Tokić i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
12455/04, 14140/05, 12906/06, 26028/06
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
08.07.2008
Članovi
5
5-1
5-1-e
29
29-3
34
35
35-1
41
Kršenje
5-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Zakonom propisani postupak
(Čl. 5-1-e) Duševno poremećena lica
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
lišenje slobode
lečenje
VS deskriptori
1.5.5 Lišenje slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara, uživalaca droga ili skitnica
1.5.7 Ograničenje slobode
1.5.7.4 Lečenje u bolnici
1.15.1 Naknada nematerijalne i materijalne štete
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu četiri predstavke koje su četiri državljanina Bosne i Hercegovine podneli Sudu, pritužujući se na protivzakonito držanje u pritvoru u Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici.

Prvi podnosilac predstavke rođen je 1934. Godine i živi u Lukavcu. Nakon dojave, policija je kod njega pronašla ručnu bombu 16. Avgusta 1999. Godine. Reagovali su jer je bio poznat po ranijim ispadima nasilnog ponašanja, uključujući i ubistvo prve žene. Optužen je za posedovanje zabranjenog oružja, a Općinski sud je našao da podnosilac predstavke nije krivično odgovoran zbog paranoidne šizofrenije, i naloženo mu je obavezno psihijatrijsko lečenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi. Smešten je u Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici, 2002. godine. Nakon žalbe Domu za ljudska prava, i ponovnih preispitivanja odluke pušten je na slobodu 26. juna 2007. godine.

Drugi podnosilac predstavke rođen je 1971. Godine i živi u domu za socijalnu skrb u Fojnici. Nakon pretnji nožem osobi Z.B. u prostorijama Centra za socijalni rad u Goraždu, Općinski sud u Goraždu je utvrdio da podnosilac nije krivično odgovoran zbog šizofrenije, i on je po nalogu Suda smešten na Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici, 21. juna 1999. godine. Pušten je 9. januara 2002. godine, a nakon što je u Psihijatrijskoj bolnici u Sarajevu utvrđeno da je patološki agresivan, je i vraćen 17. januara 2002. godine. Nakon više žalbi različitim organima, uključujući i Dom za ljudska prava, pušten je 16. juna 2006. godine.

Treći podnosilac predstavke rođen je 1966. Godine i još uvek je na Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici. On je 1999. Godine ubio svoje roditelje, sumanuto verujući da oni pokušavaju da ubiju njega. Zbog mentalne bolesti, naloženo mu je obavezno lečenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi. Prebačen je iz istražnog zatvora u Mostaru u Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici 28. novembra 2000. Žalio se Ustavnom sudu 7. novembra 2005. godine na protivzakonito zadržavanje u zatvoru. Ustavni sud je ustanovio kršenja člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije o ljudskim pravima i naložio odgovornim telima preduzimanje potrebnih zakonskih i ostalih mera u roku od tri mjeseca od donošenja odluke.

Četvrti podnosilac predstavke rođen je 1982. godine i živi u Sarajevu. Bez razloga ranio je nožem jednu osobu u tramvaju 19. januara 2003. godine, a 21. januara 2003. podnosilac predstavke ubio je osobu E.G. zbog sumanutog verovanja da ta osoba proganja njegovu majku. Smešten je 20. Marta 2003. Godine u Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici, jer je utvrđeno da ima šizofreniju. Pušten je uslovno 10. jula 2007. godine.

Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je odlučio da združi predstavke, i proglasi ih dopuštenima. Utvrđeno je da je došlo do kršenja člana 5. stav 1. Konvencije kod sva četiri podnosioca predstavki. Utvrđeno je da tužena država treba da isplati u roku od tri meseca od kada presuda postane konačna određene novčane iznose podnosiocima na ime nematerijalne štete, kao i svaki porez koji može biti zaračunat na te iznose. Nakon isteka tri meseca, obračunavaće se obična kamata do izmirenja. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

  PREDMET TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE

 (Zahtjevi br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06)

 PRESUDA

  STRASBOURG

 8. srpnja 2008. godine 

Ova Presuda postat će konačna u uvjetima izloženim u članku 44. stavak 2. Konvencije. Presuda može biti predmetom redakcijskih izmjena.

U predmetu Tokić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Nicolas Bratza, predsjednik
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Ján Šikuta,
Päivi Hirvelä,
Mihai Poalelungi, suci,
i Lawrence Early, registrar Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 17. lipnja 2008, donosi sljedeću presudu koja je usvojena istoga dana:

 

POSTUPAK

  1. Ovaj slučaj pokrenut je tako što su četiri državljanina Bosne i Hercegovine, g. Mehmed Tokić, g. Jusuf Alibašić, g. Danijel Marinić i g. Adis Hadžić (podnositelji zahtjeva) dana 24. ožujka 2004, 7. travnja 2005, 9. ožujka 2006. i 25. travnja 2006, podnijeli Sudu zahtjeve br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06 protiv Bosne Hercegovine u skladu s člankom 34. Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (Konvencija).
  2. Podnositelje zahtjeva, kojima je dodijeljena pravna pomoć, zastupao je g. N. Omerović, odvjetnik s praksom u Lukavcu. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupala je gđa Z. Ibrahimović, zamjenik agenta/zastupnika.
  3. Podnositelji zahtjeva žalili su se na protuzakonito držanje u pritvoru u Forenzično-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici po članku 5. stavak 1(e). Konvencije. Također su se pozvali na članak 5. stavak 4. Konvencije, ali se nisu pobliže bavili ovim aspektom slučaja.
  4. Dana 1. lipnja 2007. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je obavijestiti Vladu BiH o ovim zahtjevima. U skladu s člankom 29. stavak 3. Konvencije, odlučeno je istovremeno ispitati osnovanost i dopustivost zahtjeva.

 

ČINJENICE

OKOLNOSTI SLUČAJA

A.      Činjenice vezane uz g. Tokića

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1934. godine i živi u Lukavcu.
  2. Dana 16. kolovoza 1999. lokalna je policija obavila pretragu i kod njega pronašla ručnu bombu. Policija je reagirala na dojavu jer je podnositelj zahtjeva bio poznat po ispadima nasilnog ponašanja, uključujući i ubojstvo svoje prve žene.
  3. Dana 24. siječnja 2000. optužen je za posjedovanje zabranjenog oružja.
  4. Dana 14. studenog 2001. Općinski sud u Gračanici našao je da podnositelj zahtjeva nije kazneno odgovoran zbog neubrojivosti (paranoidna shizofrenija) i naložio mu obvezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi u skladu s člankom 63. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998. (stari Kazneni zakon). Odluka je postala pravomoćna 28. siječnja 2002.
  5. Dana 28. lipnja 2002. smješten je u Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.
  6. Dana 4. srpnja 2003. Općinski sud u Gračanici ponovno je ispitao potrebu daljnjeg držanja podnositelja zahtjeva u zatvoru, u skladu s člankom 480. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998. (stari Zakon o kaznenom postupku). Sud je donio odluku na osnovi izvješća koje je izradio Forenzično-psihijatrijski odjel zeničkog zatvora i prema kojem je stanje podnositelja zahtjeva bilo takvo da nije mogao biti pušten na slobodu.
  7. Dana 11. studenog 2003. ponositelj zahtjeva žalio se Domu za ljudska prava vezano uz zakonitost njegova držanja u zatvoru.
  8. Dana 3. ožujka 2004. Općinski sud u Gračanici ustupio je nadležnost Centru za socijalni rad u Gračanici u skladu s člankom 420. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine iz 2003. godine (novi Kazneni zakon).
  9. Dana 23. studenog 2004. Centar za socijalni rad iz Gračanice ustanovio je da mentalni poremećaj podnositelja zahtjeva više ne zahtijeva njegovo daljnje prisilno zadržavanje i naložio njegovo puštanje na uvjetnu slobodu. Dana 8. prosainca 2004. godine pušten je iz Forenzično-psihijatrijskog odjela zeničkog zatvora.
  10. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (Ustavni sud), kao pravni sljednik Doma za ljudska prava, utvrdio je, na temelju puštanja podnositelja zahtjeva na slobodu dana 26. lipnja 2007., da nije opravdano dalje isptitivati podnositeljev slučaj.

B.      Činjenice vezane uz g. Alibašića

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1971. godine i živi u domu za socijalnu skrb u Fojnici.
  2. Dana 31. ožujka 1999. prijetio je nožem osobi Z.B. u prostorijama Centra za socijalni rad u Goraždu.
  3. Dana 16. travnja 1999. optužen je zbog prijetnji.
  4. Dana 17. lipnja 1999. Općinski sud u Goraždu našao je da podnositelj zahtjeva nije kazneno odgovoran uslijed neubrojivosti (shizofrenija) i naložio obvezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, prema članku 63. starog Kaznenog zakona. Odluka je odmah postala pravomoćna.
  5. Dana 21. lipnja 1999. podnositelj zahtjeva smješten je na Forenzično- psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.
  6. Dana 26. studenog 2001. Općinski sud u Goraždu ustanovio je da podnositeljev mentalni poremećaj ne opravdava dulje prisilno zadržavanje i naložio njegovo puštanje na uvjetnu slobodu. Pušten je dana 9. siječnja 2002.
  7. Dana 17. siječnja 2002. Općinski sud u Goraždu vratio je podnositelja zahtjeva nazad u Forenzično-psihijatrijski odjel zeničkog zatvora, nakon što je u Psihijatrijskoj bolnici u Sarajevu ustanovljeno da je patološki agresivan.
  8. Dana 21. siječnja 2003. podnositelj zahtjeva žalio se Domu za ljudska prava na nepravilnost i ishod kaznenog postupka (koji je okončan 17. lipnja ).
  9. Dana 20. siječnja 2004. Općinski sud u Goraždu ustupio je nadležnost Centru za socijalni rad u Goraždu, u skladu s člankom 420. novog Kaznenog zakona.
  10. Oslanjajući se na članak 22. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama Federacije Bosne i Hercegovine iz 2001. godine, dana 18. veljače 2004. Centar za socijalni rad u Goraždu preispitao je potrebu daljnjeg prisilnog zadržavanja podnositelja zahtjeva. Na temelju izvješća koje je pripremio Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici, Centar je odlučio da njegovo stanje nije dopuštalo puštanje na slobodu. Podnositelj zahtjeva žalio se Kantonalnom ministarstvu za socijalnu politiku u Goraždu prema instrukcijama Centra za socijalni
  11. Dana 10. svibnja 2004. Kantonalno ministarstvo za socijalnu politiku u Goraždu oglasilo se nenadležnim, i, pošto nije moglo utvrditi kojem će nadležnom tijelu dostaviti predmet, Ministarstvo je odbacilo žalbu. Podnositelj zahtjeva tada je uložio žalbu Kantonalnom sudu u Goraždu.
  12. Dana 9. srpnja 2004. Kantonalni sud u Goraždu odbacio je žalbu jer se podnositelj žalbe nije žalio nadležnom drugostupanjskom tijelu. Kantonalni sud nije naveo koje je drugostupanjsko tijelo nadležno u ovome slučaju.
  13. Dana 22. studenog 2004. podnositelj zahtjeva žalio se zbog protupravnog držanja u zatvoru posebnom vijeću formiranom u sklopu Ustavnog suda dana 1. siječnja 2004, čiji je mandat bio odlučivanje u predmetima bivšeg Doma za ljudska prava (Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu).
  14. Dana 13. lipnja 2006. Centar za socijalni rad iz Goražda odlučio je da duševni poremećaj podnositelja zahtjeva ne zahtijeva daljnje držanje u zatvoru i naložio njegovo bezuvjetno puštanje. Centar se pozvao na članak 25. stavak 2. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Dana 16. lipnja 2006. podnositelj zahtjeva pušten je iz Forenzično-psihijatrijskog odjela zeničkog zatvora.
  15. Dana 26. lipnja 2007. Ustavni sud, pravni sljednik Doma za ljudska prava, odbacio je podnositeljev zahtjev od 21. siječnja 2003. kao nepravovremen, i drugi od 22. studenog 2004. kao neprihvatljivu ratione temporis: Ustavni sud bio je nadležan samo za neriješene predmete preuzete od bivšeg Doma za ljudska prava koji su podneseni prije 31. prosinca 2003.

C.  Slučaj g. Marinić

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1966. godine i još se nalazi na Forenzično- psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici.
  2. Dana 12. srpnja 1999. podnositelj zahtjeva ubio je svoje roditelje, sumanuto vjerujući da oni pokušavaju ubiti njega. Istoga dana, nakon što se predao policiji, podnositelj zahtjeva upućen je u istražni zatvor.
  3. Dana 21. rujna 1999. optužen je za ubojstvo po dvije točke.
  4. Dana 9. studenog 1999. Kantonalni sud u Mostaru donio je odluku da podnositelj zahtjeva nije kazneno odgovoran zbog mentalne bolesti (shizofrenija) i naložio obvezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, u skladu s člankom 63. starog Kaznenog zakona. Odluka je postala pravomoćna dana 22. studenog 1999.
  5. Dana 28. studenog 2000. podnositelj zahtjeva prebačen je iz istražnog zatvora u Mostaru u Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.
  6. Dana 20. prosinca 2002. i 22. listopada 2003. Kantonalni sud u Mostaru ponovno je razmatrao daljnje prisilno zadržavanje podnositelja zahtjeva u skladu s člankom 480. stavak 1. staroga Zakona o kaunenom postupku (bez obzira na činjenicu što je ovaj Zakon bio na snazi samo do 31. srpnja 2003). Sud je, na osnovi izvješća koje je izradio Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici, donio odluku da je stanje podnositelja zahtjeva takvo da ne dopušta puštanje na slobodu.
  7. Dana 23. ožujka 2004. ili približno toga datuma, Kantonalni sud u Mostaru ustupio je nadležnost Centru za socijalni rad u Mostaru, u skladu s člankom 420. novog Kaznenog zakona.
  8. Dana 7. studenog 2005. podnositelj zahtjeva žalio se Ustavnom sudu na protuzakonito zadržavanje u zatvoru. Njegova žalba i jedan broj sličnih žalbi naknadno su spojeni.
  9. Dana 21. prosinca 2006. Ustavni sud utvrdio je da se podnositelj zahtjeva (kao i drugi u sličnoj situaciji) našao u pravnom vakuumu nakon reforme kaznenog zakonodavstva 2003. godine. Osim toga, Ustavni sud smatrao je da Forenzično- psihijatrijski odjel zatvora u Zenici nije odgovarajuća ustanova za mentalno oboljele pacijente. Kao ishod toga, Ustavni sud je ustanovio kršenja članka 5. st. 1. i 4. Europske konvencije o ljudskim pravima i naložio odgovornim tijelima poduzimanje potrebnih zakonskih i ostalih mjera u roku od tri mjeseca od donošenja odluke. Odluka je donesena dana 7. veljače 2007. Podnositelj zahtjeva i drugi koji su se žalili nisu tražili nikakvu naknadu.

D.      Slučaj g. Hadžić

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1982. godine i živi u Sarajevu.
  2. Dana siječnja 2003. ušao je u tramvaj i bez razloga nožem ranio osobuI.D. Osoba I.D. preživjela je napad.
  3. Dana 21. siječnja 2003. podnositelj zahtjeva ubio je osobu E.G. zbog sumanutog vjerovanja da ta osoba proganja njegovu majku. Iste je večeri upućen u istražni zatvor.
  4. Dana 17. ožujka 2003. podnositelj zahtjeva optužen je za ubojstvo.
  5. Dana 20. ožujka 2003. iz istražnog zatvora u Sarajevu prebačen je na Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.
  6. Dana 9. travnja 2003. Kantonalni sud u Sarajevu našao je da podnositelj zahtjeva nije kazneno odgovoran zbog neubrojivosti (shizofrenija) i naložio obvezno psihijatrijsko liječenje, prema članku 63. starog Kaznenog zakona. Odluka je postala pravomoćna 24. travnja 2003.
  7. Kantonalni sud u Sarajevu je pet puta (28. studenog 2003, 9. lipnja 2004, 11. ožujka 2005, 10. travnja 2006. i 16. studenog 2006.) preispitivao opravdanost daljnjeg prisilnog zadržavanja podnositelja zahtjeva u skladu s člankom 480. stavak 1. starog Zakona o kaznenog postupku (iako Zakon više nije bio na snazi). Na temelju izvješća koje je pripremio Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici i Psihijatrijska bolnica u Sarajevu, sud je odlučio da stanje podnositelja zahtjeva ne dozvoljava puštanje na slobodu.
  8. Dana 17. svibnja 2005, 23. svibnja 2006. i 8. veljače 2007. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine potvrdio je odluke od 11. ožujka 2005, 10. travnja 2006. i 16. studenog 2006.
  9. Dana 21. prosinca 2006. Ustavni sud razmatrao je jedan broj spojenih žalbi (uključujući i žalbu g. Hadžića) i ustanovio kršenje članka 5. st. 1. i 4. Europske konvencije o ljudskim pravima (vidjeti toč. 37. i 38. gore).
  10. Dana 25. lipnja 2007. Kantonalni sud u Sarajevu ustanovio je da mentalni poremećaj podnositelja zahtjeva više ne zahtijeva njegovo zadržavanje u zatvoru i naložio njegovo uvjetno puštanje. Sud se pozvao na članak 480. stavak 2. staroga Zakona o kaznenom postupku (iako taj Zakon više nije bio na snazi). Dana 10. srpnja 2007. podnositelj zahtjeva pušten je iz Forenzično-psihijatrijskog odjela zatvora u Zenici.

 

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. U primjeni su dva pravna sustava kada je u pitanju pritvor u psihijatrijskoj ustanovi.
  2. Prije svega, nadležni građanski sud može naložiti obvezan pritvor mentalnog bolesnika u zdravstvenu ustanovu ukoliko ima dovoljno dobre dokaze o nužnosti takvog postupanja koje je dostavio psihijatar radi zaštite dotičnog pacijenta i/ili zbog opasnosti za okolinu od takvoga pacijenta (vidjeti članak 22. stavak 1, članak 29. stavak 1. i članak 31. stavak 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama Federacije Bosne i Hercegovine iz 2001. godine; objavljen u «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine» (SNFBiH), broj 37/01 od 15. kolovoza 2001; izmjene objavljene u „SNFBH“, broj 40/02 od 21. kolovoza 2002; „Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama“). Sud mora pozvati dotičnog pacijenta, kada je to moguće, kako bi ga psihijatar osobno saslušao (vidjeti članak 30 stavak 3. i članak 31 stavak 2. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama). Postupak mora biti okončan u roku od sedam dana i sud mora donijeti odluku u roku od iduća tri dana (vidi članak 45. stavak 2. i članak 53. stavak 1. Zakona o izvanparničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998. godine, objavljen u „SNFBiH“, broj 2/98 od 20. siječnja 1998; izmjene objavljene u „SNFBiH“, broj 39/04 od 24. srpnja 2004. i 73/05 od 28. prosinc 2005). U sudskoj odluci kojom je naložen pritvor u psihijatrijsku ustanovu mora biti naznačeno trajanje takvoga pritvora; to razdoblje ne može biti dulje od godinu dana, ali se može produljiti (vidjeti čl. 33-35. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama). Pacijent o kojemu je riječ, kao i druge ovlaštene osobe i tijela, imaju pravo žalbe u roku od osam dana (vidjeti članak 37. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama). Nadležni drugostupanjski sud mora donijeti odluku u roku od tri dana (ibid.). Osoba zadržana u psihijatrijskoj ustanovi ima pravo u svako doba tražiti sudsku reviziju vezanu uz taj prisilni smještaj (vidjeti članak 40. Zakona).
  3. Drugo, nadležni kazneni sud može naložiti obvezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi počinitelja kaznenog djela, koji je, u vrijeme kada je počinio kazneno djelo, patio od mentalnog poremećaja koji je utjecao na njegovu mentalnu odgovornost, ukoliko je nalazom psihijatra uvjeren u nužnost njegova čuvanja čime bi počinitelj bio spriječen počiniti još neko kazneno djelo. Međutim, postoji znatna razlika u tom pogledu između starog i novog kaznenog zakona (ovaj drugi stupio je na snagu 1. kolovoza 2003). Dok je još moguće izreći odluku o obveznom psihijatrijskom liječenju i čuvanju u zdravstvenoj ustanovi za one koji su proglašeni krivima i pored njihove smanjene ubrojivosti, takva odluka više ne može biti donesena za one osobe koje su oslobođene odgovornosti zbog neubrojivosti (vidjeti članak 74. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine iz 2003. godine; objavljen u „SNFBiH“, broj 36/03 od 29. srpnja 2003; izmjene objavljene u „SNFBiH“, broj 37/03 od 31. srpnja 2003, 21/04 od 17. travnja 2004, 69/04 od 7. prosinca 2004 i 18/05 od 23. ožujka 2005).
  4. Prema tome, od 1. kolovoza 2003. počinitelj koji je oslobođen optužbe na temelju neubrojivosti može biti pritvoren u psihijatrijsku ustanovu samo od strane nadležnoag suda, ako se to smatra nužnim radi zaštite počinitelja i/ili opasnosti po okolinu (vidjeti točku 50. gore). Svako takvo oslobađanje od optužbe prijavljuje se nadležnom centru za socijalni rad, koji mora započeti odgovarajuću proceduru (vidjeti članak 410. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine iz 2003. godine; objavljen u „SNFBiH“, broj 35/03 od 28. srpnja 2003; izmjene objavljene u „SNFBiH“, broj 37/03 od 31. srpnja 2003, 56/03 od 14. studenog 2003, 78/04 od 31. prosinca 2004, 28/05 od 11. svibnja 2005, 55/06 od 20. rujna 2006, 27/07 od 18. travnja 2007 i 53/07 od 8. kolovoza 2007).
  5. Nadležna su tijela trebala do 1. rujna 2003. provjeriti status svih osoba oslobođenih optužbe na temelju neubrojivosti u skladu sa starim kaznenim zakonima, okončati provođenje svih odluka o obveznom psihijatrijskom liječenju i čuvanju u zdravstvenoj ustanovi koja su još u tijeku i započeti proceduru u kojoj bi nadležni sud odlučio o produljenju pritvora svakog takvog pacijenta s mentalnim poremećajima (vidjeti članak 420. Kaznenog zakona 2003. i Instrukcije Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine br. 03-02-3132/03 od 22. prosinca 2003).

 

PRAVO

  1. Podnositelji zahtjeva žale se na protupravno držanje u pritvoru u Forenzično- psihijatrijskom odjelu zeničkog zatvora. Oni se pozivaju na članak 5. stavak 1.(e) Konvencije, čiji mjerodavan dio glasi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost. Nitko ne može biti lišen slobode, osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

...

e) u slučaju zakonitog lišavanja slobode ... duševno poremećenih osoba ...“

  1. Podnositelji zahtjeva također se pozivaju na članak 5. stavak 4. Konvencije. Ovaj članak glasi:

„4. Svatko kome je uskraćena sloboda uhićenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

I.       DOPUSTIVOST ŽALBI

  1. Vlada tvrdi, a podnositelji se zahtjeva ne slažu, da g. Marinić i g. Hadžić ne mogu više tvrditi da su žrtve navodnih kršenja Konvencije u smislu članka Konvencije nakon odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (Ustavni sud) od 21. prosinca 2006. U vezi s g. Tokićem i g. Alibašićem, Vlada je predložila odbaciti njihove zahtjeve jer se nisu žalili Ustavnom sudu.
  2. Od samoga početka Sud naglašava kako domaća odluka na koju se Vlada poziva u stvari priznaje navodno kršenje Konvencije. Ustavni sud ustanovio je postojanje nedostatka u domaćem pravnom poretku, koji se negativno odražava na Marinića, g. Hadžića i druge u sličnoj situaciji. Međutim, odgovorne institucije nisu otklonile navedeni nedostatak. Zadržavanje g. Hadžića na Forenzično-psihijatrijskom odjelu zeničkog zatvora bilo je protuzakonito do njegova oporavka i naknadnog puštanja na slobodu. G. Marinić se još protuzakonito nalazi u pritvoru u tome Odjelu. Prigovor Vlade glede statusa žrtve za g. Marinića i g. Hadžića u skladu s tim se odbacuje.
  3. Što se tiče g. Tokića, primijećeno je da je u mjerodavno vrijeme imao na raspolaganju dva domaća pravna lijeka, koji su imali isti cilj: podnošenje prijave tadašnjem Domu za ljudska prava i žalbe Ustavnom sudu. Podnositelj zahtjeva izabrao je prvi i iskoristio ga na pravi način. Sud smatra, iz razloga navedenih u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine ((odluka), 41183/02, ECHR 2005-...), da njegov zahtjev ne može biti odbačen zbog takvoga izbora. Činjenica da je slučaj podnositelja zahtjeva na kraju odbačen, pošto je u međuvremenu oslobođen, u tom pogledu nema nikakvoga značaja (vidjeti točku 14. gore). Prigovor Vlade glede iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova od strane g.Tokića se, zbog toga, odbacuje.
  4. I na kraju, vezano uz g. Alibašića, Sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova, spomenuto u članku 35. stavak 1. Konvencije, od podnositelja zahtjeva traži da prvo iskoriste pravne lijekove koji im stavlja na raspolaganje domaći pravni sustav i tako oslobode državu od odgovaranja pred Europskim sudom za svoje postupke prije nego što joj je dana mogućnost da pravilno tretira ta pitanja unutar vlastitog pravnog sustava. Ovo se pravilo zasniva na pretpostavci da domaći pravni sustav pruža učinkovit pravni lijek u vezi s navodnim kršenjem. Teret dokazivanja je na Vladi, koja tvrdi da nisu iscpljeni svi pravni lijekovi, koja mora uvjeriti Sud kako je u tom mjerodavnom razdoblju i teoretski i praktično bio na raspolaganju učinkovit pravni lijek; tj. da je pravni lijek bio dostupan, da je mogao pružiti pravnu zaštitu u odnosu na žalbe podnositelja zahtjeva i da je nudio opravdane izglede na uspjeh. Međutim, kada je teret dokazivanja zadovoljen, na podnositelju je zahtjeva da dokaže kako je pravni lijek koji Vlada ističe u stvari iscrpljen, ili je iz nekog razloga bio nedovoljan i nedjelotvoran u određenim okolnostima slučaja ili su postojale posebne okolnosti koje su podnositelja zahtjeva oslobađale od takvoga zahtjeva (vidjeti protiv Velike Britanije [GC], br. 24724/94, § 55, 16. prosinca 1999).

U pogledu pravnih sustava koji pružaju ustavnu zaštitu temeljnih prava, kao što je to slučaj s Bosnom i Hercegovinom, Sud podsjeća na obvezu oštećenika da provjeri  stupanj  te  zaštite  (vidjeti  Nizozemska  protiv  Irske,  br.  24827,  odluka Komisije od 14. travnja 1998, Odluke i izvješća 93, str. 15; Independent News and Media and Independent Newspapers Ireland Limited protiv Irske (odluka), br. 55120/00, 19. lipnja 2003; i Mirazović protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 13628/03, 16. svibnja 2006).

Sud ističe da se u primjeni ovoga pravila mora imati u vidu činjenica kako se ono primjenjuje u sklopu mehanizma za zaštitu ljudskih prava koje su države ugovornice pristale uspostaviti. Primjereno tomu, prihvaćeno je članak 35. primjenjivati s izvjesnom fleksibilnošću i bez pretjeranih formalnosti. Sud, nadalje, prihvaća da pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova nije apsolutno i ne može se automatski primjenjivati; prilikom preispitivanja poštuje li se ovo pravilo, važno  je imati na umu posebne okolnosti pojedinog slučaja. To znači, između ostaloga, da Sud mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih lijekova u pravnom sustavu odnosne države ugovornice, nego i opći pravni i politički kontekst  u kojem se ostvaruju, kao i osobne prilike podnositelja zahtjeva (vidjeti Akdivar i drugi protiv Turske, presuda od 16. rujna 1996, Izvjeća o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1211, § 69 i Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94, § 77, ECHR 1999-V).

Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud napominje da je podnositelj zahtjeva propustio na predviđeni način žaliti se tadašnjem Domu za ljudska prava ili Ustavnom sudu. Međutim, imajući u vidu činjenicu da domaća tijela nisu postupila u skladu s presudom Ustavnog suda u sličnom slučaju, kojom su naložene opće mjere (vidjeti točku 57. gore) i posebice osjetljivu situaciju u kojoj se nalazio podnositelj zahtjeva (zatvoren u psihijatrijskom odjelu), Sud smatra da ne može biti podržana primjedba Vlade zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova u pogledu g. Alibašića. Sud naglašava da je njegova odluka ograničena na okolnosti slučaja i ne smije biti tumačena kao opće stajalište da žalba Ustavnom sudu nikada ne predstavlja pravni lijek koji se mora koristiti u slučaju tvrdnji o protupravnom lišavanju slobode.

  1. Kako žalbe podnositelja zahtjeva povlače pitanja činjenične i pravne prirode koja su dovoljno ozbiljna da odluka o njima ovisi o ispitivanju osnovanosti i kako nema drugih osnova za njihovo proglašenje neodopustivima, Sud ovaj slučaj proglašava dopustivim. U skladu s odlukom o primjeni članka 29. stavak 3. Konvencije (vidjeti točku 4. gore), Sud će odmah razmotriti osnovanost slučaja.

II NAVODNO KRŠENJE ČLANKA 5. STAVAK 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelji zahtjeva izjavili su da su protupravno držani u pritvoru u Forenzično-psihijatrijskom odjelu zaničkog zatvora od stupanja na snagu novih kaznenih zakona. Nadalje, tvrdili su da ovaj psihijatrijski odjel zeničkog zatvora ne predstavlja odgovarajuću instituciju za smještaj pacijenata s mentalnim poremećajima.
  2. Iako je Vlada prihvatila da lišavanje podnositelja zahtjeva slobode nije sukladno mjerodavnom domaćem pravu od reforme kaznenog zakonodavstva iz 2003. godine, kao ni da psihijatrijski odjel zeničkog zatvora ne predstavlja odgovarajuću instituciju za osobe pritvorene prema članku 5. stavak 1(e) Konvencije, ona je i dalje tvrdila da podnositelji zahtjeva nisu mogli biti odmah i bezuvjetno pušteni na slobodu zbog trajnosti mentalnog poremećaja koji opravdava obvezni pritvor (Vlada se poziva na Winterwerp protiv Nizozemske, presuda od 24. listopada 1979, serija A, br. 33, str. 17-18, § 39).
  3. U svrhu postupanja po članku 5. stavak 1. Konvencije, pritvor o kojem je ovdje riječ mora biti „sukladan proceduri propisanoj zakonom“ i mora biti zakonit. Konvencija se ovdje prije svega poziva na domaće zakone i utvrđuje obvezu poštovanja pozitivnih i proceduralnih odredaba domaćega prava, ali pored toga traži i da svako lišavanje slobode bude u skladu s namjerom članka 5, naime, da štiti pojedinca od samovolje (vidjeti, između ostalog, Winterwerp, gore citiran, str. 17-18 i 19-20, §§ 39 i 45; Bizzotto protiv Grčke, presuda od 15. studenog 1996, Izvješća 1996-V, str. 1738, § 31; i Aerts protiv Belgije, presuda od 30. srpnja 1998, Izvješća 1998-V, str. 1961-62, § 46).
  4. U skladu s člankom stavak 1(e), osoba ne može biti lišena slobode zbog „poremećenog razuma“, sve dok nisu ispunjena tri minimalna uvjeta: prvo, mora se pouzdano dokazati da je ta osoba poremećenog razuma; drugo, mentalni poremećaj mora biti takve vrste i u mjeri koja zahtijeva obvezatan pritvor, treće, važenje produljenog pritvora ovisi o trajnosti takvoga poremećaja (vidjeti Winterwerp, gore citiran, str. 17-18, § 39; Johnson protiv Velike Britanije, presuda od 24. listopada 1997, Izvješća 1997-VII, str. 2409, § 60; Varbanov protiv Bugarske, br. 31365/96, § 45, ECHR 2000-X; i David protiv Moldavije, br. 41578/05, § 39, 27. studeni 2007).
  5. Nadalje, mora postojati veza između utemeljenosti dopuštenog lišavanja slobode na koju se oslanja te mjesta i uvjeta pritvora. U načelu, „pritvaranje“ neke osobe kao pacijenta s mentalnim poremećajem bit će „zakonito“ u svrhu točke (e) stavak 1. ako se radi o bolnici, klinici ili drugim odgovarajućim ustanovama (vidjeti Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. svibnja 1985, Serija A. br. 93, str. 21, § 44; Aerts, gore citiran, loc. cit.; i Bizzotto, gore citiran, loc. ).
  6. U predmetnom slučaju nije bilo sporno da oni koji se nalaze u situaciji podnositelja zahtjeva (oslobođeni na temelju neubrojivosti) više ne mogu biti zadržavani na psihijatrijskom liječenju od 1. rujna 2003, ukoliko tako ne odluči nadležni sud u svrhu zaštite počinitelja i/ili u svrhu zaštite okoline od ugroženosti (vidjeti toč. 49-53. i 62. gore). Takva odluka nikada nije ni donesena u predmetnom slučaju. G. Tokić, g. Alibašić i g. Hadžić ostali su u Forenzično-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici sve do svoga oporavka u skladu s odlukama o liječenju u psihijatrijskoj ustanovi (bez obzira na činjenicu što su one bile važeće samo do 1. rujna 2003) ili odlukama upravnih tijela (iako centri za socijalni rad nisu bili nadležni naložiti pritvor u psihijatrijskom odjelu). G. Marinić još se nalazi na psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici na temelju jedne takve stare odluke. Dapače, domaći Ustavni sud razmatrao je slične pritužbe jednoga broja zatvorenika s mentalnim poremećajem (uključujući i g. Marinića i g. Hadžića) i utvrdio da je sporna situacija nezakonita (vidjeti toč. 37-38. i 47. gore u tekstu). Od 1. rujna 2003. nadalje podnositelji zahtjeva tako više nisu bili lišeni slobode „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ u smislu članka 5. stavak 1.

Iako Sud priznaje da podnositelji zahtjeva pate od mentalnog poremećaja koji može zahtijevati njihovo obvezatno držanje u pritvoru, ovaj čimbenik nije sam po sebi dovoljan kako bi se zaključilo da je pritvaranje podnositelja zahtjeva sukladno članku 5. stavak 1. Konvencije, s obzirom na primarni značaj poštovanja zakonitosti iz toga članka. Prema tome, utvrđeno je kršenje članka 5. stavak 1. Konvencije. Kršenje je trajalo više od petnaest mjeseci u slučaju g. Tokića, skoro tri godine u slučaju g. Alibašića i skoro četiri godine u slučaju g. Hadžića. Kršenje još traje u slučaju g. Marinića.

  1. Budući da je ustanovio nepostupanje po osnovnom zahtjevu u pogledu procedure po ovoj osnovi, Sud ne smatra potrebnim ispitivati predstavlja li Forenzično-psihijatrijski odjel zeničkog zatvora odgovarajuću instituciju za držanje pacijanata s mentalnim poremećajem.

III NAVODNO KRŠENJE ČLANKA 5. STAVAK 4. KONVENCIJE 

  1. Podnositelji zahtjeva također se pozivaju na članak 5. stavak 4. Konvencije, ali se pobliže ne bave ovim aspektom njihova slučaja.
  2. Vlada se očitovala da nije bilo kršenja članka 5. stavak 4. Konvencije bez podrobnijih objašnjenja.
  3. S obzirom na gore navedene konstatacije u skladu s člankom 5. stavak 1, Sud smatra nepotrebnim posebno ispitivati je li u ovom slučaju također bilo kršenja članka stavak 4. Konvencije (vidjeti Gajcsi protiv Mađarske, br. 34503/03, § 24, 3 listopada 2006, i David protiv Moldavije, gore citirano, § 43).

IV PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili protokola uz nju, a unutarnje pravo visoke stranke ugovornice u pitanju omogućuje samo dijelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravedno zadovoljenje oštećenoj stranci“.

A.   Šteta

  1. Podnositelji zahtjeva su na ime naknade nematerijalne štete tražili sljedeće iznose: 000 eura (g. Tokić), 48.000 eura (g. Alibašić), 60.000 eura (g. Marinić) i 50.000 eura (g. Hadžić). Vlada je smatrala tražene iznose pretjerano visokima.
  2. Sud prihvaća da su podnositelji pretrpjeli znatnu bol kao ishod utvrđenih kršenja, što opravdava dosuđivanje nematerijalne štete. Imajući u vidu trajanje protupravnog lišavanja slobode svakog podnositelja zahtjeva, Sud dosuđuje g. Tokiću iznos od 7.500 eura, g. Alibašiću 15.000 eura, g. Mariniću 25.000 eura i g. Hadžiću iznos od 20.000 eura na ime nematerijalne štete, plus svi porezi koji mogu mogu biti plaćeni na ove iznose.

B.  Troškovi i izdaci

  1. Sud napominje da je podnositeljima zahtjeva odobrena pravna pomoć u iznosu od 3.400 eura, u skladu s pravilnikom Suda za pravnu pomoć. Podnositelji zahtjeva tražili su naknadu za dodatne troškove i izdatke u iznosu od 15.000 eura, ali nisu priložili dokaze da su zaista imali te troškove. Primjereno tomu, Sud odbija taj zahtjev.

C.   Zatezne kamate

  1. Sud smatra primjerenim da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Europske središnje banke uz dodatak od tri postotna boda.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO:

  1. Odlučuje da spoji zahtjeve; 
  1. Proglašava žalbe dopustivima; 
  1. Utvrđuje da je došlo do kršenja članka 5. stavak 1. Konvencije kod sva četiri podnositelja zahtjeva; 
  1. Utvrđuje da nema potrebe odvojeno ispitivati žalbe podnositelja zahtjeva prema članku 5. stavak 4. Konvencije; 
  1. Utvrđuje:

(a) da tužena država treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konačna u skladu s člankom stavak 2. Konvencije,7.500 eura (sedamtisućapetsto eura) g. Tokiću, 15.000 eura (petnaesttisuća eura) g. Alibašiću, 25.000 eura (dvadesetpettisuća eura) g. Mariniću i 20.000 eura (dvadesettisuća eura) g. Hadžiću, na ime nematerijalne štete, plus svaki porez koji može biti zaračunat na ove iznose, koje treba preračunati u konvertibilne marke po važećem tečaju na dan isplate;

(b) da nakon isteka navedena tri mjeseca do isplate treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uz dodatak od tri postotna boda;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednom naknadom.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku dana 8. srpnja 2008. godine, u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.

Lawrence Early                                              Nicolas Bratza

Registrar                                                         Predsjednik

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

FOURTH SECTION 

CASE OF TOKIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Applications nos. 12455/0414140/0512906/06 and 26028/06) 

JUDGMENT

 STRASBOURG 

 8 July 2008

FINAL

08/10/2008 

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Tokić and Others v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Ján Šikuta,
Päivi Hirvelä,
Mihai Poalelungi, judges
and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 17 June 2008,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in four applications (nos. 12455/0414140/0512906/06 and 26028/06) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by four citizens of Bosnia and Herzegovina, Mr Mehmed Tokić, Mr Jusuf Alibašić, Mr Danijel Marinić and Mr Adis Hadžić (“the applicants”), on 24 March 2004, 7 April 2005, 9 March 2006 and 25 April 2006 respectively.

2. The applicants, who had been granted legal aid, were represented by Mr N. Omerović, a lawyer practising in Lukavac. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Deputy Agent, Ms Z. Ibrahimović.

3. The applicants complained of the unlawfulness of their detention in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex under Article 5 § 1 (e) of the Convention. They further invoked Article 5 § 4 of the Convention, but did not develop this aspect of their case.

4. On 1 June 2007 the President of the Fourth Section of the Court decided to give notice of the applications to the Government. Under the provisions of Article 29 § 3 of the Convention, it was decided to examine the merits of the applications at the same time as their admissibility.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. The facts concerning Mr Tokić

5. The applicant was born in 1934 and lives in Lukavac.

6. On 16 August 1999 the local police searched the applicant and found a hand grenade on him. The police acted on a tip-off because the applicant had a history of violent outbursts, including the killing of his first wife.

7. On 24 January 2000 he was charged with possessing a prohibited weapon.

8. On 14 November 2001 the Gračanica Municipal Court found the applicant not guilty by reason of insanity (paranoid schizophrenia) and imposed a hospital order on him under Article 63 of the Criminal Code of the Federation of Bosnia and Herzegovina 1998 (“old Criminal Code”). The decision entered into force on 28 January 2002.

9. On 28 June 2002 he was placed in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex.

10. On 4 July 2003 the Gračanica Municipal Court reviewed the necessity of the applicant’s continued confinement pursuant to Article 480 § 1 of the Code of Criminal Procedure of the Federation of Bosnia and Herzegovina 1998 (“old Code of Criminal Procedure”). It decided on the basis of reports prepared by Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex that the applicant’s condition did not allow for his discharge.

11. On 11 November 2003 the applicant lodged a complaint with the Human Rights Chamber concerning the lawfulness of his detention.

12. On 3 March 2004 the Gračanica Municipal Court relinquished jurisdiction in favour of the Social Work Centre in Gračanica pursuant to Article 420 of the Criminal Code of the Federation of Bosnia and Herzegovina 2003 (“new Criminal Code”).

13. On 23 November 2004 the Social Work Centre in Gračanica established that the applicant’s mental disorder no longer warranted his confinement and ordered his conditional discharge. He was released from Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex on 8 December 2004.

14. In the light of the applicant’s release, on 26 June 2007 the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina (“the Constitutional Court”), the legal successor of the Human Rights Chamber, held that it was no longer justified to continue the examination of the applicant’s case.

B. The facts concerning Mr Alibašić

15. The applicant was born in 1971 and lives in a care home in Fojnica.

16. On 31 March 1999 he threatened Z.B. with a knife on the premises of the Social Work Centre in Goražde.

17. On 16 April 1999 he was charged with threatening behaviour.

18. On 17 June 1999 the Goražde Municipal Court found the applicant not guilty by reason of insanity (schizophrenia) and imposed a hospital order on him under Article 63 of the old Criminal Code. The decision entered into force immediately.

19. On 21 June 1999 the applicant was placed in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex.

20. On 26 November 2001 the Goražde Municipal Court established that the applicant’s mental disorder no longer warranted his confinement and ordered his conditional discharge. He was released on 9 January 2002.

21. On 17 January 2002 the Goražde Municipal Court recalled the applicant to Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex, after he had been found to be abnormally aggressiveby Sarajevo Psychiatric Hospital.

22. On 21 January 2003 the applicant complained of the unfairness and outcome of the criminal proceedings (which had ended on 17 June 1999) to the Human Rights Chamber.

23. On 20 January 2004 the Goražde Municipal Court relinquished jurisdiction in favour of the Social Work Centre in Goražde pursuant to Article 420 of the new Criminal Code.

24. Relying on section 22 of the Mental Health Act of the Federation of Bosnia and Herzegovina 2001 (“Mental Health Act”), on 18 February 2004 the Social Work Centre in Goražde reviewed the necessity of the applicant’s continued confinement. It decided on the basis of reports prepared by Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex that the applicant’s condition did not allow for his discharge. The applicant appealed to the Cantonal Ministry for Social Affairs in Goražde pursuant to the instructions of the social work centre.

25. On 10 May 2004 the Cantonal Ministry for Social Affairs in Goražde declined jurisdiction and, since it was unable to determine the competent body to which to transfer the file, dismissed the appeal. The applicant lodged a further appeal with the Goražde Cantonal Court.

26. On 9 July 2004 the Goražde Cantonal Court dismissed the appeal because the applicant had not appealed to the competent second-instance body. The Goražde Cantonal Court was silent regarding which body was competent at second instance.

27. On 22 November 2004 the applicant complained of the unlawfulness of his detention to special chambers which had been created within the Constitutional Court on 1 January 2004 with a mandate to decide on cases received by the former Human Rights Chamber (namely, the Human Rights Commission within the Constitutional Court).

28. On 13 June 2006 the Social Work Centre in Goražde established that the applicant’s mental disorder no longer warranted his confinement and ordered his unconditional discharge. It relied on section 25(2) of the Mental Health Act. The applicant was released from Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex on 16 June 2006.

29. On 26 June 2007 the Constitutional Court, the legal successor of the Human Rights Chamber, dismissed the applicant’s complaint of 21 January 2003 as out of time and that of 22 November 2004 as incompatible ratione temporis: the Constitutional Court had jurisdiction to deal only with those unresolved cases of the former Human Rights Chamber which had been introduced by 31 December 2003.

C. The case of Mr Marinić

30. The applicant was born in 1966. He is still in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex.

31. On 12 July 1999 the applicant killed his parents under the delusion that they were trying to kill him. On the same day, having surrendered himself to the police, the applicant was remanded in custody.

32. On 21 September 1999 he was charged with two counts of murder.

33. On 9 November 1999 the Mostar Cantonal Court found the applicant not guilty by reason of insanity (schizophrenia) and imposed a hospital order on him under Article 63 of the old Criminal Code. The decision entered into force on 22 November 1999.

34. On 28 November 2000 the applicant was transferred from the remand section of Mostar Prison to Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex.

35. On 20 December 2002 and 22 October 2003 the Mostar Cantonal Court reviewed the necessity of the applicant’s continued confinement pursuant to Article 480 § 1 of the old Code of Criminal Procedure (notwithstanding the fact that the Code was in force only until 31 July 2003). It decided on the basis of reports prepared by Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex that the applicant’s condition did not allow for his discharge.

36. On or around 23 March 2004 the Mostar Cantonal Court relinquished jurisdiction in favour of the Social Work Centre in Mostar pursuant to Article 420 of the new Criminal Code.

37. On 7 November 2005 the applicant complained to the Constitutional Court of the unlawfulness of his detention. His application and a number of other similar applications were subsequently joined.

38. On 21 December 2006 the Constitutional Court found that the applicant (like others in a similar situation) had found himself in a legal vacuum following the 2003 reform of the criminal legislation. Furthermore, it held that Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex was not an appropriate institution for the detention of mental health patients. As a result, the Constitutional Court found breaches of Article 5 §§ 1 and 4 of the European Convention on Human Rights and ordered the competent authorities to undertake such legislative and other measures as might be necessary within three months of delivery of the decision. The decision was delivered on 7 February 2007. It would appear that the applicant and the other complainants did not seek any compensation.

D. The case of Mr Hadžić

39. The applicant was born in 1982 and lives in Sarajevo.

40. On 19 January 2003 he entered a tram and stabbed I.D. for no apparent reason. I.D. survived the attack.

41. On 21 January 2003 the applicant killed E.G. under the delusion that he was persecuting his mother. He was remanded in custody the same evening.

42. On 17 March 2003 the applicant was charged with murder.

43. On 20 March 2003 he was transferred from the remand section of Sarajevo Prison to Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex

44. On 9 April 2003 the Sarajevo Cantonal Court found the applicant not guilty by reason of insanity (hebephrenic schizophrenia) and imposed a hospital order on him under Article 63 of the old Criminal Code. The decision entered into force on 24 April 2003.

45. On five occasions (28 November 2003, 9 June 2004, 11 March 2005, 10 April 2006 and 16 November 2006), the Sarajevo Cantonal Court reviewed the necessity of the applicant’s continued confinement pursuant to Article 480 § 1 of the old Code of Criminal Procedure (although the Code was no longer in force). It decided on the basis of reports prepared by Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex and Sarajevo Psychiatric Hospital that the applicant’s condition did not allow for his discharge.

46. On 17 May 2005, 23 May 2006 and 8 February 2007 the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina upheld the decisions of 11 March 2005, 10 April 2006 and 16 November 2006 respectively.

47. On 21 December 2006 the Constitutional Court examined a number of joined applications (including that of Mr Hadžić) and found breaches of Article 5 §§ 1 and 4 of the European Convention on Human Rights (see paragraphs 37-38 above).

48. On 25 June 2007 the Sarajevo Cantonal Court established that the applicant’s mental disorder no longer warranted his confinement and ordered his conditional discharge. It relied on Article 480 § 2 of the old Code of Criminal Procedure (although the Code was no longer in force). The applicant was released from Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex on 10 July 2007.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

49. There are two legal regimes applicable to psychiatric detention.

50. First of all, the competent civil court can order compulsory confinement of a mental health patient in a psychiatric hospital if it is satisfied on the evidence of a psychiatrist that this is necessary in order to protect the patient concerned and/or the public from serious harm (see sections 22(1), 29(1) and 31(1) of the Mental Health Act of the Federation of Bosnia and Herzegovina 2001; Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama; published in the Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina (“OG FBH”) no. 37/01of 15 August 2001; amendments published in OG FBH no. 40/02 of 21 August 2002; “Mental Health Act”). The patient concerned must be summoned by the court, where this is possible, and must be examined in person by a psychiatrist (see sections 30(3) and 31(2) of the Mental Health Act). Proceedings must be concluded within seven days and a court decision must be issued within next three days (see sections 45(2) and 53(1) of the Non-Contentious Proceedings Act of the Federation of Bosnia and Herzegovina 1998; Zakon o vanparničnom postupku; published in OG FBH no. 2/98 of 20 January 1998; amendments published in OG FBH nos. 39/04 of 24 July 2004 and 73/05 of 28 December 2005). A court decision ordering civil psychiatric detention must always indicate the duration of such detention; that period cannot be longer than one year, but is renewable (see sections 33-35 of the Mental Health Act). The patient concerned, among other authorised persons and bodies, has the right to appeal within eight days (see section 37 of the Mental Health Act). The competent second-instance court must give a decision within three days (ibid.). A civil psychiatric detainee has the right to seek judicial review of his or her detention at any time (see section 40 of the Mental Health Act).

51. Secondly, the competent criminal court can impose a hospital order (obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi) on an offender who at the time of committing a criminal offence was suffering from a mental disorder affecting his or her mental responsibility, if it is satisfied on the evidence of a psychiatrist that this is necessary in order to prevent the offender from committing another criminal offence. However, there is an important difference in this regard between the old and new criminal legislation (the latter entered into force on 1 August 2003). While a hospital order can still be imposed on those who have been found guilty although suffering from diminished responsibility, it can no longer be imposed against those who have been found not guilty by reason of insanity (see Article 74 § 1 of the Criminal Code of the Federation of Bosnia and Herzegovina 2003; Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine; published in OG FBH no. 36/03 of 29 July 2003; amendments published in OG FBH nos. 37/03 of 31 July 2003, 21/04 of 17 April 2004, 69/04 of 7 December 2004 and 18/05 of 23 March 2005).

52. Accordingly, as from 1 August 2003 an offender who has been acquitted on the grounds of insanity can be placed in psychiatric detention only by the competent civil court if this is considered necessary for the protection of the offender and/or the public from serious harm (see paragraph 50 above). Any such acquittal is therefore reported to the competent social work centre which must initiate the appropriate procedure (see Article 410 § 1 of the Code of Criminal Procedure of the Federation of Bosnia and Herzegovina 2003; Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine; published in OG FBH no. 35/03 of 28 July 2003; amendments published in OG FBH nos. 37/03 of 31 July 2003, 56/03 of 14 November 2003, 78/04 of 31 December 2004, 28/05 of 11 May 2005, 55/06 of 20 September 2006, 27/07 of 18 April 2007 and 53/07 of 8 August 2007).

53. The relevant authorities had until 1 September 2003 to verify the status of all those who had been acquitted on the grounds of insanity pursuant to the old criminal legislation, to terminate the application of any hospital orders which were still pending and to initiate the procedure in which the competent civil court would decide whether to prolong the detention of any such mental health patient (see Article 420 of the Criminal Code 2003 and the instructions of the Ministry of Justice of the Federation of Bosnia and Herzegovina no. 03-02-3132/03 of 22 December 2003).

THE LAW

54. The applicants complained of the unlawfulness of their detention in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex. They relied on Article 5 § 1 (e) of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(e) the lawful detention ... of persons of unsound mind ...”

55. The applicants also invoked Article 5 § 4 of the Convention. This Article reads as follows:

“4. Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

I. ADMISSIBILITY OF THE COMPLAINTS

56. The Government maintained – and the applicants disagreed – that Mr Marinić and Mr Hadžić could no longer claim to be victims of the alleged violations of the Convention within the meaning of Article 34 of the Convention following the decision of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina (“Constitutional Court”) of 21 December 2006. In respect of Mr Tokić and Mr Alibašić, the Government submitted that their applications should be dismissed because of their failure to complain to the Constitutional Court.

57. From the outset the Court notes that the domestic decision to which the Government referred had indeed acknowledged the alleged breach of the Convention. The Constitutional Court established the existence, within the national legal order, of a shortcoming affecting Mr Marinić, Mr Hadžić and others in a similar situation. However, the competent authorities failed to eliminate the said shortcoming. The detention of Mr Hadžić in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex thus remained unlawful until his recovery and his subsequent release. Mr Marinić is still unlawfully detained in that Annex.

The objection of the Government concerning the victim status of Mr Marinić and Mr Hadžić must accordingly be dismissed.

58. With regard to Mr Tokić, it is observed that, at the relevant time, he had two domestic remedies at his disposal which had essentially the same objective: an appeal to then Human Rights Chamber and an appeal to the Constitutional Court. The applicant chose the former one and pursued it in a proper manner. The Court considers, for the reasons set out in Jeličić v. Bosnia and Herzegovina ((dec.), no. 41183/02, ECHR 2005‑...), that his application cannot be dismissed because of that choice. The fact that the applicant’s case was ultimately dismissed since he had been released in the meantime (see paragraph 14 above) has no relevance in this connection.

The objection of the Government concerning the exhaustion of domestic remedies by Mr Tokić must therefore also be dismissed.

59. Lastly, with regard to Mr Alibašić, The Court recalls that the rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 § 1 of the Convention requires applicants first to use the remedies provided by the national legal system, thus dispensing States from answering before the European Court for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. The rule is based on the assumption that the domestic system provides an effective remedy in respect of the alleged breach. The burden of proof is on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that an effective remedy was available in theory and in practice at the relevant time; that is to say, that the remedy was accessible, capable of providing redress in respect of the applicant’s complaints and offered reasonable prospects of success. However, once this burden of proof has been satisfied it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government was in fact exhausted or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case or that there existed special circumstances absolving him or her from the requirement (see, amongst other authorities, T. v. the United Kingdom [GC], no. 24724/94, § 55, 16 December 1999).

As to legal systems which provide constitutional protection for fundamental rights, such as the one of Bosnia and Herzegovina, the Court recalls that it is incumbent on the aggrieved individual to test the extent of that protection (see Holland v. Ireland, no. 24827/94, Commission decision of 14 April 1998, Decisions and Reports 93, p. 15Independent News and Media and Independent Newspapers Ireland Limited v. Ireland (dec.), no. 55120/00, 19 June 2003; and Mirazović v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 13628/03, 16 May 2006).

The Court would emphasise that the application of the rule must make due allowance for the fact that it is being applied in the context of machinery for the protection of human rights that the Contracting Parties have agreed to set up. Accordingly, it has recognised that Article 35 must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism. It has further recognised that the rule of exhaustion of domestic remedies is neither absolute nor capable of being applied automatically; in reviewing whether the rule has been observed, it is essential to have regard to the particular circumstances of the individual case. This means, amongst other things, that the Court must take realistic account not only of the existence of formal remedies in the legal system of the Contracting Party concerned but also of the general legal and political context in which they operate as well as the personal circumstances of the applicant (see Akdivar and Others v. Turkey, judgment of 16 September 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996‑IV, p. 1211, § 69, and Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 77, ECHR 1999‑V).

Turning to the present case, the Court notes that the applicant failed to pursue in a proper manner either an appeal to then Human Rights Chamber or an appeal to the Constitutional Court. However, in view of the fact that a judgment of the Constitutional Court in a similar case ordering general measures has not been complied with by the national authorities (see paragraph 57 above) and the particularly vulnerable position of the applicant (a psychiatric detainee), the Court considers that the Government’s objection on grounds of failure to exhaust domestic remedies cannot be upheld with regard to Mr Alibašić. The Court would emphasise that its decision is limited to the circumstances of this case and must not be interpreted as a general statement to the effect that an appeal to the Constitutional Court is never a remedy which must be used in the event of an allegation of unlawful detention.

60. Since the applicants’ complaints raise questions of fact and law which are sufficiently serious for their determination to depend on an examination of the merits and since no other grounds for declaring them inadmissible have been established, the Court declares the case admissible. In accordance with the decision to apply Article 29 § 3 of the Convention (see paragraph 4 above), the Court will immediately consider the merits of the case.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

61. The applicants submitted that they were unlawfully detained in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex since the entry into force of the new criminal legislation. They further claimed that Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex was not an appropriate institution for the detention of mental health patients.

62. While the Government accepted that the applicants’ detention was not in accordance with the relevant domestic law as from the 2003 reform of the criminal legislation and that Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex was not an appropriate institution for people detained under Article 5 § 1 (e) of the Convention, they maintained that the applicants could not have been immediately and unconditionally discharged because of the persistence of a mental disorder warranting compulsory confinement (they referred to Winterwerp v. the Netherlands, judgment of 24 October 1979, Series A no. 33, pp. 17-18, § 39).

63. In order to comply with Article 5 § 1 of the Convention, the detention in issue must take place “in accordance with a procedure prescribed by law” and be “lawful”. The Convention here refers essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules of national law, but it requires in addition that any deprivation of liberty should be in keeping with the aim of Article 5, namely to protect the individual from arbitrariness (see, amongst many authorities, Winterwerp, cited above, pp. 17-18 and 19-20, §§ 39 and 45; Bizzotto v. Greece, judgment of 15 November 1996, Reports 1996-V, p. 1738, § 31; and Aerts v. Belgium, judgment of 30 July 1998, Reports 1998-V, pp. 1961-62, § 46).

64. For the purposes of Article 5 § 1 (e), an individual cannot be deprived of his liberty as being of “unsound mind” unless the following three minimum conditions are satisfied: firstly, he must reliably be shown to be of unsound mind; secondly, the mental disorder must be of a kind or degree warranting compulsory confinement; thirdly, the validity of continued confinement depends upon the persistence of such a disorder (see Winterwerp, cited above, pp. 17-18, § 39; Johnson v. the United Kingdom, judgment of 24 October 1997, Reports 1997-VII, p. 2409, § 60; Varbanov v. Bulgaria, no. 31365/96, § 45, ECHR 2000-X; and David v. Moldova, no. 41578/05, § 39, 27 November 2007).

65. Furthermore, there must be some relationship between the ground of permitted deprivation of liberty relied on and the place and conditions of detention. In principle, the “detention” of a person as a mental health patient will only be “lawful” for the purposes of sub-paragraph (e) of paragraph 1 if effected in a hospital, clinic or other appropriate institution (see Ashingdane v. the United Kingdom, judgment of 28 May 1985, Series A no. 93, p. 21, § 44; Aerts, cited above, loc. cit.; and Bizzotto, cited above, loc. cit.).

66. It has not been disputed in the present case that those in the applicants’ situation (acquitted on the grounds of insanity) can no longer be held in psychiatric detention as from 1 September 2003, unless it has so been decided by the competent civil court for the protection of the offender and/or the public from serious harm (see paragraphs 49-53 and 62 above). No such decision has ever been taken in the present case. Mr Tokić, Mr Alibašić and Mr Hadžić remained in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex until their recovery pursuant to old hospital orders (notwithstanding the fact that they were valid only until 1 September 2003) or administrative decisions (although the social work centres did not have jurisdiction to order psychiatric detention). Mr Marinić is still in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex on the basis of an old hospital order. Furthermore, the domestic Constitutional Court examined similar complaints of a number of psychiatric detainees (including those of Mr Marinić and Mr Hadžić) and considered the impugned situation to be unlawful (see paragraphs 37-38 and 47 above). From 1 September 2003 onwards, the applicants were thus not deprived of their liberty “in accordance with a procedure prescribed by law” within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention.

While the Court appreciates that the applicants suffered from a mental disorder which may have warranted their compulsory confinement, this factor is not sufficient in itself to conclude that the applicants’ detention complied with Article 5 § 1 of the Convention, having regard to the pre-eminent importance of the lawfulness requirement within the framework of that Article.

There has therefore been a violation of Article 5 § 1 of the Convention. It lasted more than fifteen months in the case of Mr Tokić, almost three years in the case of Mr Alibašić and almost four years in the case of Mr Hadžić. The violation is still continuing in the case of Mr Marinić.

67. Having found a failure to comply with an essential procedural requirement on this ground, the Court does not consider it necessary to examine whether Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex was an appropriate institution for the detention of mental health patients.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

68. The applicants further invoked Article 5 § 4 of the Convention, but did not develop this aspect of their case.

69. The Government pleaded that there was no breach of Article 5 § 4 of the Convention without going into any details.

70. Having regard to its above finding under Article 5 § 1, the Court considers that it is not necessary to examine separately whether, in this case, there has also been a violation of Article 5 § 4 of the Convention (see Gajcsi v. Hungary, no. 34503/03, § 24, 3 October 2006, and David v. Moldova, cited above, § 43).

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

71. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

72. The applicants claimed the following amounts in respect of non-pecuniary damage: 45,000 euros (EUR) (Mr Tokić), EUR 48,000 (Mr Alibašić), EUR 60,000 (Mr Marinić) and EUR 50,000 (Mr Hadžić). The Government considered the amounts claimed to be excessive.

73. The Court accepts that the applicants suffered considerable distress as a result of the breach found which justifies an award of non-pecuniary damage. Having regard to the duration of each applicant’s unlawful detention, the Court awards Mr Tokić EUR 7,500, Mr Alibašić EUR 15,000, Mr Marinić EUR 25,000 and Mr Hadžić EUR 20,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

B. Costs and expenses

74. The Court notes that the applicants were granted legal aid under the Court’s legal-aid scheme in the total amount of EUR 3,400. They sought reimbursement of additional costs and expenses in the amount of EUR 15,000, but failed to demonstrate that those expenses had actually been incurred. Accordingly, the Court rejects that claim.

C. Default interest

75. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Decides to join the applications;

2. Declares the applications admissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention in respect of all four applicants;

4. Holds that there is no need to examine separately the applicants’ complaint under Article 5 § 4 of the Convention;

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros) to Mr Tokić, EUR 15,000 (fifteen thousand euros) to Mr Alibašić, EUR 25,000 (twenty five thousand euros) to Mr Marinić and EUR 20,000 (twenty thousand euros) to Mr Hadžić, plus any tax that may be chargeable, in respect of non‑pecuniary damage, to be converted into convertible marks at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 8 July 2008, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early                       Nicolas Bratza
Registrar                                President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude