi domaći pravni lekovi da pruži zadovoljavajuće dokaze Sudu da je u navedenom vremenskom periodu postojao delotvoran i dostupan pravni lek, kako u teoriji, tako i u praksi, koji podnosiocu predstavke pruža mogućnost da ispravi stanje na koje se žali i koji omogućuje razumno zadovoljenje. Međutim, kada se zadovolji uslov tereta dokazivanja, na podnosiocu je predstavke da pokaže da li je domaći pravni lek koji mu je bio na raspolaganju zaista i iscrpeo ili je on iz određenih razloga u datim okolnostima bio neadekvatan i nedelotvoran ili, pak, da su postojali posebni razlozi zbog kojih on u navedenom slučaju nije bio u obavezi da taj uslov ispuni (vidi prethodno navedenu presudu u predmetu Akdivar i drugi, str. 1211, st. 68). Jedan od takvih razloga bi mogao biti da su nadležni organi države u potpunosti propustili da odgovore na ozbiljne optužbe o lošem postupanju ili nanošenju štete od strane službenih lica, na primer u situacijama kada se ništa ne preduzima da se takvi navodi istraže ili se ništa ne preduzima da se žrtvi pruži pomoć. U takvim se okolnostima teret dokazivanja opet prebacuje na državu, koja onda sa svoje strane mora da pokaže šta je preduzela da odgovori na stepen i ozbiljnost dotičnih pritužbi (ibid.).
  7. Sud naglašava da se primena ovog pravila mora razmatrati uzavisnosti od konteksta. Shodno tome, on jeste uvažio činjenicu da se odredbe člana 35 imaju primenjivati s određenim stepenom fleksibilnosti i bez preteranog formalizma (vidi prethodno pomenutu presudu u predmetu Kardo, str. 18, st. 34). Takođe se uvažava činjenica da pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih lekova nije apsolutno i da se ne može automatski primenjivati. Prilikom utvrđivanja da li se pravilo dosledno primenjuje, neophodno je uzeti u obzir posebne okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi prethodno pomenutu presudu u predmetu Van Ostervijk, str. 17 i 18, st. 35). To, između ostalog, znači da Sud mora da uzme u obzir ne samo postojanje formalno pravnih lekova u pravnom sistemu Visoke strane ugovornice, već i sveukupno pravno i političko okruženje u kome taj sistem funkcioniše, kao i sve druge okolnosti koje se odnose na podnosioca predstavke (vidi prethodno pomenutu presudu u predmetu Akdivar i drugi, str. 1211, st. 69).
  8. Sud ukazuje da je odmah po prebacivanju iz policijskog pritvoranadležni istražni sudija od sudskog veštaka zatražio mišljenje o zdravstvenom stanju podnosioca predstavke (vidi stav 16 gore), kao i da je nakon toga pokrenuo preliminarnu istragu (vidi posebno stav 25 gore). Sud dalje ukazuje da tokom te preliminarne istrage od podnosioca predstavke nije uzeta izjava sve dok od navedenih događaja nije prošlo više od godinu dana (vidi stav 24 gore). Istraga nije pokrenuta sve dok podnosilac predstavke nije podneo krivičnu prijavu 1. februara 1993, uz zahtev da učestvuje u krivičnom postupku kao privatno lice (vidi stavove 28 i 29 gore). Sud uočava da okolnosti predmetnog slučaja ukazuju da je bilo brojnih odugovlačenja postupka, što se takođe mora uzeti u obzir. Od lekarskog pregleda 7. decembra 1991. proteklo je više od godinu dana (vidi stav 18 gore) pre nego što je podnosilac predstavke dao iskaz predstavniku Inspektorata Nacionalne policije (vidi stav 24 gore), nakon čega je ponovo prošlo skoro godinu dana pre nego što je pokrenuta istraga (vidi stav 29 gore) i pre nego što je od podnosioca predstavke traženo da identifikuje navedene počinioce u policiji (vidi stav 38 gore). Od dana kada su identifikovani, do dana kada je protiv njih pokrenuta istraga, prošlo je nešto više od dve godine i osam meseci (vidi stav 50 gore). Sud, kao i Komisija, uočava da pet i više godina nakon navedenih događaja niko za njih nije bio optužen, uprkos činjenici da je podnosilac predstavke prepoznao o kojim se policajcima radi.Štaviše, ti policajci su se pojavili pred Krivičnim sudom (vidi stav 58 gore) skoro pet godina nakon što su identifikovani i sedam godina nakon navedenog policijskog pritvora.
  9. Po mišljenju Suda, ovde nije u pitanju toliko da li je pokrenutaistraga, pošto je uverljivo dokazano da to jeste bio slučaj, već da li je to urađeno dovoljno revnosno, da li su nadležni organi zaista bili odlučni u nameri da otkriju i krivično gone počinioce i, shodno tome, da li je istraga bila ,,delotvorna‘‘. Ovo je pitanje posebno važno ako se podsetimo da kada god lice iznosi argumente u korist tvrdnje da se radi o povredama člana 3 (ili čl. 2), pojam delotvornog pravnog leka podrazumeva da država pokrene detaljnu i delotvornu istragu, s ciljem da se identifikuju i kazne oni koji su za to odgovorni (vidi, između ostalih izvora, i sledeće presude: gore pomenuta presuda u predmetu Aksoj, str. 2287, st. 98; presuda u predmetu Asenov i drugi protiv Bugarske od 28. oktobra 1998, Report 1998-VIII, str. 3290, st. 102; i, mutatis mutandis, Sering protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. jula 1989, Serija A br. 161, str. 34 i 35, st. 88). Sud smatra da navodi g. Selmunija -- kako jasno ukazuje medicinska dokumentacija čijeg su postojanja nadležni bili svesni -- mogu barem da se podvedu pod argumentovane tvrdnje i da su posebno ozbiljne prirode, kako u pogledu navedenih činjenica, tako i u pogledu položaja impliciranih lica.
  10. Nakon gore iznetog razmatranja, Sud, kao i Komisija, smatra danadležni organi nisu preduzeli sve pozitivne mere koje su okolnosti nalagale da bi se za pravni lek, za koji Država tvrdi da jeste postojao, moglo reći da je bio delotvoran.
  11. Shodno tome, a s obzirom na odsustvo ubedljivih argumenataDržave u pogledu ,,delotvornosti‘‘ i ,,adekvatnosti‘‘ pravnog leka na koji se ona poziva, tj. podnošenja krivične prijave uz zahtev za učestvovanje u krivičnom postupku u svojstvu privatnog lica, Sud smatra da pravni lek koji je podnosiocu predstavke bio dostupan u konkretnom slučaju ne može biti kvalifikovan kao redovan pravni lek dovoljan da mu obezbedi pravno zadovoljenje u pogledu kršenja koja on navodi. Iako se odluka Suda odnosi samo na okolnosti ovog slučaja i ne može biti protumačena kao tvrdnja opšteg tipa -- da podnošenje krivične prijave uz zahtev za učestvovanje u krivičnom postupku u svojstvu privatnog lica ni u jednoj situaciji ne može biti smatrana odgovarajućim pravnim lekom kad se tvrdi da je bilo zlostavljanja u policijskom pritvoru, Sud odlučuje da ne stoji primedba Države da nisu prethodno bili iscrpljeni svi domaći pravni lekovi.

B. Zasnovanost navoda iz predstavke

1. Kako je Sud cenio činjenice

  1. Podnosilac predstavke se žali na različite vrste zlostavljanja, kaošto su udaranje pesnicama, šutiranje, udaranje predmetima, primoravanje na klečanje pred mladom ženom kojoj je jedan od policajaca rekao: ,,Vidi kako će sad neko da propeva‘‘, vađenje penisa od strane policajca, uz reči ,,Hajde, sisaj ga‘‘, pre nego što je po njemu urinirao, pretnja let-lampom i špricom itd. Podnosilac predstavke takođe navodi da su ga silovali malim crnim pendrekom, nakon što su mu rekli ,,Vi Arapi volite kad vas neko kara‘‘. On podvlači da njegove tvrdnje nisu ni na koji način varirale, niti su bile nedosledne tokom čitavog postupka, iznoseći argument da se nalazima medicinskih veštaka i dokazima pruženim od strane lekara koji su ga pregledali uspostavlja uzročno-posledična veza s događajima koji su se desili dok je bio u policijskom pritvoru i daje krebilitet njegovim tvrdnjama.
  2. Komisija smatra da lekarska uverenja i nalazi, koje su medicinskistručnjaci sačinili potpuno nezavisno jedan od drugog, svedoče o velikom broju udaraca nanetih podnosiocu predstavke i njihovom intenzitetu.
  3. Holandska vlada se u svom podnesku slaže s načinom analizečinjenica od strane Komisije.
  4. U svom obrazlaganju alternativnog načina razmatranja suštine pritužbi, Francuska ističe da još nije doneta konačna presuda u vezi s navedenim krivičnim delima i da policajcima treba dati pravo, po osnovu člana 6, stav 2 Konvencije, da se pozovu na načelo pretpostavke nevinosti.
  5. Sud se ovde poziva na svoju utvrđenu praksu, shodno kojoj, poosnovu mehanizma Konvencije koji je bio na snazi do 1. novembra 1998, je Komisija bila prevashodno nadležna da utvrđuje i verifikuje činjenice (provobitni čl. 28, st. 1 i 31). Shodno tome, Sud je samo u posebnim okolnostima koristio svoja ovlašćenja po tom pitanju. Sud, međutim, ni na koji način ne obavezuje nalaz Komisije u pogledu činjenica i ima potpunu slobodu da napravi sopstvenu procenu u svetlu celokupne materije koji mu se stavlja na uvid (vidi, između ostalog, sledeće presude: Kruz Varas i drugi protivŠvedske, od 20. marta 1991, Serija A br. 201, str. 29, st. 74, Mekkan i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 27. septembra 1995, Serija A br. 324, str. 50, st. 168, i prethodno navedeni predmet Aksoj, str. 2272, st. 38).
  6. Sud smatra da, kada je lice u trenutku stavljanja u policijskipritvor bilo potpuno normalnog zdravstvenog stanja, a da kada se kod tog istog lica prilikom puštanja iz pritvora utvrdi postojanje povreda, postoji obaveza države da pruži uverljivo objašnjenje o načinu nastanka povreda, i da se, ukoliko toga nema, onda jasno nameće pitanje u vezi sa članom 3 Konvencije (vidi presude u predmetu Tomazi protiv Francuske od 27. avgusta 1992, Serija A br. 241-A, str. 40 i 41, st. od 108 do 111, i Ribič protiv Austrije od 4. decembra 1995, Serija A br. 336, str. 25 i 26, st. 34). Sud, takođe, ističe da je g. Selmuni u svojoj krivičnoj prijavi i zahtevu da kao privatno lice učestvuje u krivičnom postupku optužio navedene policajce (vidi stav 28 gore), kao i da o njihovoj krivici ili oslobađanju može odlučivati samo francuski sud, odnosno, preciznije, samo francuski krivični sud. Bez obzira na ishod u postupku pred domaćim sudom, to jest, da li će sud za navedene policajce doneti osuđujuću ili oslobađajuću presudu, to ne oslobađa tuženu Državu od njenih obaveza po osnovu Konvencije (vidi gore navedenu presudu u predmetu Ribič). Država je, shodno tome, takođe u obavezi da pruži uverljiva objašnjenja o poreklu povreda g. Selmunija.
  7. U ovom konkretnom slučaju, Sud je mišljenja da treba da prihvati glavninu činjenica koje je utvrdila Komisija, nakon što je uvidom u dokaze utvrdio da je Komisija bila u mogućnosti da ispravno zaključi da su navodi podnosioca predstavke dokazani van razumne sumnje, podsećajući da se takvi dokazi mogu izvesti iz dovoljno čvrstih, jasnih, usaglašenih i međusobno povezanih navoda (vidi presudu u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 64 i 65, st. 161, i Ajdin protiv Turske od 25. septembra 1997, Report 1997-VI, str. 1889, st. 73). Postojanje nekoliko lekarskih uverenja u kojima su sadržane precizne i usaglašene informacije, kao i odsustvo bilo kakvog uverljivog objašnjenja o načinu prouzrokovanja povreda potvrđuju zaključak Komisije. Analiza Suda se, međutim, razlikuje od mišljenja Komisije, i to iz dva razloga. Prvo, za razliku od Komisije, Sud smatra da je pozvan da sudi i o onim navodima iz izjava g. Selmunija koji nisu potkrepljeni lekarskim uverenjima. S tim u vezi, Sud uočava da je u svoju odbranu Država, iako je pokušala da akcenat stavi na pitanje prihvatljivosti predstavke, ponudila i alternativne argumente o ozbiljnosti činjenica i kako bi se one mogle podvesti pod član 3 Konvencije. U svojim komentarima, Država dovodi u pitanje težinu navedenih povreda u svetlu drugog izveštaja dr Granijea (vidi stav 31 gore) i nalaza očnog lekara, dr Bijara (vidi stav 46 gore). Shodno tome, bez obzira što su takvi argumenti ponuđeni kao alternativa, Država nijednog trenutka nije osporila činjenice iz drugih tvrdnji g. Selmunija. Sud uočava, kao subsidijarno razmatranje, da su te činjenice uzete kao utvrđene i od strane Krivičnog suda, s izuzećem navoda o silovanju i slabljenja vida (vidi stavove od 59 do 61 gore), i od strane Apelacionog suda u Versaju, osim onih o seksualnom zlostavljanju (vidi stav 65 gore).
  8. Shodno tome, Sud je mišljenja da se, u pogledu žalbe koja muje upućena, te činjenice imaju uzeti kao utvrđene.
  9. Sud, međutim, smatra da nije dokazano da je g. Selmuni silovan,s obzirom da su takvi navodi usledili isuviše kasno da bi se uz pomoć medicinske dokumentacije to moglo dokazati ili opovrgnuti (vidi stav 54 gore). Isto tako, na osnovu medicinske dokumentacije ne može se uspostaviti uzročno-posledična veza između navedenog slabljenja vida podnosioca predstavke i događaja koji su se desili tokom njegovog boravka u policijskom pritvoru (vidi stav 46 gore).

2. Težina postupanja na koje se podnosilac predstavke žali

  1. Podnosilac predstavke tvrdi da je prag težine koji se zahteva zaprimenu člana 3 u ovom slučaju dostignut. On smatra da je motiv za takvo postupanje policije bio da ga prinude na priznanje, pošto ga je neko prijavio i pošto su policajci bili uvereni da je on kriv, iako prilikom ličnog pretresa i pretresa njegove hotelske sobe nije pronađen nijedan dokaz u tom smislu. Izjavio je da za svojih 49 godina nikada nije bio osuđivan ni hapšen i da ostaje pri izjavi kojom negira priznanje bilo kakve umešanosti u trgovinu drogom, koja je bila predmet dotične policijske istrage. Tvrdio je da su ga policajci namerno zlostavljali, s obzirom da su ga stalno ispitivali danju, a što je još važnije i noću. Podnosilac predstavke navodi da je bio izložen i fizičkom i psihičkom zlostavljanju. On smatra da je dobro poznato da policija koristi takve metode i da je za njihovu primenu potrebna prethodna priprema, obuka i postojanje namere, a sve s ciljem da se izvuku određene informacija ili priznanje. On je, takođe, izneo argument da je opravdano, u svetlu predmetnih činjenica, kao i težine i surovosti patnji kojima je bio izložen, da se takvo postupanje kvalifikuje kao mučenje, po tumačenju člana 3 Konvencije.
  2. Komisija smatra da je zbog udaraca koje je zadobio podnosilacpredstavke pretrpeo stvarne povrede i akutne fizičke i psihičke patnje. Po njenom mišljenju, takvo postupanje je bilo namerno i, štaviše, s ciljem da se od njega iznudi priznanje ili određene informacije. Komisija smatra da takvo postupanje, kada ga primenjuje jedno ili više službenih lica i kada o tome svedoče lekarska uverenja, jeste bilo ozbiljno i surovo u toj meri da se jedino može opisati kao mučenje, i da nema potrebe da daje mišljenje o drugim krivičnim delima koja navodi podnosilac predstavke, a posebno o silovanju.
  3. Holandska vlada se u svom podnesku složila s načinom na kojije Komisija cenila činjenice u svetlu odredbi Konvencije, kao i sa njenim zaključcima.
  4. Država Francuska je ukazala na kontradiktornosti nalaza Komisije, koja notira ,,ozbiljnost‘‘ povreda u izveštaju dr Garnijea od 7. decembra 1991, i nalaza samog dr Garnijea, koji u kasnijem izveštaju zaključuje da povrede ,,nisu teške prirode‘‘. Država, takođe, ukazuje na zaključak oftalmologa da ne postoji uzročno-posledična veza između navedenih činjenica i slabljenja vida. U svakom slučaju, Država tvrdi da se, imajući u vidu praksu Suda (vidi prethodno navedene presude u predmetima Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Tomazi i Ajdin) i predmetne činjenice, zlostavljanje kome su navodno pribegli policajci ne može izjednačiti sa mučenjem shodno tumačenju člana 3 Konvencije. 
  5. Sud ponavlja da se član 3 zasniva na jednoj od najfundamentalnijih vrednosti svakog demokratskog društva. Čak i u najozbiljnijim situacijama, kao što su borba protiv terorizma i organizovanog kriminala, Konvencija apsolutno zabranjuje primenu mučenja i nečovečnog i ponižavajužeg postupanja ili kažnjavanja. Za razliku od većine substantivnih odredbi Konvencije i Protokola br. 1 i 4, član 3 ne sadrži odredbe o izuzeću od njegove primene, a shodno članu 15, stav 2, odstupanje od njegove primene nije dozvoljeno čak ni u slučaju vandrednog stanja ili ugrožavanja vitalnih interesa države (vidi presude u sledećim predmetima: prethodno navedena presuda u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, str. 65, st. 163, prethodno navadena presuda u predmetu Soering, str. 34 i 35, st. 88, i presuda u predmetu Čahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 15. novembra 1996, Reports 1996-V, str. 1855, st. 79).
  6. Kako bi utvrdio da li određeni oblik zlostavljanja treba da sekvalifikuje kao mučenje, Sud mora da uzme u obzir razliku koja se u članu 3 pravi između ovog pojma i pojmova nečovečno ili ponižavajuće postupanje. Kako je Evropski sud već prethodno utvrdio, čini se da je prilikom usvajanja Konvencije namera upravo bila da se pravljenjem ovakve razlike posebno žigoše namerno nečovečno postupanje koje prouzrokuje veoma ozbiljne i surove patnje (vidi gore pomenutu presudu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, str. 66 i 67, st. 167).
  7. Konvencija Ujedinjenih nacija protiv mučenja i drugih svirepih,neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka, koja je stupila na snagu 26. juna 1987, takođe pravi istu razliku, što se vidi iz odredbi njenih članova 1 i 16:

Član 1

,,1. Po ovoj Konvenciji, izraz ,,mučenje‘‘ označava svaki čin kojim se nekom licu namerno nanose velike patnje, fizičke ili duševne, s ciljem da se od njega ili od nekog trećeg lica dobiju obaveštanje ili priznanja, da se kazni za neko delo koje je ono ili neko treće lice počinilo, ili se sumnja da ga je počinilo, da se uplaši ili da se na njega izvrši pritisak, ili da se neko treće lice uplaši i na njega se izvrši pritisak, ili iz bilo koje druge pobude zasnovane na bilo kakvom obliku diskriminacije, kad takav bol ili takve patnje nanosi službeno lice ili neko drugo lice koje deluje po službenoj dužnosti ili na osnovu izričitog naloga ili pristanka službenog lica...‘‘

Član 16, stav 1

,,1. Sve države potpisnice obavezuje se da će na čitavoj teritoriji pod potpada pod njihovu nadležnost zabraniti sva dela koja predstavljaju svirepe, neljudskih ili ponižavajuće kazne ili postupke, a koji nisu činovi mučenja u onom smislu u kojem je to definisano u prvom članu, u slučaju kada ta dela čini neki zvanični službenik ili neko drugo lice koje deluje po službenoj dužnosti, ili se ta dela čine uz izričiti ili prećutni nagovor ili pristanak tih lica. Posebno se ističe da se obaveze navedene u članovima 10, 11, 12 i 13 mogu primenjivati i tako što će se izraz mučenje zameniti drugim izrazima koji označavaju svirepe, neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka.‘‘

  1. Sud smatra da povrede utvrđene u različitim lekarskim uverenjima (vidi stavove od 11 do 15 i od 17 do 20 gore), kao i izjave podnosioca predstavke o zlostavljanju u policijskom pritvoru (vidi stavove 18 i 24 gore) potvrđuju postojanje fizičkih bolova ili patnji, kao i nesumnjivo postojanje psihičkih bolova ili patnji (bez obzira što je, nažalost, propušteno da se naloži psihološko veštačenje g. Selmunija nakon događaja na koje se on žalio). Tok događaja takođe ukazuje da su ti bolovi ili patnje podnosiocu predstavke naneseni namerno, sa ciljem da se on, između ostalog, natera da prizna izvršenje krivičnih dela za koja je bio osumnjičen. Konačno, medicinska dokumentacija u spisima predmeta jasno ukazuje da su policajci tokom vršenja dužnosti direktno primenjivali brojna akta nasilja.
  2. Ti su akti bili takvog karaktera da su kod podnosioca predstavkeizazvali osećanje straha, strepnje i inferiornosti, u dovoljnoj meri da ga ponizi i izbaci iz ravnoteže i, moguće, slomi i fizički i psihički. Sud stoga utvrđuje postojanje dovoljno ozbiljnih elemenata koje takvo postupanje čini nečovečnim i ponižavajućim (vidi gore citiranu presudu u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, str. 66 i 67, stav 167, i gore citiranu presudu u predmetu Tomazi, str. 42, stav 115). U svakom slučaju, Sud podvlači da, kada se radi o licu lišenom slobode, primena fizičke sile koja nije apsolutno nužna, kao odgovor na njegovo ponašanje, unižava ljudsko dostojanostvo i, u principu, predstavlja povredu prava iz člana 3 (vidi gore citiranu presudu u predmetu Ribič, str. 26, stav 38, i presudu Tekin protiv Turske od 9. juna 1998, Reports 1998-IV, str. 1517 i 1518, st. 53).
  3. Drugim rečima, ostaje da se utvrdi u predmetnom slučaju dali se ,,bolovi ili patnje‘‘ koje je g. Selmuni pretrpeo mogu definisati kao ,,ozbiljni‘‘, shodno tumačenju člana 1 Konvencije Ujedinjenih nacija. Sud smatra da je ta ,,težine‘‘, kao i ,,minimum težine‘‘ koja se zahteva za primenu člana 3 Konvencije, po prirodi stvari relativan pojam koji zavisi od konkretnih okolnosti svakog slučaja, kao što su dužina trajanja takvog postupanja, fizičke i psihičke posledice, a u nekim slučajevima i pol, starost i zdravstveno stanje žrtve i slično.
  4. Sud je ranije razmatrao predmete gde je zaključio da je postojalo postupanja koje bi se jedino moglo opisati kao mučenje (vidi gore citirane presude u predmetima Aksoj, str. 2279, stav 64, i Ajdin, str. 1891 i 1892, stavove 83, 84 i 86). Međutim, imajući na umu činjenicu da Konvencija predstavlja ,,živi organizam, koji se ima tumačiti u svetlu sadašnjih uslova‘‘ (vidi, između ostalih izvora, i sledeće presude: Tirer protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. april 1978, Serija A br. 26, str. 15 i 16, st. 31, gore citirana presuda u predmetu Sering, str. 40, st. 102, i presudu u predmetu Lozidu protiv Turske, 23. mart 1995, Serija A br. 310, str. 26 i 27, st. 71), Sud smatra da određeni akti koji su ranije bila karakterisani kao ,,nečovečni ili ponižavajući‘‘, za razliku od ,,mučenja‘‘, mogu ubuduće biti kvalifikovani drugačije. Sud staje na stanovište da sve viši standardi u oblasti zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda sa svoje strane neizbežno zahtevaju da se zauzme čvršći stav prilikom utvrđivanja kršenja fundamentalnih vrednosti svakog demokratskog društva.
  5. Sud utvrđuje da je g. Selmuniju nanet veliki broj udaraca. Bezobzira na zdravstveno stanje bilo kog lica, može se zaključiti da će udarci takvog intenziteta prozrokovati značajnu bol. Sem toga, od udarca ne moraju nužno ostati vidljivi tragovi po telu. Iz izveštaja dr Garnijea od 7. decembra 1991 (vidi stavove od 18 do 20 gore) se, međutim, može zaključiti da su kod g. Selmunija tragovi nasilja bili vidljivi skoro po čitavom telu.
  6. Sud takođe uočava da su podnosioca predstavke cimali za kosu,da su ga terali da trči niz hodnik u kome su policajci stajali sa svake strane i spoplitali ga, da su ga terali da kleči pred mladom ženom kojoj je rečeno ,,Vidi kako će sad neko da propeva‘‘, da je jedan policajac pred njim izvadio svoj penis, rekavši ,,Hajde, sisaj ga,‘‘ pre nego što je po njemu urinirao, kao i da su mu pretili let-lampom i špricem (vidi stav 24 gore). Osim nasilne prirode gore navedenih akata, Sud je u obavezi da uoči da bi oni za svako lice, bez obzira na njegovo stanje, bili užasavajući i ponižavajući.
  7. Sud na kraju konstatuje da gore pomenuti događaji nisu biliograničeni na izolovane situacije tokom trajanja policijskog pritvora, kada bi, zbog povišene tenzije i emocija, moglo doći do takvih ekscesa, iako i to za Sud ne bi bilo opravdanje. Jasno je utvrđeno da je g. Selmuni bio izložen kontinuiranim fizičkim napadima tokom nekoliko dana koliko je trajalo ispitivanje (vidi stavove od 11 do 14 gore).
  8. U datim okolnostima, Sud smatra da je, posmatrano u celini,fizičko i psihičko nasilje kojem je bio izložen podnosilac predstavke prouzrokovalo ,,teške‘‘ bolove i patnje i da je bilo posebno ozbiljno i surovo. Takvo se postupanje ima smatrati činom mučenja, shodno članu 3 Konvencije.

3. Zaključci

  1. Došlo je do povrede člana 3.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 6, STAV 1 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke navodi da postupak po njegovoj prijavi protiv policajaca nije pokrenut u razumnom roku, kao što nalaže član 6, stav 1 Konvencije, čiji relevantni deo glasi:

,,1. Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i dužnostima ..., ima pravo na ... raspravu u razumnom roku pred (a) ... sudom ...‘‘

A. Period koji se uzima u razmatranje

  1. Podnosilac predstavke navodi da period koji se uzima u razmatranje započinje 29. novembra 1991, odnosno dana kada je bio izveden pred istražnog sudiju nakon boravka u policijskom pritvoru, ili najkasnije 11. decembra 1991, odnosno dana kada je istražni sudija u Bobinjiju naložio da se medicinska dokumentacija prosledi javnom tužilaštvu. Podnosilac predstavke navodi da je, nakon što je istražni sudija preuzeo inicijativu i imenovao veštaka, mogao legitimno da pretpostavi da će predmet uzeti u obradu pravosudni organi. Sem toga, takvu obavezu izričito nalaže član 12 Konvencije protiv mučenja Ujedinjenih nacija, shodno kome se od nadležnih vlasti zahteva da, u situacijama kada se razumno može verovati da je počinjeno delo mučenja, odmah pokrenu istragu. Podnosilac predstavke dalje navodi da je njegova krivična prijava od 1. decembra 1992. bila eskplicitna i nesumnjiva. Shodno tome, on smatra da je datum prijema njegove krivične prijave i zahteva da kao privatno lice učestvuje u krivičnom postupku ne može da se uzme kao datum započinjanja postupka.
  2. Država, sa svoje strane, naznačava da je postupak započet 15. marta 1993, danom kada su krivična prijava i zahtev za uključenje u krivični postupak u svojstvu privatnog lica faktički podneti istražnom sudiji.
  3. Komisija smatra da postupak nije započet sve do 15. marta1993, datuma prijema krivične prijave podnosioca predstavke.
  4. Sud smatra da je period koji se uzima u razmatranje kod utvrđivanja dužine trajanja postupka u odnosu na uslov ,,razumnog roka‘‘ iz člana 6, stav 1 započeo kada je podnosilac predstavke izričito izjavio žalbu tokom razgovora s predstavnikom Inspektorata Nacionalne policije, to jest, dana 1. decembra 1992 (vidi stav 24 gore). Sud smatra da ova pojednostavljena forma podnošenja krivične prijave predstavlja pravni lek zastupljen u francuskom pravu i da je javni tužilac bio izvešten o pritužbi podnosioca predstavke još 2. decembra 1992, kada je dobio kopiju zapisnika razgovora koji je s podnosiocem predstavke vodio predstavnik Inspektorata (vidi stav 25 gore). Uzimajući u obzir prirodu i izuzetnu ozbiljnost navedenih dela, Sud ne smatra da se za dan započinjanja može uzeti 1. februar 1993, datum kada je podnosilac predstavke podneo krivičnu prijavu i zahtev da kao privatno lice bude uključen u krivični postupak (vidi stav 28 gore i prethodno navadenu presudu u predmetu Tomazi, str. 20 i 43, st. 46 i 124), ili, a fortiori, datum prijema te krivične prijave i zahteva.

B. Razumna dužina trajanja postupka

  1. Razumna dužina trajanja postupka se ima ceniti u svetlu posebnih okolnosti predmeta, imajući u vidu kriterijume koje je Sud uspostavio u svojoj praksi, a posebno složenost predmeta i ponašanje podnosioca predstavke i nadležnih vlasti (vidi, između velikog broja drugih izvora, i prethodno navedenu presudu u predmetu Vernijo, str. 12 i 13, st. 30, i presudu u predmetu Akvaviva protiv Francuske od 21. novembra 1995, Serija A br. 333-A, str. 15 i 16, st. 53).

1. Argumenti koji su ponuđeni Sudu

  1. Podnosilac predstavke navodi da dužina trajanja postupka ne može da se pripiše ni složenosti postupka, ni njegovom ponašanju.Što se tiče ponašanja pravosudnih organa, podnosilac predstavke pravi razliku između dva vremenska perioda. U periodu od 29. novembra 1991. do 27. aprila 1994, za nadležne organe bi se moglo reći da su bili relativno revnosni, da nisu toliko čekali da sa njim razgovor obavi predstavnik Inspektorata Nacionalne policije i da se predmet prebaci u nadležnost drugog suda. Drugi period je započeo 27. aprila 1994. i još uvek traje. Tokom tog perioda, pravosudni organi nisu pokazali potrebnu revnost u vođenju postupka, bez obzira na ozbiljnost činjeničnih navoda.
  2. Država je potvrdila da, sa pravne tačke gledišta, predmet i nijebio naročito složen, ali da se, uzevši u obzir ozbiljnost navoda i položaj optuženih lica, postupak morao voditi na poseban način, što je doprinelo njegovom produženju. U predmetnom slučaju, smatrano je nužnim da se predmet uputi na razmatranje drugom sudu kako bi se obezbedilo ,,odgovarajuće sprovođenje pravde‘‘ (vidi presudu u predmetu Bodar protiv Belgije od 12. oktobra 1992, Serija A br. 235-D). U pogledu ponašanja podnosioca predstavke, Država je saglasna s Komisijom da on svojim ponašanjem nije prouzrokovao produžavanje trajanja postupka. Što se tiče ponašanja pravosudnih organa, Država je iznela da je istraga u kontinuitetu trajala do 1. marta 1994, datuma kada je istražni sudija u Bobinjiju predmet uputio javnom tužilaštvu. Dok se čekalo da započne postupak pred drugim sudom, nadležni organi su, takođe, revnosno obavljali svoj posao. Država priznaje da je nakon 22. juna 1994, kada je za predmet zadužen istražni sudija Okružnog suda u Versaju, bilo odugovlačenja u vođenju postupka, ali smatra da se to ne može pripisati samo istražnom sudiji. Država ne poriče da je ukupna dužina trajanja postupka bila prekomerna, mada je ozbiljnost optužbi nalagala posebnu revnost u svim fazama istrage.
  3. Komisija smatra da se nije radilo o posebno složenom predmetu, uz svo uvažavanje izuzetne ozbiljnosti iznesenih činjenica i položaja lica koja su za to na kraju okrivljena, to jest, policajaca optuženih da su ta dela počinili tokom vršenja službene dužnosti.Što se tiče ponašanja podnosioca predstavke, nije postojalo ništa što bi ukazivalo da je on prouzrokovao odugovlačenje postupka. U pogledu ponašanja pravosudnih organa, Komisija takođe smatra da je postupak različito vođen u različitim fazama. S jedne strane, postupak je vođen sa dužnom revnošću do 22. juna 1994, datuma kada je predmet ustupljen istražnom sudiji Okružnog suda u Versaju. S druge strane, postoji i drugi period, koji se poklapa sa vremenom kada je postupak vodio istražni sudija u Versaju, tokom koga nadležni organi nisu preduzeli sve raspoložive mere, niti pokazali dužnu revnost, s obzirom na ozbiljnost navoda i vremena koje je proteklo od predmetnih događaja.

2. Kako je Sud cenio

(a) Složenost predmeta i ponašanje podnosioca predstavke

  1. Sud je po ovom pitanju saglasan sa podnosiocem predstavke. Shodno tome, dužina trajanja postupka se ne može opravdati ni složenošću postupka, ni ponašanjem podnosioca predstavke.

(b) Ponašanje pravosudnih organa

  1. Sud uočava da postupak, koji je još uvek u toku, pošto se na njega može uložiti žalba po određenim pitanjima, već traje duže od šest godina i sedam meseci. Kao što je notirano i u slučaju žalbe koja mu je prethodila, Sud podvlači da kad god lice argumentovano tvrdi da je došlo do povrede člana 3, pojam delotvornog pravnog leka podrazumeva da Država pokrene detaljnu i delotvornu istragu sa ciljem identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni (vidi stav 79 gore). Bez obzira na prihvatanje Države da, imajući u vidu ozbiljnost činjeničnih navoda, ukupno trajanje postupka jeste bilo prekomerno (vidi stav 114 gore), Sud smatra da njegov zaključak o prihvatljivosti predstavke po osnovu člana 3, a posebno nalaz da se veliki broj odugovlačenja može pripisati pravosudnim organima (vidi stav 78 gore), za rezultat ima nalaz da je ova predstavka dobro zasnovana.

(c) Zaključak

  1. Uzimajući u obzir sve dokaze, Sud smatra da je ,,razumni rok‘‘ propisan članom 6 (st. 1) prekoračen. Isto tako, postoji povreda člana 6 (st. 1) Konvencije u pogledu dužine trajanja postupka.

III. PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije propisuje:

,,Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.‘‘

A. Šteta

  1. Podnosilac predstavke na ime telesnih povreda potražuje 750.000 francuskih franaka (FRF). Tim iznosom je obuhvaćena opšta naknada za povrede prouzrokovane nasiljem koje je pretrpeo tokom boravka u policijskom pritvoru i posebna naknada za slabljenje vida, s obzirom da mu se vid na jednom oku još nije stabilizovao. On, takođe, potražuje i 1.500.000 FRF na ime nematerijalne štete prouzrokovane postupanjem u policijskom pritvoru, dužinom trajanja postupka i činjenicom da nije bilo moguće da mu se odobri zahtev da se na izdržavanje kazne prebaci u Holandiju.
  2. Država Francuska je u svom odgovoru istakla da se još nisustekli uslovi za odlučivanje o pitanju primene člana 41, imajući u vidu nepostojanje razgraničenja između štete pretrpljene kao posledice povreda članova 3 i 6 i činjenicu da su postupci pred domaćim sudovima još uvek u toku.
  3. Delegat Komisije nije imao komentar.
  4. Sud, pre svega, ističe svoj nalaz da podnosilac predstavke nijepružio dokaz da je bio silovan, niti je uspostavio uzročno-posledičnu vezu, na koju se pozivao, između pretrpljenog nasilja i slabljenja vida (vidi stav 90 gore). Bez obzira na to, Sud nalazi da usled, između ostalog, pet dana poštede (vidi stav 31 gore) i, delimično, usled pretrpljenih bolova i patnji, podnosilac predstavke jeste, osim nematerijalne štete, zadobio i fizičke povrede. Shodno tome, a imajući u vidu da se radi o krajnje ozbiljnim povredama Konvencije čije je žrtva bio g. Selmuni, Sud smatra da on jeste pretrpeo i telesne povrede i nematerijalnu štetu, za koje ova presuda i njeni nalazi ne nude dovoljno zadovoljenje. Sud smatra da, u svetlu njegovih prethodnih zaključaka, pitanje povrede člana 41 jeste spremno za odlučivanje i pruža pravično zadovoljenje, kako ovaj članom i nalaže, tako što podnosiocu predstavke dodeljuje iznos od FRF 500.000.

B. Zahtev za upućivanje u Holandiju na izdržavanje kazne

  1. Podnosilac predstavke je uputio zahtev da ostatak kazne izdržava u Holandiji.
  2. Holandska vlada je, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja,podržala njegov zahtev, napominjući da su obe predmetne države potpisnice Konvencije o transferu osuđenika od 21. marta 1993.
  3. Sud podvlači da po članu 41 on nema nadležnost da Visokojstrani ugovornici izda takav nalog (vidi, na primer, mutatis mutandis, presudu u predmetu Saidi protiv Francuske od 20. septembra 1993, Serija A br. 261-C, str. 57, st. 47, i prethodno navedenu presudu u predmetu Remli, str. 575, st. 54).

C. Sudski i drugi troškovi

  1. Podnosilac predstavke potražuje, po osnovu priznanica, FRF203.814 na ime sudskih troškova i troškova za pravno zastupanje. Njegov troškovnik sadrži sledeće stavke: FRF 90.450 za troškove postupka pred sudom u Versaju i FRF 113.364 za troškove vezane za postupak pred institucijama Konvencije, umanjeno za iznos koji su mu Komisija i Sud dodelili na ime pravne pomoći.
  2. Država je izjavila da se nisu stekli uslovi za odlučivanje opitanju primene člana 41.
  3. Delegat Komisije nije imao komentara.
  4. Sud smatra razumnim zahtev podnosioca predstavke za nadoknadu sudskih i drugih troškova koje je imao u vezi postupaka pred Komisijom i Sudom, u iznosu od FRF 113.364, umanjeno za iznose koji su mu na ime pravne pomoći dodeljeni od strane Saveta Evrope, a koji nisu bili obuhvaćeni njegovim potraživanjem.

D. Zatezna kamata

  1. Shodno informacijama koje je Sud imao na raspolaganju, propisana kamatna stopa koja se u Francuskoj primenjuje na dan donošenja ove presude iznosi 3,47% godišnje.

E. Zahtev da se eksplicitno izjavi da navedeni iznosi budu izuzeti iz sudske zaplene

  1. Podnosilac predstavke ističe da mu je bilo naloženo da, pojedinačno i zajedno sa drugim licima osuđenim u redovnom sudskom postupku, plati na ime kazne za carinski prekršaj 12 miliona francuskih franaka. Shodno tome, podnosilac predstavke traži od Suda da u svojoj presudi naznači da iznosi koji mu se dodeljuju po osnovu člana 41 treba da budu izuzeti iz sudske zaplene.
  2. Sud smatra da utvrđena nadoknada po osnovu člana 41, kojaautomatski sledi po osnovu presude Suda, treba da bude izuzeta iz sudske zaplene. Bilo bi nesvrsishodno da se podnosiocu predstavke dodeli iznos za nadoknadu štete pretrpljene, između ostalog, zbog zlostavljanja koje predstavlja povredu člana 3 Konvencije i iznos za pokrivanje sudskih i drugih troškova načinjenih da bi se do takvog nalaza došlo, a da se onda dotična Država u pogledu tog iznosa pojavi i kao dužnik i kao poverilac. Iako se radi o iznosima koji su dodeljeni po različitim osnovama, Sud smatra da bi se, u slučaju da se takva situacija smatra ispravnom, svrha dodeljivanja nadoknade za nematerijalnu štetu, kao i čitav sistem zasnovan na članu 41, neizbežno obesmislili. Međutim, Sud nema nadležnost da na takav zahtev pozitivno odgovori (vidi, između ostalih izvora, presudu u predmetu Filis protiv Grčke od 27. avgusta 1991, Serija A br. 209, str. 27, st. 79, i presudu u predmetu Alene de Ribmon protiv Francuske od 7. avgusta 1996, Reports 1996-III, str. 910, st. 18 i 19). Shodno tome, Sud ovo pitanje ostavlja na diskreciono odlučivanje francuskim vlastima.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Odbacuje prethodni prigovor Države da domaći pravni lekovi nisu bili iscrpljeni;
  2. Smatra da je došlo do povrede člana 3 Konvencije;
  3. Smatra da je došlo do povrede člana 6, stav 1 Konvencije u vezi dužine trajanja postupka.
  4. Smatra da tužena Država u roku od tri meseca treba da isplati podnosiocu predstavke 500.000 (pet stotina hiljada) francuskih franaka na ime fizičkih povreda i nematerijalne štete i 113.364 (sto trinaest hiljada trista šezdeset četiri) francuska franka na ime sudskih i drugih troškova; po isteku gore pomenutog roka od tri meseca, na te iznose će se zaračunavati prosta kamatna stopa od 3,47% godišnje, sve do njihove konačne isplate.
  5. Odbacuje ostala potraživanja podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

 

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izrečeno na javnoj raspravi u zgradi Suda u Strazburu 28. jula 1999.

Mod de Ber-Bukikio

Lucijus Vildhaber

Zamenik sekretara

Predsednik

____________________________________________________________

[1] Napomena Sekretarijata Suda: Protokol br. 11 stupio je na snagu 1. novembra 1998.

[2] Poslovnik Suda je takođe stupio na snagu 1. novembra 1998.

[3] Stupanjem na snagu Protokola br. 11, kojim su izmenjene odredbe člana 19, Sud u Strazburu počinje da radi kao stalni sud.

[4] Ovaj Poslovnik se primenjivao na sve predmete upućene na razmatranje Sudu pre stupanja na snagu Protokola br. 9, odnosno do 1. oktobra 1994. godine, a od tog dana pa sve do 31. oktobra 1998. na one predmete koji su se odnosili na države za koje Protokol br. 9 nije bio obavezujući.

[5] Komentar Sekretarijata: Iz praktičnih razloga aneks će postati sastavni deo ove presude tek kada njena konačna verzija bude publikovana (u službenom zborniku odabranih presuda i odluka Suda), ali se kopija aneksa u međuvremenu može dobiti u Sekretarijatu Suda.

 

_________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://vk.sud.rs/

 

CASE OF SELMOUNI v. FRANCE

(Application no. 25803/94)

JUDGMENT

STRASBOURG

28 JULY 1999

In the case of Selmouni v. France,

The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 27 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”), as amended by Protocol No. 11[1], and the relevant provisions of the Rules of Court2, as a Grand Chamber composed of the following judges:

 Mr L. WildhaberPresident,
 Mr L. Ferrari Bravo,
 Mr G. Bonello,
 Mr L. Caflisch,
 Mr P. Kūris,
 Mr J.-P. Costa,
 Mr W. Fuhrmann,
 Mr K. Jungwiert,
 Mr M. Fischbach,
 Mr B. Zupančič,
 Mrs N. Vajić,
 Mr J. Hedigan,
 Mrs W. Thomassen,
 Mrs M. Tsatsa-Nikolovska,
 Mr T. Panţîru,
 Mr R. Maruste,
 Mr K. Traja,
and also of Mrs M. de Boer-Buquicchio, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 18 March, 24 June and 7 July 1999,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court, as established under former Article 19 of the Convention[3], by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) and by the Netherlands Government on 16 March 1998 and 14 April 1998 respectively, within the three-month period laid down by former Articles 32 § 1 and 47 of the Convention. It originated in an application (no. 25803/94) against the French Republic lodged with the Commission under former Article 25 by a Netherlands and Moroccan national, Mr Ahmed Selmouni, on 28 December 1992.

The Commission’s request referred to former Articles 44 and 48 and to the declaration whereby France recognised the compulsory jurisdiction of the Court (former Article 46); the Netherlands Government’s application referred to former Article 48. The object of the request and of the application was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Articles 3 and 6 § 1 of the Convention.

2.  In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of former Rules of Court A[2], the applicant stated that he wished to take part in the proceedings and designated the lawyer who would represent him (former Rule 30).

3.  As President of the Chamber which had originally been constituted (former Article 43 of the Convention and former Rule 21) in order to deal, in particular, with procedural matters that might arise before the entry into force of Protocol No. 11, Mr R. Bernhardt, the President of the Court at the time, acting through the Registrar, consulted the Agents of the Governments, the applicant’s lawyer and the Delegate of the Commission on the organisation of the written procedure. Pursuant to the order made in consequence, the Registrar received the applicant’s memorial on 27 November 1998 and those of the French Government (“the Government”) and the Netherlands Government on 7 December 1998.

4.  After the entry into force of Protocol No. 11 on 1 November 1998 and in accordance with the provisions of Article 5 § 5 thereof, the case was referred to the Grand Chamber of the Court. The Grand Chamber included ex officio Mr J.-P. Costa, the judge elected in respect of France (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 24 § 4 of the Rules of Court), Mr L. Wildhaber, the President of the Court, Mrs E. Palm, Vice-President of the Court, and Mr M. Fischbach, Vice-President of Section (Article 27 § 3 of the Convention and Rule 24 §§ 3 and 5 (a)). The other members appointed to complete the Grand Chamber were Mr L. Ferrari Bravo, Mr L. Caflisch, Mr P. Kūris, Mr W. Fuhrmann, Mr K. Jungwiert, Mr M. Zupančič, Mrs N. Vajić, Mr J. Hedigan, Mrs W. Thomassen, Mrs Tsatsa-Nikolovska, Mr T. Panţîru, Mr E. Levits and Mr K. Traja (Rule 24 § 3 and Rule 100 § 4). Subsequently Mr G. Bonello and Mr R. Maruste, substitute judges, replaced Mrs Palm and Mr Levits, who were unable to take part in the further consideration of the case (Rule 24 § 5 (b)).

5.  At the Court’s invitation (Rule 99), the Commission delegated one of its members, Mr D. Šváby, to take part in the proceedings before the Grand Chamber.

6.  In accordance with the President’s decision, a hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 18 March 1999.

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
Mr J.-F. Dobelle, Deputy Director of Legal Affairs,  Ministry of Foreign Affairs, Agent,
Mrs M. Dubrocard, Assistant Director of Human Rights,   Legal Affairs Department,  Ministry of Foreign Affairs,
Mrs F. Doublet, Head of the Comparative and International   Law Office, Civil Liberties and Legal Affairs  Department, Ministry of the Interior,
Mr J.-C. Muller, Department of Criminal Affairs   and Pardons, Ministry of Justice, Advisers;

(b)  for the applicant
Mrs M.-A. Canu-Bernard, of the Paris Bar, Counsel;

(c)  for the Commission
Mr D. Šváby, Delegate.

The Court heard addresses by Mr Šváby, Mrs Canu-Bernard and Mr Dobelle.

THE FACTS

7.  Mr Selmouni, a Netherlands and Moroccan national, was born in 1942 and is currently in prison in Montmédy (France).

A.  The origin and the filing of the complaint

8.  On 20 November 1991 the police arrested Géray Tarek, Dominique Keledjian and Mr Keledjian’s girlfriend in connection with a drug-trafficking investigation, on the instructions of Mr de Larosière, an investigating judge at the Bobigny tribunal de grande instance. Dominique Keledjian made a voluntary statement, telling the police that he had bought his heroin in Amsterdam from a certain “Gaby”, who had helped him conceal it in order to bring it into France over a number of trips. He gave the police a telephone number in Amsterdam which enabled them to identify the applicant.

9.  On 25 November 1991 Mr Selmouni was arrested following surveillance of a hotel in Paris. After being identified by Dominique Keledjian and his girlfriend, Mr Selmouni explained that he had had business dealings with Dominique Keledjian in the clothes trade. He denied any involvement in drug trafficking.

10.  Mr Selmouni was held in police custody from 8.30 p.m. on 25 November 1991 until 7 p.m. on 28 November 1991. He was questioned by police officers from the Seine-Saint-Denis Criminal Investigation Department (“SDPJ 93”) in Bobigny.

11.  Mr Selmouni was first questioned from 12.40 a.m. to 1.30 a.m. on 26 November 1991 by the police officers against whom he later made a complaint. Having been questioned and taken back to the court cells, Mr Selmouni had a dizzy spell. The court cell officers took him to the casualty department at Jean Verdier Hospital in Bondy at 3.15 a.m. The medical observations made by the casualty department read as follows:

“Date of examination: 26 November 1991. 3.15 a.m. Attends casualty complaining of assault. On examination, several superficial bruises and injuries found on both arms. Bruises on outer left side of face. Bruise on left hypochondrium. Marks of bruising on top of head. Chest pains increase with deep respiration. Neurological examination shows no abnormalities.”

12.  On 26 November 1991 the investigating judge extended police custody by forty-eight hours. Mr Selmouni was questioned from 4.40 p.m. to 5.10 p.m., at 7 p.m., from 8 p.m. to 8.15 p.m. and from 10.25 p.m. to 11.30 p.m. On the same day Mr Selmouni was examined by a Dr Aoustin, who made the following observations:

“Bruising to the left eyelid, left arm, lower back. Scalp painful.”

13.  On 27 November 1991 Mr Selmouni was questioned from 11 a.m. to 11.40 a.m. On examining him again, Dr Aoustin made the following notes:

“Substantial bruising to the left eyelid, left arm, lower back. Bruising to the scalp. Ate nothing yesterday … Complaints forwarded.”

14.  After being questioned from 9.30 a.m. to 10.15 a.m. on 28 November 1991, Mr Selmouni was again examined by Dr Aoustin, who noted on his medical certificate:

“Bruising to the left eyelid, left arm, lower back. Bruising to the scalp. No current treatment.”

15.  At 11.30 a.m. on 29 November 1991 the applicant was examined by Dr Edery, a general practitioner. He drew up a certificate, at Mr Selmouni’s request, to the effect that Mr Selmouni claimed to have been assaulted. The certificate stated:

“Headaches, bruises under left and right eyes, on left and right arms, back, thorax, left and right thighs and left knee. All areas painful.”

16.  On the same day the applicant was brought before the investigating judge, who charged him with offences against the dangerous drugs legislation and remanded him in custody. On Mr Selmouni’s first appearance before the investigating judge, the latter, on his own initiative, appointed Dr Garnier, an expert in forensic medicine on the Paris Court of Appeal’s panel, to examine Mr Selmouni, “who claim[ed] to have been illtreated while in police custody”, and another person, Mr Abdelmajid Madi, arrested on 26 November 1991 and charged with the same offences.

17.  On 2 December 1991 the applicant was examined by Dr Nicot from the medical department of Fleury-Mérogis Prison. In a medical certificate drawn up at Mr Selmouni’s request the doctor made the following observations:

“… extensive bruising to the trunk and thighs and substantial bruising round the eyes. Presents conjunctival bruises. Says sight impaired in left eye.”

18.  On 7 December 1991 Dr Garnier, the expert appointed by the investigating judge, examined the applicant at the prison. Mr Selmouni made the following statement to the doctor:

“I was stopped in the street on 25 November 1991 at about 9 a.m. There were no problems at that stage. I was taken to the hotel where I was living. One of the six plain-clothes policemen then hit me in the area of my left temple. I was then taken to Bobigny police station. At about 10 a.m. I was taken up to the first floor, where about eight people started hitting me. I had to kneel down. One police officer pulled me up by my hair. Another policeman hit me repeatedly on the head with an instrument resembling a baseball bat. Another one kept kicking and punching me in the back. The interrogation continued non-stop for about an hour. In the night I asked to be examined. I was taken to hospital, where I had head and chest X-rays. I was hit again at about 9 p.m. the following day during a further interrogation and this went on until 2 a.m. When I arrived at Fleury, I underwent a medical examination.”

19.  The doctor noted in his report:

– “sub-orbital haematoma extending 2 cm below the left lower eyelid, purplish, almost completely healed,

– thin linear scar, approximately 1 cm long, continuing the line of the left eyebrow,

– one right sub-orbital haematoma, almost completely healed,

– multiple skin abrasions (six of which are large), almost completely healed, on the left arm,

– two 5 cm linear skin abrasions – possibly scratches – on the right arm,

– 0.5 cm skin lesion on the back of the right hand,

– haematoma on the back of the thorax, over the right shoulder blade,

– one haematoma on the right side,

– severe (10 cm by 5 cm) haematoma on the left side of the thorax,

– three haematomas on the left side,

– severe (5 cm by 3 cm) haematoma on the front of the thorax, purplish, in the epigastric region,

– haematoma in the right prehepatic region,

– haematoma on the left of the ribcage 5 cm below the nipple,

– 5 cm by 3 cm haematoma on the left side on the axillary line,

– haematoma in the right subclavian region,

– haematoma on the right buttock,

– 10 cm by 5 cm haematoma on the left buttock,

– 5 cm by 1 cm linear haematoma on the outer front part of the left thigh,

– skin abrasion corresponding to a wound, now healing, on the front of the right ankle,

– swelling on the back of the right foot and a skin abrasion on the back of the foot,

– five superficial wounds, now healing, on the lower front part of the right leg,

– skin abrasions and bruised swelling on the back of the first two metacarpals of the left hand.

The patient states that on his arrival at Fleury he was treated with skin cream and given painkillers.

No injuries to the scalp or left eyeball …”

20.  The conclusion of the report is as follows:

“CONCLUSION

Mr Selmouni states that he was subjected to ill-treatment while in policy custody.

He presents lesions of traumatic origin on his skin that were sustained at a time which corresponds to the period of police custody.

These injuries are healing well.”

21.  That report was attached to the investigation file opened in respect of the applicant. On 11 December 1991 the investigating judge sent it to the public prosecutor’s office.

22.  In an order of 8 September 1992 the investigating judge committed the applicant for trial at the Criminal Court and ordered him to be kept in detention on remand.

23.  On 17 February 1992 the public prosecutor’s office at the Bobigny tribunal de grande instance instructed the National Police Inspectorate to question the police officers concerned.

24.  When questioned at Fleury-Mérogis Prison by an officer of the National Police Inspectorate on 1 December 1992, the applicant confirmed his earlier statement as follows:

“… At about 8.30 p.m. on 25 November 1991 I was arrested in the vicinity of my hotel, the Terminus Nord, near the Gare du Nord in Paris by two or three plain-clothes policemen. They pushed me against a wall while pressing the barrels of two guns against my neck.

I offered no resistance to my arrest and did not struggle.

You remind me that during questioning on 27 November 1992 I admitted that I had attempted to escape arrest. I dispute that. First of all, I maintain that I did not make such a statement to the police officer who questioned me and, moreover, I signed the records of interview without having read them. The policeman told me on my release from police custody that he had got me to sign that I had resisted arrest and that they were covered.

I was alone when I was arrested and immediately afterwards I was taken to my hotel room, which was searched in my presence. Two other policemen were already there.

While they were searching my room, the youngest police officer of the group punched me on the left temple. When they had finished searching my room I was taken to the Drugs Squad station in Bobigny and to an office on the first or second floor.

After I had been subjected to a body search, during which everything in my possession was taken, my interrogation by five police officers began.

One of them, who appeared to be in charge, made me kneel on the floor and began pulling my hair while another one hit me in the ribs with a stick resembling a baseball bat.

He then kept tapping me on the head with the bat.

The three other police officers were also actively involved, punching me and some of them standing on my feet and crushing them.

I seem to recall arriving at Bobigny police station at about 10 p.m. The treatment I have described continued until 1 a.m.

Following that first interrogation I was handed over to uniformed policemen on the ground floor of the building in which I was detained. As my ribs and head were hurting from the blows I had received, I informed these policemen and was taken in the night to a hospital in the area, but cannot say which one. There I underwent several examinations, including X-rays, and was later taken to a police station, but not the one to which I had first been taken.

The uniformed police officers treated me decently.

The following morning, before being questioned a second time, I was examined on the premises of the Drugs Squad by a doctor, who was able to see the marks on my body caused by the policemen’s brutality.

On 26 November 1992 I was questioned again by several police officers – three or four – at some point in the day. I believe it was at about 10 a.m. On that occasion they pulled my hair, punched me and hit me with a stick.

In the evening of the same day, when there were fewer staff on the first floor, I was questioned again by six police officers, who were particularly brutal to me. I was punched, and beaten with a truncheon and a baseball bat. They all carried on assaulting me until 1 a.m. I think that this session of ill-treatment had begun at about 7 p.m. At one point they made me go out into a long office corridor where the officer I presumed was in charge grabbed me by the hair and made me run along the corridor while the others positioned themselves on either side, tripping me up.

They then took me into an office where a woman was sitting and made me kneel down. They pulled my hair, saying to this woman ‘Look, you’re going to hear somebody sing’.

I remained there for about ten minutes. I cannot describe this woman to you, but she looked young.

I was then taken back out into the corridor, where one of the police officers took out his penis and came up to me saying ‘Here, suck this’; at that point I was on my knees. I refused, keeping my mouth closed because he had brought his penis up to my lips.

When I refused, that officer urinated over me at the suggestion of one of his colleagues.

After that, I was taken to an office and threatened with burns if I did not talk. When I refused, they lit two blowlamps which were connected to two small blue gas-bottles. They made me sit down and placed the blowlamps about one metre away from my feet, on which I no longer had shoes. At the same time they were hitting me. Following that ill-treatment, they brandished a syringe, threatening to inject me with it. When I saw that, I ripped open my shirt-sleeve, saying ‘Go on, you won’t dare’; as I had predicted, they did not carry out their threat.

My reaction prompted a fresh outburst of violence from the policemen and I was illtreated again.

The police officers left me in peace for about fifteen minutes, then one of them said ‘You Arabs enjoy being screwed’. They took hold of me, made me undress and one of them inserted a small black truncheon into my anus.

NB. When Mr Selmouni relates that scene, he starts crying.

I am aware that what I have just told you is serious, but it is the whole truth, I really did suffer that ill-treatment.

After the sexual assault, I was put into a cell again.

The next day I was examined by a doctor, who was able to observe my condition.

I had informed the doctor that the policemen had been assaulting me and I had even asked him to tell them to stop torturing me.

The violence I have just described was committed during the nights of 25 to 26 and 26 to 27 November 1991.

Thereafter, until I was brought before the investigating judge, I was occasionally punched.

Before bringing me before the investigating judge, the policemen were very kind, even going so far as to offer me coffee.

When I signed the papers concerning my belongings, I noticed that 2,800 guilders and a Dupont lighter had disappeared. I informed a policeman about this – the one I thought was in charge – who replied ‘Shit, again’, and the matter was left at that.

The lighter bears the initials A.Z.

I can identify the six policemen who hit me.

I can also describe the part played by each one.

The officer in charge is slightly balding. The one who showed me his penis and then sodomised me with a truncheon is of medium height, fairly thickset, aged 30 to 35, and fair-haired.

As soon as I was brought before the investigating judge, I told him that I had been assaulted, and a few days later I was examined at the prison. However, on the actual day I was brought before the investigating judge I had seen a doctor at the Bobigny law courts.

I have had a lawyer for one month and have informed him of the manner in which I was treated while in police custody.

When I arrived at the prison, the marks left by the assault were all over my body. I now have trouble with my eyes.

I am lodging a complaint against the policemen.”

25.  The record of the interview was sent to the Bobigny public prosecutor on 2 December 1992 as part of the proceedings numbered B.92.016.5118/4.

26.  In a judgment of 7 December 1992 the Thirteenth Division of the Bobigny Criminal Court sentenced the applicant to fifteen years’ imprisonment and permanent exclusion from French territory and, as to the civil action by the customs authorities, ordered him to pay, jointly and severally with his co-accused, an aggregate sum of twenty-four million French francs. In a judgment of 16 September 1993 the Paris Court of Appeal reduced the prison sentence to thirteen years and upheld the remainder of the judgment. On 27 June 1994 the Court of Cassation dismissed the applicant’s appeal.

27.  Mr Selmouni attended Hôtel-Dieu Hospital for treatment at regular intervals during his detention.

B.  The investigation proceedings

28.  On 1 February 1993 the applicant lodged a criminal complaint together with an application to join the criminal proceedings as a civil party with the senior investigating judge at the Bobigny tribunal de grande instance for “assault occasioning actual bodily harm resulting in total unfitness for work for more than eight days; assault and wounding with a weapon (namely a baseball bat); indecent assault; assault occasioning permanent disability (namely the loss of an eye); and rape aided and abetted by two or more accomplices, all of which offences were committed between 25 and 29 November 1991 by police officers in the performance of their duties”.

29.  On 22 February 1993, in the proceedings numbered B.92.016.5118/4, the Bobigny public prosecutor requested that an investigation be opened into the complaint lodged by Mr Selmouni and a similar complaint lodged by a co-defendant, Mr Madi, concerning offences committed by a person or persons unknown of assault and wounding, with a weapon, of a defenceless person and indecent assault. The complaint lodged by the applicant on 1 February 1993 was registered on 15 March 1993. These new proceedings were given the reference number B.93.074.6000/9.

30.  On 27 April 1993 Mrs Mary, the investigating judge at the Bobigny tribunal de grande instance to whom the case had been allocated, issued formal instructions to the Director of the National Police Inspectorate to take all necessary steps to establish the truth. She set 15 June 1993 as the date for filing his reports.

31.  On 9 June 1993 Dr Garnier re-examined Mr Selmouni, at Mrs Mary’s request. In his report, which he filed on 21 June 1993, he made the following observations:

“When I first examined Mr Selmouni, he stated that he had been assaulted while in police custody. He has told me today that he did not mention the sexual assault on that occasion because he felt ashamed of it.

An examination of the anal sphincter does not reveal any lesion such as to corroborate or invalidate the patient’s statements, mainly owing to the amount of time which has elapsed since the alleged acts.

The somatic lesions recorded in the previous medical certificate are healing well with no complications.

As regards the alleged sexual assault, in the absence of any functional repercussion or visible injury, no sick-leave on grounds of total unfitness for work [‘ITTP’] is necessary as a direct result of the alleged acts.

TOTAL UNFITNESS FOR WORK

The lesions recorded in the first medical certificate and observed when I prepared my first expert report are traumatic lesions with no serious features (haematomas and bruises) and necessitate an ITTP of 5 days.

CONCLUSION

Mr Selmouni states that he was sexually assaulted and beaten while in police custody.

The traumatic lesions necessitated an ITTP of 5 days. The patient states that his sight in his left eye is impaired. An examination by an eye specialist is necessary if a causal link with the alleged acts is to be established.

As regards the sexual assault, in the absence of any visible injury and any functional repercussions, an ITTP is not necessary.”

32.  In an order of 15 June 1993 the investigating judge decided to join the two complaints relating to the same offences under the single reference B.92.016.5118/4.

33.  She interviewed the applicant on 14 May 1993, instructed an expert on 9 June 1993 and served the parties with the expert’s medical report on 15 September 1993.

34.  On 7 July 1993 the applicant sent the investigating judge a copy of the medical certificates of 29 November and 2 December 1991 and reiterated the terms of his complaint.

35.  In a letter of 3 September 1993 to the President of the Tenth Division of the Paris Court of Appeal, which was to hear the applicant’s appeal against his conviction for offences against the dangerous drugs legislation, the applicant said that he had been raped with the baseball bat and added that a police officer had urinated over him. The applicant stated that, before sending that letter, he had also informed the President of the thirteenth division of the Bobigny Criminal Court of the ill-treatment inflicted on him while he was in police custody.

36.  In a formal instruction of 8 October 1993 the investigating judge reiterated her request of 27 April 1993 as the 15 June 1993 time-limit for sending in the police inspectorate’s reports had not been complied with. She also ordered Mr Selmouni’s medical files to be seized at Fresnes Prison Hospital, Fleury-Mérogis Prison and Hôtel-Dieu Hospital.

37.  The investigating judge interviewed the civil parties again on 6 December 1993, after receiving on 2 December 1993 the evidence taken by the police inspectorate on her instructions. On 26 January 1994 a lawyer was officially appointed to represent the applicant under the legal aid scheme. In letters of 23 June and 27 October 1994 the lawyer in question told the applicant that she was having difficulties obtaining a visiting permit.

38.  The civil parties were interviewed again on 10 February 1994, on which date an identity parade was organised in order to identify the police officers against whom the allegations had been made. Mr Selmouni picked out four police officers from the ten who took part in the identity parade. They were Mr Jean-Bernard Hervé, Mr Christophe Staebler, Mr Bruno Gautier and Mr Patrice Hurault.

39.  With a view to charging the police officers identified by the civil parties, the investigating judge sent the case file to the public prosecutor’s office on 1 March 1994.

40.  The Bobigny public prosecutor referred the case to the Paris Principal Public Prosecutor who, in turn, referred it to the Court of Cassation.

41.  In a judgment of 27 April 1994 the Court of Cassation decided to remove the case from the Bobigny investigating judge and transfer it to a judge of the Versailles tribunal de grande instance, in the interests of the proper administration of justice. On 21 June 1994 the public prosecutor at the Versailles tribunal de grande instance reopened the investigation, under the reference V.94.172.0178/3, into offences of

“assault by public servants occasioning total unfitness for work for more than eight days and sexual assault by several assailants or accomplices, against any persons identified as a result of the investigation”.

42.  On 22 June 1994 the case was allocated to Mrs Françoise Carlier-Prigent, the Vice-President of the Versailles tribunal de grande instance in overall charge of judicial investigations.

43.  On 8 August 1994 the investigating judge requested that both of Mr Selmouni’s medical files that had been placed under seal by the National Police Inspectorate be sent to her. The sealed documents were sent to her on 12 April 1995.

44.  On 19 September 1995 Mr Selmouni underwent an operation on his left eye at Hôtel-Dieu Hospital.

45.  In an order of 22 September 1995 the investigating judge appointed an eye specialist, Dr Biard, to examine Mr Selmouni.

46.  On 5 January 1996 the medical expert was granted an extension of time in which to file his report. He filed it on 18 January 1996. In it he made the following findings:

“1. Mr Selmouni’s eyesight has deteriorated since he was operated on in September 1995. It cannot be said with certainty that it really deteriorated between 25 November 1991 and the end of September 1995.

2. The assault of which he complains, namely the blows to the left periorbital region of his face, could have caused eye injuries, but apart from subjective symptoms of metamorphopsia, or even reduced vision, and of an isolated problem with the epiretinal membrane, no mark on the eye, in particular the anterior chamber, has ever been found, nor has any sign of haemorrhaging in the retina occurring contemporaneously with the blows complained of and enabling a link to be established between them. However, signs of degeneration were found in relation to a constitutional disorder (short-sightedness in both eyes).”

47.  On 6 February 1996 the medical report was served on Mr Selmouni, who also gave evidence. He maintained his allegations against the four police officers he had named. On 7 March 1996 evidence was also heard from the other civil party, Mr Madi. Mr Madi named a fifth police officer, Mr Alexis Leclercq.

48.  In a letter of 2 May 1996 the investigating judge asked the Director of the Criminal Investigation Department (“CID”) for the names and addresses of the police officers against whom the complaints had been filed. He replied on 23 May 1996.

49.  On 21 October 1996 the investigating judge officially informed the five police officers implicated by the applicant that they were being placed under investigation.

50.  The five police officers against whom Mr Selmouni and Mr Madi had lodged their complaints, namely Mr Hervé, Mr Staebler, Mr Gautier, Mr Leclercq and Mr Hurault, were questioned on their first appearance on 10, 24 and 31 January, 28 February and 7 March 1997. They were placed under investigation for assault by public servants occasioning total unfitness for work for more than eight days. Mr Hervé, Mr Staebler, Mr Gautier and Mr Hurault were also placed under investigation for sexual assault committed by a number of assailants or accomplices.

51.  On 24 April 1998, in view of the denials by the police officers, who maintained that a “struggle” had ensued when Mr Selmouni was arrested, the investigating judge appointed Dr Garnier as expert again, instructing him to examine all Mr Selmouni’s medical files and certificates and give his opinion as to whether the injuries found could have been caused in a “struggle” when he was arrested at approximately 8.30 p.m. on 25 November 1991 or whether they supported the applicant’s allegations.

52.  On the same day the applicant requested that a number of investigative measures be carried out, including a further confrontation between witnesses and further medical reports in order to determine the damage he had suffered, and an inspection by the judge of the premises on which he had been held in police custody. In an order of 7 May 1998 the investigating judge dismissed the requests, on the ground that some of them had been partly satisfied.

53.  On 4 June 1998 a confrontation was held between the applicant and the four police officers. He described the part each of them had played while he had been in their custody.

54.  Dr Garnier’s report was filed on 3 July 1998. The expert concluded his report in the following terms:

“An examination of the medical file shows that doctors found a progression of injury marks on the patient’s body during the period in police custody.

A number of them could certainly have been caused during a ‘struggle’ when the patient was arrested at approximately 8.30 p.m. on 25 November 1991, as described by the CID officers in question.

The injuries, particularly those on the lower limbs and buttocks, which were not seen on the first examination, would certainly have been sustained after that arrest and support the patient’s statements.

As regards the acts of sodomy described by the patient, the negative result of the test carried out on 9 June 1993, that is one and a half years after the initial facts, neither disproves nor proves that they occurred.”

55.  On 25 August 1998 the investigating judge served notice on Mr Selmouni that the investigation was complete. The investigation file was sent to the public prosecutor’s office on 15 September 1998.

56.  On 19 October 1998 the public prosecutor submitted his written statement of how he wished the investigating judge to proceed with the case. He submitted, inter alia:

“ … the denials by the police officers concerned do not stand up to examination any more than does their reference to a ‘struggle’ when effecting the arrest or to forceful resistance during questioning.

The absence of any variation or inconsistency in the statements made by Ahmed Selmouni and Abdelmajid Madi justifies taking them into consideration. They are, moreover, corroborated by medical findings and therefore amount to sufficient evidence against the five persons in question for the allegations to be examined by the trial court …”

57.  In an order of 21 October 1998 the investigating judge committed the five police officers in question for trial at the Versailles Criminal Court. In respect of Mr Selmouni’s allegations, the judge committed the four police officers concerned for trial at that court on charges of assault occasioning total unfitness for work for less than eight days and indecent assault committed collectively and with violence and coercion.

58.  The trial was held at the Versailles Criminal Court on 5 February 1999. The applicant filed pleadings in support of an objection that the court had no jurisdiction to try the case and that it should be transferred to the Assize Court. He submitted that the sexual assault had in fact been rape; that he had been the victim of assault occasioning permanent disability, namely loss of visual acuity, committed by public servants; and, lastly, that the illtreatment he had suffered should be classified as acts of torture inflicted before or during the commission of a crime. The court joined that objection to the merits. At the end of the trial the public prosecutor requested that Mr Hervé be sentenced to four years’ imprisonment and Mr Staebler, Mr Hurault and Mr Gautier to three years’ imprisonment. The Criminal Court reserved judgment until 25 March 1999.

59.  In a judgment of 25 March 1999 the Versailles Criminal Court dismissed the objection to jurisdiction raised by Mr Selmouni, on the following grounds in particular:

(a)  as to classification of the sex offence as rape:

“ … The Court must, however, conclude that neither the medical certificates nor the expert reports support the allegation of anal penetration. Furthermore, Selmouni was unable to identify the police officer who had allegedly raped him. Accordingly, the offence cannot be classified as rape.”

(b)  as to classification of the assault as assault occasioning permanent disability:

“ … The Court observes that the expert report prepared by Dr Biard does not allow a causal link to be established between Mr Selmouni’s loss of visual acuity and the blows he received. This point of his objection therefore cannot be allowed.”

(c)  as to classification of the ill-treatment as acts of torture inflicted before or during the commission of a crime:

“Apart from the fact that those acts were not so classified in the former Criminal Code applicable at the material time, in the instant case the acts of violence inflicted on Ahmed Selmouni which he alleges should be classified as acts of torture or barbarism were not inflicted before or during the commission of a crime.

The Court therefore considers that the acts in question cannot be classified as a crime …”

60.  In determining whether or not the police officers were guilty, the Criminal Court noted that “two completely contradictory arguments [had been] submitted to it” and decided to examine “in turn” “a number of explanations” given by the police officers. Assuming that “it [had been] established … that [the applicant’s] injuries [had been] caused during – or within a very short time before or after – police custody”, the court considered that the attempts made by the civil parties to resist arrest did not suffice to explain the extent of the injuries found; that the “inconsistencies”, if any, in the civil parties’ statements were not decisive and that, in general, “the civil parties had been consistent in their account of events and the timing of them”; that even where there is strong evidence, “any police officer knows well that a confession is preferable and very difficult for a defendant to contest later”; and that “there [was] ample evidence to disprove the allegation that the civil parties [had] conferred when filing their complaints against the police officers”.

61.  The Versailles Criminal Court found that “the evidence gathered during the investigation and produced at the trial show[ed] that events [had] indeed occur[red] in the manner described by the victims” and convicted the police officers of the offences charged. The court considered itself bound to “apply the criminal law in a way that [would] serve as an example to others” and sentenced Mr Hurault, Mr Gautier and Mr Staebler to three years’ imprisonment. With regard to the fourth police officer, the court held:

“ … in his capacity as Detective Chief Inspector in charge of the group of police officers, Bernard Hervé was responsible for the methods used to conduct the investigation under his control and direction. In addition, he had been directly involved in the assault since he had pulled the civil parties’ hair. The civil parties had unequivocally identified him as the officer in charge.

The Court therefore deems it necessary to punish Bernard Hervé more severely for his actions and sentences him to four years’ imprisonment.

As Mr Hervé is still in a position of responsibility, it is necessary, as a matter of public policy, that sentence be executed immediately. The Court issues a warrant for Bernard Hervé’s arrest.”

62.  The Versailles Criminal Court declared admissible Mr Selmouni’s application to join the proceedings as a civil party. It noted that he had not quantified his claims for damages and that he had reserved the right to apply to the civil courts.

63.  The police officers appealed.

64.  In a judgment of 8 April 1999 the Versailles Court of Appeal dismissed an application for release made by Mr Hervé, on the following grounds:

“… the offences in question, because of their exceptionally serious nature having regard to the status of senior police officer [officier de police judiciaire], responsible for enforcing the laws of the Republic, possessed by the accused, who was convicted at first instance, have resulted in serious and continuing prejudice to public order …”

65.  In a judgment of 1 July 1999, following hearings on 20 and 21 May 1999, after which Mr Hervé was released, the Versailles Court of Appeal acquitted the policemen for lack of evidence on the charge of indecent assault, but held them to be guilty of “assault and wounding with or under the threat of the use of a weapon, occasioning total unfitness for work for less than eight days in the case of Selmouni and more than eight days in the case of Madi, by police officers in the course of their duty and without legitimate reason”. It sentenced Mr Hervé to eighteen months’ imprisonment, of which fifteen months were suspended, Mr Gautier and Mr Staebler to fifteen months’ imprisonment suspended and Mr Hurault to twelve months’ imprisonment suspended. The Court of Appeal gave, inter alia, the following reasons for its decision:

As to guilt

As to the assaults

In absolute terms the word of a policeman, a fortiori that of a senior one [officier de police judiciaire] is more credible than that of a drug trafficker. That premiss, however, is weakened, and even made unsound, where statements by offenders are supported by external evidence such as medical findings. It is put even more in doubt where the explanations provided by the policemen vary significantly during the course of the proceedings; and the presumption in favour of the police is destroyed if it is shown, as in the instant case, that the police reports do not reflect the truth.

As to the medical findings

The accusations made by the civil parties are supported by unequivocal medical findings. In the first place, as regards Selmouni, the expert Professor Garnier noted in his report of 5 May 1998 that all the doctors who had examined him while he was in police custody had found lesions of traumatic origin on the left arm, in the left orbital region, on the scalp and on the back. On 29 November 1991 further lesions were seen on the lower limbs. He added that during his examination on 7 December 1991 he had again found lesions that had been described earlier and that he found others on the buttocks and on the right ankle.

The extent of the injuries on Selmouni’s person increased as the uninterrupted police custody continued.

The bruising to the left eyelid, the thin linear scar one centimetre long continuing the line of the left eyebrow, the left and right sub-orbital haematomas found on 29 November 1991 by Dr Edery, and then described on 2 December 1991 by Dr Nicot as being ‘round the eyes’, are consistent with the punching mentioned by Selmouni.

The various haematomas found on the thorax, the left and right sides and the abdomen are consistent with the punching and kicking in his statement of 7 December 1991.

The pain in the scalp and the headaches mentioned by Drs Aoustin and Edery are likewise of a kind to support Selmouni’s statements, according to which his hair was pulled and he was repeatedly tapped on the head with an instrument which could have been a baseball bat.

The haematomas found on the buttocks and the thighs could only have come from blows from a blunt instrument. Similarly, the lesions apparent on the legs, ankles and feet are consistent with the blows or crushing that Selmouni complained of.

It follows from the foregoing that the objective injuries, as recorded in successive examinations, match the blows described by Selmouni.

As regards Madi, the medical certificates and the expert medical opinions attest to the reality and intensity of the blows he sustained. Further, as set out by the expert, the time that elapsed between the appearance of the objective injuries and the events in issue strongly suggests repeated small injuries.

The scalp abrasions are absolutely consistent with his statement that on numerous occasions he was repeatedly struck on the head with a blunt instrument.

The rectangular shape of the large haematoma on the right thigh and of the three haematomas on the left thigh corresponds exactly to blows struck with a blunt instrument, as described by the complainant.

As to the accounts given by the defendants

The defendants’ explanations of how the injuries found came about totally lack credibility. Moreover, on these points as on others, their explanations varied. JeanBernard Hervé, for instance, initially stated that he had acted as a reinforcement to arrest Selmouni (D57) but subsequently said that he was not in the street where the arrest took place but inside the hotel.

The defendants maintain that the accusations against them are the result of orchestrated, concerted action. It should be noted at this point that throughout the seven years of inquiries and judicial investigation no evidence was found to substantiate that allegation. The complainants’ interests differed appreciably. The successive descriptions of the ill-treatment they alleged that they had suffered do not disclose any connivance, and it should be pointed out that Selmouni himself was hardly ever assisted by a lawyer in the proceedings concerning drug trafficking.

It is not without relevance to note that Madi and Selmouni, who had never been in police custody before, could not have made use of previous experience of it to fabricate a completely false story.

The mere fact of Selmouni’s arrest near his hotel, even if it is assumed to have entailed something of a struggle, cannot explain either the seriousness of the injuries or their gradual onset as confirmed by the photographs in the file, seeing that, immediately afterwards, the policemen concerned did not record any suspicious signs either on their own persons or on that of Selmouni, signs that would have warranted a thorough medical examination, which would have been in their own interest.

As regards Madi, the policemen’s account, according to which he had deliberately banged his head against a wall and a cupboard, is not consistent with the findings of the medical examinations.

The expert noted that in this type of occurrence it is normal to find, at the time of the events, unequivocal injuries and even bleeding wounds, which was not the case here.

Taken as a whole, these factors persuade the Court that the alleged resistance to arrest was invented by the accused to justify the seriousness and location of the haematomas and the lesions found on the detainee.

As to the reliability of the police reports

The policemen from SDPJ 93, in particular Jean-Bernard Hervé, admitted in court that several reports drawn up during the detention of Selmouni and Madi in police custody contained inaccurate statements both as to times and as to the identity of those who had written them. No persuasive logical explanation of this was given to the Court. Hurault, for example, drew up a report (D114) on the search which he made at Gonesse from 5.30 p.m. to 6.55 p.m. on 26 November, and ‘recorded’ at 6.45 p.m. – that is to say at the same time – in another report (D158) that Madi had resisted arrest, and also told the Court that he had intervened to calm him.


The complete unreliability of the documents drawn up by the investigators is extremely serious in that the entire functioning of the criminal justice system rests on the reliance that may be placed on the reports of senior police officers and their assistants [officiers et agents de police judiciaire].

In view of all the foregoing, the brutality of which the defendants are accused is patent and the trial court rightly held that during the proceedings they had done nothing but conceal the truth about their behaviour.

As to the sentence

The offences of which the defendants are guilty are exceptionally serious ones, and that precludes their benefiting from the provisions of the amnesty of 3 August 1995. They must be regarded as instances of particularly degrading treatment. Having been committed by senior officials responsible for enforcing the laws of the Republic, they must be punished firmly as such conduct cannot be justified, irrespective of the personality of the offenders in their charge and the degree of their corruption and dangerousness.

The seriousness of the offences, however, cannot be compared with what it would have been if the sexual assaults had been made out against the defendants. Nor do the offences appear to have been the result of a concerted plan. In view of the part played by each, the absence of any previous criminal record and the administrative files on the defendants, the Court considers that it must accordingly reduce the length of the prison sentences as indicated in the operative provisions of the judgment and leave it to the discretion of the defendants’ superiors to determine what disciplinary consequences are necessary in the case, the prison sentences being suspended, only in part as regards Hervé, whose responsibility appears greater, regard being had to his being the officer in charge.

...”

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

66.  Mr Selmouni applied to the Commission on 28 December 1992. He alleged a violation of Articles 3 and 6 § 1 of the Convention.

67.  The Commission declared the application (no. 25803/94) admissible on 25 November 1996. In its report of 11 December 1997 (former Article 31 of the Convention), it expressed the unanimous opinion that there had been a violation of Articles 3 and 6 § 1. The full text of the Commission’s opinion is reproduced as an annex to this judgment[3].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

68.  In their memorial the Government asked the Court to state that, with respect to the complaint based on Article 3 of the Convention, the applicant had failed to exhaust domestic remedies and, in the alternative, that the offences with which the police officers in question were charged could not be classified as “torture”. The Government acknowledged that the total length of the proceedings was excessive from the standpoint of Article 6 § 1 of the Convention.

69.  The applicant requested the Court to find that there had been a violation of Articles 3 and 6 § 1 of the Convention and to award him just satisfaction under Article 41.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

70.  The applicant complained that the manner in which he had been treated while in police custody had given rise to a violation of Article 3 of the Convention, according to which:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

A.  The Government’s preliminary objection

71.  The Government’s main submission, which was the same as that made before the Commission, was that the complaint based on Article 3 could not be examined by the Court as the case stood because the applicant had not exhausted domestic remedies. The Government submitted that the applicant’s application to join the criminal proceedings against the police officers as a civil party was an ordinary remedy sufficient to afford redress for the alleged damage. It had to be acknowledged, they argued, that there had been major developments in the proceedings since the Commission’s findings of 25 November 1996. They considered, however, that there were no “special circumstances” in the present case allowing the Convention institutions to absolve the applicant from the obligation to exhaust domestic remedies (see the Akdivar and Others v. Turkey judgment of 16 September 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV). The Government submitted that they could not be accused of remaining “totally passive” since an administrative inquiry had been undertaken on the initiative of the Bobigny public prosecutor’s office, which had subsequently requested, on 22 February 1993, that an investigation be opened. The Government also noted that although the handling of the proceedings had not been uniform, since periods of special diligence had alternated with periods of inactivity, the police officers had nonetheless ultimately been committed for trial at the Versailles Criminal Court. The Government pointed out that if the police officers were convicted, the applicant could, in his capacity as a civil party, claim compensation for the damage he had sustained. From that point of view, his application to join the criminal proceedings could not therefore be deemed to be “ineffective” within the meaning of Convention case-law.

The Government argued that the present case was distinguishable from the Mitap and Müftüoğlu v. Turkey case referred to by the Commission in its decision on admissibility (applications nos. 15530/89 and 15531/89, decision of 10 October 1991, Decisions and Reports (DR) 72, p. 169) and the cases of Tomasi v. France (application no. 12850/87, decision of 13 March 1990, DR 64, p. 128) and Ringeisen v. Austria (judgment of 16 July 1971, Series A no. 13), in which it had been acknowledged that the last stage of domestic remedies had been reached shortly after the lodging of the application but before the Commission had been called upon to decide on admissibility. Not only had the Commission not followed its usual case-law but, furthermore, the Mitap and Müftüoğlu case had concerned the length of the proceedings and not an alleged violation of Article 3.

The Government submitted that the excessive length of time taken to examine the applicant’s complaint could not ipso facto lead to a finding that the remedy was ineffective; that due consideration should be given in the present case to the fact that the police officers in question were having to answer for their acts before the national criminal courts; and that the application brought before the Court was therefore premature.

72.  The applicant replied that he had satisfied the obligation to exhaust domestic remedies. He observed that he had informed the officer of the National Police Inspectorate at the end of their interview on 1 December 1992 that he was lodging a complaint. He added that, owing to the failure of the public prosecutor’s office at the Bobigny tribunal de grande instance to take any action, he had on 1 February 1993 lodged a criminal complaint with the senior investigating judge together with an application to join the proceedings as a civil party. His complaint and application had been registered on 15 March 1993. Thereafter, the applicant alleged, he had had no remedy with which to expedite the proceedings. He referred to the Aksoy v. Turkey case (judgment of 18 December 1996, Reports 1996-VI) to support his submission that “there is no obligation to have recourse to remedies which are inadequate or ineffective”, maintaining that that definitely applied in the instant case.

73.  The Commission found that Mr Selmouni had satisfied the requirements of Article 35 of the Convention. It considered, having regard to the seriousness of the applicant’s allegations and to the length of time which had elapsed since the events took place, that the authorities had not taken all the positive measures required in the circumstances of the case to bring the investigation to a rapid conclusion.

74.  The Court points out that the purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Convention institutions (see, for example, the Hentrich v. France judgment of 22 September 1994, Series A no. 296-A, p. 18, § 33, and the Remli v. France judgment of 23 April 1996, Reports 1996-II, p. 571, § 33). Consequently, States are dispensed from answering for their acts before an international body before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. That rule is based on the assumption, reflected in Article 13 of the Convention – with which it has close affinity – that there is an effective remedy available in respect of the alleged breach in the domestic system. In this way, it is an important aspect of the principle that the machinery of protection established by the Convention is subsidiary to the national systems safeguarding human rights (see the Handyside v. the United Kingdom judgment of 7 December 1976, Series A no. 24, p. 22, § 48, and the Akdivar and Others judgment cited above, p. 1210, § 65). Thus the complaint intended to be made subsequently to the Court must first have been made – at least in substance – to the appropriate domestic body, and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law (see the Cardot v. France judgment of 19 March 1991, Series A no. 200, p. 18, § 34).

75.  However, the only remedies which Article 35 of the Convention requires to be exhausted are those that relate to the breaches alleged and at the same time are available and sufficient. The existence of such remedies must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness; it falls to the respondent State to establish that these various conditions are satisfied (see, among other authorities, the following judgments: Vernillo v. France, 20 February 1991, Series A no. 198, pp. 11-12, § 27; Akdivar and Others cited above, p. 1210, § 66; and Dalia v. France, 19 February 1998, Reports 1998-I, pp. 87-88, § 38). In addition, according to the “generally recognised principles of international law”, there may be special circumstances which absolve the applicant from the obligation to exhaust the domestic remedies at his disposal (see the Van Oosterwijck v. Belgium judgment of 6 November 1980, Series A no. 40, pp. 18-19, §§ 36-40).

76.  Article 35 provides for a distribution of the burden of proof. It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that the remedy was an effective one available in theory and in practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, was one which was capable of providing redress in respect of the applicant’s complaints and offered reasonable prospects of success. However, once this burden of proof has been satisfied it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government was in fact exhausted or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case or that there existed special circumstances absolving him or her from the requirement (see the Akdivar and Others judgment cited above, p. 1211, § 68). One such reason may be constituted by the national authorities’ remaining totally passive in the face of serious allegations of misconduct or infliction of harm by State agents, for example where they have failed to undertake investigations or offer assistance. In such circumstances it can be said that the burden of proof shifts once again, so that it becomes incumbent on the respondent Government to show what they have done in response to the scale and seriousness of the matters complained of (ibid.).

77.  The Court would emphasise that the application of this rule must make due allowance for the context. Accordingly, it has recognised that Article 35 must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism (see the Cardot judgment cited above, p. 18, § 34). It has further recognised that the rule of exhaustion of domestic remedies is neither absolute nor capable of being applied automatically; in reviewing whether the rule has been observed, it is essential to have regard to the particular circumstances of the individual case (see the Van Oosterwijck judgment cited above, pp. 17-18, § 35). This means, amongst other things, that the Court must take realistic account not only of the existence of formal remedies in the legal system of the Contracting Party concerned but also of the general legal and political context in which they operate as well as the personal circumstances of the applicants (see the Akdivar and Others judgment cited above, p. 1211, § 69).

78.  The Court points out that as soon as the applicant was released from police custody on 29 November 1991, the investigating judge dealing with the proceedings against him ordered an expert medical report (see paragraph 16 above) and that a preliminary investigation was carried out under the authority of the public prosecutor (see, in particular, paragraph 25 above). However, the Court notes that in the course of that preliminary investigation no statement was taken from the applicant until more than a year after the events in issue (see paragraph 24 above) and that the opening of a judicial investigation was not requested until after the applicant had lodged, on 1 February 1993, a criminal complaint together with an application to join the proceedings as a civil party (see paragraphs 28-29 above).

The Court notes that the circumstances of the case show that there were a number of other delays which should be considered. Almost a year elapsed between the medical examination on 7 December 1991 (see paragraph 18 above) and the interviewing of the applicant by the National Police Inspectorate (see paragraph 24 above); thereafter, again nearly a year elapsed between the opening of a judicial investigation (see paragraph 29 above) and the holding of an identity parade of the police officers (see paragraph 38 above); and two years and over eight months elapsed between the date on which they were identified and the date on which they were placed under investigation (see paragraph 50 above). The Court observes, like the Commission, that five years after the events no one had been charged, despite the fact that the police officers accused by the applicant had been identified. Moreover, the police officers did not finally appear before the Criminal Court (see paragraph 58 above) until almost five years after they had been identified and seven years after the period of police custody in question.

79.  In the Court’s opinion, the issue is consequently not so much whether there was an inquiry, since it appears to have been conclusively established that there was one, as whether it was conducted diligently, whether the authorities were determined to identify and prosecute those responsible and, accordingly, whether the inquiry was “effective”. This issue is of particular importance if it is recalled that where an individual has an arguable claim that there has been a violation of Article 3 (or of Article 2), the notion of an effective remedy entails, on the part of the State, a thorough and effective investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible (see, among other authorities, the following judgments: Aksoy cited above, p. 2287, § 98; Assenov and Others v. Bulgaria, 28 October 1998, Reports 1998-VIII, p. 3290, § 102; and, mutatis mutandis, Soering v. the United Kingdom, 7 July 1989, Series A no. 161, pp. 34-35, § 88). The Court considers that Mr Selmouni’s allegations, which – as was clear from medical certificates of which the authorities were aware – amounted at the very least to an arguable claim, were particularly serious, in respect of both the alleged facts and the status of the persons implicated.

80.  Having regard to the foregoing, the Court considers, like the Commission, that the authorities did not take the positive measures required in the circumstances of the case to ensure that the remedy referred to by the Government was effective.

81.  Accordingly, given the lack of convincing explanation by the Government as to the “effectiveness” and “adequacy” of the remedy they relied on, that is, a criminal complaint together with an application to join the proceedings as a civil party, the Court considers that the remedy available to the applicant was not, in the instant case, an ordinary remedy sufficient to afford him redress in respect of the violations he alleged. While emphasising that its decision is limited to the circumstances of this case and must not be interpreted as a general statement to the effect that a criminal complaint together with an application to join the proceedings as a civil party is never a remedy which must be used in the event of an allegation of ill-treatment during police custody, the Court decides that the Government’s objection on grounds of failure to exhaust domestic remedies cannot be upheld.

B.  Merits of the complaint

1.  The Court’s assessment of the facts

82.  The applicant complained that he had been subjected to various forms of ill-treatment. These had included being repeatedly punched, kicked, and hit with objects; being forced to kneel down in front of a young woman to whom an officer had said “Look, you’re going to hear somebody sing”; having a police officer show him his penis, saying “Here, suck this”, before urinating over him; being threatened with a blowlamp and then with a syringe; etc. The applicant also complained that he had been raped with a small black truncheon after being told “You Arabs enjoy being screwed”. He stressed that his allegations had neither varied nor been inconsistent during the entire proceedings and submitted that the expert medical reports and the evidence heard from the doctors who had examined him established a causal link with the events which had occurred while he had been in police custody and gave credibility to his allegations.

83.  The Commission considered that the medical certificates and reports, drawn up in total independence by medical practitioners, attested to the large number of blows inflicted on the applicant and their intensity.

84.  In their memorial the Netherlands Government agreed with the Commission’s analysis of the facts.

85.  In their observations in the alternative on the merits of the complaint, the French Government pointed out that there had not yet been a final ruling in respect of the offences alleged and that the police officers in question should have the benefit of the presumption of innocence, in accordance with Article 6 § 2 of the Convention.

86.  The Court refers to its established case-law according to which, under the scheme of the Convention in force prior to 1 November 1998, the establishment and verification of the facts was primarily a matter for the Commission (former Articles 28 § 1 and 31). Accordingly, it was only in exceptional circumstances that the Court used its powers in this area. The Court is not, however, bound by the Commission’s findings of fact and remains free to make its own appreciation in the light of all the material before it (see, inter alia, the following judgments: Cruz Varas and Others v. Sweden, 20 March 1991, Series A no. 201, p. 29, § 74; McCann and Others v. the United Kingdom, 27 September 1995, Series A no. 324, p. 50, § 168; and Aksoy cited above, p. 2272, § 38).

87.  The Court considers that where an individual is taken into police custody in good health but is found to be injured at the time of release, it is incumbent on the State to provide a plausible explanation of how those injuries were caused, failing which a clear issue arises under Article 3 of the Convention (see the Tomasi v. France judgment of 27 August 1992, Series A no. 241-A, pp. 40-41, §§ 108-11, and the Ribitsch v. Austria judgment of 4 December 1995, Series A no. 336, pp. 25-26, § 34). It also points out that in his criminal complaint and application to join the proceedings as a civil party, Mr Selmouni directed his allegations against the police officers in question (see paragraph 28 above) and that the issue of their guilt is a matter for the jurisdiction of the French courts, in particular the criminal courts, alone. Whatever the outcome of the domestic proceedings, the police officers’ conviction or acquittal does not absolve the respondent State from its responsibility under the Convention (see the Ribitsch judgment cited above). It is accordingly under an obligation to provide a plausible explanation of how Mr Selmouni’s injuries were caused.

88.  In the instant case the Court considers that it should accept, in the main, the facts as established by the Commission, having been satisfied on the basis of the evidence which it has examined that the Commission could properly reach the conclusion that the applicant’s allegations were proved beyond reasonable doubt, it being recalled that such proof may follow from the co-existence of sufficiently strong, clear and concordant inferences (see the Ireland v. the United Kingdom judgment of 18 January 1978, Series A no. 25, pp. 64-65, § 161, and the Aydın v. Turkey judgment of 25 September 1997, Reports 1997-VI, p. 1889, § 73). The existence of several medical certificates containing precise and concordant information and the lack of any plausible explanation of how the injuries had been caused justified the Commission’s conclusion. The Court’s analysis differs, however, from the Commission’s opinion for two reasons.

Firstly, the Court considers, unlike the Commission, that it is required to rule on those of the allegations in Mr Selmouni’s statements that are not supported by the medical reports. In that connection, it notes that in their defence observations the Government, while wishing to concentrate on the issue of the admissibility of the application, submitted arguments in the alternative on the seriousness of the facts and the ways in which they might be classified under Article 3 of the Convention. In those observations the Government debated the seriousness of the alleged injuries in the light of Dr Garnier’s second report (see paragraph 31 above) and the report produced by the eye specialist, Dr Biard (see paragraph 46 above). Thus, notwithstanding these arguments submitted in the alternative, the Government did not at any time contest the other facts alleged by Mr Selmouni. The Court points out, as a subsidiary consideration, that those facts were taken as established both by the Criminal Court – excepting the allegations of rape and loss of visual acuity (see paragraphs 59-61 above) – and by the Versailles Court of Appeal, excepting the sexual assaults (see paragraph 65 above).

89.  Accordingly, the Court is of the opinion that, with regard to the complaint submitted to it, those facts can be assumed to have been established.

90.  The Court considers, however, that it has not been proved that Mr Selmouni was raped, as the allegation was made too late for it to be proved or disproved by medical evidence (see paragraph 54 above). Likewise, a causal link could not be established on the basis of the medical report between the applicant’s alleged loss of visual acuity and the events which occurred during police custody (see paragraph 46 above).

2.  The gravity of the treatment complained of

91.  The applicant submitted that the threshold of severity required for the application of Article 3 had been attained in the present case. He considered that the motive for the police officers’ actions had been to obtain a confession, as he had been informed against and the police officers had been convinced that he was guilty even though the body search and the search of his hotel room at the time of his arrest had not yielded any evidence. He asserted that, aged 49, he had never been convicted or even arrested and that he stood by his refusal to admit any involvement in the drug trafficking being investigated by the police. He contended that the police officers had deliberately ill-treated him, given their constant questioning by day and, above all, by night.

The applicant submitted that he had been subjected to both physical and mental ill-treatment. In his view, it was well known that such police practices existed, and that they required preparation, training and deliberate intent and were designed to obtain a confession or information. He argued that, in the light of the facts of the case, the severity and cruelty of the suffering inflicted on him justified classifying the acts as torture within the meaning of Article 3 of the Convention.

92.  The Commission considered that the blows inflicted on the applicant had caused him actual injuries and acute physical and mental suffering. In its opinion, that treatment must have been inflicted on him deliberately and, moreover, with the aim of obtaining a confession or information. In the Commission’s view, such treatment, inflicted by one or more State officials and to which medical certificates bore testimony, was of such a serious and cruel nature that it could only be described as torture, without it being necessary to give an opinion regarding the other offences, in particular of rape, alleged by the applicant.

93.  In their memorial the Netherlands Government agreed with the Commission’s assessment of the facts in the light of the provisions of the Convention, and with its conclusion.

94.  The French Government pointed to a contradiction between the finding by the Commission, which noted the “seriousness” of the injuries found by Dr Garnier in his report of 7 December 1991, and the finding by Dr Garnier himself, who concluded in a later report that the injuries had “no serious features”. The Government also submitted that the eye specialist had concluded that there was no causal link between the alleged facts and the loss of visual acuity.

In any event, they contended in the light of both the Court’s case-law (see the Ireland v. the United Kingdom, Tomasi and Aydın judgments cited above) and the circumstances of the case that the ill-treatment allegedly inflicted by the police officers did not amount to “torture” within the meaning of Article 3 of the Convention.

95.  The Court reiterates that Article 3 enshrines one of the most fundamental values of democratic societies. Even in the most difficult circumstances, such as the fight against terrorism and organised crime, the Convention prohibits in absolute terms torture and inhuman or degrading treatment or punishment. Unlike most of the substantive clauses of the Convention and of Protocols Nos. 1 and 4, Article 3 makes no provision for exceptions and no derogation from it is permissible under Article 15 § 2 even in the event of a public emergency threatening the life of the nation (see the following judgments: Ireland v. the United Kingdom cited above, p. 65, § 163; Soering cited above, pp. 34-35, § 88; and Chahal v. the United Kingdom, 15 November 1996, Reports 1996-V, p. 1855, § 79).

96.  In order to determine whether a particular form of ill-treatment should be qualified as torture, the Court must have regard to the distinction, embodied in Article 3, between this notion and that of inhuman or degrading treatment. As the European Court has previously found, it appears that it was the intention that the Convention should, by means of this distinction, attach a special stigma to deliberate inhuman treatment causing very serious and cruel suffering (see the Ireland v. the United Kingdom judgment cited above, pp. 66-67, § 167).

97.  The United Nations Convention against Torture and Other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment, which came into force on 26 June 1987, also makes such a distinction, as can be seen from Articles 1 and 16:

Article 1

“1.  For the purposes of this Convention, the term ‘torture’ means any act by which severe pain or suffering, whether physical or mental, is intentionally inflicted on a person for such purposes as obtaining from him or a third person information or a confession, punishing him for an act he or a third person has committed or is suspected of having committed, or intimidating or coercing him or a third person, or for any reason based on discrimination of any kind, when such pain or suffering is inflicted by or at the instigation of or with the consent or acquiescence of a public official or other person acting in an official capacity. …”

Article 16, paragraph 1

“1.  Each State Party shall undertake to prevent in any territory under its jurisdiction other acts of cruel, inhuman or degrading treatment or punishment which do not amount to torture as defined in Article 1, when such acts are committed by or at the instigation of or with the consent or acquiescence of a public official or other person acting in an official capacity. In particular, the obligations contained in Articles 10, 11, 12 and 13 shall apply with the substitution for references to torture of references to other forms of cruel, inhuman or degrading treatment or punishment.”

98.  The Court finds that all the injuries recorded in the various medical certificates (see paragraphs 11-15 and 17-20 above) and the applicant’s statements regarding the ill-treatment to which he had been subjected while in police custody (see paragraphs 18 and 24 above) establish the existence of physical and – undoubtedly (notwithstanding the regrettable failure to order a psychological report on Mr Selmouni after the events complained of) – mental pain or suffering. The course of the events also shows that the pain or suffering was inflicted on the applicant intentionally for the purpose of, inter alia, making him confess to the offence which he was suspected of having committed. Lastly, the medical certificates annexed to the case file show clearly that the numerous acts of violence were directly inflicted by police officers in the performance of their duties.

99.  The acts complained of were such as to arouse in the applicant feelings of fear, anguish and inferiority capable of humiliating and debasing him and possibly breaking his physical and moral resistance. The Court therefore finds elements which are sufficiently serious to render such treatment inhuman and degrading (see the Ireland v. the United Kingdom judgment cited above, pp. 66-67, § 167, and the Tomasi judgment cited above, p. 42, § 115). In any event, the Court reiterates that, in respect of a person deprived of his liberty, recourse to physical force which has not been made strictly necessary by his own conduct diminishes human dignity and is in principle an infringement of the right set forth in Article 3 (see the Ribitsch judgment cited above, p. 26, § 38, and the Tekin v. Turkey judgment of 9 June 1998, Reports 1998-IV, pp. 1517-18, § 53)

100.  In other words, it remains to be established in the instant case whether the “pain or suffering” inflicted on Mr Selmouni can be defined as “severe” within the meaning of Article 1 of the United Nations Convention. The Court considers that this “severity” is, like the “minimum severity” required for the application of Article 3, in the nature of things, relative; it depends on all the circumstances of the case, such as the duration of the treatment, its physical or mental effects and, in some cases, the sex, age and state of health of the victim, etc.

101.  The Court has previously examined cases in which it concluded that there had been treatment which could only be described as torture (see the Aksoy judgment cited above, p. 2279, § 64, and the Aydın judgment cited above, pp. 1891-92, §§ 83-84 and 86). However, having regard to the fact that the Convention is a “living instrument which must be interpreted in the light of present-day conditions” (see, among other authorities, the following judgments: Tyrer v. the United Kingdom, 25 April 1978, Series A no. 26, pp. 15-16, § 31; Soering cited above, p. 40, § 102; and Loizidou v. Turkey, 23 March 1995, Series A no. 310, pp. 26-27, § 71), the Court considers that certain acts which were classified in the past as “inhuman and degrading treatment” as opposed to “torture” could be classified differently in future. It takes the view that the increasingly high standard being required in the area of the protection of human rights and fundamental liberties correspondingly and inevitably requires greater firmness in assessing breaches of the fundamental values of democratic societies.

102.  The Court is satisfied that a large number of blows were inflicted on Mr Selmouni. Whatever a person’s state of health, it can be presumed that such intensity of blows will cause substantial pain. Moreover, a blow does not automatically leave a visible mark on the body. However, it can be seen from Dr Garnier’s medical report of 7 December 1991 (see paragraphs 18-20 above) that the marks of the violence Mr Selmouni had endured covered almost all of his body.

103.  The Court also notes that the applicant was dragged along by his hair; that he was made to run along a corridor with police officers positioned on either side to trip him up; that he was made to kneel down in front of a young woman to whom someone said “Look, you’re going to hear somebody sing”; that one police officer then showed him his penis, saying “Here, suck this”, before urinating over him; and that he was threatened with a blowlamp and then a syringe (see paragraph 24 above). Besides the violent nature of the above acts, the Court is bound to observe that they would be heinous and humiliating for anyone, irrespective of their condition.


104.  The Court notes, lastly, that the above events were not confined to any one period of police custody during which – without this in any way justifying them – heightened tension and emotions might have led to such excesses. It has been clearly established that Mr Selmouni endured repeated and sustained assaults over a number of days of questioning (see paragraphs 11-14 above).

105.  Under these circumstances, the Court is satisfied that the physical and mental violence, considered as a whole, committed against the applicant’s person caused “severe” pain and suffering and was particularly serious and cruel. Such conduct must be regarded as acts of torture for the purposes of Article 3 of the Convention.

3.  Conclusion

106.  There has therefore been a violation of Article 3.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

107.  The applicant alleged that the proceedings in respect of his complaint against the police officers were not conducted within a reasonable time as required by Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which is worded:

“1.  In the determination of his civil rights and obligations …, everyone is entitled to a … hearing within a reasonable time by [a] … tribunal …”

A.  Period to be taken into consideration

108.  The applicant submitted that the period to be taken into consideration had begun on 29 November 1991, the date on which he was brought before the investigating judge following his period in police custody, or, at the very latest, on 11 December 1991, the date of the Bobigny investigating judge’s order transmitting the expert medical report to the public prosecutor’s office. The applicant submitted that since the investigating judge had taken the initiative of appointing an expert, he could legitimately assume that the case would be dealt with by the judicial authorities. Such an obligation was expressly laid down, moreover, by Article 12 of the United Nations Convention against Torture, under which the relevant authorities were required to conduct a prompt investigation wherever there was reasonable ground to believe that an act of torture had been committed. The applicant contended further that his complaint of 1 December 1992 had been explicit and unequivocal. He therefore submitted that the date of registration of his complaint and application to join the proceedings as a civil party could not be considered to be the date on which the proceedings had commenced.

109.  The Government, for their part, indicated that the proceedings had begun on 15 March 1993, the date on which the criminal complaint and application to join the proceedings as a civil party had actually been lodged with the investigating judge.

110.  The Commission considered that the proceedings had not begun until 15 March 1993, the date on which the applicant’s complaint was registered.

111.  The Court considers that the period to be taken into consideration in examining the length of the proceedings with regard to the “reasonable time” requirement laid down in Article 6 § 1 began when the applicant expressly lodged a complaint while being interviewed by an officer of the National Police Inspectorate, that is, on 1 December 1992 (see paragraph 24 above). The Court notes that this simple form of criminal complaint is a remedy afforded by French law and that the public prosecutor was informed of the applicant’s complaint as early as 2 December 1992, when the record of the interview by the officer was transferred to him (see paragraph 25 above). Having regard to the nature and extreme seriousness of the alleged acts, the Court does not consider that it should take as the starting-point 1 February 1993, the date on which the applicant lodged a criminal complaint and an application to join the proceedings as a civil party (see paragraph 28 above and the Tomasi judgment cited above, pp. 20 and 43, §§ 46 and 124 respectively) or, a fortiori, the date on which that complaint and application were registered.

B.  Reasonableness of the length of the proceedings

112.  The reasonableness of the length of proceedings is to be assessed in the light of the particular circumstances of the case, regard being had to the criteria laid down in the Court’s case-law, in particular the complexity of the case and the conduct of the applicant and of the relevant authorities (see, among many other authorities, the Vernillo judgment cited above, pp. 1213, § 30, and the Acquaviva v. France judgment of 21 November 1995, Series A no. 333-A, pp. 15-16, § 53).

1.  Arguments before the Court

113.  The applicant submitted that the length itself could not be explained either by the complexity of the case or by his conduct. As regards the conduct of the judicial authorities, the applicant distinguished between two different periods. From 29 November 1991 to 27 April 1994 the authorities’ conduct would have been relatively diligent if they had not waited too long before having him interviewed by an officer of the National Police Inspectorate and requesting that the case be transferred to another court. The second period had lasted from 27 April 1994 to the present. During that period the judicial authorities had failed to show any diligence in the conduct of the proceedings, notwithstanding the seriousness of the facts alleged.

114.  The Government acknowledged that the case was not in itself particularly complex from a legal point of view, but submitted that the very serious nature of the facts and the status of the persons charged had justified handling the proceedings in a special way, which had contributed to prolonging them. In the present case it had been deemed necessary to order that the case be transferred to a different court out of a concern for the “proper administration of justice” (see the Boddaert v. Belgium judgment of 12 October 1992, Series A no. 235-D). As to the conduct of the applicant himself, the Government agreed with the Commission that he had not contributed to prolonging the length of the proceedings.

With regard to the conduct of the judicial authorities, the Government submitted that the investigation had been conducted without interruption until 1 March 1994, the date on which the Bobigny investigating judge had sent the file to the public prosecutor’s office. During the phase when the case was pending in a different court the authorities had also acted diligently. After 22 June 1994, the date on which an investigating judge at the Versailles tribunal de grande instance was appointed, the Government admitted that there had been delays in the conduct of the case, but submitted that they were not attributable to the investigating judge alone.

The Government did not dispute that the overall length of the proceedings had been excessive, whereas the seriousness of the allegations had undoubtedly called for special diligence throughout the investigation.

115.  The Commission considered that the case was not particularly complex, notwithstanding the extremely serious nature of the facts and the status of the persons ultimately charged, namely police officers accused of acts committed in the performance of their duties. As regards the applicant’s conduct, there was nothing to suggest that he had contributed to prolonging the proceedings. As regards the judicial authorities’ conduct, the Commission also considered that the case had been handled differently according to the period under consideration. On the one hand, it had been conducted with due diligence until 22 June 1994, the date on which an investigating judge at the Versailles tribunal de grande instance was appointed. On the other hand, there had been a second period, coinciding with the Versailles investigating judge’s handling of the investigation, in which the authorities had failed to take all positive measures and employ the necessary diligence, regard being had to the seriousness of the allegations and the length of time which had elapsed since the events in issue.

2.  The Court’s assessment

(a)  Complexity of the case and conduct of the applicant

116.  The Court agrees with the applicant on this point. Thus, neither the complexity of the case nor the applicant’s conduct justifies the length of the proceedings.

(b)  Conduct of the judicial authorities

117.  The Court notes that the proceedings, which are still pending since an appeal on points of law may be brought, have already lasted more than six years and seven months. As it has already noted in respect of the preceding complaint, the Court reiterates that where an individual has an arguable claim that there has been a violation of Article 3, the notion of an effective remedy entails, on the part of the State, a thorough and effective investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible (see paragraph 79 above).

Irrespective of the Government’s acknowledgment that, regard being had to the seriousness of the alleged facts, the overall length of the proceedings was excessive (see paragraph 114 above), the Court considers that its conclusions with regard to the admissibility of the complaint based on Article 3, in particular the finding that a number of delays were attributable to the judicial authorities (see paragraph 78 above), result in a finding that this complaint is well-founded.

(c)  Conclusion

118.  Having regard to all the evidence, the Court considers that the “reasonable time” prescribed by Article 6 § 1 was exceeded.

Accordingly, there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the length of the proceedings.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

119.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.

A.  Damage

120.  The applicant claimed 750,000 French francs (FRF) for personal injury. That amount comprised general compensation for the injuries occasioned by the violence he had endured during police custody and special compensation for the effects on his visual acuity, the condition of his eye not yet having stabilised. He claimed FRF 1,500,000 for non-pecuniary damage resulting from his treatment in police custody, the length of the proceedings and the impossibility of obtaining a transfer to the Netherlands to serve his sentence there.

121.  The French Government submitted, having regard both to the lack of any distinction between the damage sustained as a result of violations of Article 3 and Article 6 and to the fact that proceedings were in progress before the domestic courts, that the question of the application of Article 41 was not ready for decision.

122.  The Delegate of the Commission made no observations.

123.  The Court first reiterates its finding that the applicant has neither proved that he was raped nor established a causal link between the violence suffered and the loss of visual acuity relied on (see paragraph 90 above). Nevertheless, it finds, having regard, inter alia, to the five days’ ITTP (see paragraph 31 above) and, in part, to his pain and suffering, that the applicant sustained personal injury in addition to non-pecuniary damage. Accordingly, having regard to the extreme seriousness of the violations of the Convention of which Mr Selmouni was a victim, the Court considers that he suffered personal injury and non-pecuniary damage for which the findings of violations in this judgment do not afford sufficient satisfaction. It considers, having regard to its previous conclusions, that the question of the application of Article 41 is ready for decision and, making its assessment on an equitable basis as required by that Article, it awards him FRF 500,000.

B.  Request for transfer to the Netherlands

124.  The applicant requested a transfer to the Netherlands to serve the remainder of his sentence there.

125.  The Netherlands Government, having regard to the circumstances of the case, supported the applicant’s request, observing that the two States concerned are parties to the Convention on the Transfer of Sentenced Persons of 21 March 1993.

126.  The Court reiterates that Article 41 does not give it jurisdiction to make such an order against a Contracting State (see, for example, mutatis mutandis, the Saïdi v. France judgment of 20 September 1993, Series A no. 261-C, p. 57, § 47, and the Remli judgment cited above, p. 575, § 54).

C.  Costs and expenses

127.  The applicant claimed, on the basis of his receipts, FRF 203,814 in respect of his costs and expenses of representation. He broke the sum down as follows: FRF 90,450 for the proceedings in the Versailles courts and FRF 113,364 for the proceedings before the Convention institutions, less the sums awarded in legal aid by the Commission and the Court.

128.  The Government submitted that the question of the application of Article 41 was not ready for decision.

129.  The Delegate of the Commission made no observations.

130.  The Court considers reasonable the applicant’s claim for costs and expenses incurred before the Commission and the Court, namely FRF 113,364. It awards him that amount in full, less the amounts received in legal aid from the Council of Europe which have not already been taken into account in the claim.

D.  Default interest

131.  According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in France at the date of adoption of the present judgment is 3.47% per annum.

E.  Request for a declaration that the sums in question should be exempt from attachment

132.  The applicant pointed out that he had been ordered to pay, jointly and severally with the other persons convicted in the proceedings against them, a customs fine of twelve million French francs. Accordingly, the applicant asked the Court to specify in its judgment that the sums awarded under Article 41 should be exempt from attachment.

133.  The Court considers that the compensation fixed pursuant to Article 41 and due by virtue of a judgment of the Court should be exempt from attachment. It would be incongruous to award the applicant an amount in compensation for, inter alia, ill-treatment constituting a violation of Article 3 of the Convention and costs and expenses incurred in securing that finding if the State itself were then to be both the debtor and creditor in respect of that amount. Although the sums at stake were different in kind, the Court considers that the purpose of compensation for non-pecuniary damage would inevitably be frustrated and the Article 41 system perverted if such a situation were to be deemed satisfactory. However, the Court does not have jurisdiction to accede to such a request (see, among other authorities, the Philis v. Greece judgment of 27 August 1991, Series A no. 209, p. 27, § 79, and the Allenet de Ribemont v. France judgment of 7 August 1996, Reports 1996-III, p. 910, §§ 18-19). It must therefore leave this point to the discretion of the French authorities.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Dismisses the Government’s preliminary objection that domestic remedies had not been exhausted;

2.  Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention;

3.  Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the length of the proceedings;

4.  Holds that the respondent State is to pay the applicant, within three months, 500,000 (five hundred thousand) French francs for personal injury and non-pecuniary damage and 113,364 (one hundred and thirteen thousand three hundred and sixty-four) French francs for costs and expenses, on which sums simple interest at an annual rate of 3.47% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

5.  Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 28 July 1999.

 Maud de Boer-Buquicchio                                                              Luzius Wildhaber
 Deputy Registrar                                                                               President 


Notes by the Registry

1-2.  Protocol No. 11 and the Rules of Court came into force on 1 November 1998.

[3].  Since the entry into force of Protocol No. 11, which amended Article 19, the Court has functioned on a permanent basis.

[2].  Note by the Registry. Rules of Court A applied to all cases referred to the Court before the entry into force of Protocol No. 9 (1 October 1994) and from then until 31 October 1998 only to cases concerning States not bound by that Protocol.

[3]Note by the Registry. For practical reasons this annex will appear only with the final printed version of the judgment (in the official reports of selected judgments and decisions of the Court), but a copy of the Commission’s report is obtainable from the Registry.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde