Šabanović i drugi protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
39819/16, 39902/16, 60773/16, 17816/17, 31419/17
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
07.10.2025
Članovi
6
6-1
35
35-3-a
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione materiae
Tematske ključne reči
pravo na pravično suđenje
neisplaćene zarade
radni sporovi
parnica
neujednačena sudska praksa
VS deskriptori
1.1.3 Ratione materiae
1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosioci predstavki, zaposleni pri Ministarstvu unutrašnjih poslova, su policijski službenici sa statusom ovlašćenih službenih lica u smislu člana 4. stav 2. tačka 1. Zakona o policiji.

U periodu između 9. juna 2010. i 26. septembra 2011. godine, podnosioci su podneli tužbe protiv Republike Srbije pokretanjem postupka protiv MUP-a, tražeći nadoknadu na ime neisplaćenih dodataka na platu za prekovremeni rad, rad tokom državnih i verskih praznika i noćni rad, koje su obavlјali u periodu između aprila 2007. i septembra 2011. godine. Podnosioci su tvrdili da, pošto njihov poslodavac, MUP, nije povećao njihove plate za rad van redovnog radnog vremena u skladu sa članom 147. stav 1. Zakona o policiji, bio je dužan da im isplati dodatke na platu za rad van redovnog radnog vremena, u skladu sa opštim pravilima Zakona o radu.

Imajući u vidu sličnost predmeta navedenih predstavkama, Sud smatra da je primereno da iste ispita zajedno i da donese jednu presudu.
Podnosioci su se prituživali da su domaći sudovi odbili njihove zahteve, dok su istovremeno i nedosledno presuđivali i u korist i protiv stotina njihovih kolega policijskih službenika, uprkos činjenici da su se njihovi zahtevi zasnivali na istim ili sličnim činjenicama i da su se ticali identičnih pravnih pitanja, što je stvorilo pravnu nesigurnost i predstavlјalo uskraćivanje pravde.

Podnosioci su takođe tvrdili da su domaći sudovi proizvolјno tumačili i primenjivali materijalno pravo prilikom odbijaanja njihovih tuđžbenih zahteva. Oni su tvrdili da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

Sud navodi da je u predmetu Svilengaćanin i dr. protiv Srbije, Sud je utvrdio da je pravno mišlјenje Vrhovnog kasacionog suda koje su potom primenili niži sudovi (ili sam Vrhovni kasacioni sud u retkim slučajevima kada su niži sudovi ipak presudili na način suprotan tom mišlјenju) adekvatan mehanizam za prevazilaženje razlika u domaćoj sudskoj praksi. Sud je stoga zadovolјan da je domaći pravosudni sistem na kraju bio uspešan u rešavanju nedoslednosti u sudskoj praksi.

Domaći sudovi su počeli da presuđuju u korist podnosilaca tužbenih zahteva na osnovu metode poređenja u junu 2013. godine, otprilike u vreme kada je tužbeni zahtev drugog podnosioca odbijen. Razlike su konačno rešene 10. novembra 2015. godine kada je Vrhovni kasacioni sud izdao svoje drugo shvatanje. Dakle, razmatrani period je trajao dve godine i pet meseci. U tom smislu, Sud je konstatovao da su domaći sudovi uvažili zahteve za naknadu štete za neisplaćene dodatke na platu u vezi sa radom van redovnog radnog vremena koje su podnele kolege podnosilaca čak i pre gore navedenog perioda.

Međutim, podnosioci tužbenih zahteva u tim predmetima nisu bili u istoj činjeničnoj situaciji kao podnosioci, jer njihovi tužbeni zahtevi nisu odbijeni na osnovu metode poređenja koeficijenata plata. Stoga, Sud ih ne uzima u obzir prilikom određivanja perioda neujednačenosti sudske prakse u ovom slučaj.

U svetlu gorenavedenog, Sud smatra da su domaće vlasti uskladile sudsku praksu u razumno kratkom roku.

U vezi sa pritužbama podnosilaca o tome kako su domaći sudovi tumačili zakon i odbijali njihove tužbene zahteve, Sud naglašava supsidijarnu prirodu svoje uloge: na Sudu nije da deluje kao sud trećeg ili četvrtog stepena i da preispituje izbore domaćih sudova u vezi sa tumačenjem zakonskih odredbi i nedoslednosti koje iz toga mogu proizaći, niti je njegova uloga da interveniše samo zato što je doneta protivrečna sudska odluka. Drugim rečima, Sud će dovesti u pitanje procenu domaćih sudova samo ako se njihovi nalazi mogu smatrati proizvolјnim ili očigledno nerazumnim.

U konkretnom slučaju, zaklјučci sudova i tumačenje relevantnog zakona ne mogu se smatrati proizvolјnim niti očigledno nerazumnim. U vezi sa tvrdnjom podnosilaca da Ustavni sud nije primenio izmenjeno pravno mišlјenje Vrhovnog kasacionog suda, Sud konstatuje da od Ustavnog suda nije zatraženo da odluči o osnovanosti zahteva podnosilaca. Nјegova uloga je bila ograničena na procenu da li su niži sudovi poštovali pravo podnosilaca na pravično suđenje, kao i njihovo pravo na imovinu prema Ustavu, prilikom rešavanja njihovih tužbenih zahteva. Nјegovi nalazi se takođe ne mogu smatrati proizvolјnim niti očigledno nerazumnim.

Navedena razmatranja su dovolјna da omoguće Sudu da zaklјuči da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА 

ТРЕЋЕ ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ ШАБАНОВИЋ И ДРУГИ против СРБИЈЕ

(Представка број 39819/16 и 4 друге – видети приложени списак)

ПРЕСУДА

Члан 6. (грађанскоправни аспект) • Правично суђење • Одбиjање захтева полицијских службеника за надокнаду штете услед неисплаћених додатака на плату за рад током државних празника, ноћни рад и прековремени рад • Домаћи правосудни систем је успешно решио неуједначености које су постојале у релевантно време у вези са таквим тужбеним захтевима • Врховни суд је ускладио судску праксу у разумно кратком року • Подносиоци представки су имали користи од контрадикторног поступка и њихови аргументи су темељно испитани • Закључци домаћих судова и тумачење релевантног права не могу се сматрати произвољним нити очигледно неразумним

Припремила Служба Секретаријата. Не обавезује Суд. 

СТРАЗБУР

07. октобар 2025. године

Ова пресуда ће постати правоснажна у околностима утврђеним у члану 44. став 2. Конвенције. Она може бити предмет редакцијских измена.

у предмету Шабановић и други против Србије,

Европски суд за људска права (Треће одељење), на заседању Већа у саставу:

Ioannis Ktistakis, председник,
Peeter Roosma,
Darian Pavli,
Úna Ní Raifeartaigh,
Mateja Đurović,
Canòlic Mingorance Cairat,
Vasilka Sancin, судије,
и Milan Blaško, секретар Одељења,

Имајући у виду: пет засебних представки против Републике Србије поднетих Суду према члану 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: „Конвенција“) од стране петоро српских држављана (видети приложен списак);

одлуку да се о представкама обавести Влада Републике Србије (у даљем тексту: „Влада“);

Запажања страна у спору;

Након већања на затвореној седници одржаној 9. септембра 2025. године,

Доноси следећу пресуду, која је усвојена тог дана:

УВОД

  1. Представке се односе на различиту домаћу судску праксу у погледу захтева за исплату додатака на плату за прековремени рад, ноћни рад и рад током државних и верских празника који обављају полицијски службеници запослени при Министарству унутрашњих послова. Двоје подносилаца представки су се такође жалили да су лишени своје имовине јер су судови одбили њихове захтеве.

ЧИЊЕНИЦЕ

  1. Списак подносилаца представки је дат у приложеној табели, заједно са личним подацима подносилаца, подацима њихових правних заступника и датумима када су њихове представке поднете Суду.
  2. Владу Републике Србије (у даљем тексту: „Влада“) је заступала њена заступница госпођа З. Јадријевић Младар.
  3. Чињенице предмета се могу сумирати на следећи начин.

I. ОСПОРНИ ПОСТУПАК

  1. Подносиоци представки, запослени при Министарству унутрашњих послова (у даљем тексту: „МУП“), су полицијски службеници са статусом овлашћених службених лица у смислу члана 4. став 2. тачка 1. Закона о полицији (видети став 35 у наставку).
  2. У периоду између 9. јуна 2010. и 26. септембра 2011. године, подносиоци су поднели тужбе против Републике Србије покретањем поступка против МУП-а, тражећи надокнаду на име неисплаћених додатака на плату за прековремени рад, рад током државних и верских празника и ноћни рад (у даљем тексту: „рад  ван редовног радног времена“) које су обављали у периоду између априла 2007. и септембра 2011. године. Подносиоци су тврдили да, пошто њихов послодавац, МУП, није повећао њихове плате за рад ван редовног радног времена у складу са чланом 147. став 1. Закона о полицији (видети став 36 у наставку), био је дужан да им исплати додатке на плату за рад ван редовног радног времена, у складу са општим правилима Закона о раду (видети ст. 32 и 33 у наставку).

A. Први подносилац господин Шабановић (представка број 39819/16)

  1. Дана 13. маја 2013. године, Први основни суд у Београду  је одбио захтев првог подносиоца као неоснован. Ту одлуку је потврдио Апелациони суд у Београду 9. октобра 2013. године. Судови су пресудили да је први подносилац обављао посао ван редовног радног времена, али да није имао право на додатке на плату према општим прописима о раду јер му је додатни коефицијент плате већ био повећан за више од 30% у погледу рада ван редовног радног времена, у складу са чланом 147. став 1. Закона о полицији, који је искључивао примену општих прописа о раду, у складу са чланом 147. став 3. истог Закона (видети став 36 у наставку). Судови су утврдили ово повећање на основу извештаја вештака којим је упоређен додатни коефицијент плате подносиоца (члан 4. Правилника о платама запослених у Министарству унутрашњих послова, видети став 40 у наставку) са додатним коефицијентом плате државног службеника (видети став 35 у наставку) који обавља административне послове у МУП-у, који је имао ниво образовања подносиоца, али није радио ван редовног радног времена. Судови су утврдили да је овај „упоредиви запослени“ („остали државни службеници“ у складу са чланом 147. став 1. Закона о полицији, видети став 36 у наставку) био прикладан, и позвали су се на одлуку Уставног суда Уж-4045/12 од 20. јуна 2013. године (видети став 65 у наставку).
  2. Дана 17. децембра 2013. године, први подносилац је поднео уставну жалбу, притужујући се, између осталог, да постоји недоследна судска пракса у погледу додатака на плате полицијских службеника који су радили ван редовног радног времена. Уставни суд је дана 19. новембра 2015. године одбио уставну жалбу првог подносиоца као неосновану. Уставни суд се позвао на одлуку Уж-3827/12 од 12. децембра 2012. године (видети ст. 62-64 у наставку), којом је одбио уставну жалбу другог подносиоца као неосновану, и утврдио да се подносилац налази у готово идентичној чињеничној и правној ситуацији.

B. Други подносилац господин Боричић (представка број 39902/16)

  1. Дана 22. фебруара 2013. године, Први основни суд у Београду  је одбио захтев другог подносиоца као неоснован. Ту одлуку је потврдио Апелациони суд у Београду 8. маја 2013. године. Дана 8. јула 2013. године, други подносилац је поднео уставну жалбу, притужујући се, између осталог, на недоследност судске праксе. Уставни суд је дана 19. новембра 2015. године одбио уставну жалбу другог подносиоца као неосновану. Судови су његове жалбе одбацили из истих разлога као оне на које се позивао први подносилац у свом случају (видети ст. 7 и 8 горе).

C. Трећи подносилац господин Тешић (представка број 60773/16)

  1. Дана 30. марта 2012. године, Основни суд у Шапцу је одбио захтев трећег подносиоца као неоснован. Ту одлуку је потврдио Апелациони суд у Београду 23. октобра 2013. године. Дана 22. јануара 2014. године, трећи подносилац је поднео уставну жалбу, притужујући се, између осталог, на недоследност судске праксе. Уставни суд је дана 23. октобра 2014. године одбио уставну жалбу трећег подносиоца представке као неосновану. Судови су његове жалбе одбили из истих разлога као оне на које се позивао први подносилац у свом случају (видети ст. 7 и 8 горе).

D. Четврта подноситељка госпођа Мајсторовић (представка број 17816/17)

  1. Дана 28. фебруара 2014. године, Основни суд у Сомбору је делимично уважио захтев четврте подноситељке за накнаду, али је Апелациони суд у Новом Саду уважио жалбу туженог, поништио део одлуке којим је уважен захтев четврте подноситељке и вратио предмет на поновно суђење. Изгледа да четврта подноситељка није уложила жалбу на део одлуке од 28. фебруара 2014. године којим је одбијен њен захтев.
  2. Дана 15. јула 2014. године, након поновљеног суђења, Основни суд у Сомбору је одбио захтев четврте подноситељке као неоснован. Ту одлуку је потврдио Апелациони суд у Београду 29. септембра 2014. године. Судови су одбили захтев четврте подноситељке из суштински истих разлога као оне на које се позивао први подносилац у свом случају (видети ст. 7 и 8 горе). Једина разлика је била у томе што се апелациони суд позвао на одлуку Уставног суда Уж-1530/08 од 21. јануара 2010. године, уз објашњење да је одговарајући „упоредиви запослени“ државни службеник који је имао исти ниво образовања као четврта подноситељка, али који није радио ван редовног радног времена (видети став 58 у наставку).
  3. Четврта подноситељка је поднела уставну жалбу 8. новембра 2014. године. Уставни суд је дана 15. септембра 2016. године одбио уставну жалбу четврте подноситељке као неосновану. Као и у случају првог подносиоца, Уставни суд се позвао на одлуку Уж-3827/12 од 12. децембра 2012. године коју је претходно донео. Такође је констатовао да је четврта подноситељка поднела само једну правноснажну одлуку као доказ недоследне судске праксе, што није било довољно како би се утврдило постојање „дубоких и дуготрајних“ недоследности у судској пракси нижих судова.

E. Пети подносилац господин Пифар (представка број 31419/17)

  1. Дана 9. јула 2013. године, Основни суд у Сомбору је пресудио у корист петог подносиоца и усвојио његов захтев за накнаду. Апелациони суд у Новом Саду је 26. маја 2014. године уважио жалбу туженог, поништио пресуду и вратио предмет на поновно суђење.
  2. Дана 25. марта 2015. године, након поновљеног суђења, Првостепени суд у Сомбору је одбио захтев петог подносиоца као неоснован. Апелациони суд у Новом Саду је 10. септембра 2015. године потврдио првостепену пресуду. Пети подносилац је поднео уставну жалбу 12. новембра 2015. године. Уставни суд је дана 8. децембра 2016. године одбио уставну жалбу петог подносиоца као неосновану. Судови су његове жалбе одбацили из истих разлога као оне на које се позивао први подносилац у свом случају (видети ст. 7 и 8 горе).

II. ОСТАЛЕ РЕЛЕВАНТНЕ ЧИЊЕНИЦЕ

  1. Дана 12. децембра 2016. године, Основни суд у Сомбору је одбио захтев за поновно покретање поступка који је поднео први подносилац након што је дошао до сазнања да су судови нижег степена уважили идентичан захтев другог подносиоца захтева јер је Врховни касациони суд променио свој став по питању „упоредивог запосленог“ (видети став 53 у наставку). Други подносилац је такође поднео захтев за поновно покретање поступка из истих разлога, а који је Први основни суд у Београду одбио 12. децембра 2016. године. Виши суд у Београду је 31. марта 2017. године потврдио одлуку у случају првог подносиоца, а 16. јуна 2017. године то је учинио и у случају другог подносиоца. Врховни суд је 6. јуна 2018. године одбио ревизију првог подносиоца као неосновану, а 25. априла 2018. године је то учинио и у вези са ревизијом другог подносиоца. Утврдио је да Закон о парничном поступку из 2004. године није прописивао поновно отварање поступка на основу одлуке Врховног суда о промени у тумачењу закона и судске праксе у вези са одређеним питањем.

РЕЛЕВАНТНИ ДОМАЋИ ПРАВНИ ОКВИР И ПРАКСА

I. ПРАВНИ ОКВИР

A. Устав Републике Србије (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије – СГ РС – бр. 98/06)

  1. Релевантне одредбе Устава предвиђају следеће:

Члан 32. став 1

„Свако има право на ... [правичну расправу пред] ... судом ... [приликом одлучивања] ... о његовим [или њеним] правима и обавезама ...”

Члан 36. став 1

„Јемчи се једнака заштита права пред судовима ...“

Члан 60. став 4

„Свако има право на ... правичну накнаду за рад ... Нико се тих права не може одрећи.“

Члан 170.

„Уставна жалба се може изјавити против појединачних аката или радњи државних органа или организација којима су поверена јавна овлашћења, а којима се повређују или ускраћују људска или мањинска права и слободе зајемчене Уставом, ако су исцрпљена или нису предвиђена друга правна средства за њихову заштиту.“

B. Закон о Уставном суду (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“ бр. 109/07, 99/11 и 103/15)

  1. 18.  Члан 83. став 1 прописује да се уставна жалба може изјавити у року од 30 дана од дана достављања појединачног акта, односно од дана предузимања радње којом се повређује или ускраћује људско или мањинско право и слобода зајемчена Уставом.

C. Закон о уређењу судова (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“ бр. 116/08, 104/09, 101/10, 101/11, 101/13, 106/15)

  1. Члан 31. прописује, између осталог, да Врховни касациони суд обезбеђује јединствену судску примену права.
  2. Члан 43. став 2. прописује, између осталог, да се седница одељења Врховног касационог суда сазива и ако између појединих већа настану несагласности у примени прописа или ако једно веће одступи од правног схватања прихваћеног у својој пракси или од правног схватања које су прихватила сва већа. Члан 43. став 2. прописује да правно схватање усвојено на седници одељења Врховног касационог суда обавезује сва већа у саставу тог одељења.

D. Закон о парничном поступку из 2004. године (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“ бр. 125/04 и 111/09)

  1. Члан 394. став 1, члан 396. и члан 398. прописују да странке могу изјавити ревизију Врховном касационом суду. Они то могу учинити у року од 30 дана од дана достављања правноснажне одлуке донете у другом степену, и само ако су нижи судови прекршили релевантно законодавство, процесно или материјално, под условима предвиђеним чланом 394, ст. 2, 3. и 4.
  2. Члан 395. прописује да је ревизија изузетно дозвољена против правноснажне одлуке другостепеног суда, која се не би могла побијати ревизијом по одредбама члана 394, ако другостепени суд оцени да је таква ревизија потребна ради разматрања правних питања од општег интереса или постизања доследности у погледу судске праксе, или када је потребно ново тумачење права.

E. Закон о парничном поступку из 2011. године 

1. Закон о парничном поступку који је био на снази пре измена и допуна из 2014. године (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“; број 72/11)

  1. Закон о парничном поступку из 2011. године ступио је на снагу 1. фебруара 2012. године и њиме је укинут Закон о парничном поступку из 2004. године.
  2. Члан 403. став 1, члан 405. и члан 407. прописују да странке могу изјавити ревизију Врховном касационом суду. Они то могу учинити у року од 30 дана од дана достављања правноснажне одлуке донете у другом степену, и само ако су нижи судови прекршили релевантно законодавство, процесно или материјално, под условима прописаним чланом 403. ст. 1. и 2.
  3. Члан 404. став 1. прописује да је ревизија изузетно дозвољена против другостепене пресуде која не би могла да се побија ревизијом на основу члана 403. у случају погрешне примене материјалног права. Ревизија мора бити дозвољена ако је, по оцени другостепеног суда или Врховног касационог суда, потребно да се размотре правна питања од општег интереса или правна питања у интересу равноправности грађана, ради уједначавања судске праксе, као и ако је потребно ново тумачење права (специјална ревизија). У складу са чланом 404. став 2, другостепени суд одлучује да ли ће посебна ревизија бити дозвољена, док члан 404. став 3. прописује право жалбе Врховном касационом суду против те одлуке.
  4. Члан 416. ст. 1. и 2. прописују да, уколико Врховни касациони суд утврди повреду материјалног права, он мора усвојити ревизију и преиначити побијану пресуду, или укинути одлуке нижестепених судова, или само другостепену одлуку и вратити предмет на поновно суђење.
  5. Члан 506. став 1. прописује да се поступци започети пре ступања на снагу Закона о парничном поступку из 2011. године морају водити у складу са Законом о парничном поступку из 2004. године, осим ако је након ступања на снагу Закона из 2011. године одлука којом је поступак окончан укинута и предмет враћен на поновно суђење, у ком случају се примењује Закон о парничном поступку из 2011. године (члан 506. став 2.).

2. Закон о парничном поступку из 2011. године са изменама и допунама из 2014. године (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“ бр. 72/11 и 55/14)

  1. Измене и допуне Закона о парничном поступку из 2011. године ступиле су на снагу 31. маја 2014. године.
  2. Према измењеном члану 404, Врховни касациони суд одлучује да ли ће ревизија бити дозвољена, док другостепени суд више није укључен у доношење такве одлуке.
  3. Остале одредбе Закона, у својим релевантним деловима, остале су непромењене.

F. Закон о облигационим односима (објављен у „Службеном листу Социјалистичке Федеративне Републике Југославије“ бр. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 и „Службеном листу Савезне Републике Југославије“ број 31/93)

  1. Члан 154. став 1. прописује да је свако ко другоме проузрокује штету дужан да исту надокнади, осим уколико не докаже да је штета настала без његове кривице. Члан 172. став 1. прописује да је правно лице одговорно за штету коју проузрокује трећем лицу у вршењу својих функција или у вези са вршењем својих функција.

G. Закон о раду (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“ бр. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014)

  1. Члан 108. прописује, између осталог, да запослени има право на  увећану зараду у висини утврђеној општим актом и уговором о раду, и то: 1) за рад на дан празника који је нерадни дан; 2) за рад ноћу, ако такав рад није вреднован при утврђивању основне зараде; и 3) за прековремени рад.

H. Закон о платама државних службеника и намештеника (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“ бр. 62/06, 101/07, 99/10, 108/13, 99/14, 95/18, 14/22, 19/25)

  1. Релевантни делови чл. 24, 25. и 27. Закона о платама државних службеника и намештеника прописују да државни службеник има право на: (1) додатак на основну плату за сваки сат рада ноћу; (2) додатак на основну плату за сваки сат рада обављеног на државни празник; и (3) право на сат и по слободно за сваки сат прековременог рада, који се мора искористити у току наредног месеца. Уколико је државни службеник због природе посла спречен да искористи такво одсуство, имаће право на додатак на основну плату за сваки сат прековременог рада.

I. Закон о полицији из 2005. године (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“ бр. 101/05 и 63/09)

  1. Закон о полицији из 2005. године је ступио на снагу 29. новембра 2005. године.
  2. Члан 4. став 2. прописује да полицијски службеници у МУП-у могу бити униформисани или неуниформисани запослени који примењују полицијска овлашћења (овлашћена службена лица), и други запослени који обављају друге послове у непосредној вези са полицијским пословима и који могу бити овлашћени да обављају полицијске послове (лица на посебним дужностима).
  3. Чл. 146. и 147. гласе како следи:

Члан 146.

„Полицијски службеници и други запослени у [МУП-у] имају право на плату која се састоји од основице коју утврђује Влада и основног и додатног коефицијента у односу на звање, посебне услове рада, опасност, одговорност и сложеност посла.

Плата из става 1. овог члана увећава се за 0,4 одсто за сваку навршену годину радног стажа. Висину коефицијената из става 1. овог члана утврђује министар [унутрашњих послова] актом о платама запослених у [МУП-у], који доноси уз сагласност Владе.“

Члан 147.

„Због посебних услова рада, опасности за живот и здравље, одговорности, тежине и природе послова, рада на дан празника који је нерадни дан, ноћног рада, рада у сменама, прековременог рада, дежурстава, приправности и других видова нередовности у раду, запосленима у [МУП-у] могу се утврдити коефицијенти за обрачун плате који су од 30 до 50 одсто номинално већи од коефицијената за друге државне службенике, а у висини масе средстава потребних за исплату додатних коефицијената из члана 146, став 1. овог закона.

Уз сагласност Владе, за поједине категорије запослених могу се утврдити коефицијенти који су у смислу става 1. овог члана већи и за више од 50 одсто.

На права и обавезе проистекле из напред наведених посебних услова рада не примењују се одредбе општих радно-правних прописа о увећаној заради.“

  1. Члан 194. Закона о полицији из 2005. године прописује, између осталог, да ће даном ступања на снагу Закона, запослени у МУП-у наставити да раде на истим радним местима и задржаће плате, у складу са важећим прописима и другим подзаконским актима, док се не усвоје подзаконски акти којима се уређују и систематизују радна места у МУП-у у складу са Законом о полицији из 2005. године и не донесе одлука о распоређивању лица на радна места у складу са тим новим законом, или док се не донесе друго решење у складу са законом.
  2. Дана 8. децембра 2011. године, у складу са Законом о изменама и допунама Закона о полицији (објављеном у „Службеном гласнику Републике Србије“ бр. 92/11), чл. 146. и 147. су измењени. Измењене одредбе су, између осталог, прописивале да плата укључује основну компоненту, основне и додатне коефицијенте и додатке на плату. Изменама и допунама је уведен члан 147а, који је, између осталог, прописивао додатке за рад обављен током државних празника, ноћни рад и прековремени рад.
  3. Закон о полицији из 2005. године је стављен ван снаге у фебруару 2016. године, када је ступио на снагу нови Закон о полицији (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“ број 6/16).

J. Правилник о платама запослених у Министарству унутрашњих послова (пречишћен текст) СТ 01 п.пов. 4908/064 од 26. јуна 2006. године и СТ 01 п.пов. 3070/07-9 од 16. маја 2007. године) – није јавно доступан

  1. Коефицијенти плата подносилаца одређени су у складу са Правилником о платама запослених у Министарству унутрашњих послова („Правилник о платама“), који је ступио на снагу 26. јуна 2006. године, а који је измењен и допуњен 16. маја 2007. године. Усвојен је позивањем на чл. 146. и 147. Закона о полицији. У члану 1, релевантним деловима је предвиђено да ће се Правилником о платама, у складу са законом и колективним уговором, уређивати плате запослених у МУПу одређивањем коефицијената, као и појединачних месечних повећања или смањења тих коефицијената. Основни коефицијент ће се одредити за послове на радном месту, док ће се додатни коефицијент одредити за послове на радном месту, посебне услове рада, одговорност лица и сложеност задатака, као и назив радног места лица, односно његов чин (члан 2, ст. 1, 2. и 3.). Чланом 3. су одређени основни коефицијенти за 33 платна разреда, док је чланом 4. предвиђено да ће платни разреди – основни и додатни коефицијенти за радна места у МУП-у – бити наведени у анексу који представља саставни део Правилника о платама. Члан 7. одређује додатне коефицијенте за називе радних места. Анекс прецизира да додатни коефицијент плате за радно место полицијског службеника износи 6,52.

II. ПРАКСА

A. Апелациони судови

1. Прелиминарне напомене

  1. Домаћа судска пракса представљена у овом делу пресуде тиче се захтева за надокнаду штете за неисплаћене додатке на плату које су поднели други полицијски службеници који су радили ван редовног радног времена.
  2. У свим случајевима у којима су апелациони судови усвојили тужбе након упоређивања коефицијената плата, то су учинили након упоређивања коефицијената плата подносилаца захтева са коефицијентима плата овлашћених полицијских службеника који нису радили ван редовног радног времена. Судови су потом одлучили да им плате нису повећане у складу са чланом 147. став 1. Закона о полицији, утврдили да је МУП проузроковао штету подносиоцима захтева и наложили Републици Србији да им надокнади неисплаћене додатке на плату или на основу члана 108. Закона о раду (видети став 32 горе) или чл. 24, 25. и 27. Закона о платама државних службеника и намештеника (видети став 33 горе), у вези са чланом 154. став 1. и чланом 172. став 1. Закона о облигационим односима (видети став 31 горе).
  3. У другим случајевима у којима су судови одбили захтеве на основу методе поређења коефицијента плата (као у случајевима подносилаца), судови су упоређивали коефицијенте плата подносилаца захтева са коефицијентима плата цивилних службеника који нису радили ван редовног радног времена, и утврдили да су им плате повећане у складу са чланом 147. став 1. Закона о полицији.
  4. Судови су уважили неке од захтева из других разлога (видети став 45 у наставку).

2. Апелациони суд у Крагујевцу

(a) Гж1 241/12 од 2. фебруара 2012. године, Гж1 1291/12 од 29. маја 2012. године, Гж1 1567/12 од 18. јуна 2012. године и Гж1 391/12 од 2. јула 2012. године

  1. Апелациони суд у Крагујевцу је уважио предметне захтеве и оценио да се примењују општи прописи о раду о додацима на плату, јер тужени није доказао да је МУП решењем повећао коефицијенте зарада подносилаца захтева по основу рада ван редовног радног времена на начин и у висини прописаној чланом 147. став 1. Закона о полицији (решењем послодавца није утврђен коефицијент за обрачун плате који је увећан по основу наведених посебних услова рада на начин и у висини прописаној одредбом члана 147. став 1. Закона о полицији).

(b) Гж1 1966/13 од 11. јула 2013. године, Гж 1943/13 од 22. јула 2013. године, Гж1 3289/12 од 24. јула 2013. године, Гж1 3506/12 од 24. јула 2013. године, Гж1 2426/12 од 26. јула 2013. године, Гж1 2643/13 од 2. октобра 2013. године, Гж1 3112/13 од 19. новембра 2013. године, Гж1 281/14 од 20. маја 2014. године, Гж1 3797/13 од 16. децембра 2014. године, Гж1 2235/15 од 8. децембра 2015. године и Гж1 2652/15 од 3. марта 2016. године

  1. Апелациони суд у Крагујевцу је усвојио предметне захтеве након што је упоредио укупне коефицијенте плата подносилаца захтева са укупним коефицијентима плата других овлашћених полицијских службеника који су имали исти степен образовања, али нису радили ван редовног радног времена.

3. Апелациони суд у Нишу

  1. Апелациони суд у Нишу је уважио захтеве у пресудама Гж1. 2186/15 од 30. септембра 2015. године и Гж1. 367/16 од 25. фебруара 2016. године, након упоређивања коефицијената плата. Он је утврдио да коефицијенти плата подносилаца захтева морају бити упоређени са коефицијентима плата запосленог у МУП-у са истим статусом, односно истим нивоом образовања и сличним основним коефицијентом (коефицијент основне плате представља платни разред запосленог).

4. Апелациони суд у Новом Саду

  1. Апелациони суд у Новом Саду је уважио захтеве у предметима Гж1. 2073/12 од 26. јуна 2013. године, Гж1. 1562/16 од 6. јуна 2016. године, Гж1. 1377/16 од 8. јуна 2016. године, Гж1. 2032/16 од 8. јула 2016. године и Гж1. 2058/16 од 11. јула 2016. године, након што је упоредио додатне коефицијенте плата подносилаца захтева (члан 4. Правилника о платама, видети став 40 горе) са додатним коефицијентима плата других овлашћених службеника који су имали исти ниво образовања, али су мало или нису уопште радили ван редовног радног времена.

5. Апелациони суд у Београду

(a) Гж1. 2937/15 од 12. новембра 2015. године

  1. У том случају, Апелациони суд у Београду је усвојио исти приступ као и у случајевима подносилаца представки. Он је одбио захтеве подносилаца након што је упоредио њихове додатне коефицијенте плата (члан 4. Правилника о платама, видети став 40 горе) са додатним коефицијентима плата других државних службеника који су имали исти ниво образовања, али нису радили ван редовног радног времена. Ту одлуку је накнадно поништио Врховни касациони суд 14.априла 2016. године.

(b) Гж1 2114/15 од 16. априла 2015. године, Гж1 2119/16 од 15. јула 2016. године, Гж1 2127/16 од 22. јула 2016. године, Гж1 2181/16 од 22. јула 2016. године, Гж1 3211/16 од 12. октобра 2016. године, 3265/15 од 23. децембра 2016. године, Гж1 165/17 од 18. јануара 2017. године, Гж1 776/16 од 2. фебруара 2017. године и Гж1 4251/21 од 28. октобра 2021. године.

  1. Апелациони суд у Београду је уважио захтеве у тим случајевима након што је упоредио додатне коефицијенте плата подносилаца захтева са додатним коефицијентима плата других овлашћених службеника који су имали исти степен образовања, али нису радили ван редовног радног времена.

(c) Гж1. 2160-16 од 16. децембра 2016. године

  1. Апелациони суд у Београду је уважио захтеве у том случају након што је упоредио укупне коефицијенте плата подносилаца захтева са додатним коефицијентима плата других овлашћених службеника који су имали исти степен образовања, али нису радили ван редовног радног времена.

B. Врховни касациони суд

1. Правно схватање од 23. септембра 2014. године, које је усвојило Грађанско одељење Врховног суда

  1. Према правном схватању од 23. септембра 2014. године, пре 2010. године сви захтеви за накнаду штете које су поднели полицијски службеници и друга овлашћена службена лица за накнаду штете у вези са неисплаћеним додацима на плату за рад ван редовног радног времена одбијани су као неосновани, што је било у складу са судском праксом Врховног касационог суда. Изгледало је да су током тог периода судови одбијали такве захтеве на основу начела lex specialis derogat legi generali (садржаног у члану 147. став 3. Закона о полицији, видети став 36 горе), без утврђивања од случаја до случаја да ли су коефицијенти плате подносиоца захтева повећани у поређењу са коефицијентима плате другог државног службеника. Уставни суд је 2010. године усвојио другачији приступ и пресудио да у случају захтева заснованих на Закону о полицији, подносилац захтева има право на додатке на плату уколико му/јој плата није повећана за 30-50%, што је чињенично питање које се утврђује од случаја до случаја (видети став 58 у наставку). Ради усклађивања судске праксе нижих судова, Врховни касациони суд је пресудио да подносиоци захтева немају право на додатке на плату уколико су им основне плате претходно повећане за 30-50%. Врховни касациони суд је пресудио да је плату подносиоца захтева потребно упоредити са платом другог полицијског службеника који није овлашћени службеник и који поседује исти ниво образовања. Уколико би сви полицијски службеници били овлашћени службеници, онда би плату требало упоредити са платом другог државног службеника са истим нивоом образовања. Врховни суд је даље утврдио да „упоредиви запослени“ не може бити „дактилограф, возач [или] достављач“ (запослени у државној служби – намештеник). Коначно, Врховни касациони суд је утврдио да би, с обзиром на то да судска пракса нижих судова није усклађена, специјална ревизија прописана чланом 404. Закона о парничном поступку из 2011. године увек била дозвољена у случајевима када су судови пресудили на начин супротан његовом правном схватању од 23. септембра 2014. године, без обзира на процену релевантног суда другог степена (видети став 25 горе).

2. Правно схватање од 10. новембра 2015. године, које је усвојило Грађанско одељење Врховног касационог суда, којим је измењено правно мишљење од 23. септембра 2014. године

  1. Према измењеном правном схватању од 10. новембра 2015. године, „упоредиви запослени“ (термин „државни службеник“ из члана 147. став 1. Закона о полицији – видети став 36 горе) морао је бити овлашћени службеник који је имао исти ниво образовања као и подносилац захтева, али који није радио ван редовног радног времена. Преостали део схватања од 23. септембра 2014. године је остао непромењен.
  2. Након усвајања измењеног правног мишљења, Врховни касациони суд је донео низ одлука у случајевима који су били чињенично и правно идентични или слични случајевима подносилаца и применио је „нови“ приступ питању „упоредивог запосленог“. У одлукама Рев.2 523/2015 од 18. новембра 2015., Рев2. 460/15 од 3. децембра 2015., Рев2. 736/15 од 15. децембра 2015., Рев2. 1645/15 од 15. децембра 2015., Рев2. 1800/15 од 23. децембра 2015. и Рев2. 2046/15 од 23. децембра 2015. године, Врховни касациони суд је уважио посебне ревизије које су поднели подносиоци захтева јер је постојала потреба за усклађивањем судске праксе, поништио одлуке којима су одбијени захтеви подносилаца за накнаду штете и наложио поновно суђење, указујући да је плате подносилаца потребно упоредити са платом овлашћеног службеника који има исти ниво образовања, али који није радио ван редовног радног времена. У пресуди Рев2. 1301/16 од 14. септембра 2016. године, Врховни касациони суд је применио исти приступ, али је поништио оспорену другостепену пресуду и усвојио захтев подносилаца. С друге стране, у пресудама Рев2. 604/17 од 12. априла 2017., Рев2. 919/17 од 27. априла 2017. и Рев2. 725/19 од 10. априла 2019. године, Врховни касациони суд није уважио посебне ревизије које је поднео тужени, пресудивши да су пресуде нижестепених судова о уважавању захтева за одштету у складу са судском праксом, која је у међувремену усклађена.

C. Уставни суд

1. Iу-16/06 од 21. септембра 2006. године

  1. Уставни суд је одбацио иницијативу за оцену уставности члана 147. став 3. Закона о полицији (видети став 36 горе), и утврдио да је одлука законодавца да другачије регулише начин на који се утврђују и повећавају плате одређене групе државних службеника, узимајући у обзир специфичну природу њиховог посла, у складу са Уставом. Даље је утврдио да повећање плате те природе представља посебну ситуацију која искључује примену општих правила радног права у погледу повећања плата.

2. Судска пракса Уставног суда о уставним жалбама

  1. Подносиоци захтева у свим случајевима били су полицијски службеници који су, као и подносиоци, тражили накнаду на име неисплаћених додатака на плату у вези са радом ван редовног радног времена.

(a)   Уж-1530/08 од 21. јануара 2010. године

  1. Подносилац захтева у том случају је поднео тужбу за накнаду штете 6. априла 2006. године, која је одбијена правоснажном пресудом Окружног суда у Чачку од 12. новембра 2008. године. Подносилац захтева је изјавио уставну жалбу.
  2. Уставни суд је пресудио у корист подносиоца захтева и утврдио да је његово право на правичну накнаду било повређено (видети став 17 горе). Он је поништио другостепену пресуду којом је утврђено да подносилац захтева није имао право на додатке на плату за рад ван редовног радног времена јер је члан 147. став 3. Закона о полицији искључивао примену општих правила радног права, без обзира на чињеницу да коефицијенти плате подносиоца захтева нису повећани у складу са чланом 147, став 1. Закона о полицији. Уставни суд је пресудио да је МУП заиста могао да одлучи да ли ће повећати коефицијенте плата својих запослених који су радили ван редовног радног времена. Међутим, примена општих правила радног права требала је да буде искључена само ако су коефицијенти плате запосленог повећани решењем послодавца на начин и у износу наведеном у члану 147. став 1. Уставни суд је изразио исто правно мишљење у одлуци Уж-2472/10 од 23. маја 2012. године.

(b)   Уж-2007/2010 од 13. јуна 2012. године

  1. Подносиоци захтева у том случају су поднели тужбе за накнаду штете 14. децембра 2006. године, које су одбијене правоснажном пресудом Окружног суда у Новом Саду 22. октобра 2008. године. Подносиоци захтева су изјавили уставну жалбу.
  2. Уставни суд је одлучио у корист подносилаца захтева, утврдивши повреду њихових права из члана 36. став 1. и члана 60, став 4. Устава Републике Србије. Међутим, он је то учинио у вези са одлукама нижих судова о захтевима за накнаду штете према Закону о унутрашњим пословима, који је био на снази до 29. новембра 2005. године. Насупрот томе, што се тиче захтева који се односе на период када се примењивао Закон о полицији, Уставни суд је утврдио да су нижестепени судови правилно поступили када су одлучили да одбију захтеве подносилаца захтева на основу тога што су им коефицијенти плата повећани, те да су за 30% виши од коефицијената других државних службеника у складу са чланом 147. став 1, што је искључивало примену општих правила радног права у складу са чланом 147. став 3. Закона о полицији. Није јасно са ким су судови упоредили коефицијенте плата подносилаца захтева.
  3. Уставни суд је такође утврдио повреду права подносилаца захтева на правично суђење због различите судске праксе нижих судова. Међутим, таква одступања су се тицала примене Закона о унутрашњим пословима.

(c)    Уж-3827/2012 од 12. децембра 2012. године

  1. Подносилац захтева у том случају је поднео захтев за накнаду штете 25. јуна 2010. године. Тај захтев је одбијен из истих разлога као они на које су се позивали подносиоци у својим случајевима (видети став 7 горе). Правноснажна одлука је донета 12. јануара 2012. године. Уставни суд се позвао на ту одлуку приликом одбијања уставних жалби у случајевима подносилаца.
  2. У својој уставној жалби, подносилац захтева се притуживао на недоследну судску праксу јер су захтеви његових колега, који су били засновани на истом чињеничном и правном контексту, били потврђени. Домаћи судови су потврдили те захтеве јер МУП није донео посебне одлуке о повећању додатних коефицијената плата у складу са чланом 147, став 1. Закона о полицији. Позивајући се на члан 36. став 1. Устава, Уставни суд је одбацио овај део уставне жалбе, утврдивши да не постоји битно слична чињенична ситуација у тим случајевима јер нижестепени судови нису одбили тужбе на основу поређења коефицијената плата подносилаца захтева са коефицијентима плата упоредивог запосленог.
  3. Што се тиче навода да су нижестепени судови погрешно применили члан 147. став 1. Закона о полицији, Уставни суд је своју одлуку у погледу ове жалбе засновао на члану 32. став 1. Устава (видети став 17 горе). Позивајући се на одлуку Уж-1530/08 од 21. јануара 2010. године (видети ст. 57 и 58 горе), Уставни суд је утврдио да су, за разлику од тог случаја, коефицијенти плате подносиоца захтева повећани у складу са чланом 147. став 1. Закона о полицији и да је такво повећање утврђено на основу поређења коефицијента плате. Поред тога, нижестепени судови су правилно пресудили да је примена општих правила радног права искључена на основу члана 147. став 3. Закона о полицији. Додатни коефицијент плате подносиоца захтева упоређен је са додатним коефицијентом плате другог државног службеника који је имао исти ниво образовања, али који није радио ван редовног радног времена.

(d)   Уж-4045/2012 од 20. јуна 2013. године

  1. Захтев за накнаду штете коју је поднео подносилац захтева у том случају одбијен је правоснажном пресудом Апелационог суда у Новом Саду 21. марта 2012. године. Подносилац захтева је изјавио уставну жалбу. Уставни суд је утврдио повреду његовог права на правично суђење (члан 32. став 1. Устава) и права на правичну накнаду (члан 60. став 4. Конвенције) јер су нижестепени судови произвољно применили Закон о унутрашњим пословима (као у случају Уж-007/2010 од 13. јуна 2012. године, видети ст. 59-61 горе). Приликом процене примене члана 147. став 1. Закона о полицији, Уставни суд је оценио да су нижестепени судови правилно поступили када су одбили захтев за накнаду штете подносиоца захтева након што су утврдили да је његов додатни коефицијент плате (члан 4. Правилника о платама, видети став 40 горе) повећан за 41,43% у поређењу са додатним коефицијентом плате државног службеника. Коначно, Уставни суд је одлучио да није потребно испитивати наводе подносиоца захтева да је судска пракса по овом питању различита, јер је већ утврдио повреду његових права и наложио поновно суђење.

ПРАВО

I. ЗДРУЖИВАЊЕ ПРЕДСТАВКИ

  1. Имајући у виду сличност предмета наведених представкама, Суд сматра да је примерено да исте испита заједно и да донесе једну пресуду.

II. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 6. СТАВ 1. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подносиоци су се притуживали да су домаћи судови одбили њихове захтеве, док су истовремено и недоследно пресуђивали и у корист и против стотина њихових колега полицијских службеника, упркос чињеници да су се њихови захтеви заснивали на истим или сличним чињеницама и да су се тицали идентичних правних питања, што је створило правну несигурност и представљало ускраћивање правде. Подносиоци су такође тврдили да су домаћи судови произвољно тумачили и примењивали материјално право приликом одбијаања њихових туђжбених захтева. Они су тврдили да је дошло до повреде члана 6. став 1. Конвенције, који у свом релевантном делу гласи:

„Свако, током одлучивања о његовим грађанским правима и обавезама..., има право на правичну... расправу... пред... судом ...”

A. Допуштеност

1. Приговор Владе о неисцрпљивању домаћих правних лекова

(a) Поднесци страна у спору

  1. Влада је тврдила да подносиоци нису поднели посебне ревизије на одлуке другостепеног суда којима су одбијени њихови захтеви. Посебно, Влада је тврдила да је посебна ревизија била доступан и делотворан правни лек за притужбе подносилаца од усвајања правног мишљења Врховног суда од 23. септембра 2014. године (видети став 52 горе). Пошто подносиоци нису поднели такву ревизију, Влада је тврдила да нису исцрпели домаћа правна средства у складу са чланом 35. став 1. Конвенције.
  2. Подносиоци су навели да нису испунили услове за подношење „редовних“ ревизија (видети ст. 21 и 24 горе). Што се тиче посебне ревизије (видети ст. 22, 25 и 29 горе), они су тврдили да је тај правни лек постао делотворан у погледу њихових притужби тек након измењеног правног мишљења Врховног касационог суда од 10. новембра 2015. године, јер је одбијање њихових захтева било у складу са правним мишљењем Врховног касационог суда од 23. септембра 2014. године (видети став 53 горе). Други, трећи, четврти и пети подносилац такође су нагласили да Уставни суд није одбацио њихове уставне жалбе као недопуштене, иако нису поднели посебне ревизије.

(b) Оцена Суда

(i) Релевантна начела

  1. На самом почетку, Суд понавља да, према члану 35. став 1. Конвенције, представку може разматрати тек након што су исцрпљена сва домаћа правна средства. Сврха члана 35. јесте да се државама уговорницама пружи прилика да спрече или исправе повреде које им се приписују пре него што се те тврдње доставе Суду (видети, на пример,  Мирковић и др. против Србије, бр. 27471/15 и 12 других, став 96, од 26. јуна 2018. године).
  2. Релевантни принципи у погледу исцрпљивања домаћих правних лекова наведени су у предмету Communauté genevoise d’action syndicale (CGAS) против Швајцарске ([Вв], број 21881/20, ст. 138-45, од 27.новембра 2023. године).

(ii) Примена горе наведених начела на предметни случај

  1. Влада је тврдила да су подносиоци имали приступ и „редовној“ ревизији (видети ст. 21 и 24 горе) и посебној ревизији (видети ст. 22, 25 и 29 горе).
  2. Нема потребе да Суд одлучује да ли је „редовна“ или посебна ревизија представљала доступан и делотворан правни лек у случају подносилаца, будући да се приговор Владе о неисцрпљивању правних лекова мора одбацити из разлога наведених у наставку.
  3. Суд констатује да, у околностима предметног случаја, правни систем Србије прописује два правна лека против правноснажне другостепене одлуке: подношење уставне жалбе Уставном суду и ревизије Врховном суду. Оба морају бити поднета у року од 30 дана од достављања коначне другостепене одлуке (видети ст. 18, 21 и 24 горе). Суд је утврдио да се уставна жалба, у начелу, треба сматрати делотворним домаћим правним леком у смислу члана 35. став 1. Конвенције у вези са свим представкама поднетим почев од 7. августа 2008. године (видети Винчић и др. против Србије, број 44698/06 и 30 других, став 51, од 1. децембра 2009. године). Суд не види разлог да сматра другачије у предметном случају.
  4. У својим смерницама (Ставови Уставног суда који се односе на поступак претходног испитивања уставне жалбе) од 2. априла 2009. године, Уставни суд је констатовао да се ревизија мора исцрпети пре него што се може поднети уставна жалба, само ако закон прописује да је ревизија доступна.
  5. Подносиоци су изјавили уставне жалбе против правноснажних пресуда које су донели другостепени судови, а које су одбачене као очигледно неосноване (видети ст. 8, 9, 10, 13 и 15 горе). Суд наглашава да Уставни суд није одбацио уставне жалбе подносилаца на основу тога што нису изјавили ревизије.
  6. У светлу горе наведеног, било би неоправдано формалистички од стране Суда да захтева од подносилаца да искористе правни лек у погледу којег им чак ни највиши суд њихове земље не би наметнуо обавезу да га исцрпе (видети, mutatis mutandis, D.H.и др. против Чешке Републике [ВВ], број 57325/00, ст. 117. и 118, ЕСЉП 2007-IV). Изгледа да је Уставни суд, иако имплицитно, утврдио да подносиоци нису били обавезни да изјаве ревизије пре подношења својих уставних жалби.
  7. Сходно томе, у конкретним околностима случаја, Суд налази да се приговор Владе о неисцрпљивању правних лекова мора одбацити.

2. Додатно питање у вези са неисцрпљивањем

  1. Изгледа да се подносиоци у својим уставним жалбама нису позивали на исте противречне одлуке као оне које су поднете Суду како би показали разлике у судској пракси (видети став 63 горе за разлоге због којих је Уставни суд одбацио уставне жалбе подносилаца у вези са различитим притужбама у вези са судском праксом).
  2. Ово поставља питање да ли су подносиоци исцрпели домаће правне лекове у складу са домаћим процедуралним правилима.
  3. Међутим, Суд примећује да Влада, након што је обавештена о представкама, није изнела приговор у вези са неисцрпљивањем правних лекова у погледу горе наведених чињеница (видети став 79 горе). С обзиром на то, Суд не може испитати ово питање по сопственом нахођењу (видети, mutatis mutandis, M.C. против Турске, број 31592/18, став 44, од 4. јуна 2024. године, као и изворе наведене у њој).

3. Закључак

  1. Суд коначно утврђује да жалбе подносилаца нису ни очигледно неосноване нити недопуштене по било ком другом основу. Према томе, оне се морају прогласити допуштеним.

B. Основаност

1. Прелиминарне напомене

  1. Суд на самом почетку примећује да се предметни случај тиче разлика између одлука различитих апелационих судова који су одлучивали као судови последњег степена.
  2. Стране у спору су доставиле примере бројних домаћих одлука у прилог својим аргументима. Приликом процене притужби подносилаца, Суд није узео у обзир следећа документа:

(a)   пресуде првостепених судова, где Суд није могао да утврди да ли су странке у тим поступцима уложиле жалбу на пресуде и које су пресуде (ако их је уопште било) донели другостепени судови;

(b)  одлуку Уставног суда Уж-429/09 од 13. октобра 2011. године и пресуду Врховног суда Рев2. 83/15 од 17. јуна 2015. године, које се тичу захтева за накнаду штете полицијских службеника у односу на период пре ступања на снагу Закона о полицији;

(c)   пресуду Апелационог суда у Новом Саду Гж1 2494/13 од 23. септембра 2013. године и решење Врховног суда Рев2. 1127/20 од 8. јула 2020. године, које се тичу других погодности у вези са радом.

2. Поднесци страна у спору

  1. Подносиоци су тврдили да је домаћа судска пракса по питању додатака на плату за рад ван редовног радног времена била неуједначена током значајног временског периода. Они су признали да је након усвајања правног мишљења Врховног касационог суда од 10. новембра 2015. године, судска пракса судова првог и другог степена постала усклађена. Међутим, подносиоци су тврдили да је овај процес усаглашавања судске праксе трајао предуго и да је прекршио начело правне сигурности. Подносиоци су такође тврдили да Уставни суд није применио горе поменуто мишљење у њиховим случајевима.
  2. Влада је тврдила да није било повреде члана 6. став 1. и начела правне сигурности. Она је признала да је постојао период када је судска пракса различитих апелационих судова била неуједначена, али је тврдила да таква неуједначеност није била „дубока и дуготрајна“. У сваком случају, Влада је тврдила да су све неуједначености које су постојале решене усвајањем и применом правног мишљења Врховног касационог суда од 10. новембра 2015. године.

3. Оцена Суда

  1. Релевантна начела у вези са наводним повредама члана 6. став. 1 Конвенције у погледу неуједначене праксе домаћих судова су наведена у предметима Nejdet Şahin и Perihan Şahinпротив Турске ([ВВ], број 13279/05, ст. 49-58, од 20. октобра 2011. године) и Грко-католичка парохија Lupeni и др. против Румуније ([ВВ], број 76943/11, став 116, од 29. новембра 2016. године).
  2. Посебно, када се бави наводима који се тичу противречних одлука домаћих судова, Суд мора пре свега утврдити да ли су се наводно противречне одлуке тицале идентичних чињеничних околности (видети Nejdet Şahin и Perihan Şahin, наведен горе, став 61.). Када су чињенице идентичне, али се примена закона од стране домаћег суда или судова разликује, Суд се при испитивању питања мора руководити следећим критеријумима: да ли постоје „дубоке и дуготрајне разлике“, да ли домаћи закон прописује механизме за превазилажење ових недоследности и да ли су ти механизми примењени и, ако је прикладно, са каквим ефектом (ibid., став 53.).

(a) Постојање „дубоких и дуготрајних разлика“

  1. Предметне представке се односе на пет парничних поступака које су покренули подносиоци, који су полицијски службеници, ради исходавања накнаде за неисплаћене додатке на плату за рад током државних празника, ноћни рад и прековремени рад. Подносиоци су поднели своје тужбе у периоду између 9. јуна 2010. и 26. септембра 2011. године, а Апелациони суд у Београду и Апелациони суд у Новом Саду су пресудили против њих у периоду између 8. маја 2013. и 10. септембра 2015. године. Судови су пресудили да су плате подносилаца већ биле повећане како би се урачунао рад ван редовног радног времена према члану 147. став 1. Закона о полицији, на основу поређења њихових додатних коефицијената плата са додатним коефицијентима плата других државних службеника који су имали исти ниво образовања као и они, али који нису радили ван редовног радног времена, и да је примена општих правила радног права која прописују додатке на плату за рад ван редовног радног времена искључена према члану 147. став 3. Закона о полицији.
  2. У периоду између 8. маја 2013. и 10. септембра 2015. године, Апелациони судови у Београду, Новом Саду и Крагујевцу донели су најмање 11 пресуда у којима су пресудили у корист других полицијских службеника на основу методе поређења коефицијената плата (видети ст. 46, 48 и 50 горе). У тим случајевима, судови су уважили предметне тужбе јер су утврдили да плате подносилаца тужби нису повећане на начин и у висини предвиђеној чланом 147. став 1. Закона о полицији. У неким случајевима, судови су упоређивали укупне коефицијенте плата подносилаца тужби, а у другима су упоређивали њихове додатне коефицијенте плата. У свим наведеним случајевима, судови су упоредили коефицијенте плата подносилаца тужбе са коефицијентима плата других овлашћених службеника који су имали исти ниво образовања као и подносиоци тужби, али који нису радили ван редовног радног времена.
  3. Подносиоци су такође тврдили да су домаћи судови пресудили и у корист и против стотина њихових колега. Влада тај навод није оспорила.
  4. Штавише, чини се да су питања у вези са тумачењем члана 147. Закона о полицији постојала чак и пре периода у којем су судови одлучивали о тужбама подносилаца.
  5. Стога, Суд констатује да су већ 22. октобра 2008. и 12. новембра 2008. године домаћи судови донели правоснажне пресуде којима су одбиле као неосноване тужбене захтеве полицијских службеника за надокнаду неисплаћених додатака на плату за рад ван редовног радног времена (видети ст. 57-58 и ст. 59-60 горе). Захтев који је одбијен 12. новембра 2008. године је одбијен јер су судови пресудили да члан 147. став 3. Закона о полицији искључује примену општих правила радног права, без обзира на то да ли су коефицијенти плате подносиоца захтева повећани у складу са чланом 147. став 1. Закона о полицији. Чини се да је то правно тумачење било у складу са судском праксом Врховног касационог суда у то време (видети став 52 горе).
  6. Уставни суд је утврдио да је то тумачење закона супротно праву на правичну накнаду из члана 60. став 4. Устава, и пресудио да је искључење примене општих правила радног права подложно претходном утврђивању, у сваком појединачном случају, да ли су коефицијенти плате подносиоца захтева повећани на начин и у висини прописаној чланом 147. став 1. Закона о полицији (видети ст. 57-58 горе).
  7. Да би поступили у складу са горе наведеном одлуком, домаћи судови су почели да утврђују такво повећање на основу поређења коефицијената плате подносиоца представке са коефицијентима плате „упоредивог запосленог“. Питање које се појавило у домаћој судској пракси се тицало тога ко се може сматрати упоредивим запосленим.
  8. Суд примећује да је прва правоснажна пресуда којом је суд одбио тужбе подносилаца за накнаду штете на основу методе поређења коефицијената донета 22. октобра 2008. године (видети ст. 59 и 60 горе). Међутим, чини се да је ово једина таква одлука из тог периода. Након одлуке Уставног суда да, пре него што утврде да се општа правила радног права не примењују, судови морају прво утврдити да ли су коефицијенти плате подносиоца тужби повећани на начин и у висини прописаној чланом 147. став 1. Закона о полицији (видети став 94 горе), судови су почели да одбијају тужбене захтеве за накнаду штете на основу методе поређења већ од 12. јануара и 21. марта 2012. године (видети ст. 62 и 65 горе).
  9. С друге стране, најранија правоснажна пресуда којом је суд уважио захтев другог полицијског службеника на основу поређења његовог или њеног додатног коефицијента плате са додатним коефицијентом плате другог овлашћеног службеника донета је 26. јуна 2013. године (видети став 48 горе).
  10. У предметном случају, подносиоци су се притуживали да су домаћи судови дошли до недоследних закључака јер су различито тумачили члан 147. ст. 1. и 3. Закона о полицији (видети став 36 горе). Конкретно, судови су бирали различите запослене за вршење упоређивања приликом процене коефицијената плата, што је довело до противречних одлука у погледу чињенично идентичних захтева (видети ст. 89 и 90 горе).
  11. С обзиром на наведено, Суд утврђује да су разлике у домаћој судској пракси постојале у време када су апелациони судови доносили своје одлуке у случајевима подносилаца, наиме у периоду између 8. маја 2013. и 10. септембра 2015. године.
  12. Суд сматра да приговор Владе да разлике нису биле „дубоке и дуготрајне“ није убедљив. Чини се да је судска пракса била доследна све док Уставни суд није пресудио да повећање коефицијената према члану 147. став 1. Закона о полицији мора бити утврђено од случаја до случаја пре него што се може пресудити да је примена општих правила радног права искључена, у складу са чланом 147. став 3. истог Закона (видети ст. 93 и 94 горе). Суду је позната једна правоснажна пресуда из тог периода са другачијим правним тумачењем члана 147. ст. 1. и 3. Закона о полицији, али су и у том случају судови одбили тужбени захтев као неоснован, тако да се не ради о противречној одлуци (видети ст. 59-60, ст. 93 и 96 горе).
  13. У периоду који је уследио, домаћи судови су доносили противречне одлуке у погледу тужбених захтева полицијских службеника за неисплаћене додатке на плату за рад ван редовног радног времена на основу различитих метода поређења коефицијената плата (видети ст. 96 и 97 горе). Врховни касациони суд је коначно сматрао да је потребно да изда два правна мишљења како би ускладио судску праксу нижих судова (видети ст. 52 и 53 горе).
  14. Међутим, постојање противречних судских одлука не може се, само по себи, сматрати кршењем Конвенције, јер је могућност противречних судских одлука стална карактеристика сваког правног система који се заснива на мрежи првостепених и апелационих судова са надлежношћу на одређеној територији (видети Станковић и Трајковић против Србије, бр. 37194/08 и 37260/08, став 41, од 22. децембра 2015. године). Стога остаје да се утврди да ли је домаће право предвидело механизам за превазилажење таквих недоследности, да ли је тај механизам примењен и са којим ефектом.

(b) Постојање и коришћење механизма домаћег права за превазилажење недоследности у судској пракси

  1. Одговорност је држава уговорница да организују своје правне системе на такав начин да избегну доношење неуједначених пресуда. Овај захтев је још израженији када противречна судска пракса није изолован инцидент, већ недоследност која утиче на велики број лица која покрећу поступке пред судовима (видети Грко-католичка парохија Lupeni и др, цитиран горе, став 129.).
  2. Суд констатује тврдњу Владе и сагласност подносилаца да су, након усвајања измењеног правног мишљења Врховног касационог суда од 10. новембра 2015. године, судови почели да одлучују о случајевима у складу са тим мишљењем. То јест, почели су да пресуђују у корист подносилаца захтева на основу поређења додатног коефицијента плате подносиоца тужбених захтева са додатним коефицијентом плате овлашћеног службеника који је имао исти ниво образовања, али који није радио ван редовног радног времена (видети ст. 46-48 и став 50 горе). У случајевима где би апелациони судови и даље пресудили на начин супротан том мишљењу, Врховни касациони суд би или поништио релевантну пресуду и наложио поновно суђење, или би преиначио пресуду апелационог суда након посебне ревизије (видети став 54 горе).
  3. У предмету Свиленгаћанин и др. против Србије (број 50104/10 и 9 других представки, ст. 14. и 81, од 12. јануара 2021. године), Суд је утврдио да је правно мишљење Врховног касационог суда које су потом применили нижи судови (или сам Врховни касациони суд у ретким случајевима када су нижи судови ипак пресудили на начин супротан том мишљењу) адекватан механизам за превазилажење разлика у домаћој судској пракси.
  4. Суд је стога задовољан да је домаћи правосудни систем на крају био успешан у решавању недоследности у судској пракси.
  5. Домаћи судови су почели да пресуђују у корист подносилаца тужбених захтева на основу методе поређења у јуну 2013. године, отприлике у време када је тужбени захтев другог подносиоца одбијен (видети ст. 9 и 97 горе). Разлике су коначно решене 10. новембра 2015. године када је Врховни касациони суд издао своје друго схватање (видети став 104 горе). Дакле, разматрани период је трајао две године и пет месеци.
  6. У том смислу, Суд је констатовао да су домаћи судови уважили захтеве за накнаду штете за неисплаћене додатке на плату у вези са радом ван редовног радног времена које су поднеле колеге подносилаца чак и пре горе наведеног периода (видети став 45 горе). Међутим, подносиоци тужбених захтева у тим предметима нису били у истој чињеничној ситуацији као подносиоци, јер њихови тужбени захтеви нису одбијени на основу методе поређења коефицијената плата. Стога, Суд их не узима у обзир приликом одређивања периода неуједначености судске праксе у овом случају (видети, mutatis mutandis, Erol Uçar против Турске (одл.), број 12960/05, од 29. септембра 2009. године).
  7. Суд примећује да из списа предмета није могуће утврдити тачан тренутак када је Врховни касациони суд постао свестан различите судске праксе апелационих судова. У сваком случају, требало му је годину и три месеца од јуна 2013. године (видети став 107 горе) да изда своје прво схватање усмерено на усклађивање судске праксе (видети став 52 горе), и отприлике још годину дана да реши питање након што је посматрао примену првог схватања (видети став 53 горе).
  8. У вези с тим, Суд констатује сложеност питања о коме је пресуђено у предметном случају и сличним случајевима, као и вишеструка различита правна тумачења члана 147. ст. 1. и 3. Закона о полицији од стране домаћих судова.
  9. Суд подсећа да је испитао ситуацију у којој су недоследне одлуке по уложеној жалби утицале на бројне појединце; неслагања су трајала више од три године, али су на крају усклађена обједињујућим мишљењем врховног суда (видети Hrvatska radiotelevizija против Хрватске, број  52132/19 и 19 других представки, став 147. и ст. 149-53, од 2. марта 2023. године). Иако у том предмету Суд није испитивао временски фактор као такав, ипак није утврдио повреду члана 6. став 1. Конвенције. Суд констатује да се усклађивање у предметном случају одвијало у краћем временском периоду.
  10. У светлу горенаведеног, Суд сматра да су домаће власти ускладиле судску праксу у разумно кратком року.
  11. Суд је свестан да су другостепене одлуке у случајевима подносилаца донете пре него што је Врховни касациони суд дао смернице о томе како треба решавати све сличне случајеве у погледу додатака на плате полицијских службеника, и да се стога није могло о њима одлучивати у складу са тим смерницама. Међутим, та чињеница сама по себи није довољна да доведе до кршења начела правне сигурности (видети, на пример, Schwarzkopf и Taussik против Чешке Републике (одл.), број 42162/02, од 2. децембра 2008. године, и Petrescu и др. против Румуније (одл.), број 31390/18 и 9 других, став 61, од 7. марта 2023. године). Суд даље примећује да се подносиоци нису позвали на мишљење Врховног касационог суда од 10. новембра 2015. године у својим уставним жалбама, јер су те жалбе поднете или пре или убрзо након усвајања тог мишљења (видети ст. 8, 9, 10, 13 и 15 горе).
  12. Коначно, у вези са притужбама подносилаца о томе како су домаћи судови тумачили закон и одбијали њихове тужбене захтеве, Суд понавља супсидијарну природу своје улоге. На Суду није да делује као суд трећег или четвртог степена и да преиспитује изборе домаћих судова у вези са тумачењем законских одредби и недоследности које из тога могу произаћи, нити је његова улога да интервенише само зато што је донета противречна судска одлука. Када не постоје докази о произвољности, испитивање постојања и утицаја таквих противречних одлука не значи да Суд испитује смисленост приступа који су домаћи судови изабрали (видети Nejdet Şahin и Perihan Şahin, цитиран горе, ст. 88. и 89.). Другим речима, Суд ће довести у питање процену домаћих судова само ако се њихови налази могу сматрати произвољним или очигледно неразумним (видети De Tommaso против Италије [ВВ], број 43395/09, став 170, од 23. фебруара 2017. године).
  13. Враћајући се на предметни случај, подносиоци су имали користи од контрадикторног поступка, док су судови њихове аргументе темељно испитали. Закључци судова и тумачење релевантног закона не могу се сматрати произвољним нити очигледно неразумним. У вези са тврдњом подносилаца да Уставни суд није применио измењено правно мишљење Врховног касационог суда, Суд констатује да од Уставног суда није затражено да одлучи о основаности захтева подносилаца. Његова улога је била ограничена на процену да ли су нижи судови поштовали право подносилаца на правично суђење, као и њихово право на имовину према Уставу, приликом решавања њихових тужбених захтева. Његови налази се такође не могу сматрати произвољним нити очигледно неразумним.
  14. Наведена разматрања су довољна да омогуће Суду да закључи да није дошло до повреде члана 6. став 1. Конвенције.

III. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 1. ПРОТОКОЛА БР. 1 УЗ КОНВЕНЦИЈУ

  1. Први и други подносилац су се притуживали да су њихови захтеви одбијени јер је члан 147. Закона о полицији погрешно протумачен, и да су судови у њиховим случајевима упоредили њихове плате са платама неодговарајућих „упоредивих запослених“. Такође су нагласили да су неки од њихових колега били успешни у погледу захтева поднетих у истом периоду. Они су се позивали на члан 1. Протокола број 1 уз Конвенцију, који гласи:

"Свако физичко или правно лице има право на неометано уживање своје имовине. Нико не може бити лишен своје имовине, осим у јавном интересу и под условима предвиђеним законом и општим начелима међународног права.

Претходне одредбе, међутим, ни на који начин не утичу на право државе да примењује законе које сматра потребним да би регулисала коришћење имовине у складу с општим интересима или да би обезбедила наплату пореза или других дажбина или казни.“

A. Поднесци странака

  1. Влада је тврдила да подносиоци нису имали „имовину“ у смислу члана 1 Протокола број 1 уз Конвенцију, јер нису могли имати „легитимна очекивања“ да ће њихови захтеви бити уважени, имајући у виду да судска пракса у вези са додацима на плате полицијских службеника који су радили ван редовног радног времена није била утврђена у релевантно време и да су домаћи судови имали различита тумачења члана 147. став 1. Закона о полицији.
  2. Први и други подносилац су поновили своје притужбе.

B. Оцена Суда

  1. Релевантна општа начела су наведена у предмету  Béláné Nagy против Мађарске ([ВВ], број 53080/13, ст. 74-77, од 13. децембра 2016. године). Конкретно, Суд је сматрао да у одређеним околностима „легитимно очекивање“ у погледу стицања имовине такође може уживати заштиту члана 1. Протокола број 1 (видети Anheuser-Busch Inc. против Португала [ВВ], број 73049/01, став 65, ЕСЉП 2007-I). Међутим, не може се рећи да легитимно очекивање настаје када постоји спор о правилном тумачењу и примени домаћег права, а поднесци подносиоца представке буду потом одбијени од стране домаћих судова. Када је имовинско право у природи потраживања, оно се може сматрати „имовином“ само када има довољан основ у домаћем праву, на пример када постоји устаљена судска пракса домаћих судова која исти потврђује (видети Kopecký против Словачке [ВВ], бр. 44912/98, ст. 50. и 52, ЕСЉП 2004-IX).
  2. У предметном случају, подносиоци су потраживали додатке на плату или на основу Закона о раду или Закона о платама државних службеника и намештеника (видети ст. 6, 32 и 33 горе). У складу са чланом 147. став 3. Закона о полицији, те одредбе су биле примењиве само ако плате подносилаца тужбених захтева нису већ биле повећане у складу са чланом 147. став 1. истог Закона (видети ст. 55 и 58 горе; видети такође став 42 горе за примере одлука домаћих судова којима се усвајају тужбени захтеви на основу поређења коефицијената плата). Суд је претходно утврдио да је, у време када је одлучивано о тужбеним захтевима подносилаца, постојао сукоб у погледу домаће судске праксе у вези са тумачењем члана 147. став 1. Закона о полицији (видети ст.  98101 горе). С обзиром на горе наведено, Суд закључује да се не може сматрати да су тужбени захтеви подносилаца имали довољан основ у домаћој судској пракси, будући да су у релевантно време судови давали супротстављена тумачења релевантне законске одредбе.
  3. Као последица тога, не може се тврдити да су подносиоци имали имовину у смислу члана 1. Протокола број 1. у време када су донете оспорене одлуке, односно пре правног схватања Врховног касационог суда од 10. новембра 2015. године (видети Petrescu и др. против Румуније (одлука), цитиран горе, ст. 68-72.). Из свега наведеног следи да су ове притужбе недопуштене према члану 35. став 3. Конвенције као некомпатибилне ratione materiae, те да се морају одбацити у складу са чланом 35. став 4. Конвенције.

ИЗ ТИХ РАЗЛОГА, СУД, ЈЕДНОГЛАСНО,

  1. Одлучује да представке здружи;
  2. Проглашава притужбу на основу члана 6. став 1. Конвенције допуштеном, а притужбу према члану 1. Протокола број 1. уз Конвенцију недопуштеном;
  3. Утврђује да није дошло до повреде члана 6. став 1 Конвенције.

Састављено на енглеском језику и достављено у писаној форми дана 7. октобра 2025. године, у складу са правилом 77. ст. 2. и 3. Пословника Суда.

             Milan Blaško

Ioannis Ktistakis

       Секретар Одељења

Председник

 

 

ПРИЛОГ

Списак предмета:

Број

Број представке

Назив предмета

Поднета

Подносилац представке

Правни заступник

1.

39819/16

Шабановић против Србије

27. јун 2016.  године

Сафет ШАБАНОВИЋ

Наташа МИЈАЉЕВИЋ

2.

39902/16

Боричић против Србије

27. јун 2016. године

Драган БОРИЧИЋ

Наташа МИЈАЉЕВИЋ

3.

60773/16

Тешић против Србије

03. јун 2015. године

Зоран ТЕШИЋ

Јулијана СТЕПАНИЋ ПАВЛОВИЋ

4.

17816/17

Мајсторовић против Србије

24. фебруар 2017.  године

Тијана МАЈСТОРОВИЋ

Бранислав МИЛОЈИЧИЋ

5.

31419/17

Пифар против Србије

13. април 2017.  године

Зоран ПИФАР

Бранислав МИЛОЈИЧИЋ

 

 

 

THIRD SECTION

CASE OF ŠABANOVIĆ AND OTHERS v. SERBIA

(Applications nos. 39819/16 and 4 others –

see appended list)

JUDGMENT

Art 6 (civil) • Fair hearing • Dismissal of police officers’ compensation claims for unpaid salary supplements for work on public holidays, night work and overtime • Domestic judicial system successfully dealt with inconsistencies existing at the time in relation to such claims • Case-law harmonised by the Supreme Court within a reasonably short period of time • Applicants benefitted from adversarial proceedings and their arguments were thoroughly examined • Domestic courts’ conclusions and interpretation of the relevant law could not be regarded as arbitrary or manifestly unreasonable

Prepared by the Registry. Does not bind the Court.

STRASBOURG

7 October 2025

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Šabanović and Others v. Serbia,

The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

 Ioannis Ktistakis, President,
 Peeter Roosma,
 Darian Pavli,
 Úna Ní Raifeartaigh,
 Mateja Đurović,
 Canòlic Mingorance Cairat,
 Vasilka Sancin, judges,
and Milan Blaško, Section Registrar,

Having regard to:

the five separate applications against the Republic of Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by five Serbian nationals (see appended list);

the decision to give notice of the applications to the Serbian Government (“the Government”);

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 9 September 2025,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The applications concern the divergent domestic case-law in respect of claims for the payment of salary supplements for overtime, night work and work on public holidays performed by police officers employed by the Ministry of the Interior (Ministarstvo unutrašnjih poslova). Two applicants also complained that they had been deprived of their property because the courts had dismissed their claims.

THE FACTS

2.  A list of the applicants is set out in the appended table, together with the applicants’ personal details, those of their representatives and the dates their applications were lodged with the Court.

3.  The Serbian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Z. Jadrijević Mladar.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

  1. THE DISPUTED PROCEEDINGS

5.  The applicants, employees of the Ministry of the Interior (hereinafter “the MoI”), are police officers with the status of authorised officers within the meaning of Article 4 § 2.1 of the Police Act (see paragraph 35 below).

6.  Between 9 June 2010 and 26 September 2011 the applicants lodged claims against the Republic of Serbia by initiating proceedings against the MoI, seeking compensation for unpaid salary supplements in respect of overtime, work on public holidays and night work (hereinafter “work during unsociable hours”) which they had performed between April 2007 and September 2011. The applicants claimed that as their employer, the MoI, had not increased their salaries for work during unsociable hours in accordance with Article 147 § 1 of the Police Act (see paragraph 36 below), it was obliged to pay them salary supplements for work during unsociable hours, pursuant to the general rules of labour law (see paragraphs 32 and 33 below).

  1. The first applicant, Mr Šabanović (application no. 39819/16)

7.  On 13 May 2013 the Belgrade Court of First Instance no. 1 dismissed the first applicant’s claim as unfounded. That decision was upheld by the Belgrade Court of Appeal on 9 October 2013. The courts ruled that the first applicant had performed work during unsociable hours, but that he was not entitled to salary supplements under the general labour regulations because his additional salary coefficient had already been increased by more than 30% in respect of work during unsociable hours, pursuant to Article 147 § 1 of the Police Act, which excluded the application of the general labour regulations, pursuant to Article 147 § 3 of the same Act (see paragraph 36 below). The courts determined this increase on the basis of an expert’s report comparing the applicant’s additional salary coefficient (Article 4 of the Regulation on the Salaries of Employees of the Ministry of the Interior, see paragraph 40 below) with the additional salary coefficient of a civilian officer (see paragraph 35 below) performing administrative tasks in the MoI who had the applicant’s level of education but no work during unsociable hours. The courts held that this “comparable worker” (“other civil servants” under Article 147 § 1 of the Police Act, see paragraph 36 below) was appropriate and referred to decision Už-4045/12 of the Constitutional Court of 20 June 2013 (see paragraph 65 below).

8.  On 17 December 2013 the first applicant lodged a constitutional appeal, complaining, inter alia, that there was inconsistent case-law on the salary supplements of police officers who worked during unsociable hours. On 19 November 2015 the Constitutional Court dismissed the first applicant’s constitutional appeal as unfounded. The Constitutional Court referred to decision Už-3827/12 of 12 December 2012 (see paragraphs 62-64 below), in which it had dismissed the constitutional appeal of another claimant as unfounded, and found that the applicant was in an almost identical factual and legal situation.

  1. The second applicant, Mr Boričić (application no. 39902/16)

9.  On 22 February 2013 the Belgrade Court of First Instance no. 1 dismissed the second applicant’s claim as unfounded. On 8 May 2013 that decision was upheld by the Belgrade Court of Appeal. On 8 July 2013 the second applicant lodged a constitutional appeal, complaining, inter alia, that the case-law was inconsistent. On 19 November 2015 the Constitutional Court dismissed his constitutional appeal as unfounded. His complaints were dismissed by the courts on the same grounds as those relied on in the first applicant’s case (see paragraphs 7 and 8 above).

  1. The third applicant, Mr Tešić (application no. 60773/16)

10.  On 30 March 2012 the Šabac Court of First Instance dismissed the third applicant’s claim as unfounded. On 23 October 2013 that decision was upheld by the Belgrade Court of Appeal. On 22 January 2014 the third applicant lodged a constitutional appeal, complaining, inter alia, that the case-law was inconsistent. On 23 October 2014 the Constitutional Court dismissed his constitutional appeal as unfounded. His complaints were dismissed by the courts on the same grounds as those relied on in the first applicant’s case (see paragraphs 7 and 8 above).

  1. The fourth applicant, Ms Majstorović (application no. 17816/17)

11.  On 28 February 2014 the Sombor Court of First Instance allowed the fourth applicant’s claim for compensation in part, but the Novi Sad Court of Appeal upheld an appeal by the defendant, quashed the part of the decision allowing the fourth applicant’s claim and returned the case for a retrial. It appears that the fourth applicant did not appeal against the part of the decision of 28 February 2014 dismissing her claim.

12.  On 15 July 2014, following the retrial, the Sombor Court of First Instance dismissed the fourth applicant’s claim as unfounded. On 29 September 2014 that decision was upheld by the Novi Sad Court of Appeal. The courts dismissed the fourth applicant’s claim on essentially the same grounds as those relied on in the first applicant’s case (see paragraphs 7 and 8 above). The only difference was that the appellate court referred to decision Už-1530/08 of the Constitutional Court of 21 January 2010 in explaining that the appropriate “comparable worker” was a civilian officer who had the same level of education as the fourth applicant but did not work during unsociable hours (see paragraph 58 below).

13.  The fourth applicant lodged a constitutional appeal on 8 November 2014. On 15 September 2016 the Constitutional Court dismissed the appeal as unfounded. As in the case of the first applicant, the Constitutional Court referred to decision Už-3827/12 of 12 December 2012 which it had previously issued. It also noted that the fourth applicant had submitted only one final decision as evidence of inconsistent case-law, which was not sufficient to establish the existence of “profound and long-standing” inconsistencies in the case-law of the lower courts.

  1. The fifth applicant, Mr Pifar (application no. 31419/17)

14.  On 9 July 2013 the Sombor Court of First Instance ruled in favour of the fifth applicant and upheld his compensation claim. On 26 May 2014 the Novi Sad Court of Appeal allowed an appeal by the defendant, quashed the decision, and returned the case for a retrial.

15.  On 25 March 2015, following the retrial, the Sombor Court of First Instance dismissed the fifth applicant’s claim as unfounded. On 10 September 2015 the Novi Sad Court of Appeal upheld the first-instance decision. The fifth applicant lodged a constitutional appeal on 12 November 2015. On 8 December 2016 the Constitutional Court dismissed his constitutional appeal as unfounded. His complaints were dismissed by the courts on the same grounds as those relied on in the first applicant’s case (see paragraphs 7 and 8 above).

  1. OTHER RELEVANT FACTS

16.  On 12 December 2016 the Sombor Court of First Instance rejected a request to reopen proceedings lodged by the first applicant after he had learned that an identical claim by another claimant had been allowed by the lower courts because the Supreme Court had changed its position on the issue of a “comparable employee” (see paragraph 53 below). The second applicant also lodged a request to reopen proceedings on the same grounds, which was rejected by the Belgrade Court of First Instance no. 1 on 12 December 2016. On 31 March 2017 the Belgrade High Court confirmed the decision in the case of the first applicant, and on 16 June 2017 it did so in the case of the second applicant. On 6 June 2018 the Supreme Court dismissed an appeal on points of law lodged by the first applicant as unfounded, and on 25 April 2018 it did so in relation to an appeal on points of law lodged by the second applicant. It held that the Civil Procedure Act 2004 did not provide for the reopening of proceedings on the basis of a decision of the Supreme Court on a change in the interpretation of the law and judicial practice regarding a certain issue.

RELEVANT DOMESTIC LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. LEGAL FRAMEWORK
    1. The Constitution of the Republic of Serbia (Ustav Republike Srbije, published in Official Gazette of the Republic of Serbia – OG RS – no. 98/06)

17.  The relevant provisions of the Constitution read as follows:

Article 32 § 1

“Everyone shall have the right to ... [a fair hearing before a] ... tribunal ... [in the determination] ... of his [or her] rights and obligations ...”

Article 36 § 1

“Equal protection of rights before the courts of law ... shall be guaranteed.”

Article 60 § 4

“Everyone shall have the right to ... a fair wage for work done ... No person may waive these rights.”

Article 170

“A constitutional appeal may be lodged against individual decisions or actions of State bodies or organisations exercising delegated public powers which violate or deny human or minority rights and freedoms guaranteed by the Constitution, if other legal remedies for their protection have already been exhausted or have not been prescribed.”

  1. The Constitutional Court Act (Zakon o ustavnom sudu, published in OG RS nos. 109/0799/11 and 103/15)

18.  Article 83 § 1 provides that a constitutional appeal can be lodged within thirty days from either the date of notification of the individual act or the date of the action that violates or denies a human or minority right and freedom guaranteed by the Constitution.

  1. The Court Organisation Act (Zakon o uređenju sudova, published in OG RS nos. 116/08104/09101/10101/11101/13106/15)

19.  Article 31 provides, inter alia, that the Supreme Court ensures the uniform application of the law by the courts.

20.  Article 43 § 2 provides, inter alia, that a division of the Supreme Court convenes when there are inconsistencies in the application of the law between the chambers of the court, or if a chamber departs from its legal opinion or a legal opinion accepted by all chambers. Article 43 § 3 provides that all legal opinions adopted by a division of the Supreme Court are binding for all chambers of that division.

  1. The Civil Procedure Act 2004 (Zakon o parničnom postupku, published in OG RS nos. 125/04 and 111/09)

21.  Article 394 § 1, Article 396 and Article 398 provide that parties may lodge an appeal on points of law (revizija) with the Supreme Court. They may do so within thirty days of receiving a final decision rendered at second instance, and only if the relevant legislation, procedural or substantive, has been breached by the lower courts, under the conditions provided for by Article 394 §§ 2, 3 and 4.

22.  Article 395 provides that exceptionally, a final second-instance decision can be appealed against on points of law if it cannot be challenged by means of an appeal on points of law under Article 394, if the secondinstance court assesses that such an appeal is required in order to examine legal issues in the common interest or achieve consistency in the case-law, or when a new legal interpretation is required.

  1. The Civil Procedure Act 2011 (Zakon o parničnom postupku)
    1. The Civil Procedure Act before the 2014 amendments (published in OG RS no. 72/11)

23.  The Civil Procedure Act 2011 came into force on 1 February 2012 and repealed the Civil Procedure Act 2004.

24.  Article 403 § 1, Article 405 and Article 407 provide that parties may lodge an appeal on points of law (revizija) with the Supreme Court. They may do so within thirty days of receiving a final decision rendered at second instance, and only if the relevant legislation, procedural or substantive, has been breached by the lower courts, under the conditions provided for by Article 403 §§ 1 and 2.

25.  Article 404 § 1 provides that exceptionally, an appeal on points of law against a second-instance judgment which could not be challenged by means of an appeal on points of law under Article 403 must be permitted in the event that the substantive law has been applied incorrectly. Such an appeal must be permitted if, according to the assessment of the second-instance court or the Supreme Court, it is necessary to consider legal issues of general interest or legal issues concerning the equal rights of citizens, for the purpose of harmonising the domestic case-law and, if necessary, providing a new interpretation of the law (a special appeal on points of law – specijalna revizija). In accordance with Article 404 § 2, the second-instance court decides whether the special appeal on points of law will be permitted, while Article 404 § 3 provides for the right to appeal to the Supreme Court against that decision.

26.  Article 416 §§ 1 and 2 provide that should the Supreme Court find a breach of the substantive law, it must allow the appeal on points of law and either reverse the contested decision or quash the lower decisions or only the second-instance decision, and refer the case for a retrial.

27.  Article 506 § 1 provides that proceedings initiated before the entry into force of the Civil Procedure Act 2011 must be conducted in accordance with the Civil Procedure Act 2004, except if following the entry into force of the 2011 Act, a decision concluding the proceedings has been quashed and the case has been returned for a retrial, in which case the Civil Procedure Act 2011 applies (Article 506 § 2).

  1. The Civil Procedure Act 2011 with 2014 amendments (published in OG RS nos. 72/11 and 55/14)

28.  Amendments to the Civil Procedure Act 2011 came into force on 31 May 2014.

29.  Under the amended Article 404, the Supreme Court decides whether an appeal on points of law will be permitted, and the second-instance court is no longer involved in the decision-making.

30.  The other provisions of the Act, in their relevant parts, remained unchanged.

  1. The Obligations Act (Zakon o obligacionim odnosima, published in Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/7839/8545/8957/89 and Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia no. 31/93)

31.  Article 154 § 1 provides that whoever causes damage to another person is obliged to compensate for it, unless he or she proves that the damage occurred through no fault of his or her own. Article 172 § 1 provides that a legal entity is liable for damage it causes to a third party in the performance of its functions or in connection with the performance of its functions.

  1. The Labour Act (Zakon o radu, published in OG RS nos. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014)

32.  Article 108 provides, inter alia, that an employee is entitled to an increase in salary as determined by a general act and his or her employment contract, in particular: (1) for working on a public holiday; (2) for working at night, if such work has not been taken into account in determining the base salary; and (3) for working overtime.

  1. The Salaries of Civil Servants and Employees Act (Zakon o platama državnih službenika i nameštenika, published in OG RS nos. 62/06101/0799/10108/1399/1495/1814/2219/25)

33.  The relevant parts of Articles 24, 25 and 27 of the Salaries of Civil Servants and Employees Act provide that a civil servant is entitled to: (1) a supplement to his or her basic salary for each hour of night work; (2) a supplement to his or her basic salary for each hour of work performed on a public holiday; and (3) an hour and a half of leave (pravo na sat i po slobodno) for each hour of overtime, to be used the following month. Should the nature of the civil servant’s work prevent him or her from taking such leave, he or she will be entitled to a salary supplement for each hour of overtime.

  1. The Police Act 2005 (Zakon o policiji, published in OG RS nos. 101/05 and 63/09)

34.  The Police Act 2005 came into force on 29 November 2005.

35.  Article 4 § 2 provides that police officers in the MoI can be uniformed or non-uniformed employees who are authorised to exercise police powers (authorised police officers – ovlašćena službena lica), and other employees performing other duties which are closely related to police tasks who can be authorised to perform police tasks (civilian officers – lica na posebnim dužnostima).

36.  Articles 146 and 147 read as follows:

Article 146

“Police officers and other employees of the [MoI] shall be entitled to a salary comprising a basic component determined by the Government and a basic and supplementary coefficient relating to grade, special working conditions, danger, responsibility, and complexity of work.

The salary referred to in paragraph 1 of this Article shall be increased by 0.4% for every completed year of service. The amount of the coefficient specified in this Article shall be determined by the Minister [of the Interior] by a decree on the salaries of employees of the [MoI], with the approval of the Government.”

Article 147

“Owing to special working conditions, risks to life and health, responsibilities, complexity, the specific nature of duties, work on public holidays, work at night, shift work and overtime, duty work, being on call and other [ways in which such] work [may be] irregular, coefficients for calculating salaries may be determined for [MoI] employees that are nominally 30 to 50% higher than [those used] for other civil servants, within the [limits of the] total funds required for the payment of additional coefficients referred to in paragraph 1 of Article 146 of this Act.

With the Government’s consent, coefficients [referred to in] paragraph 1 of this Article may be increased by more than 50% for particular categories of employees.

The provisions of general labour regulations on increased salaries shall not apply to the rights and duties arising from the above-mentioned special working conditions.”

37.  Article 194 of the Police Act 2005 provides, inter alia, that on the day the Act enters into force, employees of the MoI will continue to work in the same positions and will keep their salaries, in accordance with the current regulations and other secondary legislation, until secondary legislation regulating and systematising posts in the MoI in accordance with the Police Act 2005 has been adopted and a decision has been made on a person’s assignment to a post in accordance with that new legislation, or until another decision has been adopted in accordance with the law.

38.  On 8 December 2011, in accordance with the Act on Amendments to the Police Act (published in OG RS no. 92/11), Articles 146 and 147 were amended. The amended provisions provided, inter alia, that a salary included a basic component, basic and supplementary coefficients, and salary supplements. The amendments introduced Article 147a, which provided for, inter alia, salary supplements for work performed on public holidays, night work and overtime.

39.  The Police Act 2005 was repealed in February 2016 when the new Police Act (Zakon o policiji, published in OG RS no. 6/16) came into force.

  1. The Regulation on the Salaries of Employees of the Ministry of the Interior (refined text) (Pravilnik o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova, ST 01 p.pov. 4908/06-4 of 26 June 2006 and ST 01 p.pov. 3070/07-9 of 16 May 2007) – not publicly available

40.  The applicants’ salary coefficients were determined with reference to the Regulation on the Salaries of Employees of the Ministry of the Interior (“the Salaries Regulation”), which came into force on 26 June 2006 and was amended on 16 May 2007. It was adopted by reference to Articles 146 and 147 of the Police Act. In Article 1, the relevant parts prescribe that the Salaries Regulation will, in accordance with the law and a collective agreement, regulate the salaries of MoI employees by determining coefficients, as well as individual monthly increases or decreases in those coefficients. The basic coefficient will be determined for workplace tasks, and the additional coefficient will be determined for workplace tasks, special working conditions, a person’s responsibility, and the complexity of tasks, as well as a person’s job title, that is, his or her rank (Article 2 §§ 1, 2 and 3). Article 3 establishes the basic coefficients for thirty-three paygrades, while Article 4 provides that paygrades – the basic and additional coefficients for MoI jobs – will be specified in an annex representing an integral part of the Salaries Regulation. Article 7 specifies additional coefficients for job titles. The annex specifies that the additional salary coefficient for the post of police officer is 6.52.

  1. PRACTICE
    1. Appellate courts
      1. Preliminary remarks

41.  The domestic case-law presented in this part of the judgment concerns claims for compensation for unpaid salary supplements brought by other police officers who worked during unsociable hours.

42.  In all of the cases in which the appellate courts allowed the claims after comparing salary coefficients, they did so after comparing claimants’ salary coefficients to those of authorised police officers who had not worked during unsociable hours. The courts then decided that their salaries had not been increased in accordance with Article 147 § 1 of the Police Act, found that the MoI had caused damage to the claimants and ordered the Republic of Serbia to compensate them for the unpaid salary supplements under either Article 108 of the Labour Act (see paragraph 32 above) or Articles 24, 25 and 27 of the Salaries of Civil Servants and Employees Act (see paragraph 33 above), in conjunction with Article 154 § 1 and Article 172 § 1 of the Obligations Act (see paragraph 31 above).

43.  In other cases in which the courts dismissed claims on the basis of the salary coefficient comparison method (like in the applicants’ cases), the courts compared claimants’ salary coefficients to those of civilian officers who had not worked during unsociable hours and found that their salaries had been increased in accordance with Article 147 § 1 of the Police Act.

44.  The courts allowed some claims on other grounds (see paragraph 45 below).

  1. The Kragujevac Court of Appeal

(a)  Gž1 241/12 of 2 February 2012, Gž1 1291/12 of 29 May 2012, Gž1 1567/12 of 18 June 2012 and Gž1 391/12 of 2 July 2012

45.  The Kragujevac Court of Appeal allowed the claims in question and held that the general labour regulations on salary supplements applied because the defendant had failed to prove that the MoI had, by way of decision, increased the claimants’ salary coefficients on the basis of work performed during unsociable hours in the manner and by the amount prescribed by Article 147 § 1 of the Police Act (rešenjem poslodavca nije utvrđen koeficijent za obračun plate koji je uvećan po osnovu navedenih posebnih uslova rada na način i u visini propisanoj odredbom člana 147. stav 1. Zakona o policiji).

(b)  Gž1 1966/13 of 11 July 2013, Gž 1943/13 of 22 July 2013, Gž1 3289/12 of 24 July 2013, Gž1 3506/12 of 24 July 2013, Gž1 2426/12 of 26 July 2013, Gž1 2643/13 of 2 October 2013, Gž1 3112/13 of 19 November 2013, Gž1 281/14 of 20 May 2014, Gž1 3797/13 of 16 December 2014, Gž1 2235/15 of 8 December 2015 and Gž1 2652/15 of 3 March 2016

46.  The Kragujevac Court of Appeal allowed the claims in question after comparing the total salary coefficients of the claimants with the total salary coefficients of other authorised police officers who had the same level of education but did not work during unsociable hours.

  1. The Niš Court of Appeal

47.  The Niš Court of Appeal allowed the claims in Gž1 2186/15 of 30 September 2015 and Gž1 367/16 of 25 February 2016 after comparing salary coefficients. It found that the salary coefficients of the claimants had to be compared with the salary coefficients of an MoI employee with the same status, that is, the same level of education and a similar basic coefficient (the basic salary coefficient represents an employee’s salary group).

  1. The Novi Sad Court of Appeal

48.  The Novi Sad Court of Appeal allowed the claims in Gž1 2073/12 of 26 June 2013, Gž1 1562/16 of 6 June 2016, Gž1 1377/16 of 8 June 2016, Gž1 2032/16 of 8 July 2016 and Gž1 2058/16 of 11 July 2016 after comparing the claimants’ additional salary coefficients (Article 4 of the Salaries Regulation, see paragraph 40 above) with the additional salary coefficients of other authorised officers who had the same level of education but did little or no work during unsociable hours.

  1. The Belgrade Court of Appeal

(a)  Gž1 2937/15 of 12 November 2015

49.  In that case, the Belgrade Court of Appeal adopted the same approach as that used in the applicants’ cases. It dismissed the claimants’ claims after comparing their additional salary coefficients (Article 4 of the Salaries Regulation, see paragraph 40 above) with the additional salary coefficients of other civilian officers who had the same level of education but did not work during unsociable hours. That decision was subsequently quashed by the Supreme Court on 14 April 2016.

(b)  Gž1 2114/15 of 16 April 2015, Gž1 2119/16 of 15 July 2016, Gž1 2127/16 of 22 July 2016, Gž1 2181/16 of 22 July 2016, Gž1 3211/16 of 12 October 2016, 3265/15 of 23 December 2016, Gž1 165/17 of 18 January 2017, Gž1 776/16 of 2 February 2017 and Gž1 4251/21 of 28 October 2021

50.  The Belgrade Court of Appeal allowed the claims in those cases after comparing the claimants’ additional salary coefficients with the additional salary coefficients of other authorised officers who had the same level of education but did not work during unsociable hours.

(c)  Gž1 2160/16 of 16 December 2016

51.  The Belgrade Court of Appeal allowed the claims in that case after comparing the claimants’ total salary coefficients with the additional salary coefficients of other authorised officers who had the same level of education but did not work during unsociable hours.

  1. The Supreme Court
    1. Legal opinion of 23 September 2014, adopted by the Civil Division of the Supreme Court

52.  According to the legal opinion of 23 September 2014, prior to 2010 all compensation claims lodged by police officers and other authorised officers for compensation in respect of unpaid salary supplements for work during unsociable hours had been dismissed as unfounded, which had been in accordance with the case-law of the Supreme Court. It appeared that during that period the courts had dismissed such claims on the basis of the principle of lex specialis derogat legi generali (contained in Article 147 § 3 of the Police Act, see paragraph 36 above), without determining on a case-by-case basis whether a claimant’s salary coefficients had been increased in comparison with those of another civil servant. In 2010 the Constitutional Court had adopted a different approach and had ruled that in the case of claims based on the Police Act, a claimant was entitled to salary supplements if his or her salary had not been increased by 30-50%, which was a question of fact to be determined on a case-by-case basis (see paragraph 58 below). In order to harmonise the case-law of the lower courts, the Supreme Court held that claimants were not entitled to salary supplements if their basic salaries had previously been increased by 30-50%. The Supreme Court held that a claimant’s salary should be compared with the salary of another police officer who was not an authorised officer and had the same level of education. If all police officers were authorised officers, then the salary should be compared with the salary of another civil servant with the same level of education. The Supreme Court further held that a “comparable worker” could not be “a typist, a driver [or] a delivery person” (a State employee – nameštenik). Lastly, the Supreme Court held that since the case-law of the lower courts was not uniform, the special appeal on points of law provided for in Article 404 of the Civil Procedure Act 2011 would always be admissible in cases where the courts had ruled in a manner contrary to its legal opinion of 23 September 2014, irrespective of the assessment of the relevant court of second instance (see paragraph 25 above).

  1. Legal opinion of 10 November 2015, adopted by the Civil Division of the Supreme Court, amending the legal opinion of 23 September 2014

53.  According to the amended legal opinion of 10 November 2015, a “comparable worker” (the term “civil servant” from Article 147 § 1 of the Police Act – see paragraph 36 above) had to be an authorised officer who had the same level of education as the claimant but did not work during unsociable hours. The remainder of the opinion of 23 September 2014 remained unchanged.

54.  Following the adoption of the amended legal opinion, the Supreme Court rendered a number of decisions in cases which were factually and legally identical or similar to the applicants’ cases, and applied the “new” approach to the issue of a “comparable worker”. In decisions Rev2 523/2015 of 18 November 2015, Rev2 460/15 of 3 December 2015, Rev2 736/15 of 15 December 2015, Rev2 1645/15 of 15 December 2015, Rev2 1800/15 of 23 December 2015 and Rev2 2046/15 of 23 December 2015, the Supreme Court allowed special appeals on points of law lodged by the claimants because there was a need to harmonise the case-law, quashed the decisions dismissing the claimants’ compensation claims and ordered retrials, indicating that the claimants’ salaries should be compared with the salary of an authorised officer who had the same level of education but did not work during unsociable hours. In Rev2 1301/16 of 14 September 2016, the Supreme Court applied the same approach, but reversed the second-instance decision in question and allowed the claimants’ claim. On the other hand, in Rev2 604/17 of 12 April 2017, Rev2 919/17 of 27 April 2017 and Rev2 725/19 of 10 April 2019, the Supreme Court did not allow the special appeals on points of law lodged by the defendant, ruling that the lower courts’ decisions to allow the compensation claims were in accordance with the caselaw, which had been harmonised in the meantime.

  1. The Constitutional Court
    1. Iu-16/06 of 21 September 2006

55.  The Constitutional Court rejected an initiative to assess the constitutionality of Article 147 § 3 of the Police Act (see paragraph 36 above) and held that the legislature’s decision to regulate differently the manner in which the salaries of a particular group of State employees were determined and increased, taking into account the specific nature of their work, was in conformity with the Constitution. It further held that a salary increase of that nature constituted a special situation which excluded the application of the general rules of labour law on salary increases.

  1. Case-law of the Constitutional Court on constitutional appeals

56.  The claimants in all of the cases were police officers who, like the applicants, sought compensation for unpaid salary supplements in respect of work during unsociable hours.

(a)  Už-1530/08 of 21 January 2010

57.  The claimant in that case lodged a compensation claim on 6 April 2006, which was dismissed by a final decision of the Čačak District Court on 12 November 2008. The claimant lodged a constitutional appeal.

58.  The Constitutional Court ruled in favour of the claimant and held that his right to fair remuneration had been violated (see paragraph 17 above). It quashed the second-instance decision finding that the claimant was not entitled to salary supplements for work during unsociable hours because Article 147 § 3 of the Police Act excluded the application of the general rules of labour law, irrespective of the fact that the claimant’s salary coefficients had not been increased in accordance with Article 147 § 1 of the Police Act. The Constitutional Court ruled that the MoI could indeed decide whether to increase the salary coefficients of its employees who worked during unsociable hours. However, the application of the general rules of labour law was to be excluded only if an employee’s salary coefficients had been increased by a decision of the employer (rešenjem poslodavca) in the manner and by the amount specified in Article 147 § 1. The Constitutional Court expressed the same legal opinion in decision Už- 2472/10 of 23 May 2012.

(b)  Už-2007/2010 of 13 June 2012

59.  The claimants in that case lodged compensation claims on 14 December 2006, which were dismissed by a final decision of the Novi Sad District Court on 22 October 2008. The claimants lodged a constitutional appeal.

60.  The Constitutional Court ruled in favour of the claimants, finding a violation of their rights under Article 36 § 1 and Article 60 § 4 of the Constitution of Serbia. However, it did so in relation to decisions of the lower courts on claims for compensation under the Internal Affairs Act, which had been in force until 29 November 2005. In contrast, as regards the claims relating to the period when the Police Act applied, the Constitutional Court held that the lower courts had acted correctly in deciding to dismiss the claimants’ claims on the grounds that their salary coefficients had been increased and were 30% higher than the coefficients of other civil servants pursuant to Article 147 § 1, which excluded the application of the general rules of labour law pursuant to Article 147 § 3 of the Police Act. It is unclear to whom the courts compared the claimants’ salary coefficients.

61.  The Constitutional Court also found a violation of the claimants’ right to a fair trial on account of the divergent case-law of the lower courts. However, such divergences concerned the application of the Internal Affairs Act.

(c)  Už-3827/2012 of 12 December 2012

62.  The claimant in that case lodged a compensation claim on 25 June 2010. It was dismissed on the same grounds as those relied on in the applicants’ cases (see paragraph 7 above). The final decision was adopted on 12 January 2012. The Constitutional Court referred to that decision in dismissing the constitutional appeals in the applicants’ cases.

63.  In a constitutional appeal, the claimant complained of inconsistent case-law because claims made by his colleagues based on the same factual and legal context had been upheld. The domestic courts had upheld those claims because the MoI had failed to render separate decisions on increases in additional salary coefficients in accordance with Article 147 § 1 of the Police Act. Relying on Article 36 § 1 of the Constitution, the Constitutional Court dismissed this part of the constitutional appeal, holding that those cases were not significantly factually similar (ne postoji bitno slična činjenična situacija) because the lower courts had not dismissed the claims on the basis of a comparison of the claimants’ salary coefficients with those of a comparable employee.

64.  As for the allegations that the lower courts had wrongly applied Article 147 § 1 of the Police Act, the Constitutional Court determined this complaint under Article 32 § 1 of the Constitution (see paragraph 17 above). Referring to decision Už-1530/08 of 21 January 2010 (see paragraphs 57 and 58 above) the Constitutional Court held that unlike in that case, the claimant’s salary coefficients had been increased in accordance with Article 147 § 1 of the Police Act and the increase had been determined on the basis of a salary coefficient comparison. In addition, the lower courts had correctly ruled that the application of the general rules of labour law was excluded pursuant to Article 147 § 3 of the Police Act. The claimant’s additional salary coefficient had been compared with the additional salary coefficient of another civil servant who had the same level of education but did not work during unsociable hours.

(d)  Už-4045/2012 of 20 June 2013

65.  A claim for compensation lodged by the claimant in that case was dismissed by a final decision of the Novi Sad Court of Appeal on 21 March 2012. The claimant lodged a constitutional appeal. The Constitutional Court found a violation of his right to a fair trial (Article 32 § 1 of the Constitution) and right to fair remuneration (Article 60 § 4 of the Convention) because the lower courts had arbitrarily applied the Internal Affairs Act (like in Už- 007/2010 of 13 June 2012, see paragraphs 59-61 above). In assessing the application of Article 147 § 1 of the Police Act, the Constitutional Court ruled that the lower courts had acted correctly in dismissing the claimant’s compensation claim after finding that his additional salary coefficient (Article 4 of the Salaries Regulation, see paragraph 40 above) had been increased by 41.43% in comparison with the additional salary coefficient of a civilian officer. Lastly, the Constitutional Court decided that it was not necessary to examine the claimant’s allegations that the case-law on this issue was divergent, as it had already found a violation of his rights and ordered a retrial.

THE LAW

  1. JOINDER OF THE APPLICATIONS

66.  Having regard to the similar subject matter of the applications, the Court finds it appropriate to examine them jointly in a single judgment.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

67.  The applicants complained that the domestic courts had dismissed their claims while simultaneously and inconsistently ruling both in favour of and against hundreds of the applicants’ fellow officers, despite the fact that their claims had been based on the same or similar facts and had concerned identical legal issues, which had created legal uncertainty and had amounted to a denial of justice. The applicants also alleged that the domestic courts had arbitrarily interpreted and applied the substantive law when dismissing their claims. They alleged a breach of Article 6 § 1 of the Convention which in its relevant part reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

  1. Admissibility
    1. The Government’s objection of non-exhaustion of domestic remedies

(a)  The parties’ submissions

68.  The Government argued that the applicants had failed to lodge appeals on points of law against the second instance decisions dismissing their claims. In particular, the Government argued that a special appeal on points of law (specijalna revizija) had been an available and effective remedy for the applicants’ complaints since the adoption of the legal opinion of the Supreme Court of 23 September 2014 (see paragraph 52 above). As the applicants had not lodged such an appeal, the Government claimed that they had not exhausted domestic remedies in accordance with Article 35 § 1 of the Convention.

69.  The applicants submitted that they had not fulfilled the conditions to lodge “regular” appeals on points of law (see paragraphs 21 and 24 above). As to the special appeal on points of law (see paragraphs 22, 25 and 29 above), they argued that that legal remedy had become effective for their complaints only after the Supreme Court’s amended legal opinion of 10 November 2015 because the dismissal of their claims had been in accordance with the Supreme Court’s opinion of 23 September 2014 (see paragraph 53 above). The second, third, fourth and fifth applicants also emphasised that the Constitutional Court had not rejected their constitutional appeals as inadmissible, even though they had not lodged special appeals on points of law.

(b)  The Court’s assessment

(i)     Relevant principles

70.  At the outset, the Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Mirković and Others v. Serbia, nos. 27471/15 and 12 others, § 96, 26 June 2018).

71.  The relevant principles as regards the exhaustion of domestic remedies are set out in Communauté genevoise d’action syndicale (CGAS) v. Switzerland ([GC], no. 21881/20, §§ 138-45, 27 November 2023).

(ii)   Application of the above principles to the present case

72.  The Government argued that the applicants had access to both the ‘ordinary’ appeal on points of law (see paragraphs 21 and 24 above) and the special appeal on points of law (see paragraphs 22, 25 and 29 above).

73.   There is no need for the Court to decide whether the ‘ordinary’ or special appeal on points of law was an available and effective legal remedy in the applicants’ case, since the Government’s plea of non-exhaustion must be rejected for the reasons set out below.

74.  The Court notes that, in the circumstances of the present case, the Serbian legal system provides for two remedies against a final secondinstance decision: a constitutional appeal to the Constitutional Court, and an appeal on points of law to the Supreme Court. Both must be lodged within thirty days from the delivery of the final second-instance decision (see paragraphs 18, 21 and 24 above). The Court has already held that a constitutional appeal should, in principle, be deemed effective within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention in respect of all applications lodged from 7 August 2008 onwards (see Vinčić and Others v. Serbia, nos. 44698/06 and 30 others, § 51, 1 December 2009). The Court sees no reason to hold otherwise in the present case.

75.  In its guidelines (Stavovi Ustavnog suda koji se odnose na postupak prethodnog ispitivanja ustavne žalbe) of 2 April 2009, the Constitutional Court noted that an appeal on points of law had to be exhausted before a constitutional appeal could be lodged, only if the law provided that an appeal on points of law was available as of right.

76.  The applicants lodged constitutional appeals against final decisions rendered by second-instance courts, which were dismissed as manifestly unfounded (see paragraphs 8, 9, 10, 13 and 15 above). The Court emphasises that the applicants’ constitutional appeals were not rejected by the Constitutional Court on the grounds that they had failed to lodge appeals on points of law.

77.  In the light of the foregoing, it would be unduly formalistic of the Court to require the applicants to exhaust a remedy which even the highest court of their country would not oblige them to exhaust (see, mutatis mutandisD.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, §§ 117 and 118, ECHR 2007-IV). It appears that the Constitutional Court held, albeit implicitly, that the applicants were not obliged to lodge appeals on points of law before lodging their constitutional appeals.

78.  Consequently, in the particular circumstances of the case, the Court finds that the Government’s plea of non-exhaustion must be rejected.

  1. Further question regarding non-exhaustion

79.  It appears that in their constitutional appeals the applicants did not rely on the same conflicting decisions as those submitted to the Court to demonstrate the divergences in the case-law (see paragraph 63 above for the reasons for which the Constitutional Court dismissed the applicants’ constitutional appeals in respect of the divergent case-law complaints).

80.  This raises the question of whether the applicants exhausted domestic remedies in accordance with the domestic rules of procedure.

81.  However, the Court observes that when notice of the applications was given to the Government, they did not raise an objection as to non-exhaustion in respect of the above-mentioned facts (see paragraph 79 above). This being so, the Court cannot examine this question of its own motion (see, mutatis mutandisM.C. v. Türkiye, no. 31592/18, § 44, 4 June 2024, and the authorities cited therein).

  1. Conclusion

82.  The Court finally holds that the applicants’ complaints are neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. Preliminary remarks

83.  The Court observes at the outset that the present case concerns disparities between the decisions of different appellate courts ruling as courts of last instance.

84.  The parties have submitted copies of numerous domestic decisions in support of their arguments. In its assessment of the applicants’ complaints, the Court did not take into account the following documents:

(a) the decisions of first-instance courts, where the Court could not determine whether the parties in those proceedings had appealed against the decisions and what (if any) decisions had been taken by courts of second instance;

(b) the decision of the Constitutional Court Už-429/09 of 13 October 2011 and the decision of the Supreme Court Rev2 83/15 of 17 June 2015, which concern compensation claims by police officers in respect of a period prior to the entry into force of the Police Act;

(c) the decision of the Novi Sad Court of Appeal Gž1 2494/13 of 23 September 2013 and the decision of the Supreme Court Rev2 1127/20 of 8 July 2020, which concern other work-related benefits.

  1. The parties’ submissions

85.   The applicants maintained that the domestic case-law on the issue of salary supplements for work during unsociable hours had been inconsistent for a considerable period of time. They acknowledged that following the adoption of the legal opinion of the Supreme Court of 10 November 2015, the case-law of courts of first and second instance had been harmonised. However, the applicants argued that this harmonisation process had taken too long and had violated the principle of legal certainty. The applicants also claimed that the Constitutional Court had failed to apply the above-mentioned opinion in their cases.

86.  The Government claimed that there had been no violation of Article 6 § 1 and the principle of legal certainty. They conceded that there had been a period when the case-law of different appellate courts had been inconsistent, but submitted that such inconsistency had not been “profound and long-standing”. In any event, the Government argued that any inconsistencies that had existed had been resolved by the adoption and application of the legal opinion of the Supreme Court of 10 November 2015.

  1. The Court’s assessment

87.  The relevant principles regarding alleged violations of Article 6 § 1 of the Convention on account of divergent domestic case-law are summarised in Nejdet Şahin and Perihan Şahin v. Turkey ([GC], no. 13279/05, §§ 49-58, 20 October 2011), and Lupeni Greek Catholic Parish and Others v. Romania ([GC], no. 76943/11, § 116, 29 November 2016).

88.  In particular, when dealing with allegations concerning the conflicting decisions of domestic courts, the Court must determine in the first place whether the allegedly conflicting decisions concerned identical factual situations (see Nejdet Şahin and Perihan Şahin, cited above, § 61). Where the facts are identical but the application of the law by a domestic court or courts differs, the Court must be guided in its examination of the issue by the following criteria: whether “profound and long-standing differences” exist, whether the domestic law provides for machinery for overcoming these inconsistencies, and whether that machinery has been applied and, if appropriate, to what effect (ibid., § 53).

(a)  The existence of “profound and long-standing differences”

89.  The present applications concern five sets of civil proceedings brought by the applicants, who are police officers, for compensation for unpaid salary supplements for work on public holidays, night work and overtime. The applicants lodged their claims between 9 June 2010 and 26 September 2011, and the Belgrade Court of Appeal and the Novi Sad Court of Appeal ruled against them between 8 May 2013 and 10 September 2015. The courts ruled that the applicants’ salaries had already been increased to account for work during unsociable hours under Article 147 § 1 of the Police Act, on the basis of a comparison of their additional salary coefficients with the additional salary coefficients of other civilian officers who had the same level of education as them but did not work during unsociable hours, and that the application of the general rules of labour law providing for salary supplements for work during unsociable hours was excluded pursuant to Article 147 § 3 of the Police Act.

90.  Between 8 May 2013 and 10 September 2015 appellate courts in Belgrade, Novi Sad and Kragujevac adopted at least eleven decisions in which they ruled in favour of other police officers on the basis of salary coefficient comparison method (see paragraphs 46, 48 and 50 above). In those cases, the courts allowed the claims in question because they found that the claimants’ salaries had not been increased in the manner and by the amount provided for in Article 147 § 1 of the Police Act. In some cases, the courts compared the claimants’ total salary coefficients, and in others they compared their additional salary coefficients. In all of those cases, the courts compared the claimants’ salary coefficients with the salary coefficients of other authorised officers who had the same level of education as the claimants but did not work during unsociable hours.

91.  The applicants also claimed that the domestic courts had ruled both for and against hundreds of their colleagues. The Government did not contest this.

92.  Moreover, it appears that questions as to the interpretation of Article 147 of the Police Act existed even prior to the period in which the courts decided the applicants’ claims.

93.  Thus, the Court notes that as early as 22 October 2008 and 12 November 2008 the domestic authorities adopted final decisions dismissing as unfounded claims brought by police officers for compensation for unpaid salary supplements for work during unsociable hours (see paragraphs 57-58 and 59-60 above). The claim dismissed on 12 November 2008 was dismissed because the courts ruled that Article 147 § 3 of the Police Act precluded the application of the general rules of labour law, irrespective of whether a claimant’s salary coefficients had been increased in accordance with Article 147 § 1 of the Police Act. That legal interpretation appears to have been in line with the case-law of the Supreme Court at the time (see paragraph 52 above).

94.  The Constitutional Court found that that interpretation of the law was contrary to the right to just remuneration under Article 60 § 4 of the Constitution, and ruled that the exclusion of the application of the general rules of labour law was subject to a prior case-by-case determination of whether the salary coefficients of a claimant had been increased in the manner and by the amount prescribed by Article 147 § 1 of the Police Act (see paragraphs 57-58 above).

95.  In order to comply with the above decision, the domestic courts began to determine such an increase on the basis of a comparison of the applicant’s salary coefficients with the salary coefficients of a “comparable employee”. The question that arose in the domestic case-law was who could be considered as a comparable employee.

96.  The Court observes that the first final decision in which a court dismissed claimants’ compensation claims on the basis of the comparison method was issued on 22 October 2008 (see paragraphs 59 and 60 above). However, this appears to be the only such decision from that period. Following the Constitutional Court’s decision that, before finding that the general rules of labour law did not apply, the courts must first determine whether the salary coefficients of a claimant had been increased in the manner and by the amount prescribed by Article 147 § 1 of the Police Act (see paragraph 94 above), the courts began dismissing claimants’ compensation claims on the basis of the comparison method as early as 12 January and 21 March 2012 (see paragraphs 62 and 65 above).

97.  On the other hand, the earliest final decision in which a court allowed another police officer’s claim on the basis of a comparison of his or her additional salary coefficient with the additional salary coefficient of another authorised officer was adopted on 26 June 2013 (see paragraph 48 above).

98.  In the present case, the applicants complained that the domestic courts had reached inconsistent conclusions because they had interpreted Article 147 §§ 1 and 3 of the Police Act differently (see paragraph 36 above). In particular, the courts chose different comparator employees when assessing salary coefficients, leading to conflicting decisions in factually identical claims (see paragraphs 89 and 90 above).

99.  In view of this, the Court finds that differences in the domestic caselaw existed at the time when the appellate courts adopted their decisions in the applicants’ cases, namely between 8 May 2013 and 10 September 2015.

100.  The Court finds that the Government’s objection that the differences were not “profound and long-standing” is not convincing. It appears that the case-law had been consistent until the Constitutional Court ruled that an increase in coefficients under Article 147 § 1 of the Police Act had to be determined on a case-by-case basis before it could be ruled that the application of the general rules of labour law was excluded, pursuant to Article 147 § 3 of the same Act (see paragraphs 93 and 94 above). The Court is aware of one final decision from that period with a different legal interpretation of Article 147 §§ 1 and 3 of the Police Act, but in that case the courts also dismissed the claim as unfounded, so it is not a conflicting decision (see paragraphs 59-60, 93 and 96 above).

101.  In the period that followed, the domestic courts adopted conflicting decisions in claims by police officers for unpaid salary supplements in respect of work during unsociable hours based on different salary coefficient comparison methods (see paragraphs 96 and 97 above). The Supreme Court finally found it necessary to issue two legal opinions in order to harmonise the case-law of the lower courts (see paragraphs 52 and 53 above).

102.  However, the existence of conflicting court decisions cannot, in itself, be considered to be in breach of the Convention, as the possibility of conflicting court decisions is an inherent trait of any judicial system which is based on a network of trial and appeal courts with authority in a certain area (see Stanković and Trajković v. Serbia, nos. 37194/08 and 37260/08, § 41, 22 December 2015). It thus remains to be established whether the domestic law provided for a mechanism to overcome those inconsistencies, whether that mechanism has been applied and to what effect.

(b)  The existence and use of a domestic-law mechanism to overcome inconsistencies in the case-law

103.  It is the Contracting States’ responsibility to organise their legal systems in such a way as to avoid the adoption of discordant judgments. This requirement is all the stronger where the conflicting case-law is not an isolated incident, but an inconsistency which affects a large number of persons bringing proceedings before the courts (see Lupeni Greek Catholic Parish and Others, cited above, § 129).

104.  The Court notes the Government’s contention and the applicants’ agreement that following the adoption of the amended legal opinion of the Supreme Court of 10 November 2015, the courts started to rule on cases in accordance with that opinion. That is to say, they began to rule in favour of claimants on the basis of a comparison of a claimant’s additional salary coefficient with the additional salary coefficient of an authorised officer who had the same level of education but did not work during unsociable hours (see paragraphs 46-48 and 50 above). In cases where the appellate courts still ruled in a manner contrary to that opinion, the Supreme Court would either quash the relevant decision and order a retrial, or reverse the decision of the appellate court following a special appeal on points of law (see paragraph 54 above).

105.  In Svilengaćanin and Others v. Serbia (nos. 50104/10 and 9 others, §§ 14 and 81, 12 January 2021) the Court held that a legal opinion of the Supreme Court which was subsequently applied by the lower courts (or by the Supreme Court itself in rare cases where the lower courts had still ruled in a manner contrary to that opinion) was an adequate mechanism in overcoming divergences in the domestic case-law.

106.  The Court is therefore satisfied that the domestic judicial system was ultimately successful in dealing with the inconsistencies in the case-law.

107.  The domestic courts started ruling in favour of claimants on the basis of the comparison method in June 2013, around the time when the second applicant’s claim had been dismissed (see paragraphs 9 and 97 above). The divergences were ultimately resolved on 10 November 2015 when the Supreme Court issued its second opinion (see paragraph 104 above). Thus the period under consideration lasted two years and five months.

108.  In that respect the Court has noted that the domestic courts allowed compensation claims for unpaid salary supplements in respect of work during unsociable hours lodged by the applicants’ colleagues even before the aforesaid period (see paragraph 45 above). However, the claimants in those cases were not in the same factual situation as the applicants, because their claims had not been dismissed on the basis of the salary coefficient comparison method. Therefore, the Court does not take them into account for the purposes of determining the period of inconsistency of case-law in the present case (see, mutatis mutandisErol Uçar v. Turkey (dec.), no. 12960/05, 29 September 2009).

109.  The Court observes that it is not possible to establish from the case file the exact moment when the Supreme Court became aware of the divergent case-law of the appellate courts. In any event, it took it one year and three months from June 2013 (see paragraph 107 above) to issue its first opinion aimed at harmonising the case-law (see paragraph 52 above), and approximately another year to resolve the issue after observing the application of the first opinion (see paragraph 53 above).

110.  In this connection, the Court notes the complexity of the issue adjudicated in the present case and similar cases and multiple different legal interpretations of Article 147 §§ 1 and 3 of the Police Act by the domestic courts.

111.  The Court recalls that it has examined a situation where inconsistent appellate decisions affected numerous individuals; the discrepancies lasted more than three years but were eventually harmonised by a unifying opinion of the supreme court (see Croatian Radio-Television v. Croatia, nos.  52132/19 and 19 others, §§ 147 and 149-53, 2 March 2023). Although in that case the Court did not scrutinise the time factor as such, it still found no violation of Article 6 § 1 of the Convention. It notes that the harmonisation in the present case unfolded within a shorter interval.

112.  In light of the above, the Court considers that the domestic authorities harmonised the case-law within a reasonably short period of time.

113.  The Court is aware that the second-instance decisions in the applicants’ cases had been delivered before the Supreme Court provided guidelines as to how all similar police officers’ salary supplements cases should be dealt with and that therefore they could not have been decided in accordance with those guidelines. However, that fact is not sufficient in itself to breach the principle of legal certainty (see, for example,  Schwarzkopf and Taussik v. the Czech Republic (dec.), no. 42162/02, 2 December 2008, and Petrescu and Others v. Romania (dec.), nos. 31390/18 and 9 others, § 61, 7 March 2023). The Court further observes that the applicants did not refer to the Supreme Court’s opinion of 10 November 2015 in their constitutional appeals as those appeals were lodged either prior to or shortly after the adoption of that opinion (see paragraphs 8, 9, 10, 13 and 15 above).

114.  Finally, regarding the applicants’ complaints about how the domestic courts interpreted the law and dismissed their claims, the Court reiterates the subsidiary nature of its role. It is not for the Court to act as a court of third or fourth instance and review the choices of the domestic courts concerning the interpretation of legal provisions and the inconsistencies that may result, nor is it its role to intervene simply because there have been conflicting court decisions. Where there is no evidence of arbitrariness, examining the existence and impact of such conflicting decisions does not mean examining the wisdom of the approach the domestic courts have chosen to take (see Nejdet Şahin and Perihan Şahin, cited above, §§ 88 and 89). In other words, the Court will question the domestic courts’ assessment only if their findings can be regarded as arbitrary or manifestly unreasonable (see De Tommaso v. Italy [GC], no. 43395/09, § 170, 23 February 2017).

115.  Turning to the present case, the applicants had the benefit of adversarial proceedings, and their arguments were thoroughly examined by the courts. The courts’ conclusions and interpretation of the relevant law cannot be regarded as arbitrary or manifestly unreasonable. Regarding the applicants’ claim that the Constitutional Court failed to apply the amended legal opinion of the Supreme Court, the Court notes that the Constitutional Court was not asked to rule on the merits of the applicants’ claims. Its role was limited to assessing whether the applicants’ right to a fair trial, as well as their right to property under the Constitution, was respected by the lower courts in the handling of their civil claims. Its findings also cannot be regarded as arbitrary or manifestly unreasonable.

116.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

117.  The first and second applicants complained that their claims had been dismissed because Article 147 of the Police Act had been interpreted incorrectly, and that the courts in their cases had compared their salaries with those of inappropriate “comparative employees”. They also emphasised that some of their colleagues had succeeded in claims made during the same period. They relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

  1. The parties’ submissions

118.  The Government claimed that the applicants did not have a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention because they could not had had “legitimate expectations” that their claims would be allowed, bearing in mind that the case-law concerning the salary supplements of police officers who worked during unsociable hours was not settled at the relevant time and that the domestic courts had different interpretations of section 147 § 1 of the Police Act.

119.  The first and second applicants reiterated their complaints.

  1. The Court’s assessment

120.  The relevant general principles are set out in Béláné Nagy v. Hungary ([GC], no. 53080/13, §§ 74-77, 13 December 2016). In particular, the Court has held that in certain circumstances a “legitimate expectation” of obtaining an asset may also enjoy the protection of Article 1 of Protocol No. 1 (see Anheuser-Busch Inc. v. Portugal [GC], no. 73049/01, § 65, ECHR 2007- I). However, no legitimate expectation can be said to arise where there is a dispute as to the correct interpretation and application of domestic law and the applicant’s submissions are subsequently rejected by the national courts. Where the proprietary interest is in the nature of a claim it may be regarded as an “asset” only where it has a sufficient basis in national law, for example where there is settled case-law of the domestic courts confirming it (see Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98, §§ 50 and 52, ECHR 2004-IX).

121.  In the present case, the applicants claimed salary supplements under either the Labour Act or the Salaries of Civil Servants and Employees Act (see paragraphs 6, 32 and 33 above). Pursuant to Article 147 § 3 of the Police Act, those provisions were applicable only if the claimants’ salaries had not already been increased in accordance with Article 147 § 1 of the same Act (see paragraphs 55 and 58 above; see also paragraph 42 above for examples of domestic court decisions allowing claims based on a comparison of salary coefficients). The Court has previously found that, at the time the applicants’ claims were adjudicated, there was a conflict in the domestic case-law regarding the interpretation of Article 147 § 1 of the Police Act (see paragraphs 98-101 above). In view of the foregoing, the Court concludes that the applicants’ claims cannot be considered to have had a sufficient basis in the domestic case-law since at the relevant time the courts gave conflicting interpretations of the relevant legal provision.

122.  As a consequence it cannot be argued that the applicants had a possession within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 at the time when the contested decisions were given, that is before the Supreme Court’s legal opinion of 10 November 2015 (see Petrescu and Others v. Romania (dec.), cited above §§ 68-72). It follows that these complaints are inadmissible under Article 35 § 3 (a) of the Convention as being incompatible ratione materiae and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Decides to join the applications;
  1. Declares the complaint under Article 6 § 1 of the Convention admissible and the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention inadmissible;
  2. Holds that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 7 October 2025, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Milan Blaško                    Ioannis Ktistakis
 Registrar                          President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
U ovoj presudi je sud doneo odluku da nije došlo do povrede člana 6 Konvencije usled povrede prava na pravično suđenje u krivičnom predmetu.
Presuda Vrhovnog suda koja je povezana u javnoj bazi sudske prakse sa ovom presudom, tiče se navoda o prekoračenju optužbe, kvalifikovanju činjenica i navodima da je došlo do bitne povrede postupka.
Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Moskalj protiv Hrvatske
Presuda je značajna jer obrađuje pitanje visine troškova u odnosu na dosuđenu naknadu.
Ukoliko je iznos troškova veći od dosuđene nadoknade, stranka koja pokreće postupak obeshrabrena je i često onemogućena da dođe do pravde upravo zbog troškova postupka koji vode ostvarivanju prava.
U praksi ESLJP ima više presuda koja se bave ovim pitanjem, a neke su direktno povezane sa ovom presudom u sekciji "Povezana praksa sudova i tužilaštava" u kome postoji zasebna podsekcija u kojoj su veze prema nekim od presuda ESLJP koje se bave ovim pitanjem.
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa nekoliko presuda domaćih sudova koje se odnose na zaštitu prava na pravično suđenje i zaštitu prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda "Buj protiv Hrvatske" od 1.6.2006. godine povezana je sa nekoliko rešenja domaćih sudova u kojima su sudovi odlučivali o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Crnišanin i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije
Evropski sud za ljudska prava je u presudama R.Kačapor i drugi protiv Srbije (2269/06 i 5 drugih od 15.1.2008, stav 97-99, 106-116 i 119-20), Crnišanin i drugi protiv Srbije (35835/05 i 3 druga od 13.1.2009. stav 124) i Stevanović i drugi protiv Srbije (43815/17 i 15 drugih od 27.8.2019. godine) utvrdio dobro uspostavljenju praksu u pogledu pitanja neisplaćenih zarada iz preduzeća u društvenom vlasništvu.
Ove presude smatraju se vodećim presudama kojima se uspostavlja stav Suda i odnosu na pitanje odgovornosti države za dugovanja preduzeća sa većinskim društvenim kapitalom.
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda u predmetu "Galjardo Sančez protiv Italije" se često citira i u praksi domaćih sudova i u praksi Evropskog suda za ljudska prava, kada se govori o povredi prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda "Horvat protiv Hrvatske" je u bazi sudske prakse Vrhovnog suda povezana sa više rešenja domaćih sudova u kojima su se domaći sudovi bavili povredom prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda "Iatridis protiv Grčke" cesto je citirana u praksi Evropskog suda za ljudska prava jer se u njoj ESLJP bavio pitanjima gubitka zarade koje je nastalo kao posledica nemogućnosti upravljanja imovinom. Posebno je sporno jer je u pitanju situacija koja se nastavlja i gde država nema uspostavljen pravni lek koji podnosilac može da iskoristi kako bi zaštitio svoja prava.
U drugoj važnoj presudi "Hornsby protiv Grčke", na koju se ESLJP pozvao pri donošenju presude u slučaju "Iatridis", sud Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
U predmetu "Kalashnikov protiv Rusije" je utvrđena povreda članova 3, 5 i 6 jer je podnosiocu produžavan pritvor više puta dok je predmet mirovao. Suštinski predmet se odnosi na dužinu trajanja postupka, dužinu produženja pritvora i uslove u pritvoru.
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
U javnoj bazi sudske prakse presuda je povezana više rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu, kojima se odbijaju prigovori podneti radi ubrzanja postupka podneti radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Moskalj protiv Hrvatske
Presuda je značajna jer se tiče hitnosti porodičnih predmeta. U ovom slučaju, govorimo o izvršenju presude da se dete vrati majci, koje nije moglo da se sprovede. Posledica toga jeste kidanje porodičnih veza između majke i deteta.
Član 6-1 | DIC | Novosel protiv Crne Gore
Pri donošenju odluke, Sud se pozvao na odluke u vodećim predmetima, Siništaj protiv Crne Gore i Stakić protiv Crne Gore, u kojima je već utvrdio povredu u odnosu na pitanja koja je razmatrao u presudi Novosel protiv Crne Gore.
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa više presuda u javnoj bazi sudske prakse Vrhovnog suda, koje se odnose na pitanja povrede prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Osmanović protiv Hrvatske
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je u bazi sudske prakse Vrhovnog suda direktno povezana sa više rešenja sudova u kojima je odlučivano o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
U bazi sudske prakse Vrhovnog suda, presuda je povezana sa više rešenja apelacionih sudova i rešenja VKS u kojima je odlučivano o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku.
Ova presuda je veoma značajna u praksi ESLJP i imala je veliki uticaj na razvoj sudske prakse o pravu na suđenje u razumnom roku i na efikasnost pravnih sredstava u državama članicama Saveta Evrope.
Sud je istakao da države imaju pozitivnu obavezu da obezbede da sudski postupci traju razumno dugo i da postoji delotvorno domaće pravno sredstvo kojim se može zaštititi to pravo.
Ovo je jedna od najznačajnijih “pilot” presuda u praksi ESLJP i koristi se kao osnova za rešavanje velikog broja sličnih slučajeva (tzv. “repetitivnih predstavki”) iz Italije i drugih zemalja gde je postojao sličan problem. Zahvaljujući ovoj presudi u ovim državama je došlo do promene zakonske regulative koja je donela reformu pravnog sistema kako bo se sudski postupci ubrzali, stvorili efikasni mehanizmi naknade za povredu prava na suđenje u razumnom roku i sprečilo gomilanje predmeta pred ESLJP.
Sudovi i zakonodavstva zemalja bivše Jugoslavije (npr. Srbija, Hrvatska, BiH) su preuzeli principe iz presude Scordino i uveli domaće mehanizme za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. U Srbiji je donet Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku i uvedeno je pravo na pritužbu i naknadu zbog dužine postupka.
Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa odlukama domaćih sudova koje se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude