Halilović protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
23968/05
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
24.11.2009
Članovi
5
5-1
Kršenje
5
5-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Lišenje slobode
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1-a) Nadležan sud
Tematske ključne reči
lečenje
lišenje slobode
zakonitost pritvora / lišenja slobode
VS deskriptori
1.5.2 Zakonitost lišenja slobode
1.5.2.14 Pravo na osporavanje zakonitosti lišenja slobode
1.5.5 Lišenje slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara, uživalaca droga ili skitnica
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke rođen je 1968. godine.

On je pokušao da ubije osobu O. A. 11. oktobra 2004. godine umišljajući da ga progoni. Kantonalni sud u Zenici oslobodio ga je krivice 29. marta 2005. godine zbog neuračunljivosti (paranoidna šizofrenija) i naložio privremeni smeštaj u Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici, do donošenja odluke Centra za socijalni rad u Tešnju. Centar za socijalni rad u Tešnju odlučio je da podnosilac predstavke ostane na neodređeno vreme u Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici. Podnosilac predstavke se žalio na ovu odluku Kantonalnom ministarstvu, a zatim je podneo i dve apelacije Ustavnom sudu BiH, koji je prvu odbacio kao neblagovremenu 21. decembra 2006. godine, a druga je odbačena zbog nedostatka dokaza i propusta podnosioca da dostavi primerak presude. Podnosilac je bio na lečenju u gradskoj bolnici od 17. aprila do 22. maja 2009. godine, a nakon toga je pušten na kućno lečenje. U skladu sa odlukom donetom u upravnom postupku 16. juna 2005. godine, podnosilac se mora redovno javljati zatvorskim vlastima.

Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je proglasio pritužbu koja se odnosi da nezakonito držanje podnosioca predstvke u pritvoru dopuštenom, a preostali deo predstavke nedopuštenim. Utvrđeno je da postoji povreda člana 5. stav 1. Konvencije. Presuđeno je da tužena država treba da u roku od 3 meseca podnosiocu predstavke isplati određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete, kao i sve poreze koji mogu biti zaračunati na taj iznos, a nakon navedena tri meseca, plaćaće običnu kamatu na taj iznos, do izmirenja. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

PREDMET HALILOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 23968/05)

 PRESUDA

STRASBOURG

24.novembra 2009. godine

  Ova presuda postat će konačna pod uslovima propisanim u članu 44. stav 2. Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Halilović protiv Bosne i Hercegovine,Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Nicolas Bratza, predsjednik 
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Ján Šikuta,
Päivi Hirvelä,
Mihai Poalelungi, sudije
i Fatoş Aracı, registrar Odjela

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 3. novembra 2009. godine, donijelo je sljedeću presudu:

 PROCEDURA

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je zahtjevom (br. 23968/05) protiv Bosne i Hercegovine, koji je juna 2005. Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, g.Mirsad Halilović (aplikant), u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija).
  2. Aplikanta, kome je odobrena pravna pomoć, zastupala je gđa M.Grizović, advokat iz Zenice. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupala je njena zastupnica, gđa M. Mijić.
  3. Dana 9.decembra 2008. Sud je odlučio da Vladu obavijesti o pritužbama koje se odnose na zatvorske uslove i zakonitost držanja aplikanta u pritvoru, a ostatak aplikacije je proglasio nedopuštenim. Sud je takođe odlučio da istovremeno raspravlja o meritumu i dopuštenosti ovih pritužbi (član 29. stav 3.), a da prednost ima aplikacija u skladu sa pravilom 41. Pravila Suda.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA 

  1. Aplikant je rođen 1968. godine.
  2. Dana 11. oktobra 2004. aplikant je pokušao da ubije osobu O.A. umišljajući da ga progoni.
  3. Dana 29. marta 2005. Kantonalni sud u Zenici oslobodio je aplikanta krivice zbog neuračunljivosti (paranoidna šizofrenija), i slučaj uputio Centru za socijalni rad u Tešnju. Presuda je postala pravosnažna dana 12. maja 2005.godine
  4. Dana 17. maja 2005. Kantonalni sud u Zenici naložio je privremeni smještaj aplikanta u Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici do donošenja odluke Centra za socijalni rad u Tešnju.
  5. Dana 16. juna 2005. Centar za socijalni rad u Tešnju odlučio je da aplikant, u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba sa mentalnim poremećajem, ostane na neodređeno vrijeme na Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zeničkog zatvora. Aplikant se žalio kantonalnom Ministarstvu iz oblasti saocijalne politike u Zenici u skladu sa instrukcijama Centra za socijalni rad. Aplikant se žalio Kantonalnom Ministarstvu za socijalna pitanja u Zenici u skladu sa instrukcijama Centra za socijalni rad. Dana 31. oktobra 2005. predmet je prebačen Ministarstvu rada i socijalne politike Federacije Bosne i Hercegovine, a 23. novembra 2005. Ministarstvu pravde Federacije Bosne i Hercegovine, gdje se još uvijek nalazi.
  6. Aplikant je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine podnio dvije aplikacije. Prva aplikacija je odbačena dana 21. decembra 2006. kao neblagovremena (uložena nakon proteka roka od 60 dana od pravomoćnosti presude od 29. marta 2005.). Druga aplikacija je odbačena dana 14. jula 2008. zbog nedostatka dokaza i propusta aplikanta da dostavi primjerak presude od 29. marta 2005.
  7. Dana 12. maja 2009. Forenzičko-psihijatrijski odjel je premješten u jedan od renoviranih objekata zatvora u Zenici koji ima sedam trokrevetnih soba. Iako je aplikant bio na liječenju u gradskoj bolnici u periodu od 17. aprila do 22. maja 2009. nakon čega je pušten na kućno liječenje, odluka koja je donesena u upravnom postupku od 16. juna 2005. i dalje je na snazi i aplikant se mora redovno javljati zatvorskim vlastima.

II RELEVANTNO MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA 

  1. Evropska Konvencija o sprečavanju mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja predviđa vansudske preventivne mehanizme radi zaštite osoba lišenih slobode. Oni se baziraju na sistemu posjeta koje vrši Evropska Komisija za sprečavanje mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT). CPT sastavlja povjerljive periodične izvještaje o stanju u pojedinim zemljama. Međutim, ako neka država ne sarađuje ili odbija da popravi stanje u skladu sa preporukama CPT-a, CPT može donijeti odluku da s tim izađe u javnost. Država sama može, u svako doba, tražiti objavljivanje CPT izvještaja zajedno sa komentarima.
  2. Relevantni dio izvještaja CPT-a o posjeti Bosni i Hercegovini obavljenoj u periodu od 27. aprila do 9. maja 2003. glasi: 

„70. ...Kao prioritet, CPT preporučuje da se ulože ozbiljni napori da se smanji broj zatvorenika u zatvorima; cilj je da se osigura minimalno 4m² prostora po jednom licu. Nadalje, sve ćelije manje od 6m² ne treba koristiti za smještaj zatvorenika. 

...

84. Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici je otvoren kao privremeni smještaj za pacijente sudske psihijatrije 1996. godine. To je jedini zatvoreni forenzičko-psihijatrijski odjel na teritoriji Federacije [Bosne i Hercegovine]. Zvanično kapaciteta 64 kreveta, ona je locirana na prvom spratu paviljona IV; u vrijeme posjete u njoj je bilo smješteno 69 pacijenata.

...

85. Po riječima direktora zatvora, koji je sam ljekar i psihijatar, Forenzičko-psihijatrijski odjel predstavlja „veliki problem koji je neriješen od 1996“. On je objasnio da „ovo privremeno odjeljenje ima gore uslove od uslova za obične zatvorenike u ostalim dijelovima ustanove“, što je on opisao kao „apsurdno“. On je naveo da, „u principu, Forenzičko- psihijatrijski odjel ne treba da bude smješten u sklopu zatvora visokog stepena bezbjednosti“.

...

87. Što se tiče materijalnih uslova, 69 pacijenata u odjelu u vrijeme posjete je bilo smješteno u dvije velike sobe (svaka oko 110 m2; sa 35 i 31 krevetom, uključujući i krevete na sprat) i jednoj manjoj sobi (19m2; 6 kreveta, od kojih 2 na sprat), u kojima su smješteni „privilegovani pacijenti“. Iz gornjeg je jasno da je životni prostor po pacijentu bio krajnje nedovoljan u vrijeme posjete, a nekoliko pacijenata je stalno tražilo od osoblja da ih smjeste u samicu/izolaciju (8m2), da bi imali malo ličnog prostora. Osim pitanja prenatrpanosti, CPT mora naglasiti da spavaonice velikog kapaciteta ne zadovoljavaju zdravstvene potrebe pacijenata. Obezbjeđivanje smještaja u manjim grupama ključni je faktor u očuvanju/vraćanju dostojanstva pacijenta, a takođe predstavlja ključni element svakog programa za psihološku i socijalnu rehabilitaciju pacijenata.

88. Posteljina, pristup prirodnom svjetlu i sistem provjetravanja generalno su zadovoljavajući. Trpezarija je relativno velika i koristi se i kao TV sala/dnevni boravak. Ipak, opšti nivo higijene i održavanja odjela je nizak. Sanitarni čvor (samo jedan tuš, dva toaleta na spratu i jedan dugački umivaonik) je prilično prljav i nehigijenski. Nadalje, delegacija je informisana od strane pacijenata i osoblja da je u zimskom periodu grijanje slabo i nedovoljno. 

I na kraju zaključak je da materijalni uslovi u kojima pacijenti borave ne zadovoljavaju bolničke standarde, posebno po pitanju higijene. Osim toga, sama priroda objekta odjela ne ostavlja prostor za grupisanje pacijenata sa sličnim problemima/snagama (npr. dio za teška stanja pacijenata, rehabilitaciju itd.) ili organizovanje radnih aktivnosti, što je, po mišljenju delegacije, stanje koje štetno djeluje na tretman pacijenata, kako zajednički zaključuju i psihijatar na povremenom angažmanu i direktor zatvora.

89. U vrijeme posjete, osoblje odjeljenja je sačinjavao jedan psihijatar na povremenom angažmanu (tri jutra, 3-4 sata sedmično), jedna glavna sestra i četiri sestre (u smjenama po 12 sati), jedan profesionalni terapeut (u nedostatku prostora za radnu terapiju, „terapeut“ pomaže sestrama u jutarnjoj smjeni). Glavna sestra, još jedna sestra i terapeut za radnu terapiju i zatvorski čuvar bili su prisutni u odjelu tokom jutarnje smjene radnim danima, a jedna sestra i zatvorski čuvar noću i preko vikenda (noću i za vrijeme vikenda, medicinska sestra je zadužena i za ambulantu). Delegacija je dalje informisana da su mjesta za jednog psihijatra, psihologa i socijalnog radnika s punim radnim vremenom nepopunjena.

 Po mišljenju CPT, takav broj osoblja je potpuno neadekvatan za obezbjeđivanje odgovarajućeg kvaliteta njege za nekih 70 hroničnih prihijatrijskih bolesnika, od koji su neki stalno uznemireni ili im je potrebna stalna njega medicinskih sestara (gerijatrijski i bolesnici sa inkontinencijom). Pored toga, zbog nedovoljnog broja medicinskih sestara, što je uočeno tokom posjete, ova ranjiva kategorija pacijenata je još nesposobnija da sama sebe zaštiti, posebno u trenucima nasilja među pacijentima.

90. Jedan ograničen broj pacijenata ima pristup nekoj vrsti organizovanih aktivnosti; oni redovno posjećuju zatvorske objekte za obuku (napr. za informacione tehnologije) i prate kurseve stranih jezika. Za razliku od njih, velika većina pacijenata provodi dane ne radeći ništa, osim poslova čišćenja, gledanja TV programa, igranja šaha ili čitanja. Nešto pozitivniji utisak ostavlja to što bolesnici mogu koristiti zidom ograđen vrt/površinu za šetnju uređenu sjedalima i klupama (iako bez zaklona u slučaju loših vremenskih prilika). Bolesnici kojima njihovo zdravstveno stanje to dozvoljava mogu provoditi dva sata dnevno u aktivnostima na otvorenom prostoru, uz dodatni sat vremena na glavnoj zatvorskoj rekreativoj površini „tvrde podloge“.

91. Liječenje je ograničeno na farmakoterapiju. Uglavnom se kao terapija koristi Haloperidol i Fludenazin. Klozapin je takođe dostupan; u tom kontekstu, delegacija je primijetila da nema rutinske kontrole krvi pacijenta koji uzimaju klozapin. Ova mjera treba da je garantovana kako bi se osiguralo fizičko zdravlje bolesnika. Što se tiče terapije elektrošokovima, delegacija je informisana da ona nije u upotrebi već duže vrijeme.

Medicinski kartoni se vode za svakog pacijenta i povjerljivost je zagarantovana. Ipak, vidljivo je da u odjelu ne postoje planovi za individualne tretmane koje bi vodili višedisciplinarni timovi stručnjaka.

...

94. Prostorije koje pacijenti imaju za kontakte sa spoljnim svijetom su veoma dobre. Skoro svi zatvorenici primaju posjete u određenoj prostoriji, a dostupan je i telefon. Delegacija je primijetila da su nenadgledane posjete (uključujući i sa supružnicima) takođe dozvoljene.

...

96. Delegacija je informisana da je u sklopu psihijatrijskog i zatvorskog sistema, kao i na političkom nivou, jednoglasno postignuta saglasnost da su „ovoj grupi pacijenata potrebni bolnički uslovi liječenja i da su tretman i uslovi u Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici neprihvatljivi“. Delegacija je dalje obaviještena da je Ministarstvo pravde Federacije dodijelilo 3.000.000 KM u 2002. godini za izmještanje Forenzičko-psihijatrijskog odjela i obezbjeđivanje odgovarajućih objekata. Ipak, odluka još uvijek nije sprovedena, jer nijedna opština u Federaciji nije spremna da prihvati takvu ustanovu na svojoj teritoriji. U vrijeme posjete, još uvijek nije bilo pronađeno rješenje za ovaj problem.

97. Na završnim razgovorima održanim u maju 2003. godine u Sarajevu, delegacija je jasno naznačila da se „smještaj bolesnika sa mentalnim poremećajem u prenatrpane sobe sa 30 kreveta, u jednoj, u osnovi, starateljskoj sredini, više ne može tolerisati“ i dala svoju podršku inicijativi koju se pokrenule vlasti u 2002. godini u vezi sa finansiranjem programa renoviranja i izmještanja odjeljenja u cilju poboljšanja stanja i uključivanja nadležnih zdravstvenih institucija u mnogo širem obimu. Delegacija je zatražila da joj se u roku od tri mjeseca pošalje izvještaj po ovom pitanju, uključujući i realno postavljene ciljeve kojima bi se riješio ovaj gorući problem.

98. Dana 1. oktobra 2003. vlasti su obavijestile CPT o slijedećem. 

Nakon posjete CPT-a, pri Ministarstvu zdravlja osnovan je stručni tim, koji je izvršio inspekciju Forenzičko-psihijatrijskog odjela zatvora u Zenici. Njihovi nalazi u potpunosti potvrđuju zapažanja delegacije CPT-a (prenatrpane spavaonice i opšti nedostatak prostora, nedostatak medicinskih sestara, nedostatak adekvatnog tretmana za pacijente, veoma loši higijenski uslovi i loše grijanje, itd). Stručni tim je donio zaključak da su „uslovi u kojima borave pacijenti [bili] izuzetno nehumani i neodrživi“, i da treba poduzeti hitne mjere da se situacija popravi.

U odgovoru na ovaj izvještaj, Ministarstvo pravde i Ministarstvo zdravlja Federacije su odlučili da sprovedu slijedeće hitne mjere dok se ne nađe novo mjesto gdje će se smjestiti Odjeljenje forenzike: poboljšanje higijenskih uslova, smanjenje broja kreveta u spavaonicama, donošenje posebnog kućnog reda u odjeljenju, uvođenje knjige za evidentiranje slučajeva korištenja sile/ograničavanja; obučavanje osoblja za „samoodbranu“.

99. CPT pozdravlja napore vlasti da riješe pod hitno neke ozbiljne nedostatke primijećene tokom posjete delegacije i želi da dobije nove informacije o napretku postignutom po tom pitanju.

Ipak, kao što vlasti same priznaju, ovakvo stanje se ne može dalje održavati. Komitet, stoga, preporučuje da vlasti u roku od tri mjeseca donesu funkcionalnu strategiju da se olakša premještanje Forenzičko-psihijatrijskog odjela na mjesto koje bi omogućilo rješavanje brojnih nedostataka koje je primijetila delegacija CPT-a.

100. Dok se ovo ne realizuje, pored već navedenih mjera (vidjeti tačku 98.), CPT preporučuje da vlasti preduzmu slijedeće hitne korake:

- da se popune tri upražnjena mjesta (psihijatar, psiholog i socijalni radnik s punim radnim vremenom),
- da se značajno ojača tim medicinskih sestara odgovarajuće obučenim osobljem,
- da se što veći broj pacijenata angažuje u radnim aktivnostima,
- da se izradi plan individualnog tretmana za svakog pacijenta, na osnovu višedisciplinarnog pristupa,
- da se uvede redovna kontrola krvi kod pacijenata koji koriste klozapin, u cilju garantovanja fizičke sigurnosti,
- da se izrade pisani propisi za korištenje izolacije/mjera ograničavanja u skladu s kriterijima postavljenih od strane CPT-a (CPT/Inf (98) 12, tačka 47-50).

Što se tiče materijalnih uslova, CPT preporučuje da se u odjeljenju osposobi adekvatno grijanje, kao i da se dodatni tuševi stave na raspolaganje pacijentima. Aktivnosti na otvorenom takođe treba da obezbijede, koliko god je to moguće, zaklon od lošeg vremena.“

...

  1. U svojim komentarima u vezi sa posjetom Bosni i Hercegovini obavljenoj u periodu od 19. do 30. marta 2007., CPT je naglasio da, iako, Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici nije pretrpan kao što je bio prilikom ranijih posjeta, materijalni uslovi su se pogoršali i ostali u potpunosti neprihvatljivi za jednu zdravstvenu ustanovu.

III RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA 

  1. Relevantno domaće pravo i praksa su opisani u Tokić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06, tačka 49-53, od 8. jula 2008. Član 410. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine iz 2003.1 je naknadno izmijenjen. On sada predviđa da, kada je počinilac krivičnog djela oslobođen zbog neuračunljivosti, nadležni krivični sud može narediti obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi na period koji nije duži od šest mjeseci i uputiti predmet direktno nadležnom građanskom sudu. Takvi predmeti su se ranije slali Centrima za socijalni rad koji ih, međutim, nisu slali građanskim sudovima, nego sami donosili odluke o upućivanju počinioca u psihijatrijsku ustanovu (ovo se zaista desilo u predmetnom slučaju).

 

PRAVO 

I NAVODNA POVREDA ČLANA 3. KONVENCIJE 

  1. Aplikant se, općenito, žalio da su zatvorski uslovi u Forenzičko- psihijatrijskom odjelu zeničkog zatvora prije preseljenja tog odjela u renoviranu zgradu 12. maja 2009., predstavljali kršenje člana 3. Konvencije, koja glasi:

„Niko ne može biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“.

  1. Vlada je materijalne uslove opisala na sljedeći način: prije izmještanja u renoviranu zgradu Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici sastojao se od dvije velike spavaonice (svaka po 110 m2), jedne manje sobe (19m2), relativno prostrane trpezarije (korištena kao dnevni boravak sa televizorom) i sanitarnog čvora (tri toaleta i jedan tuš); u januaru 2009. u odjelu je boravilo ukupno 24 pacijenta, a aplikant je dijelio sobu sa jedanaest drugih pacijenata; pacijenti su svaki dan imali po dva sata boravka na otvorenom plus dodatna četiri sata rekreacije na terenima; bile su dozvoljene posjete i povremeni odlasci kući. Vlada je predočila da je aplikant imao adekvatan psihijatrijski tretman od strane dva honorarna psihijatra (koja su tri puta sedmično dolazila). Tretman se bazirao na pojedinačno napravljenom planu. Vlada se pozvala na stručni izvještaj od februara 2008., koji je ukazivao na poboljšanje psihičkog stanja aplikanta. Vlada je na kraju podvukla da su se rutinske pretrage krvi pacijenata koji uzimaju klozapin radile u gradskoj bolnici kao što je tražila CPT.
  2. U vezi sa opštim načelima koja se odnose na zatvorske uslove vidjeti Rodić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, br. 22893/05, tačka 67, 27. maj 2008.
  3. Pred Sudom nije osporavano da je Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici bio pretrpan kada ga je CPT posjetila 2003. godine. Međutim, iz dokumentacije je vidljivo da se broj pacijenata postepeno smanjivao sa 69 pacijenata (u maju 2003.) na 24 pacijenta (u januaru 2009.), kao i da je aplikant imao više od 4m2 privatnog prostora (minimum koji je postavila CPT u članu 70. svog izvještaja nakon posjete Bosni i Hercegovini) tokom cijelog perioda koji je rezmatran. Pored toga, aplikant je svakog dana provodio dovoljno vremena na otvorenom i nema naznaka bilo kakvih nedostataka u pogledu mogućnosti pristupa ambulanti (i noću), dnevnom svjetlu, ventilaciji ili umjetnom osvjetljenju. CPT je, istina, zapazio neke manjkavosti tokom svoje posjete 2003. godine u pogledu sistema grijanja i dao neka generalna zapažanja u vezi sa održavanjem i higijenom u odjelu, ali Vlada se odmah složila da to treba poboljšati. Kako nema suprotnih dokaza, Sud ne vidi razloga da sumnja da je tako zaista i urađeno do vremena kada je aplikant stigao na odjel.

Što se tiče liječenja koje je omogućeno aplikantu, Sud podsjeća da nepružanje adekvatnog liječenja može predstavljati povredu člana 3. (vidjeti Dybeku protiv Albanije, br. 41153/06, tačka 41, od 18. decembra 2007.). Nadalje, osjećaj inferiornosti i bespomoćnosti koji su tipični za osobe sa mentalnim poremećajem traži posebnu obazrivost kod razmatranja da li se poštuje Konvencija (ibid., član 47.). Ipak, za razliku od slučaja Dybeku gdje je aplikant tretiran kao i ostali pacijenti, bez obzira na činjenicu što je bolovao od hronične paranoidne šizofrenije i što je zajedno sa potpuno neodgovarajućim materijalnim uslovima očigledno dovelo do pogoršanja njegovog zdravlja i integriteta, aplikant je u predmetnom slučaju, dijelio jednu od soba u Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zatvora Zenica sa ostalim psihijatrijskim pacijentima i omogućeno mu je redovno psihijatrijsko liječenje. Štaviše, iako su opšti uslovi u ovom odjelu bili nezadovoljavajući u smislu bolničkih standarda (kao što je naveo CPT), psihičko stanje aplikanta se popravilo tokom njegovog boravka u ovom odjelu, što se može vidjeti iz zadnjeg stručnog izvještaja kojeg je Vlada dostavila.

U ovakvim okolnostima aplikant ne može tvrditi da je njegov tretman bio nehuman ili ponižavajući u smislu člana 3. (vidjeti Aerts protiv Belgije, 30. juli 1998, tačka 66, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-V).

Prema tome, ova žalba je očigledno neosnovana u smislu značenja člana 35. stav 3. Konvencije i odbacuje se u skladu sa članom 35. stav 4. 

II NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5. STAV 1. KONVENCIJE 

  1. Aplikant se, nadalje, žalio da je njegovo lišavanje slobode na osnovu odluke donesene u upravnom postupku nezakonito. On se pozvao na član 5. stav 1. (e) Konvencije, čiji relevantni dio glasi:

„1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

...

(e) zakonitog lišenja slobode ... osoba sa mentalnim poremećajem ...“

A.  Dopuštenost 

  1. Vlada je tvrdila, a aplikant se nije s tim složio, da ovaj dio aplikacije treba odbaciti zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova. Prije svega, pošto po njegovoj žalbi na upravnu odluku od 16. juna 2005. još nije bila donesena odluka (vidi tačku 8. gore u tekstu), aplikant je trebao uložiti prigovor zbog „ćutanja administracije“. Drugo, aplikant se nije na pravi način žalio Ustavnom sudu (vidjeti tačku 9. gore u tekstu).
  2. Za opšta načela u vezi sa iscrpljivanjem domaćih pravnih lijekova vidjeti Tokić i drugi, gore citirano, tačka 59.
  3. Što se tiče prvog pravnog lijeka na koji je ukazala Vlada, Sud napominje da je dana 21. decembra 2006. Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da lica koja su se žalila zbog nezakonitosti smještaja na Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zeničkog zatvora nisu od 1. avgusta 2003. imala na raspolaganju efikasan pravni lijek osim žalbe Ustavnom sudu (vidjeti odluku AP 2271/05, tačka 54). Sud ne vidi razloga za odstupanje od odluke koju je donio Ustavni sud. Kako se procjena da li su domaći pravni lijekovi bili iscrpljeni normalno vrši u odnosu na datum podnošenja aplikacije Sudu (vidjeti Pralica protiv Bosne i Hercegovine 38945/05, tačka 13., od 27. januara 2009.), a to je, u predmetnom slučaju 23. juni 2005., aplikant nije morao da ulaže žalbu protiv „ćutanja administracije“.

Što se tiče drugog pravnog lijeka, naznačeno je da je Ustavni sud u gore pomenutoj odluci naložio neke generalne mjere koje još uvijek nisu implementirane: iako je Zakon o krivičnom postupku u novije vrijeme izmijenjen (vidjeti tačku 14. gore u tekstu), lica koja su smještena u Forenzičko-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici još uvijek moraju čekati na premještaj u zdravstvenu ustanovu. Imajući u vidu posebno ranjiv položaj u kome se aplikant nalazi (zatvorenik sa mentalnim poremećajem), Sud smatra da se ne može prihvatiti primjedba Vlade (vidjeti takođe Tokić i drugi, citirano gore u tekstu, tačka 59.).

  1. Pošto ova žalba povlači pitanja činjenične i pravne prirode koja su dovoljno ozbiljna da odluka o njima zavisi od ispitivanja merituma i pošto nema drugih osnova da se proglase neodopustivim, Sud ovaj dio aplikacije proglašava dopuštenim. U skladu sa odlukom da se primijeni član 29. stav 3. Konvencije (vidjeti tačku 3. gore), Sud će odmah razmotriti meritum slučaja.

 B.   Meritum 

  1. Predmetni slučaj je gotovo isti kao i slučaj Tokić i drugi, u kojem je Sud našao povredu člana 5. stav 1. Konvencije. Vlada nije pružila nikakve argumente koji bi Sudu omogućili da napravi razliku između ova dva slučaja. Pošto se aplikant nalazi na psihijatrijskom odjelu zatvora od 16. juna 2005. u skladu sa upravnom odlukom, umjesto odlukom nadležnog građanskog suda, Sud smatra aplikantov pritvor nezakonitim, s obzirom da se nadležni organi nisu pridržavali osnovnih proceduralnih uslova (vidjeti Tokić i drugi, gore citirano, tačke 66-67).

Prema tome, postoji povreda člana 5. stav 1. Konvencije.

 

III PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Član 41. Konvencije predviđa: 

„Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili njenih Protokola, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“

A.    Šteta 

  1. Aplikant je tražio iznos od 249.550 eura na ime nematerijalne štete. Vlada je ovaj iznos smatrala previsokim.
  2. Očigledno je da je aplikant pretrpio znatnu bol zbog utvrđenog kršenja. Imajući u vidu iznose dosuđene u Tokić i drugi, kao i dužinu trajanja aplikantovog nezakonitog pritvora (više od četiri godine), Sud dosuđuje iznos od 22.500 eura po ovom osnovu, plus svi porezi koji se mogu zaračunati na ovaj iznos.

B.    Troškovi i izdaci 

  1. Sud konstatuje da je aplikant dobio iznos od 850 eura na ime pravne pomoći u skladu sa pravilima Suda. Aplikant nije tražio naknadu za dodatne troškove i izdatke.

C.    Zatezne kamate 

  1. Sud smatra prikladnim da se zatezne kamate računaju na bazi najniže kreditne stope kod Evropske centralne banke na koju se dodaje 3% (tri posto).

 

IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  

  1. Proglašava pritužbu koja se odnosi na nezakonito držanje aplikanta u pritvoru dopuštenom, a preostali dio aplikacije nedopuštenim; 
  1. Presuđuje da postoji kršenje člana 5. stav 1. Konvencije; 
  1. Presuđuje 

(a) da tužena država treba, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konačna, u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, da aplikantu isplati iznos od 22.500 eura (dvadesetdvijehiljadepetstotina eura) na ime nematerijalne štete, pretvoreno u konvertibilne marke po kursu koji važi na dan isplate, plus svi porezi koji mogu biti određeni na taj iznos;

(b) da će se nakon isteka perioda od tri mjeseca, sve do isplate, plaćati obična kamata na navedeni iznos po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke za period neizmirenja, uvećana za 3%;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva aplikanta za pravičnu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i objavljeno u pismenom obliku dana 24. novembra 2009, u skladu s pravilom 77. stav 2. i 3. Pravila Suda.

Fatoş Aracı                                                                  Nicolas BRATZA

Zamjenik Registrara                                                        Predsjednik

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF HALILOVIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 23968/05)

JUDGMENT

STRASBOURG  

24 November 2009  

FINAL

01/03/2010

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Halilović v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Ján Šikuta,
Päivi Hirvelä,
Mihai Poalelungi, judges,
and Fatoş Aracı, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 3 November 2009,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 23968/05) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a citizen of Bosnia and Herzegovina, Mr Mirsad Halilović (“the applicant”), on 23 June 2005.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Ms M. Grizović, a lawyer practising in Zenica. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Agent, Ms M. Mijić.

3. On 9 December 2008 the Court decided to communicate to the Government the complaints about the conditions and lawfulness of the applicant's detention, and declared the remainder of the application inadmissible. It also decided to examine the merits of these complaints at the same time as their admissibility (Article 29 § 3) and to give priority to the application in accordance with Rule 41 of the Rules of Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1968.

5. On 11 October 2004 he attempted to kill O.A. under the delusion that he was persecuting him.

6. On 29 March 2005 the Zenica Cantonal Court found the applicant not guilty by reason of insanity (paranoid schizophrenia) and referred the case to the Social Work Centre in Tešanj. The judgment took effect on 12 May 2005.

7. On 17 May 2005 the Zenica Cantonal Court provisionally placed the applicant in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex, pending a decision of the Social Work Centre in Tešanj.

8. On 16 June 2005 the Social Work Centre in Tešanj decided that the applicant should remain indefinitely in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex under the Mental Health Act. The applicant appealed to the Cantonal Ministry for Social Affairs in Zenica pursuant to the instructions of the Social Work Centre. On 31 October 2005 the file was transferred to the Ministry of Social Affairs of the Federation of Bosnia and Herzegovina and on 23 November 2005 to the Ministry of Justice of the Federation of Bosnia and Herzegovina, where it remains.

9. The applicant lodged two applications with the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina. The first application was dismissed on 21 December 2006 as having been lodged out of time (more than 60 days after the effective date of the judgment of 29 March 2005) and the second one was dismissed on 14 July 2008 because of the applicant's failure to substantiate his case and provide a copy of the judgment of 29 March 2005.

10. On 12 May 2009 the Forensic Psychiatric Annex was relocated to one of the renovated facilities in Zenica Prison which contains seven dormitories of three beds. While the applicant was treated in a civil hospital from 17 April until 22 May 2009 and has been on home leave since then, the administrative decision of 16 June 2005 remains in effect and the applicant therefore has to report regularly to the prison authorities.

II. RELEVANT INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

11. The European Convention for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment provides non-judicial preventive machinery for the protection of persons deprived of their liberty. It is based on a system of visits by the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (CPT). The CPT periodically draws up reports on individual States, which are strictly confidential. Nevertheless, if a State fails to cooperate or refuses to improve the situation in the light of the CPT's recommendations, the CPT may decide to make a public statement. The State itself may at any time request publication of the CPT's report, together with its comments.

12. The relevant part of the CPT's report on the visit to Bosnia and Herzegovina carried out from 27 April to 9 May 2003 reads as follows:

“70. ... As a priority, the CPT recommends that serious efforts be made to reduce occupancy levels in prisons; the aim should be to provide a minimum of 4 m² of space per person. Further, any cells measuring less then 6 m² should be taken out of service as prisoner accommodation.

...

84. Zenica Prison Forensic Psychiatric Annexe opened as a temporary accommodation for forensic psychiatric patients in 1996. It is the only closed forensic psychiatric unit on the territory of the Federation [of Bosnia and Herzegovina]. With an official capacity of 64 beds, it is located on the first floor of Pavilion IV; at the time of the visit, it was accommodating 69 patients.

...

85. According to the Prison Director, himself a doctor and psychiatrist, the Forensic Psychiatric Annexe is 'a huge problem which remains unsolved since 1996'. The Director explained that 'this temporary facility offered conditions which are worse than the conditions for the ordinary prisoners in the other parts of the establishment', a situation that he described as 'absurd'. He stated that, 'on principle, the Forensic Psychiatric Annexe should not be located within a high security prison'.

...

87. With regard to material conditions, the 69 patients held in the Annexe at the time of the visit were accommodated in two large rooms (some 110 m² each, respectively with 35 and 31 beds, including bunk beds) and one small room (19 m²; 6 beds, 2 of them bunk), the latter holding 'privileged' patients. It is clear from the above that living space per patient was grossly insufficient at the time of the visit and several patients routinely asked the staff to be transferred into the isolation/seclusion room (8 m²) to gain some private space. Over and above the issue of overcrowding, the CPT must stress that large capacity dormitories are not conducive to the health needs of patients. Provision of accommodation structures based on small groups is a crucial factor in preserving/restoring patients' dignity, and also a key element of any policy for the psychological and social rehabilitation of patients.

88. Bedding, access to natural light and ventilation were globally satisfactory. There was also a relatively large dining area, used as a television/day room. However, the general level of maintenance and hygiene in the Annexe was poor. The patient's bathroom area (only one shower, two floor toilets and one long basin) was particularly filthy and unhygienic. Further, the delegation was informed, both by patients and staff, that the heating system in winter was deficient.

To sum up, the material conditions within which the patients were held did not meet hospital standards, in particular as regards hygiene. In addition, the very nature of the facilities in the Annexe left no scope for grouping patients with similar problems/strengths (e.g. acute ward, rehabilitation, etc.) or organising occupational activities, a situation the delegation found detrimental to the patients' treatment, a conclusion fully shared by both the visiting psychiatrist and the Prison Director.

89. At the time of the visit, staff at the Annexe consisted of one visiting psychiatrist (three mornings - 3 to 4 hours - a week), one head nurse and four nurses (the latter on 12 hour shifts), as well as one occupational therapist (in the absence of appropriate facilities for occupational therapy activities, the 'occupational therapist' assisted the nurses on the morning shift). The head nurse, another nurse, the occupational therapist and a prison officer were present in the Annexe during the morning shift on weekdays, and a nurse and a prison officer at night and weekends (at night and during weekends, the nurse was also responsible for covering the prison medical unit). The delegation was further informed that posts for one full-time psychiatrist, one psychologist and one social worker were vacant.

In the CPT's opinion, such staffing levels are totally inadequate to provide an appropriate quality of care to some 70 chronic psychiatric patients, some of whom were disturbed or requiring constant nursing care (geriatric patients/incontinent patients). In addition, nursing staff cover as low as that observed during the visit rendered vulnerable patients even less able to protect themselves, in particular against episodes of inter-patient violence.

90. A very limited number of patients had access to some organised activity; they regularly visited the Prison's training facility (e.g. Information Technology) and followed language courses. In contrast, the vast majority of patients spent their day in total idleness, with no activities apart from cleaning duties, watching television, playing chess or reading. On a more positive note, patients had the exclusive use of a large walled garden/walking area equipped with seats and benches (though no shelter against inclement weather). Patients whose state of health permitted were allowed two hours outdoor exercise every day, plus one additional hour in the main prison 'hard surface' recreation ground.

91. Treatment was limited to pharmacotherapy. Haloperidol and fluphenazine depot were mostly used. Clozapine was also available; in this context, the delegation noted that there was no facility for routine blood monitoring of the patients on clozapine. This facility should be guaranteed in order to safeguard the patient's physical safety. As for [electroconvulsive therapy], the delegation was informed that it had been abandoned a long time ago.

Medical files were kept for each patient and medical confidentiality was guaranteed. However, it was clear that no individualised treatment plans supported by a multidisciplinary team were implemented at the Annexe.

...

94. Facilities offered to patients for contacts with the outside world were very good. Nearly all patients received visits in a dedicated visit area and access to a telephone was available. The delegation noted that unsupervised visits (including with spouses) were also possible.

...

96. The delegation was informed that there was unanimous agreement within the psychiatric and prison system, as well as at a political level, that 'this group of forensic psychiatric patients required hospital conditions and that the treatment and conditions in the Zenica Prison Forensic Psychiatric Annexe were not acceptable'. The delegation was further informed that the Ministry of Justice of the Federation had allocated 3,000,000 convertible marks in 2002 to allow relocation of the forensic psychiatric annexe and provision of proper facilities. However, this decision was not implemented, as no municipalities within the Federation were ready to accept such a facility on their territory. At the time of the visit, the situation was still unresolved.

97. At the final talks held in Sarajevo in May 2003, the delegation clearly indicated that 'placing mentally disordered patients in 30-bed, overcrowded dormitories in an essentially custodial environment can no longer be tolerated' and expressed its support for the initiative taken by the authorities in 2002 to finance the renovation and relocation programme aimed at remedying the situation, and involving the health authorities to a much greater extent. The delegation asked to receive within three months further information on this issue, including realistically achievable objectives to resolve this urgent matter.

98. On 1 October 2003, the authorities provided the following information to the CPT.

After the CPT's visit, an expert team was set up under the Ministry of Health, which carried out an inspection at Zenica Prison Forensic Psychiatric Annexe. Its findings fully confirm the observations of the CPT's delegation (overcrowded dormitories and lack of space in general, lack of nursing staff, no adequate treatment for the patients, very poor hygiene and deficient heating, etc.). The expert team came to the conclusion that 'conditions for patients [were] extremely inhuman and untenable' and that measures had to be taken urgently to remedy the situation.

In response to this report, the Ministry of Justice and the Ministry of Health of the Federation decided to implement the following urgent measures until a new place is found to relocate the forensic psychiatric institution: improvement of hygiene; reduction of the number of beds in the dormitories; drafting of specific house rules for the Annexe; setting up a register on cases of use of force/restraint; 'self-defence' training for staff.

99. The CPT welcomes the efforts made by the authorities to solve, on an urgent basis, some serious deficiencies observed during the visit of its delegation and would like to receive updated information on the progress made in this domain.

However, as the authorities themselves acknowledge, this state of affairs cannot be prolonged further. The Committee therefore recommends that the authorities provide within three months a workable strategy to facilitate the relocation of the Forensic Psychiatric Annexe to a site which could offer the potential to remedy the numerous shortcomings observed by the CPT's delegation.

100. Until this relocation becomes a reality, and in addition to the measures already announced above (cf. paragraph 98), the CPT recommends that the authorities take the following immediate steps:

- to fill the three vacant posts (full time psychiatrist, psychologist and social worker);

- to substantially reinforce the nursing team with properly trained staff;

- to considerably increase the number of patients benefiting from occupational activities;

- to establish an individual treatment plan for each patient, based on a multidisciplinary approach;

- to provide a facility for routine blood monitoring of patients on clozapine, with a view to guaranteeing their physical safety;

- to establish a written policy on the use of isolation/means of restraint in accordance with the criteria set out by the CPT (CPT/Inf (98) 12, paragraphs 47-50).

As regards material conditions, the CPT recommends that the Annexe be provided with adequate heating in the winter and that supplementary shower facilities be at the patients' disposal. The outdoor exercise facility should also offer, as far as possible, shelter from inclement weather.

...”

13. In its preliminary observations on a visit to Bosnia and Herzegovina carried out from 19 to 30 March 2007, the CPT noted that although Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex was less crowded than during previous visits, the material conditions had continued to deteriorate and remained wholly unacceptable for a health-care institution.

III. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

14. The relevant domestic law and practice have been outlined in Tokić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 12455/0414140/0512906/06 and 26028/06, §§ 49-53, 8 July 2008. Article 410 of the Code of Criminal Procedure of the Federation of Bosnia and Herzegovina 2003[1] has since been amended. It now provides that if an offender has been found not guilty by reason of insanity, the competent criminal court will order his or her compulsory confinement in a psychiatric hospital for a maximum period of six months and refer the case directly to the competent civil court. Such cases used to be referred to the Social Work Centres which, however, systematically failed to refer them to the civil courts and themselves made the decision whether to place an offender in psychiatric detention (this indeed happened in the present case).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

15. The applicant complained, in general terms, that the conditions of detention in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex, before the relocation of the Annex to a renovated facility on 12 May 2009, constituted treatment contrary to Article 3 of the Convention, which reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

16. The Government described the material conditions as follows: prior to its relocation to a renovated facility, Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex consisted of two large dormitories (some 110 m² each), one small room (19 m²), a relatively large dining area (used as a television/day room) and a bathroom area (with three toilets and a shower); in January 2009, it accommodated 24 patients altogether and the applicant shared one of the large dormitories with eleven other persons; the patients were allowed two hours' outdoor exercise every day, plus four additional hours in the recreation ground; they were also allowed visits and home leave. The Government submitted that the applicant received adequate psychiatric treatment, based on an individual plan, by two visiting psychiatrists (present at the premises for three half-days a week) and referred to an expert report of February 2008 indicating the improvement of the applicant's mental health. Lastly, the Government underlined that routine blood testing of patients on clozapine was provided, as the CPT had requested, in a civil hospital.

17. For the general principles concerning the conditions of detention see Rodić and Others v. Bosnia and Herzegovina, no. 22893/05, § 67, 27 May 2008.

18. It has not been disputed before the Court that Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex was overcrowded when the CPT carried out its visit in 2003. However, it transpires from the documents in the file that the number of patients has gradually decreased from 69 (in May 2003) to 24 (in January 2009) and that the applicant had more than 4 m² of personal space (the minimum space requirement which the CPT indicated in paragraph 70 of its report on its visit to Bosnia and Herzegovina) throughout the period under consideration. Furthermore, the applicant had an appropriate amount of daily time outside the dormitory and there is no indication of any deficiencies as regards his access to the communal sanitation facilities (including at night), natural light, ventilation or artificial lighting. It is true that the CPT noted some deficiencies in 2003 regarding the heating system and the general level of maintenance and hygiene in the Annex, but the Government immediately agreed to remedy them. In the absence of any evidence to the contrary in its possession, the Court sees no reason to doubt that this had indeed been done by the time the applicant arrived at the Annex.

As regards the medical treatment provided to the applicant, the Court recalls that the lack of appropriate medical care may amount to a breach of Article 3 (see Dybeku v. Albania, no. 41153/06, § 41, 18 December 2007). Furthermore, the feeling of inferiority and powerlessness which is typical of persons who suffer from a mental disorder calls for increased vigilance in reviewing whether the Convention has been complied with (ibid., § 47). However, unlike in Dybeku where the applicant was treated like other inmates, notwithstanding his suffering from chronic paranoid schizophrenia, which together with entirely inappropriate material conditions clearly had a detrimental effect on his health and well-being, the applicant in the present case shared one of the dormitories in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex with other psychiatric patients and received a regular psychiatric treatment. Moreover, although the general conditions in the Annex were unsatisfactory in terms of the hospital standards (as noted by the CPT), the applicant's mental health improved during his detention therein, as evidenced by a recent expert report submitted by the Government.

In those circumstances, the applicant cannot argue that his treatment was inhuman or degrading within the meaning of Article 3 (see Aerts v. Belgium, 30 July 1998, § 66, Reports of Judgments and Decisions 1998‑V).

This complaint is therefore manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and must be rejected under Article 35 § 4.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

19. The applicant further complained that his detention pursuant to an administrative decision was unlawful. He relied on Article 5 § 1 (e) of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(e) the lawful detention ... of persons of unsound mind ...”

A. Admissibility

20. The Government maintained – and the applicant disagreed – that this part of the application should be dismissed on non-exhaustion grounds. First of all, since his appeal against the administrative decision of 16 June 2005 was still pending (see paragraph 8 above), the applicant should have lodged an appeal against the “silence of the administration”. Secondly, the applicant failed to properly apply to the Constitutional Court (see paragraph 9 above).

21. For the general principles concerning the exhaustion of domestic remedies see Tokić and Others, cited above, § 59.

22. As regards the first remedy suggested by the Government, the Court notes that on 21 December 2006 the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina held that those who complained of the unlawfulness of their detention in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex had not had an effective remedy at their disposal as from 1 August 2003 besides an appeal to the Constitutional Court itself (see decision AP 2271/05, § 54). The Court does not see any reason to depart from the decision of the Constitutional Court. Since the assessment of whether domestic remedies have been exhausted is normally carried out with reference to the date on which an application was lodged with the Court (see Pralica v. Bosnia and Herzegovina, no. 38945/05, § 13, 27 January 2009), which is 23 June 2005 in the present case, the applicant was not required to lodge an appeal against the “silence of the administration”.

As regards the second remedy, it is noted that the Constitutional Court, in the decision mentioned above, ordered some general measures which have not yet been complied with: while the Code of Criminal Procedure has recently been amended (see paragraph 14 above), persons held in Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex still have to wait to be transferred to a health-care institution. Having regard also to the applicant's particularly vulnerable position (a psychiatric detainee), the Court considers that the Government's objection cannot be upheld (see also Tokić and Others, cited above, § 59).

23. Since this complaint raises questions of fact and law which are sufficiently serious for its determination to depend on an examination of the merits and since no other grounds for declaring it inadmissible have been established, the Court declares this part of the application admissible. In accordance with the decision to apply Article 29 § 3 of the Convention (see paragraph 3 above), the Court will immediately consider the merits.

B. Merits

24. The present case is nearly identical to Tokić and Others, in which the Court found a violation of Article 5 § 1 of the Convention. The Government have not put forward any argument which would allow the Court to distinguish these two cases. Since the applicant has been held in psychiatric detention since 16 June 2005 pursuant to an administrative decision, as opposed to a decision of the competent civil court, the Court considers his detention to be unlawful having regard to the authorities' failure to comply with an essential procedural requirement (see Tokić and Others, cited above, §§ 66-67).

There has accordingly been a breach of Article 5 § 1 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

25. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

26. The applicant claimed 249,550 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage. The Government considered the amount to be excessive.

27. It is clear that the applicant suffered considerable distress as a result of the breach found. Having regard to the amounts awarded in Tokić and Others and to the length of the applicant's unlawful detention (already more than four years), the Court awards EUR 22,500 under this head, plus any tax that may be chargeable.

B. Costs and expenses

28. The Court notes that the applicant was granted legal aid under the Court's legal-aid scheme in the amount of EUR 850. He did not claim any additional costs and expenses.

C. Default interest

29. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint concerning the lawfulness of the applicant's detention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 22,500 (twenty two thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into convertible marks at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 24 November 2009, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Fatoş Aracı                            Nicolas Bratza
Deputy Registrar                  President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude