Imeri protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
77668/14
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
24.06.2021
Članovi
41
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Kršenje
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Oduzimanje imovine
(P1-1-1) Imovina
(P1-1-1) Pod uslovima predviđenim zakonom
(P1-1-2) Regulisanje korišćenja imovine
(P1-1-2) Opšti interes
Srazmernost
Tematske ključne reči
oduzimanje imovine
carinski prekršaji
pranje novca
VS deskriptori
1.16.1 Imovina
1.16.2.3 Pravo države da reguliše korišćenje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke, državljanin Norveške, prilikom prelaska granice između Hrvatske i Slovenije 13. marta 2011. godine, nije prijavio iznos od 43.500 evra koji je nosio sa sobom. Hrvatski carinski organi su mu oduzeli ovu sumu, a postupak koji je usledio rezultirao je konačnom odlukom o konfiskaciji novca.

Sud je razmatrao da li je konfiskacija novca predstavljala povredu prava podnosioca predstavke na imovinu. Naglašeno je da države imaju pravo da regulišu i kontrolišu unos gotovine, ali da mere moraju biti u skladu sa zakonom, imati legitiman cilj i biti proporcionalne.

Sud je utvrdio da je konfiskacija bila nesrazmerna, jer je podnosilac predstavke bio kažnjen zbog neispunjavanja administrativne obaveze, dok nije bilo dokaza o nezakonitom poreklu novca ili nameri za pranje novca.

Jednoglasno je utvrđeno da je došlo do povrede prava na imovinu iz člana 1 Protokola br. 1.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

 PRVI ODJEL SUDA

PREDMET IMERI protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 77668/14)

 PRESUDA

Članak 1. Protokola br. 1 • Kontrola upotrebe vlasništva • Oduzimanje na graničnom prijelazu neprijavljenog iznosa u stranoj valuti u suvlasništvu podnositelja zahtjeva • Cjelokupan iznos smatrao se „vlasništvom” s obzirom na to da podnositelj zahtjeva i domaći sudovi nisu precizirali njegov točan udio • Oduzet iznos bitno je nerazmjeran djelu

Članak 41. • Pravedna naknada • Obnova domaćeg postupka najprikladniji je oblik zadovoljštine za materijalnu štetu

 STRASBOURG

24. lipnja 2021.

    KONAČNA

 24. rujna 2021.

Ova presuda je postala konačna temeljem članka 44. stavak 2. Konvencije.mMože biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Imeri protiv Hrvatske, 

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Tim Eicke,
Aleš Pejchal,
Pauliine Koskelo,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato, suci, i
Renata Degener, tajnica Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev protiv Republike Hrvatske koji je norveški državljanin g. Ardian Imeri („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 8. prosinca 2014.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovoru u pogledu prava vlasništva podnositelja zahtjeva, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten; očitovanja stranaka; 

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 1. rujna 2020. i 25. svibnja 2021., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum: 

UVOD 

  1. Predmet se odnosi na oduzimanje iznosa u stranoj valuti koji podnositelj zahtjeva, norveški državljanin, nije prijavio prilikom prelaska hrvatsko-slovenske granice. 

ČINJENICE 

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1980. godine i živi u Skiju u Norveškoj. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. S. Martić, odvjetnik iz Zagreba.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Vlada Norveške, koja je obaviještena o svome pravu da se umiješa u postupak (članak 36. stavak 1. Konvencije i pravilo 44. stavak 1. točka (a) Poslovnika Suda), to pravo nije iskoristila.
  4. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.

PREKRŠAJNI POSTUPAK

  1. Dana 13. ožujka 2011., prilikom prelaska granice između Slovenije i Hrvatske, podnositelja zahtjeva zaustavila su carinska tijela koja su utvrdila da nosi gotovinu u iznosu od 43.500,00 eura (EUR) i 730.000,00 norveških kruna (NOK), koju, u suprotnosti s mjerodavnim zakonom, nije prijavio. Cjelokupan iznos novca privremeno je oduzet u skladu s člankom 70. Zakona o deviznom poslovanju i člankom 159. Prekršajnog zakona (vidi stavke 29. i 34. ove presude).
  2. Istom prilikom carinski djelatnik specijaliziran za rad s uređajima za otkrivanje droge pozvan je kako bi otkrio prisutnost droge. Uređaj je pokazao prisutnost droge na rukama podnositelja zahtjeva, njegovu mobitelu, na novčanicama koje je nosio i na putničkom sjedalu. Pretraženo je vozilo podnositelja zahtjeva, ali nije pronađena nikakva droga.
  3. Istog su dana carinska tijela pokrenula prekršajni postupak protiv podnositelja zahtjeva jer nije prijavio gore navedene iznose (vidi stavak 6.ove presude), što je prekršaj definiran u članku 40. stavku 1. i članku 69. stavku 1. Zakona o deviznom poslovanju i članku 74. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (vidi stavke 34. i 38. ove presude).
  4. U svojoj obrani podnositelj zahtjeva objasnio je da je novac koji je nosio zajednička zarada i ušteđevina njega, njegova brata i supruge njegova brata i da je namijenjen kupnji zemljišta u Kosovu[1]. Dostavio je poslovnu dokumentaciju (uključujući prijave poreza) trgovačkih društava u kojima su on i njegov brat imali dionice i bili zaposleni, kao i izvješća o transakcijama po njihovim bankovnim računima. Dostavio je i predugovor o kupnji dijela nekretnine kako bi dokazao zakonitost namjene predmetnog novca.
  5. Dana 26. svibnja 2011. Ministarstvo Financija, Financijski inspektorat (dalje u tekstu: „Ministarstvo”), zatražilo je podatke o sudjelovanju podnositelja zahtjeva u kriminalnim aktivnostima u Norveškoj. 
  6. Dana 8. srpnja 2011. ured Interpola u Oslu obavijestio je ured u Zagrebu da je podnositelj zahtjeva osoba poznata norveškoj policiji u vezi s prijevarama povezanima s nekretninama.
  7. Dana 30. rujna 2011. ured Interpola u Oslu obavijestio je ured u Zagrebu da se podnositelj zahtjeva i njegov brat ne nalaze u kaznenoj evidenciji u Norveškoj. Nadalje je naveo da je protiv obojice pokrenut kazneni postupak 2008. i 2011. godine zbog teške krađe, ali taj je postupak na kraju obustavljen zbog nedostatka dokaza.
  8. Rješenjem od 25. listopada 2011. godine Ministarstvo je podnositelja zahtjeva proglasilo krivim za predmetni prekršaj (vidi stavak 8 ove presude) i izreklo mu je novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 hrvatskih kuna (HRK). Istovremeno je Ministarstvo izreklo zaštitnu mjeru kojom je oduzelo 43.500,00 eura i 730.000,00 norveških kruna na temelju članka 69. stavka 2. Zakona o deviznom poslovanju (vidi stavak 34. ove presude). 
  9. Dana 4. veljače 2012. podnositelj zahtjeva podnio je žalbu Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske.
  10. Dana 4. srpnja 2012. taj je sud ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet Ministarstvu na ponovno odlučivanje.
  11. Dana 5. rujna 2013. Ministarstvo je ponovno podnositelja zahtjeva proglasilo krivim i izreklo mu novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 kuna. Istovremeno je Ministarstvo izreklo zaštitnu mjeru kojom je oduzelo samo dio neprijavljenog iznosa – 530.000,00 norveških kruna. Ministarstvo je podnositelju vratilo preostali iznos koji je prenosio preko granice (43.500,00 eura i 200.000,00 norveških kruna), u skladu s člankom 69. stavkom 4. Zakona o deviznom poslovanju (vidi stavak 34 ove presude).
  12. Odlučujući o krivnji podnositelja zahtjeva, Ministarstvo je smatralo da je trebao biti svjestan obveze prijavljivanja gotovine u iznosu većem od 10.000,00 eura jer je takva obveza predviđena zakonom u svim državama članicama Europske unije kroz koje je morao putovati na putu od Norveške do Kosova.
  13. Primjenjujući mjeru oduzimanja, Ministarstvo je smatralo da podnositelj zahtjeva nije dokazao da su izvor cjelokupnog iznosa i njegova namjena bili legitimni. Konkretno, Ministarstvo je utvrdilo da, iako je podnositelj zahtjeva doista dostavio predugovor o kupnji zemljišta u Kosovu (vidi stavak 9 ove presude), iznos novca koji je prenosio preko granice ne bi bio dostatan za kupnju dotične nekretnine, čija je prodajna cijena, prema ugovoru, iznosila 150.000,00 eura. Ministarstvo je utvrdilo i da iz dokumenata koje je dostavio podnositelj zahtjeva (vidi stavak 9. ove presude) proizlazi da, iako je mogao prikupiti nešto ušteđevine u Norveškoj jer su on, njegov brat i supruga njegova brata ondje radili trinaest godina, ne bi uspio uštedjeti cjelokupni iznos koji je nosio sa sobom, osobito imajući na umu visoke troškove života u Norveškoj. Međutim, Ministarstvo je smatralo da ne bi bilo opravdano podnositelju oduzeti cjelokupan predmetni iznos s obzirom na to da je dostavio dokumente koji dokazuju da je barem dio novca mogao biti zakonito zarađen (vidi stavak 9. ove presude). Ministarstvo je uzelo u obzir i činjenicu da mu je dijete preminulo tijekom postupka.
  14. Odlukom od 4. prosinca 2013. Visoki prekršajni sud odbio je žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio je rješenje Ministarstva, potvrđujući obrazloženje navedeno u tom rješenju.
  15. Podnositelj zahtjeva zatim je podnio ustavnu tužbu, navodeći, inter alia, povredu svojeg Ustavom zaštićenog prava vlasništva. Pozvao se na sudsku praksu Suda, konkretno na predmet Gabrić protiv Hrvatske (br. 9702/04, 5. veljače 2009.). 
  16. Odlukom od 17. lipnja 2014. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva jer je utvrdio da, za razliku od gore citiranog predmeta Gabrić, podnositelj nije dokazao zakonito podrijetlo novca.

OSTALE ČINJENICE NA KOJE SE POZVALA VLADA

  1. Dana 12. siječnja 2015. norveške vlasti obavijestile su hrvatske vlasti da provode istragu protiv podnositelja zahtjeva zbog sumnje u pranje novca.
  2. Dana 5. ožujka 2015. Državno odvjetništvo u Oslu uputilo je hrvatskim vlastima zamolbu za pomoć na temelju odredbi Europske konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima.
  3. U svojoj je zamolbi Državno odvjetništvo u Oslu navelo da je podnositelj zahtjeva osumnjičen za pranje novca i utaju poreza u vezi s određenim prijenosima novca izvršenima u razdoblju od 14. do 22. kolovoza 2013. i od 10. srpnja do 11. studenoga 2014. Konkretno, Državno odvjetništvo u Oslu objasnilo je da su postojale naznake da je trgovačko društvo podnositelja zahtjeva dvama drugim trgovačkim društvima izvršilo isplate za ličilačke radove koji zapravo nikada nisu bili izvedeni. U vezi s tim transakcijama, trgovačko je društvo možda ostvarilo i korist od neopravdanog povrata poreza.
  4. Osim toga, Državno odvjetništvo u Oslu zatražilo je od hrvatskih vlasti informacije o ishodu prekršajnog postupka koji su potonje pokrenule protiv podnositelja zahtjeva 2011. godine zbog neprijavljivanja gotovine carinskim tijelima (vidi stavak 8 ove presude).
  5. Dana  11. travnja 2017.  Vlada je obavijestila Sud da je12. listopada 2016. godine regionalni tužitelj u Oslu optužio podnositelja zahtjeva za kvalificirani oblik kaznenog djela pranja novca. 
  6. Dana 3. siječnja 2018. Vlada je obavijestila Sud da je podnositelj zahtjeva osuđen na ka znu zatvora zbog pranja novca pravomoćnom presudom donesenom u Norveškoj u rujnu 2017. godine. Isto tako, uz izricanje kazne zatvora, oduzeti su mu iznos od približno 64.500,00 eura, nekoliko mobitela i računalo.
  7. Vlada je dalje navela da ne posjeduje primjerak gore navedene presude (vidi stavak 27. ove presude) jer su je donijeli sudovi strane države. Vlada je stoga predložila da, ako je potrebno, Sud sam pribavi dotičnu presudu tako da je zatraži ili od podnositelja zahtjeva ili od norveške Vlade. 

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA 

I. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO 

A. Prekršajni zakon

  1. Mjerodavne odredbe Prekršajnog zakona (Narodne novine br. 107/07 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je na snazi od 1. siječnja 2008., u relevantno su vrijeme glasile kako slijedi:

Vrste prekršajnopravnih sankcija

Članak 5.

(1) Prekršajnopravne sankcije koje se mogu propisati zakonom kojim se propisuje prekršaj i koje se mogu izreći odnosno primijeniti prema počinitelju prekršaja su: 

1. kazna (novčana i zatvor),

2. zaštitne mjere, sukladno članku 50. stavku 2. ovoga Zakona.

(2) Prekršajnopravne sankcije koje se propisuju ovim Zakonom su:

1. mjere upozorenja (opomena i uvjetna osuda),

2. zaštitne mjere (članak 50. stavak 1.),

3. odgojne mjere. 

(3)  .... 

(4)  Za svaku vrstu prekršajnopravnih sankcija propisom se određuje njihova visina, odnosno trajanje i nijedna se prekršajnopravna sankcija ne može propisati ni izreći, odnosno primijeniti u neodređenoj visini ili na neodređeno vrijeme, osim ako ovim Zakonom nije određeno drukčije.” 

Opće pravilo o izboru vrste i mjere kazne

 Članak 36.

(1)  Izbor vrste i mjere kazne počinitelju prekršaja određuje sud u granicama koje su određene propisom za počinjeni prekršaj, a na temelju stupnja krivnje, opasnosti djela i svrhe kažnjavanja.

(2)  Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja prekršaja (olakotne i otegotne okolnosti), a osobito ove: stupanj krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ranije ponašanje počinitelja, njegovo ponašanje nakon počinjenog prekršaja, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja. Izričući počinitelju prekršaja novčanu kaznu, sud će uzeti u obzir i njegovo imovinsko stanje."

Vrste zaštitnih mjera

Članak 50. 

“(1)  Zaštitne mjere koje ovaj Zakon propisuje i sud može jednu ili više njih počinitelju prekršaja primijeniti su: 

1. obvezno psihijatrijsko liječenje, 

… 

6. oduzimanje predmeta, 

... 

(2) Osim zaštitnih mjera propisanih ovim Zakonom (stavak 1. ovoga članka), zakonom se mogu propisati i druge vrste zaštitnih mjera, koje prema trajanju i svrsi moraju biti usklađene s odredbama ovoga Zakona. Te se zaštitne mjere primjenjuju pod jednakim uvjetima propisanim za primjenu zaštitnih mjera iz stavka 1. ovoga članka. 

(3)  Zaštitne mjere propisane ovim Zakonom i posebnim zakonima mogu se, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije, propisati i primijeniti u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti dulje od dvije godine. Zaštitna mjera oduzimanja predmeta primjenjuje se trajno. 

(4)   ...” 

Svrha zaštitnih mjera

Članak 51. 

„Svrha je zaštitnih mjera da se njihovom primjenom otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja.“ 

Oduzimanje predmeta

Članak 57.

„(1) Zaštitna mjera oduzimanja predmeta može se primijeniti glede predmeta koji je bio namijenjen ili uporabljen za počinjenje prekršaja ili je nastao počinjenjem prekršaja, kad postoji opasnost da će se taj predmet ponovno uporabiti za počinjenje prekršaja, ili kad se oduzimanje predmeta čini prijeko potrebnim zbog zaštite opće sigurnosti, zdravlja ljudi, ili iz moralnih razloga. 

(2)  Zakonom se u određenim slučajevima može propisati obvezno oduzimanje predmeta. 

(3) Primjena ove zaštitne mjere ne utječe na pravo trećih osoba za naknadu štete zbog oduzetog predmeta prema počinitelju prekršaja. 

...” 

Hitno izvođenje dokaza

Članak 159. 

„(1) Ovlaštene osobe tijela državne uprave …, ako postoje osnove sumnje da je počinjen prekršaj, mogu od suda zatražiti da i prije pokretanja prekršajnog postupka … naredi 

(1)  pretragu stana i drugih prostora, ... 

(2)  privremeno oduzme predmete, 

.. 

(2) Ako postoji opasnost od odgode, nadležna tijela … mogu sama odrediti hitno izvođenje radnji iz stavka 1. ovoga članka…” 

  1. Na temelju Prekršajnog zakona iz 2007. oduzimanje je bilo okvalificirano kao zaštitna mjera. Dana 1. lipnja 2013. na snagu je stupio Zakon o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona (Narodne novine, br. 39/2013, 27. ožujka 2013.). Prema tom Zakonu o izmjenama i dopunama, oduzimanje predmeta prestalo je biti zaštitna mjera i postalo je sankcija sui generis. Ta promjena je bila povezana sa sličnom promjenom uvedenom donošenjem novog Kaznenog zakona 2011. godine, kojim je također sankcija oduzimanja predmeta prekvalificirana iz sigurnosne mjere u sankciju sui generis. To je učinjeno jer se smatralo da glavna svrha te sankcije nije ona navedena kao opća svrha zaštitnih mjera (vidi članak 51. u stavku 29. ove presude): oduzimanje se nije određivalo zbog rizika koji predstavlja počinitelj, a često ni zbog rizika koji predstavlja oduzeti predmet. Stoga se ona morala smatrati sankcijom sličnom sankciji oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem.
  2. Člankom 82. stavkom 3. Prekršajnog zakona predviđeno je da će se, ako isti ne sadrži konkretne odredbe o pitanjima prekršajnog postupka, na odgovarajući način primijeniti odredbe Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 39 ove presude).
  3. Člancima 214. – 216. predviđena je obnova prekršajnog postupka i uređeno je postupanje povodom zahtjeva za obnovu postupka.
  4. Članak 220. glasi kako slijedi: 

“(1)  Protiv pravomoćnih sudskih odluka … državni odvjetnik Republike Hrvatske može podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti ako je povrijeđen zakon. 

(2)  Odredbe Zakona o kaznenom postupku koje se odnose na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti i odlučivanje o njemu na odgovarajući će se način primijenjivati na zahtjev za zaštitu zakonitosti u prekršajnom postupku. 

(3)   Državni odvjetnik ne mora podići zahtjev za zaštitu zakonitosti ako smatra da [iako] je povrijeđen zakon, ta povreda zakona nije utjecala na pravilnost odluke i da se ne radi o pravnom pitanju važnom za jedinstvenost sudske prakse ili zaštitu ljudskih prava.” 

B. Zakon o deviznom poslovanju 

  1. Mjerodavni dio Zakona o deviznom poslovanju (Narodne novine br. 96/03 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasio je: 

Unošenje i iznošenje strane gotovine, gotovine u kunama i čekova

Članak 36. stavak 1. 

„Strana gotovina i čekovi koji glase na stranu valutu mogu se slobodno unositi u Republiku Hrvatsku, uz obvezu prijavljivanja u smislu članka 40. ovoga Zakona. 

Sprječavanje pranja novca i krivotvorenja stranih valuta

Članak 40. stavak 1. 

„Rezidenti i nerezidenti moraju prilikom prelaska državne granice cariniku prijaviti unošenje odnosno iznošenje gotovine u kunama, strane gotovine i čekova u vrijednosti propisanoj zakonom koji uređuje sprječavanje pranja novca.“

Članak 69.

„(1) Novčanom kaznom od 5.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj domaća i strana fizička osoba, … ako pokuša prenijeti ili prenese preko državne granice bez prijave cariniku gotovinu i čekove u vrijednosti utvrđenoj zakonom kojim se uređuje sprječavanje pranja novca. 

(2)  Gotovina i čekovi koji su predmet prekršaja iz stavka 1. ovoga članka oduzet će se rješenjem o prekršaju u korist proračuna Republike Hrvatske. 

(3)   Strana gotovina, čekovi i gotovina u kunama koji su predmet izvršenja prekršaja mogu se oduzeti i kad nisu vlasništvo počinitelja. 

(4)   Iznimno, u posebno opravdanim slučajevima u kojima postoje posebno olakotne okolnosti, prekršajno tijelo može odlučiti da se gotovina i čekovi koji su predmet prekršaja iz stavka 1. ovoga članka ne oduzmu ili da se oduzmu samo djelomično.

Članak 70.

„Devizni inspektorat i carinsko tijelo, kada obavljaju deviznu kontrolu, privremeno će, uz potvrdu, oduzeti gotovinu u kunama i stranu gotovinu te dokumentaciju i druge predmete kojima je izvršen prekršaj, koji su rezultat prekršaja ili koji mogu poslužiti kao dokaz u prekršajnom postupku, prema propisima koji vrijede za prekršajni postupak. Gotovinu u kunama i stranu gotovinu odmah će uplatiti na posebne račune Deviznog inspektorata Ministarstva financija.“ 

  1. Obrazloženje uz Konačni prijedlog Zakona o deviznom poslovanju, koji je Vlada Republike Hrvatske uputila Hrvatskom saboru na drugo čitanje prije njegova donošenja 2003. godine, u dijelu koji se odnosi na članak 69. glasi: 

„Smisao mjere je onemogućavanje prenošenja preko državne granice nezakonito stečenog novca. Gotovina i čekovi koji su bili predmetom prekršaja oduzet će se, ali se u opravdanim slučajevima zaštitna mjera ne mora izreći.” 

  1. Godine 2018. i 2019. Ustavni sud donio je tri odluke (br. U-III5208/2013 od 23. travnja 2018., U-III-6763/2014 od 10. srpnja 2018. i U- III-7203/2014 od 9. travnja 2019.) u kojima je ispitao ustavne tužbe u kojima je bilo otvoreno slično pitanje kao i u ovom zahtjevu. U tim je predmetima podnositeljima ustavne tužbe izrečena najniža novčana kazna propisana zakonom zbog neprijavljivanja gotovine carinskim tijelima. Osim izricanja novčane kazne domaće vlasti oduzele su im i cjelokupan iznos neprijavljenog novca koji su prenosili preko granice. Mjera oduzimanja izrečena je isključivo zbog toga što nisu dokazali zakonito podrijetlo i namjenu sporne gotovine. Ustavni sud usvojio je ustavne tužbe podnositelja utvrdivši da je njihovo pravo vlasništva bilo povrijeđeno. Sud je utvrdio da domaća tijela nisu obrazložila relevantnim i dostatnim razlozima je li mjera oduzimanja, uz novčanu kaznu, odgovarala težini djela. Slijedom toga, Ustavni sud je zaključio da domaća tijela nisu postigla pravičnu ravnotežu između općeg interesa zajednice i prava vlasništva podnositelja ustavnih tužbi. Tako odlučivši, Ustavni sud pozvao se na presudu Suda u gore citiranom predmetu Gabrić, predmetu Boljević protiv Hrvatske, br. 43492/11, stavak 20., 31. siječnja 2017., i predmetu Tilocca protiv Hrvatske [Odbor], br. 40559/12, 5. travnja 2018. 

C. Zakon iz 2021. o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju 

  1. Dana 7. svibnja 2021. Hrvatski sabor donio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju (Narodne novine br. 52/21) s ciljem provedbe Uredbe o kontrolama gotovine iz 2018. (vidi stavak 42. ove presude). Zakonom o izmjenama i dopunama oduzimanje je ukinuto kao sankcija za prekršaj neprijavljivanja gotovine u vrijednosti od 10.000,00 eura ili više prilikom ulaska u Europsku uniju ili izlaska iz nje preko Republike Hrvatske. Najveći iznos novčane kazne za taj prekršaj povećan je na 100.000,00 kuna, a za kvalificirane oblike tog prekršaja na 1.000.000,00 kuna. Međutim, Zakonom o izmjenama i dopunama predviđeno je da novčana kazna mora biti niža od 60 % iznosa neprijavljene gotovine. 

D. Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma 

  1. Članak 74. stavak 1. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (Narodne novine br. 87/08 s naknadnim izmjenama i dopunama) glasi: 

“Tijela Carinske uprave … obvezna su o svakoj prijavi unošenja ili iznošenja gotovine u domaćoj ili stranoj valuti preko državne granice u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.000,00 EUR ili više obavijestiti Ured [za sprječavanje pranja novca] odmah, a najkasnije u roku od tri dana od dana prijenosa gotovine preko državne granice.” 

E. Zakon o kaznenom postupku 

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je na snazi od 1. rujna 2011., glase kako slijedi:

Članak 502. stavak 2.

“Kazneni postupak obnovit će se i u slučaju kada je zahtjev za obnovu podnesen na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda prava i sloboda iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ako je povreda Konvencije utjecala na ishod postupka, a povreda ili njezina posljedica se može ispraviti u obnovljenom postupku. U rješenju kojim se dopušta obnova kaznenog postupka sud će odrediti da se postupak vrati u stadij postupka pred optužnim vijećem ili raspravu, ili u postupak povodom žalbe, ili izvanrednih pravnih lijekova.” 

Članak 509. 

„(1)  Protiv pravomoćnih sudskih odluka Glavni državni odvjetnik može podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti ako je povrijeđen zakon.  

(2)    Glavni državni odvjetnik će podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv sudske odluke donesene u [kaznenom] postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom. 

(3)      ...”

II. MJERODAVNO PRAVO I PRAKSA EUROPSKE UNIJE

A. Povelja Europske unije o temeljnim pravima 

  1. Mjerodavnim odredbama Povelje Europske unije o temeljnim pravima predviđeno je kako slijedi. 

Članak 49. 

Načela zakonitosti i razmjernosti kaznenih djela i kazni  

 “... 

3.    Strogost kazne ne smije biti nerazmjerna kaznenom djelu.” 

B. Mjerodavni propisi 

  1. Mjerodavni članci Uredbe (EZ) br. 1889/2005 Europskog parlamenta i Vijeća [Europske unije] od 26. listopada 2005. o kontrolama gotovine koja se unosi u Zajednicu ili iznosi iz Zajednice (dalje u tekstu: „Uredba o kontrolama gotovine iz 2005.”) izloženi su u predmetu Boljević (gore citiran, stavak 20.).
  2. Ta je uredba zamijenjena Uredbom (EU) 2018/1672 Europskog parlamenta i Vijeća [Europske unije] od 23. listopada 2018. o kontrolama gotovine koja se unosi u Uniju ili iznosi iz Unije i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1889/2005 (dalje u tekstu: „Uredba o kontrolama gotovine iz 2018.”). Ta nova uredba trebala bi se primjenjivati od 3. lipnja 2021. Mjerodavni dio uvodne izjave te uredbe glasi kako slijedi: 

“(35) Radi poticanja usklađenosti i sprečavanja izbjegavanja obveza države članice trebale bi uvesti sankcije za nepoštovanje obveza prijavljivanja ili objavljivanja gotovine. Te bi se sankcije trebale primjenjivati samo u slučaju neispunjenja obveze prijavljivanja ili objavljivanja gotovine na temelju ove Uredbe i njima se ne bi smjela uzeti u obzir potencijalna kriminalna aktivnost povezana s gotovinom, koja može biti predmetom daljnje istrage i mjera koje nisu obuhvaćene područjem primjene ove  Uredbe. Te bi sankcije trebale biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće te ne bi smjele prelaziti ono što je potrebno za poticanje na poštovanje pravila. Sankcije koje uvedu države članice trebale bi imati istovjetan učinak odvraćanja od kršenja ove Uredbe u cijeloj Uniji.” 

Mjerodavne odredbe te uredbe glase:

Članak 3.

 Obveza prijavljivanja gotovine u pratnji  

“1.  Nositelji koji nose gotovinu u vrijednosti od 10 000 EUR ili više dužni su taj iznos prijaviti nadležnim tijelima države članice preko koje ulaze u Uniju ili izlaze iz Unije i staviti im ga na raspolaganje radi kontrole. Obveza prijavljivanja gotovine ne smatra se ispunjenom ako su dane informacije netočne ili nepotpune ili ako se gotovina ne stavi na raspolaganje za kontrolu.

2. ...”

 Članak 7.

 Privremeno zadržavanje gotovine od strane nadležnih tijela

  “1.   Nadležna tijela mogu privremeno zadržati gotovinu na temelju administrativne odluke u skladu s uvjetima utvrđenima u nacionalnom pravu ako:

(a)  nije ispunjena obveza prijavljivanja gotovine u pratnji iz članka 3. ili obveza objavljivanja gotovine bez pratnje iz članka 4.; ili

(b)  postoje naznake da je gotovina, neovisno o iznosu, povezana s kriminalnom aktivnošću.

2. Administrativna odluka iz stavka 1. podliježe djelotvornom pravnom lijeku u skladu s postupcima predviđenima nacionalnim pravom. ...

3. Razdoblje privremenog zadržavanja mora biti strogo ograničeno nacionalnim pravom na vrijeme koje je nadležnim tijelima potrebno za utvrđivanje opravdanosti daljnjeg zadržavanja s obzirom na okolnosti. Razdoblje privremenog zadržavanja ne smije biti duže od 30 dana. Nakon što nadležna tijela provedu temeljite procjene nužnosti i proporcionalnosti dodatnog privremenog zadržavanja, ona mogu odlučiti produžiti razdoblje privremenog zadržavanja na najviše 90 dana.

Ako se u pogledu daljnjeg zadržavanja gotovine u tom vremenskom razdoblju ne utvrdi ništa ili ako se utvrdi da u tom slučaju s obzirom na okolnosti nije opravdano dalje zadržati gotovinu, ona se odmah stavlja na raspolaganje…osobi čija je gotovina privremeno zadržana  ...”

Članak 14.

Sankcije

“Svaka država članica uvodi sankcije koje se primjenjuju u slučaju nepoštovanja obveze prijavljivanja gotovine u pratnji utvrđene u članku 3. ili obveze objavljivanja gotovine bez pratnje utvrđene u članku 4. Te sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.”

C. Mjerodavna sudska praksa Suda Europske unije 

  1. Povodom zahtjeva nacionalnih sudova za prethodnu odluku Sud Europske unije (CJEU) razmatrao je nekoliko predmeta koji su se odnosili na tumačenje i primjenu Uredbe o kontrolama gotovine iz 2005. (vidi stavak 41 ove presude).
  2. U predmetu Chmielewski (C-255/14, 16. srpnja 2015., EU:C:2015:475) CJEU je presudio da se, uzevši u obzir prirodu dotične povrede, a radi se o povredi obveze prijavljivanja predviđene u članku 3. Uredbe o kontrolama gotovine iz 2005., ne čini da je novčana kazna u iznosu koji odgovara 60 % iznosa neprijavljene gotovine, kada je iznos neprijavljene gotovine veći od 50.000,00 eura, razmjerna (t. 30.). U tom pogledu napomenuo je da sankcija predviđena člankom 9. Uredbe br. 1889/2005 nema za cilj sankcionirati moguće prijevare ili nezakonite aktivnosti, već samo povredu obveze prijavljivanja predviđene u članku 3. Uredbe (t. 31.). CJEU je naveo i da je člankom 4. stavkom 2. Uredbe predviđena mogućnost zadržavanja, na temelju upravne odluke, gotovine koja nije bila prijavljena kako bi se, među ostalim, nadležnim tijelima omogućilo izvršavanje nužnih provjera u vezi s podrijetlom te namjenom i odredištem te gotovine (t. 33.).
  3. Nakon presude u predmetu Chmielewski (vidi stavak 44. ove presude) CJEU je u pet drugih predmeta morao odlučivati o razmjernosti sankcije izrečene zbog neprijavljivanja gotovine carinskim tijelima. U predmetu Lu Zheng (C-190/17, 31. svibnja 2018., EU:C:2018:357) CJEU je utvrdio da se novčana kazna koja se može izreći do iznosa dvostruko većeg od neprijavljenog iznosa ne može smatrati razmjernom. U predmetima Pinzaru i Cirstinoiu (C-707/17, 12. srpnja 2018., EU:C:2018:574) i AK i EP (C-335/18 i C-336/18, 30. siječnja 2019., EU:C:2019:92) utvrdio je da nije razmjerno oduzimanje cjelokupnog neprijavljenog iznosa, uz izricanje kazne zatvora u trajanju do šest odnosno pet godina i novčane kazne u iznosu koji je jednak dvostrukom neprijavljenom iznosu odnosno petini neprijavljenog iznosa. U predmetu Mitnitsa Burgas (C-652/18, 3. listopada 2019., EU:C:2019:818) utvrdio je da nije razmjerno oduzimanje cjelokupnog neprijavljenog iznosa uz izricanje novčane kazne u iznosu od približno 500,00 eura. U predmetu Direcţia Generală Regională a Finanţelor Publice Bucureşti(C-679/19, 19. prosinca 2019., EU:C:2019:1109) CJEU je utvrdio da nije razmjerno oduzimanje neprijavljenog iznosa koji je veći od 10.000,00 eura uz izricanje novčane kazne u iznosu od približno 630,00 eura.
  4. Mjerodavni dio presude CJEU-a u predmetu Lu Zheng glasi kako slijedi:

„18.  …Tribunal Superior de Justicia de Madrid (Visoki sud u Madridu) odlučio [je] prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

‚(1). Treba li članak 9. stavak 1. Uredbe [br. 1889/2005] tumačiti na način da isključuje nacionalni propis, kao što je onaj [propis] o kojem je riječ u glavnom postupku, koji kao sankciju za povredu obveze prijavljivanja propisane u članku 3. te uredbe omogućava izricanje novčane kazne do dvostrukog iznosa upotrijebljenih sredstava za plaćanje? 

(2) Treba li članak 9. stavak 1. Uredbe [br. 1889/2005] tumačiti na način da isključuje nacionalni propis, kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, koji kao otegotne okolnosti povrede obveze prijavljivanja propisuje nepostojanje dokaza o zakonitom podrijetlu sredstava za plaćanje i nedosljednost s obzirom na djelatnost koju obavlja dotična osoba [i iznos koji je u opticaju]

(3) …’

… 

40. … načelo razmjernosti mora se poštovati ne samo kad je riječ o određivanju čimbenika od kojih se sastoji povreda već i kad je riječ o određivanju pravila o strogosti novčanih kazni te ocjeni čimbenika koji se mogu uzeti u obzir prilikom utvrđivanja novčane kazne …

41. Točnije, upravne ili kaznene mjere koje dopušta nacionalno zakonodavstvo ne smiju prelaziti granice onoga što je nužno za postizanje ciljeva kojima to zakonodavstvo legitimno teži (vidi po analogiji presudu od 16. srpnja 2015., Chmielewski, C-255/14, EU:C:2015:475, t. 22.).

42. U tom smislu strogost sankcija mora odgovarati težini povreda zbog kojih ih se izriče (vidi po analogiji presudu od 16. srpnja 2015., Chmielewski, C-255/14, EU:C:2015:475, t. 23.).

43. U tom pogledu valja podsjetiti na to da je Sud presudio da se, iako države članice na temelju članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1889/2005 uživaju slobodu procjene u vezi s odabirom sankcija koje propisuju kako bi osigurale poštovanje obveze prijavljivanja predviđene u članku 3. iste uredbe, u slučaju kada je iznos neprijavljene gotovine veći od 50.000,00 eura, novčana kazna u iznosu koji odgovara 60 % iznosa neprijavljene gotovine, nastala zbog povrede te obveze, ne čini razmjernom s obzirom na prirodu dotične povrede. Sud je smatrao da takva novčana kazna prelazi granice onoga što je nužno za osiguranje poštovanja navedene obveze i osiguravanje ostvarivanja ciljeva postavljenih navedenom uredbom, s obzirom na to da sankcija predviđena tim člankom 9. nema za cilj sankcionirati moguće prijevare ili nezakonite aktivnosti, već samo povredu te obveze (presuda od 16. srpnja 2015., Chmielewski, C-255/14, EU:C:2015:475, t. 29. do 31.).

44. U ovom predmetu mora se utvrditi da članak 57. stavak 3. Zakona 10/2010, kao i članak 9. Uredbe br. 1889/2005, nema za cilj sankcionirati moguće prijevare ili nezakonite aktivnosti, već povredu obveze prijavljivanja.

45. Osim toga, iako se takva novčana kazna izračunava uzimajući u obzir određene otegotne okolnosti, pod uvjetom da su u skladu s načelom razmjernosti, činjenica da najveći iznos novčane kazne može dosegnuti iznos koji je dvostruko veći od iznosa neprijavljene gotovine i da se u svakom slučaju, kao u ovom predmetu, novčana kazna može odrediti u iznosu koji odgovara gotovo 100 % tog iznosa prelazi granice onoga što je nužno za osiguranje poštovanja obveze prijavljivanja.

46. S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti da članke 63. i 65. UFEU-a treba tumačiti na način da im se protivi propis države članice kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, koji predviđa da će se povreda obveze prijavljivanja znatnih iznosa gotovine koja se unosi na državno područje te države ili s njega iznosi kazniti novčanom kaznom do iznosa koji može biti dvostruko veći od neprijavljenog iznosa.”

  1. Mjerodavni dio presude CJEU-a u predmetu AK i EP glasi kako slijedi: 

„38.  … čak i ako se povreda obveze prijavljivanja kažnjava samo oduzimanjem cjelokupnog neprijavljenog iznosa u korist države bez bilo kakve kazne zatvora ili novčane kazne, takva bi mjera, sama po sebi, prešla granice onoga što je nužno za osiguravanje poštovanja obveze prijavljivanja. Uzimajući u obzir činjenicu da je Sud već utvrdio da se novčana kazna u iznosu koji odgovara 60 % iznosa neprijavljene gotovine izrečena u slučaju povrede navedene obveze ne čini razmjernom, uzimajući u obzir prirodu dotičnog djela, teža mjera, kao što je oduzimanje cjelokupnog neprijavljenog iznosa u korist države, ne može se a fortiori smatrati razmjernom. 39.  Konačno, oduzimanje neprijavljenog iznosa u korist države, kako je predviđeno zakonodavstvom o kojem je riječ u glavnom postupku, ne može se smatrati mjerom zadržavanja u smislu članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1889/2005. Doista, iz točaka 27. i 29. ove uredbe proizlazi da su mjere zadržavanja iz te odredbe uglavnom sredstva koja omogućuju prikupljanje informacija o kretanju gotovine kako bi se potvrdilo da se ono ne provodi u nezakonite svrhe. Međutim, prema objašnjenjima sudova koji su uputili zahtjeve, nalog za oduzimanje o kojem je riječ u glavnom postupku obvezan je i obuhvaća svaki neprijavljeni iznos novca, bez obzira na njegovo podrijetlo. Kao takav, on nije sredstvo za prikupljanje informacija o kretanju gotovine, već sankcija u smislu članka 9. te Uredbe.” 

III. MJERODAVNI INSTRUMENTI VIJEĆA EUROPE 

  1. Mjerodavne odredbe Konvencije Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenoga kaznenim djelom i o financiranju terorizma, kao i mjerodavni dio Obrazloženja uz tu Konvenciju, izloženi su u predmetu Boljević (gore citiran, stavci 18. – 19.). 

PRAVO 

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU 

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je odluka domaćih vlasti u prekršajnom postupku da mu se oduzme 530.000,00 norveških kruna jer nije prijavio taj iznos carinskim tijelima bila prekomjerna i stoga je dovela do povrede njegova prava vlasništva. Pozvao se na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi: 

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.  

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“ 

A. Dopuštenost 

1. Tvrdnje stranaka 

(a) Vlada 

  1. Vlada je prvo napomenula da je sam podnositelj zahtjeva tvrdio da je novac koji je nosio preko granice bio zajednička zarada i ušteđevina njega, njegova brata i supruge njegova brata. Vlada je napomenula i da podnositelj nije precizirao koji je dio spornog novca pripadao njemu (vidi stavak 9. ove presude).
  2. Vlada je stoga tvrdila da se podnositelj zahtjeva ne može smatrati žrtvom povrede kojoj prigovara u odnosu na dio novca koji nije bio njegov. Smatrala je i da se, u situaciji u kojoj nije moguće utvrditi koji udio spornog iznosa pripada svakom vlasniku, status žrtve ne može dodijeliti jednom suvlasniku, već samo svima njima zajedno. 

(b) Podnositelj zahtjeva 

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da prema obiteljskoj tradiciji novac koji su zaradili i uštedjeli članovi obitelji pripada svima njima u neodređenim udjelima (vidi stavak 9. ove presude). Bez obzira na to, tvrdnje Vlade neosnovane su jer je odlučna činjenica da je novac bio oduzet njemu (vidi stavak 16. ove presude). 

2. Ocjena Suda 

  1. Sud ponavlja da se mora pretpostaviti da osoba koja posjeduje predmet ima pravo vlasništva na tom predmetu dok se ne podnese dokaz o suprotnom (vidi Ziaunys protiv Republike Moldavije, br. 42416/06, stavci 30. – 31., 11. veljače 2014., i Karapetyan protiv Gruzije, br. 61233/12, stavak 31., 15. listopada 2020.). Točno je da je podnositelj zahtjeva u ovom predmetu tvrdio da oduzeti novac nije pripadao samo njemu. Međutim, nije sporno između stranaka da je barem neki dio tog novca pripadao podnositelju (vidi stavke 9., 18., 51. i 52. ove presude). Stoga se ne može reći da nije bio žrtva povrede kojoj prigovara (vidi Gorraiz Lizarraga i drugi protiv Španjolske, br. 62543/00, stavak 35., ECHR 2004-III; Vallianatos i drugi protiv Grčke [VV], br. 29381/09 i 32684/09, stavak 47., ECHR 2013 (izvadci)), i usporedi nasuprot tome s predmetima Telbis i Viziteu protiv Rumunjske, br. 47911/15, stavci 62. – 64., 26. lipnja 2018; i Eliseev i Ruski Elitni Klub protiv Srbije (odl.), br. 8144/07, stavci 33. – 34., ECHR 10. srpnja 2018.).
  2. Sud nadalje primjećuje da ovaj zahtjev nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim. 

B. Osnovanost 

1. Tvrdnje stranaka 

(a) Podnositelj zahtjeva 

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da nije postojao valjan razlog da mu se oduzme iznos od 530.000,00 norveških kruna. Naveo je da predmetni prekršaj nije počinio namjerno, već samo iz nepažnje te da je u ključnom trenutku, na zahtjev policijskog službenika, izvadio i pokazao sav novac koji je nosio sa sobom. Nadalje je tvrdio da je dokazao zakonito podrijetlo i namjenu predmetnog novca dostavljanjem dokaza u tom pogledu, odnosno poslovne dokumentacije trgovačkih društava u kojima su on i njegov brat imali dionice i bili zaposleni te bankovnih izvoda i predugovora o kupnji zemljišta u Kosovu.
  2. Kad je riječ o kaznenom postupku zbog pranja novca koji je protiv njega pokrenut u Norveškoj, podnositelj zahtjeva ukazao je na činjenicu da su se prijenosi novca u tom predmetu odnosili na razdoblja od 14. do 22. kolovoza 2013. i od 10. srpnja do 11. studenoga 2014. Stoga nije postojala vremenska veza između tih transakcija i novca koji je sa sobom nosio preko hrvatske granice u ožujku 2011. (vidi stavak 6. ove presude). Iz tog razloga nije bilo naznaka da je oduzeti novac bio stečen nezakonito ili da je namjena spornog novca bila nezakonita. 

(b) Vlada 

  1. Vlada je priznala da je došlo do miješanja u pravo vlasništva podnositelja zahtjeva kada su mu domaća tijela oduzela 530.000,00 norveških kruna (vidi stavak 16. ove presude). Međutim, miješanje je bilo zakonito i težilo je legitimnom cilju.
  2. Kad je riječ o razmjernosti, Vlada je prvo istaknula da su, primjenjujući mjeru oduzimanja, domaća tijela utvrdila da je podnositelj zahtjeva trebao biti svjestan svoje obveze prijavljivanja gotovine prilikom prelaska državne granice s tako velikim iznosom novca (vidi stavak 17. ove presude). U skladu s tom pretpostavkom, Vlada je naglasila da je ponašanje podnositelja zahtjeva, osobito njegov propust da se upozna s mjerodavnim carinskim propisima, pridonijelo navodnoj povredi.
  3. Kao drugo, Vlada je tvrdila da je, općenito, ključan element prilikom odlučivanja o tome hoće li se iznos novca oduzeti u cijelosti ili djelomično pitanje jesu li izjave optuženika u vezi s legitimnim izvorom, odredištem i stvarnim vlasnikom novca potkrijepljene relevantnim dokumentima. Kada legitimno podrijetlo, namjena i stvarni vlasnik gotovine nisu utvrđeni, ne može se smatrati da postoje okolnosti koje opravdavaju povrat novca.
  4. U predmetu podnositelja zahtjeva domaća tijela su utvrdila da on nije dokazao da su izvor i odredište predmetnog novca bili legitimni. Stoga nije bilo olakotnih okolnosti koje bi opravdale povrat cjelokupnog neprijavljenog iznosa u stranoj valuti (vidi stavak 34. ove presude). Konkretno, nakon što su pregledala dokumentaciju i financijske transakcije povezane s bankovnim računima podnositelja zahtjeva i njegova brata, domaća tijela utvrdila su da on i članovi njegove obitelji nisu mogli uštedjeti cjelokupan iznos koji je nosio sa sobom. Isto tako, sporni iznos ne bi bio dovoljan za kupnju nekretnine za koju je novac bio namijenjen.
  5. Kao treće, prema mišljenju Vlade, činjenica da je znatan dio oduzetog novca zapravo bio vraćen podnositelju zahtjeva ukazivala je na to da je primijenjena mjera bila razmjerna (vidi stavak 16. ove presude).
  6. Konačno, Vlada je razlikovala ovaj predmet od predmeta Gabrić, u kojem zakonito podrijetlo novca nije bilo sporno (vidi gore citirani predmet Gabrić, stavak 37.). U ovom predmetu ne samo da podnositelj zahtjeva nije mogao dokazati zakonit izvor novca već su i na njemu, na njegovim stvarima i u njegovu vozilu bili pronađeni tragovi droge (vidi stavak 7. ove presude). Osim toga, hrvatske vlasti bile su obaviještene o njegovim navodnim kriminalnim aktivnostima zbog kojih je bio poznat norveškoj policiji (vidi stavke 11. i 12. ove presude). Štoviše, nakon događaja od 13. ožujka 2011. godine podnositelj zahtjeva u Norveškoj je bio osuđen za pranje novca i izrečena mu je kazna zatvora. 

2. Ocjena Suda 

(a) Je li došlo do miješanja u pravo vlasništva podnositelja zahtjeva 

  1. Sud ponavlja da se mora pretpostaviti da osoba koja posjeduje predmet ima pravo vlasništva na tom predmetu dok se ne podnese dokaz o suprotnom (vidi stavak 53. ove presude i ondje citirane predmete). Budući da je podnositelj zahtjeva tvrdio da je bio suvlasnik iznosa koji je nosio preko granice, a da nije precizirao svoj točan udio (vidi stavak 52 ove presude), i s obzirom na to da domaća tijela nisu razjasnila koji dio novca pripada njemu, Sud smatra da je „vlasništvo” u ovom predmetu cjelokupan iznos oduzet podnositelju zahtjeva (vidi, mutatis mutandis, Koval i drugi protiv Ukrajine, br. 22429/05, stavci 121. i 126. – 127., 15. studenoga 2012., i usporedi nasuprot tome s gore citiranim predmetom Karapetyan, stavak 31., u kojem je podnositeljica zahtjeva tvrdila da je vlasnica određenog dijela oduzetog iznosa i u kojem je Sud stoga smatrao da je navodno „vlasništvo” bilo samo iznos za koji je ona tvrdila da je njezin).
  2. Sud napominje da je već razmatrao predmete u kojima se otvaraju slična pitanja na temelju članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi, primjerice, Ismayilov protiv Rusije, br. 30352/03, 6. studenoga 2008.; gore citirani predmet Gabrić; Grifhorst protiv Francuske, br. 28336/02, 26. veljače 2009.; Moon protiv Francuske, br. 39973/03, 9. srpnja 2009.; gore citirani predmet Boljević; i Sadocha protiv Ukrajine, br. 77508/11, 11. srpnja 2019.).
  3. Sud nadalje primjećuje da nije sporno između stranaka da je predmetno oduzimanje predstavljalo miješanje u pravo vlasništva podnositelja zahtjeva (vidi stavke 55. i 57. ove presude). Ne vidi razlog da smatra drugačije.
  4. Kad je riječ o pitanju koje je pravilo iz članka 1. Protokola br. 1 primjenjivo, Sud ponavlja da je njegov dosljedan pristup da mjera oduzimanja, iako uključuje lišenje vlasništva, ipak predstavlja kontrolu upotrebe vlasništva u smislu drugog stavka članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi gore citirani predmet Boljević, stavak 38. i ondje citirane predmete). 

(b) Je li miješanje bilo opravdano 

(i) Zakonitost miješanja 

  1. Kad je riječ o zakonitosti miješanja, Sud napominje da je mjera oduzimanja u ovom predmetu imala pravnu osnovu u domaćem pravu, konkretno u mjerodavnim odredbama Prekršajnog zakona, Zakona o deviznom poslovanju i Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (vidi stavke 8., 29., 34. i 38. ove presude).
  2. Sud u tom pogledu primjećuje da se zaštitne mjere, koje se primjenjuju na počinitelje prekršaja i koje su propisane Prekršajnim zakonom ili drugim zakonodavstvom, smatraju sankcijama na temelju domaćeg prava (vidi članak 5. Prekršajnog zakona citiran u stavku 29. ove presude, kao i stavak 30. ove presude). Jedna od tih sankcija – oduzimanje predmeta namijenjenog ili upotrijebljenog za počinjenje prekršaja – u određenim slučajevima definiranima zakonom može biti propisana kao obvezna (vidi članak 57. stavak 2. Prekršajnog zakona citiran u stavku 29. ove presude). U skladu s tim, Zakonom o deviznom poslovanju propisane su dvije vrste sankcija za prekršaj neprijavljivanja gotovine carinskim tijelima: novčana kazna i obvezno oduzimanje cjelokupnog iznosa gotovine koji je trebao biti prijavljen. Samo u posebno opravdanim situacijama u kojima postoje posebne olakotne okolnosti domaća tijela mogu odlučiti da se gotovina koja je bila predmet prekršaja neće oduzeti ili da će se oduzeti samo djelomično (vidi stavak 34. ove presude).
  3. Sud nadalje ponavlja da postojanje pravne osnove samo po sebi nije dovoljno da bi se zadovoljilo načelo zakonitosti. Kad govori o „zakonu”, članak 1. Protokola br. 1 aludira na pojam koji obuhvaća i zakone i sudsku praksu te podrazumijeva kvalitativne pretpostavke, i to poglavito pristupačnost i predvidljivost (vidi, primjerice, Brezovec protiv Hrvatske, br. 13488/07, stavak 60., 29. ožujka 2011. s daljnjim referencama na predmete Mullai i drugi protiv Albanije, br. 9074/07, stavak 113., 23. ožujka 2010.; Špaček, s.r.o. protiv Češke Republike, br. 26449/95, stavak 54., 9. studenoga 1999.; i Carbonara i Ventura protiv Italije, br. 24638/94, stavak 64., ECHR 2000-VI). Te kvalitativne pretpostavke moraju biti ispunjene i u smislu definicije djela i u smislu sankcije propisane za predmetno djelo (vidi Del Río Prada protiv Španjolske [VV], br. 42750/09, stavak 91., ECHR 2013), što, inter alia, znači da djela i relevantne sankcije moraju biti jasno definirani zakonom (vidi Coëme i drugi protiv Belgije, br. 32492/96 i četiri druga predmeta, stavak 145., ECHR 2000-VII).
  4. Konkretno, zakon je „predvidljiv” kada osoba može – ako je to potrebno, uz odgovarajući savjet – predvidjeti, u mjeri u kojoj je to razumno u danim okolnostima, posljedice koje određena radnja može uzrokovati te kada su u zakonu opseg diskrecijske ovlasti dodijeljene nadležnim tijelima i način izvršavanja te ovlasti naznačeni dovoljno jasno da zakon pojedincu pruža odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja (vidi, primjerice, Selahattin Demirtaş protiv Turske (br. 2) [VV], br. 14305/17, stavak 249., 22. prosinca 2020.; Ljaskaj protiv Hrvatske, br. 58630/11, stavak 65., 20. prosinca 2016., i Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br. 38433/09, stavci 141. i 143., ECHR 2012).
  5. Vraćajući se ovom predmetu, Sud primjećuje da je stavkom 1. članka 69. Zakona o deviznom poslovanju predviđeno obvezno oduzimanje cjelokupnog iznosa koji počinitelj nije prijavio prilikom prelaska granice (vidi stavak 34. ove presude). Ta sankcija, zbog pukog neprijavljivanja, nije u skladu sa zahtjevom koji postoji u mnogim državama ugovornicama da sankcije, kako bi bile zakonite, ne smiju biti nerazmjerne djelu (vidi stavak 40. ove presude). Sud ponavlja da bi, kako bi bila razmjerna, težina sankcije trebala odgovarati težini djela za čije je kažnjavanje predviđena – u ovom predmetu nije poštovana obveza prijavljivanja – a ne težini neke pretpostavljene povrede koja nije stvarno utvrđena, kao što je kazneno djelo prodaje droge, pranja novca ili utaje poreza (vidi gore citirani predmet Gabrić, stavak 39., i gore citirani predmet Boljević, stavak 44. i ondje citirane predmete; vidi i sudsku praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske citiranu u stavku 36. ove presude).
  6. S tim u vezi, Sud prima na znanje i mjerodavno pravo Europske unije, i to: 

–  sudsku praksu Suda Europske unije, prema kojoj Uredba o kontrolama gotovine iz 2005. nema za cilj sankcionirati moguće prijevare ili nezakonite aktivnosti, već samo povredu obveze prijavljivanja (vidi stavke 41., 44. i 46. – 47. ove presude), i 

–  uvodnu izjavu Uredbe o kontrolama gotovine iz 2018., u kojoj je izrijekom navedeno da se sankcijama za neispunjenje obveze prijavljivanja ili objavljivanja gotovine ne bi smjela uzeti u obzir potencijalna kriminalna aktivnost povezana s gotovinom (vidi stavak 42. ove presude). 

  1. Međutim, naizgled apsolutna i ozbiljna priroda sankcije oduzimanja propisane u stavku 1. članka 69. Zakona o deviznom poslovanju relativna je zbog stavka 4. istog članka. U toj je odredbi navedeno da u posebno opravdanim slučajevima kada postoje posebne olakotne okolnosti nadležno tijelo može odlučiti uopće ne naložiti oduzimanje ili naložiti samo djelomično oduzimanje (vidi stavak 34. ove presude). Sud mora primijetiti da u stavku 4. nisu navedene nikakve naznake o tome kakve bi se situacije mogle smatrati opravdanima ili koje bi se okolnosti mogle smatrati posebno olakotnima. Na taj je način predmetnom odredbom ostavljena široka diskrecijska ovlast nadležnim tijelima, a da nisu utvrđeni nikakvi kriteriji za izvršavanje te ovlasti.
  2. Budući da se u predmetnoj odredbi ne ukazuje na način izvršavanja diskrecijske ovlasti dodijeljene nadležnim tijelima, može se tvrditi da se tom odredbom ne pruža odgovarajuća zaštita od proizvoljnog miješanja (vidi stavak 70. ove presude). Zbog toga bi oduzimanje na temelju članka 69. Zakona o deviznom poslovanju bilo nepredvidljivo s obzirom na to da predvidljivost zakona zahtijeva i da se određenim pravilom mora pružati zaštita od proizvoljnog miješanja od strane tijela javne vlasti (vidi stavak 70. ove presude).
  3. Međutim, mnogi su zakoni manje ili više neodređeni, a njihovo tumačenje i primjena pitanje su prakse (vidi gore citirani predmet Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano, stavak 141. s daljnjim referencama). Bez obzira na to koliko jasno je izrađena pravna odredba, postoji neizbježan element sudskog tumačenja. Uvijek će postojati potreba za razjašnjenjem spornih pitanja i prilagodbom promjenjivim okolnostima. Treba napomenuti i da je, u kontekstu članka 7. Konvencije, Sud smatrao da se čak ni stroge pretpostavke tog članka ne može tumačiti kao da zabranjuju postupno razjašnjavanje pravila kaznene odgovornosti sudskim tumačenjem od predmeta do predmeta, pod uvjetom da je proistekli rezultat dosljedan biti kaznenog djela i da se može razumno predvidjeti (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, gore citirani predmet Del Río Prada, stavak 93.).
  4. Štoviše, zadaća Suda nije da preispituje domaće pravo in abstracto, već da utvrdi je li način na koji je primijenjeno ili na koji je utjecalo na podnositelja zahtjeva doveo do povrede Konvencije (vidi, primjerice, gore citirani predmet Karapetyan, stavak 36.).
  5. U ovom predmetu nadležno Ministarstvo primijenilo je mjeru oduzimanja jer podnositelj zahtjeva nije dokazao da su izvor cjelokupnog iznosa i njegova namjena bili legitimni (vidi stavak 18. ove presude). I Ustavni sud je svoju odluku o odbijanju ustavne tužbe podnositelja temeljio na činjenici da podnositelj nije dokazao zakonito podrijetlo novca (vidi stavak 21. ove presude).
  6. Čini se da ti razlozi za primjenu mjere oduzimanja ukazuju na to da su se domaća tijela bavila pitanjem je li podnositelj zahtjeva zakonito posjedovao novac ili barem može li dokazati njegovo zakonito podrijetlo. Stoga se čini da je za ta tijela ta sankcija ovisila o nepružanju dokaza o tim pitanjima, iako se prekršaj za koji je podnositelj zahtjeva osuđen i za koji je navedena sankcija izrečena sastojao od pukog neprijavljivanja gotovine na granici (vidi članak 40. stavak 1. Zakona o deviznom poslovanju citiran u stavku 34. ove presude).
  7. Uzimajući u obzir razloge navedene u drugim sličnim predmetima (vidi gore citirani predmet Boljević, stavci 11., 13. i 15., i gore citirani predmet Tilocca, stavci 12. – 14., 16. i 18.), obrazloženje domaćih tijela u ovom predmetu odražava pristup koji je, čini se, u to vrijeme bio široko prihvaćen od strane tih tijela, odnosno pristup prema kojem su podrijetlo novca i njegova namjena bili bitni, ako ne i glavni, kriteriji za odlučivanje o tome hoće li naložiti oduzimanje ili ne, i ako da, u kojoj mjeri, iako nisu utvrđeni kao bitni kriteriji u samom zakonu. Konkretno, u predmetu Tilocca domaća tijela smatrala su da je podrijetlo novca koji podnositelj zahtjeva nije prijavio nebitno u odnosu na počinjenje prekršaja za koji je bio osuđen ili za izricanje novčane kazne, ali je bilo bitno u odnosu na oduzimanje (vidi gore citirani predmet Tilocca, stavak 12.).
  8. Prema mišljenju Suda, korištenje tih kriterija za izricanje mjere oduzimanja nije u skladu s biti djela (vidi stavak 75 ove presude).
  9. U tim okolnostima Sud utvrđuje da se u situaciji kao što je ona u ovom predmetu kada mjerodavnim zakonodavstvom nisu propisane gornje granice iznosa koji podliježe oduzimanju i kada je nadležnim tijelima dodijeljena široka diskrecijska ovlast, a da nisu utvrđeni nikakvi kriteriji za izvršavanje te ovlasti, i kada kriteriji koje ta tijela koriste prilikom izricanja mjere oduzimanja nisu u skladu s biti djela, ne može smatrati da miješanje u pravo vlasništva podnositelja zahtjeva ispunjava kvalitativnu pretpostavku predvidljivosti. Međutim, prema mišljenju Suda, ti elementi i posljedice koje sa sobom povlače sa stajališta usklađenosti s člankom 1. Protokola br. 1 bitna su razmatranja koja je potrebno uzeti u obzir pri ocjenjivanju toga jesu li nacionalna tijela, primjenjujući pobijanu mjeru, postigla pravičnu ravnotežu između uključenih interesa. U skladu s tim, Sud smatra da može ostaviti otvorenim pitanje predvidljivosti i, posljedično, zakonitosti osporenog miješanja. Štoviše, u ovom predmetu Sud smatra prikladnim to učiniti jer je mjera oduzimanja u međuvremenu ukinuta nedavnim izmjenama zakonodavstva (vidi stavak 37 ove presude). 

(ii)   Cilj u općem interesu 

  1. Sud primjećuje da države imaju legitiman interes, a također i obvezu, na temelju različitih međunarodnih ugovora, provoditi mjere za otkrivanje i praćenje kretanja gotovine preko svojih granica jer se velike količine gotovine mogu koristiti za pranje novca, trgovinu drogom, financiranje terorizma ili organiziranog kriminala, utaju poreza ili počinjenje drugih teških financijskih kaznenih djela. Općom obvezom prijavljivanja koja se primjenjuje na svakog pojedinca koji prelazi granicu države, sprječava se neotkriveno unošenje gotovine u zemlju ili iznošenje gotovine iz zemlje, a mjera oduzimanja koja je posljedica neprijavljivanja gotovine carinskim tijelima dio je općeg regulatornog sustava namijenjenog suzbijanju tih kaznenih djela. Sud stoga smatra da je mjera oduzimanja bila u skladu s općim interesom zajednice (vidi gore citirani predmet Sadocha, stavak 26., i gore citirani predmet Karapetyan, stavak 34.).
  2. Prema tome, preostalo pitanje o kojem Sud treba odlučiti jest je li postojao razuman odnos razmjernosti između sredstava koja su vlasti koristile za postizanje tog cilja i zaštite prava podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njegova vlasništva. 

(iii)  Razmjernost miješanja 

  1. Kao što je već gore navedeno (vidi stavak 71. ove presude), kako bi bila razmjerna, strogost sankcija mora odgovarati težini povreda zbog kojih ih se izriče (vidi gore citirani predmet Gabrić, stavak 39., i gore citirani predmet Boljević, stavak 44. i ondje citirane predmete). Načelo razmjernosti mora se poštovati ne samo kada je riječ o određivanju pravila o strogosti sankcija već i kada je riječ o ocjeni čimbenika koji se mogu uzeti u obzir prilikom utvrđivanja sankcije (usporedi s točkom 40. presude CJEU-a u predmetu Lu Zheng, citiranom u stavku 46. ove presude).
  2. S tim u vezi Sud prvo ponavlja da je u predmetima Gabrić i Boljević utvrdio da je odluka o oduzimanju cjelokupnih neprijavljenih iznosa, to jest 20.000,00 njemačkih maraka odnosno 180.000,00 eura, od podnositelja zahtjeva nerazmjerna. U predmetu Boljević Sud je tako utvrdio iako podnositelj zahtjeva nije dokazao zakonito podrijetlo i odredište novca koji je nosio preko granice (vidi gore citirani predmet Gabrić, stavci 35. – 40., i gore citirani predmet Boljević, stavci 41. – 46.).
  3. U oba predmeta Sud je pridao težinu činjenici da čin unošenja strane valute u gotovini u Hrvatsku nije nezakonit na temelju hrvatskog prava. Naprotiv, izričito je dozvoljen na temelju odredbi Zakona o deviznom poslovanju. Osim toga, iznos koji se može zakonito prenijeti ili fizički prenijeti preko hrvatske granice u načelu nije ograničen (vidi stavak 34. ove presude; vidi i gore citirani predmet Gabrić, stavak 36., i gore citirani predmet Boljević, stavak 42.). Iz tih razloga Sud razlikuje te predmete od određenih drugih predmeta u kojima je mjera oduzimanja bila primijenjena ili na robu čiji je uvoz bio zabranjen ili na vozila kojima se koristilo za prijevoz zabranjenih tvari ili trgovanje ljudima (vidi predmete na koje se upućuje u gore citiranom predmetu Ismayilov, stavak 35.; gore citiranom predmetu Gabrić, stavak 36., i gore citiranom predmetu Grifhorst, stavak 99.).
  4. Sud je uzeo u obzir i činjenicu da se podnositelji zahtjeva ne nalaze u kaznenoj evidenciji i da nisu bili osumnjičeni ili optuženi ni za kakvo kazneno djelo prije (vidi gore citirani predmet Gabrić, stavak 38.) ili poslije spornog događaja (vidi gore citirani predmet Boljević, stavak 43.). Još važnije, podnositeljima zahtjeva nije bila izrečena kaznena osuda niti su čak bili kazneno gonjeni zbog neprijavljivanja predmetnog novca, jer taj čin nije predstavljao kazneno djelo, već samo prekršaj, koji se smatra znatno manje teškim djelom (vidi gore citirani predmet Gabrić, stavak 38., i gore citirani predmet Boljević, stavak 43.).
  5. Vraćajući se ovom predmetu, Sud primjećuje da su norveške vlasti, iako su navele da im je podnositelj poznat zbog nekih navodnih kriminalnih aktivnosti, potvrdile i da se nije nalazio u kaznenoj evidenciji prije događaja od 13. ožujka 2011. te da je kazneni postupak koji je protiv njega pokrenut obustavljen zbog nedostatka dokaza (vidi stavke 11. i 12. ove presude, i, mutatis mutandis, gore citirani predmet Gabrić, stavak 38.).
  6. Sud primjećuje i da Vlada nije dostavila nijednu presudu norveških sudova kojom bi potkrijepila svoju tvrdnju da je podnositelj zahtjeva bio osuđen za pranje novca nakon što hrvatskim vlastima nije prijavio gotovinu (vidi stavak 28. ove presude). Međutim, čak i uz pretpostavku da je to točno, iz zamolbe državnog odvjetnika u Oslu od 5. ožujka 2015. godine proizlazi da su se optužbe za pranje novca i utaju poreza protiv podnositelja zahtjeva odnosile na financijske transakcije koje su se dogodile približno dvije godine nakon događaja na hrvatskoj granici (vidi stavak 24. ove presude). Stoga Sud prihvaća tvrdnju podnositelja zahtjeva da nije bilo naznaka da je novac koji su mu hrvatske vlasti djelomično oduzele pribavljen kriminalnim aktivnostima za koje je navodno bio osuđen u Norveškoj (vidi stavke 27. i 56. ove presude).
  7. Osim toga, primjenjujući mjeru oduzimanja, domaća tijela nisu uzela u obzir navodno sudjelovanje podnositelja zahtjeva u kriminalnim aktivnostima u Norveškoj. Nisu se ni pozvala na činjenicu da su na njemu i njegovoj imovini na ključan datum otkriveni tragovi droge (vidi stavke 16. i 18. ove presude).
  8. S tim u vezi Sud primjećuje da su domaća tijela prvo privremeno oduzela cjelokupan neprijavljeni iznos novca (vidi stavke 6. i 29. ove presude), a svrha tog oduzimanja bila je omogućiti im da utvrde je li podnositelj zahtjeva počinio samo prekršaj neprijavljivanja gotovine ili i kazneno djelo kao što je pranje novca. Iako su u prekršajnom postupku utvrdila da podnositelj nije dokazao da su izvor cjelokupnog iznosa i njegova namjena bili legitimni, protiv njega nije pokrenut kazneni postupak zbog pranja novca. Iz toga slijedi da je sankcija oduzimanja (uz izricanje novčane kazne) podnositelju zahtjeva izrečena samo zbog neprijavljivanja novca carinskim tijelima, što se smatra manje teškim djelom (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Gabrić, stavak 38., i gore citirani predmet Boljević, stavak 43.).
  9. Osim toga, šteta koju je podnositelj zahtjeva mogao uzrokovati vlastima bila je mala: nije izbjegao plaćanje carina ili bilo kakvih drugih pristojbi niti je državi uzrokovao bilo kakvu drugu materijalnu štetu. Da iznos nije bio otkriven, hrvatske vlasti bile bi samo lišene informacije da je novac prošao kroz Hrvatsku (vidi gore citirani predmet Ismayilov, stavak 38.).
  10. Nadalje, Sud primjećuje da je najveća novčana kazna za predmetni prekršaj bila 50.000,00 kuna (što je iznosilo približno 6.600,00 eura u to vrijeme) i da je podnositelju zahtjeva bila izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna (što je iznosilo približno 660,00 eura u to vrijeme), odnosno, najmanja novčana kazna (vidi stavke 16 i 34 ove presude). Uspoređujući težinu djela okrivljenika s oduzimanjem iznosa od 530.000,00 norveških kruna (približno 66.200,00 eura u to vrijeme), Sud utvrđuje da je oduzeti iznos bio bitno nerazmjeran djelu. Činjenica da je podnositelju vraćeno približno 50 % novca koji mu je prvotno oduzet (vidi stavke 6 i 16 ove presude) ne može promijeniti taj zaključak.
  11. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE 

  1. Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

 „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“ 

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 530.000,00 norveških kruna na ime naknade materijalne štete i 1.000,00 eura na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3. Sud prvo napominje da, uzimajući u obzir članak 82. stavak 3. Prekršajnog zakona (vidi stavak 31. ove presude), podnositelj zahtjeva sada može, pozivajući se na članke 214. – 216. istog zakona (vidi stavak 32 ove presude) u vezi s člankom 502. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 39. ove presude), podnijeti zahtjev za obnovu prekršajnog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi Žaja protiv Hrvatske, br. 37462/09, stavak 114., 4. listopada 2016.). Sud napominje i da na temelju članka 220. Prekršajnog zakona (vidi stavak 33. ove presude) u vezi s člankom 509. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 39. ove presude) Glavni državni odvjetnik mora podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti ako je sudska odluka donesena u prekršajnom postupku podrazumijevala povredu ljudskih prava (ibid.).
  4. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je novac koji mu je oduzet bio zajednička zarada i ušteđevina njega, njegova brata i supruge njegova brata, a da nije precizirao koji je dio oduzetog novca zapravo pripadao njemu (vidi stavak 52. ove presude). Iz tog razloga Sud smatra da bi u ovom predmetu najprikladniji način ispravljanja utvrđene povrede bila obnova postupka kojemu se prigovara.
  5. U svjetlu prethodnih razmatranja, Sud odbacuje zahtjev podnositelja za naknadu materijalne štete.
  6. U pogledu nematerijalne štete, Sud smatra da u okolnostima ovog predmeta utvrđenje povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju samo po sebi predstavlja dostatnu pravednu naknadu (vidi, u tom smislu, gore citirani predmet Gabrić, stavak 49., i gore citirani predmet Boljević, stavak 54.). 

B. Troškovi i izdaci 

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 11.900,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 5.100,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim Sudom.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3. Uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i svoju sudsku praksu, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 3.000,00 eura na ime troškova postupka pred Sudom.
  4. Kad je riječ o potraživanju na ime troškova i izdataka u domaćim postupcima, Sud smatra da takav zahtjev treba odbaciti, s obzirom na to da će podnositelj zahtjeva moći ostvariti naknadu za te troškove ako se postupak kojem prigovara obnovi (vidi, primjerice, Stojanović protiv Hrvatske, br. 23160/09, stavak 84., 19. rujna 2013.). 

C. Zatezna kamata 

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda. 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO 

  1. utvrđuje da je zahtjev dopušten;

  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

  3. presuđuje da utvrđivanje povrede samo po sebi predstavlja dostatnu pravednu naknadu za nematerijalnu štetu koju je pretrpio podnositelj zahtjeva;

  4. presuđuje 

(a)   da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, iznos od 3.000,00 EUR (tri tisuće eura), uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju, na ime troškova i izdataka, koji je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate; 

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedeni iznos koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 

5. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednom naknadom. 

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 24. lipnja 2021. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. 

Renata Degener 

Krzysztof Wojtyczek

 Tajnica

Predsjednik

 

© 2021 Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava  

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga


[1] Sva upućivanja na Kosovo, bilo na državno područje, institucije ili stanovništvo, u ovom se tekstu moraju tumačiti u potpunosti u skladu s Rezolucijom 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, ne dovodeći u pitanje status Kosova.

 

Prevod presude prezet sa sajta Zastupnika Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF IMERI v. CROATIA

(Application no. 77668/14)

JUDGMENT

Art 1 P1 • Control of the use of property • Confiscation at border-crossing of undeclared sum of foreign currency co-owned by applicant • Entire amount considered the “possession” in absence of specification by applicant and domestic courts of his exact share • Confiscated amount substantially disproportionate to offence

Art 41 • Just satisfaction • Reopening of domestic proceedings most appropriate form of redress for pecuniary damage

STRASBOURG

24 June 2021

FINAL

24/09/2021

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Imeri v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Krzysztof Wojtyczek, President,
 Ksenija Turković,
 Tim Eicke,
 Aleš Pejchal,
 Pauliine Koskelo,
 Jovan Ilievski,
 Raffaele Sabato, judges,
and Renata Degener, Section Registrar,

Having regard to:

the application against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Norwegian national, Mr Ardian Imeri (“the applicant”), on 8 December 2014;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaint concerning the applicant’s property rights and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 1 September 2020 and 25 May 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns confiscation of a sum of foreign currency which the applicant, a Norwegian national, did not declare when crossing the Croatian-Slovenian border.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1980 and lives in Ski, Norway. The applicant was represented by Mr S. Martić, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The Government of Norway, having been informed of their right to intervene (Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 1 (a) of the Rules of Court), did not avail themselves of this right.

5.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

  1. Administrative-offence proceedings

6.  On 13 March 2011, while crossing the border between Slovenia and Croatia, the applicant was stopped by the customs authorities who established that he had been carrying cash in the amount of 43,500 euros (EUR) and 730,000 Norwegian kroner (NOK) which, contrary to the relevant law, he had failed to declare. The entire amount of money was temporarily seized in accordance with section 70 of the Foreign Currency Act and section 159 of the Administrative Offences Act (see paragraphs 29 and 34 below).

7.  On the same occasion, a customs official who specialised in working with drug detection devices was called upon to detect the presence of drugs. The device showed presence of drugs on the applicant’s hands, his mobile phone, on the banknotes he had been carrying and on the passenger seat. The applicant’s vehicle was searched, but no drugs were found.

8.  On the same day, the customs authorities instituted administrative-offence proceedings (prekršajni postupak) against the applicant for his failure to declare the above sums (see paragraph 6 above), an administrative offence as defined in sections 40(1) and 69(1) of the Foreign Currency Act and section 74 of the Prevention of Money Laundering and Financing of Terrorism Act (see paragraphs 34 and 38 below).

9.  In his defence, the applicant explained that the money he had been carrying was his, his brother’s and his brother’s wife’s common earnings and savings and was to be used to purchase a plot of land in Kosovo[1]. He submitted business documentation (including tax declarations) of the companies in which he and his brother had shares and had been employed as well as their bank accounts transactions reports. He also submitted a preliminary agreement on the purchase of a piece of real estate to prove the legality of the intended use of the money in question.

10.  On 26 May 2011 the Ministry of Finance (Ministarstvo Financija, Financijski inspektorat – hereinafter “the Ministry”) requested data concerning the applicant’s involvement in criminal activities in Norway.

11.  On 8 July 2011 the Interpol office in Oslo informed the Zagreb office that the applicant was a person well known to the Norwegian police in connection with property fraud.

12.  On 30 September 2011 the Interpol office in Oslo informed the Zagreb office that the applicant and his brother had no criminal record in Norway. It further submitted that criminal proceedings had been instituted against both of them in 2008 and 2011 on charges of aggravated theft but those proceedings had eventually been discontinued for lack of evidence.

13.  By a decision of 25 October 2011 the Ministry found the applicant guilty of the administrative offence in question (see paragraph 8 above) and fined him 5,000 Croatian kunas (HRK). At the same time, the Ministry imposed a protective measure (zaštitna mjera), confiscating EUR 43,500 and NOK 730,000 under section 69(2) of the Foreign Currency Act (see paragraph 34 below).

14.  On 4 February 2012 the applicant lodged an appeal with the High Court for Administrative Offences (Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske).

15.  On 4 July 2012 that court quashed the first-instance decision and remitted the case to the Ministry.

16.  On 5 September 2013 the Ministry again found the applicant guilty and fined him HRK 5,000. At the same time, the Ministry imposed a protective measure, confiscating only part of the undeclared amount – NOK 530,000. The Ministry returned to the applicant the remaining amount that he had been transferring across the border (EUR 43,500 and NOK 200,000), in accordance with section 69(4) of the Foreign Currency Act (see paragraph 34 below).

17.  When determining the applicant’s guilt the Ministry held that he should have been aware of the obligation to declare cash in an amount higher than EUR 10,000, since such an obligation was provided for by law in all member States of the European Union through which he had to travel on his journey from Norway to Kosovo.

18.  When applying the confiscation measure, the Ministry held that the applicant had failed to prove that the source of the entire amount and its intended use had been legitimate. In particular, the Ministry found that although the applicant had indeed submitted a preliminary agreement on the purchase of a plot of land in Kosovo (see paragraph 9 above), the amount of money he had been transferring across the border would not have been sufficient to buy the real estate at issue, which, according to the agreement, had a sale price of EUR 150,000. The Ministry also found that the documents submitted by the applicant (see paragraph 9 above) showed that, although he would have been able to accumulate some savings in Norway because he, his brother and his brother’s wife had been working there for thirteen years, he would not have been able to save the entire amount he had been carrying with him, especially bearing in mind the high cost of living in Norway. However, the Ministry held that it would not be justified to confiscate the entire amount in question from the applicant given that he had submitted documents proving that at least part of the money could have been legally earned (see paragraph 9 above). The Ministry also took into account the fact that his child died in the course of the proceedings.

19.  By a decision of 4 December 2013 the High Court for Administrative Offences dismissed an appeal by the applicant and upheld the Ministry’s decision, endorsing the reasons given therein.

20.  The applicant then lodged a constitutional complaint, alleging, inter alia, a violation of his constitutionally protected right of ownership. He referred to the Court’s case-law, in particular to the case of Gabrić v. Croatia (no. 9702/04, 5 February 2009).

21.  By a decision of 17 June 2014 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s constitutional complaint, because it found that, unlike in the Gabrić case, cited above, the applicant had not proved the lawful origin of the money.

  1. Other FACTS RELIED ON BY THE GOVERNMENT

22.  On 12 January 2015 the Norwegian authorities informed the Croatian authorities that they had been conducting an investigation against the applicant on suspicion of money laundering.

23.  On 5 March 2015 the Oslo State Attorney’s Office submitted to the Croatian authorities a request for assistance under the provisions of the European Convention on Mutual Assistance in Criminal Matters.

24.  In its request the Oslo State Attorney’s Office stated that the applicant was suspected of money laundering and tax evasion in connection with certain money transfers effected in the period between 14 and 22 August 2013 and between 10 July and 11 November 2014. In particular, the Oslo State Attorney’s Office explained that there had been indications that the applicant’s company had made payments to two other companies in exchange for painting jobs which had actually never been carried out. In connection with these transactions, the company might also have benefited from an unwarranted tax return.

25.  In addition, the Oslo State Attorney’s Office requested information from the Croatian authorities concerning the outcome of the administrative-offence proceedings which the latter had instituted against the applicant in 2011 for his failure to declare cash to the customs authorities (see paragraph 8 above).

26.  On 11 April 2017 the Government informed the Court that on 12 October 2016 the regional prosecutor in Oslo had charged the applicant with aggravated money laundering.

27.  On 3 January 2018 the Government informed the Court that the applicant had been sentenced to imprisonment for money laundering in a final judgment in Norway in September 2017. Also, in addition to the prison sentence, approximately EUR 64,500, some mobile phones and a computer had been confiscated from him.

28.  The Government further stated that they were not in possession of a copy of the above judgment (see paragraph 27 above) since it had been rendered by the courts of a foreign country. The Government thus suggested that, if necessary, the Court could itself obtain the judgment at issue by requesting it either from the applicant or from the Norwegian Government.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. Relevant domestic law
    1. Administrative Offences Act

29.  The relevant provisions of the Administrative Offences Act (Prekršajni zakon, Official Gazette no. 107/07 with subsequent amendments), which has been in force since 1 January 2008, at the material time read as follows:

Types of sanctions for administrative offences

Section 5

“(1)  Sanctions for administrative offences which may be prescribed by [any] legislation defining an administrative offence, and which may be imposed on or applied to a perpetrator of an administrative offence are:

1.  penalties (fine and imprisonment),

2.  protective measures, in accordance with section 50 paragraph 2 of this Act.

(2)  Sanctions for administrative offences prescribed by this Act are:

1.  admonitory measures (reprimand and suspended sentence),

2.  protective measures (section 50 paragraph 1),

3.  educational measures.

(3)  ...

(4)  Unless this Act provides otherwise, the amount and duration of each type of sanction for administrative offences shall be prescribed by law and no [such] sanction may be prescribed, imposed or applied in an indefinite amount or for an indefinite period of time.”

General rule on choosing the type and severity of penalty

Section 36

“(1) Type and severity of penalty to be imposed on a perpetrator of an administrative offence shall be determined by a court within the limits provided for by law in respect of the administrative offence committed, and on the basis of a degree of guilt, seriousness of the offence and the purpose of the penalty.

(2) When determining the type and severity of penalty to be applied, the court shall take into account all the circumstances which may render the penalty, in terms of its type and severity, heavier or lighter for the perpetrator (mitigating and aggravating circumstances), and in particular the following: degree of guilt, motives for the commission of the administrative offence, the perpetrator’s previous conduct, his conduct after the commission of the offence and the totality of social and personal causes which contributed to the commission of the offence. When imposing a fine on the perpetrator, the court shall also take into account his financial situation.”

Types of protective measures

Section 50

“(1)  The protective measures prescribed by this Act and which the court may apply (one or more) to the perpetrator of an administrative offence are:

1.  compulsory psychiatric treatment,

...

6.  confiscation of items,

...

(2)  Save for the protective measures prescribed by this Act (paragraph 1 of this section), other types of protective measures may be prescribed by law. Their duration and purpose must be in accordance with the provisions of this Act. These protective measures shall be applied under the same conditions prescribed for the application of the protective measures referred to in paragraph 1 of this section.

(3)  Protective measures provided by this Act and by separate legislation may be applied for a period that is not shorter than one month or longer than two years. The protective measure of confiscation of items shall be applied permanently.

(4)  ...”

Purpose of protective measures

Section 51

“The purpose of protective measures is to remove the conditions which enable or facilitate the commission of a new administrative offence.”

Confiscation of items

Section 57

“(1) The protective measure of confiscation of items may be applied in respect of items which were intended or used for the commission of an administrative offence or were proceeds of [such] offence when there is a risk that the items at issue will again be used for the commission of an administrative offence or when their confiscation appears necessary for the protection of general safety, health or morals.

(2) In certain cases, the law may prescribe the compulsory confiscation of items.

(3) The application of this protective measure shall not affect the right of third parties to seek compensation from the perpetrator of the administrative offence for the damage sustained by the confiscation of items.

...”

Urgent taking of evidence

Section 159

“(1) If there are grounds for suspicion that an administrative offence has been committed, [administrative] officials may, before instituting administrative offence proceedings ... ask the court to order:

(1) the search of a flat and other premises, ...

(2) the temporary seizure of items,

...

(2) If there is a risk of delay the relevant ... authorities may themselves order the urgent taking of the measures referred to in paragraph 1 of this section ...”

30.  Under the 2007 Administrative Offences Act the confiscation of items was classified as a protective measure. On 1 June 2013 the Amendments to the Administrative Offences Act (Zakon o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona, Official Gazette, no. 39/2013, 27 March 2013) entered into force. According to these amendments, the confiscation of items ceased to be a protective measure and became a sanction sui generis. That change was linked with a similar change brought with the adoption of the new Criminal Code in 2011, which also reclassified the sanction of confiscation of items from a security measure to a sanction sui generis. That was done because it was considered that the dominant purpose of that sanction was not the one stated as the general purpose of protective measures (see section 51 in paragraph 29 above): confiscation was not imposed because of the risk posed by the perpetrator, and often not because of the risk posed by the confiscated item. Therefore, it had to be seen as a sanction akin to the sanction of confiscation of the proceeds of crime.

31.  Section 82(3) provides that if the Administrative Offences Act does not contain specific provisions on the procedure in administrative offence proceedings, the provisions of the Criminal Procedure Act (see paragraph 39 below) should apply mutatis mutandis.

32.  Sections 214-216 provide for the remedy of reopening of administrative offence proceedings, and regulate the procedure following a request for reopening.

33.  Section 220 reads as follows:

“(1)  The Principal State Attorney may lodge a request for the protection of legality against final judicial decisions ... if the law has been breached.

(2)  The provisions of the Criminal Procedure Act concerning the lodging of and deciding on a request for the protection of legality shall be applied mutatis mutandis in administrative offence proceedings.

(3)  The State Attorney does not have to lodge a request for the protection of legality if he or she considers that [even though] the law was breached, that breach did not affect the correctness of the decision and [the case] does not concern a legal issue important for the consistency of the case-law or for the protection of human rights.”

  1. Foreign Currency Act

34.  The relevant part of the Foreign Currency Act (Zakon o deviznom poslovanju, Official Gazette no. 96/03 with subsequent amendments), as in force at the material time, read:

Movement of foreign or domestic currency in cash and cheques

Section 36(1)

“Foreign currency in cash and cheques may be freely brought into the Republic of Croatia, subject to a reporting obligation pursuant to section 40 of this Act.”

Prevention of money laundering and counterfeiting of foreign currency

Section 40(1)

“Residents and non-residents crossing the State border are required to declare to a customs official ... foreign or domestic currency in cash or cheques of the value prescribed by the legislation regulating the prevention of money laundering.”

Section 69

“(1) A fine of HRK 5,000 to HRK 50,000 for an administrative offence shall be imposed on a domestic or foreign natural person ... who attempts to take or takes across the State border cash or cheques of the value prescribed by the legislation regulating the prevention of money laundering without declaring them to a customs official.

(2) Cash and cheques which are the objects of the offence referred to in paragraph 1 of this section shall be confiscated for the benefit of the State budget.

(3)  Cash and cheques which are the instruments of the offence may be confiscated even if they are not owned by the perpetrator.

(4) Exceptionally, in particularly justified situations where special mitigating circumstances exist, the authority adjudicating on the administrative offence may decide that the cash and cheques which are the objects of the administrative offence referred to in paragraph 1 of this section shall not be confiscated or shall be confiscated only in part.”

Section 70

“In accordance with the legislation governing administrative offence proceedings, the Financial Inspectorate or the customs authority shall, in exercising control over foreign exchange operations, temporarily seize foreign or domestic currency in cash as well as documents and other objects which are instruments or proceeds of the administrative offence, or which may serve as evidence in administrative offence proceedings, and shall issue a certificate confirming the seizure. Foreign or domestic currency in cash shall be paid without delay into special accounts of the Financial Inspectorate of the Ministry of Finance.”

35.  The explanatory report to the Final Draft of the Foreign Currency Act, which the Government of Croatia presented to the Croatian Parliament for the second reading before its adoption in 2003, in the part concerning section 69 reads:

“The purpose of this administrative offence is to prevent the transfer of illegally acquired money across the State border. Cash and checks which were the objects of the offence shall be confiscated, but in justified cases this protective measure does not have to be imposed.”

36.  In 2018 and 2019 the Constitutional Court adopted three decisions (nos. U-III-5208/2013 of 23 April 2018, U-III-6763/2014 of 10 July 2018 and U-III-7203/2014 of 9 April 2019) in which it examined constitutional complaints raising a similar issue as the present application. In those cases, the complainants received the lowest fine prescribed by law for their failure to declare cash at customs. In addition to the fine, the domestic authorities confiscated from them the entire amount of undeclared money that they had been carrying across the border. The confiscation measure was imposed on the sole ground that they had failed to prove the lawful origin and intended use of the cash at issue. The Constitutional Court allowed the complainants’ constitutional complaints finding that their property rights had been violated. It held that the domestic authorities failed to give relevant and sufficient reasons as to whether the confiscation measure, in addition to the fine, had corresponded to the gravity of the offence. Consequently, the Constitutional Court concluded that the domestic authorities failed to strike a fair balance between the general interest of the community and the complainants’ property rights. In deciding so, the Constitutional Court relied on the Court’s judgments in the cases of Gabrić, cited above, Boljević v. Croatia, no. 43492/11, § 20, 31 January 2017, and Tilocca v. Croatia [Committee], no. 40559/12, 5 April 2018.

  1. The 2021 Amendments to the Foreign Currency Act

37.  On 7 May 2021 the Croatian Parliament adopted Amendments to the Foreign Currency Act (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju, Official Gazette no. 52/21) with a view to implementing the 2018 Cash Control Regulation (see paragraph 42 below). The Amendments abolished confiscation as a sanction for the administrative offence of failing to declare cash exceeding EUR 10,000 when entering or leaving the European Union through Croatia. The maximum amount of fine for that offence was increased to HRK 100,000, and to HRK 1,000,000 for aggravated forms of the offence. The Amendments however provide that the fine must be lower than 60% of undeclared cash.

  1. Prevention of Money Laundering and Financing of Terrorism Act

38.  Section 74(1) of the Prevention of Money Laundering and Financing of Terrorism Act (Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, Official Gazette no. 87/08 with subsequent amendments), reads:

“Customs [authorities]... shall immediately, or within three days of the transfer at the latest, inform the Office [for the Prevention of Money Laundering] of any declared transfer across the State border of cash or cheques in domestic or foreign currency of a value, in HRK equivalent, of EUR 10,000 or more ...”

  1. The Criminal Procedure Act

39.  The relevant provisions of the Criminal Procedure Act (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette no. 152/08 with subsequent amendments), which has been in force since 1 September 2011, read as follows:

Section 502(2)

“Criminal proceedings shall also be reopened if a request for reopening was submitted on the basis of a final judgment of the European Court of Human Rights whereby a violation of the rights and freedoms under the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms had been found, if that violation of the Convention had affected the outcome of the proceedings, and the violation or its consequences can be remedied in the reopened proceedings. In a decision allowing the reopening of the criminal proceedings the court shall order that the proceedings be returned to the stage of proceedings before the indictment panel or to the trial stage, the appellate stage, or the stage upon extraordinary legal remedies.”

Section 509

“(1)  The Principal State Attorney may lodge a request for the protection of legality against final judicial decisions if the law has been breached.

(2)  The Principal State Attorney shall lodge a request for the protection of legality against a judicial decision adopted in [criminal] proceedings in a manner which constitutes a violation of fundamental human rights and freedoms guaranteed by the Constitution, international law or [primary] legislation.

(3)  ...”

  1. Relevant European Union law and practice
    1. Charter of Fundamental Rights of the European Union

40.  The relevant provision of the Charter of Fundamental Rights of the European Union provide as follows.

Article 49

Principles of legality and proportionality of criminal offences and penalties

“...

3.   The severity of penalties must not be disproportionate to the criminal offence.”

  1. Relevant regulations

41.  The relevant Articles of Regulation (EC) No. 1889/2005 of the European Parliament and of the Council [of the European Union] of 26 October 2005 on controls of cash entering or leaving the Community (hereafter “the 2005 Cash Control Regulation”) are reproduced in the Boljević case (cited above, § 20).

42.  That Regulation was superseded by Regulation (EU) No. 2018/1672 of the European Parliament and of the Council [of the European Union] of 23 October 2018 on controls on cash entering or leaving the Union and repealing Regulation (EC) No 1889/2005 (hereafter “the 2018 Cash Control Regulation”). This new Regulation should apply from 3 June 2021. The relevant part of the preamble of that Regulation reads as follows:

“(35)  In order to encourage compliance and deter circumvention, Member States should introduce penalties for non-compliance with the obligations to declare or disclose cash. Those penalties should apply only to the failure to declare or disclose cash under this Regulation and should not take into account the potential criminal activity associated with the cash, which may be the object of further investigation and measures that fall outside the scope of this Regulation. Those penalties should be effective, proportionate and dissuasive, and should not go beyond what is required to encourage compliance. Penalties introduced by Member States should have an equivalent deterrent effect across the Union on the infringement of this Regulation.”

The relevant provisions of that Regulation read:

Article 3

Obligation to disclose accompanied cash

“1.  Carriers who carry cash of a value of EUR 10 000 or more shall declare that cash to the competent authorities of the Member State through which they are entering or leaving the Union and make it available to them for control. The obligation to declare cash shall not be deemed to be fulfilled if the information provided is incorrect or incomplete or if the cash is not made available for control.

2. ...”

Article 7

Temporary detention of cash by competent authorities

“1.   The competent authorities may temporarily detain cash by means of an administrative decision in accordance with the conditions laid down in national law where:

(a)  the obligation to declare accompanied cash under Article 3 or the obligation to disclose unaccompanied cash under Article 4 has not been fulfilled; or

(b)  there are indications that the cash, irrespective of the amount, is related to criminal activity.

2.   The administrative decision referred to in paragraph 1 shall be subject to an effective remedy in accordance with procedures provided for in national law. ...

3. The period of temporary detention shall be strictly limited under national law to the time required for competent authorities to determine whether the circumstances of the case warrant further detention. The period of temporary detention shall not exceed 30 days. After the competent authorities carry out a thorough assessment of the necessity and proportionality of a further temporary detention, they may decide to extend the period of temporary detention to a maximum of 90 days.

Where no determination is made regarding further detention of the cash within that period or if a determination is made that the circumstances of the case do not warrant further detention, the cash shall be immediately released to ... the person from whom the cash was temporarily detained ...”

Article 14

Penalties

“Each Member State shall introduce penalties which shall apply in the event of failure to comply with the obligation to declare accompanied cash laid down in Article 3 or the obligation to disclose unaccompanied cash laid down in Article 4. Such penalties shall be effective, proportionate and dissuasive.”

  1. Relevant case-law of the Court of Justice of the European Union

43.  Upon requests for preliminary ruling by national courts, the Court of Justice of the European Union (CJEU) dealt with several cases which concerned interpretation and application of the 2005 Cash Control Regulation (see paragraph 41 above).

44.  In Chmielewski (C-255/14, 16 July 2015, EU:C:2015:475) the CJEU held that in the light of the nature of the infringement concerned, namely a breach of the obligation to declare laid down in Article 3 of the 2005 Cash Control Regulation, a fine equivalent to 60% of the amount of undeclared cash, where that amount is more than EUR 50,000, did not seem to be proportionate (§ 30). In that regard, it noted that the penalty provided for in Article 9 of Regulation No. 1889/2005 did not seek to penalise possible fraudulent or unlawful activities, but solely a breach of the obligation to declare laid down in Article 3 of the Regulation (§ 31). The CJEU also noted that Article 4 § 2 of the Regulation provided for the possibility to detain, by administrative decision, cash which had not been declared, in order, among other things, to allow the competent authorities to carry out the necessary checks relating to the provenance of that cash and its intended use and destination (§ 33).

45.  After the Chmielewski judgment (see paragraph 44 above) the CJEU had to rule in five other cases on the proportionality of a penalty imposed for the failure to declare cash to customs. In Lu Zheng (C-190/17, 31 May 2018, EU:C:2018:357) the CJEU found that a fine which may be imposed in up to double the amount of the undeclared amount could not be considered proportionate. In Pinzaru and Cirstinoiu (C-707/17, 12 July 2018, EU:C:2018:574) and in AK and EP (C-335/18 and C-336/18, 30 January 2019, EU:C:2019:92) it found disproportionate the confiscation of the entire undeclared amount, in addition to a prison sentence of up to six or five years imprisonment respectively and a fine which may be up to respectively the double or the fifth of the undeclared amount. In Mitnitsa Burgas (C-652/18, 3 October 2019, EU:C:2019:818) it found disproportionate the confiscation of the entire undeclared amount in addition to a fine of about EUR 500. In Direcţia Generală Regională a Finanţelor Publice Bucureşti (C-679/19, 19 December 2019, EU:C:2019:1109) the CJEU found disproportionate the confiscation of the undeclared amount exceeding EUR 10,000 in addition to a fine of about EUR 630.

46.  The relevant part of the CJEU’s judgment in the Lu Zheng case reads as follows:

“18 ... the Tribunal Superior de Justicia de Madrid (Madrid High Court of Justice) decided to stay proceedings and to refer to the Court the following questions for a preliminary ruling:

‘(1) Must Article 9(1) of Regulation [No 1889/2005] be interpreted as precluding national legislation, such as that at issue in the main proceedings, which in order to penalise failure to comply with the obligation to declare under Article 3 of that regulation permits a fine to be imposed of up to double the value of the means of payment used?

(2) Must Article 9(1) of Regulation [No 1889/2005] be interpreted as precluding national legislation, such as that at issue in the main proceedings, which lays down as aggravating circumstances, in the case of failure to comply with the obligation to declare, lack of proof of the lawful origin of the means of payment and inconsistency between the activity carried on by the person concerned [and the amount of the movement]?

(3) ...

...

40  ...the principle of proportionality has to be observed, not only as regards the determination of factors constituting an infringement, but also the determination of the rules concerning the severity of fines and the assessment of the factors which may be taken into account in the fixing of those fines ...

41  In particular, the administrative or punitive measures permitted under national legislation must not go beyond what is necessary in order to attain the objectives legitimately pursued by that legislation (see, by analogy, judgment of 16 July 2015, Chmielewski, C‑255/14, EU:C:2015:475, paragraph 22).

42  In that context, the severity of the sanctions must be commensurate to the seriousness of the breaches for which they are imposed (see, by analogy, judgment of 16 July 2015, Chmielewski, C‑255/14, EU:C:2015:475, paragraph 23).

43  In that regard, it must be recalled that the Court held that, even though under Article 9(1) of Regulation No 1889/2005 Member States enjoy a margin of discretion concerning the choice of penalties which they adopt in order to ensure compliance with the obligation to declare laid down in Article 3 of that regulation, a fine corresponding to 60% of the undeclared cash sum, where that sum is greater than EUR 50 000, incurred for breach of that obligation, does not appear to be proportionate having regard to the nature of the infringement concerned. The Court held that such a fine goes beyond what is necessary in order to ensure compliance with that obligation and the fulfilment of the objectives pursued by that regulation, given that the penalty provided for in Article 9 does not seek to penalise possible fraudulent or unlawful activities, but solely a breach of that obligation (judgment of 16 July 2015, Chmielewski, C‑255/14, EU:C:2015:475, paragraphs 29 31).

44  In the present case, it must be held that Article 57(3) of Law 10/2010, like Article 9 of Regulation No 1889/2005, does not seek to penalise possible fraudulent or unlawful activities, but merely the infringement of the obligation to declare.

45  In addition, even if such a fine is calculated by taking into account certain aggravating circumstances, provided they comply with the principle of proportionality, the fact that the amount of the fine may be up to double the undeclared cash sum and that, in any event, as in the present case, the fine may be set at an amount corresponding to nearly 100% of that sum goes beyond what is necessary in order to ensure compliance with the obligation to declare.

46  In the light of all of the foregoing considerations, the answer to the first and second questions is that Articles 63 and 65 TFEU must be interpreted to the effect that they preclude legislation of a Member State, such as that at issue in the main proceedings, which provides that the failure to comply with an obligation to declare significant sums of cash entering or leaving the territory of that State is punishable with a fine which may be up to double the undeclared amount.”

47.  The relevant part of the CJEU’s judgment in the AK and EP case reads as follows:

“38  ... even if the breach of the obligation to declare is punished only by confiscation for the benefit of the State of the totality of the undeclared sum, in the absence of any custodial sentence or fine, such a measure would, in itself, go beyond the limits of what is necessary to ensure compliance with the reporting obligation. Having regard to the fact that the Court has already held that a fine the amount of which corresponds to 60% of the sum of undeclared cash imposed in the event of a breach of said obligation does not appear to be proportionate, taking into account the nature of the offence concerned, a more onerous measure, such as the confiscation for the benefit of the State of the entire undeclared sum, cannot a fortiori be regarded as being proportionate.

39 Finally, the confiscation of the undeclared sum for the benefit of the State, as provided for by the legislation at issue in the main proceedings, cannot be regarded as a detention measure within the meaning of Article 4, paragraph 2 of Regulation No 1889/2005. Indeed, it follows from points 27 and 29 of this ordinance that the retention measures referred to in that provision are mainly means making it possible to gather information on movements of cash, in order to verify that these are not carried out for unlawful purposes. However, according to the explanations provided by the referring courts, the confiscation order at issue in the main proceedings is compulsory and covers any unreported sum of money, regardless of its origin. As such, it is not a means of gathering information on the movement of cash, but a sanction, within the meaning of Article 9 of that Regulation.”

  1. Relevant Council of Europe instruments

48.  The relevant provisions of the Council of Europe Convention on Laundering, Search, Seizure and Confiscation of the Proceeds from Crime and on the Financing of Terrorism, as well as the relevant part of the Explanatory report to that Convention, are reproduced in the Boljević case (cited above, §§ 18-19).

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

49.  The applicant complained that the decision of the domestic authorities in the administrative-offence proceedings to confiscate NOK 530,000 from him for having failed to declare that sum to customs had been excessive and thus in violation of his right of property. He relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

  1. Admissibility
    1. The parties’ arguments

(a)  The Government

50.  The Government first noted that the applicant himself claimed that the money he had been carrying across the border had been his, his brother’s and his brother’s wife’s common earnings and savings. The Government also noted that he had not specified what part of the money at issue had belonged to him (see paragraph 9 above).

51.  The Government argued therefore that the applicant could not be considered a victim of the violation complained of in respect of the part of money which had not been his. They also considered that, in a situation where it was not possible to determine what share of a sum in dispute belonged to each owner, victim status could not be granted to a single coowner, but only to all of them together.

(b)  The applicant

52.  The applicant maintained that according to family tradition the money that had been earned and saved by its members belonged to all of them in unspecified shares (see paragraph 9 above). Notwithstanding that, the Government’s arguments were unfounded because the decisive fact was that the money had been confiscated from him (see paragraph 16 above).

  1. The Court’s assessment

53.  The Court reiterates that a person in possession of an item must be presumed to have a property right over it until proof to the contrary is adduced (see Ziaunys v. the Republic of Moldova, no. 42416/06, §§ 30-31, 11 February 2014, and Karapetyan v. Georgia, no. 61233/12, § 31, 15 October 2020). It is true that the applicant in the present case claimed that the confiscated money had not belonged only to him. However, it is not in dispute between the parties that at least some part of that money belonged to the applicant (see paragraphs 9, 18, 51 and 52 above). Therefore, it cannot be said that he was not a victim of the violation complained of (see Gorraiz Lizarraga and Others v. Spain, no. 62543/00, § 35, ECHR 2004III; Vallianatos and Others v. Greece [GC], nos. 29381/09 and 32684/09, § 47, ECHR 2013 (extracts)), and contrast with Telbis and Viziteu v. Romania, no. 47911/15, §§ 62-64, 26 June 2018; and Eliseev and Ruski Elitni Klub v. Serbia (dec.), no. 8144/07, §§ 33-34, ECHR 10 July 2018).

54.  The Court further notes that the application is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)  The applicant

55.  The applicant argued that there had been no valid reason to confiscate from him the amount of NOK 530,000. He stated that he had not committed the administrative offence in question wilfully but only through negligence and that at the critical moment, at the police officer’s request, he had taken out and showed all the money that he had been carrying with him. He further claimed that he had proved the lawful origin and intended use of the money in question by submitting evidence in this connection, that is to say business documentation of the companies in which he and his brother had shares and had been employed, bank statements and a preliminary agreement on the purchase of a plot of land in Kosovo.

56.  As regards the criminal proceedings for money laundering instituted against him in Norway, the applicant pointed to the fact that the money transfers in the case had concerned periods between 14 and 22 August 2013 and between 10 July and 11 November 2014. Therefore, there was no temporal link between those transactions and the money he had been carrying with him across the Croatian border in March 2011 (see paragraph 6 above). For that reason, there were no indications that the confiscated money had been acquired illegally or that the money at issue had been intended for illegal purposes.

(b)  The Government

57.  The Government admitted that there had been an interference with the applicant’s right of property when the domestic authorities had confiscated NOK 530,000 from him (see paragraph 16 above). However, the interference had been lawful and had pursued a legitimate aim.

58.  As to the proportionality, the Government first pointed out that, when applying the confiscation measure, the domestic authorities had found that the applicant should have been aware of his obligation to declare cash when crossing State borders with such a large amount of money (see paragraph 17 above). In line with that assumption, the Government emphasised that the applicant’s conduct, in particular his failure to get acquainted with the relevant customs regulations, had contributed to the alleged violation.

59.  Secondly, the Government maintained that, in general, the key element in deciding whether to confiscate a sum of money in full or in part was whether statements by the accused concerning the legitimate source, destination and actual owner of the money were supported by relevant documents. Where the legitimate origin, intention and actual owner of the cash had not been determined, it could not be deemed that there were circumstances justifying the return of the money.

60.  In the applicant’s case the domestic authorities found that he had not proved that the source and destination of the money in question had been legitimate. Therefore, there had been no mitigating circumstances which would have justified the return of the entire undeclared amount of foreign currency (see paragraph 34 above). In particular, after having examined the documentation and financial transactions linked to the applicant’s and his brother’s bank accounts, the domestic authorities found that he and his family members could not have saved the entire amount he had been carrying with him. Also, the amount at issue would not have been sufficient to buy the property for which the money had been intended to be used.

61.  Thirdly, in the Government’s view, the fact that a considerable part of the confiscated money had actually been returned to the applicant suggested that the measure applied had been proportional (see paragraph 16 above).

62.  Lastly, the Government distinguished the present case from the case of Gabrić where the lawful origin of the money had not been in dispute (see Gabrić, cited above, § 37). In the instant case, not only had the applicant been unable to prove the lawful source of the money, but also traces of drugs had been found on him, on his items and in his vehicle (see paragraph 7 above). Besides, the Croatian authorities had been informed of his alleged criminal activities for which he was known to the Norwegian police (see paragraphs 11 and 12 above). Moreover, after the events of 13 March 2011 the applicant had been convicted in Norway of money laundering and sentenced to imprisonment.

  1. The Court’s assessment

(a)  As to whether there was an interference with the applicant’s right to property

63.  The Court reiterates that a person in possession of an item must be presumed to have a property right over it until proof to the contrary is adduced (see paragraph 53 above and the cases cited therein). Since the applicant claimed joint ownership of the amount he had been carrying across the border without specifying his exact share (see paragraph 52 above), and given that the domestic authorities did not elucidate which part of that money belonged to him, the Court considers that the “possession“ in the present case is the entire sum confiscated from the applicant (see, mutatis mutandisKoval and Others v. Ukraine, no. 22429/05, §§ 121 and 126-127, 15 November 2012, and contrast with Karapetyan, cited above, § 31, where the applicant claimed that she was the owner of a specific part of the confiscated sum, and where the Court therefore held that the alleged “possession” was only the amount she had claimed as her own).

64.  The Court notes that it has already dealt with cases raising similar issues under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see, for example, Ismayilov v. Russia, no. 30352/03, 6 November 2008; Gabrić, cited above; Grifhorst v. France, no. 28336/02, 26 February 2009; Moon v. France, no. 39973/03, 9 July 2009; Boljević, cited above; and Sadocha v. Ukraine, no. 77508/11, 11 July 2019).

65.  The Court further notes that it is not in dispute between the parties that the confiscation in question constituted an interference with the applicant’s right of property (see paragraphs 55 and 57 above). It sees no reason to hold otherwise.

66.  As regards the issue as to which of the rules of Article 1 of Protocol No. 1 applies, the Court reiterates its consistent approach that a confiscation measure, even though it does involve a deprivation of possessions, nevertheless constitutes control of the use of property within the meaning of the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see Boljević, cited above, § 38 and the cases cited therein).

(b)  As to whether the interference was justified

(i)     Lawfulness of the interference

67.  As to the lawfulness of the interference, the Court notes that the confiscation measure in the present case had a legal basis in domestic law, specifically in the relevant provisions of the Administrative Offences Act, the Foreign Currency Act and the Prevention of Money Laundering Act (see paragraphs 8, 29, 34 and 38 above).

68.  In that regard, the Court observes that protective measures, which are applicable to perpetrators of administrative offences and prescribed by the Administrative Offences Act or by other legislation, are regarded as sanctions under domestic law (see section 5 of the Administrative Offences Act cited in paragraph 29 above, as well as paragraph 30 above). One of those sanctions – the confiscation of objects of an administrative offence – may, in certain cases defined by law, be prescribed as compulsory (see section 57(2) of the Administrative Offences Act cited in paragraph 29 above). Accordingly, the Foreign Currency Act prescribes two types of sanctions for the administrative offence of failure to declare cash to the customs authorities: a fine and compulsory confiscation of the entire amount of cash which should have been declared. It is only in particularly justified situations where there are special mitigating circumstances that the domestic authorities can decide that the cash which was the object of the administrative offence shall not be confiscated or shall be confiscated only in part (see paragraph 34 above).

69.  The Court further reiterates that the existence of a legal basis is not in itself sufficient to satisfy the principle of lawfulness. When speaking of “law”, Article 1 of Protocol No. 1 alludes to a concept which comprises statutory law as well as case-law and implies qualitative requirements, notably those of accessibility and foreseeability (see, for example, Brezovec v. Croatia, no. 13488/07, § 60, 29 March 2011, with further references to Mullai and Others v. Albania, no. 9074/07, § 113, 23 March 2010; Špaček, s.r.o. v. the Czech Republic, no. 26449/95, § 54, 9 November 1999; and Carbonara and Ventura v. Italy, no. 24638/94, § 64, ECHR 2000‑VI). These qualitative requirements must be satisfied as regards both the definition of an offence and the penalty the offence carries (see Del Río Prada v. Spain [GC], no. 42750/09, § 91, ECHR 2013) which, inter alia, means that offences and the relevant penalties must be clearly defined by law (see Coëme and Others v. Belgium, nos. 32492/96 and 4 others, § 145, ECHR 2000VII).

70.  In particular, the law is “foreseeable” when an individual is able – if need be with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail and when it indicates the scope of discretion conferred on competent authorities and the manner of its exercise with sufficient clarity to give the individual adequate protection against arbitrary interferences (see, for example, Selahattin Demirtaş v. Turkey (no. 2) [GC], no. 14305/17, § 249, 22 December 2020; Ljaskaj v. Croatia, no. 58630/11, § 65, 20 December 2016, and Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, § 141 and 143, ECHR 2012).

71.  Turning to the present case the Court notes that paragraph 1 of section 69 of the Foreign Currency Act provides for compulsory confiscation of the entire sum which the perpetrator failed to declare when crossing the border (see paragraph 34 above). That sanction – for a mere failure to declare – is at odds with the requirement existing in many Contracting States that penalties in order to be lawful must not be disproportionate to the offence (see paragraph 40 above). The Court reiterates that, in order to be proportionate, the severity of sanction should correspond to the gravity of the offence it is designed to punish – in the instant case, the failure to comply with the declaration requirement – rather than to the gravity of any presumed infringement which has not actually been established, such as an offence of drug trafficking, money laundering or tax evasion (see Gabrić, cited above, § 39, and Boljević, cited above, § 44 and the cases cited therein; see also the case-law of the Croatian Constitutional Court cited in paragraph 36 above).

72.  In this connection, the Court also takes note of the relevant European Union law, namely of:

- the case-law of the Court of Justice of the European Union, according to which the 2005 Cash Control Regulation does not seek to penalise possible fraudulent or unlawful activities, but solely a breach of the obligation to declare (see paragraphs 41, 44 and 46-47 above), and

- the preamble of the 2018 Cash Control Regulation, which explicitly states that penalties for non-compliance with the obligations to declare or disclose cash should not take into account the potential criminal activity associated with the cash (see paragraph 42 above).

73.  However, a seemingly absolute and severe character of the confiscation sanction prescribed in paragraph 1 of section 69 of the Foreign Currency Act is made relative by paragraph 4 of the same section. That provision states that in particularly justified situations where special mitigating circumstances exist, the relevant authority may decide not to order confiscation at all or order only a partial confiscation (see paragraph 34 above). The Court cannot but note that paragraph 4 does not provide any indication as to what kind of situations could be considered justified, or which circumstances could be regarded as specially mitigating. In that way the provision in question leaves a broad discretion to the relevant authorities, without setting out any criteria for its exercise.

74.  Since the provision in question does not indicate the manner of exercise of discretion conferred on competent authorities, it may be argued that it does not provide adequate protection against arbitrary interferences (see paragraph 70 above). This would make confiscations based on section 69 of the Foreign Currency Act unforeseeable given that foreseeability of the law also requires that a rule must provide protection against arbitrary interferences by public authorities (see paragraph 70 above).

75.  However, many laws are more or less vague, and their interpretation and application are a question of practice (see Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano, cited above, § 141 with further references). No matter how clearly drafted a legal provision may be there is an inevitable element of judicial interpretation. There will always be a need for elucidation of doubtful points and for adaptation to changing circumstances. It is also to be noted that, in the context of Article 7 of the Convention, the Court has held that even the strict requirements of that Article cannot be read as outlawing the gradual clarification of the rules of criminal liability through judicial interpretation from case to case, provided that the resultant development is consistent with the essence of the offence and could reasonably be foreseen (see, among many other authorities, Del Río Prada, cited above, § 93).

76.  Moreover, the Court’s task is not to review domestic law in abstracto, but to determine whether the manner in which it was applied to, or affected the applicant gave rise to a violation of the Convention (see, for example, Karapetyan, cited above, § 36).

77.  In the present case the relevant Ministry applied the confiscation measure because the applicant had failed to prove that the source of the entire amount and its intended use had been legitimate (see paragraph 18 above). The Constitutional Court also based its decision to dismiss the applicant’s constitutional complaint on the fact that he had not proved the lawful origin of the cash (see paragraph 21 above).

78.  These reasons for applying the confiscation measure seem to suggest that the domestic authorities were concerned with the question whether the applicant lawfully possessed the money or, at least could prove its lawful origin. It would therefore appear that for those authorities this sanction was dependent on the failure to provide proof of those matters, even though the administrative offence for which the applicant was convicted and for which the said sanction was imposed consisted of a mere failure to declare the cash at the border (see section 40(1) of the Foreign Currency Act cited in paragraph 34 above).

79.  Having regard to the reasons given in other similar cases (see Boljević, cited above, §§ 11, 13 and 15, and Tilocca, cited above, §§ 12-14, 16 and 18), the reasoning of the domestic authorities in the present case reflects the approach which seems to have been widely accepted by those authorities at that time, namely, that the origin of the money and its intended use were relevant, if not the main, criteria for deciding whether or not to order confiscation and, if so, to what extent, although the law itself has not laid down these as relevant criteria. In particular, in the Tilocca case, the domestic authorities held that the origin of the money which the applicant had failed to declare was irrelevant in relation to the commission of the offence or for the imposition of the fine but was relevant in relation to the confiscation (see Tilocca, cited above, § 12).

80.  In the Court’s view, using those criteria for imposing confiscation is inconsistent with the essence of the offence (see paragraph 75 above).

81.  In these circumstances the Court finds that in the situation such as the one in the present case where the relevant legislation failed to prescribe upper limits on the amount subject to confiscation and conferred wide discretion to the relevant authorities without setting out any criteria for its exercise, and where the criteria used by those authorities when imposing the confiscation measure where inconsistent with the essence of the offence, the interference with the applicant’s right of property can be seen as failing to meet the qualitative requirement of foreseeability. However, in the Court’s opinion, those elements and the consequences that they entail from the point of view of compliance with Article 1 of Protocol No. 1 are material considerations to be taken into account in the assessment of whether the national authorities, when applying the contested measure, struck a fair balance between the interests involved. Accordingly, the Court considers that it may leave open the issue of foreseeability and, consequently, the lawfulness of the impugned interference. Moreover, in the present case the Court finds it appropriate to do so because the confiscation measure was in the meantime abolished by the recent legislative changes (see paragraph 37 above).

(ii)    Aim in the general interest

82.  The Court observes that States have a legitimate interest and also a duty, by virtue of various international treaties, to implement measures to detect and monitor the movement of cash across their borders, since large amounts of cash may be used for money laundering, drug trafficking, financing terrorism or organised crime, tax evasion or the commission of other serious financial offences. The general declaration requirement applicable to any individual crossing the State border prevents cash from entering or leaving the country undetected and the confiscation measure in which the failure to declare cash to the customs authorities results is part of the general regulatory scheme designed to combat those offences. The Court therefore considers that the confiscation measure conformed to the general interest of the community (see Sadocha, cited above, § 26, and Karapetyan, cited above, § 34).

83.  Accordingly, the remaining question for the Court to determine is whether there was a reasonable relationship of proportionality between the means employed by the authorities to achieve that aim and the protection of the applicant’s right to the peaceful enjoyment of his possessions.

(iii)  Proportionality of the interference

84.  As already stated above (see paragraph 71 above), in order to be proportionate, the severity of sanctions must be commensurate to the seriousness of the breaches for which they are imposed (see Gabrić, cited above, § 39, and Boljević, cited above, § 44 and the cases cited therein). The principle of proportionality has to be observed not only as regards the determination of the rules concerning the severity of sanctions but also the assessment of the factors which may be taken into account in the fixing of the sanction (compare with paragraph 40 of the judgment of the CJEU in the Lu Zheng case, cited in paragraph 46 above).

85.  In this connection, the Court first reiterates that in Gabrić and Boljević cases it found that the decision to confiscate the entire undeclared amounts, that is to say 20,000 German marks and EUR 180,000, respectively, from the applicants had been disproportionate. In the Boljević case the Court did so even though the applicant had failed to prove the lawful source and destination of the money he had been carrying across the border (see Gabrić, cited above, §§ 35-40, and Boljević, cited above, §§ 4146).

86.  In both cases, the Court attached weight to the fact that the act of bringing foreign currency in cash into Croatia was not illegal under Croatian law. On the contrary, it was expressly allowed under the provisions of the Foreign Currency Act. In addition, the sum which could be legally transferred, or physically carried across the Croatian border, was not in principle restricted (see paragraph 34 above; see also Gabrić, cited above, § 36, and Boljević, cited above, § 42). For these reasons, the Court distinguished these cases from certain other cases in which the confiscation measure applied either to goods whose importation had been prohibited or to vehicles used for transporting prohibited substances or trafficking in human beings (see the cases referred to in Ismayilov, cited above, § 35; Gabrić, cited above, § 36, and Grifhorst, cited above, § 99).

87.  The Court also took into account the fact that the applicants did not have a criminal record and that they had not been suspected of, or charged with, any criminal offence before (see Gabrić, cited above, § 38) or after the incident at issue (see Boljević, cited above, § 43). More importantly, the applicants were not criminally convicted or even prosecuted for failing to declare the money in question, as doing so did not amount to a criminal offence but only to an administrative offence, which is considered to be considerably less serious (see Gabrić, cited above, § 38, and Boljević, cited above, § 43).

88.  Turning to the present case, the Court notes that even though the Norwegian authorities stated that the applicant was known to them for some alleged criminal activities, they also confirmed that he had not had a criminal record prior to the events of 13 March 2011 and that the criminal proceedings which had been instituted against him had been discontinued for lack of evidence (see paragraphs 11 and 12 above, and, mutatis mutandisGabrić, cited above, § 38).

89.  The Court also notes that the Government did not submit any judgments of the Norwegian courts to support their claim that the applicant had been convicted of money laundering after he had failed to declare cash to the Croatian authorities (see paragraph 28 above). However, even assuming that that was true, it is evident from the Oslo State Attorney’s request of 5 March 2015 that the charges of money laundering and tax evasion against the applicant concerned financial transactions which occurred some two years after the events at the Croatian border (see paragraph 24 above). Therefore, the Court accepts the applicant’s argument that there were no indications that the money which had been partly confiscated from him by the Croatian authorities had been obtained through criminal activities for which he had allegedly been convicted in Norway (see paragraphs 27 and 56 above).

90.  In addition, when applying the confiscation measure, the domestic authorities did not take into consideration the applicant’s alleged involvement in criminal activities in Norway. Nor did they rely on the fact that traces of drugs had been detected on him and his possessions on the critical date (see paragraphs 16 and 18 above).

91.  In this connection, the Court observes that the domestic authorities first temporarily seized the entire undeclared sum of money (see paragraphs 6 and 29 above), the purpose of which was to enable them to determine whether the applicant committed only the administrative offence of failure to declare cash, or also a criminal offence such as money laundering. Even though they established in the administrative offence proceedings that the applicant failed to prove that the source of the entire amount and its intended use had been legitimate, no criminal proceedings had been instituted against him for money laundering. It thus follows that the confiscation sanction (in addition to the fine) had been imposed on the applicant solely for his failure to declare the money to customs, which is considered a less serious offence (see, mutatis mutandisGabrić, cited above, § 38, and Boljević, cited above, § 43).

92.  In addition, the harm that the applicant might have caused to the authorities was minor: he had not avoided customs duties or any other levies or caused any other pecuniary damage to the State. Had the amount gone undetected, the Croatian authorities would have only been deprived of the information that the money had passed through Croatia (see Ismayilov, cited above, § 38).

93.  Furthermore, the Court notes that the maximum fine for the administrative offence in question was HRK 50,000 (which was approximately EUR 6,600 at the time) and that the applicant was fined with HRK 5,000 (which was approximately EUR 660 at the time), that is, the minimum fine (see paragraphs 16 and 34 above). Comparing the gravity of the defendant’s offence to the confiscation of NOK 530,000 (approximately EUR 66,200 at the time) the Court finds that confiscated amount was substantially disproportionate to the offence. The fact that around 50% of the money initially seized from the applicant was returned to him (see paragraphs 6 and 16 above) cannot alter this conclusion.

94.  Accordingly, there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

95.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

96.  The applicant claimed NOK 530,000 in respect of pecuniary damage and EUR 1,000 in respect of non-pecuniary damage.

97.  The Government contested these claims.

98.  The Court first notes that, having regard to section 82(3) of the Administrative Offences Act (see paragraph 31 above), the applicant can now, relying on sections 214-216 of the same Act (see paragraph 32 above) in conjunction with section 502(1) of the Criminal Procedure Act (see paragraph 39 above), file a request for reopening of the administrative offence proceedings in respect of which the Court has found a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see Žaja v. Croatia, no. 37462/09, § 114, 4 October 2016). The Court also notes that under section 220 of the Administrative Offences Act (see paragraph 33 above), in conjunction with section 509 of the Criminal Procedure Act (see paragraph 39 above), the State Attorney must lodge a request for the protection of legality if a judicial decision adopted in administrative offence proceedings has entailed a violation of human rights (ibid.).

99.  The applicant claimed that the money confiscated from him was his, his brother’s and his brother’s wife’s common earnings and savings without specifying what part of the confiscated money had actually belonged to him (see paragraph 52 above). For that reason, the Court considers that in the present case the most appropriate way of redressing the violation found would be to reopen the proceedings complained of.

100.  In the light of the foregoing considerations, the Court rejects the applicant’s claim for pecuniary damage.

101.  As regards non-pecuniary damage, the Court considers that in the circumstances of the present case the finding of a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention constitutes in itself sufficient just satisfaction (see in that sense Gabrić, cited above, § 49, and Boljević, cited above, § 54).

  1. Costs and expenses

102.  The applicant also claimed EUR 11,900 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 5,100 for those incurred before the Court.

103.  The Government contested these claims.

104.  Regard being had to the documents in its possession and to its case-law, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 3,000 for the costs of the proceedings before the Court.

105.  As regards the claim for costs and expenses in the domestic proceedings, the Court is of the opinion that it must be rejected, given that the applicant will be able to have those costs reimbursed should the proceedings complained of be reopened (see, for example, Stojanović v. Croatia, no. 23160/09, § 84, 19 September 2013).

  1. Default interest

106.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
  3. Holds that the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction for the non-pecuniary damage sustained by the applicant;
  4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 3,000 (three thousand euros) in respect of costs and expenses, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement, plus any tax that may be chargeable to the applicant;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 24 June 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener              Krzysztof Wojtyczek
 Registrar                          President


[1] All reference to Kosovo, whether to the territory, institutions or population, in this text shall be understood in full compliance with the United Nations Security Council Resolution 1244 and without prejudice to the status of Kosovo.

 

 

Povezana praksa međunarodnih tela

Evropski sud za ljudska prava 43492/11 Boljević protiv Hrvatske   31.01.2017.

U presudi Imeri protiv Hrvatske (br. 77668/14), Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) se pozvao na svoju prethodnu praksu, uključujući presudu Boljević protiv Hrvatske (br. 43492/11), kako bi utvrdio da je konfiskacija novca prilikom prelaska granice predstavljala nesrazmerno mešanje u pravo na imovinu podnositelja predstavke.

 

Sud je naglasio da, iako države imaju pravo da regulišu i kontrolišu unos gotovine, mere moraju biti u skladu sa zakonom, imati legitiman cilj i biti proporcionalne. U konkretnom slučaju, Sud je smatrao da je konfiskacija bila nesrazmerna, jer je podnosilac predstavke bio kažnjen zbog neispunjavanja administrativne obaveze, dok nije bilo dokaza o nezakonitom poreklu novca ili nameri za pranje novca.

LINK na PRESUDU / ODLUKU

Povezana praksa međunarodnih tela

Evropski sud za ljudska prava 9702/04 Gabrić protiv Hrvatske   05.02.2009.

U presudi Imeri protiv Hrvatske (br. 77668/14), Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) se pozvao na svoju prethodnu praksu, uključujući presudu Gabrić protiv Hrvatske (br. 9702/04), kako bi utvrdio da je konfiskacija novca prilikom prelaska granice predstavljala nesrazmerno mešanje u pravo na imovinu podnositelja predstavke.

 

Sud je naglasio da, iako države imaju pravo da regulišu i kontrolišu unos gotovine, mere moraju biti u skladu sa zakonom, imati legitiman cilj i biti proporcionalne. U konkretnom slučaju, Sud je smatrao da je konfiskacija bila nesrazmerna, jer je podnosilac predstavke bio kažnjen zbog neispunjavanja administrativne obaveze, dok nije bilo dokaza o nezakonitom poreklu novca ili nameri za pranje novca.

 

Ova presuda potvrđuje prethodnu praksu Suda u Gabrić protiv Hrvatske, gde je takođe utvrđeno da konfiskacija novca bez dovoljno jasne i predvidljive pravne osnove predstavlja povredu prava na imovinu.

LINK na PRESUDU / ODLUKU
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude