Moskalj protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
60272/21
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
15.10.2024
Članovi
6
6-1
41
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
Srazmernost
Tematske ključne reči
građanski postupak
nematerijalna šteta
pravo na pravično suđenje
advokatska tarifa i advokatski troškovi
sudski troškovi
VS deskriptori
1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
1.6.4 Pristup sudu
1.15 Član 41. - pravično zadovoljenje
1.15.1 Naknada nematerijalne i materijalne štete
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Predmet se odnosi na odluku Ustavnog suda Hrvatske kojom je podnosiocu prijave, Alki Moskalj, dodeljena naknada za prekomerno dugo trajanje postupka, ali joj je odbijen zahtev za nadoknadu troškova pravnog zastupanja koji su premašili iznos dodeljene naknade.

Ustavni sud je podnosiocu dodelio 5.000 HRK (oko 664 evra) kao naknadu za prekomerno trajanje izvršnog postupka u kojem je podnosilac pokušavala da ostvari svoje ranije sudsko pravo u vezi sa starateljstvom ili susretima sa detetom, odnosno da se sprovede odluka domaćeg suda.

Međutim, zahtev za nadoknadu troškova izrade ustavne tužbe, koji je iznosio 6.125 HRK (oko 813 evra), kao i troškove prethodnih pravnih lekova za ostvarivanje prava, koji su iznosili 2.500 HRK (oko 332 evra), odbijen je.

Podnosilac se žalila na povredu člana 6 § 1 Konvencije (pravo na pristup sudu) i člana 13 (pravo na efikasno pravno sredstvo), tvrdeći da je odbijanje nadoknade troškova pravnog zastupanja imalo odvraćajući efekat na ostvarivanje prava na pristup sudu i učinilo prethodne pravne lekove neefikasnim. Takođe, podnosilac se pozvala na član 1 Protokola br. 1 (zaštita imovine), smatrajući da odbijanje nadoknade povređuje njeno pravo na mirno uživanje imovine.

Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da odbijanje nadoknade troškova pravnog zastupanja, koji su premašili iznos naknade za prekomerno trajanje postupka, može imati odvraćajući efekat na pravo pristupa sudu i time čini pravni lek neefikasnim. Sud je zaključio da je došlo do povrede prava podnosilaca prijave u smislu člana 6 § 1 Konvencije.

Odluka naglašava da države imaju obavezu da osiguraju da postupci za ostvarivanje prava ne budu obeshrabrujući zbog finansijskih prepreka, naročito kada se radi o ostvarivanju prava na pristup sudu i efikasnih pravnih lekova.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET MOSKALJ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 60272/21)

PRESUDA

Članak 6. stavak 1. (građanski aspekt) • Pristup sudu • Odluka Ustavnog suda kojom je dosuđena naknada zbog prekomjerne duljine trajanja ovršnog postupka, ali su odbijeni troškovi zastupanja po odvjetniku za ustavnu tužbu i pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku • Samo troškovi ustavne tužbe premašili su dosuđenu naknadu • Nepostojanje dostatno uvjerljivih razloga • Troškovi postupka nisu bili nepotrebni • Nerazmjerno ograničenje pristupa sudu

Pripremilo Tajništvo. Nije obvezujuće za Sud.

STRASBOURG

15. listopada 2024.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Moskalj protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Arnfinn Bårdsen, predsjednik,
Jovan Ilievski,
Pauliine Koskelo,
Saadet Yüksel,
Diana Sârcu,
Davor Derenčinović,
Gediminas Sagatys, suci, i
Dorothee von Arnim, zamjenica tajnika odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 60272/21) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Alka Moskalj („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 7. prosinca 2021., odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o zahtjevu, očitovanja stranaka, nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 17. rujna 2024., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Zahtjev se odnosi na odluku domaćih sudova da podnositeljici zahtjeva dosude naknadu za prekomjernu duljinu trajanja postupka, ali da odbiju dosuditi joj troškove zastupanja po odvjetniku, koji su premašili iznos te naknade. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je zbog povrede svojih prava na temelju članka 6. stavka 1. i članka 13. Konvencije, kao i na temelju članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

ČINJENICE

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1971. godine i živi u Zagrebu. Zastupala ju je gđa B. Ivanišević, odvjetnica u Zagrebu.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta može se sažeti kako slijedi.
  4. Presudom od 27. lipnja 2013. Općinski građanski sud u Zagrebu, među ostalim: (i) razveo je brak podnositeljice i njezina supruga D.M.-a; (ii) odlučio je da će njihov sin L.M., rođen 2005., živjeti s podnositeljicom; i (iii) D.M.-u je dodijelio prava pristupa (susreti i druženje).
  5. Dana 14. ožujka 2020., nakon što je tijekom vikenda ostvario prava na susrete i druženje, D.M. je zadržao njihova sina (koji je tada imao četrnaest i pol godina) u svojem domu i odbio vratiti ga podnositeljici.

I. OVRŠNI POSTUPAK I POVEZANI PARNIČNI POSTUPAK

A. Ovršni postupak

  1. Dana 24. lipnja 2020. podnositeljica zahtjeva podnijela je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu prijedlog za ovrhu navedene presude (vidi stavak 5. ove presude) radi predaje djeteta podnositeljici.
  2. Dana 19. listopada 2020. Općinski građanski sud zatražio je od nadležnog centra za socijalnu skrb da imenuje posebnog skrbnika L.M.-u i dostavi nalaz i mišljenje o svrsishodnosti vođenja ovršnog postupka i njegovu utjecaju na dijete. Nadležni centar za socijalnu skrb to je učinio 3. odnosno 5. studenoga 2020.
  3. Dana 19. studenoga 2020. sud je pozvao posebnu skrbnicu da se očituje o prijedlogu za ovrhu i obavijesti ga o mišljenju djeteta. Dana 27. siječnja 2021. posebna skrbnica to je učinila te je obavijestila sud da se L.M. protivi vraćanju podnositeljici, ali da želi s njom održavati redovite susrete i druženje.
  4. Dana 28. svibnja 2021. sud je donio rješenje o ovrsi naloživši predaju L.M.-a podnositeljici. Zatim je poslao predmet Općinskom sudu u Novom Zagrebu radi izvršenja rješenja jer je dijete živjelo s ocem na adresi na području za koje je teritorijalno nadležan taj sud.
  5. Dana 2. srpnja 2021. podnositeljičina odvjetnica obavijestila je taj sud da L.M. u tom trenutku boravi kod bake po ocu u Zadru. Dana 6. srpnja 2021. odvjetnica je obavijestila sud i o dvjema adresama na kojima L.M. boravi kad je u Zagrebu.
  6. Pokušaj da se rješenje izvrši na tim dvjema adresama 14. srpnja 2021. bio je neuspješan jer se podnositeljičina sina nije moglo pronaći na tim adresama. Dana 16. srpnja 2021. Općinski sud u Novom Zagrebu dostavio je spis predmeta Općinskom sudu u Zadru.
  7. Dana 31. kolovoza 2021. podnositeljica zahtjeva predložila je promjenu načina ovrhe na prijetnju kaznom zatvora D.M.-u ako ne postupi po rješenju o ovrsi i preda joj L.M.-a.
  8. Rješenjem od 23. rujna 2022., koje je Županijski sud u Splitu potvrdio 21. prosinca 2022., Općinski građanski sud u Zagrebu odbio je taj prijedlog utvrdivši da je u paralelnom parničnom postupku donesena privremena mjera kojom je privremeno promijenjen roditelj s kojim L.M. živi (vidi stavak 19. ove presude).
  9. Dana 5. studenoga 2021. nadležni centar za socijalnu skrb obavijestio je sud da je obavio razgovor s L.M.-om, koji je izjavio da bi se „cijela situacija mogla riješiti kad bi majka poštivala njegovu želju i ne bi ga silila da stanuje sa njim”.
  10. Dana 29. studenoga 2021. Općinski sud u Zadru obustavio je ovrhu nakon što je policija utvrdila da podnositeljičin sin ne boravi s bakom u Zadru (vidi stavak 11. ove presude). Predmet je vraćen Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
  11. Dana 14. kolovoza 2023. L.M. je navršio osamnaest godina i postao punoljetan. U skladu s tim, ovršni postupak postao je bespredmetan.

B. Parnični postupak

  1. U međuvremenu, dana 22. srpnja 2020. D.M. je podnio tužbu protiv podnositeljice zahtjeva Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tražeći izmjenu presude od 27. lipnja 2013. (vidi stavak 5. ove presude) u pogledu roditelja s kojim će dijete živjeti na način da L.M. živi s njim. Zatražio je i privremenu mjeru u tom smislu. Tvrdio je da su se okolnosti promijenile, među ostalim, jer su 10. rujna 2019. L.M. i podnositeljica došli u verbalni i fizički sukob zbog kojeg su oboje osuđeni za prekršaj nasilja u obitelji, nakon čega L.M. više nije htio živjeti s njom.
  2. Odlukom od 14. srpnja 2022., Općinski sud odobrio je privremenu mjeru koju je zatražio D.M. i odlučio da će L.M. privremeno živjeti s njim. Privremena mjera odmah je postala pravomoćna jer su se stranke odrekle prava na žalbu.
  3. Presudom od 18. travnja 2023. Općinski sud izmijenio je svoju presudu od 27. lipnja 2013. (vidi stavak 5. ove presude). Odlučio je da će L.M. živjeti s D.M.-om, a podnositeljici je dodijelio prava pristupa (susreti i druženje). Podnositeljica je podnijela žalbu.
  4. Dana 12. rujna 2023. Županijski sud u Puli odbio je podnositeljičinu žalbu i potvrdio je presudu Općinskog suda.

II. POSTUPCI POVODOM PRAVNIH SREDSTAVA ZA ZAŠTITU PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

A. „Pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka” na temelju Zakona o sudovima iz 2013.

  1. U međuvremenu, dana 16. prosinca 2020. podnositeljica zahtjeva, zastupana po odvjetnici, podnijela je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka” na temelju Zakona o sudovima iz 2013. (vidi stavke 40. – 41. ove presude), te je od predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu zatražila da ubrza gore navedeni ovršni postupak (vidi stavke 7. – 9. ove presude). Zatražila je i naknadu troškova odvjetnika za sastavljanje tog zahtjeva, koji su iznosili 1.250 hrvatskih kuna (HRK), što odgovara iznosu od 165,90 eura (EUR).
  2. Rješenjem od 24. prosinca 2020. predsjednica suda odbila je podnositeljičin zahtjev utvrdivši da  trajanje ovršnog postupka zbog kojeg prigovara nije premašilo razuman rok. Predsjednica je odbila i njezin zahtjev za naknadu troškova utvrdivši da troškovi nisu bili nužni i potrebni i da nije bilo pravne osnove za dosudu troška zahtjeva uzimajući u obzir mjerodavnu odredbu Zakona o vanparničnom postupku (vidi stavak 45. ove presude).
  3. Dana 19. siječnja 2021. podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu protiv tog rješenja i tražila naknadu troškova odvjetnika za sastavljanje te žalbe, u iznosu od 1.250 kuna (165,90 eura). Objasnila je da kao laik ne bi mogla sastaviti prvobitni zahtjev ili žalbu bez pomoći odvjetnika i da su stoga troškovi tih podnesaka nužno nastali.
  4. Rješenjem od 1. veljače 2021. Županijski sud u Zagrebu odbio je podnositeljičinu žalbu. Kad je riječ o troškovima, sud je smatrao da podnositeljica zahtjeva nije imala pravo na naknadu troškova jer su i njezin prvobitni zahtjev i njezina žalba bili neuspješni.

B. Prva ustavna tužba

  1. Dana 26. ožujka 2021. podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu [dalje u tekstu: Zakon o Ustavnom sudu] (vidi stavak 35. ove presude) prigovarajući prekomjernoj duljini trajanja gore navedenog ovršnog postupka. Zatražila je naknadu troškova zastupanja po odvjetniku koji su joj do tada nastali za podnošenje pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku na temelju Zakona o sudovima iz 2013. (vidi stavke 22. i 24. ove presude) i troškova koji su nastali za sastavljanje ustavne tužbe, koji su iznosili 6.125 kuna (812,93 eura).
  2. Odlukom od 2. lipnja 2021. Ustavni sud Republike Hrvatske: (i) utvrdio je povredu podnositeljičina prava na suđenje u razumnom roku i njezina prava na poštovanje obiteljskog života, koja su oba zajamčena hrvatskim Ustavom; (ii) dosudio joj je naknadu u iznosu od 5.000 kuna (663,61 euro); i (iii) naložio je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu da dovrši ovrhu u roku od trideset dana od objave njegove odluke u Narodnim novinama. Međutim, odbio je njezin zahtjev za naknadu troškova pozivajući se na članak 23. Zakona o Ustavnom sudu, kojim je predviđeno da, osim ako sud ne odluči drukčije, svaki sudionik u postupku pred njim snosi svoje troškove (vidi stavak 36. ove presude). Odluka Ustavnog suda objavljena je u Narodnim novinama 7. srpnja 2021.

C. Dopunsko pravno sredstvo na temelju Zakona o sudovima iz 2013.

  1. Dana 15. listopada 2021. podnositeljica zahtjeva podnijela je Županijskom sudu u Zagrebu zahtjev za isplatu primjerene naknade, „dopunsko (kombinirano odštetno-ubrzavajuće) pravno sredstvo” na temelju Zakona o sudovima iz 2013. (vidi stavke 40. i 42. ove presude). Prigovorila je da Općinski sud nije poštovao rok određen u odluci Ustavnog suda od 2. lipnja 2021. (vidi stavak 27. ove presude) i zatražila je od Županijskog suda da ubrza ovršni postupak i dosudi joj primjerenu naknadu. Dana 18. listopada 2021. zatražila je i naknadu troškova odvjetnika za sastavljanje tog zahtjeva, u iznosu od 1.250 kuna (165,90 eura), kao i troškova koji su joj nastali za podnošenje drugih pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku na temelju Zakona o sudovima iz 2013. (vidi stavke 22. – 25. ove presude). 
  2. Država je sudjelovala u tom postupku kao protustranka, zastupana po Državnom odvjetništvu, koje je tvrdilo da se zahtjev podnositeljice treba odbiti.
  3. Rješenjem od 13. travnja 2022. Županijski sud utvrdio je da je podnositeljičin zahtjev osnovan, naložio je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu da dovrši ovrhu u roku od trideset dana i dosudio joj je naknadu u iznosu od 2.500 kuna (331,81 euro). Međutim, odbio je njezin zahtjev za naknadu troškova utvrdivši da na temelju Zakona o sudskom vanparničnom postupku troškove snosi stranka u čijem je interesu postupak proveden (vidi stavak 45. ove presude).
  4. Podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske protiv tog rješenja tvrdeći da je iznos naknade prenizak. Prigovorila je i odluci o troškovima postupka.
  5. Rješenjem od 1. ožujka 2023. Vrhovni sud odbio je podnositeljičinu žalbu presudivši da je dosuđena naknada dostatna i da je odluka o troškovima postupka u skladu s paragrafom 20. Zakona o sudskom vanparničnom postupku (vidi stavak 45. ove presude).

D. Druga ustavna tužba

  1. U međuvremenu, dana 24. rujna 2021. podnositeljica zahtjeva podnijela je drugu ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu ponovno prigovarajući prekomjernoj duljini trajanja gore navedenog ovršnog postupka. Prigovorila je i povredi prava na pristup sudu te prava na mirno uživanje vlasništva jer je morala snositi troškove ranije ustavne tužbe, čime joj je nametnut prekomjeran financijski teret. Podnositeljica ovaj put nije zatražila od Ustavnog suda da joj dosudi naknadu troškova koji su joj nastali podnošenjem pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku na temelju Zakona o sudovima iz 2013. (vidi stavke 22. – 25.ove presude), ali je zatražila naknadu troškova koji su nastali sastavom ustavne tužbe, koji su iznosili 6.125 kuna (812,93 eura).
  2. Dana 10. siječnja 2022. podnositeljica je sama dostavila dopunu svoje ustavne tužbe, u kojoj je iznijela kronologiju dotičnog ovršnog postupka i postupaka povodom pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku te je priložila relevantne dokumente.
  3. Odlukom od 20. prosinca 2022. Ustavni sud utvrdio je povredu podnositeljičina prava na poštovanje obiteljskog života te joj je dosudio naknadu u iznosu od 5.000 kuna (663,61 euro). Međutim, pozivajući se na članak 23. Zakona o Ustavnom sudu (vidi stavak 36. ove presude), odbio je njezin zahtjev za naknadu troškova postupka utvrdivši da predmet nije složen jer je podnositeljica prigovorila zbog duljine trajanja postupka u odnosu na koji je taj sud već utvrdio povredu u svojoj ranijoj odluci.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

I. DOMAĆE PRAVO

A. Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske

1.Mjerodavne odredbe

  1. Mjerodavne odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/99, s naknadnim izmjenama i dopunama – „Zakon o Ustavnom sudu”) kojima se uređuju troškovi postupka glase kako slijedi:

Članak 23.

„U ustavnosudskom postupku svaki sudionik snosi svoje troškove postupka, ako Ustavni sud ne odluči drukčije “

Članak 80.

„Ustavni sud može narediti da podnositelj tužbe koji nije uspio s tužbom, naknadi troškove postupka pred Ustavnim sudom, ako ih je prouzročio svojom krivnjom. “

  1. Druge mjerodavne odredbe Zakona o Ustavnom sudu glase kako slijedi:

Članak 62.

„(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom … (u daljnjem tekstu: ustavno pravo .”

Članak 63.

„(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ... 

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti …

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada … nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.“

2.Mjerodavna praksa

  1. Prema praksi Ustavnog suda u relevantno vrijeme osobe koje prigovaraju zbog prekomjerne duljine trajanja sudskog postupka koji je u tijeku mogu podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu samo ako su prvo iskoristile ostala pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, posebice ona na temelju Zakona o sudovima iz 2013. (vidi stavke 40. – 42. ove presude). Taj je sud dosljedno proglašavao takve ustavne tužbe nedopuštenima ako podnositelji ustavne tužbe nisu iskoristili takva pravna sredstva.

3. Relevantni dokumenti.

  1. Internetske stranice Ustavnog suda sadržavaju dokument pod nazivom Upute za ispunjavanje obrasca ustavne tužbe. U relevantno vrijeme mjerodavni dio, u pogledu punomoćnika podnositelja ustavne tužbe, glasio je kako slijedi:

„Punomoćnik ne mora biti odvjetnik, ali je zbog posebnosti ustavnosudskog postupka uvijek bolje angažirati stručnu osobu.”

B. Zakonodavstvo o pravnim sredstvima za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

  1. Člancima 64. – 69. Zakona o sudovima iz 2013. (Narodne novine br. 28/13), koji su bili na snazi od 14. ožujka 2013. do 1. travnja 2024., bila su predviđena dva pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku: (i) „pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka” kao glavno pravno sredstvo; i (ii) „kombinirano odštetno-ubrzavajuće pravno sredstvo” kao dopunsko pravno sredstvo, koje je dostupno samo u ograničenim okolnostima. Tekst tih odredbi izložen je u predmetu Novak protiv Hrvatske ((odl.), br. 7877/14, stavak 23., 7. srpnja 2016.).
  2. Konkretno, na temelju članaka 65. – 67. stranka u sudskom postupku koji je u tijeku koja smatra da taj postupak traje neopravdano dugo ima pravo zatražiti pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka, odnosno, podnijeti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, i zatražiti od predsjednika suda pred kojim se taj postupak vodi da ga ubrza određivanjem roka od najviše šest mjeseci[1] u kojem sudac koji postupa u predmetu mora riješiti predmet.
  3. Člancima 68. i 69. bilo je predviđeno da je dopunsko pravno sredstvo (u kojem su kombinirani odštetni i ubrzavajući elementi), odnosno zahtjev za isplatu primjerene naknade, dostupno samo u slučajevima kada sudac koji postupa u predmetu ne poštuje rok za rješavanje predmeta koji je odredio predsjednik suda kad je prihvatio zahtjev za pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka.
  4. Člankom 64. stavkom 2. bilo je predviđeno da se postupak odlučivanja o tim pravnim sredstvima provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o izvanparničnom postupku.
  5. Ostalo mjerodavno domaće pravo i praksa o pravnim sredstvima za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u Hrvatskoj izloženi su u predmetu Mirjana Marić protiv Hrvatske (br. 9849/15, stavci 29. – 41., 30. srpnja 2020.).

C. Ostalo mjerodavno zakonodavstvo i praksa

1. Zakon o vanparničnom postupku

  1. Paragrafom 20. stavkom 1. Zakona o vanparničnom postupku iz 1934. (Službeni list Kraljevine Jugoslavije br. 175/34), koji se u Hrvatskoj primjenjivao od 4. veljače 1935. do 9. srpnja 2023., bilo je predviđeno da troškove postupka u izvanparničnom postupku snosi stranka u čijem je interesu postupak proveden, osim ako nije drukčije određeno. Paragrafom 21. bilo je predviđeno da se u izvanparničnom postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, osim ako nije drukčije određeno Zakonom o vanparničnom postupku.

2. Zakon o parničnom postupku

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 4/77 s naknadnim izmjenama i dopunama i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/91 s naknadnim izmjenama i dopunama), koje su bile na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

TROŠKOVI POSTUPKA

Članak 151. 

„1. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka.

2. Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.”

Članak 154.

„1. Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci … nadoknaditi troškove…

Članak 155.

„1. Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

2. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.“

3. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

  1. Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12 s daljnjim izmjenama i dopunama), koja je stupila na snagu 19. prosinca 2012., a koja je bila na snazi u relevantno vrijeme, bilo je predviđeno da se troškovi zastupanja po odvjetniku sastoje od odvjetničkih usluga, uvećanih za porez na dodanu vrijednost (25 % u to vrijeme), i izdataka potrebnih za izvršenje posla, koje su stranke dužne platiti. Bilo je predviđeno i sljedeće:

(i)  podnesci kojima se pokreće izvanparnični postupak vrijede 50 bodova (Tbr. 16, stavak 1.) u neprocjenjivim predmetima, a žalbe u takvim postupcima vrijede 25 % više (Tbr. 18, stavak 1.);

(ii)    podnesci kojima se pokreće postupak pred Ustavnim sudom i drugi obrazloženi podnesci s činjeničnim i pravnim navodima vrijede 500 bodova (Tbr. 27. stavak 1.); i

(ii)  vrijednost boda iznosi 10 kuna (Tbr. 50).

II. INSTRUMENTI VIJEĆA EUROPE

  1. Mjerodavni dio Preporuke br. R (81) 7 o mjerama za olakšavanje pristupa pravosuđu, koju je Odbor ministara donio 14. svibnja 1981. na 68. sastanku zamjenika ministara, glasi kako slijedi:

„uzimajući u obzir da su pravo na pristup pravosuđu i pravo na pošteno suđenje kako su zajamčena člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima bitna značajka svakog demokratskog društva, uzimajući u obzir da je sudski postupak često toliko složen, dugotrajan i skup da se pojedinci, osobito oni u ekonomski ili socijalno lošem položaju, susreću s ozbiljnim poteškoćama u ostvarivanju svojih prava u državama članicama,

imajući na umu da djelotvoran sustav pravne pomoći i pravnog savjetovanja, kako je predviđen Rezolucijom (78) 8 Odbora ministara, može uvelike pridonijeti uklanjanju takvih prepreka,

preporučuje vladama država članica da poduzmu ili pojačaju, ovisno o slučaju, sve mjere koje smatraju potrebnima s ciljem postupne provedbe načela navedenih u dodatku ovoj preporuci.

Dodatak Preporuci br. (81) 7

 Načela

B.  Pojednostavljenje

4.  Nijednoj stranci u postupku ne bi trebala biti onemogućena pomoć odvjetnika… Kad je poželjno, s obzirom na prirodu predmeta o kojem se odlučuje, da pojedinac iznese vlastiti slučaj sudovima, kako bi se olakšao pristup pravosuđu, zastupanje od strane odvjetnika ne bi trebalo biti obvezno.

D.  Troškovi pristupa pravosuđu

13. Posebnu pozornost trebalo bi posvetiti pitanju nagrada za rad odvjetnika i naknada vještacima u onoj mjeri u kojoj one predstavljaju prepreku pristupu pravosuđu. Trebalo bi osigurati neki oblik kontrole iznosa tih nagrada i naknada.

14. Osim u posebnim okolnostima, stranka koja je pobijedila trebala bi u načelu dobiti od stranke koja je izgubila povrat svojih troškova, uključujući nagrade za rad odvjetnika, koji su razumno nastali u postupku.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da su odbijanje Ustavnog suda da joj dosudi troškove njezina zastupanja po odvjetniku pred tim sudom i nemogućnost da nadoknadi troškove zastupanja po odvjetniku koji su joj nastali za podnošenje pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku na temelju Zakona o sudovima iz 2013. imali odvraćajući učinak na ostvarivanje njezina prava na pristup sudu. Pozvala se na članak 6. stavak 1. Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi [...,] svatko ima pravo da [...] sud [...] u razumnom roku ispita njegov slučaj [...]”

A. Opseg ovog prigovora

  1. Treba napomenuti da podnositeljica zahtjeva pred Sudom nije prigovorila zbog prekomjerne duljine trajanja ovršnog postupka zbog kojeg je prigovarala pred domaćim sudovima. Sud stoga ne može ispitati nikakva pitanja povezana s duljinom trajanja tog postupka (vidi Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stavci 109., 123. i 126., 20. ožujka 2018.).
  2. Sud nadalje napominje da u svom zahtjevu Sudu podnositeljica zahtjeva nije spomenula da je podnijela drugu ustavnu tužbu (vidi stavak 33. ove presude). Štoviše, nakon što je Vlada obavijestila Sud o toj činjenici, podnositeljica zahtjeva u svojem je očitovanju od 16. listopada 2023. izričito izjavila da je odlučila da neće podnijeti zahtjev Sudu u vezi s drugom odlukom Ustavnog suda (vidi stavak 33. ove presude).
  3. Podnositeljica je u zahtjevu spomenula da je upotrijebila dopunsko (kombinirano odštetno-ubrzavajuće) pravno sredstvo na temelju Zakona o sudovima iz 2013. (vidi stavak 28. ove presude). Međutim, nakon što je Županijski sud u Zagrebu odlučio o tom pravnom sredstvu 13. travnja 2022. (vidi stavak 30. ove presude), podnositeljica zahtjeva nije u svojem očitovanju prigovorila zbog odbijanja tog suda da joj dosudi troškove tog pravnog sredstva.
  4. S obzirom na to, i budući da svoju odluku može temeljiti samo na činjenicama kojima se prigovara (vidi, Fu Quan, s.r.o. protiv Češke Republike [VV], br. 24827/14, stavak 145., 1. lipnja 2023.; Grosam protiv Češke Republike [VV], br. 19750/13, stavak 90., 1. lipnja 2023.; i gore navedeni predmet Radomilja i drugi, stavci 120. – 121. i 124.), Sud utvrđuje da se prigovor podnositeljice zahtjeva (vidi stavak 49. ove presude) odnosi samo na odbijanje Ustavnog suda da joj dosudi troškove njezine prve ustavne tužbe (vidi stavak 26. ove presude) i nemogućnost da nadoknadi troškove zastupanja po odvjetniku koji su joj nastali za podnošenje pravnog sredstva koje služi samo za ubrzanje postupka na temelju Zakona o sudovima iz 2013. (vidi stavke 22. – 25. ove presude).

B. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

  1. U očitovanju od 31. kolovoza 2023. o dopuštenosti i osnovanosti Vlada je tvrdila da članak 6. nije primjenjiv na postupke povodom pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (vidi stavke 14. – 32. ove presude). Priznala je da je pravo na suđenje u razumnom roku pravo „građanske naravi” u smislu tog članka, ali je tvrdila da dotični postupak nije uključivao „spor” oko tog prava.
  2. U istom očitovanju Vlada je dalje tvrdila da u svojim ustavnim tužbama (vidi stavke 26. i 33. ove presude) podnositeljica zahtjeva nije prigovorila povredi prava na pristup sudu zbog odbijanja redovnih sudova da joj dosude troškove koji su joj nastali za podnošenje pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku na temelju Zakona o sudovima iz 2013. (vidi stavke 22. – 25. ove presude).
  3. U očitovanju od 14. studenoga 2023. o zahtjevima podnositeljice za pravednu naknadu i dodatnom očitovanju, Vlada je tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije tražila od Ustavnog suda da ukine odluke redovnih sudova kojima su joj odbili dosuditi te troškove.

(b) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva naglasila je da je u prvoj ustavnoj tužbi zatražila naknadu troškova koji su joj do tada nastali za podnošenje pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku na temelju Zakona o sudovima iz 2013. (vidi stavak 26. ove presude). Doduše, u toj ustavnoj tužbi nije konkretno prigovorila da je njezino pravo na pristup sudu bilo povrijeđeno odbijanjem redovnih sudova da joj dosude te troškove, ali to je zato što je smatrala da će joj Ustavni sud, ako utvrdi da je njezina ustavna tužba osnovana, dosuditi ne samo troškove te tužbe već i troškove koji su joj prethodno nastali za podnošenje pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku na temelju Zakona o sudovima iz 2013.

2. Ocjena Suda

(a) Primjenjivost

  1. Sud je u brojnim predmetima utvrdio da je članak 6. stavak 1. Konvencije primjenjiv na postupke povodom pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koja imaju značajke slične onima u ovom predmetu (vidi Vaney protiv Francuske, br. 53946/00, stavak 53., 30. studenoga 2004.; Simaldone protiv Italije, br. 22644/03, stavci 48. – 56., 31. ožujka 2009.; Veriter protiv Francuske, br. 31508/07, stavci 81. – 87., 14. listopada 2010.; Belperio i Ciarmoli protiv Italije, br. 7932/04, stavci 39. – 48., 21. prosinca 2010.; Gagliano Giorgi protiv Italije, br. 23563/07, stavci 67. – 76., ECHR 2012 (izvadci)). Sud ne vidi razlog da smatra drukčije u ovom predmetu. Prigovor Vlade o neprimjenjivosti članka 6. (vidi stavak 54. ove presude) stoga se mora odbiti.

(b) Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

  1. Sud prvo ponavlja da su podnositelji dužni iscrpiti samo domaća pravna sredstva koja su im u relevantno vrijeme na raspolaganju u teoriji i u praksi i koja su dostupna i mogu pružiti zadovoljštinu u odnosu na njihove prigovore te nude razumne izglede za uspjeh (vidi, primjerice, Sejdovic protiv Italije [VV], br. 56581/00, stavak 46., ECHR 2006-II, i Glavinić i Marković protiv Hrvatske, br. 11388/15 i 25605/15, stavak 61., 30. srpnja 2020.).
  2. Primjećuje da, na temelju Zakona o Ustavnom sudu, taj sud može dosuditi samo troškove nastale u postupku pred njim (vidi stavak 36. ove presude). Nadalje, iako može ukinuti odluku o troškovima za koju utvrdi da predstavlja povredu prava zajamčenih Ustavom ili Konvencijom i vratiti predmet na ponovno ispitivanje, to može učiniti samo povodom redovne ustavne tužbe podnesene na temelju članka 62. Zakona o Ustavnom sudu (vidi stavak 37. ove presude).
  3. Međutim, u ovom predmetu podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu (vidi stavak 37. ove presude), koja se ne može podnijeti protiv odluka, već samo u situacijama u kojima relevantni sud nije donio odluku u razumnom roku.
  4. Proizlazi da ustavna tužba na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu, koju je podnositeljica upotrijebila da prigovori zbog prekomjerne duljine trajanja ovršnog postupka, nije bila djelotvorna za njezine prigovore o pristupu sudu u dijelu u kojem su se odnosili na troškove za pravna sredstva na temelju Zakona o sudovima iz 2013. jer ta vrsta ustavne tužbe nije mogla pružiti zadovoljštinu u odnosu na te prigovore (vidi stavak 59. ove presude). Prema tome, suprotno navodu Vlade (vidi stavak 55. ove presude), podnositeljica zahtjeva nije bila dužna prigovoriti povredi prava na pristup sudu u svojoj ustavnoj tužbi da bi iscrpila domaća pravna sredstva.
  5. Kad je riječ o tvrdnji Vlade da podnositeljica zahtjeva nije tražila od Ustavnog suda da ukine odluke redovnih sudova kojima su joj odbili dosuditi te troškove (vidi stavak 56. ove presude), Sud napominje da bi se na taj način zapravo od podnositeljice zahtijevalo da ustavnu tužbu o prekomjernoj duljini trajanja postupka koju je podnijela na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu kombinira s drukčijim pravnim sredstvom, i to redovnom ustavnom tužbom na temelju članka 62. tog zakona u kojoj bi prigovorila da su te odluke predstavljale povredu njezina prava na pristup sudu.
  6. Sud nadalje u vezi s tim napominje da je ta tvrdnja prvi put iznesena u dodatnom očitovanju Vlade od 14. studenoga 2023. i da je stoga izgubila pravo iznijeti ju. U tom pogledu Sud ponavlja da, na temelju pravila 55.Poslovnika Suda, tužena ugovorna stranka mora svaki prigovor o nedopuštenosti, uključujući navedene razloge za prigovor, u mjeri u kojoj joj to dopuštaju narav prigovora i okolnosti, podnijeti u svojim pisanim ili usmenim očitovanjima o dopuštenosti zahtjeva (vidi Khlaifia i drugi protiv Italije [VV], br. 16483/12, stavak 52., 15. prosinca 2016., i Mooren protiv Njemačke [VV], br. 11364/03, stavak 58., 9. srpnja 2009.). Stoga nije dovoljno što je Vlada u svojem prvobitnom očitovanju od 31. kolovoza 2023. podnijela prigovor o neiscrpljivanju na različitim osnovama (vidi stavak 55. ove presude, i gore navedeni predmet Mooren). Vlada nije pružila nikakvo objašnjenje za odgodu [isticanja tog prigovora] i Sud ne nalazi nikakvu iznimnu okolnost koja ju je mogla osloboditi obveze da prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava s pozivanjem na tu tvrdnju iznese u svojem prvobitnom očitovanju (ibid.).
  7. Prema tome, prigovor Vlade o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava (vidi stavke 55. – 56. ove presude) također se mora odbiti.

(c) Zaključak

  1. Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35.Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

C. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva ustvrdila je da je morala angažirati odvjetnika jer, kao laik, nije mogla sama sastaviti zahtjev za pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka na temelju Zakona o sudovima iz 2013. ili ustavnu tužbu. Sastavljanje takvog zahtjeva ili ustavne tužbe nije jednostavno: ne postoji standardni obrazac, a potrebno je navesti obrazloženje povezujući činjenično stanje predmeta s relevantnim odredbama, za što je potrebna pravna stručnost. Suprotne tvrdnje Vlade (vidi stavak 74. ove presude) nerazumne su i umanjuju ulogu odvjetnika.
  2. U odgovoru na tvrdnju Vlade da je preuveličala neke od nastalih troškova (vidi stavak 76. ove presude), podnositeljica zahtjeva istaknula je da su joj relevantni domaći sudovi mogli dosuditi smanjeni iznos ako su ih smatrali previsokima umjesto da odbiju uopće dosuditi ih. Njezina je mjesečna plaća 7.497,90 kuna (995,13 eura) i stoga joj je snošenje tih troškova nametnulo znatan i nerazmjeran teret.

(b) Vlada

  1. Vlada je ustvrdila da sudska praksa Suda da ex post facto odbijanje nadoknade troškova uspješnih podnositelja zahtjeva u sporovima protiv države koji proizlaze iz akata njezinih tijela u izvršavanju javnih ovlasti može predstavljati ograničenje njihova pristupa sudu (vidi Dragan Kovačević protiv Hrvatske, br. 49281/15, stavak 71., 12. svibnja 2022., i ondje navedene predmete) nije primjenjiva u ovom predmetu. To je stoga što do postupaka povodom pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku nije došlo zbog nekog akta tijela države, već su ti postupci pokrenuti na inicijativu podnositeljice i u njezinu korist.
  2. Štoviše, ništa ne ukazuje na to da su odbijanje Ustavnog suda da podnositeljici dosudi troškove njezina zastupanja po odvjetniku pred tim sudom i nemogućnost da nadoknadi takve troškove koji su joj nastali za podnošenje pravnog sredstva koje služi samo za ubrzanje postupka na temelju Zakona o sudovima iz 2013. podnositeljicu obeshrabrili ili odvratili od toga da upotrijebi to pravno sredstvo ili ustavnu tužbu i na taj način ostvari pravo na pristup sudu: iskoristila je obje vrste pravnog sredstva predviđene tim zakonom i dvaput je upotrijebila ustavnu tužbu (vidi stavke 23., 26., 28. i 33. ove presude).
  3. Iz tih razloga, Vlada je ustvrdila da podnositeljičino pravo na pristup sudu nije bilo ograničeno. Ako bi Sud utvrdio drukčije, Vlada je ustvrdila da je to ograničenje težilo legitimnom cilju i da je bilo razmjerno.
  4. Pozivajući se na utvrđenja Suda u predmetu Dragan Kovačević (gore naveden, stavci 75. – 78.), Vlada je tvrdila da pravila o troškovima sadržana u Zakonu o Ustavnom sudu i Zakonu o vanparničnom postupku (vidi stavke 36. i 45. ove presude) teže legitimnom cilju. Postupci pred Ustavnim sudom, kao i postupci povodom pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku na temelju Zakona o sudovima iz 2013., formalno su jednostranački postupci. Stoga se osobe koje namjeravaju pokrenuti takav postupak ne izlažu riziku, koji je inače prisutan u parničnom postupku, da u slučaju neuspjeha moraju snositi ne samo svoje troškove već i troškove protivne stranke. Nepostojanje takvog rizika, zajedno s nepostojanjem obveze plaćanja sudskih pristojbi u obje vrste postupka stoga može dovesti do preopterećenja relevantnih sudova velikim brojem neosnovanih ustavnih tužbi ili pravnih sredstava koja služe samo za ubrzanje postupka, što može ugroziti pravilno funkcioniranje tih sudova.
  5. Ograničenje prava podnositeljice zahtjeva na pristup sudu bilo je razmjerno jer: (i) zastupanje po odvjetniku nije bilo ni nužno ni opravdano; (ii) podnositeljici zahtjeva bilo je predvidljivo da neće moći nadoknaditi svoje troškove zastupanja po odvjetniku; (iii) troškovi koji su joj navodno nastali nisu bili veći od primljene naknade; i (iv) snošenje tih troškova nije joj nametnulo nerazmjeran financijski teret.
  6. Zastupanje po odvjetniku nije bilo nužno jer je postupak za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pokrenut na temelju Zakona o sudovima iz 2013. ili članka 63. Zakona o Ustavnom sudu prilično jednostavan jer sve relevantne činjenice utvrđuju relevantni sudovi po službenoj dužnosti. Za takav postupak stoga nije nužna pomoć odvjetnika. Štoviše, podnositeljica je visokoobrazovana osoba koja je čak sama podnijela dopunu svoje druge ustavne tužbe u kojoj je iznijela sve relevantne činjenice i kojoj je priložila relevantne dokaze (vidi stavak 34. ove presude). Stoga nije bilo opravdano ni da ju zastupa odvjetnik.
  7. Predvidljivost ograničenja bila je očita iz mjerodavnih odredbi Zakona o Ustavnom sudu i Zakona o vanparničnom postupku (vidi stavke 36. i 45. ove presude) i iz proizašle dugogodišnje prakse domaćih sudova.
  8. Podnositeljica je preuveličala i stoga pogrešno izračunala troškove nastale za podnošenje pravnog sredstva koje služi samo za ubrzanje postupka na temelju Zakona o sudovima iz 2013., zbog čega ukupni troškovi tog pravnog sredstva i ustavne tužbe nisu premašili naknadu koju su joj domaći sudovi dosudili zbog povrede njezina prava na suđenje u razumnom roku i njezina prava na poštovanje obiteljskog života.
  9. Konačno, Vlada je istaknula da podnositeljica zahtjeva nije posebno ranjiva osoba i da je njezin mjesečni dohodak (vidi stavak 68. ove presude) veći od prosjeka i premašuje troškove ustavne tužbe. Stoga joj snošenje troškova zastupanja po odvjetniku nije nametnulo nerazmjeran financijski teret.
  10. U svjetlu gore navedenog, Vlada je tvrdila da u ovom predmetu nije došlo do povrede članka 6. Konvencije.

2. Ocjena Suda

  1. Mjerodavna načela koja proizlaze iz sudske prakse Suda u pogledu prava na pristup sudu, a osobito pristup višim sudovima, sažeta su u predmetu Zubac  protiv Hrvatske  ([VV],  br. 40160/12,  stavci 76. – 86., 5. travnja 2018.). Konkretno, ograničenje prava na pristup sudu neće biti spojivo s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji postići (ibid., stavak 78.).
  2. Nametanje znatnog financijskog tereta nakon završetka postupka, bilo u obliku sudskih pristojbi bilo u obliku troškova zastupanja po odvjetniku, može predstavljati ograničenje prava na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije (vidi gore navedeni predmet Dragan Kovačević, stavak 70.; Stankov protiv Bugarske, br. 68490/01, stavci 52. i 54., 12. srpnja 2007.; i Klauz protiv Hrvatske, br. 28963/10, stavci 77. i 82., 18. srpnja 2013.; vidi i preporuku citiranu u stavku 48. ove presude, u kojoj se ukazuje na to da nagrade odvjetnika mogu predstavljati prepreku pristupu pravosuđu).
  3. Kad je riječ o troškovima pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, Sud je u predmetu Cocchiarella protiv Italije ([VV], br. 64886/01, ECHR 2006-V) presudio kako slijedi:

„92. … Sud smatra razumnim da su u ovoj vrsti postupka u kojem država, zbog loše organizacije svog pravosudnog sustava, prisiljava stranke u postupku, u određenoj mjeri, da upotrijebe kompenzacijsko pravno sredstvo, pravila o troškovima možda drukčija i da se stoga u tim pravilima izbjegava stavljanje pretjeranog tereta na stranke u postupku kada je njihova tužba opravdana. Može se doimati paradoksalnim da država, nametanjem različitih poreza, plativih prije podnošenja zahtjeva ili nakon donošenja odluke, jednom rukom podnositelju oduzima ono što mu je drugom rukom dosudila da bi ispravila povredu Konvencije. Isto tako, troškovi ne bi smjeli biti pretjerani i predstavljati nerazumno ograničenje prava na podnošenje takvog zahtjeva, a time i povredu prava na pristup sudu…”

  1. U brojnim predmetima na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije u kojima su podnositelji zahtjeva bili uspješni u svojim predmetima na domaćoj razini Sud je utvrdio povredu njihova prava na pristup sudu zato što im uopće nisu dosuđeni troškovi zastupanja po odvjetniku (vidi gore navedeni predmet Dragan Kovačević, stavci 67. – 85.; Zustović protiv Hrvatske, br. 27903/15, stavci 98. – 111., 22. travnja 2021.; i Černius i Rinkevičius protiv Litve, br. 73579/17 i 14620/18, stavci 65. – 74., 18. veljače 2020.; s tim u vezi vidi i preporuku citiranu u stavku 48. ove presude, u kojoj se ukazuje na to da bi, osim u posebnim okolnostima, stranka koja je pobijedila trebala u načelu od stranke koja je izgubila dobiti povrat svojih troškova, uključujući nagrade za rad odvjetnika, koji su razumno nastali u postupku) ili zato što su protivnim strankama morali platiti troškove koji su premašivali iznos naknade koja im je dosuđena (vidi gore navedeni predmet Klauz, stavci 76. – 97., i Čolić protiv Hrvatske, br. 49083/18, stavci 39. – 60., 18. studenoga 2021.).
  2. Točno je da se prva skupina navedenih predmeta odnosila na sporove protiv države koji su proizašli iz akata njezinih tijela u izvršavanju javnih ovlasti. Međutim, suprotno tvrdnji Vlade (vidi stavak 69. ove presude), ta sudska praksa nije neprimjenjiva samo zbog činjenice da, u ovom predmetu, relevantni postupak nije proizašao iz akta tijela javne vlasti, već iz njihove neaktivnosti, odnosno propusta domaćih sudova da izvrše presudu u korist podnositeljice zahtjeva. [Nego, ] to je zato što rizik od svake pogreške koju počini tijelo javne vlasti mora snositi sama država, a greške se ne smiju ispravljati na štetu dotičnih pojedinaca (vidi gore navedeni predmet Zustović, stavak 100., i ondje navedene predmete), pri čemu se podrazumijeva da loša organizacija pravosudnog sustava države predstavlja takvu pogrešku (vidi stavak 79. ove presude).
  3. U drugoj skupini navedenih predmeta (vidi stavak 82. ove presude), u kojima su troškovi premašili iznos dosuđene naknade, Sud je smatrao da je ta situacija dovela do apsurdnog ishoda i postupak učinila bespredmetnim, a pravo podnositelja zahtjeva na sud samo teoretskim i iluzornim te da su potrebni posebno važni razlozi da se opravda takav ishod (vidi gore navedeni predmet Čolić, stavci 46., 50. – 52. i 59. – 60.).
  4. Situacija u ovom predmetu slična je jer su, čak i ako se zanemare troškovi nastali za podnošenje pravnog sredstva koje služi samo za ubrzanje postupka na temelju Zakona o sudovima iz 2013., samo troškovi podnositeljičine ustavne tužbe premašili naknadu koja joj je dosuđena zbog povrede njezina prava na suđenje u razumnom roku i njezina prava na poštovanje obiteljskog života. Konkretno, dosuđena joj je naknada u ukupnom iznosu od 5.000 kuna (663,61 euro) za te povrede (vidi stavak 27. ove presude), a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika troškovi sastavljanja ustavne tužbe uvećani za PDV u to vrijeme iznosili su 6.125 kuna (812,93 eura, vidi stavke 26. i 47. ove presude). 
  5. U takvim situacijama nije potrebno ispitati je li snošenje troškova zastupanja po odvjetniku podnositeljici nametnulo nerazmjeran financijski teret s obzirom na njezin dohodak (vidi tvrdnju Vlade u stavku 77. ove presude). To je zato što, kao što je gore navedeno (vidi stavak 84. ove presude), ako ne postoje posebno važni razlozi koji bi to opravdali, takva situacija sama po sebi čini ograničenje pristupa sudu nerazmjernim jer postupak čini bespredmetnim, a pravo podnositelja zahtjeva na sud samo teoretskim i iluzornim (vidi gore navedeni predmet Čolić, stavci 46., 50. – 51. i 59. – 60.).
  6. Takva situacija u ovom predmetu stoga je zahtijevala od Ustavnog suda da pruži (više obrazložene) razloge za svoju odluku o troškovima, a ne samo da upotrijebi isti tekst kao u članku 23. Zakona o Ustavnom sudu (vidi stavke 27. i 36. ove presude, i usporedi gore navedeni predmet Dragan Kovačević, stavak 83.).
  7. Isto tako, Vlada nije iznijela dovoljno uvjerljive razloge koji bi opravdali tu situaciju.
  8. Konkretno, Sud nije uvjeren njezinom tvrdnjom da troškovi zastupanja podnositeljice po odvjetniku nisu bili nužni ili opravdani (vidi stavak 74. ove presude). Ta tvrdnja usmjerena je na relativnu jednostavnost relevantnog postupka za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, ali u njoj se ne uzima u obzir to da uloga odvjetnika nije ograničena na samo sastavljanje ustavne tužbe ili zahtjeva na temelju Zakona o sudovima iz 2013. već i da uključuje i pravno savjetovanje u pogledu dostupnosti tih pravnih sredstava i formalnih (postupovnih) zahtjeva za njihovu upotrebu.
  9. Kad je riječ o troškovima ustavne tužbe, Sud ponavlja svoja utvrđenja u predmetima Bibić protiv Hrvatske ((odl.), br. 1620/10, stavak 31., 28. siječnja 2014.) i Dragan Kovačević (gore naveden, stavak 35.) da se zastupanje po odvjetniku pred Ustavnim sudom ne može smatrati neopravdanim s obzirom na to da taj sud odlučuje o složenim pitanjima koja se tiču zaštite temeljnih prava i sloboda te da osobama koje nemaju pravno obrazovanje i iskustvo takva pitanja može biti teško shvatiti (vidi i uputu samog Ustavnog suda u relevantno vrijeme, citiranu u stavku 39. ove presude, u kojoj se budućim podnositeljima ustavne tužbe preporučuje da angažiraju odvjetnika).
  10. Kad je riječ o troškovima pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku na temelju Zakona o sudovima iz 2013., Sud utvrđuje da se ni oni ne mogu smatrati nepotrebnima. Konkretno, podnositeljici zahtjeva kao laiku bilo bi vrlo teško shvatiti, bez stručnog pravnog savjeta odvjetnika, pravnu složenost koju podrazumijeva upotreba tih pravnih sredstava, kao što je, primjerice, činjenica da se trebaju upotrijebiti prije podnošenja ustavne tužbe (vidi stavak 38. ove presude).
  11. Sud smatra uvjerljivom i tvrdnju podnositeljice zahtjeva da su joj, umjesto da odbiju uopće joj dosuditi troškove, relevantni domaći sudovi mogli dosuditi smanjen iznos (vidi stavak 68.ove presude).
  12. Stoga, iako se Sud slaže da je, iz razloga koje je navela Vlada (vidi stavke 74. – 75. ove presude), ograničenje podnositeljičina pristupa sudu težilo legitimnom cilju i bilo predvidljivo, ono nije bilo razmjerno tom cilju.
  13. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva iznijela je na temelju članka 13. Konvencije i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju isti prigovor kao onaj prethodno ispitan (vidi stavke 49. – 94.).
  2. Uzimajući u obzir činjenice predmeta, podneske stranaka i svoja gore navedena utvrđenja, Sud smatra da je ispitao glavno pravno pitanje otvoreno u predmetu i da nije potrebno ispitati isti prigovor na temelju tih članaka (vidi Centar za pravna istraživanja uime Valentina Câmpeanua protiv Rumunjske [VV], br. 47848/08, stavak 156., ECHR 2014).

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

„ Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je 2.032 eura (EUR) na ime naknade imovinske štete, koji iznos odgovara ukupnim troškovima koji su nastali u postupcima povodom pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (vidi stavke 22. – 35. ove presude). Potraživala je i 10.000 eura na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3. Sud je utvrdio da je odbijanje domaćih sudova da podnositeljici zahtjeva dosude troškove koji su joj nastali za podnošenje pravnog sredstva koje služi samo za ubrzanje postupka na temelju Zakona o sudovima iz 2013. i njezine prve ustavne tužbe predstavljalo povredu članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi stavke 50. – 53. i 79. – 94. ove presude). Stoga postoji dostatna uzročno-posljedična veza između njezina potraživanja na ime imovinske štete i utvrđene povrede. Sud stoga podnositeljici dodjeljuje iznos od 1.016 eura na toj osnovi, uvećan za sve poreze koji bi joj se mogli zaračunati.
  4. Sud smatra i da je podnositeljica zahtjeva zasigurno pretrpjela neimovinsku štetu. Odlučujući na pravičnoj osnovi, dodjeljuje joj iznos od 3.000 eura na toj osnovi, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdatci

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je i 865 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, L.B. protiv Mađarske [VV], br. 36345/16, stavak 149., 9. ožujka 2023.). U ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dodijeliti cijeli iznos potraživan na ime naknade troškova i izdataka, odnosno 865 eura, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je prigovor o nedostatku pristupa sudu dopušten
  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije
  3. presuđuje da nije potrebno ispitati prigovore na temelju članka 13. Konvencije i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju
  4. presuđuje (a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose:

(i)   1.016 EUR (tisuću šesnaest eura), na ime naknade imovinske štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva

(ii) 3.000 EUR (tri tisuće eura) na ime naknade neimovinske štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati

(iii) 865 EUR (osamsto šezdeset i pet eura) na ime troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koje bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda

5. odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 15. listopada 2024. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

       Dorothee von Arnim 

Arnfinn Bårdsen

         zamjenica tajnika 

predsjednik

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje sutkinje Koskelo prilaže se ovoj presudi.

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

SUGLASNO MIŠLJENJE SUTKINJE KOSKELO

Glasovala sam za utvrđenje povrede članka 6. u ovom predmetu, ali uz određene sumnje. Iako su se prigovor i tvrdnje koje su iznijele obje strane odnosili isključivo na troškove koji su nastali podnositeljici zahtjeva zbog postupka koji je pokrenula, zabrinjava me činjenica da je to popratno pitanje troškova zasjenilo drugi problem koji se odnosi na temeljne okolnosti predmeta.

Ovaj predmet proizašao je iz situacije u kojoj se podnositeljica, majka tinejdžera u to vrijeme, našla u sukobu sa svojim sinom, koji više nije želio živjeti s njom te se odselio da bi živio s ocem. Podnositeljica je reagirala pokretanjem postupka tražeći da vlasti izvrše sudsku odluku donesenu nekoliko godina ranije, kojom je određeno da će dijete, koje je u to vrijeme bilo znatno mlađe, živjeti s majkom. Nakon što je doneseno rješenje o ovrsi, uslijedio je niz pokušaja da se provede predaja tinejdžera majci protiv njegove volje. Na kraju su ti pokušaji bili neuspješni, što je potaklo podnositeljicu zahtjeva da pokrene daljnji postupak zbog duljine trajanja ovršnog postupka.

Čovjek se mora zapitati je li ta vrsta spora bila razborit i opravdan način da se pokuša riješiti osjetljiva obiteljska situacija koja uključuje dijete koje je već doseglo dob u kojoj se njegova volja i želje više nisu smjele zanemarivati. U takvim okolnostima, čini se da ovrha sudske odluke donesene nekoliko godina ranije nije u skladu s ciljem zaštite najboljeg interesa djeteta.

Kako stvari stoje, vrlo malo znamo o pozadini predmeta. U svakom slučaju, stječe se dojam da taj proces nije bio od pomoći nijednoj od uključenih strana – baš naprotiv. Pomirljiviji pristup možda bi dao bolje rezultate.

S obzirom na opseg pitanja koje je izneseno Sudu, taj temeljni problem nije bio obuhvaćen u ovom predmetu. Ipak, nisam smatrala prikladnim samo prijeći preko toga bez ikakvog spomena.



[1] Članak 66. stavak 1. je propisivao: „(1) Ako predsjednik suda utvrdi da je zahtjev osnovan, odredit će rok u pravilu od najdulje šest mjeseci, osim ako okolnosti slučaja ne nalažu određivanje duljeg roka, u kojem sudac predmet mora riješiti.“ 

__________________________

Prevod odluke preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred ESLJP

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF MOSKALJ v. CROATIA

(Application no. 60272/21)

JUDGMENT

Art 6 § 1 (civil) • Access to court • Constitutional Court’s decision awarding compensation for excessive length of enforcement proceedings but refusing legal representation costs of constitutional complaint and lengthofproceedings remedies • Constitutional complaint’s costs alone exceeded the compensation awarded • Absence of sufficiently convincing reasons • Litigation costs not unnecessary • Disproportionate restriction of access to a court

Prepared by the Registry. Does not bind the Court.

STRASBOURG

15 October 2024

FINAL

17/03/2025

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Moskalj v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

 Arnfinn Bårdsen, President,
 Jovan Ilievski,
 Pauliine Koskelo,
 Saadet Yüksel,
 Diana Sârcu,
 Davor Derenčinović,
 Gediminas Sagatys, judges,
and Dorothee von Arnim, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 60272/21) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Alka Moskalj (“the applicant”), on 7 December 2021;

the decision to give notice of the application to the Croatian Government (“the Government”);

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 17 September 2024,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The application concerns the domestic courts’ decision to award the applicant compensation for the excessive length of proceedings but to refuse to award her the costs of her legal representation, which exceeded the amount of that compensation. The applicant complained of a violation of her rights under Article 6 § 1 and Article 13 of the Convention as well as Article 1 of Protocol No. 1 thereto.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1971 and lives in Zagreb. She was represented by Ms B. Ivanišević, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

5.  By a judgment of 27 June 2013, the Zagreb Municipal Civil Court (Općinski građanski sud u Zagrebu), inter alia, (i) granted the applicant and her husband D.M. a divorce; (ii) decided that their son L.M., born in 2005, would live with the applicant; and (iii) granted D.M. access (contact) rights.

6.  On 14 March 2020, after exercising his contact rights over a weekend, D.M. retained their son (then aged fourteen and a half) at his home and refused to return him to the applicant.

  1. Enforcement proceedings and related civil proceedings
    1. Enforcement proceedings

7.  On 24 June 2020 the applicant applied to the Zagreb Municipal Civil Court for enforcement of the above-mentioned judgment (see paragraph 5 above) by having the child returned to her.

8.  On 19 October 2020 the Municipal Civil Court asked the relevant social welfare centre to appoint a special guardian for L.M. and submit a report on the expediency of the enforcement proceedings and how it could affect the child. The relevant social welfare centre did so on 3 and 5 November 2020 respectively.

9.  On 19 November 2020 the court invited the special guardian to reply to the application for enforcement and inform it of the child’s views. On 27 January 2021 the special guardian did so and informed the court that L.M. objected to being returned to the applicant but wished to have regular contact with her.

10.  On 28 May 2021 the court issued a writ of execution (rješenje o ovrsi) ordering the handover of L.M. to the applicant. It then transferred the case to the Novi Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Novom Zagrebu) for the writ to be executed because the child was living with his father at an address in its jurisdiction.

11.  On 2 July 2021 the applicant’s advocate informed that court that L.M. was at that time staying with his paternal grandmother in Zadar. On 6 July 2021 the advocate also informed the court of the two addresses at which L.M. was staying while in Zagreb.

12.  An attempt to execute the writ at those two addresses on 14 July 2021 failed because the applicant’s son could not be found. On 16 July 2021 the Novi Zagreb Municipal Civil Court transferred the case to the Zadar Municipal Court (Općinski sud u Zadru).

13.  On 31 August 2021 the applicant requested a change in the method of enforcement to a threat of imprisonment against D.M. if he failed to comply with the writ of execution and hand L.M. over to her.

14.  By a decision of 23 September 2022, which was upheld on 21 December 2022 by the Split County Court (Županijski sud u Splitu), the Zagreb Municipal Civil Court, dismissed that request holding that in the concurrent civil proceedings an interim measure temporarily changing L.M.’s residential parent had been issued (see paragraph 19 below).

15.  On 5 November 2021 the relevant social welfare centre informed the court that it had interviewed L.M., who had stated that “the whole situation could be resolved if the mother respected his wishes and did not force him to live with her”.

16.  On 29 November 2021 the Zadar Municipal Court suspended the enforcement after the police established that the applicant’s son was not staying with his grandmother in Zadar (see paragraph 11 above). The case was returned to the Zagreb Municipal Civil Court.

17.  On 14 August 2023 L.M. turned eighteen and became an adult. Accordingly, the enforcement proceedings became devoid of purpose.

  1. Civil proceedings

18.  Meanwhile, on 22 July 2020 D.M. brought a civil action in the Zagreb Municipal Civil Court against the applicant, seeking to amend the judgment of 27 June 2013 (see paragraph 5 above) regarding the resident parent so that L.M. would live with him. He also sought an interim measure to that effect. He argued that the circumstances had changed, inter alia, because on 10 September 2019 L.M. and the applicant had had a verbal and physical altercation as a result of which they had both been convicted of a minor offence of domestic violence, whereupon L.M. no longer wished to live with her.

19.  By a decision of 14 July 2022, the Municipal Court granted the interim measure sought by D.M. and decided that L.M. would temporarily live with him. The interim measure immediately became final because the parties waived their right to appeal.

20.  By a judgment of 18 April 2023, the Municipal Court amended its judgment of 27 June 2013 (see paragraph 5 above). It decided that L.M. would live with D.M. and granted the applicant access (contact) rights. She appealed.

21.  On 12 September 2023 the Pula County Court (Županijski sud u Puli) dismissed the applicant’s appeal and upheld the Municipal Court’s judgment.

  1. Proceedings following the use of remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time
    1. Purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act

22.  Meanwhile, on 16 December 2020 the applicant, represented by an advocate, lodged a request for protection of the right to a hearing within a reasonable time – a purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act (see paragraphs 40-41 below) – and asked the President of the Zagreb Municipal Civil Court to expedite the above-mentioned enforcement proceedings (see paragraphs 7-9 above). She also sought reimbursement of her advocate’s costs for drafting that request, which amounted to 1,250 Croatian kunas (HRK), equivalent to 165.90 euros (EUR).

23.  By a decision of 24 December 2020, the court’s President dismissed the applicant’s request, finding that the enforcement proceedings complained of had not exceeded a reasonable time. The President also dismissed her claim for costs, finding that they had been unnecessarily incurred and that there was no legal basis for awarding them, having regard to the relevant provision of the Judicial Non-Contentious Procedure Act (see paragraph 45 below).

24.  On 19 January 2021 the applicant appealed against that decision and sought reimbursement of her advocate’s costs for drafting that appeal, which amounted to HRK 1,250 (EUR 165.90). She explained that as a layperson she could not have drafted the initial request or the appeal without the assistance of an advocate, and that the costs of those pleadings had therefore been necessarily incurred.

25.  By a decision of 1 February 2021, the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) dismissed the applicant’s appeal. As regards the costs, the court held that the applicant was not entitled to have them reimbursed because both her initial request and her appeal had been unsuccessful.

  1. First constitutional complaint

26.  On 26 March 2021 the applicant lodged a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraph 35 below), complaining of the excessive length of the above-mentioned enforcement proceedings. She sought reimbursement of the costs of her legal representation incurred to date in pursuing the length-of-proceedings remedies under the 2013 Courts Act (see paragraphs 22 and 24 above) and the costs incurred in drafting the constitutional complaint, which amounted to HRK 6,125 (EUR 812.93).

27.  By a decision of 2 June 2021, the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) (i) found a violation of the applicant’s right to a hearing within a reasonable time and of her right to respect for family life, both guaranteed by the Croatian Constitution; (ii) awarded her HRK 5,000 (EUR 663.61) in compensation; and (iii) ordered the Zagreb Municipal Civil Court to complete the enforcement within thirty days from the publication of its decision in the Official Gazette. However, it dismissed her claim for costs, referring to section 23 of the Constitutional Court Act, which provides that, unless the court decides otherwise, each participant in proceedings before it has to bear its own costs (see paragraph 36 below). The Constitutional Court’s decision was published in the Official Gazette on 7 July 2021.

  1. Complementary remedy under the 2013 Courts Act

28.  On 15 October 2021 the applicant lodged a request with the Zagreb County Court for payment of appropriate compensation – a complementary (combined compensatory and acceleratory) remedy under the 2013 Courts Act (see paragraphs 40 and 42 below). She complained that the Municipal Court had not complied with the time-limit set in the Constitutional Court’s decision of 2 June 2021 (see paragraph 27 above) and asked the County Court to expedite the enforcement proceedings and award her appropriate compensation. On 18 October 2021 she also sought reimbursement of her advocate’s costs for drafting that request, which amounted to HRK 1,250 (EUR 165.90), as well as the costs incurred in pursuing the other length-of-proceedings remedies under the 2013 Courts Act (see paragraphs 22-25 above).

29.  The State participated in those proceedings as the counterparty, represented by the State Attorney’s Office, which argued that the applicant’s request be refused.

30.  By a decision of 13 April 2022, the County Court found the applicant’s request well-founded, ordered the Zagreb Municipal Civil Court to complete the enforcement within thirty days and awarded her HRK 2,500 (EUR 331.81) in compensation. It however dismissed her claim for costs, finding that, under the Judicial Non-Contentious Procedure Act, the costs were borne by the party in whose interest the proceedings were conducted (see paragraph 45 below).

31.  The applicant lodged an appeal with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) against that decision, claiming that the amount of compensation was too low. She also complained about the decision on costs.

32.  By a decision of 1 March 2023, the Supreme Court dismissed the applicant’s appeal, holding that the compensation awarded was sufficient and that the decision on costs was in line with section 20 of the Judicial NonContentious Procedure Act (see paragraph 45 below).

  1. Second constitutional complaint

33.  Meanwhile, on 24 September 2021 the applicant lodged a second constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act, again complaining of the excessive length of the above-mentioned enforcement proceedings. She also complained of the breach of her right of access to a court and the right to the peaceful enjoyment of her possessions in that she had been forced to bear the costs of her earlier constitutional complaint, which had imposed an excessive financial burden on her. The applicant this time did not ask the Constitutional Court to award her the costs incurred in pursuing the length-of-proceedings remedies under the 2013 Courts Act (see paragraphs 22-25 above), but sought the costs incurred in drafting the second constitutional complaint, which amounted to HRK 6,125 (EUR 812.93).

34.  On 10 January 2022 the applicant herself submitted a supplement to her constitutional complaint, in which she set out the chronology of the enforcement proceedings in question and of the proceedings following the use of remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time, and enclosed the relevant documents.

35.  By a decision of 20 December 2022, the Constitutional Court found a violation of the applicant’s constitutional right to respect for family life and awarded her HRK 5,000 (EUR 663.61) in compensation. However, referring to section 23 of the Constitutional Court Act (see paragraph 36 below), it dismissed her claim for costs, holding that the case was not complex because she had complained about the length of the proceedings, in respect of which that court had already found a violation in its earlier decision.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. domestic law
    1. The Constitutional Court Act
      1. Relevant provisions

36.  The relevant provisions of the Constitutional Act on the Constitutional Court of the Republic of Croatia (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 99/99 with subsequent amendments – “the Constitutional Court Act”) governing the costs of proceedings read as follows:

Section 23

“Each participant in Constitutional Court proceedings shall bear its own costs, unless the Constitutional Court decides otherwise.”

Section 80

“The Constitutional Court may order a complainant who has been unsuccessful in his or her constitutional complaint to pay the costs of the proceedings before the Constitutional Court if he or she has caused them to be incurred through his or her own fault.”

37.  The other relevant provisions of the Constitutional Court Act read as follows:

Section 62

“(1)  Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she considers that a decision of a State authority, local or regional government, or a legal person invested with public authority, on his or her rights or obligations or as regards suspicion or accusation of a criminal offence, has violated his or her human rights or fundamental freedoms ... guaranteed by the Constitution (‘constitutional right[s]’) ...”

Section 63

“(1)  The Constitutional Court shall examine a constitutional complaint even before all legal remedies have been exhausted if the relevant court has failed to decide within a reasonable time on the rights or obligations of a party [to the proceedings] or as regards suspicion or accusation of a criminal offence ...

(2)  If it finds the constitutional complaint regarding failure to decide within a reasonable time referred to in paragraph 1 of this section well-founded, the Constitutional Court shall set a time-limit within which the relevant court must decide the case on the merits ...

(3)  In the decision referred to in paragraph 2 of this section, the Constitutional Court shall award appropriate compensation to the complainant for the violation of his or her constitutional right ... to a hearing within a reasonable time. The compensation shall be paid from the State budget within three months of the date on which a request for payment is lodged.”

  1. Relevant practice

38.  According to the Constitutional Court’s practice at the relevant time, persons complaining of the excessive length of ongoing judicial proceedings could lodge a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act only if they had first availed themselves of other lengthofproceedings remedies, notably those under the 2013 Courts Act (see paragraphs 40-42 below). It consistently declared such constitutional complaints inadmissible if the complainants had not made use of such remedies.

  1. Relevant documents

39.  The Constitutional Court’s website contains a document entitled “Instructions for filling in a constitutional complaint form” (Upute za ispunjavanje obrasca ustavne tužbe). At the material time, the relevant part, regarding complainants’ representatives, read as follows:

“The representative does not have to be an advocate, but due to the special nature of the constitutional court procedure, it is always better to hire a professional.”

  1. Legislation concerning length-of-proceedings remedies

40.  Sections 64 to 69 of the 2013 Courts Act (Zakon o sudovima, Official Gazette no. 28/13), which were in force between 14 March 2013 and 1 April 2024, provided for two length-of-proceedings remedies: (i) a purely acceleratory remedy as the primary remedy, and (ii) a combined compensatory and acceleratory remedy as a complementary remedy, which was made available only in limited circumstances. The text of those provisions is reproduced in Novak v. Croatia ((dec.), no. 7877/14, § 23, 7 July 2016.

41.  In particular, under sections 65 to 67 a party to pending judicial proceedings who considered that they had been unduly protracted had the right to seek a purely acceleratory remedy, namely to lodge a “request for protection of the right to a hearing within a reasonable time” and to ask the president of the court before which the proceedings were pending to expedite them by setting a time-limit of a maximum of six months within which the judge hearing the case had to give a decision.

42.  Sections 68 and 69 provided that a complementary remedy (combining compensatory and acceleratory elements), namely a “request for payment of appropriate compensation”, was available only in cases where the judge hearing the case had not complied with the time-limit for deciding the case specified by the court’s president when granting the request for the purely acceleratory remedy.

43.  Section 64(2) provided that in proceedings concerning those remedies the rules of non-contentious procedure applied mutatis mutandis.

44.  Other relevant domestic law and practice concerning length‑of‑proceedings remedies in Croatia is set out in Mirjana Marić v. Croatia (no. 9849/15, §§ 29-41, 30 July 2020).

  1. Other relevant legislation and practice
    1. Judicial Non-Contentious Procedure Act

45.  Section 20(1) of the 1934 Judicial Non-Contentious Procedure Act (Zakon o sudskom vanparničnom postupku, Official Gazette of the Kingdom of Yugoslavia no. 175/34), which was applicable in Croatia from 4 February 1935 until 9 June 2023, provided that in non-contentious proceedings the costs were borne by the party in whose interests the proceedings were conducted, unless otherwise provided. Section 21 provided that in non-contentious proceedings the provisions of the Civil Procedure Act applied mutatis mutandis, unless otherwise provided by the Judicial Non-Contentious Procedure Act.

  1. Civil Procedure Act

46.  The relevant provisions of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia no. 4/77 with subsequent amendments, and Official Gazette of the Republic of Croatia no. 53/91 with subsequent amendments, as in force at the material time, read as follows:

COSTS OF PROCEEDINGS

Section 151(1) and (2)

“(1)  The costs of proceedings include disbursements made during or in relation to the proceedings.

(2)  The costs of proceedings also include a fee for the services of an advocate and other persons entitled by law to receive a fee.”

Section 154(1)

“(1)  A party who loses a case completely shall reimburse the costs of the opposing party ...”

Section 155

“(1)  In deciding which costs shall be reimbursed to a party, the court shall take into account only those costs which were necessary for the conduct of the proceedings. When deciding which costs were necessary and their level, the court shall carefully consider all the circumstances ...

(2)  If there is a prescribed scale of advocates’ fees or other costs, these costs shall be awarded in accordance with that scale.”

  1. The Scale of Advocates’ Fees

47.  The Scale of Advocates’ Fees (Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Official Gazette no. 142/12 with further amendments), which entered into force on 19 December 2012, as in force at the material time, provided that the costs of legal representation consisted of the services rendered by advocates, increased by VAT (at the time 25%) and the necessary expenses, which clients were obliged to pay. It also provided that:

(i)  submissions instituting non-contentious proceedings were worth 50 points (section 16(1)) in cases where the value of the claim was indeterminable, and appeals in such proceedings were worth 25% more (section 18(1));

(ii)  submissions instituting proceedings before the Constitutional Court and other reasoned submissions containing factual and legal arguments were worth 500 points (section 27(1)); and

(iii)  the value of one point was HRK 10 (section 50).

  1. COUNCIL OF EUROPE INSTRUMENTS

48.  The relevant part of Recommendation No. R (81) 7 on Measures Facilitating Access to Justice, adopted by the Committee of Ministers on 14 May 1981 at its 68th session, reads as follows:

“Considering that the rights of access to justice and to a fair hearing as guaranteed under Article 6 of the European Convention on Human Rights, is an essential feature of any democratic society;

Considering that court procedure is often so complex, time-consuming and costly that private individuals, especially those in an economically or socially weak position, encounter serious difficulties in the exercise of their rights in member states;

Bearing in mind that an effective system of legal aid and legal advice, as provided for under Resolution (78) 8 of the Committee of Ministers, may greatly contribute to the elimination of such obstacles;

...

Recommends the governments of member states to take or reinforce, as the case may be, all measures which they consider necessary with a view to the progressive implementation of the principles set out in the appendix to this recommendation.

Appendix to Recommendation No. R (81) 7

 

Principles

...

B.  Simplification

...

4.  No litigant should be prevented from being assisted by a lawyer ... Where, having regard to the nature of the matter involved, it would be desirable, in order to facilitate access to justice, for an individual to put his own case before the courts, then representation by a lawyer should not be compulsory.

...

D.  Cost of justice

13.  Particular attention should be given to the question of lawyers’ and experts’ fees in so far as they constitute an obstacle to access to justice. Some form of control of the amount of these fees should be ensured.

14.  Except in special circumstances a winning party should in principle obtain from the losing party recovery of his costs including lawyers’ fees, reasonably incurred in the proceedings.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

49.  The applicant complained that the Constitutional Court’s refusal to award her the costs of her legal representation before that court and the inability to recoup the costs of legal representation which she had incurred in pursuing the length-of-proceedings remedies under the 2013 Courts Act, had had a deterrent effect on the exercise of her right of access to a court. She relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

  1. Scope of this complaint

50.  It is to be noted that before the Court the applicant did not complain about the excessive length of the enforcement proceedings of which she had complained before the domestic courts. The Court therefore cannot examine any issue related to the length of those proceedings (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, §§ 109, 123 and 126, 20 March 2018).

51.  The Court further notes that in her application to the Court, the applicant did not mention that she had lodged her second constitutional complaint (see paragraph 33 above). What is more, once the Government had brought that fact to the Court’s attention, the applicant expressly stated in her observations of 16 October 2023 that she had decided not to submit an application to the Court concerning the second decision of the Constitutional Court (see paragraph 33 above).

52.  The applicant did mention in her application that she had used the complementary (combined compensatory and acceleratory) remedy under the 2013 Courts Act (see paragraph 28 above). However, once the Zagreb County Court had decided on that remedy on 13 April 2022 (see paragraph 30 above), the applicant did not complain in her observations about that court’s refusal to award her the costs of that remedy.

53.  That being so, and given that it can base its decision only on the facts complained of (see, Fu Quan, s.r.o. v. the Czech Republic [GC], no. 24827/14, § 145, 1 June 2023; Grosam v. the Czech Republic [GC], no. 19750/13, § 90, 1 June 2023; and Radomilja and Others, cited above, §§ 120-121 and 124), the Court finds that the applicant’s complaint (see paragraph 49 above) concerns only the Constitutional Court’s refusal to award her the costs of her first constitutional complaint (see paragraph 26 above) and the inability to recoup the costs of legal representation which she had incurred in pursuing the purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act (see paragraphs 22-25 above).

  1. Admissibility
    1. Submissions by the parties

(a)  The Government

54.  In their observations of 31 August 2023 on admissibility and the merits, the Government argued that Article 6 was not applicable to the proceedings following the use of remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time (see paragraphs 14-32 above). They admitted that the right to a hearing within a reasonable time was a “civil” right within the meaning of that Article but argued that the proceedings in question had not involved a “dispute” over that right.

55.  In the same observations, the Government further argued that in her constitutional complaints (see paragraphs 26 and 33 above) the applicant had not complained of a breach of her right of access to a court on account of the ordinary courts’ refusal to award her the costs incurred in pursuing the lengthof-proceedings remedies under the 2013 Courts Act (see paragraphs 22-25 above).

56.  In their comments of 14 November 2023 on the applicant’s claims for just satisfaction and additional observations, the Government argued that the applicant had not asked the Constitutional Court to quash the decisions of the ordinary courts refusing to award her those costs.

(b)  The applicant

57.  The applicant emphasised that in her first constitutional complaint she had sought reimbursement of the costs she had incurred to date in pursuing the length-of-proceedings remedies under the 2013 Courts Act (see paragraph 26 above). Admittedly, she had not specifically complained in that constitutional complaint that her right of access to court had been breached by the ordinary courts’ refusal to award her those costs, but that had been because she had believed that if the Constitutional Court had found her constitutional complaint well-founded, it would have awarded her not only the costs of that complaint, but also the costs incurred in pursuing the lengthof-proceedings remedies under the 2013 Courts Act beforehand.

  1. The Court’s assessment

(a)  Applicability

58.  The Court has found in a number of cases that Article 6 § 1 of the Convention is applicable to proceedings following the use of remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time which have features similar to those in the present case (see Vaney v. France, no. 53946/00, § 53, 30 November 2004; Simaldone v. Italy, no. 22644/03, §§ 48-56, 31 March 2009Veriter v. France, no. 31508/07, §§ 81-87, 14 October 2010; Belperio and Ciarmoli v. Italy, no. 7932/04, §§ 39-48, 21 December 2010; Gagliano Giorgi v. Italy, no. 23563/07, §§ 67-76, ECHR 2012 (extracts)). It sees no reason to hold otherwise in the present case. The Government’s objection as to the inapplicability of Article 6 (see paragraph 54 above) must therefore be dismissed.

(b)  Exhaustion of domestic remedies

59.  The Court first reiterates that applicants are only required to exhaust domestic remedies which are available in theory and in practice at the relevant time and which are accessible, capable of providing redress in respect of their complaints and offer reasonable prospects of success (see, for example, Sejdovic v. Italy [GC], no. 56581/00, § 46, ECHR 2006‑II, and Glavinić and Marković v. Croatia, nos. 11388/15 and 25605/15, § 61, 30 July 2020).

60.  It notes that, under the Constitutional Court Act, that court can only award costs incurred in the proceedings before it (see paragraph 36 above). Furthermore, while it may quash a decision on costs which it finds to be in breach of rights guaranteed by the Constitution or the Convention and remit the case for fresh consideration, it may do so only following an ordinary constitutional complaint lodged under section 62 of the Constitutional Court Act (see paragraph 37 above).

61.  However, in the present case the applicant lodged a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act (see paragraph 37 above), which may not be lodged against decisions but only in situations where the relevant court has failed to decide within a reasonable time.

62.  It follows that the constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act, which the applicant used to complain of the excessive length of the enforcement proceedings, was not effective for her access-to-court grievances in so far as they concerned the costs of the remedies under the 2013 Courts Act, as that type of constitutional complaint was not capable of providing redress in respect of those grievances (see paragraph 59 above). Consequently, contrary to the Government’s suggestion (see paragraph 55 above), in order to exhaust domestic remedies the applicant was not required to complain of a breach of her right of access to a court in her constitutional complaint.

63.  As regards the Government’s argument that the applicant had not asked the Constitutional Court to quash the decisions of the ordinary courts refusing to award her those costs (see paragraph 56 above), the Court notes that this would have actually required her to combine the constitutional complaint about the excessive length of proceedings she lodged under section 63 of the Constitutional Court Act with a different remedy, namely an ordinary constitutional complaint under section 62 of that Act in which she would have complained that those decisions were in breach of her right of access to a court.

64.  The Court further notes in this connection that this argument was advanced for the first time in the Government’s additional observations of 14 November 2023, and that they are therefore estopped from raising it. In that regard, the Court reiterates that, under Rule 55 of the Rules of Court, any plea of inadmissibility, including the reasons given for the plea, must be raised by the respondent Contracting Party, in so far as the nature of the objection and the circumstances so allow, in its written or oral observations on the admissibility of the application (see Khlaifia and Others v. Italy [GC], no. 16483/12, § 52, 15 December 2016, and Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, § 58, 9 July 2009). It does not therefore suffice for the Government to have pleaded non-exhaustion on different grounds in their initial observations of 31 August 2023 (see paragraph 55 above, and Mooren, cited above). The Government did not provide any explanation for that delay and the Court finds no exceptional circumstance capable of exempting them from their obligation to raise their non-exhaustion objection with reference to that argument in their initial observations (ibid.).

65.  Accordingly, the Government’s objection as to the non-exhaustion of domestic remedies (see paragraphs 55-56 above) must also be dismissed.

(c)  Conclusion

66.  The Court further notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. Submissions by the parties

(a)  The applicant

67.  The applicant submitted that she had been forced to hire an advocate because, as a layperson, she could not have drafted the request for the purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act or the constitutional complaint herself. Drafting such request or a constitutional complaint was not simple: there was no standard form and they had to be reasoned, linking the facts of the case with the relevant provisions, for which professional legal expertise was needed. The Government’s arguments to the contrary (see paragraph 74 below) were unreasonable and undermined the role of advocates.

68.  In reply to the Government’s argument that she had overstated some of the costs incurred (see paragraph 76 below), the applicant pointed out that the relevant domestic courts could have awarded her a reduced amount if they had considered them too high, instead of refusing to award her any. Her monthly salary was HRK 7,497.90 (EUR 995.13) and having to bear those costs had therefore imposed a significant and disproportionate burden on her.

(b)  The Government

69.  The Government submitted that the Court’s case-law that an ex post facto refusal to reimburse successful applicants’ own costs in disputes against the State arising from decisions of its organs in the exercise of public authority could constitute a restriction of their access to a court (see Dragan Kovačević v. Croatia, no. 49281/15, § 71, 12 May 2022, and the cases cited therein) was not applicable in the present case. That was because the proceedings following the use of remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time had not arisen from a decision of State organs, but had been instituted on the applicant’s initiative and in her favour.

70.  Moreover, there was nothing to suggest that the Constitutional Court’s refusal to award the applicant the costs of her legal representation before it or her inability to recoup such costs incurred in pursuing the purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act had deterred or discouraged her from using that remedy or a constitutional complaint and thereby exercising her right of access to a court: she had used both types of remedies provided for by that Act and had twice availed herself of a constitutional complaint (see paragraphs 23, 26, 28 and 33 above).

71.  For those reasons, the Government submitted that there had been no restriction of the applicant’s right of access to a court. If the Court were to find otherwise, the Government submitted that the restriction had pursued a legitimate aim and had been proportionate.

72.  Relying on the Court’s findings in Dragan Kovačević (cited above, §§ 75-78), the Government argued that the rules on costs contained in the Constitutional Court Act and the Judicial Non-Contentious Procedure Act (see paragraphs 36 and 45 above) pursued a legitimate aim. Proceedings before the Constitutional Court, like those following the use of the length-of-proceedings remedies under the 2013 Courts Act, were formally one-party proceedings. Therefore, those intending to initiate such proceedings did not run the risk, normally present in civil proceedings, that, if unsuccessful, they would have to bear not only their own costs but also those of the opposing party. The absence of such a risk, together with the absence of an obligation to pay court fees in either type of proceedings could therefore result in the relevant courts becoming overburdened with a large number of unmeritorious constitutional complaints or purely acceleratory remedies, which could jeopardise the proper functioning of those courts.

73.  The restriction of the applicant’s right of access to a court had been proportionate because (i) representation by an advocate had been neither necessary nor justified, (ii) it had been foreseeable for the applicant that she would not be able to recoup the costs of her legal representation, (iii) the costs she had allegedly incurred had not been higher than the compensation received, and (iv) having to bear those costs had not imposed a disproportionate financial burden on her.

74.  Representation by an advocate had not been necessary because proceedings for protection of the right to a hearing within a reasonable time instituted under the 2013 Courts Act or section 63 of the Constitutional Court Act were rather simple as all relevant facts were established by the relevant courts of their own motion. Such proceedings therefore did not require the assistance of an advocate. Moreover, the applicant was a highly educated person who had even submitted a supplement to her second constitutional complaint herself, setting out all the relevant facts and enclosing the relevant evidence (see paragraph 34 above). Her representation by an advocate had therefore not been justified either.

75.  The foreseeability of the restrictions had been evident from the relevant provisions of the Constitutional Court Act and Judicial NonContentious Procedure Act (see paragraphs 36 and 45 above) and from the resulting longstanding practice of the domestic courts.

76.  The applicant had overstated and therefore miscalculated the costs incurred in pursuing the purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act, which was why the total costs of that remedy and the constitutional complaint had not exceeded the compensation the domestic courts had awarded her for the breaches of her right to a hearing within a reasonable time and of her right to respect for family life.

77.  Lastly, the Government pointed out that the applicant was not a particularly vulnerable person and that her monthly income (see paragraph 68 above) had been above average and exceeded the costs of a constitutional complaint. Therefore, bearing the costs of her legal representation had not imposed a disproportionate financial burden on her.

78.  In light of the foregoing, the Government argued that there had been no violation of Article 6 of the Convention in the present case.

  1. The Court’s assessment

79.  The relevant principles emerging from the Court’s case-law concerning the right of access to a court and, in particular, access to superior courts, are summarised in Zubac v. Croatia ([GC], no. 40160/12, §§ 76-86, 5 April 2018). Specifically, a restriction of the right of access to a court will not be compatible with Article 6 § 1 if it does not pursue a legitimate aim and if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (ibid., § 78).

80.  Imposition of a considerable financial burden after the conclusion of proceedings, whether in the form of court fees or the costs of legal representation, may constitute a restriction of the right of access to a court guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention (see Dragan Kovačević, cited above, § 70; Stankov v. Bulgaria, no. 68490/01, §§ 52 and 54, 12 July 2007; and Klauz v. Croatia, no. 28963/10, §§ 77 and 82, 18 July 2013; see also the recommendation cited in paragraph 48 above suggesting that lawyers’ fees may constitute an obstacle to access to justice).

81.  As regards the costs of length-of-proceedings remedies the Court has held in Cocchiarella v. Italy ([GC], no. 64886/01, ECHR 2006V):

“92.  ... the Court finds it reasonable that in this type of proceedings where the State, on account of the poor organisation of its judicial system, forces litigants – to some extent – to have recourse to a compensatory remedy, the rules regarding legal costs may be different and thus avoid placing an excessive burden on litigants where their action is justified. It might appear paradoxical that, by imposing various taxes – payable prior to the lodging of an application or after the decision – the State takes away with one hand what it has awarded with the other to repair a breach of the Convention. Nor should the costs be excessive and constitute an unreasonable restriction on the right to lodge such an application and thus an infringement of the right of access to a tribunal ...”

82.  In a number of cases under Article 6 § 1 of the Convention in which the applicants had won their cases domestically, the Court found a breach of their right of access to a court either because they had not been reimbursed the costs of their legal representation at all (see Dragan Kovačević, cited above, §§ 67-85; Zustović v. Croatia, no. 27903/15, §§ 98-111, 22 April 2021; and Černius and Rinkevičius v. Lithuania, nos. 73579/17 and 14620/18, §§ 65-74, 18 February 2020; see also in this connection the recommendation cited in paragraph 48 above suggesting that, except in special circumstances, a winning party should in principle obtain from the losing party recovery of his costs including lawyers’ fees, reasonably incurred in the proceedings) or because they had had to pay to their opponents costs which had exceeded the amount of compensation they had been awarded (see Klauz, cited above, §§ 76-97, and Čolić v. Croatia, no. 49083/18, §§ 39-60, 18 November 2021).

83.  It is true that the first group of above-mentioned cases concerned disputes against the State arising from decisions of its organs in the exercise of public authority. However, contrary to the Government’s argument (see paragraph 69 above), that case-law is not rendered inapplicable by the mere fact that, in the present case, the relevant proceedings did not arise from a decision of public authorities but from their inaction, namely the domestic courts’ failure to enforce a judgment in the applicant’s favour. That is because the risk of any mistake made by a public authority must be borne by the State itself and errors must not be remedied at the expense of the individuals concerned (see Zustović, cited above, § 100, and the cases cited therein), it being understood that the poor organisation of its judicial system constitutes such an error or mistake (see paragraph 79 above).

84.  In the second group of above-mentioned cases (see paragraph 82 above), in which the costs exceeded the amount of compensation awarded, the Court held that that situation had led to an absurd outcome, making the litigation pointless and rendering the applicant’s right to a court merely theoretical and illusory, and that particularly weighty reasons were required to justify such an outcome (see Čolić, cited above, §§ 46, 50-52 and 59-60).

85.  The situation in the present case is similar because, even leaving aside the costs of pursuing the purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act, the costs of the applicant’s constitutional complaint alone exceeded the compensation she was awarded for the breaches of her right to a hearing within a reasonable time and her right to respect for family life. In particular, she was awarded a total of HRK 5,000 (EUR 663.61) in compensation for those breaches (see paragraph 27 above) whereas, in accordance with the Scale of Advocates’ Fees, the costs of drafting a constitutional complaint plus VAT at the time amounted to HRK 6,125 (EUR 812.93, see paragraphs 26 and 47 above).

86.  In such situations, it is not necessary to examine whether bearing the costs of her legal representation imposed a disproportionate financial burden on the applicant, having regard to her income (see the Government’s argument in paragraph 77 above). That is because, as stated above (see paragraph 84 above), if there are no particularly weighty reasons to justify it, such a situation in itself makes the restriction of access to a court disproportionate as it renders the litigation pointless and the applicant’s right to a court merely theoretical and illusory (see Čolić, cited above, §§ 46, 5051 and 59-60).

87.  Such a situation in the present case therefore required the Constitutional Court to provide (a more substantial statement of) reasons for its decision on costs rather than merely use the same wording as in section 23 of the Constitutional Court Act (see paragraphs 27 and 36 above, and compare Dragan Kovačević, cited above, § 83).

88.  Likewise, the Government failed to put forward any sufficiently convincing reasons to justify that situation.

89.  In particular, the Court is not convinced by their argument that the costs of the applicant’s legal representation were not necessary or justified (see paragraph 74 above). That argument focuses on the relative simplicity of the relevant proceedings for protection of the right to a hearing within a reasonable time but fails to take into account that the role of an advocate is not limited to the actual drafting of a constitutional complaint or a request under the 2013 Courts Act and also includes legal advice as regards the availability of those remedies and the formal (procedural) requirements for their use.

90.  As regards the costs of the constitutional complaint, the Court reiterates its findings in Bibić v. Croatia ((dec.), no. 1620/10, § 31, 28 January 2014) and Dragan Kovačević (cited above, § 35) that legal representation before the Constitutional Court cannot be considered unwarranted, given that that court decides on complex questions concerning the protection of fundamental rights and freedoms, and that for persons without legal background and experience, such matters may be difficult to grasp (see also the Constitutional Court’s own instruction at the relevant time, cited in paragraph 39 above, recommending prospective complainants to hire an advocate).

91.  As regards the costs of the length-of-proceedings remedies under the 2013 Courts Act, the Court finds that they cannot be considered unnecessary either. In particular, it would have been very difficult for the applicant as a layperson to grasp, without the professional legal advice of an advocate, the legal intricacies involved in the use of those remedies, such as, for example, the need to use them before lodging a constitutional complaint (see paragraph 38 above).

92.  The Court also finds force in the applicant’s argument that, instead of refusing to award her any costs, the relevant domestic courts could have awarded her a reduced amount (see paragraph 68 above).

93.  Therefore, while the Court agrees that, for the reasons stated by the Government (see paragraphs 74-75 above), the restriction of the applicant’s access to a court pursued a legitimate aim and was foreseeable, it was not proportionate to that aim.

94.  There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

  1. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

95.  The applicant raised the same complaint as that examined above (see paragraphs 49-94) under Article 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 thereto.

96.  Having regard to the facts of the case, the submissions of the parties and its findings above, the Court considers that it has dealt with the main legal question raised by the case and that there is no need to examine the same complaint under those Articles (see Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 156, ECHR 2014).

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

97.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

98.  The applicant claimed 2,032 euros (EUR) in respect of pecuniary damage, which corresponded to the total costs incurred in the proceedings following the use of remedies for protection of the right to a hearing within a reasonable time (see paragraphs 22-35 above). She also claimed EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage.

99.  The Government contested these claims.

100.  The Court has found that the domestic courts’ refusal to award the applicant the costs incurred in using the purely acceleratory remedy under the 2013 Courts Act and her first constitutional complaint was in breach of Article 6 § 1 of the Convention (see paragraphs 50-53 and 79-94 above). There is thus a sufficient causal link between her claim in respect of pecuniary damage and the violation found. The Court therefore awards the applicant EUR 1,016 under that head, plus any tax that may be chargeable to her.

101.  The Court also finds that the applicant must have sustained non‑pecuniary damage. Ruling on an equitable basis, it awards her EUR 3,000 under that head, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

102.  The applicant also claimed EUR 865 for the costs and expenses incurred before the Court.

103.  The Government contested that claim.

104.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, among many other authorities, L.B. v. Hungary [GC], no. 36345/16, § 149, 9 March 2023). In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the full amount claimed in respect of costs and expenses, namely EUR 865, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the complaint concerning the lack of access to a court admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
  3. Holds that there is no need to examine the complaints under Article 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 thereto;
  4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 1,016 (one thousand and sixteen euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 865 (eight hundred and sixty-five euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 15 October 2024, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Dorothee von Arnim             Arnfinn Bårdsen
 Deputy Registrar                      President

 

 

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Koskelo is annexed to this judgment.

CONCURRING OPINION OF JUDGE KOSKELO

I have voted in favour of the finding of a violation of Article 6 in this case, but not without certain misgivings. While the complaint and the arguments raised by both parties were concerned solely with the costs incurred by the applicant on account of the proceedings brought by her, I am troubled by the fact that this incidental issue of costs has overshadowed another problem relating to the underlying circumstances of the case.

At the origin of the case was a situation in which the applicant, the mother of a teenage boy at the time, found herself in conflict with her son, who no longer wanted to live with her and moved out to live with his father. The applicant reacted by instituting proceedings to have the authorities enforce the judicial decision delivered several years earlier, which had ordered that the child – who was considerably younger at that time – was to live with his mother. Having obtained an enforcement order, what ensued was a series of efforts to implement the hand-over of the teenager to his mother against his will. In the end, those efforts were unsuccessful, prompting the applicant to bring further proceedings over the length of the enforcement process.

One cannot but wonder whether this type of litigation was a judicious and justified method for attempting to resolve a delicate family situation involving a child who had already reached an age at which his will and wishes should no longer have been disregarded. Under such circumstances, pursuing the enforcement of a judicial decision delivered several years earlier does not appear to sit well with the aim of safeguarding the child’s best interests.

As matters stand, we know little about the background to the case. In any event, one is left with the impression that the process was not helpful for any of the parties involved – quite the contrary. A more conciliatory approach might have yielded better results.

Given the framing of the issue as presented before the Court, this underlying problem was not on the table. Nonetheless, I did not find it appropriate to simply let it pass without any mention at all.

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
U ovoj presudi je sud doneo odluku da nije došlo do povrede člana 6 Konvencije usled povrede prava na pravično suđenje u krivičnom predmetu.
Presuda Vrhovnog suda koja je povezana u javnoj bazi sudske prakse sa ovom presudom, tiče se navoda o prekoračenju optužbe, kvalifikovanju činjenica i navodima da je došlo do bitne povrede postupka.
Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa nekoliko presuda domaćih sudova koje se odnose na zaštitu prava na pravično suđenje i zaštitu prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda "Buj protiv Hrvatske" od 1.6.2006. godine povezana je sa nekoliko rešenja domaćih sudova u kojima su sudovi odlučivali o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Crnišanin i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije
Evropski sud za ljudska prava je u presudama R.Kačapor i drugi protiv Srbije (2269/06 i 5 drugih od 15.1.2008, stav 97-99, 106-116 i 119-20), Crnišanin i drugi protiv Srbije (35835/05 i 3 druga od 13.1.2009. stav 124) i Stevanović i drugi protiv Srbije (43815/17 i 15 drugih od 27.8.2019. godine) utvrdio dobro uspostavljenju praksu u pogledu pitanja neisplaćenih zarada iz preduzeća u društvenom vlasništvu.
Ove presude smatraju se vodećim presudama kojima se uspostavlja stav Suda i odnosu na pitanje odgovornosti države za dugovanja preduzeća sa većinskim društvenim kapitalom.
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda u predmetu "Galjardo Sančez protiv Italije" se često citira i u praksi domaćih sudova i u praksi Evropskog suda za ljudska prava, kada se govori o povredi prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda "Horvat protiv Hrvatske" je u bazi sudske prakse Vrhovnog suda povezana sa više rešenja domaćih sudova u kojima su se domaći sudovi bavili povredom prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda "Iatridis protiv Grčke" cesto je citirana u praksi Evropskog suda za ljudska prava jer se u njoj ESLJP bavio pitanjima gubitka zarade koje je nastalo kao posledica nemogućnosti upravljanja imovinom. Posebno je sporno jer je u pitanju situacija koja se nastavlja i gde država nema uspostavljen pravni lek koji podnosilac može da iskoristi kako bi zaštitio svoja prava.
U drugoj važnoj presudi "Hornsby protiv Grčke", na koju se ESLJP pozvao pri donošenju presude u slučaju "Iatridis", sud Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
U predmetu "Kalashnikov protiv Rusije" je utvrđena povreda članova 3, 5 i 6 jer je podnosiocu produžavan pritvor više puta dok je predmet mirovao. Suštinski predmet se odnosi na dužinu trajanja postupka, dužinu produženja pritvora i uslove u pritvoru.
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
U javnoj bazi sudske prakse presuda je povezana više rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu, kojima se odbijaju prigovori podneti radi ubrzanja postupka podneti radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Novosel protiv Crne Gore
Pri donošenju odluke, Sud se pozvao na odluke u vodećim predmetima, Siništaj protiv Crne Gore i Stakić protiv Crne Gore, u kojima je već utvrdio povredu u odnosu na pitanja koja je razmatrao u presudi Novosel protiv Crne Gore.
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa više presuda u javnoj bazi sudske prakse Vrhovnog suda, koje se odnose na pitanja povrede prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Osmanović protiv Hrvatske
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je u bazi sudske prakse Vrhovnog suda direktno povezana sa više rešenja sudova u kojima je odlučivano o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
U bazi sudske prakse Vrhovnog suda, presuda je povezana sa više rešenja apelacionih sudova i rešenja VKS u kojima je odlučivano o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku.
Ova presuda je veoma značajna u praksi ESLJP i imala je veliki uticaj na razvoj sudske prakse o pravu na suđenje u razumnom roku i na efikasnost pravnih sredstava u državama članicama Saveta Evrope.
Sud je istakao da države imaju pozitivnu obavezu da obezbede da sudski postupci traju razumno dugo i da postoji delotvorno domaće pravno sredstvo kojim se može zaštititi to pravo.
Ovo je jedna od najznačajnijih “pilot” presuda u praksi ESLJP i koristi se kao osnova za rešavanje velikog broja sličnih slučajeva (tzv. “repetitivnih predstavki”) iz Italije i drugih zemalja gde je postojao sličan problem. Zahvaljujući ovoj presudi u ovim državama je došlo do promene zakonske regulative koja je donela reformu pravnog sistema kako bo se sudski postupci ubrzali, stvorili efikasni mehanizmi naknade za povredu prava na suđenje u razumnom roku i sprečilo gomilanje predmeta pred ESLJP.
Sudovi i zakonodavstva zemalja bivše Jugoslavije (npr. Srbija, Hrvatska, BiH) su preuzeli principe iz presude Scordino i uveli domaće mehanizme za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. U Srbiji je donet Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku i uvedeno je pravo na pritužbu i naknadu zbog dužine postupka.
Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa odlukama domaćih sudova koje se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa rešenjima VKS po zahtevu za revizijom za premete koji su se ticali razumnog roka
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude