Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanin g.Igor Orban (podnosilac predstavke) dana 8.avgusta 2012.godine. Podnosilac je naročito tvrdio da domaći organi nisu pružili merodavne i dovoljne razloge za njegov kontinuirani pritvor te da nisu pažljivo srovodili postupak. Krajem oktobra 2012.godine Vlada je obaveštena o predstavci.
Podnosilac predstavke je rođen 1969.godine i živi u Osijeku. U martu 2011.godine istražni sudija Županjskog suda u Vukovaru otvorio je istragu koja se odnosila na podnosioca, četiri druge osobe i dve firme, zbog sumnje na zloupotrebu položaja i vlasti, prevaru, falsifikovanje službenih isprava i povredu obaveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga. Podnosiocu je određen pritvor zbog opasnosti od mogućeg uticaja na svedoke i zbog posebno teških okolnosti dela. Uhvaćen je i pritvoren 22.marta 2011. Pritvor mu je produžen, a njegove žalbe oba puta odbijene. Protiv podnosioca je podneta optužba, a pritvor opet produžen. Vrhovni sud je njegovu žalbu na produžetak pritvora odbio kao neosnovanu. Nadalje, pritvor mu je ponovo produžen, a žalba odbijena, zbog poseno teških okolnosti dela. Zbog zdravstvenog stanja N.Š. rasprava je nekoliko puta odlagana. Podnositeljev zahtev za puštanjem na slobodu iz pritvora je nekoliko puta odbijan. Na slobodu je pušten početkom novembra 2012.godine odlukom vanraspravnog veća, uz obrazloženje da njegov pritvor više nije srazmeran kazni koja bi mu se mogla izreći pa da bi bilo kakav dalji pritvor u stvarnosti značio da služi kaznu bez pravnosnažne presude. Krivični postupak protiv podnosioca je još uvek u toku.
NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAVA 3 KONVENCIJE
- Pravo uhvaćenog ili pritvorenog na suđenje ili puštanje na slobodu do suđenja u razumnom roku.
Sud smatra da je prvenstveno na nacionalnim sudskim organima da osiguraju da pritvor optuženika u datom slučaju ne prelazi razumni rok. Razlozi u korist i protiv puštanja na slobodu ne smeju biti opšti i apstraktni. Sud primećuje da je od kraja aprila 2011., nakon što je istražni sudija ispitao svedoke, pritvor produžavan isključivo po osnovu posebno teških okolnosti dela. Sud ponavlja da je ponavljano presuđivao da težina okolnosti dela ne može sama po sebi da opravda duga razdoblja boravka u pritvoru. Dakle, došlo je do povrede člana 5 stava 3 Konvencije.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Podnosilac predstavke je tražio naknadu materijalne štete, ali Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne imovinske štete pa odbija ovaj zahtev. Podnosilac nije tražio naknadu nematerijalne štete. Tražio je naknadu i na ime troškova i izdataka pred domaćim sudovima i Sudom. Sud mu je dodelio traženi iznos na ime troškova, a odbio preostali deo zahteva za pravičnom naknadom.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET ORBAN PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 56111/12)

PRESUDA

STRASBOURG

19. prosinca 2013.

Ova će presuda postati konačna sukladno članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Orban protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i André Wampach, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. studenoga 2013., donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 56111/12) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin, g. Igor Orban („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 8. kolovoza 2012.godine.
Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa V. Mišin, odvjetnica iz Vinkovaca. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositelj zahtjeva posebno tvrdi da domaća tijela nisu pružila mjerodavne i dostatne razloge za njegov kontinuirani pritvor te da nisu pozorno provodila postupak.
Dana 30. listopada 2012. Vlada je obaviještena o zatevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1969. i živi u Osijeku.
Dana 21. ožujka 2011. istražni sudac Županijskog suda u Vukovaru otvorio je istragu koja se odnosila na podnositelja zahtjeva, četiri druge osobe, T.O., O.K., T.K. i N.Š., te dvije tvrtke, K. i O., zbog sumnje na zlouporabu položaja i ovlasti, prijevaru, krivotvorenje službenih isprava i povredu obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga.
Istoga dana istražni sudac je odredio pritvaranje podnositelja zahtjeva zbog opasnosti od mogućeg utjecanja na svjedoke i zbog posebno teških okolnosti djela (članak 102., stavak 1. točke (2) i (4) Zakona o kaznenom postupku). Sudac je smatrao potrebnim ispitati nekoliko svjedoka na koje bi podnositelj zahtjeva i ostali okrivljenici mogli utjecati te da navodno stečena imovinska korist ukazuje na to da su okolnosti kaznenih djela bile osobito teške.
Podnositelj zahtjeva uhićen je i pritvoren 22. ožujka 2011.
Podnositelj zahtjeva podnio je pred Županijskim sudom u Vukovaru žalbu protiv te odluke. Dana 31. ožujka 2011. tročlano sudsko vijeće odbilo je žalbu kao neosnovanu.
U razdoblju između 22. ožujka i 4. travnja 2011. istražni sudac je ispitao okrivljenike i saslušao iskaze osmero svjedoka.
Dana 21. travnja 2011. istražni sudac je podnositelju zahtjeva produljio pritvor na osnovi posebno teških okolnosti djela (članak 102. stavak 1. točka (4) Zakona o kaznenom postupku), ponavljajući svoje prethodne tvrdnje.
Dana 28. travnja 2011. tročlano sudsko vijeće Županijskog suda u Vukovaru odbilo je podnesenu žalbu podnositelja zahtjeva.
U svibnju 2011. istražni sudac je saslušao iskaze triju svjedoka te dodatno ispitao okrivljenike T.K. i N.Š.
Dana 20. lipnja 2011. istražni sudac je podnositelju zahtjeva ponovno produljio pritvor na osnovi posebno teških okolnosti kaznenog djela (članak 102. stavak 1. točka (4) Zakona o kaznenom postupku).
Podnositelj zahtjeva se žalio te je 30. lipnja 2011. tročlano sudsko vijeće Županijskog suda u Vukovaru odbilo njegovu žalbu kao neosnovanu.
U srpnju 2011. istražni sudac je ponovno ispitao okrivljenike T.O. i O.K., a u rujnu 2011. naložio knjigovodstveno-financijsko vještačenje.
Dana 19. rujna 2011. Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podnijelo je na Županijskom sudu u Vukovaru optužbu protiv podnositelja zahtjeva zbog zloupotrebe položaja i ovlasti.
Dana 21. rujna 2011. tročlano sudsko vijeće Županijskog suda u Vukovaru produljilo je pritvor podnositelju zahtjeva na osnovi posebno teških okolnosti djela (članak 102. stavak 1. točka 4. Zakona o kaznenom postupku). Mjerodavni dio odluke glasi:

„U odnosu na ll. opt. lgora Orbana pritvor je produljen iz iste zakonske osnove [članak 102. stavak 1. točka 4. Zakona o kaznenom postupku] obzirom da je radio zajedno s I. optuženikom, bio je ovlašten zaključivati ugovore u ime društva, pa je tako po ovlaštenju I. optuženog zaključio Ugovor o poslovnoj suradnji od 25. veljače 2008. godine i 31. srpnja 2008. godine sa trgovačkim društvom Ž. Osijek. Dakle, ll. optuženik je preuzetu robu dalje prosljeđivao bez dokumentacije društvu K., čime je zajedno sa l. i lll. optuženikom oštetio Ž. za iznos od 6.258.895,02 kune. Zbog visine štete koja je prouzročena oštećeniku i u ovom slučaju postoje razlozi za mjeru pritvora iz razloga navedenih u čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP.”

Podnositelj zahtjeva je podnio žalbu protiv te odluke Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, prigovarajući da nije bilo razloga za produljivanjem njegova pritvora.
Dana 12. listopada 2011. Vrhovni sud je odbio žalbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu, primjećujući sljedeće:

„Brojnost i način počinjenja kaznenih djela za koja su ovi okrivljenici [T.O., Igor Orban i O.K.] osnovano sumnjivi da su ih počinili u dužem razdoblju, ukazuje na iznimnu organiziranost okrivljenika u zajedničkom djelovanju, a visina pribavljene imovinske koristi (36.606.101,28 kuna i 6.258.895,02 kuna) ….. u svojoj ukupnosti znatno nadilaze osnovna obilježja kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a … i predstavljaju posebno teške okolnosti djela.”

Dana 7. prosinca 2011. podnositelj zahtjeva zatražio je od Županijskog suda u Vukovaru puštanje iz pritvora, no njegov zahtjev je bio odbijen. Protiv te odluke podnio je žalbu koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio 4. siječnja 2012.
Dana 13. prosinca 2012. tročlano sudsko vijeće Županijskog suda u Vukovaru produljilo je pritvor podnositelju zahtjeva na osnovi posebno teških okolnosti djela (članak 102. stavak 1. točka (4.) Zakona o kaznenom postupku), ponavljajući svoje prethodne raloge.
Podnositelj zahtjeva žalio se protiv te odluke, a Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je 4. siječnja 2012. njegovu žalbu kao neosnovanu.
U razdoblju između 19. siječnja i 3. veljače 2012. odgođene su dvije rasprave zbog zdravstvenih problema jednog od optuženika, N. Š., i jednog od zastupnika tvrtke.
Na raspravi održanoj 2. ožujka 2012. pred Županijskim sudom u Vukovaru podnositelj zahtjeva izjasnio se da nije kriv. Tvrdio je da je od samog početka postupka njegov pritvor produljivan na istim osnovama, što je protivno sudskoj praksi Suda. Stoga je zatražio da ga se pusti na slobodu.
Izvansudsko vijeće Županijskog suda u Vukovaru odbilo je podnositeljev zahtjev za puštanje na slobodu i odgodilo raspravu do 29. ožujka 2012.
Na raspravi održanoj 29. ožujka 2012. Županijski sud u Vukovaru saslušao je iskaze četrnaestero svjedoka.
Sljedeća rasprava održana je 11. travnja 2012., na kojoj je Županijski sud u Vukovaru ispitao dva svjedoka. Podnositelj zahtjeva ponovno je zatražio da ga se pusti na slobodu, tvrdeći da dokazi izneseni tijekom suđenja ukazuju na to da je navodno ostvarena imovinska korist ostala neutvrđena, što je značilo da više ne postoji jedini razlog koji se tijekom postupka navodio za njegov pritvor.
Raspravno vijeće Županijskog suda u Vukovaru odbilo je podnositeljev zahtjev za puštanje na slobodu i odgodilo raspravu.
Dvije rasprave zakazane za 27. travnja i 31. svibnja 2012. odgođene su jer je optuženi N.Š. imao srčani udar.
U međuvremenu, dana 22. svibnja 2012. tročlano sudsko vijeće Županijskog suda u Vukovaru produljilo je pritvor podnositelju zahtjeva naosnovi posebno teških okolnosti djela (članak 102. stavak 1. točka (4.) Zakona o kaznenom postupku). Mjerodavni dio odluke glasi:

„Brojnost i način počinjenja kaznenih djela za koja su optuženici osnovano sumnjivi da su počinili u dužem razdoblju ukazuje na iznimnu organiziranost optuženika u zajedničkom djelovanju, a visina pribavljene protupravne imovinske koristi (36.606.101,28 kuna i 6.258.895,02 kuna) …. u svojoj ukupnosti znatno nadilaze osnovna obilježja kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a … i predstavljaju posebno teške okolnosti djela, te im je pritvor produljen temeljem čl. 102. st. 1. t. 4. ZKP-a.”

Podnositelj zahtjeva podnio je Vrhovnom sudu žalbu protiv odluke Županijskog suda u Vukovaru. Dana 13. lipnja 2012. Vrhovni sud odbio je njegovu žalbu potvrdivši obrazloženje prvostupanjskog suda. Također je utvrdio da je Županijski sud u Vukovaru postupak vodio s potrebnom marnošću.
Sljedeća rasprava, zakazana za 26. lipnja 2012., odgođena je jer joj optuženi N.Š. nije mogao nazočiti.
Dana 16. lipnja 2012. podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, tvrdeći da je njegov pritvor bio pretjerano dugačak te da nije utemeljen na mjerodavnim i dostatnim razlozima.
Dana 18. srpnja 2012. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je podnositeljevu žalbu na osnovi toga što su niži sudovi naveli dovoljno razloga koji opravdavaju podnositeljev kontinuirani pritvor te na osnovi toga što je Županijski sud u Vukovaru pokazao dovoljnu marnost u vođenju postupka.
Dana 28. kolovoza 2012. tročlano sudsko vijeće Županijskog suda u Vukovaru produljilo je pritvor podnositelju zahtjeva na osnovi posebno teških okolnosti djela (članak 102. stavak 1. točka (4) Zakona o kaznenom postupku).
Županijski sud u Vukovaru održao je dvije rasprave 4. rujna i 17. listopada 2012. na kojima je saslušao iskaze petero svjedoka te razmotrio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka.
Na raspravi 9. studenoga 2012. podnositelj zahtjeva je zatražio da ga se pusti na slobodu.
Istoga dana, raspravno vijeće Županijskog suda u Vukovaru podnositelja zahtjeva je pustilo na slobodu. Utvrdilo je da njegov pritvor više nije bio razmjeran kazni koja bi mu se mogla izreći te da bi bilo kakav daljnji pritvor u stvarnosti značio da služi kaznu zatvora bez pravomoćne presude.
Kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva je još u tijeku.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

1. Ustav

Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010) glase:

Članak 22.

„Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.

Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.”

2. Kazneni zakon

Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005, 71/2006, 110/2007, 152/2008) glase:

Zlouporaba položaja i ovlasti

Članak 337.

„(1) Službena ili odgovorna osoba koja s ciljem da sebi ili drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugome prouzroči kakvu štetu iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost. kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena znatna šteta ili je došlo do teže povrede prava drugoga, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena imovinska korist, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do pet godina.

(4) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, ili je prouzročena šteta velikih razmjera, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.”

3. Zakon o kaznenom postupku

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002 i 115/2006) navode kako slijedi:

Mjere opreza

Članak 90.

„(1) U slučaju kad postoje okolnosti iz članka 102. ovoga Zakona zbog kojih je moguće odrediti pritvor, sud će, ako se ista svrha može ostvariti i nekom od mjera opreza propisanih ovim člankom ... naložiti ... provođenje jedne ili više mjera...

(2) Mjere opreza jesu:

1) zabrana napuštanja boravišta;
2) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja;
3) obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu;
4) zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom;
5) zabrana poduzimanja određene poslovne aktivnosti;
6) privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice;
7) privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim ..”

8. Općenite odredbe o pritvoru

Članak 101

„(1) Pritvor može biti određen samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Čim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor određen, pritvor se mora ukinuti i pritvorenika pustiti na slobodu.

(3) Pri odlučivanju o pritvoru, posebno o njegovu trajanju, vodit će se računa o razmjeru između težine počinjenoga kaznenog djela, kazne koja se (...) može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja pritvora.

(4) Sudbena tijela pred kojima se vodi postupak postupat će u predmetima u kojima je okrivljeniku određen pritvor posebno žurno, te po službenoj dužnosti paziti jesu li prestali razlozi i zakonski uvjeti za pritvor i u tom slučaju ga odmah ”

9. Osnove za određivanje pritvora

Članak 102

„(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:

1. ako postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost i dr. );

2. ako postoji osnovana sumnja da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače;

3. ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo;

4. ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude … ili kojeg drugoga kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od 12 godina ili teža kazna, ako je to neophodno zbog posebno teških okolnosti “

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 3. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva je prigovorio da domaća tijela nisu pružila mjerodavne i dostatne razloge za njegov pritvor od 22. ožujka 2011. do 9. studenoga 2012. te da nisu provodila postupak s dovoljnom pozornošću. Pozvao se na članak 5. stavak 3. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka ... ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.”

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je duljina njegova pritvora bila pretjerana te da se nije temeljila na mjerodavnim i dostatnim razlozima. Njegov se pritvor temeljio samo na posebno teškim okolnostima djela povezanih s navodnom imovinskom koristi koja je ostvarena kaznenim djelima u pitanju. Međutim, po mišljenju podnositelja zahtjeva, cijeli kazneni postupak bio je dvojben i navodna imovinska korist nikada nije jasno utvrđena. Istodobno, njegov je pritvor produljivan zbog istovjetnog obrazloženja i pozivajući se na navodno stečenu imovinsku korist. Nadalje, smatrao je da domaći sudovi nisu poduzeli potrebne postupovne mjere kako bi se procijenila razumnost njegova pritvora uzme li se u obzir nemogućnost jednog suokrivljenika da zbog bolesti sudjeluje u postupku. Takav nedostatak pozornosti rezultirao je time da je bio pritvoren dok u postupku nije bilo nikakvih pomaka.
Vlada je istaknula da je pritvor podnositelja zahtjeva početno bio naložen na osnovu opasnosti od mogućeg utjecanja na dokaze i posebno teških okolnosti kaznenih djela. Kasnije je njegov pritvor produljen nekoliko puta na osnovi posebno teških okolnosti kaznenih djela. Međutim, Vlada je smatrala da je bilo mjerodavnih i dostatnih razloga da se podnositelja zahtjeva zadrži u pritvoru po obje osnove. Kad je riječ o riziku da bi mogao utjecati na svjedoke, istražni sud je procijenio da se svjedoci, koje je podnositelj jako dobro poznavao, ne mogu ispitati osim ako on ne bude spriječen kontaktirati s njima. Takvi zaključci bili su dostatno obrazloženi i potvrđeni od strane tročlanog sudskog žalbenog vijeća. Kad je riječ o posebno teškim okolnostima djela Vlada je naglasila da je Sud, kao i Ustavni sud, presudio da se optuženik može zadržati u pritvoru na osnovu težine okolnosti djela kad djela u pitanju prijete javnom redu. U ovom predmetu, podnositelj zahtjeva bio je osumnjičen za kaznena djela koja su značajno naštetila ekonomskim interesima zemlje te koja su, stoga, stvorila visoku razinu javnog interesa i zabrinutosti. Vlada je također smatrala da su domaći sudovi posvetili potrebnu pozornost u vođenju postupka i da su tijekom trajanja podnositeljeva pritvora sve njegove tvrdnje bile propisno uzete u obzir i razmotrene na nekoliko razina nacionalne sudske nadležnosti.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja da se, prema sudskoj praksi Suda, pitanje je li razdoblje pritvora razumno ne može procijeniti in abstracto. Je li za optuženika razumno ostati u pritvoru mora se procijeniti u svakom predmetu. Kontinuirani pritvor može se opravdati samo ako postoje specifične naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidjeti, među ostalim izvorima, predmet protiv Švicarske, 26. siječnja 1993., serija A br. 254-A i predmet Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stavak 110., ESLJP 2000-XI).
Pretpostavka ide u prilog puštanja na slobodu. Kao što je Sud dosljedno smatrao, drugi dio članka 5. stavka 3. sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženika u razumnom roku ili omogućavanja da optuženik bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženika se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jest tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što duljina njegova kontinuiranog pristupa prestane biti razumna (vidjeti predmet Vlasov protiv Rusije, br. 78146/01, stavak 104., 12. lipnja 2008., s dodatnim referencijama).
Prvenstveno je na nacionalnim sudskim tijelima da osiguraju da pritvor optuženika u danom slučaju ne prelazi razumno trajanje. U tom smislu moraju razmotriti sve dokaze u korist ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz dužno poštivanje pretpostavke nevinosti, odstupanje od pravila poštovanja slobode pojedinca te ih mora utvrditi u svojim rješenjima kojima odbijaju zahtjeve za puštanje na slobodu. U osnovi, na temelju razloga navedenih u tim rješenjima i točnih činjenica koje podnositelj zahtjeva navede u svojim žalbama, Sud je pozvan odlučiti je li došlo do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije (vidjeti predmet Labita protiv Italije [VV], br. 26772/95, stavak 152., ESLJP 2000-IV).
Razlozi u korist i protiv puštanja na slobodu ne smiju biti „općeniti i apstraktni” (vidjeti predmet Smirnova protiv Rusije, br. 46133/99 i 48183/99, stavak 63., ESLJP 2003-IX). Kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu čimbenika važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidjeti predmet Ilijkov protiv Bugarske, br. 33977/96, stavak 84. in fine, 26. srpnja 2001.).
Postojanost osnovane sumnje da je uhićena osoba počinila kazneno djelo uvjet je sine qua non za zakonitost kontinuiranog pritvora, no nakon određenog vremena više nije dostatna. U takvim slučajevima Sud mora utvrditi opravdavaju li druge osnove koje navode sudska tijela i dalje lišavanje slobode. Kada su te osnove „mjerodavne” i „dostatne”, Sud također mora utvrditi jesu li nadležna nacionalna tijela pokazala „posebnu pozornost” u provođenju postupka (vidjeti predmete Contrada protiv Italije, 24. kolovoza 1998., stavak 54., Izvješća o presudama i odlukama 1998-V;I.A. protiv Francuske, 23. rujna 1998., stavak 102., Izvješća 1998-VII; Toth protiv Austrije, 12. prosinca 1991., stavak 67., serija A br. 224. i B.protiv Austrije, 28. ožujka 1990., stavak 42., serija A br. 175.).

(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

Glede razdoblja koje valja uzeti u obzir, Sud ponavlja da se prema njegovoj dobro utvrđenoj sudskoj praksi, prilikom utvrđivanja duljine pritvora temeljem članka 5. stavka 3. Konvencije u obzir uzima razdoblje koje počinje s danom kada je optuženik odveden u pritvor i završava s danom kad je pušten iz pritvora (vidjeti, primjerice, predmet Fešar protiv Češke Republike, br. 76576/01, stavak 44., 13. studenoga 2008.) ili kad se utvrdi optužba, čak samo i na prvostupanjskom sudu (vidjeti predmet Belevitskiy protiv Rusije, br. 72967/01, stavak 99., 1. ožujka 2007.).
Slijedi da je razdoblje podnositeljeva pritvora koje treba uzeti u obzir počelo 22. ožujka 2011., na datum kad je podnositelj zahtjeva sproveden u pritvor, i završilo 9. studenoga 2012. kada je podnositelj zahtjeva pušten iz pritvora, što ukupno iznosi jednu godinu, sedam mjesec i osamnaest dana.
Sud prihvaća da se pritvor podnositelja zahtjeva, određen 21. ožujka 2011. na osnovi rizika od mogućeg krivotvorenja dokaza utjecajem na svjedoke te zbog ozbiljnosti optužbi, mogao opravdati razlozima koje su navela domaća tijela.
Međutim, Sud primjećuje da je nakon mjesec dana, 21. travnja 2011., nakon što je istražni sudac ispitao svjedoke, podnositeljev pritvor produljivan isključivo na osnovi posebno teških okolnosti djela (vidjeti prethodni stavak 11.). Posljedično, tijekom razdoblja od više od jedne i pol godine do podnositeljeva puštanja na slobodu 9. studenoga 2012., njegov je pritvor nekoliko puta produljivan samo na toj osnovi (vidjeti predmet Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, stavak 105., 8. travnja ).
Sud ponavlja da je opetovano presuđivao da težina okolnosti djela ne može sama po sebi opravdavati duga razdoblja boravka u pritvoru (vidjeti, među mnogim drugim tijelima, predmete Ilijkov, prethodno naveden, stavci 80 – 81; Michta protiv Poljske, br. 13425/02, stavak 49., 4. svibnja 2006.; Gultyayeva protiv Rusije, br. 67413/01, stavak 186., 1. travnja 2010. i Trifković protiv Hrvatske, br. 36653/09, stavak 129., 6. studenoga 2012. ).
Dok Sud prihvaća da su optužbe za zlouporabu položaja i ovlasti bile ozbiljne i da su navodno rezultirale značajnom imovinskom koristi te kaznenom namjerom, primjećuje da objašnjenja koja su s tim u vezi dali nacionalni sudovi tijekom razdoblja duljeg od jedne i pol godine nisu zalazila dublje. Nijedan od elemenata koje su naveli nacionalni sudovi nije mogao pokazati da je podnositelj i dalje predstavljao prijetnju ili da bi njegovo puštanje na slobodu na bilo koji način naštetilo vođenju kaznenog postupka protiv njega (vidjeti predmet Peša, prethodno naveden, stavak 106.).
Sud također primjećuje da su se domaće vlasti prilikom produljivanja podnositeljeva pritvora tijekom tog razdoblja pozivale ne samo na iste razloge, već su u nekim slučajevima koristile gotovo istovjetan izričaj u rješenjima (vidjeti prethodne stavke 20. i 31.). S tim u vezi, Sud ponavlja da je utvrdio povredu članka 5. stavka 3. Konvencije u mnogim drugim predmetima u kojima su se domaća tijela koristila stereotipnim formulama bez da su se osvrnula na specifične činjenice koje zahtijevaju kontinuirani pritvor (vidjeti, primjerice, predmete Sulaoja protiv Estonije, br. 55939/00, stavak 64., 15. veljače 2005., Tsarenko protiv Rusije, br. 5235/09, stavak 70., 3. ožujka 2011. i ovdje citiranim predmetima te Trifković, prethodno navedeno, stavak 125.).
Nadalje, Sud primjećuje da Vlada nije pružila dokaze o tome da se u bilo kojoj fazi postupka razmatrala mogućnost nametanja alternativnih, manje ozbiljnih preventivnih mjera podnositelju zahtjeva (vidi predmete Idalov protiv Rusije [VV], br. 5826/03, stavak 148., 22. svibnja 2012. i Peša, prethodno navedeno, stavak 107.) koje su mogle dopustiti njegovo privremeno puštanje na slobodu nakon što je produljeni pritvor prestao biti razuman, u skladu s člankom 5. stavkom 3. (vidi predmete Vlasov, prethodno navedeno, stavak 104., 12. lipnja 2008. i Aleksandr Makarov protiv Rusije, br. 15217/07, stavak 117., 12. ožujka 2009. ).
Konačno, kad je riječ o Vladinu upućivanju na zaštitu javnog reda kao osnove za podnositeljev pritvor, Sud primjećuje da nacionalni sudovi u svojim rješenjima uopće nisu razmotrili tu osnovu. Nisu objasnili zašto je bilo nužno zadržati podnositelja zahtjeva u pritvoru kako bi se spriječila javna uznemirenost te nisu razmotrili je li podnositelj zahtjeva predstavljao opasnost za javnu sigurnost (usporedi s predmetom Peša, prethodno citirano, stavak 103.). Sud ponavlja da njegova zadaća nije da zauzme mjesto nacionalnih sudova koji su odlučivali o podnositeljevu pritvoru. Na njima je da razmotre sve činjenice u prilog pritvoru ili protiv njega te da ih navedu u svojim rješenjima. Sukladno tome, u obzir se ne mogu uzeti Vladine tvrdnje koje su prvi put izložene u postupku pred Sudom (vidi, među brojnim drugima, predmet Valeriy Kovalenko protiv Rusije, br. 41716/08, stavak 49., 29. svibnja 2012.).
U kontekstu prethodno navedenih informacija, Sud utvrđuje da su domaće vlasti, pozivajući se samo na težinu optužbi prilikom produljenja podnositeljeva pritvora u razdoblju između 21. travnja 2011. i 9. studenoga 2012. produljivale podnositeljev pritvor na temelju razloga koji se ne mogu smatrati dostatnim (usporedi s predmetima Csáky protiv Mađarske, br. 32768/03, stavak 36., 28. ožujka 2006. i Peša, prethodno navedeno, stavak 108.). U tim okolnostima, nije potrebno razmotriti je li postupak vođen s „posebnom pozornošću” (vidi predmet Peša, prethodno navedeno, stavak 108. i usporediti s predmetima Szepesi protiv Mađarske, br. 7983/06, stavak 27., 21. prosinca 2010. i Dervishi protiv Hrvatske, br. 67341/10, stavak 138., 25. rujna 2012.).
Prema tome, došlo je do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije.

II OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je temeljem članka 6. stavka 2. Konvencije, navodeći da su domaći sudovi u svojim obrazloženjima rješenja o njegovu pritvoru povrijedili pretpostavku njegove nevinosti.
U svjetlu cjelokupnog materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da taj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Iz toga slijedi da je nedopušten temeljem članka 35. stavka 3. kao očigledno neosnovan i da ga treba odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 4. Konvencije.
Podnositelj zahtjeva također je prigovorio temeljem članka 6. stavaka 1. i 3. točke (b) Konvencije, navodeći da je kazneni postupak protiv njega bio nepošten.
Sud primjećuje da je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva još u tijeku.
Slijedi da je svaki prigovor u tom smislu preuranjen i da mora biti odbačen temeljem članka 35. stavaka 1. i 4. Konvencije.

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije navodi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Naknada štete

Podnositelj zahtjeva potraživao je 8.000,00 eura (EUR) na ime materijalne štete pretrpljene zbog izgubljenog prihoda tijekom pritvora.
Vlada je podnositeljev zahtjev smatrala pretjeranim, neosnovanim i nepotkrijepljenim.
Sud ne nalazi nikakvu uzročnu poveznicu između utvrđene povrede i navodne imovinske štete, stoga odbija ovaj zahtjev. Sud također primjećuje da podnositelj zahtjeva nije tražio naknadu nematerijalne štete.

B. Troškovi i izdatci

Podnositelj zahtjeva također je potraživao 3.000,00 eura (EUR) za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima i Sudom.
Vlada je podnositeljev zahtjev smatrala neosnovanim i nepotkrijepljenim.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova količina razumna. Sud u ovom predmetu, uzevši u obzir predmete u njegovu posjedu i prethodne kriterije, smatra razumnim dodijeliti iznos od 3.000,00 eura (EUR) koji pokriva troškove po svim osnovama.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je prigovor o predugom trajanju podnositeljeva pritvora, prema članku 5. stavku 3. Konvencije, dopušten, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije;

Presuđuje

a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44.stavkom 2. Konvencije, 3.000,00 EUR (tri tisuće eura) na ime troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati podnositelju, koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 19.prosinca 2013. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

André Wampach Isabelle Berro-Lefèvre

Zamjenik tajnika Predsjednica

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

CASE OF ORBAN v. CROATIA

(Application no. 56111/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

19 December 2013

FINAL

19/03/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Orban v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and André Wampach, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 26 November 2013,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 56111/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Igor Orban (“the applicant”), on 8 August 2012.

2. The applicant was represented by Ms V. Mišin, a lawyer practising in Vinkovci. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that the domestic authorities had failed to provide relevant and sufficient reasons for his continued pre-trial detention and had failed to display diligence in the conduct of the proceedings.

4. On 30 October 2012 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1969 and lives in Osijek.

6. On 21 March 2011 an investigating judge from the Vukovar County Court (Županijski sud u Vukovaru) opened an investigation in respect of the applicant, four other persons, T.O., O.K., T.K. and N.Š., and two companies, K. and O., in connection with suspected abuse of power and authority, fraud, false accounting and business misfeasance.

7. On the same day the investigating judge ordered the applicant’s detention on the grounds of the risk that he might tamper with evidence and of the gravity of the charges (Article 102 §§ 1(2) and (4) of the Code of Criminal Procedure). The judge held that it was necessary to question several witnesses who could be influenced by the applicant and the other defendants, and that the pecuniary gain allegedly obtained suggested that the circumstances of the offences were particularly serious.

8. On 22 March 2011 the applicant was arrested and remanded in custody.

9. The applicant lodged an appeal against the above decision with the Vukovar County Court. On 31 March 2011 a three-judge panel of the court dismissed the appeal as ill-founded.

10. In the period between 22 March and 4 April 2011 the investigating judge questioned the defendants and heard evidence from eight witnesses.

11. On 21 April 2011 the investigating judge extended the applicant’s detention on the ground of the gravity of the charges (Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure), reiterating his previous arguments.

12. An appeal lodged by the applicant was dismissed by a three-judge panel of the Vukovar County Court on 28 April 2011.

13. In May 2011 the investigating judge heard evidence from three witnesses and additionally questioned defendants T.K. and N.Š.

14. On 20 June 2011 the investigating judge again extended the applicant’s detention on the ground of the gravity of the charges (Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure).

15. The applicant appealed and on 30 June 2011 a three-judge panel of the Vukovar County Court dismissed his appeal as ill-founded.

16. In July 2011 the investigating judge again questioned defendants T.O. and O.K., and in September 2011 commissioned an auditor’s report.

17. On 19 September 2011 the Vukovar County State Attorney’s Office (Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru) indicted the applicant in the Vukovar County Court on charges of abuse of power and authority.

18. On 21 September 2011 a three-judge panel of the Vukovar County Court extended the applicant’s detention on the ground of the gravity of the charges (Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure). The relevant part of the decision reads:

"As regards the second accused, Igor Orban, his detention was extended under [Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure] since he was working with the first accused. He was authorised to sign contracts, which he did by signing a contract on cooperation with company Ž., from Osijek, on 25 February and 31 July 2008. Furthermore, the second accused transported the goods he received to company K. without any accompanying documentation, which resulted in a financial loss to company Ž. of 6,258,895.02 kunas. In view of the extent of the damage, [this panel] finds that the detention should be extended under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure."

19. The applicant lodged an appeal against the above decision with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske), complaining that there had been no reason to extend his detention.

20. On 12 October 2011 the Supreme Court dismissed the applicant’s appeal as ill-founded, noting the following:

"The manner in which the offences of which the accused [T.O., Igor Orban and O.K.] are suspected were committed, as well as the period at issue, suggest a particularly high level of organisation, and the pecuniary gain (36,606,101.28 kunas and 6,258,895.02 kunas) ... significantly surpasses the elements that constitute the offences under Article 337 § 4 of the Criminal Code ... and also shows that the circumstances of the offence were particularly serious."

21. On 7 December 2011 the applicant requested the Vukovar County Court to be released from detention but his request was denied. He lodged an appeal against that decision, which was dismissed by the Supreme Court on 4 January 2012.

22. On 13 December 2012 a three-judge panel of the Vukovar County Court extended the applicant’s detention on the ground of the gravity of the charges (Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure), reiterating its previous arguments.

23. The applicant appealed against the above decision and on 4 January 2012 the Supreme Court dismissed his appeal as ill-founded.

24. In the period between 19 January and 3 February 2012 two hearings were adjourned as a result of the health problems of one of the accused, N.Š., and one of the companies’ representatives.

25. At a hearing on 2 March 2012 before the Vukovar County Court the applicant pleaded not guilty. He argued that from the very beginning of the proceedings his detention had been constantly extended on the same grounds, which was contrary to the Court’s case-law. He therefore requested to be released.

26. The trial panel of the Vukovar County Court dismissed the applicant’s request for release and adjourned the hearing until 29 March 2012.

27. At a hearing on 29 March 2012 the Vukovar County Court heard evidence from fourteen witnesses.

28. A further hearing was held on 11 April 2012 when the Vukovar County Court questioned two witnesses. The applicant again requested to be released, arguing that the evidence adduced during the trial suggested that the alleged pecuniary gain remained unclear, which meant that the only reason adduced for his detention throughout the proceedings no longer existed.

29. The trial panel of the Vukovar County Court dismissed the applicant’s request for release and adjourned the hearing.

30. Two hearings scheduled for 27 April and 31 May 2012 were adjourned because the accused, N.Š., had had a heart attack.

31. In the meantime, on 22 May 2012, a three-judge panel of the Vukovar County Court extended the applicant’s detention on the ground of the gravity of the charges (Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure). The relevant part of the decision reads:

“The manner in which the offences of which the accused are suspected were committed, as well as the period at issue, suggest a particularly high level of organisation. In addition, the pecuniary gain (36,606,101.28 kunas and 6,258,895.02 kunas) ... significantly surpasses the elements that constitute the offences under Article 337 § 4 in conjunction with §§ 1 and 3 of the Criminal Code ... and also show that the circumstances of the offence were particularly serious, which justifies detention under Article 102 § 2(4) of the Code of Criminal Procedure. ”

32. The applicant lodged an appeal with the Supreme Court against the Vukovar County Court’s decision. On 13 June 2012 the Supreme Court dismissed his appeal, endorsing the reasoning of the first-instance court. It also held that the Vukovar County Court had conducted the proceedings with the necessary diligence.

33. A further hearing scheduled for 26 June 2012 was postponed because the accused, N.Š., was unable to attend.

34. On 16 July 2012 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), arguing that his pre-trial detention was excessive and was not based on relevant and sufficient reasons.

35. On 18 July 2012 the Constitutional Court dismissed the applicant’s complaint on the grounds that the lower courts had given sufficient reasons justifying the applicant’s continued detention and that the Vukovar County Court had displayed the required diligence in conducting the proceedings.

36. On 28 August 2012 a three-judge panel of the Vukovar County Court extended the applicant’s detention on the ground of the gravity of the charges (Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure).

37. The Vukovar County Court held two hearings on 4 September and 17 October 2012 in which it heard evidence from five witnesses and examined an auditor’s report.

38. At a hearing on 9 November 2012 the applicant requested to be released.

39. On the same day, the trial panel of the Vukovar County Court released the applicant from detention. It held that his detention was no longer proportionate to the sentence which he risked incurring and that any further detention could effectively mean that he was serving a prison sentence without a final judgment.

40. The criminal proceedings against the applicant are still pending.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

1. The Constitution

41. The relevant provisions of the Croatian Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010) provide:

Article 22

“Personal freedom and integrity are inviolable.

No one shall be deprived of his liberty save in accordance with the law, which must be examined by a court."

2. The Criminal Code

42. The relevant provisions of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005, 71/2006, 110/2007, 152/2008) provide:

Abuse of power and authority

Article 337

“(1) An official or responsible person who, in order to acquire for himself or another physical or legal person any non-pecuniary gain, or who, in order to cause damage to another, uses his position of power, oversteps his authority or fails in his duty, shall be punished by a term of imprisonment of three months to three years.

(2) If the criminal offence referred to in paragraph 1 of this Article causes significant damage to others or a serious breach of their rights, the perpetrator shall be punished by a term of imprisonment of six months to five years.

(3) If a pecuniary gain is acquired as a result of the criminal offence referred to in paragraph 1 of this Article, the perpetrator shall be punished by a term of imprisonment of one to five years.

(4) If a considerable pecuniary gain is acquired as a result of the criminal offence referred to in paragraph 1 of this Article and the perpetrator acted with intent to acquire such gain, or if [the offence] resulted in large-scale damage, he or she shall be punished by a term of imprisonment of one to ten years."

3. Code of Criminal Procedure

43. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002 and 115/2006) provide as follows:

Preventive Measures

Article 90

“(1) Where the conditions for ordering detention under Article 102 of this Code have been fulfilled, and where the same purpose may be achieved by other preventive measures under this Article, the court shall order the application of one or more preventive measures ...

(2) The preventive measures are:

1) prohibition on leaving one’s place of residence;

2) prohibition on being in a certain place or area;

3) obligation on the defendant to report periodically to a certain person or a State body;

4) prohibition on contact with a certain person or on establishing or maintaining contact with a certain person;

5) prohibition on undertaking a certain business activity;

6) temporary seizure of a passport or other document necessary for crossing the State border;

7) temporary seizure of a driving licence ...”

8. General Provisions on Detention

Article 101

“(1) Detention may be imposed only if the same purpose cannot be achieved by another [preventive] measure.

(2) The detention measure shall be lifted and the detainee released as soon as the grounds for detention cease to exist.

(3) When deciding on detention, in particular its duration, a court shall take into consideration the proportionality between the gravity of the offence, the sentence which ... may be expected, and the need to order and determine the duration of the detention.

(4) The judicial authorities conducting the criminal proceedings shall proceed with particular urgency when the defendant is being held in detention and shall review as a matter of course whether the grounds and legal conditions for detention have ceased to exist, in which case the custodial measure shall immediately be lifted.”

9. Grounds for Ordering Detention

Section 102

“(1) Where a reasonable suspicion exists that a person has committed an offence, that person may be placed in detention if:

1. there are circumstances which show that there is a risk that [the defendant] will abscond [is in hiding or his or her identity cannot be established, and so on);

2. there is a risk that he or she might destroy, hide, alter or forge evidence or traces relevant for the criminal proceedings or might suborn witnesses, or where there is a risk of collusion;

3. special circumstances justify the suspicion that the person concerned might reoffend;

4. the charges relate to murder, robbery, rape, terrorism, kidnapping, abuse of narcotic drugs, extortion or any other offence carrying a sentence of at least twelve years’ imprisonment, or if detention is justified by the modus operandi or other particularly serious circumstances of the offence.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 3 OF THE CONVENTION

44. The applicant complained that the domestic authorities had failed to provide relevant and sufficient reasons for his pre-trial detention from 22 March 2011 to 9 November 2012 and had failed to display necessary diligence in the conduct of the proceedings. He relied on Article 5 § 3 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be ... entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.”

A. Admissibility

45. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

46. The applicant submitted that the length of his pre-trial detention had been excessive and had not been based on relevant and sufficient reasons. His pre-trial detention had been based only on the seriousness of the charges associated with the alleged pecuniary gain acquired as a result of the offences at issue. However, in the applicant’s view, the whole criminal prosecution had been dubious and the alleged pecuniary gain had never been clearly established. At the same time his detention had been extended using identical reasoning and referring to the pecuniary gain allegedly obtained. Furthermore, he considered that the domestic courts had failed to take the procedural measures necessary to assess the reasonableness of his pre-trial detention given the inability of one of the co-accused to participate in the proceedings owing to his illness. Such a lack of diligence resulted in his being detained while no progress was being made in the proceedings.

47. The Government pointed out that the applicant’s pre-trial detention had initially been ordered on the grounds of the risk that he might tamper with the evidence and the gravity of the charges. Subsequently, it had been extended several times on the ground of the gravity of the charges. However, the Government considered that there had been relevant and sufficient reasons to remand the applicant in custody on both grounds. As to the risk that he might tamper with evidence, the investigating judge had assessed that the witnesses who were well known to the applicant could not be questioned unless he was prevented from contacting them. Such findings had been sufficiently reasoned and upheld by a three-judge appeal panel. As to the seriousness of the charges, the Government stressed that the Court, as well as the Constitutional Court, had held that an accused could be detained on grounds of the seriousness of the charges when public order had been threatened by the offences at issue. In the present case, the applicant was suspected of offences that had caused significant damage to the country’s economic interests and had thus created a high level of public interest and concern. The Government also considered that the domestic courts had demonstrated necessary diligence in the conduct of the proceedings and that throughout the period of the applicant’s detention all his arguments had been duly taken into account and assessed on several levels of national jurisdiction.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

48. The Court reiterates that under its constant case-law, the issue of whether a period of detention is reasonable cannot be assessed in abstracto. Whether it is reasonable for an accused to remain in detention must be assessed in each case. Continued detention can be justified only if there are specific indications of a genuine requirement of public interest which, notwithstanding the presumption of innocence, outweighs the rule of respect for individual liberty (see, among other authorities, W. v. Switzerland, 26 January 1993, Series A no. 254‑A, and Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 110, ECHR 2000‑XI).

49. The presumption is in favour of release. As the Court has consistently held, the second limb of Article 5 § 3 does not give judicial authorities a choice between either bringing an accused to trial within a reasonable time or granting him provisional release pending trial. Until his conviction, the accused must be presumed innocent, and the purpose of the provision under consideration is essentially to require him to be released provisionally once his continuing detention ceases to be reasonable (see Vlasov v. Russia, no. 78146/01, § 104, 12 June 2008, with further references).

50. It falls in the first place to the national judicial authorities to ensure that in a given case the pre-trial detention of an accused person does not exceed a reasonable time. To this end, they must examine all the evidence for or against the existence of a genuine requirement of public interest justifying, with due regard to the principle of the presumption of innocence, a departure from the rule of respect for individual liberty, and must set them out in their decisions dismissing the applications for release. It is essentially on the basis of the reasons given in these decisions and the facts cited by the applicant in his appeals that the Court is called upon to decide whether or not there has been a violation of Article 5 § 3 of the Convention (see Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 152, ECHR 2000‑IV).

51. The arguments for and against release must not be “general and abstract” (see Smirnova v. Russia, nos. 46133/99 and 48183/99, § 63, ECHR 2003-IX). Where the law provides for a presumption in respect of factors relevant to the grounds for continued detention, the existence of the specific facts outweighing the rule of respect for individual liberty must be convincingly demonstrated (see Ilijkov v. Bulgaria, no. 33977/96, § 84 in fine, 26 July 2001).

52. The persistence of a reasonable suspicion that the person arrested has committed an offence is a condition sine qua non for the lawfulness of the continued detention, but after a certain lapse of time it no longer suffices. In such cases, the Court must establish whether the other grounds given by the judicial authorities continued to justify the deprivation of liberty. Where such grounds were “relevant” and “sufficient”, the Court must also ascertain whether the competent national authorities displayed “special diligence” in the conduct of the proceedings (see Contrada v. Italy, 24 August 1998, § 54, Reports of Judgments and Decisions 1998-V; I.A. v. France, 23 September 1998, § 102, Reports 1998-VII; Toth v. Austria, 12 December 1991, § 67, Series A no. 224; and B. v. Austria, 28 March 1990, § 42, Series A no. 175).

(b) Application of these principles to the present case

53. As to the period to be taken into account in the present case, the Court reiterates that according to its well-established case-law, in determining the length of detention under Article 5 § 3 of the Convention, the period to be taken into consideration begins on the day the accused is taken into custody and ends on the day when he is released (see, for example, Fešar v. the Czech Republic, no. 76576/01, § 44, 13 November 2008) or when the charge was determined, even if only by a court of first instance (see, Belevitskiy v. Russia, no. 72967/01, § 99, 1 March 2007).

54. It follows that the period of the applicant’s detention to be taken into consideration began on 22 March 2011, the date when the applicant was taken into custody, and ended on 9 November 2012 when the applicant was released, which in total amounts to one year seven months and eighteen days.

55. The Court accepts that the applicant’s pre-trial detention initially ordered on 21 March 2011 on the grounds of the risk that he might tamper with evidence by influencing the witnesses and because of the gravity of the charges might have been warranted by the reasons adduced by the domestic authorities.

56. However, the Court notes that after a month, on 21 April 2011, once the investigating judge questioned the witnesses, the applicant’s detention was extended solely on the ground of the gravity of the charges (see paragraph 11 above). Subsequently, over a period of more than one and a half years until the applicant’s release on 9 November 2012, his detention was extended several times only on that ground (compare Peša v. Croatia, no. 40523/08, § 105, 8 April 2010).

57. The Court reiterates that it has repeatedly held that the gravity of the charges cannot by itself serve to justify long periods of detention (see, among many other authorities, Ilijkov, cited above, §§ 80-81; Michta v. Poland, no. 13425/02, § 49, 4 May 2006; Gultyayeva v. Russia, no. 67413/01, § 186, 1 April 2010; and Trifković v. Croatia, no. 36653/09, § 129, 6 November 2012).

58. While the Court accepts that the charges of abuse of power and authority were serious and that they had allegedly resulted in considerable pecuniary gain and criminal intent, it notes that the explanations given by the national courts in this connection, over a period of more than one and a half years, went no further. None of the elements adduced by the national courts were capable of showing that the applicant continued to pose a danger or that his release would in any manner harm the conduct of the criminal proceedings against him (see Peša, cited above, § 106).

59. The Court also observes that when extending the applicant’s detention during this period the domestic authorities relied not only on the same reasons but at some instances they used almost identical wording in their decisions (see paragraphs 20 and 31 above). In this connection, the Court reiterates that it has found a violation of Article 5 § 3 of the Convention in many other cases in which the domestic authorities used stereotyped formulae without addressing the specific facts warranting continued detention (see, for example, Sulaoja v. Estonia, no. 55939/00, § 64, 15 February 2005; Tsarenko v. Russia, no. 5235/09, § 70, 3 March 2011, and the cases cited therein, and Trifković, cited above, § 125).

60. Furthermore, the Court notes that the Government failed to provide evidence that consideration had been given at any stage of the proceedings to the possibility of imposing alternative, less severe preventive measures on the applicant (see Idalov v. Russia [GC], no. 5826/03, § 148, 22 May 2012, and Peša, cited above, § 107) which could have allowed his provisional release once his continuing detention ceased to be reasonable, as required under Article 5 § 3 (see Vlasov, cited above, § 104, 12 June 2008, and Aleksandr Makarov v. Russia, no. 15217/07, § 117, 12 March 2009).

61. Lastly, regarding the Government’s reference to the protection of public order as a ground for the applicant’s detention, the Court notes that the national courts gave no consideration to such a ground in their decisions. They did not explain why it was necessary to remand the applicant in custody in order to prevent public disquiet, and did not examine whether the applicant posed a danger to public safety (compare Peša, cited above, § 103). The Court reiterates that it is not its task to take the place of the national authorities which ruled on the applicant’s detention. It falls on them to examine all the facts arguing for or against detention and set them out in their decisions. Accordingly, the Government’s reasons raised for the first time in the proceedings before the Court, cannot be taken into account (see, amongst many others, Valeriy Kovalenko v. Russia, no. 41716/08, § 49, 29 May 2012).

62. Against the above background, the Court finds that by relying solely on the gravity of the charges when extending the applicant’s detention in the period between 21 April 2011 and 9 November 2012, the domestic authorities prolonged the applicant’s detention on reasons which cannot be regarded as sufficient (compare Csáky v. Hungary, no. 32768/03, § 36, 28 March 2006; and Peša, cited above, § 108). In those circumstances, it is not necessary to examine whether the proceedings were conducted with “special diligence” (see Peša, cited above, § 108; and compare Szepesi v. Hungary, no. 7983/06, § 27, 21 December 2010, and Dervishi v. Croatia, no. 67341/10, § 138, 25 September 2012).

63. There has accordingly been a violation of Article 5 § 3 of the Convention.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

64. The applicant complained, under Article 6 § 2 of the Convention, that in their reasoning of the decisions on his detention, the domestic courts had violated his presumption of innocence.

65. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded, and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

66. The applicant also complained, under Article 6 §§ 1 and 3 (b) of the Convention, that the criminal proceedings against him had been unfair.

67. The Court notes that the criminal proceedings against the applicant are still pending.

68. It follows that any complaint in this respect is premature and must be rejected under Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

69. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

70. The applicant claimed 8,000 euros (EUR) in respect of pecuniary damage on account of lost income during his pre-trial detention.

71. The Government considered the applicant’s claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

72. The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. The Court also notes that the applicant did not request non-pecuniary damages.

B. Costs and expenses

73. The applicant also claimed EUR 3,000 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court.

74. The Government considered the applicant’s claim unfounded and unsubstantiated.

75. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 3,000, covering costs under all heads.

C. Default interest

76. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaint concerning the excessive length of the applicant’s pre-trial detention, under Article 5 § 3 of the Convention, admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 5 § 3 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses, to be converted into Croatian kunas (HRK), at the rate applicable at the date of settlement:

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 19 December 2013, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

André Wampach Isabelle Berro-Lefèvre
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.