Hadžić i Suljić protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
39446/06, 33849/08
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
07.06.2011
Članovi
5
5-1
5-1-e
34
35
35-1
41
Kršenje
5-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1-e) Duševno poremećena lica
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
lečenje
lišenje slobode
zakonitost pritvora / lišenja slobode
VS deskriptori
1.5.2 Zakonitost lišenja slobode
1.5.2.14 Pravo na osporavanje zakonitosti lišenja slobode
1.5.5 Lišenje slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara, uživalaca droga ili skitnica
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu dve predstavke koje su Sudu protiv Bosne i Hercegovine podneli dvojica državljana BiH, žaleći se na nezakonito držanje u pritvoru Forenzičko-psihijatrijskog odjela zatvora u Zenici.

Prvi podnosilac rođen je 1959. godine i trenutno je na odsluženju kazne u zatvoru Zenica. On je 1. maja 2002. godine usmrtio tri osobe, nakon čega je upućen u istražni zatvor. Kantonalni sud u Tuzli je 23. Septembra 2003. Godine proglasio podnosioca krivim za krivično delo ubistva i za posedovanje vatenog oružja bez dozvole, osudivši ga na kaznu zatvora od 21 godinu. Sud je izrekao meru i obaveznog psihijatrijskog lečenja, jer je u vreme počinjenja dela bio u stanju smanjene uračunljivosti. Dana 30. aprila 2003. Vrhovni sud Federacije BiH povećao je kaznu zatvora sa 21 godine na 24 godine i potvrdio preostali deo prvostepene presude od 23. septembra 2002. godine. Nakon apelacije 2004. godine, zaključenjem prijateljske nagodbe strana u sporu podnosiocu je isplaćen novčani iznos, i on se odrekao daljih potraživanja od BiH, a i dalje je ostao na Psihijatrijskom odeljenju. Ustavni sud Bosne i Hercegovine našao je povredu člana 5. stavovi 1. i 4. Konvencije u podnosiočevom slučaju, 21. decembra 2006. Dana 20. avgusta 2007. prvi podnosilac je pokrenuo parnični postupak tražeći od države naknadu zbog povrede njegovog prava na slobodu i sigurnost u skladu sa Zakonom o obligacijama iz 1978. Godine. Dana 13. avgusta 2008. podnosilac predstavke je premešten sa Psihijatrijskog odjela u opšti deo zatvora u Zenici. Drugi podnosilac predstavke rođen je 1956. godine, i Kantonalni sud 20. januara 2003. godine u Tuzli ga je proglasio krivim za ubistvo i osudio na 8 godina zatvora, uz meru obaveznog psihijatrijskog lečenja s obzirom na smanjanu uračunljivost u vreme počinjenja dela. Smešten je na Psihijatrijski odjel zatvora 5. maja 2003. godine. Na osnovu izveštaja Psihijatrijske bolnice u Sarajevu, Kantonalni sud u Tuzli je odlučio 4. Jula 2008. Godine da podnosiočevo stanje ne zahteva dalje zadržavanje u Odjelu, i premešten je u opšti deo zatvora Zenica. Dana 28. aprila 2010. Ustavni sud Bosne i Hercegovine ustanovio je kršenje člana 5. stavovi 1. i 4. Konvencije u ovom slučaju, i podnosiocu je dosuđena novčana naknada.

Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je odlučio da združi predstavke i proglasi ih dopuštenim, utvrdivši da je došlo do povrede člana 5. stav 1. Konvencije kod oba podnosioca, kao i da nema potrebe odvojeno ispitivati žalbe podnosilaca po članu 5. stav 4. Konvencije. Utvrđeno je i da tužena država treba da u roku od tri meseca isplati određene novčane iznose podnosiocima na ime nematerijalne štete, uključujući bilo koje poreze koji mogu biti zaračunati na te iznose, a po isteku navedena tri meseca, plaćaće se obična kamata na te iznose do izmirenja. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

 PREDMET HADŽIĆ I SULJIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacije br. 39446/06 i 33849/08)

  PRESUDA

STRASBOURG

 7. juni 2011. godine

Ova presuda postat će konačna u uslovima izloženim u članu 44. stav 2. Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Hadžić i Suljić protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasijedajući u vijeću u sastavu:

 Nicolas Bratza, predsjednik
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
Sverre Erik Jebens,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vučinić,
Vincent A. De Gaetano, sudije,

i Fatoş Araci, zamjenik registrara Odjela, 

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 17. maja 2011., donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana:

PROCEDURA 

  1. Ovaj slučaj pokrenut je tako što su dva državljanina Bosne i Hercegovine, g. Fikret Hadžić i g. Nagib Suljić (aplikanti), dana 6. januara 2006. i 30. juna 2008. godine podnijeli Sudu aplikacije br. 39446/06 i 33849/08. protiv Bosne Hercegovine u skladu s članom 34. Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (Konvencija).
  2. Aplikante, kojima je dodijeljena pravna pomoć, zastupao je g. N. Omerović, advokat s praksom u Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupala je gđa Z. Ibrahimović, zamjenica zastupnika.
  3. Aplikanti su se žalili na nezakonito držanje u pritvoru u Forenzičko- psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici (Psihijatrijski odjel) po članu 5. stav 1(e). Konvencije. Također su se pozvali na član 5. stav 4. Konvencije, ali se nisu detaljnije bavili ovim aspektom slučaja.
  4. Dana 17. marta 2010. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je da obavijesti Vladu o ovim aplikacijama. U skladu s članom 29. stav 1. Konvencije, odlučeno je da se meritum i dopustivost ispitaju istovremeno.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA 

A.   Činjenice vezane za slučaj g. Hadžić 

  1. Aplikant je rođen 1959. godine. Trenutno je na odsluženju kazne u zatvoru Zenica.
  2. Dana 1. maja 2002. aplikant je ubio tri osobe. Istog dana je upućen u istražni zatvor.
  3. Dana 23. septembra 2002. Kantonalni sud u Tuzli proglasio je aplikanta krivim za krivično djelo ubistva, kao i za posjedovanje vatrenog oružja bez dozvole, i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 21 godinu. Imajući u vidu da je u vrijeme počinjenja krivičnog djela aplikant bio u stanju smanjene uračunjivosti, sud je izrekao i mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi u skladu sa članom 63. Krivičnog zakona iz 1998.
  4. Dana 21. februara 2003. godine, aplikant je upućen na Forenzičko- psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.
  5. Dana 30. aprila 2003. Vrhovni sud Federacije BiH povećao je kaznu zatvora sa 21 godine na 24 godine i potvrdio preostali dio prvostepene presude od septembra 2002. godine.
  6. Dana 17. marta 2004. aplikant je podnio prvu aplikaciju Sudu, žaleći se, između ostalog, da je njegovo držanje na Psihijatrijskom odjelu nezakonito. Dana 11. oktobra 2005, Sud je sa svoje liste predmeta brisao navedenu aplikaciju nakon zaključenja prijateljske nagodbe imeđu strana u sporu. (vidi Hadžić v. Bosna i Hercegovina (dec.), br. 11123/04 od 11. oktobra 2005). Vlada se, kao dio te nagodbe, obavezala da premjesti sve pacijente sa Psihijatrijskog odjela (uključujući i aplikanta) u odgovarajuće objekte do 31. decembra 2005. i da aplikantu ex gratia isplati 9.000 eura. Zauzvrat, aplikant se odrekao daljnjih potraživanja od Bosne i Hercegovine u pogledu činjenica koje su i dovele do navedene aplikacije. Dana 27. februara 2006. Vlada je aplikantu isplatila navedeni iznos, ali je aplikant i dalje ostao na Psihijatrijskom odjelu i pored gore navedene obaveze koju je Vlada preuzela.
  7. Dana 21. decembra 2006. Ustavni sud Bosne i Hercegovine našao je povredu člana 5. stavovi 1. i 4. Konvencije u aplikantovom slučaju. Ustavni sud je, između ostalog, zaključio da Psihijatrijski odjel nije adekvatna istitucija za smještaj osoba sa mentalnim poremećajem. Sud je naložio izvjesne generalne mjere, kao što je hitno formiranje jedne adekvatne zdravstvene ustanove. Pored toga, Ustavni sud je smatrao da oni koji su se žalili na nazakonit boravak na Psihijatrijskom odjelu, nisu imali na raspolaganju drugi efikasan pravni lijek nakon 1. avgusta 2003, osim žalbe Ustavnom sudu. Aplikantu nije dosuđena pravična naknada.
  8. Dana 20. avgusta 2007. aplikant je pokrenuo parnični postupak tražeći od države naknadu zbog povrede njegovog prava na slobodu i sigurnost u skladu sa Zakonom o obligacijama iz 1978. godine. On se pozvao na gore pomenutu odluku Ustavnog suda od 21. decembra 2006. Izgleda da se slučaj još uvijek nalazi pred Kantonalnim sudom u Tuzli. Dana 21. avgusta 2007. aplikant je pokrenuo sličan postupak protiv Federacije BiH. Izgleda da se ovaj postupak još uvijek vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.
  9. U skladu sa prijedlogom koji je dao Psihijatrijski odjel, dana 31. marta 2008. Kantonalni sud u Tuzli je ustanovio na osnovu izvještaja Psihijatrijske bolnice u Sarajevu, da psihičko stanje aplikanta ne zahtijeva njegov daljnji boravak na Odjelu. Sud se pozvao na član 63. stav 2. Krivičnog zakona iz 1998, i član 480. stav 2. Zakona o krivičnom postupku iz 1998 (iako nisu više bili na snazi). Aplikant nije na vrijeme uložio žalbu. Dana 13. avgusta 2008. aplikant je premješten sa Psihijatrijskog odjela u opšti dio zatvora u Zenici u skladu sa tom odlukom.

B.     Činjenice vezane za slučaj g. Suljić 

  1. Aplikant je rođen 1956. godine.
  2. Dana 23. novembra 2002. aplikant je ubio svoju djevojku. Istoga dana je smješten u istražni zatvor.
  3. Dana 20. januara 2003. Kantonalni sud u Tuzli proglasio je aplikanta krivim za ubistvo i osudio ga na 8 godina zatvora. S obzirom na smanjenu uračunjljivost u vrijeme kada je ubistvo počinjeno, sud je izrekao i mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi u skladu sa članom 63. Krivičnog zakona iz 1998.
  4. Dana 16. aprila 2003. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine potvrdio je prvostepenu presudu od 20. januara 2003.
  5. Dana 5. maja 2003. aplikant je smješten na Psihijatrijski odjel zatvora.
  6. Na zahtjev Psihijatrijskog odjela zatvora, Kantonalni sud u Tuzli je dana 4. jula 2008., na osnovu izvještaja Psihijatrijske bolnice u Sarajevu, odlučio da psihičko stanje aplikanta ne zahtijeva dalje zadržavanje na Odjelu. Sud se pozvao na član 63. stav 2. Krivičnog zakona iz 1998. i član 480. stav 2. Zakona o krivičnom postupku iz 1998. (iako ovi zakoni nisu više bili na snazi). Aplikant nije uložio žalbu. Dana 21. jula 2008. aplikant je prebačen u opšti dio zatvora Zenica u skladu sa ovom odlukom.
  7. Dana 28. aprila 2010. Ustavni sud Bosne i Hercegovine ustanovio je kršenje člana 5. stavovi 1. i 4. Konvencije u aplikantovom slučaju. Između ostalog, sud je zaključio da Psihijatrijski odjel zeničkog zatvora ne predstavlja adekvatnu instituciju za bolesnike sa mentalnim poremećajem. Aplikantu je dosuđena naknada u iznosu od 2.000 KM, približno 1.000EUR. 

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA 

  1. Postoje dva pravna režima koji se primjenjuju na smještaj u psihijatrijskom pritvoru.
  2. Prije svega, nadležni sud može naložiti mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u psihijstrijskoj ustanovi ako postoji uvjerenje psihijatra da je to neophodno u cilju zaštite samog pacijenta kao i njegove okoline (vidi član 22(1), 29(1) i 31(1) Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama iz 2001. godine, objavljenog u Službenom listu Federacije BiH, br. 37/01 od 15. avgusta 2001, i izmjene objavljene u SL FBiH br. 40/02 od21. avgusta 2002. godine).
  3. Drugo, nadležni krivični sud može narediti obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi za počinioca, koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao duševne smetnje koje su uticale na njegovu uračunljivost, i onda kada postoji vjerodostojan nalaz psihijatra da je to neophodno radi sprečavanja počinioca da izvrši još neko krivično djelo. Međutim, postoji veoma važna razlika po ovom pitanju između starog i novog krivičnog zakonodavstva (ovo zadnje je stupilo na snagu 1. avgusta 2003. godine). Iako se i dalje može izricati mjera obaveznog bolničkog liječenja onih koji su proglašeni krivim bez obzira na smanjenu uračunljivost uračunjivost (kao navedeni aplikanti), ovakva mjera se više ne može izricati onima koji su oslobođeni krivice zbog neuračunjivosti (vidi član 74. stav 1. Krivičnog Zakona Federacije iz 2003, objavljen u SL FBiH, br. 36/03 od 29. jula 2003, izmjene objavljene u SL FBiH, br.37/03 od 31. jula 2003, 21/04 od 17. aprila 2004, 69/04 od 7. decembra 2004, 18/05 od 23. marta 2005 i 42/10 od 21. jula 2010). Ako se, pak, izrekne mjera obaveznog bolničkog liječenja počiniocu krivičnog djela sa smanjenom uračunjivošću, takva osoba može tražiti jednom godišnje ukidanje mjere obaveznog bolničkog liječenja u skladu sa članom 427. Zakona o krivičnom postupku F BiH iz 2003, objavljenom u Sl. Listu FbiH br. 35/03 od 28. jula 2003, izmjene objavljene u Sl. Listu br.37/03 od 31. jula 2003, 56/03 od 14. novembra 2003, 78/04 od 31. decembra 2004, 28/05 od 11. maja 2005, 55/06 od 20. septembra2006, 27/07 od 18. aprila 2007, 53/07 od 8. avgusta 2007, 9/09 od 11. februara 2009. i 12/10 od 15. marta 2010.).
  4. Pitanje naknade štete regulisano je Zakonom o obligacionim odnosima iz 1978. godine (objavljenim u Službenom listu SFRJ, br. 29/78, izmjene objavljene u SL SFRJ br. 39/85, 45/89 i 57/89, Službenim novinama RBiH, br. 2/92 od 11. aprila 1992, 13/93 od 7. juna 1993 i 13/94 od 9. juna 1994 i Službenim novinama Federacije BiH br. 29/03 od 30. juna 2003). Glavni lijek za nanesenu štetu je podnošenje zahtjeva za naknadu, ali u nekim slučajevima može se ishodovati i trajna mjera za plaćanje naknade kako bi se spriječilo ponavljanje nanošenja štete (vidjeti tačke 157, 199. i 200. ovog zakona). Tačka 172. ovog zakona, između ostalog propisuje, da se pravno lice treba smatrati odgovornim za štetu počinjenu u odnosu na treću osobu od strane njenih organa u vršenju njihovih funkcija.

III RELEVANTNO MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA 

  1. Evropska konvencija za sprečavanje mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja predviđa izvansudski preventivni mehanizam za zaštitu pojedinaca koji su lišeni slobode. Taj mehanizam je zasnovan na sistemu posjeta od strane Evropske komisije za prevenciju mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT). CPT pravi periodične izvještaje o stanju u pojedinim zemljama i ti izvještaji su vrlo povjerljivi. Međutim, ako takva država ne sarađuje ili odbija da popravi stanje u svjetlu preporuka CPT-a, CPT može donijeti odluku da izda javno sopštenje u tom smislu. Sama država može u svakom momentu tražiti objavljivanje izvještaja CPT-a zajedno sa komentarima.
  2. Relevantni dio izvještaja vezanog za posjetu Bosni i Hercegovini u periodu od 27. aprila do 9. maja 2003. glasi:

84. Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici je otvoren kao privremeni smještaj za pacijente sudske psihijatrije 1996. godine. To je jedini zatvoreni forenzičko-psihijatrijski odjel na teritoriji Federacije [Bosne i Hercegovine]. Zvanično kapaciteta 64 kreveta, ona je locirana na prvom spratu paviljona IV; u vrijeme posjete u njoj je bilo smješteno 69 pacijenata.

Svi pacijenti su smješteni na Forenzičko-psihijatrijski odjel po nalogu suda za „obaveznim psihijatrijskim liječenjem i smještajem u instituciju zatvorenog tipa“ i kojim je konstatovana dijagnoza hronične psihoze, akutni psihotični napadi, alkoholne psihoze, epilepsija ili psihički sindromi organske prirode. Većina njih je počinila krivično djelo ubistva ili ubistva u pokušaju i na odjelu bi ostajali 4 do 5 godina (u prosjeku).

85. Po riječima direktora zatvora, koji je sam ljekar i psihijatar, Forenzičko-psihijatrijski odjel predstavlja „veliki problem koji je neriješen od 1996“. On je objasnio da „ovo privremeno odjeljenje ima gore uslove od uslova za obične zatvorenike u ostalim dijelovima ustanove“, što je on opisao kao „apsurdno“. On je naveo da, „u principu, Forenzičko-psihijatrijski odjel ne treba da bude smješten u sklopu zatvora visokog stepena bezbjednosti“.

...

96. Delegacija je informisana da je u sklopu psihijatrijskog i zatvorskog sistema, kao i na političkom nivou, jednoglasno postignuta saglasnost da su „ovoj grupi pacijenata potrebni bolnički uslovi liječenja i da su tretman i uslovi u Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici neprihvatljivi“. Delegacija je dalje obavještena da je Ministarstvo pravde Federacije dodijelilo 3.000.000 KM u 2002. godini za izmještanje Forenzičko-psihijatrijskog odjela i obezbjeđivanje odgovarajućih prostorija. Ipak, odluka još uvijek nije sprovedena, jer nijedna opština u Federaciji nije spremna da prihvati takvu ustanovu na svojoj teritoriji. U vrijeme posjete, još uvijek nije bilo pronađeno rješenje za ovaj problem.

97. Na završnim razgovorima održanim u maju 2003.godine u Sarajevu, delegacija je jasno naznačila da se „smještaj bolesnika sa mentalnim poremećajem u prenatrpane sobe sa 30 kreveta, u jednoj, u osnovi, starateljskoj sredini, više ne može tolerisati“ i dala svoju podršku inicijativi koju su pokrenule vlasti u 2002. godini u vezi sa finansiranjem programa renoviranja i izmještanja odjeljenja u cilju poboljšanja stanja i uključivanja nadležnih zdravstvenih institucija u mnogo širem obimu. Delegacija je zatražila da joj se u roku od tri mjeseca pošalje izvještaj po ovom pitanju, uključujući i realno postavljene ciljeve kojima bi se riješio ovaj gorući problem.

98. Dana 1. oktobra 2003. vlasti su CPT obavijestile o sljedećem. 

Nakon posjete CPT-a, pri Ministarstvu zdravlja osnovan je stručni tim, koji je izvršio inspekciju Forenzičko-psihijatrijskog odjela zatvora u Zenici. Njihovi nalazi u potpunosti potvrđuju zapažanja delegacije CPT-a (prenatrpane spavaonice i opšti nedostatak prostora, nedostatak medicinskih sestara, nedostatak adekvatnog tretmana za pacijente, veoma loši higijenski uslovi i loše grijanje, itd). Stručni tim je donio zaključak da su „uslovi u kojima borave pacijenti [bili] izuzetno nehumani i neodrživi“, i da treba poduzeti hitne mjere da se situacija popravi.

U odgovoru na ovaj izvještaj, Ministarstvo pravde i Ministarstvo zdravlja Federacije su odlučili da sprovedu sljedeće hitne mjere dok se ne nađe novo mjesto gdje će  se smjestiti Odjeljenje forenzike: poboljšanje higijenskih uslova, smanjenje broja kreveta u spavaonicama, donošenje posebnog kućnog reda u odjeljenju, uvođenje knjige za evidentiranje slučajeva korištenja sile/ograničavanja; obučavanje osoblja za „samoodbranu“. 

99. CPT pozdravlja napore vlasti da hitno riješe neke ozbiljne nedostatke primijećene tokom posjete delegacije i želi da dobije nove informacije o napretku postignutom po tom pitanju. Ipak, kao što vlasti same priznaju, ovakvo stanje je neodrživo. Komitet, stoga, preporučuje da vlasti u roku od tri mjeseca donesu funkcionalnu strategiju da se olakša premještanje Forenzičko-psihijatrijskog odjela na mjesto koje bi omogućilo rješavanje brojnih nedostataka koje je primijetila delegacija CPT-a.

........ ” 

  1. U svojim preliminarnim zapažanjima o posjeti Bosni i Hercegovini obavljenoj u periodu od 19. do 30. marta 2007, CPT zapaža da je Psihijatrijski odjel manje pretrpan nego tokom prethodnih posjeta, fizički uslovi su se i dalje pogoršavali i ostali su i dalje neprihvatljivi za jednu zdravstvenu ustanovu.

 

 PRAVO

I SPAJANJE APLIKACIJA 

  1. Imajući u vidu zajedničku faktografsku i pravnu pozadinu, Sud odlučuje da spoji ove dvije aplikacije u skladu sa Pravilom 42. stav 1. Pravilnika Suda.

II NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5 (1) 

  1. Aplikanti su se žalili da je njihovo lišavanje slobode nezakonito zato što Forenzičko-psihijatrijski odjel ne predstavlja adekvatnu instituciju za čuvanje pacijenata sa duševnim smetnjama. Aplikanti su se pozvali na član 5. stav 1 (e) Konvencije, koji u relevantnom dijelu glasi: 

„1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

...

(e) zakonitog lišenja slobode ... lica s mentalnim poremećajem ...“

A. DOPUSTIVOST 

1. Iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova 

  1. Vlada je tvrdila da aplikanti nisu iscrpili sve raspoložive domaće pravne lijekove. Posebno je naglasila da se još uvijek vodi postupak za naknadu koji je pokrenuo prvi aplikant i da je drugi aplikant trebao iskoristiti isti pravni lijek. Aplikanti se ne slažu sa ovom tvrdnjom.
  2. Sud ponavlja da pravilo iscrpljivanja domaćih pravni lijekova koje se pominje u članu 35. stav 1. Konvencije traži od aplikanata da prvo iskoriste pravne lijekove koje im na raspolaganje stavlja domaći pravni sistem i tako oslobode državu od odgovaranja pred Evropskim sudom za svoje postupke prije nego što joj je data mogućnost da pravilno tretira ta pitanja u okviru vlastitog pravnog sistema. Ovo pravilo se zasniva na pretpostavci da domaći pravni sistem pruža efikasan pravni lijek u vezi sa navodnim kršenjem. Teret dokazivanja je na vladi, koja tvrdi da svi pravni lijekovi nisu iscpljeni, da uvjeri Sud da je efikasan pravni lijek bio na raspolaganju i teoretski i praktično u tom relevantnom periodu; tj. da je pravni lijek bio dostupan, da je mogao mogao pružiti pravnu zaštitu u odnosu na žalbe aplikanta i da je nudio opravdane izglede na uspjeh. Međutim, kada je ovaj teret dokazivanja zadovoljen, na aplikantu je da dokaže da je pravni lijek koji vlada ističe u stvari iscrpljen, ili je iz nekog razloga bio nedovoljan i nedjelotvoran u određenim okolnostima slučaja ili da su postojale posebne okolnosti koje su aplikanta oslobađale od takvog zahtjeva (vidjeti između ostalih izvora i protiv Velike Britanije [GC], br. 24724/94, § 55, 16. decembra 1999).
  3. Sud konstatuje da Vlada nije pokazala da je u vrijeme kada su aplikanti podnijeli svoje aplikacije Sudu (2006. i 2008. godine) ili nakon toga, postojala konsolidovana i konzistentna sudska praksa građanskih sudova u odnosu na zahtjeve za pravičnom naknadom zbog nezakonitog lišavanja slobode u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima iz 1978. (nasuprot slučaju Latak protiv Poljske (dec.), br, 52070/08, tačke 80-82, 12. oktobra 2010, i Lominski protiv. Poljske (dec.), br. 33502/09, tačke 71-73, 12. oktobra 2010). Osim toga, još uvijek nije donesena odluka po tužbi za naknadu štete koju je podnio prvi aplikant, iako se postupak vodi već skoro četiri godine. U ovakvim okolnostima, prva aplikacija se ne može smatrati preuranjenom, kao što se ni druga aplikacija ne može smatrati nedopsutivom zbog neiscpljivanja pravnih lijekova. Stoga se odbacuje primjedba koju je istakla Vlada.

2. Status žrtve 

  1. Iako Vlada nije istakla prigovor u vezi sa nadležnošću Suda ratione personae, Sud će po vlastitoj odluci razmotriti ovo pitanje (vidjeti Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, tačka 27, 22. decembra 2009).
  2. Sud ponavlja da u slučajevima kada domaći organi, u suštini, priznaju da je došlo do povrede Konvencije, a njihova odluka predstavlja primjerenu i dovoljnu satisfakciju, aplikant o kojem je riječ ne može više tvrditi da je žrtva u smislu člana 34. Konvencije (vidjeti Višnjevac protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 2333/04, 24. oktobra 2006). U predmetnom slučaju, nije sporno da je Ustavni sud izričito priznao navodno kršenje Konvencije u odnosu na oba aplikanta. Međutim, prvom aplikantu nije dosuđena naknada, iako se čini iz dokumentacije dostavljene Sudu, da je on tražio naknadu (za razliku od Alibašić protiv Bosne i Hercegovine (dec), br. 18478/08, marta 2011). Drugom aplikantu je dosuđena naknada u iznosu od 1.000 eura, koji je znatno niži od iznosa koji bi Sud dosudio u sličnoj situaciji (vidjeti Tokić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06, tačka 73, 8.jula 2008).
  3. U ovakvim okolnostima, Sud smatra da aplikanti nisu dobili zadovoljavajuću pravnu zaštitu i da, stoga, i dalje mogu tvrditi da su žrtve navodnog kršenja u smislu člana 34. Konvencije (uporediti sa Ciorap protiv Moldavije (br.2), br. 7481/06, tačke 22-25, 20. jula 2010).

3. Zaključak 

  1. Pošto ova žalba povlači pravna pitanja koja su dovoljno ozbiljna da odluka o njima zavisi od ispitivanja merituma i pošto nisu utvrđeni drugi osnovi za proglašavanje žalbe nedopustivom, Sud je proglašava dopustivom. U skladu sa odlukom da se primijeni član 29. stav 1 Konvencije (vidjeti tačku 4. gore u tekstu), Sud će odmah razmatrati i meritum.

 B. MERITUM 

  1. Aplikanti su tvrdili da je njihovo lišavanje slobode nezakonito jer Forenzičko- psihijatrijski odjel nije odgovarajuća institucija za čuvanje pacijenata sa duševnim poremećajem.
  2. Vlada je pobijala ovaj argument. Ona je tvrdila da su aplikanti imali adekvatno liječenje, zahvaljujući kojem se njihovno mentalno stanje popravilo koje im je dozvolilo da budu premješteni u zajednički dio zatvora u Zenici. Vlada je dodala da se situacija značajno popravila od 2009. godine, kada je Psihijatrijski odjel izmješten u jednu od renoviranih prostorija u zeničkom zatvoru, koji ima sedam trokrevetnih spavaonica.
  3. Sud zapaža da predmetni slučaj treba razlikovati od slučaja Tokić i drugi (gore citiran) i Halilović protiv Bosne i Hercegovine (br. 23968/05, 24. novembra 2009), jer, za razliku od aplikanata u navedenim slučajevima (koji su oslobođeni krivice zbog neuračunjivosti i nisu više mogli biti pritvoreni na psihijatrijskom odjelu nakon 1. septembra 2003, ukoliko nije tako odlučio nadležni sud), aplikanti u predmetnom slučaju su proglašeni krivim (izrečena je mjera obaveznog liječenja zajedno sa kaznom zatvora, zbog smanjene uračunjivosti u vrijeme kada su izvršili krivično djelo). Prema tome, njihovo držanje u pritvoru na Psihijatrijskom odjelu, koje je naloženo odlukom nadležnog krivičnog suda o obaveznom bolničkom liječenju, bilo je zakonito po novom krivičnom zakonodavstvu. Glavno pitanje u predmetnom slučaju je da li je Forenzičko-psihijatrijski odjel odgovarajuća institucija za pritvor mentalno oboljelih pacijenata.
  4. Opšti principi u pogledu nezakonitog lišavanja slobode navedeni su u Tokić i drugi (gore citirano, tačke 63-65). Prije svega, mora postojati neka veza između utemeljenosti dozvoljenog lišavanja slobode na koju se oslanja i mjesta i uslova pritvora. U principu, „pritvaranje“ nekog lica kao pacijenta s mentalnim poremećajem bit će „zakonito“ u svrhu tačke (e) stava 1. ako se radi o bolnici, klinici ili drugim odgovarajućim ustanovama (vidjeti takođe Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985., Serija A br. 93, str. 21, tačka 44; Aerts protiv Belgije od 30. jula 1998, stav 46, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-V; i Hutchison Reid protiv Velike Britanije, br. 50272/99, stav 49, ECHR 2003-IV).
  5. U predmetnom slučaju, Sud napominje da su Ustavni sud i CPT ustanovili da Forenzičko-psihijatrijski odjel ne predstavlja odgovarajuću instituciju za smještaj pacijenata sa duševnim smetnjama i da je to privremeno rješenje koje se pretvorilo u trajno stanje samo zbog nedostatka sredstava (vidjeti tačke 11, 20, 26 i 27. gore u tekstu). Sud ne nalazi razloga za odstupanje od ovih zaključaka.Treba istaći da Sud nije pozvan da u predmetnom slučaju odlučuje da li je Forenzičko-psihijatrijski odjel odovarajuća ustanova za čuvanje pacijenata sa duševnim smetnjama nakon 2009. godine, zato što su predmetni aplikanti otpušteni iz tog odjela 2008. godine.
  6. Pošto je prvi aplikant i dalje bio zatvoren u neodgovarajućoj instituciji još skoro tri godine nakon zaključenja nagodbe u prvom slučaju pred Sudom (vidjeti tačku 10. gore u tekstu), a drugi aplikant je u istoj instituciji bio zatvoren više od 5 godina, došlo je do povrede člana 5. stav 1.

III NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5. STAV 4. KONVENCIJE 

  1. Nadalje, aplikanti su se pozvali na član 5. stav 4. Konvencije, ali se nisu podrobnije bavili ovim aspektom slučaja. Ovaj član glasi:

„4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.“ 

  1. Vlada se izjasnila da nije bilo kršenja člana 5. stav 4. Konvencije bez detaljnijih objašnjenja.
  2. Sud napominje da je ova žalba povezana sa žalbom koja je ranije u tekstu razmatrana i, prema tome, mora isto tako biti proglašena dopustivom.
  3. Imajuću u vidu svoj raniji zaključak po članu 5. stav 1, Sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati da li je u ovom slučaju došlo do povrede člana 5. stav 4. Konvencije (vidjeti Tokić i drugi, gore navedeno, tačka 70).

IV PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Član 41. Konvencije predviđa: 

„Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravičnu naknadu oštećenoj strani“.

A.  Šteta 

  1. Aplikanti su na ime nematerijalne štete tražili po 25.000 eura. Vlada je smatrala da je navedeni iznos previsok.
  2. Sud prihvata da su aplikanti pretrpjeli znatnu bol kao rezultat utvrđenih povreda, što opravdava dosuđivanje nematerijalne štete. Imajući u vidu trajanje nezakonitog lišavanja slobode svakog aplikanta i iznosa dosuđenih u slučaju Tokić i drugi i Halilović (gore navedeni), Sud dosuđuje g. Hadžiću iznos od 15.000 eura i g. Suljiću iznos od 25.000 eura na ime nematerijalne štete, plus svi porezi koji se mogu platiti na ove iznose. 

B.    Troškovi i izdaci 

  1. Sud napominje da je aplikantima odobrena pravna pomoć u iznosu od 1.700 eura u skladu s pravilnikom Suda za pravnu pomoć. Aplikanti nisu tražili dodatnu naknadu za troškove i izdatke.

C.    Zatezne kamate

  1. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna boda.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO: 

  1. Odlučuje da spoji aplikacije; 
  1. Proglašava aplikacije dopustivim; 
  1. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 5. stav 1. Konvencije kod oba aplikanta; 
  1. Utvrđuje da nema potrebe odvojeno ispitivati žalbe aplikanata po članu 5. stav 4. Konvencije; 
  1. Utvrđuje da:
    • tužena država treba da isplati, u roku od tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane konačna u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, iznos od 15.000 eura (petnaesthiljada eura) g. Hadžiću i iznos od 25.000 eura (dvadesetpethiljada eura) g. Suljiću na ime nematerijalne štete, plus svi porezi koji mogu biti zaračunati na ove iznose, koje treba pretvoriti u konvertibilne marke po važećem kursu na dan isplate;
    • po isteku navedena tri mjeseca do isplate, treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja, uz dodatak od tri postotna boda; 
  1. Odbija preostali dio zahtjeva prvog aplikanta za pravičnu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 7. juna 2011. godine, u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.

Fatoş Araci                                         Nicolas Bratza

Zamjenik registrara                             Predsjednik

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF HADŽIĆ AND SULJIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Applications nos. 39446/06 and 33849/08)

JUDGMENT 

STRASBOURG

7 June 2011

FINAL 

07/09/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Hadžić and Suljić v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
Sverre Erik Jebens,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vučinić,
Vincent A. De Gaetano, judges,
and Fatoş Aracı, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 17 May 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in two applications (nos. 39446/06 and 33849/08) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two citizens of Bosnia and Herzegovina, Mr Fikret Hadžić and Mr Nagib Suljić (“the applicants”), on 6 January 2006 and 30 June 2008, respectively.

2. The applicants, who had been granted legal aid, were represented by Mr N. Omerović, a lawyer practising in Lukavac. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Deputy Agent, Ms Z. Ibrahimović.

3. The applicants complained that their detention in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex (“the Psychiatric Annex”) was unlawful under Article 5 § 1 of the Convention. They further relied on Article 5 § 4 of the Convention, but did not develop this aspect of their case.

4. On 17 March 2010 the President of the Fourth Section decided to give notice of the applications to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the applications at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. The facts concerning Mr Hadžić

5. The applicant was born in 1959. He is currently serving a prison sentence in Zenica Prison.

6. On 1 May 2002 the applicant killed three people. He was remanded in custody on the same day.

7. On 23 September 2002 the Tuzla Cantonal Court found the applicant guilty of manslaughter, as well as of possessing a firearm without a licence, and sentenced him to twenty-one years’ imprisonment. In view of the applicant’s diminished responsibility at the time the offences were committed, it imposed a concurrent hospital order, pursuant to Article 63 of the Criminal Code 1998 (obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi).

8. On 21 February 2003 the applicant was placed in the Psychiatric Annex.

9. On 30 April 2003 the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina increased the prison sentence from twenty-one to twenty-four years and upheld the remainder of the first-instance judgment of 23 September 2002.

 10. On 17 March 2004 the applicant lodged his first application with this Court, complaining, among other things, that his detention in the Psychiatric Annex was unlawful. On 11 October 2005 the Court struck it out of its list of cases following a friendly settlement between the parties (see Hadžić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 11123/04, 11 October 2005). The Government undertook as part of that settlement to move all patients held in the Psychiatric Annex (including the applicant) to an adequate facility by 31 December 2005 and to pay ex gratia 9,000 euros (EUR) to the applicant. The applicant, in return, waived any further claims against Bosnia and Herzegovina in respect of the matters giving rise to that application. On 27 February 2006 the Government paid the amount due, but the applicant continued to be detained in the Psychiatric Annex despite the Government’s undertaking mentioned above.

11. On 21 December 2006 the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina found a breach of Article 5 §§ 1 and 4 of the Convention in the applicant’s case. It held, among other things, that the Psychiatric Annex was not an appropriate institution for the detention of mental health patients. It ordered certain general measures, such as the establishment without further delay of an adequate health care institution. Furthermore, it held that those who complained that their detention in the Psychiatric Annex was unlawful did not have an effective remedy at their disposal after 1 August 2003 other than an appeal to the Constitutional Court itself. The applicant was not awarded any compensation.

12. On 20 August 2007 the applicant instituted civil proceedings seeking damages from the State for a breach of the right to liberty and security under the Civil Obligations Act 1978. He referred to the Constitutional Court decision of 21 December 2006 mentioned above. It would appear that the case is pending before the Tuzla Cantonal Court. On 21 August 2007 the applicant instituted similar proceedings against the Federation of Bosnia and Herzegovina. It would appear that the case is pending before the Sarajevo Cantonal Court.

13. Pursuant to a proposal of the Psychiatric Annex, on 31 March 2008 the Tuzla Cantonal Court established, on the basis of a report prepared by the Sarajevo Psychiatric Hospital, that the applicant’s mental condition no longer required his confinement in that Annex. It relied on Article 63 § 2 of the Criminal Code 1998 and Article 480 § 2 of the Code of Criminal Procedure 1998 (although they were no longer in force). The applicant failed to appeal in due time. On 13 August 2008 he was transferred from the Psychiatric Annex to the general section of Zenica Prison pursuant to that decision.

B. The facts concerning Mr Suljić

14. The applicant was born in 1956.

15. On 23 November 2002 the applicant killed his girlfriend. He was remanded in custody on the same day.

16. On 20 January 2003 the Tuzla Cantonal Court found the applicant guilty of manslaughter and sentenced him to eight years’ imprisonment. In view of the applicant’s diminished responsibility at the time of committing the offence, it imposed a concurrent hospital order, pursuant to Article 63 of the Criminal Code 1998 (obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi).

17. On 16 April 2003 the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina upheld the first-instance judgment of 20 January 2003.

18. On 5 May 2003 the applicant was placed in the Psychiatric Annex.

19. At the request of the Psychiatric Annex, on 4 July 2008 the Tuzla Cantonal Court established, on the basis of a report prepared by the Sarajevo Psychiatric Hospital, that the applicant’s mental condition no longer required his confinement in that Annex. It relied on Article 63 § 2 of the Criminal Code 1998 and Article 480 § 2 of the Code of Criminal Procedure 1998 (although they were no longer in force). The applicant did not appeal. On 21 July 2008 he was transferred from the Psychiatric Annex to the general section of Zenica Prison in accordance with that decision.

20. On 28 April 2010 the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina found a breach of Article 5 §§ 1 and 4 of the Convention in the applicant’s case. It held, among other things, that the Psychiatric Annex was not an appropriate institution for the detention of mental health patients. The applicant was awarded compensation of 2,000 convertible marks (BAM, approximately EUR 1,000).

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

21. There are two legal regimes applicable to psychiatric detention.

22. First of all, the relevant civil court can order the compulsory confinement of a mental health patient in a psychiatric hospital if it is satisfied on the evidence of a psychiatrist that this is necessary in order to protect the patient concerned and/or the public from serious harm (see sections 22(1), 29(1) and 31(1) of the Mental Health Act 2001, Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, published in the Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina (“OG FBH”) no. 37/01 of 15 August 2001, amendments published in OG FBH no. 40/02 of 21 August 2002).

23. Secondly, the relevant criminal court can impose a hospital order (obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi) on an offender who, at the time of committing a criminal offence, was suffering from a mental disorder affecting his or her mental responsibility, if it is satisfied on the evidence of a psychiatrist that this is necessary in order to prevent the offender from committing another criminal offence. However, there is an important difference in this regard between the old and new criminal legislation (the latter entered into force on 1 August 2003). While a hospital order can still be imposed on those who have been found guilty although suffering from diminished responsibility (such as the present applicants), it can no longer be imposed against those who have been found not guilty by reason of insanity (see Article 74 § 1 of the Criminal Code 2003, Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine, published in OG FBH no. 36/03 of 29 July 2003, amendments published in OG FBH nos. 37/03 of 31 July 2003, 21/04 of 17 April 2004, 69/04 of 7 December 2004, 18/05 of 23 March 2005 and 42/10 of 21 July 2010). If a hospital order has indeed been imposed on an offender with diminished responsibility, he or she can now apply once a year to have the application of the hospital order discontinued under Article 427 of the Code of Criminal Procedure 2003 (Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, published in OG FBH no. 35/03 of 28 July 2003, amendments published in OG FBH nos. 37/03 of 31 July 2003, 56/03 of 14 November 2003, 78/04 of 31 December 2004, 28/05 of 11 May 2005, 55/06 of 20 September 2006, 27/07 of 18 April 2007, 53/07 of 8 August 2007, 9/09 of 11 February 2009 and 12/10 of 15 March 2010).

24. The law of tort is regulated by the Civil Obligations Act 1978 (Zakon o obligacionim odnosima, published in Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (“OG SFRY”) no. 29/78, amendments published in OG SFRY nos. 39/8545/89 and 57/89, Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina nos. 2/92 of 11 April 1992, 13/93 of 7 June 1993 and 13/94 of 9 June 1994, and OG FBH no. 29/03 of 30 June 2003). The main remedy for a tort is an action for damages, but in some cases permanent injunction can be obtained to prevent repetition of the injury (see sections 157, 199 and 200 of this Act). Section 172 of this Act prescribes, among other things, that a legal person should be liable for the torts committed vis-à-vis a third party by its organs in the course of, or in connection with, the exercise of their functions.

III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

25. The European Convention for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment provides non-judicial preventive machinery for the protection of individuals deprived of their liberty. It is based on a system of visits by the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (“the CPT”). The CPT periodically draws up reports on individual States, which are strictly confidential. Nevertheless, if a State fails to cooperate or refuses to improve the situation in the light of the CPT’s recommendations, the CPT may decide to make a public statement. The State itself may at any time request publication of the CPT’s report, together with its comments.

26. The relevant part of the report on the visit to Bosnia and Herzegovina carried out from 27 April to 9 May 2003 reads as follows:

“84. Zenica Prison Forensic Psychiatric Annexe opened as a temporary accommodation for forensic psychiatric patients in 1996. It is the only closed forensic psychiatric unit on the territory of the Federation. With an official capacity of 64 beds, it is located on the first floor of Pavilion IV; at the time of the visit, it was accommodating 69 patients.

All patients were admitted to the Annexe following a court order for ‘mandatory psychiatric treatment and placement in an institution of a closed type’ and had been diagnosed as suffering from chronic psychosis, acute psychotic episodes, alcohol psychoses, epilepsy or organic psycho-syndromes. Most of them had committed homicides/attempted homicides and would stay in the Annexe for 4 to 5 years (on average).

85. According to the Prison Director, himself a doctor and psychiatrist, the Forensic Psychiatric Annexe is ‘a huge problem which remains unsolved since 1996’. The Director explained that ‘this temporary facility offered conditions which are worse than the conditions for the ordinary prisoners in the other parts of the establishment’, a situation that he described as ‘absurd’. He stated that, ‘on principle, the Forensic Psychiatric Annexe should not be located within a high security prison’.

...

96. The delegation was informed that there was unanimous agreement within the psychiatric and prison system, as well as at a political level, that ‘this group of forensic psychiatric patients required hospital conditions and that the treatment and conditions in the Zenica Prison Forensic Psychiatric Annexe were not acceptable’. The delegation was further informed that the Ministry of Justice of the Federation had allocated 3,000,000 convertible marks in 2002 to allow relocation of the forensic psychiatric annexe and provision of proper facilities. However, this decision was not implemented, as no municipalities within the Federation were ready to accept such a facility on their territory. At the time of the visit, the situation was still unresolved.

97. At the final talks held in Sarajevo in May 2003, the delegation clearly indicated that ‘placing mentally disordered patients in 30-bed, overcrowded dormitories in an essentially custodial environment can no longer be tolerated’ and expressed its support for the initiative taken by the authorities in 2002 to finance the renovation and relocation programme aimed at remedying the situation, and involving the health authorities to a much greater extent. The delegation asked to receive within three months further information on this issue, including realistically achievable objectives to resolve this urgent matter.

98. On 1 October 2003, the authorities provided the following information to the CPT.

After the CPT’s visit, an expert team was set up under the Ministry of Health, which carried out an inspection at Zenica Prison Forensic Psychiatric Annexe. Its findings fully confirm the observations of the CPT’s delegation (overcrowded dormitories and lack of space in general, lack of nursing staff, no adequate treatment for the patients, very poor hygiene and deficient heating, etc.). The expert team came to the conclusion that ‘conditions for patients [were] extremely inhuman and untenable’ and that measures had to be taken urgently to remedy the situation.

In response to this report, the Ministry of Justice and the Ministry of Health of the Federation decided to implement the following urgent measures until a new place is found to relocate the forensic psychiatric institution: improvement of hygiene; reduction of the number of beds in the dormitories; drafting of specific house rules for the Annexe; setting up a register on cases of use of force/restraint; ‘self-defence’ training for staff.

99. The CPT welcomes the efforts made by the authorities to solve, on an urgent basis, some serious deficiencies observed during the visit of its delegation and would like to receive updated information on the progress made in this domain.

However, as the authorities themselves acknowledge, this state of affairs cannot be prolonged further. The Committee therefore recommends that the authorities provide within three months a workable strategy to facilitate the relocation of the Forensic Psychiatric Annexe to a site which could offer the potential to remedy the numerous shortcomings observed by the CPT’s delegation.

...”

27. In preliminary observations on a visit to Bosnia and Herzegovina carried out from 19 to 30 March 2007, the CPT noted that although the Psychiatric Annex was less crowded than during previous visits, the physical conditions had continued to deteriorate and remained wholly unacceptable for a health care institution.

THE LAW

I. JOINDER OF THE APPLICATIONS

28. Given their common factual and legal background, the Court decides that these two applications should be joined pursuant to Rule 42 § 1 of the Rules of Court.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 (1)

29. The applicants complained that their detention was unlawful because the Psychiatric Annex was not an appropriate institution for the detention of mental health patients. They relied on Article 5 § 1 (e) of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(e) the lawful detention of persons ... of unsound mind ...”.

A. ADMISSIBILITY

1. Exhaustion of domestic remedies

30. The Government submitted that the applicants had failed to use all available domestic remedies. In particular, they indicated that the compensation proceedings initiated by the first applicant were still pending and that the second applicant should have used the same remedy. The applicants disagreed.

31. The Court reiterates that the rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 § 1 of the Convention requires applicants first to use the remedies provided by the national legal system, thus dispensing States from answering before the European Court for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. The rule is based on the assumption that the domestic system provides an effective remedy in respect of the alleged breach. The burden of proof is on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that an effective remedy was available in theory and in practice at the relevant time; that is to say, that the remedy was accessible, capable of providing redress in respect of the applicant’s complaints and offered reasonable prospects of success. However, once this burden of proof has been satisfied it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government had in fact been used or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case or that there existed special circumstances absolving him or her from the requirement (see, amongst other authorities, T. v. the United Kingdom [GC], no. 24724/94, § 55, 16 December 1999).

32. The Court notes that the Government did not demonstrate that either at the time when the applicants lodged their applications with the Court (in 2006 and 2008) or thereafter there existed a consolidated, consistent and established practice of the civil courts in respect of compensation claims for unlawful detention under the Civil Obligations Act 1978 (contrast Łatak v. Poland (dec.), no. 52070/08, §§ 80-82, 12 October 2010, and Łominski v. Poland (dec.), no. 33502/09, §§ 71-73, 12 October 2010). Moreover, no decision has so far been given in the compensation proceedings initiated by the first applicant despite the fact that they have already been pending for almost four years. In these circumstances, neither the first application can be considered to be premature nor can the second application be considered to be inadmissible on non-exhaustion grounds. The Government’s objection must therefore be dismissed.

2. Victim status

33. Although the Government did not raise any objection as to the Court’s competence ratione personae, the issue calls for consideration by the Court of its own motion (see Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, § 27, 22 December 2009).

34. The Court reiterates that where national authorities have acknowledged, at least in substance, a breach of the Convention and their decision constitutes appropriate and sufficient redress, the applicant concerned can no longer claim to be a victim within the meaning of Article 34 of the Convention (see Višnjevac v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 2333/04, 24 October 2006). In the present case, it has not been disputed that the Constitutional Court expressly acknowledged the alleged breach of the Convention in respect of both applicants. However, the first applicant was not awarded any compensation, although from the documents submitted to the Court it would appear that he had claimed it (contrast Alibašić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 18478/08, 29 March 2011). The second applicant was awarded EUR 1,000, which is substantially lower than the amount which the Court itself would have awarded in a similar situation (see Tokić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 12455/0414140/0512906/06 and 26028/06, § 73, 8 July 2008).

35. In these circumstances, the Court considers that the applicants were not afforded sufficient redress and can therefore still claim to be victims of the alleged breach within the meaning of Article 34 of the Convention (compare Ciorap v. Moldova (no. 2), no. 7481/06, §§ 22-25, 20 July 2010).

3. Conclusion

36. Since this complaint raises questions of fact and law which are sufficiently serious for its determination to depend on an examination of the merits, and since no other grounds for declaring it inadmissible have been established, the Court declares it admissible. In accordance with the decision to apply Article 29 § 1 of the Convention (see paragraph 4 above), the Court will immediately consider its merits.

B. MERITS

37. The applicants submitted that their detention was unlawful because the Psychiatric Annex was not an appropriate institution for the detention of mental health patients.

38. The Government contested that argument. They maintained that the applicants had received adequate treatment, as a result of which their mental health had sufficiently improved to warrant their transfer to the general section of Zenica Prison. The Government added that the situation had significantly improved since 2009, when the Psychiatric Annex was relocated to one of the renovated facilities in Zenica Prison, which contains seven three-bed dormitories.

39. The Court observes that the present case should be distinguished from Tokić and Others (cited above) and Halilović v. Bosnia and Herzegovina (no. 23968/05, 24 November 2009), because unlike the applicants in those cases (who were found not guilty by reason of insanity and could therefore no longer be held in psychiatric detention after 1 September 2003 unless it had been so decided by the relevant civil court), the present applicants were found guilty (a hospital order was imposed on them, concurrently with a prison sentence, because of their diminished responsibility at the time they committed the offences). Accordingly, their detention in the Psychiatric Annex imposed by a hospital order of the relevant criminal court was lawful under the new criminal legislation. The main issue in the present case is whether the Psychiatric Annex is an appropriate institution for the detention of mental health patients.

40. The general principles in relation to the unlawfulness of detention were restated in Tokić and Others (cited above, §§ 63-65). Notably, there must be some relationship between the ground of permitted deprivation of liberty relied on and the place and conditions of detention. In principle, the “detention” of a person as a mental health patient will only be “lawful” for the purposes of sub-paragraph (e) of paragraph 1 if effected in a hospital, clinic or other appropriate institution (see also Ashingdane v. the United Kingdom, 28 May 1985, § 44, Series A no. 93; Aerts v. Belgium, 30 July 1998, § 46, Reports of Judgments and Decisions 1998-V; and Hutchison Reid v. the United Kingdom, no. 50272/99§ 49, ECHR 2003-IV).

41. Turning to the present casethe Court notes that the Constitutional Court and the CPT have established that the Psychiatric Annex is not an appropriate institution for the detention of mental health patients and that it was an interim solution which has become permanent only because of lack of resources (see paragraphs 11, 20, 26 and 27 above). The Court does not see any reason to depart from these findings.

It should be emphasised that the Court is not called upon to decide in this case whether the Psychiatric Annex has been an appropriate institution for the detention of mental health patients since 2009, because the present applicants were released from that Annex in 2008.

42. Since the first applicant continued to be detained in an inappropriate institution for almost three more years after the settlement of his first case before the Court (see paragraph 10 above), and the second applicant was detained in the same institution for more than five years, there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

43. The applicants further relied on Article 5 § 4 of the Convention, but did not develop this aspect of their case. This Article reads as follows:

“4. Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

44. The Government pleaded that there was no breach of Article 5 § 4 of the Convention without going into any details.

45. The Court notes that this complaint is linked to the one examined above and must therefore likewise be declared admissible.

46. Having regard to its above finding under Article 5 § 1, the Court considers that it is not necessary to examine separately whether, in this case, there has also been a violation of Article 5 § 4 of the Convention (see Tokić and Others, cited above, § 70).

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

47. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

48. The applicants claimed EUR 25,000 each in respect of non-pecuniary damage. The Government considered that amount to be excessive.

49. The Court accepts that the applicants suffered considerable distress as a result of the breach found, which justifies an award in respect of non-pecuniary damage. Having regard to the duration of each applicant’s unlawful detention and the amounts awarded in Tokić and Others and Halilović (cited above), the Court awards Mr Hadžić EUR 15,000 and Mr Suljić EUR 25,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

B. Costs and expenses

50. The Court notes that the applicants were granted legal aid under the Court’s legal aid scheme in the total amount of EUR 1,700. They did not claim any additional costs or expenses.

C. Default interest

51. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

  1. Decides to join the applications;
  2. Declares the applications admissible;
  3. Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention in respect of both applicants;
  4. Holds that there is no need to examine separately the applicants’ complaint under Article 5 § 4 of the Convention;
  5. Holds

(a) that the respondent State is to pay, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 15,000 (fifteen thousand euros) to Mr Hadžić and EUR 25,000 (twenty five thousand euros) to Mr Suljić, plus any tax that may be chargeable, in respect of non‑pecuniary damage, to be converted into convertible marks at the rate applicable on the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period, plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the first applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 7 June 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Fatoş Aracı                                          Nicolas Bratza
Deputy Registrar                                 President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude