Iatridis protiv Grčke

Država na koju se presuda odnosi
Grčka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
31107/96
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
25.03.1999
Članovi
6
6-1
8
13
35
35-1
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
13
P1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 35-1) Rok od četiri meseca (ranije rok od šest meseci)
(Čl. 35-1) Situacija koja se nastavlja
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Mešanje
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Imovina
Tematske ključne reči
međunarodni pravni standardi
oduzimanje imovine
pravo na delotvoran pravni lek
tužba za naknadu imovinske štete
eksproprijacija
VS deskriptori
1.13.1 Delotvoran pravni lek
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
1.16.2.2 Zabrana lišenja imovine
1.16.2.3 Pravo države da reguliše korišćenje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Godine 1929. K.N. je od svog poočima nasledio tri četvrtine zemljišne parcele pod nazivom "Imanje Karras", a 1938. godine pomajka mu je prodala preostalu četvrtinu imanja. U kupoprodajnom ugovoru je bilo navedeno kako "Imanje Karras" ima površinu od 12.000.000 m2.Godine 1950., nakon što je od vlasti dobio potrebnu dozvolu, K.N. je na jednom delu tog zemljišta izgradio letnji bioskop "Ilioupolis".

Godine 1953. ministar poljoprivrede odbio je K.N.-u priznati vlasništvo nad čitavim "Imanjem Karras", smatrajući kako je K.N.-ov poočim bio vlasnik samo jednog dela tog zemljišta, to jest područja površine između 320.000 i 520.000 m2 koje nije uključivalo deo na kome je naknadno izgrađen letnji bioskop, i koje je bilo javna šuma. Nakon toga se K.N. obratio Vrhovnom upravnom sudu, tražeći da se ukine odluka ministra poljoprivrede, ali njegov je zahtev odbačen. Početkom 1955. godine kraljevskom uredbom je sporno područje označeno kao zemljište koje treba pošumiti. K.N. se obratio Vrhovnom upravnom sudu tražeći od njega da ukine kraljevsku uredbu, ali sud je taj zahtev odbacio, držeći da je sporno područje šumsko zemljište koje pripada državi. Odlukama iz 1965. i 1966. godine, država je prenela područje od 220.000 m2 "Imanja Karras" Stambenoj zadruzi policijskih službenika. To područje nije obuhvatalo zemljište na kojem je bio izgrađen bioskop "Ilioupolis". Sredinom 1965. godine naređeno je pošumljavanje zemljišta u Ilioupolisu. Prema navodima Vlade, tom je uredbom bio obuhvaćen jedan deo "Imanja Karras" koji nije bio pobliže naveden. U aprilu 1967. godine K.N. je podneo tužbu protiv Stambene zadruge policijskih službenika radi utvrđenja njegovog vlasništva nad zemljištem koje joj je bilo preneseno. Država se, kao prenositelj, u taj postupak umešala na strani Zadruge. Godine 1976. K.N. je umro, a njegovi su naslednici primili zahtev za plaćanje poreza na nasljedstvo u odnosu na zemljište na kojem je bio izgrađen bioskop i nastavili su postupak pokrenut 3. travnja 1967. godine. Juna 1977. godine Žalbeni sud u Atini presudio je da zemljišna parcela prenesena Policijskoj zadruzi pripada državi. Naslednici su se na ovu odluku žalili, i 1997. njihova žalba je odbijena.

U međuvremenu, 1978. godine, naslednici imanja su iznajmili podnositelju zahteva letnji bioskop "Ilioupolis" koje je on potpuno obnovio. Jula 1985. godine prefektura u Atici obavijestila je podnositelja zahteva da se počevši od 27. jula 1985. godine zemljište na kojem je bioskop izgrađen smatra državnom imovinom, te da je njegovo zadržavanje tog zemljišta nezakonito. U novembru 1988. godine, Državni zemljišni ured dodelio je bisokop Gradskom veću Ilioupolisa, o čemu je podnositelj zahteva obavešten, pri čemu mu je naloženo da bisokop isprazni. U februaru 1989. naloženo je njegovo iseljenje. On se žalio na ovu odluku na više instanci i konačno 1994 i ponovo 1997. godine tužio državu radi naknade štete koju je pretrpeo jer mu bioskop nije vraćen. Bioskopom juš uvek upravlja gradsko veće Iliopolisa.

Sud je u presudio da je došlo do povrede člana 1 Protokola 1, kao i člana 13 Konvencije.
Sudija Yeraris priložio je delimično izdvojeno mišljenje, smatrajući da podnositelj nije iscrpeo sva domaća pravna sredstva, što znači da nije došlo do povrede člana 13.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET IATRIDIS protiv GRČKE

(Zahtjev br. 31107/96)

PRESUDA

STRASBOURG

25. ožujka 1999. godine

U predmetu Iatridis protiv Grčke,  Europski sud za ljudska prava, zasjedajući, u skladu s člankom 27. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"), izmijenjene Protokolom br. 11[1], te mjerodavnim odredbama Poslovnika Suda[2], kao Veliko vijeće sastavljeno od sljedećih sudaca:

gđa E. Palm, predsjednica, 
g. L. Ferrari Bravo, 
g. Gaukur Jörundsson,
g. L. Caflisch,
g. I. Cabral Barreto,
g. K. Jungwiert,
g. M. Fischbach,
g. J. Casadevall,
g. B. Župančič,
gđa N. Vajić,
g. J. Hedigan,
gđa W. Thomassen,
gđa M. Tsatsa-Nikolovska, 
g. T. Pantîru, 
g. E. Levits,
g. K. Traja,
g. C. Yeraris, ad hoc sudac, kao i
g. M. de Salvia, Tajnik,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost 17. prosinca 1998. godine i 24. veljače 1999. godine,  donosi sljedeću presudu koja je usvojena zadnjeg datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je dana 30. srpnja 1998. godine Sudu uputila grčka Vlada ("Vlada"), kako propisuje prijašnji članak 19. Konvencije[3], unutar tromjesečnog roka određenog prijašnjim člankom 32., stavkom 1. i člankom 47. Konvencije. Postupak u predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 31107/96) protiv Helenske Republike koji je dana 28. ožujka 1996. godine, na temelju prijašnjeg članka 25., Europskoj komisiji za ljudska prava ("Komisija") podnio grčki državljanin, g. Georgios Iatridis. Vlada se u zahtjevu pozvala na prijašnje članke 44. i 48. Cilj tog zahtjeva bio je ishoditi odluku o tome ukazuje li činjenično stanje predmeta na povredu obveza tužene države iz članka 13. Konvencije, te članka 1. Protokola br. 1.
  2. U odgovoru na upit postavljen na temelju pravila 33., stavka 3. (d) prijašnjeg Poslovnika Suda A[4], podnositelj zahtjeva je izjavio da želi sudjelovati u postupku i imenovao je g. H. Tagarasa i gđu M.N. Kanellopoulou iz Odvjetničke komore u Ateni odvjetnicima koji će ga zastupati (prijašnje pravilo 30.).
  3. U svojstvu predsjednika Vijeća koje je prvotno bilo konstituirano (prijašnji članak 43. Konvencije i prijašnje pravilo 21.) kako bi posebno rješavalo procesna pitanja koja bi se mogla javiti nakon stupanja na snagu Protokola br. 11., g. Bernhardt, tadašnji predsjednik Suda, savjetovao se, posredstvom Tajnika, sa zastupnikom Vlade i odvjetnicima podnositelja zahtjeva o organizaciji pisanog postupka. U odgovoru na potom izdan nalog od 8. rujna 1998. godine, Tajnik je očitovanje podnositelja zahtjeva primio 10. studenoga 1998. godine, a Vladino očitovanje 13. studenoga 1998. godine.
  4. Nakon što je 1. studenoga 1998. godine na snagu stupio Protokol br. 11., a u skladu s odredbama njegovog članka 5., stavka 5., predmet je upućen Velikom vijeću Suda. U Veliko vijeće su ex officio ušli g. C. L. Rozakis, sudac izabran u ime Grčke (članak 27., stavak 2. Konvencije i pravilo 24., stavak 4. Poslovnika Suda), g. L. Wildhaber, predsjednik Suda, gđa E. Palm, potpredsjednica Suda, te g. J.-P Costa i g. M. Fischbach, potpredsjednici odjela (članak 27., stavak 3. Konvencije i pravilo 24., stavci 3. i 5. (a)). Ostali članovi koji su imenovani kako bi se popunilo Veliko vijeće bili su g. L. Ferrari Bravo, g. L. Caflisch, g. I. Cabral Barreto, g. W. Fuhrmann, g. K. Jungwiert, gđa N. Vajić, g. J. Hedigan, gđa W. Thomassen, gđa M. Tsatsa-Nikolovska, g. T. Pantîru, g. E. Levits i g. K. Traja (pravilo 24., stavak 3. i pravilo 100., stavak 4.). Naknadno se g. Rozakis, koji je sudjelovao u ispitivanju predmeta koje je vodila Komisija, povukao iz Velikog vijeća (pravilo 28.). Vlada je stoga imenovala g. C. Yerarisa, da zasjeda kao ad hoc sudac  (članak 27., stavak 2. Konvencije i pravilo 29., stavak 1.). Nakon toga, budući da je g. Wildhaber bio spriječen sudjelovati u daljnjem razmatranju predmeta, mjesto koje je zauzimao kao predsjednik Velikog vijeća zauzela je gđa E. Palm, a g. Gaukur Jörundsson, sudac zamjenik, zamijenio ga je kao člana Velikog vijeća (pravilo 10. i pravilo 24., stavak 5. b)). Isto tako, g. Costu i g. Fuhrmanna, koji su također bili spriječeni sudjelovati u daljnjem razmatranju predmeta, zamijenili su g. J. Casadevall i g. B. Župančič, suci zamjenici (pravilo 24., stavak 5. (b)). Sud je odlučio kako nije potrebno pozvati Komisiju da imenuje jednog od svojih članova radi sudjelovanja u postupku pred Velikim vijećem (pravilo 99.).
  5. U skladu s odlukom predsjednika, rasprava koja je bila otvorena za javnost održana je u Zgradi ljudskih prava (Human Rights Building) u Strasbourgu dana 17. prosinca 1998. godine.

Sudu su pristupili:

(a) za Vladu
g. P.Georgakopoulos, viši savjetnik, Državno pravno vijeće, zastupnik,
gđa V. Pelekou, pravna pomoćnica, Državno pravno vijeće, savjetnica; 

(b) za podnositelja zahtjeva
g. H. Tagaras, iz Odvjetničke komore u Solunu, punomoćnik,
g. K. K. Zakaropoulos, iz Odvjetničke komore u Ateni, savjetnik.

Sud je saslušao obraćanja g. Tagarasa i g. Georgakopoulosa, kao i njihove odgovore na pitanja koje je postavio jedan od članova Suda.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

A. Postupak koji su pokrenuli "vlasnici" zemljišta na kojem je izgrađeno kino "Ilioupolis" 

  1. Godine 1929. K.N. je od svog poočima naslijedio tri četvrtine zemljišne parcele pod nazivom "Imanje Karras". Godine 1938., K.N.-u je njegova pomajka prodala preostalu četvrtinu "Imanja Karras", koju je ona bila naslijedila od svog supruga. U kupoprodajnom ugovoru je bilo navedeno kako "Imanje Karras" ima površinu od 12.000.000 m2.
  2. Godine 1950., nakon što je od vlasti dobio potrebnu dozvolu, K.N. je na jednom dijelu tog zemljišta izgradio ljetno kino – kino "Ilioupolis".
  3. Godine 1953. ministar poljoprivrede odbio je K.N.-u priznati vlasništvo nad čitavim "Imanjem Karras", smatrajući kako je K.N.-ov poočim bio vlasnik samo jednog dijela tog zemljišta, to jest područja površine između 320.000 i 520.000 m2 koje nije uključivalo dio na kojem je naknadno bilo izgrađeno kino "Ilioupolis". Ostalo područje bila je javna šuma i ono nije bilo uvršteno u isprave o vlasništvu koje je K.N. podnio. Nakon toga se K.N. obratio Vrhovnom upravnom sudu, tražeći od njega da ukine odluku ministra poljoprivrede, ali njegov je zahtjev odbačen. Dana 8. veljače 1955. godine kraljevskom uredbom je sporno područje označeno kao zemljište koje treba pošumiti. K.N. se obratio Vrhovnom upravnom sudu tražeći od njega da ukine kraljevsku uredbu, ali sud je taj zahtjev odbacio, držeći da je sporno područje šumsko zemljište koje pripada državi. 
  4. Odlukama Kabineta od 10. veljače 1965. godine i 11. ožujka 1966. godine, koje su bile objavljene u Službenom glasniku i registrirane u Općinskom registru Ilioupolisa, država je prenijela područje od 220.000 m2 "Imanja Karras" Stambenoj zadruzi policijskih službenika. To područje nije obuhvaćalo zemljište na kojemu je bilo izgrađeno kino "Ilioupolis".
  5. Dana 28. srpnja 1965. godine objavljena je kraljevska uredba kojom se naredilo pošumljavanje zemljišta u Ilioupolisu. Prema navodima Vlade, tom je uredbom bio obuhvaćen jedan dio "Imanja Karras" koji nije bio pobliže naveden. Dana 2. prosinca 1966. godine ta je uredba izmijenjena novom uredbom koja je objavljena u Službenom glasniku.
  6. Dana 3. travnja 1967. godine K.N. je podnio tužbu protiv Stambene zadruge policijskih službenika radi utvrđenja njegovog vlasništva nad zemljištem koje joj je bilo preneseno. Država se, kao prenositelj, u taj postupak umiješala na strani Zadruge. Ta je tužba unesena u hipotekarni registar u Ilioupolisu. Na margini relevantne stranice zabilježene su naknadne presude Prvostupanjskog suda u Ateni (br. 16992/1973) te Žalbenog suda (br. 4910/1977 – vidi stavak 13. ove presude) kojima je ta tužba odbačena i kojima je priznato vlasništvo države nad spornim područjem.
  7. Godine 1976. K.N. je umro, a njegovi su nasljednici primili zahtjev za plaćanje poreza na nasljedstvo u odnosu na zemljište na kojem je bilo izgrađeno kino. Država je na zemljište upisala hipoteku kao osiguranje poreznog duga. Hipoteka je otplaćena 1982. godine.
  8. N.-ovi su nasljednici nastavili postupak pokrenut 3. travnja 1967. godine. Dana 21. lipnja 1977. godine Žalbeni sud u Ateni presudio je da zemljišna parcela prenesena Policijskoj zadruzi pripada državi. U obrazloženju svoje presude, sud se složio s ministrom poljoprivrede smatrajući kako je K.N.-ov poočim bio vlasnik samo jednog dijela "Imanja Karras", koji nije obuhvaćao dio na kojemu je izgrađeno kino "Ilioupolis", odnosno dio koji je prenesen Zadruzi. Žalbeni sud je, između ostalog, taj zaključak temeljio na činjenici da je 1905. godine "Imanje Karras" uneseno u državni šumski registar kao šumsko zemljište, te da ga je od tada država u dobroj vjeri imala u posjedu i koristila kao vlasnik.
  9. Slijedom odluke koju je 19. rujna 1984. godine donio zamjenik ministra financija, dio "Imanja Karras", uključujući i dio na kojem je izgrađeno kino, 27. lipnja 1985. godine unesen je u registar državne imovine. Dana 9. srpnja 1985. godine ta je činjenica zabilježena u hipotekarnom registru u Ilioupolisu. Godine 1987. K.N.-ovi nasljednici pokrenuli su postupak za utvrđenje svog vlasništva nad zemljištem koje je bilo uneseno u registar državne imovine. Godine 1988. Prvostupanjski sud u Ateni odbacio je njihov zahtjev zbog toga što je 21. lipnja 1977. godine Žalbeni sud u Ateni bio presudio kako je K.N.-ov poočim bio vlasnik samo jednog dijela "Imanja Karras" koji je obuhvaćao područje površine između 320.000 i 520.000 m2. K.N.-ovi nasljednici su se žalili protiv te odluke.
  10. Dana 9. veljače 1989. godine Žalbeni sud u Ateni je presudio kako je u svojoj presudi od 21. lipnja 1977. godine on riješio samo pitanje vlasništva nad 220.000 m2 koji su bili preneseni Stambenoj zadruzi policijskih službenika. Druge točke izreke presude nisu bile obvezujuće za K.N.-ove nasljednike. Žalbeni sud je naknadno ukinuo odluku Prvostupanjskog suda iz 1988. godine i sudu naložio da donese odluku o osnovanosti predmeta.
  11. Dana 29. svibnja 1996. godine K.N.-ovi su se nasljednici obratili državnom odvjetniku pri Prvostupanjskom sudu u Ateni tražeći donošenje privremene mjere protiv države i Gradskog vijeća Ilioupolisa. Državni odvjetnik je neutvrđenog datuma odbio njihov zahtjev. K.N.-ovi nasljednici su se žalili protiv te odluke. Dana 30. svibnja 1997. godine zamjenik državnog odvjetnika pri Žalbenom sudu u Ateni odbacio je njihovu žalbu. 

B. Postupak koji je pokrenuo podnositelj zahtjeva  

  1. Godine 1978. K.N.-ovi nasljednici iznajmili su podnositelju zahtjeva ljetno kino "Ilioupolis" koje je on potpuno obnovio. Dana 4. srpnja 1985. godine prefektura u Attici obavijestila je podnositelja zahtjeva da se počevši od 27. lipnja 1985. godine zemljište na kojem je kino izgrađeno smatra državnom imovinom, te da je njegovo zadržavanje tog zemljišta nezakonito. Država će naknadno tražiti naknadu od njega u skladu s člankom 115. Predsjedničke uredbe od 11./12. studenoga 1929. godine, ne dirajući u svoje pravo da ga iseli na temelju Zakona br. 1539/1938 o zaštiti državnog zemljišta. Dana 16. studenoga 1988. godine Državni zemljišni ured dodijelio je kino Gradskom vijeću Ilioupolisa. Dana 24. studenoga 1988. godine prefektura u Attici je o tome obavijestila podnositelja zahtjeva i naložila mu da kino isprazni u roku od pet dana, jer će se u protivnom primijeniti Zakon br. 1539/1938.
  2. Dana 9. veljače 1989. godine Zemljišni odjel prefekture u Attici naložio je iseljenje podnositelja zahtjeva, na temelju Zakona br. 1539/1938 izmijenjenog Zakonom br. 263/1968. Nalog je podnositelju zahtjeva "dostavljen" 16. ožujka 1989. godine pribijanjem na vrata kina. Sljedećeg dana, kad su članovi Odvjetničke komore bili u štrajku, a podnositelj zahtjeva odsutan, službenici Gradskog vijeća Ilioupolisa su ovršili nalog, na način da su provalili u kino. Popisan je inventar koji se sastojao od određenog broja pokretnina koje su pripadale podnositelju zahtjeva (projektori, stolci, plakati i oprema šanka). Izvjesni g. G.L., koji je bio profesionalno povezan s podnositeljem zahtjeva, ali nije nastupao u svojstvu njegovog zastupnika, potpisao je popis inventara i zatražio od službenika Vijeća da te stvari uskladište.
  3. Podnositelj zahtjeva pobijao je nalog za iseljenje pred Okružnim sudom u Ateni, koji je tu stvar rješavao u skraćenom postupku i presudio u korist države. Podnositelj zahtjeva se žalio Prvostupanjskom sudu u Ateni u postupku koji je vodio sudac pojedinac, koji je 23. listopada 1989. godine, nakon što je odlučivao o žalbi u skraćenom postupku, ukinuo nalog za iseljenje. Sud je riješio kako Zemljišni odjel može izdati nalog za iseljenje jedino ako imovina o kojoj je riječ pripada državi, ako vlasništvo države nad tom imovinom nije sporno, te ako imovinu neopravdano koristi treća osoba. Sud je nadalje držao kako u predmetu koji je imao pred sobom ti uvjeti nisu bili ispunjeni, jer je podnositelj zahtjeva s popriličnim stupnjem izvjesnosti iznio sljedeće činjenice: pred sudovima su u tijeku bili postupci pokrenuti na temelju tužbe koja se odnosila na spor između K.N.-ovih nasljednika i države oko zemljišta na kojem je izgrađeno kino; K.N.-ovi nasljednici su se smatrali vlasnicima zemljišta i kina već dosta dugo vremena, te su vršili sva prava i ispunjavali sve obveze vezane za vlasništvo; te, konačno, podnositelj zahtjeva držao je kino na temelju ugovora o najmu od 1978. godine.
  4. Slijedom te odluke, podnositelj zahtjeva se u nekoliko navrata obratio nadležnim vlastima kako bi osporio daljnje zauzeće kina od strane Gradskog vijeća Ilioupolisa. Dana 2. travnja 1990. godine Ministarstvo financija je izjavilo kako, budući da je nalog za iseljenje ukinut, zemljište treba vratiti podnositelju zahtjeva i opozvati dodjelu kina Gradskom vijeću Ilioupolisa. Međutim, ako Vijeće bude ustrajavalo na zadržavanju kina, pitanje o tome tko će podnositelju zahtjeva nadoknaditi štetu trebat će biti riješeno u skladu sa Zakonom o poslovnim zakupima.
  5. Dana 11. srpnja 1991. godine Državno pravno vijeće je, odgovarajući na upit koji mu je postavilo Ministarstvo financija, izrazilo stav da kino treba vratiti podnositelju zahtjeva. Zahtjevi podnositelja zahtjeva u odnosu na štetu koju je pretrpio zbog iseljenja mogli bi se razmatrati jedino kad bi se obratio Državnom pravnom vijeću ili pokrenuo postupak. Nadalje, država može braniti svoj zahtjev da je vlasnik zemljišta podnošenjem tužbe protiv K.N.-ovih nasljednika ili ubrzavanjem postupka u sporu između sebe i njih, a koji je pred sudovima bio u tijeku od 1987. godine. Dana 15. svibnja 1994. godine podnositelj zahtjeva se obratio Državnom zemljišnom uredu tražeći da mu se kino vrati.
  6. Dana 21. prosinca 1994. godine podnositelj zahtjeva tužio je državu i Gradsko vijeće Ilioupolisa Upravnom sudu u Ateni radi naknade štete koju je pretrpio zbog toga što mu kino nije vraćeno. Tražio je odštetu u visini od 32.300.000 drahmi (GRD) uvećanu za kamate zbog izgubljene zarade od 1989. do 1994. godine, te zbog gubitka svoje poslovne opreme.
  7. Dana 5. travnja 1995. godine podnositelj zahtjeva se obratio gradonačelniku Ilioupolisa tražeći da mu se kino vrati. Dana 5. svibnja 1995. godine podnio je kaznenu prijavu protiv gradonačelnika. Neutvrđenog datuma je također podnio kaznenu prijavu protiv predsjednika Državnog zemljišnog ureda.
  8. Dana 26. srpnja 1995. godine podnositelj zahtjeva je na Prvostupanjskom sudu u Ateni podnio zahtjev za upis hipoteke protiv Gradskog vijeća u Ilioupolisu kao osiguranje izgubljene zarade u iznosu od 30.000.000 GRD. Sud je odbacio taj zahtjev zbog toga što nije postojala obveza vraćanja imovine, jer da nikakav zahtjev u tom smislu nije podnesen sudu te jer u toj stvari nije donesena pravomoćna sudska odluka.
  9. Dana 31. srpnja 1995. godine Državni zemljišni ured je, slijedom još jednog zahtjeva koji je podnio podnositelj zahtjeva, preporučio da se dodjela kina Gradskom vijeću Ilioupolisa opozove i da se kino vrati podnositelju zahtjeva, kojeg Ministarstvo financija treba vratiti u posjed kao stanara. Tu je preporuku, u skladu sa Zakonom br. 973/1979, trebalo odobriti Ministarstvo financija. Podnositelj zahtjeva, koji nije bio obaviješten o toj preporuci, obratio se ministru financija 4. listopada 1995. godine. Dana 13. listopada 1995. godine zatražio je od Prvostupanjskog suda u Ateni donošenje privremene mjere protiv gradonačelnika Ilioupolisa u postupku za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti za štetu. Dana 16. listopada 1995. godine ponovno se obratio ministru financija. Dana 25. listopada 1995. godine Prvostupanjski sud je presudio kako nema osnova za donošenje privremenih mjera, jer odgovornost gradonačelnika ne može postojati. Dana 7. studenoga 1995. godine podnositelj zahtjeva je, na intervenciju državnog odvjetnika, obaviješten o odluci Državnog zemljišnog ureda od 31. srpnja 1995. godine. Dana 15. studenoga 1995. godine podnositelj zahtjeva je od zamjenika ministra financija zatražio da potvrdi tu odluku.
  10. Dana 7. kolovoza 1996. godine Državno pravno vijeće izrazilo je stav da se kino ne bi trebalo vratiti podnositelju zahtjeva iz sljedećih razloga. Iako je Prvostupanjski sud u Ateni ukinuo nalog za iseljenje od 23. listopada 1989. godine, on nije naložio da se kino vrati podnositelju zahtjeva. U svojoj odluci od 25. listopada 1995. godine Prvostupanjski sud je smatrao kako ne postoji obveza vratiti kino. Nadalje, prema posebnoj sudskoj praksi koja se odnosi na imovinu u državnom vlasništvu, ugovor o najmu između K.N.-ovih nasljednika i podnositelja zahtjeva nije valjan. Slijedom toga, Ministarstvo financija postupilo bi protupravno kad bi opozvalo dodjelu kina Gradskom vijeću u Ilioupolisu. Dana 3. rujna 1996.godine zamjenik ministra financija potvrdio je mišljenje Državnog pravnog vijeća.
  11. Dana 31. listopada 1996. godine Upravni sud u Ateni odbacio je tužbu koju je podnositelj zahtjeva podnio 21. prosinca 1994. godine zbog toga što je ona trebala biti podnesena građanskom sudu. Dana 17. prosinca 1996. godine podnositelj zahtjeva podnio je tužbu Prvostupanjskom sudu u Ateni tražeći odštetu od 140.000.000 GRD na ime gubitka zarade koju je pretrpio 1995. i 1996. godine, zbog toga što njegovo kino nije moglo poslovati, te na ime nematerijalne štete. O tužbi se trebala provesti rasprava 13. studenoga 1997. godine, ali je na dan rasprave pred Sudom taj postupak još bio u tijeku.
  12. Dana 7. siječnja 1997. godine Odjel za pokretanje kaznenog postupka Kaznenog suda u Ateni odlučio je pokrenuti kazneni postupak protiv gradonačelnika Ilioupolisa zbog zanemarivanja dužnosti.
  13. Dana 27. siječnja 1998. godine podnositelj zahtjeva podnio je tužbu protiv države i Gradskog vijeća Ilioupolisa u kojoj je tražio isplatu 32.000.000 GRD uvećanih za kamate zbog gubitka zarade tijekom 1997. godine, te zbog nematerijalne štete. Na dan rasprave pred Sudom o toj tužbi još nije riješeno.
  14. Kinom još uvijek upravlja Gradsko vijeće Ilioupolisa i ono podnositelju zahtjeva još nije vraćeno. Podnositelj zahtjeva nije nigdje drugdje otvorio ljetno kino.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Upravni nalozi za iseljenje 

  1. Nepokretnu imovinu države od trećih osoba štiti Zakon br. 263/1968 kojim su izmijenjene i dopunjene odredbe o državnoj imovini.      Članak 2. (2) i (3) Zakona propisuje:

" ... Nadležni porezni inspektor će izdati upravni nalog za iseljenje protiv svake osobe koja protupravno preuzme javnu imovinu. Zahtjev za ukidanje takvog naloga može se podnijeti nadležnom okružnom sudu u roku od trideset dana od njegove dostave ... Žalba protiv odluke okružnog suda može se podnijeti u roku od trideset dana predsjedniku Prvostupanjskog suda, koji će je rješavati u posebnom postupku predviđenom člankom 634. Zakonika o građanskom postupku. Nije dopuštena žalba protiv odluke predsjednika Prvostupanjskog suda. Odluka koja se donese u naprijed navedenom postupku neće spriječiti stranke da brane svoja prava u redovnom postupku ..."

Zahtjevi za ukidanje i čitav postupak pobijanja upravnih naloga za iseljenje tiču se isključivo valjanosti naloga za iseljenje, a ne priznavanja vlasništva ili uređenja posjeda. 

  1. Kad se upravni nalog za iseljenje ukine, a želi se da se odlukom odredi vraćanje iseljenog podnositelja zahtjeva u posjed, zahtjev za vraćanje u posjed mora se podnijeti ili istovremeno sa zahtjevom za ukidanje – u kojem će slučaju, ako se taj zahtjev prihvati, na temelju toga biti donesen naknadni nalog – ili pak odvojeno i to nadležnom sudu (tužba za uređenje posjeda). Zahtjev za vraćanje u posjed ne podliježe rokovima utvrđenim člankom 2. Zakona br. 263/1968 koji se primjenjuju na ukidanje naloga za iseljenje jer ne postoji odredba u tom smislu (presuda Žalbenog suda u Ateni br. 6802/89, Izvješća 1990, str. 778.-79., presuda Prvostupanjskog suda u Ateni br. 25950/1995, mišljenje Državnog pravnog vijeća br. 464/96, Dodaci 14a i b, te 13c).

B. Zaštita najmoprimca kao posjednika imovine

  1. Najmoprimac imovine je posjednik unajmljene imovine. Pravo na posjed je zaštićeno domaćim pravom. Zaštita posjeda, i kao materijalna činjenica i kao pravni odnos, u grčkom je pravu uređena člancima 997. pa na dalje, Građanskog zakonika.
  2. Posebno, članak 997. Građanskog zakonika pod naslovom "Zaštita posjednika" propisuje: 

"U slučaju nezakonitog uznemiravanja posjeda imovine ili prava, ili u slučaju oduzimanja posjeda, osoba koja je, kao najmoprimac ili depozitar ili kao posljedica sličnog odnosa, preuzela posjed imovine ili prava od osobe koja ga je koristila, također će imati pravo na posjedovnu zaštitu protiv trećih osoba." 

  1. Posjedovni zahtjevi koje najmoprimac i posjednik unajmljene imovine mogu podnositi predviđeni su člancima 987. i 989. Građanskog zakonika.

Članak 987. propisuje:

"Posjednik kojemu je nezakonito oduzet posjed ima pravo zatražiti vraćanje posjeda od nezakonitog posjednika. Zahtjev za naknadu štete prema odredbama o izvanugovornoj odgovornosti za štetu neće biti isključen." 

Članak 989. propisuje 

"Posjednik čiji je posjed bio predmetom nezakonitog smetanja ima pravo zatražiti da se donese nalog kojim se ograničava smetanje i kojim se ono u budućnosti zabranjuje. Zahtjev za naknadu štete prema odredbama o izvanugovornoj odgovornosti za naknadu štete neće biti isključen."

Člankom 987. posjednik je zaštićen u slučaju oduzimanja posjeda, to jest, uskraćivanja kontrole nad stvarima. Člankom 989. on je zaštićen i u slučaju uznemiravanja, to jest,  uznemiravanja njegove kontrole nad imovinom koje ne predstavlja oduzimanje posjeda. Klasičan primjer uznemiravanja, prema mišljenju domaćih sudova, je prijetnja posjedniku zabranom specifičnog posjedovnog čina. Svrha ovih pravnih sredstava je zaštititi sam posjed, bez obzira temelji li se on ili ne temelji na nekom pravu. Upravo iz tog razloga članak 991. Građanskog zakonika propisuje sljedeće:

"Tuženik se u tužbi zbog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda može pozvati na pravo koje mu daje kontrolu nad imovinom samo ako je to pravo potvrđeno pravomoćnom odlukom suda donesenom nakon postupka vođenog između njega i tužitelja."

U skladu s člankom 997. Građanskog zakonika, posjednik ta prava ima prema trećim osobama, a ne prema posjedniku od kojega izvodi svoja posjedovna prava. Prema ovom drugom on ima prava koja mu pruža pravni odnos koji postoji između njih. 

  1. Kad posjednik podnese posjedovnu tužbu, to će biti ili tužba za vraćanje posjeda ili tužba za ograničenje smetanja, ovisno o tome je li posjednik iseljen ili je samo ometan u vršenju kontrole nad imovinom. Nadalje, posjednik u istom postupku ima pravo tražiti naknadu za pretrpljenu štetu, na temelju odredaba o izvanugovornoj odgovornosti za štetu (članak 914. pa na dalje). 
  2. Osobito se u odnosu na obvezu države da plati naknadu štete primjenjuje članak 105. Uvodnog zakona u Građanski zakonik, prema kojemu nezakonito ponašanje agenata države stvara obvezu plaćanja naknade štete bez obzira na to jesu li prekršaj počinili dotični agenti. Osim toga, ako nezakonita situacija proizlazi iz upravnog akta, taj akt prethodno ne treba poništiti. Sud može valjanost upravnog akta razmatrati tijekom postupka, te specifično prethodno odlučivanje o njegovoj valjanosti nije potrebno.

C. Zaštita najmoprimca od najmodavaca 

  1. Posjednik čije pravo proizlazi iz ugovora o najmu također je zaštićen od najmodavca ako mu se onemogući korištenje unajmljene imovine.
  2. Članak 583. Građanskog zakonika propisuje:

"Ako se dogovoreno korištenje unajmljene imovine najmoprimcu onemogući u cijelosti ili djelomice zbog prava treće osobe (pravni nedostatak), primjenjuju se članci 576. do 579., te članak 582. Međutim, i sam se najmoprimac može pobrinuti da se pravni nedostatak otkloni na trošak najmodavca."

  1. U tom su slučaju prava najmoprimca na temelju članaka 576. do 579., te članka 582., na koji upućuje članak 583., sljedeća: pravo na smanjenje najamnine ili na neplaćanje najamnine, pravo na naknadu, pravo na podnošenje tužbe protiv najmodavca radi otklanjanja pravnog nedostatka, te pravo raskida ugovora o najmu. Osim prava na podnošenje tužbe protiv najmodavca radi otklanjanja pravnog nedostatka najmoprimac još uvijek može podnijeti i posjedovnu tužbu protiv trećih osoba na svoj vlastiti trošak, u svojstvu posjednika (članak 997.). Najmodavac je oslobođen odgovornosti jedino ako je najmoprimac znao za nedostatak u vrijeme potpisivanja ugovora o najmu.

D. Komercijalni ugovori o najmu 

  1. Konačno, ugovori o najmu imovine u svrhu obavljanja komercijalne djelatnosti (komercijalni ugovori o najmu) također su obuhvaćeni naprijed navedenim odredbama na temelju članka 29. Zakona br. 813/1978, kodificiranog Predsjedničkom uredbom br. 34/1995. Ta odredba glasi kako slijedi: 

 "Osim ako nije drukčije predviđeno, ugovori o najmu koji se temelje na ovom Zakonu podlijegat će ugovornim uvjetima i odredbama Građanskog zakonika."

 

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. Iatridis se Komisiji obratio 28. ožujka 1996. godine. Naveo je povredu članka 6., stavka 1,. članka 8. i članka 13. Konvencije, te članka 1. Protokola br. 1.
  2. Dana 2. srpnja 1998. godine Komisija (Prvo vijeće) proglasila je zahtjev (br. 31107/96) djelomično dopuštenim. U svom izvješću od 16. travnja 1998. godine (prijašnji članak 31. Konvencije), izrazila je mišljenje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije, te članka 1. Protokola br. 1. (četiri glasa prema jednom glasu), te da nije potrebno ispitivati predmet i na temelju članka 6., stavka 1. i članka 8. Konvencije (jednoglasno). Cjeloviti tekst mišljenja Komisije, te odvojenog mišljenja sadržanog u izvješću nalazi se u dodatku ove presude.

 

ZAVRŠNI PODNESCI SUDU 

  1. Vlada je od Suda zatražila da odbaci zahtjev Georgiosa Iatridisa protiv Grčke.
  2. Podnositelj zahtjeva je pozvao Sud: 

 "(a) da proglasi dopuštenim i osnovanim, činjenično i pravno, prigovore koji se odnose na povredu članka 1. Protokola br. 1., te članaka 8. i 13. Konvencije od strane Helenske Republike;

(b) da donese isti zaključak u odnosu na članak 6. Konvencije ako ne nađe povredu članka 13.;

(c) da presudi kako Helenska Republika treba podnositelju zahtjeva isplatiti pravednu naknadu u iznosu od 497.337.000 drahmi, uvećanu za kamate po stopi koja se primjenjuje na komercijalne pravne poslove, plative od donošenja presude;

(d) da Helenskoj Republici naloži da otkloni utvrđene povrede, tako da podnositelju zahtjeva dopusti da natrag dobije kino Ilioupolis."

PRAVO

I PRETHODNI PRIGOVORI VLADE

A. Neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava 

  1. Vladin glavni prigovor – kao što je bio i pred Komisijom – je da g. Iatridis nije iscrpio domaća pravna sredstva. 

Prvo, prilikom pobijanja naloga za iseljenje pred Prvostupanjskim sudom u Ateni, pa čak i naknadno, on nije podnio zahtjev (na temelju članaka 987., 989. i 997. Građanskog zakonika) za povrat zemljišta na kojem je kino bilo izgrađeno. Uvriježena je sudska praksa da, ako nema takvog zahtjeva, najviše što se može učiniti podnošenjem prigovora protiv naloga za iseljenje je to da se ishodi ukidanje takvog naloga. Sud je samo gledao jesu li ispunjeni uvjeti za donošenje naloga i nije se bavio pitanjem vlasništva, korištenja ili posjeda. Osim toga, sudska odluka o vraćanju zemljišta podnositelju zahtjeva mogla bi se ovršiti protiv države, jer se članak 8. Zakona br. 2097/1952 (kojim se uvodi imunitet države od ovrhe) odnosio samo na novčana potraživanja.             

Drugo, neki od postupaka za naknadu štete koje je podnositelj zahtjeva vodio protiv države još su bili u tijeku pred Prvostupanjskim sudom u Ateni. Mogućnost da mu se nadoknadi samo izgubljena zarada za godine kad je kino bilo zatvoreno nije bila odlučna jer je još uvijek imao svoju opremu i mogao je svoj posao pokrenuti negdje drugdje. 

Treće, ako podnositelj zahtjeva nije znao za spor u vezi sa zemljištem, trebao je K.N.-ove nasljednike tužiti za naknadu štete na temelju članaka 576. do 579., 582. i 587. Građanskog zakonika. 

  1. Sud ponavlja da su jedina pravna sredstva koja prema članku 35. Konvencije trebaju biti iscrpljena ona koja su dostupna i dostatna, te koja se odnose na navedene povrede (vidi presudu u predmetu Tsomtsos i drugi protiv Grčke od 15. studenoga 1996. godine, Reports of Judgements and Decisions, 1996-V, str. 1713., stavak 32.). U odnosu na prvi dio prigovora, Sud, kao i Komisija i podnositelj zahtjeva, primjećuje da je podnositelj zahtjeva podnio posebni zahtjev – predviđen člankom 2. (3) Zakona br. 263/1968 – Prvostupanjskom sudu u Ateni, posebno tražeći da se upravni nalog za iseljenje ukine. Sud je riješio njemu u korist, držeći kako nisu zadovoljeni uvjeti za izdavanje takvog naloga. Ministar financija je, međutim, odbio dati odobrenje da mu se kino vrati. U svjetlu ministrovog stava, vrlo je vjerojatno kako tužba na temelju članaka 987. i 989. Građanskog zakonika – pod pretpostavkom da uspije - ne bi dovela do različitog ishoda od zahtjeva za ukidanje naloga za iseljenje. Stoga se podnositelj zahtjeva ne može kritizirati zbog nekorištenja pravnog sredstva koje bi u biti bilo usmjereno prema istom cilju i koje osim toga ne bi imalo bolje izglede za uspjeh (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Miailhe protiv Francuske (br. 1.) od 25. veljače 1993. godine, Serija A br. 256-C, str. 87., stavak 27.). 

Što se tiče drugog dijela prigovora, Sud smatra kako se tužba za naknadu štete može ponekad smatrati dostatnim pravnim sredstvom, posebno kad je naknada jedino sredstvo ispravljanja pretrpljene štete. U ovom predmetu, međutim, naknada štete ne bi bila alternativa mjerama koje je grčki pravni sustav trebao pružiti podnositelju zahtjeva kako bi prevladao činjenicu da nije mogao vratiti posjed kina unatoč odluci kojom je ukinut nalog za iseljenje. Nadalje, razni postupci koji su u tijeku pred prvostupanjskim sudom u Ateni odlučni su jedino u odnosu na dodjelu pravedne naknade na temelju članka 41. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Hornsby protiv Grčke od 19. ožujka 1997. godine, Reports 1997-II, str. 509., stavak 37.). 

U pogledu trećeg dijela prigovora, Sud ponavlja kako članak 35. traži iscrpljivanje samo onih pravnih sredstava koja se odnose na navodne povrede: tužba protiv privatne osobe ne može se smatrati takvim pravnim sredstvom u odnosu na čin države, u ovom slučaju odbijanje da se provede sudska odluka i da se kino vrati podnositelju zahtjeva (vidi presudu u predmetu Pine Valley Developments Ltd i drugi protiv Irske od 29. studenoga 1991. godine, Serija A br. 222, str. 22., stavak 48.).

Stoga se prigovor mora odbaciti.

B. Nepoštivanje šestomjesečnog roka

  1. Vlada je od Suda zatražila da zahtjev odbaci na temelju članka 35. Konvencije zbog toga što se podnositelj zahtjeva nije obratio Komisiji u roku od šest mjeseci od datuma kad je Prvostupanjski sud u Ateni donio presudu o ukidanju naloga za iseljenje. Prema tvrdnji Vlade, ta presuda nije mogla dovesti do situacije koja traje jer sud državi nije naložio da podnositelju zahtjeva vrati kino, i podnositelj zahtjeva nije imao pravo in rem na njega; osim toga, on je mogao promijeniti svoj položaj, bilo traženjem da mu se vrati posjed imovine ili premještanjem svojeg posla na neko drugo mjesto.
  2. Komisija je zaključila kako je odbijanje ministra financija da postupi po odluci Prvostupanjskog suda dovelo do situacije koja traje, tako da se šestomjesečno pravilo ne primjenjuje.
  3. Sud dijeli mišljenje Komisije. Također naglašava kako podnositelj zahtjeva ne bi mogao dobiti povrat kina ako ministar financija ne bi prvo opozvao dodjelu kina Gradskom vijeću Ilioupolisa. Podnositelj zahtjeva nije primio primjerak mišljenja Državnog zemljišnog ureda u kojemu se taj korak preporučuje – mišljenja bez kojeg ministar nije mogao donijeti ni jednu odluku – do 7. studenoga 1995. godine, a on je svoj zahtjev ministru da odobri preporuku podnio 15. studenoga (vidi stavak 25. ove presude). Iz toga slijedi da je time što je svoj zahtjev Komisiji podnio 28. ožujka 1996. godine, podnositelj zahtjeva poštivao šestomjesečni rok.

Prigovor se stoga mora odbaciti.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1.

  1. Iatridis je naveo kako je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. koji propisuje:

 "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  1. Podnositelj zahtjeva je izjavio kako je 1978. godine unajmio ljetno kino od K.N.-a koji je postupao u svojstvu njegovog vlasnika, te da je unajmljenu imovinu držao do 1985. godine bez ikakvih osporavanja od strane države. Odlukom ministra poljoprivrede iz 1953. godine (vidi stavak 8. ove presude) samo je utvrđena crta razgraničenja između dijela "Imanja Karras" koji je bio kategoriziran kao šuma i urbanog dijela, koji je pripadao K.N.-u. Iz planova je bilo jasno da je mjesto na kojem se nalazilo kino bilo unutar ovog drugog dijela – to jest, nedvosmisleno unutar urbanog područja i daleko od zemljišne parcele koja je bila prenesena Policijskoj zadruzi i o kojoj se govorilo u presudi br. 4910/1977. Iako je vlasništvo nad kinom još uvijek bilo predmet spora između države i osoba koje su zemljište iznajmile podnositelju zahtjeva, to jest K.N.-ovih nasljednika, država je prema nasljednicima uvijek postupala kao prema pravim vlasnicima ubirući od njih porez na nasljedstvo u odnosu na to zemljište, od samog početka pa sve do današnjeg dana. Osim toga, u dozvoli za gradnju kina K.N. je bio spominjan kao vlasnik zemljišta. U svojoj presudi od 21. lipnja 1997. godine Žalbeni sud je donio odluku samo o vlasništvu nad zemljištem prenesenom Policijskoj zadruzi, a ne o vlasništvu nad zemljištem o kojemu je riječ, koje je bilo potpuno odvojeno i udaljeno od druge zemljišne čestice. Godine 1978. stoga nije bilo razloga da podnositelj zahtjeva bude u najmanjoj dvojbi da su K.N.-ovi nasljednici vlasnici zemljišta.
  2. Vlada je ustvrdila kako je upravnim nalogom za iseljenje podnositelju zahtjeva samo uskraćeno pravo koristiti i biti u posjedu zemljišta o kojemu je riječ, te da mu njime nije onemogućeno obavljati svoj posao. Podnositelj zahtjeva je imao četiri godine za pronalaženje drugog mjesta za svoje poslovanje, koje stoga nije pretrpjelo štetu zbog ovrhe naloga za iseljenje. Nadalje, pravo najmoprimca na korištenje unajmljene imovine ograničenog je opsega i trajanja (budući da ugovor o najmu svaka stranka može prekinuti u svako doba) i relativno je (budući da se na njega nije moguće pozivati protiv treće strane koja ima jače pravo na unajmljenoj imovini, kao što je stvarno pravo in rem). Dakle, ugovor o najmu nije nikad podnositelju zahtjeva davao dovoljno utemeljeno stvarno pravo koje se moglo ovršiti protiv države. Svaka dvojba koja je možda mogla ostati u pogledu vlasništva države nad zemljom koju su potraživali K.N.-ovi nasljednici raspršena je presudom Žalbenog suda (br. 4910/1977) od 21. lipnja 1977. godine (vidi stavak 13. ove presude), u kojoj je presuđeno kako čitavo sporno područje pripada državi. Podnositelj zahtjeva je za to mogao saznati uvidom u hipotekarni registar. Presudom Prvostupanjskog suda od 23. listopada 1989. godine nije utvrđeno da podnositelj zahtjeva ima ikakvo pravo nad zemljom o kojoj je riječ, jer se postupak ticao samo formalne valjanosti naloga za iseljenje, a ne i imovinskih prava koje bi stranke mogle imati nad zemljištem. Osim toga, podnositelj zahtjeva je od najmodavaca mogao tražiti zadovoljštinu u obliku odštete zbog toga što su mu dali u najam zemlju koju on nije mogao koristiti zbog pravnog nedostatka. I na kraju, ono što je najvažnije, podnositelj zahtjeva, koji je još uvijek bio vlasnik kinematografske opreme, mogao je svoj posao pokrenuti negdje drugdje.
  3. Sud ponavlja kako pojam "vlasništva" u članku 1. Protokola br. 1. ima samostalno značenje koje zasigurno nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: i neka druga prava i interesi koji čine imovinu mogu se također smatrati "imovinskim pravima", pa time i "vlasništvom" u svrhe ove odredbe (vidi presudu u predmetu Gasus Dosier- i Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske od 23. veljače 1995. godine, Serija A br. 306-B, str. 46., stavak 53.). U tom kontekstu, Sud na početku primjećuje kako je vlasništvo nad česticom na kojoj se nalazi kino predmet spora između najmodavaca i države od 1953. godine, te kako taj spor do dana donošenja ove presude još nije riješen. Nije na Sudu da, prilikom odlučivanja u ovom predmetu, zauzme mjesto nacionalnih sudova i određuje pripada li zemljište o kojemu je riječ državi, odnosno je li ugovor o najmu između K.N.-ovih nasljednika i podnositelja zahtjeva ništav prema grčkom pravu. Sud će se ograničiti na to da primijeti kako je, prije nego što je iseljen, podnositelj zahtjeva kinom upravljao jedanaest godina na temelju formalno važećeg ugovora, bez ikakvog miješanja od strane vlasti, posljedica čega je bilo to da je stekao klijente koji su predstavljali vrijednost (vidi presudu u predmetu Van Marle i drugi protiv Nizozemske od 26. lipnja 1986. godine, Serija A br. 101., str. 13., stavak 41.). U vezi s time, Sud uzima u obzir ulogu koju su ljetna kina igrala u mjesnom kulturnom životu u Grčkoj, te činjenicu da su posjetitelji takvih kina bili uglavnom žitelji dotičnog mjesta.
  4. Prema sudskoj praksi Suda, članak 1. Protokola br. 1., koji u biti jamči pravo na vlasništvo, sadrži tri različita pravila (vidi presudu u predmetu James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. veljače 1986. godine, Serija A br. 98-B, str. 29.-30., stavak 37.);  prvo pravilo, utvrđeno u prvoj rečenici prvoga stavka, opće je naravi i iznosi načelo mirnog uživanja vlasništva. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvoga stavka odnosi se na oduzimanje vlasništva i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće pravilo, navedeno u drugome stavku priznaje da, između ostalog, države ugovornice imaju pravo nadzirati upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom. Drugo i treće pravilo tiču se posebnih slučajeva miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i stoga ih treba tumačiti u svjetlu općeg načela proglašenog u prvom pravilu. Sud bilježi kako je podnositelj zahtjeva, koji je imao posebnu dozvolu za upravljanje kinom koje je unajmio, bio iseljen od strane Gradskog vijeća Ilioupolisa i kako nije pokrenuo posao negdje drugdje. Sud također bilježi kako, unatoč sudskoj odluci kojom je ukinut nalog za iseljenje, g. Iatridis ne može ponovno stupiti u posjed kina jer ministar financija odbija opozvati dodjelu kina Vijeću (vidi stavak 26. ove presude). U tim je okolnostima došlo do miješanja u imovinska prava podnositelja zahtjeva. Kako on svoje poslovne prostore ima samo unajmljene, ovo miješanje ne znači ni izvlaštenje, niti predstavlja slučaj kontrole korištenja imovine, već se podvodi pod prvu rečenicu prvog stavka članka 1.
  5. Podnositelj zahtjeva skrenuo je pozornost na činjenicu da, deset godina nakon što je Prvostupanjski sud ukinuo nalog za iseljenje, država još uvijek proizvoljno i nezakonito zaposjeda kino i odbija mu ga vratiti.
  6. Vlada je osporila tu tvrdnju i naglasila kako je parcela na kojoj se nalazi kino dio puno većeg područja koje pripada državi.
  7. Sud ponavlja kako je prvi i najvažniji zahtjev u članku 1. Protokola br. 1. taj da svako miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito. Druga rečenica prvog stavka lišavanje vlasništva odobrava isključivo "uz uvjete predviđene zakonom", a drugi stavak priznaje kako države imaju pravo kontrolirati korištenje imovine izvršavajući "zakone". Osim toga, vladavina prava, jedno od temeljnih načela demokratskog društva, dio je svih članaka Konvencije (vidi presudu u predmetu Amuur protiv Francuske od 25. lipnja 1996. godine, Reports 1996-III, str. 850.-51., stavak 50.), te za sobom povlači dužnost države ili druge javne vlasti da postupa prema sudskim nalozima ili odlukama koje su donesene na njenu štetu (vidi, mutatis mutandis, naprijed navedenu presudu u predmetu Hornsby, str. 511., stavak 41.). Iz toga slijedi kako pitanje je li postignuta "poštena ravnoteža" između potreba javnog interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (vidi presudu u predmetu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske od 23. rujna 1982. godine, Serija A br. 52., str. 26., stavak 69.) postaje relevantno jedino kad se utvrdi da je miješanje o kojemu je riječ ispunilo zahtjev zakonitosti i da nije bilo proizvoljno.
  8. Vlada je izjavila kako je podnositelju zahtjeva, prije nego što je bio iseljen, u dva navrata (1985. i 1988. godine – vidi stavak 17. ove presude) bilo naloženo da isprazni prostorije. Stoga mu je bilo omogućeno zatražiti zaštitu od sudova ili nastaviti posao tako da ga premjesti na drugo mjesto. Nadalje i konkretnije, Prvostupanjski sud u Ateni u svojoj presudi od 23. listopada 1989. godine nije naložio iseljenje Gradskog vijeća iz kina i vraćanje podnositelja zahtjeva u posjed (vidi stavak 19. ove presude). Takav se nalog za vraćanje u posjed nije mogao donijeti ako podnositelj zahtjeva nije izričito zatražio njegovo donošenje, zajedno sa zahtjevom za ukidanje naloga za iseljenje. Vlada je ustvrdila kako postoji opsežna sudska praksa u tom smislu i predočila je presudu Prvostupanjskog suda u Ateni (br. 6802/1989) u kojoj je presuđeno kako se zahtjev za vraćanje u posjed može podnijeti neovisno od drugih postupaka i kako ne podliježe rokovima koji se odnose na pobijanje naloga za iseljenje.
  9. Podnositelj zahtjeva je zanijekao da bi takav zahtjev bio prikladan i djelotvoran. Čak i pod pretpostavkom da je ishodio nalog za vraćanje u posjed kina, nije bilo sudskog puta kojim bi mogao dobiti kino natrag u posjed. Da je zahtjev podnesen protiv Gradskog vijeća Ilioupolisa, on ne bi imao praktičnog učinka, jer bi odluka bila obvezujuća samo za Vijeće i državu ništa ne bi sprječavalo da kino prenese na neko drugo javno tijelo, čak i da je zahtjev podnio protiv same države, ne bi imao pravnog sredstva u slučaju daljnjeg odbijanja od strane ministra.
  10. Sud bilježi kako se mišljenja onih koji se pred njim pojavljuju razilazile po tom pitanju, ali nije na njemu da rješava spor, posebno jer se čini kako odluka br. 26/1997 Odjela za pokretanje sudskog postupka Kaznenog suda u Ateni, kojom se protiv gradonačelnika Ilioupolisa pokreće sudski postupak zbog optužbi za zanemarivanje dužnosti (vidi stavak 28. ove presude), ukazuje na to da poseban nalog za vraćanje podnositelja zahtjeva u posjed nije bio potreban. Osim toga, taj je sud smatrao kako iako "niti izvješće o upravnoj istrazi od 2. travnja 1990. godine, niti mišljenje br. 508/1991 Državnog pravnog vijeća u punom sastavu, a niti preporuka upravnog odbora Državnog zemljišnog ureda od 31. srpnja 1995. godine nisu imali obvezujuću snagu niti su bili ovršni, to nije značilo da je Gradsko vijeće Ilioupolisa ... imalo pravo ne poštivati zakon i čekati ovršni postupak kao privatna osoba koja namjerno odbija preuzeti svoje zakonske i ugovorne obveze".

U ovom predmetu postoje i druga razmatranja na kojima Sud može temeljiti svoju odluku. Iseljenje podnositelja zahtjeva od 17. ožujka 1989. godine zasigurno je imalo pravni temelj u domaćem pravu, a to je upravni nalog za iseljenje koji je 9. veljače 1989. godine izdao Zemljišni odjel prefekture u Attici, tijelo pod kontrolom države, s time da je u međuvremenu kino bilo dodijeljeno Gradskom vijeću Ilioupolisa. Međutim, 23. listopada 1989. godine Prvostupanjski sud u Ateni riješio je predmet u skraćenom postupku i ukinuo nalog za iseljenje zbog toga što nisu bili zadovoljeni uvjeti za njegovo izdavanje. Nije bilo mogućnosti žalbe protiv te odluke. Od tog trenutka iseljenje podnositelja zahtjeva nije dakle više imalo pravnog temelja i Gradsko vijeće Ilioupolisa postalo je nezakoniti stanar, te je kino trebalo vratiti podnositelju zahtjeva, kako su štoviše preporučila sva tijela od kojih je ministar financija tražio mišljenje, a to su bili Ministarstvo financija, Državno pravno vijeće i Državni zemljišni ured (vidi stavke 20., 21. i 25. ove presude). Konkretnije, Državni zemljišni ured predložio je da ministar opozove dodjeljivanje kina Gradskom vijeću, vrati ga na korištenje g. Iatridisu i vrati g. Iatridisa u posjed imovine koju je on unajmio. Ministar je, međutim, odbio odobriti taj prijedlog, što je bilo potrebno kako bi se podnositelj zahtjeva vratio u posjed svojih prostorija.

  1. Sud, kao i Komisija, smatra kako miješanje o kojemu je riječ predstavlja očitu povredu grčkog prava i kako je prema tome ono nespojivo s pravom podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njegovog vlasništva. Zbog ovog je zaključka nepotrebno utvrđivati je li postignuta poštena ravnoteža između potreba javnog interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca.

Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE 

  1. Iatridis se također pozvao na članak 13. Konvencije koji propisuje: 

 "Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu."

Podnositelj zahtjeva je ustvrdio kako se za jedino pravno sredstvo koje grčko pravo pruža za pobijanje naloga o iseljenju, to jest zahtjev za ukidanje tog naloga koji se podnosi građanskom sudu, ne može reći da je "djelotvorno" u smislu članka 13., jer čak i kad bi taj zahtjev bio prihvaćen, povrat imovine o kojoj je riječ bio je u diskrecijskoj ovlasti mjerodavnih državnih tijela i ovisio je o njihovoj volji.

  1. Vlada je u biti ostala kod svojih argumenata glede navodnog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Komisija se pozvala na zaključke do kojih je došla u odnosu na to pitanje smatrajući kako je došlo do povrede članka 13.
  2. Sud primjećuje kako prigovor na temelju članka 13. proizlazi iz istih činjenica koje je ispitivao kad je rješavao prigovor o neiscrpljivanju, te prigovore na temelju članka 1. Protokola br. 1. Međutim, postoji razlika u naravi interesa zaštićenih člankom 13. Konvencije i onih zaštićenih člankom 1. Protokola br. 1.: članak 13. pruža procesno jamstvo, to jest "pravo na djelotvorno pravno sredstvo", dok je procesni element sadržan u članku 1. Protokola br. 1. uzgredan široj svrsi osiguranja poštivanja prava na mirno uživanje vlasništva. Uzimajući u obzir različitu svrhu jamstava koja pružaju ta dva članka, Sud u ovom predmetu ocjenjuje primjerenim ispitati isti skup činjenica u odnosu na oba članka (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. veljače 1995. godine, Serija A br. 307-B, str. 57., stavak 91.).
  3. Grčki pravni sustav pruža pravno sredstvo – u obliku zahtjeva za ukidanje naloga za iseljenje – koji podnositelju zahtjeva nije bio dostupan samo u teoriji; on se njime poslužio, i to uspješno, budući da je Prvostupanjski sud u Ateni presudio njemu u korist (vidi stavak 19. ove presude). Međutim, Sud ponavlja kako pravno sredstvo koje zahtijeva članak 13. mora biti "djelotvorno" u praksi, kao i u pravu, osobito u smislu da njegovo korištenje ne smije biti neopravdano ometano činima i propustima vlasti tužene države (vidi presudu u predmetu Aksoy protiv Turske od 18. prosinca 1996. godine, Reports 1996-VI, str. 2286., stavak 95. in fine). U svjetlu odbijanja ministra financija da u ovom predmetu postupi po presudi Prvostupanjskog suda, pravno sredstvo o kojemu je riječ ne može se smatrati "djelotvornim" u smislu članka 13. Konvencije.             

Stoga je došlo do povrede ovoga članka.

IV NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. STAVKA 1. I ČLANKA 8. KONVENCIJE 

  1. Podnositelj zahtjeva je također naveo povrede članka 6. stavka 1. i članka 8. Konvencije koji propisuju: 

Članak 6. stavak 1.

"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud ... ispita njegov slučaj."

Članak 8.

"1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih."

U odnosu na članak 6. stavak 1. podnositelj zahtjeva je ustvrdio da ako Sud bude smatrao da je zahtjev za ukidanje naloga za iseljenje djelotvorno pravno sredstvo na temelju članka 13., iz toga da će slijediti da je tužena država prekršila svoje obveze iz članka 6. zbog toga što nije poštivala presudu Prvostupanjskog suda u Ateni od 23. listopada 1989. godine. U potporu toj tvrdnji, g. Iatridis se pozvao na presudu Suda u predmetu Hornsby (naprijed navedena presuda).

Što se tiče članka 8., podnositelj zahtjeva je ukazao na okolnosti svog iseljenja, navodeći kako su ga vlasti iznenadile, provalivši u kino u njegovoj odsutnosti, pa čak i odnijevši njegovu kinematografsku opremu i osobne stvari. Ustvrdio je kako to predstavlja povredu njegovog prava na poštivanje njegovog doma različitu od povrede članka 1. Protokola br. 1.

  1. U zahtjevu kojim je predmet iznijela pred Sud, Vlada se pozvala samo na pitanja koja se odnose na članak 1. Protokola br. 1. i članak 13. Konvencije. U svom je očitovanju, međutim, ona ukratko spomenula prigovore na temelju članaka 6. i 8. Konvencije. 
  2. Sud ponavlja kako on ima punu nadležnost u granicama predmeta koji mu je upućen, čiji je opseg ograničen odlukom Komisije o dopuštenosti. U tako zacrtanom okviru, Sud može uzeti na znanje sva činjenična i pravna pitanja koja proizlaze iz tijeka pred njim pokrenutog postupka (vidi presudu u predmetu Erdagöz protiv Turske od 22. listopada 1997. godine, Reports 1997-VI, str. 2310.-11., stavci 31.-36.). Međutim, iako smatra kako predmet ovog postupka nije ograničen na članke spomenute u Vladinom zahtjevu kojim je predmet pred njega iznesen, Sud primjećuje kako su prigovori podnositelja zahtjeva na temelju članka 8. i članka 6. stavka 1. Konvencije u biti isti kao i prigovori na temelju članka 1. Protokola br. 1. odnosno članka 13. Konvencije. Dakle, uzimajući u obzir zaključke iznesene u stavcima 62. i 66. ove presude, Sud, kao i Komisija, ne smatra potrebnim odvojeno ispitivati prigovore na temelju članka 8. i članka 6. stavka 1., jer su u ovom slučaju zahtjevi iz tih članaka sadržani u zahtjevima iz članka 1. Protokola br. 1. odnosno članka 13. Konvencije.

 V. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

  1. Prema navodima podnositelja zahtjeva, da bi "naknada" iz članka 41. bila "pravedna", ona se ne bi trebala ograničiti samo na naknadu zarade koju je izgubio i gubitka samog posla, već bi se njome trebala osigurati i naknada za nematerijalnu štetu koju je pretrpio kao osoba koja je u vrijeme iseljenja imala 66 godina, a u vrijeme obraćanja Sudu 75 godina.Na ime materijalne štete tražio je 364.788.000 drahmi (GRD) za izgubljenu zaradu od prodaje ulaznica, reklama i prihoda bara, za vrijednost opreme odnesene tijekom iseljenja i za gubitak klijenata. U odnosu na nematerijalnu štetu, tražio je 50.000.000 GRD. Konačno, u odnosu na troškove postupka, tražio je 20 % od iznosa koji bi mu Sud dodijelio za materijalnu i nematerijalnu štetu, ukoliko bi utvrdio povredu. Objasnio je kako se ovaj zahtjev temelji na uvjetima ugovora (priloženog uz njegov podnesak) između njega i njegovih pravnih zastupnika. Taj je ugovor dostavljen i poreznim vlastima i Odvjetničkoj komori u Ateni. Ako se uzmu u obzir njegovi zahtjevi za naknadu štete, to znači da je za troškove i izdatke tražio 82.957.000 GRD. Tome su se još trebali dodati troškovi pristupanja njegovih odvjetnika na ročište od 17. prosinca 1998. godine u iznosu od 1.226.500 GRD.
  2. Vlada je tvrdila kako prije rješavanja pitanja pravedne naknade, Sud treba uzeti u obzir činjenicu da je podnositelj zahtjeva, nakon iseljenja iz nekretnine o kojoj je riječ, odlučio ne pokrenuti svoj posao negdje drugdje. Vlada je također izjavila kako je zahtjev podnositelja zahtjeva za nadoknadu izgubljene zarade u razdoblju od 1989. do 1993. godine prema grčkom pravu pao u zastaru. Nadalje, Sud podnositelju zahtjeva ne bi trebao dodijeliti naknadu za gubitak posla jer on nije izgubio vlasništvo nad poslovnom opremom. Osim toga, iznosi koji se potražuju na temelju članka 41. razlikovali su se od iznosa koje je podnositelj zahtjeva tražio u svojim tužbama za naknadu štete pred domaćim sudovima, tako da je način izračuna iznosa na temelju članka 41. prestao biti vjerodostojan. Konačno, Vlada je pozvala Sud da uzme u obzir činjenicu da bi podnositelju zahtjeva nacionalni sudovi pred kojima su njegovi postupci u tijeku još uvijek mogli dodijeliti određene iznose, pa bi stoga svaka odluka Suda na temelju ovog članka bila preuranjena.

Što se tiče troškova postupka, Vlada je izjavila kako se ne smatra vezanom ugovorom između podnositelja zahtjeva i njegovih odvjetnika, te kako je spremna naknaditi samo one troškove koji su bili objektivno razumni, dok se iznos koji je zatražio podnositelj zahtjeva njima čini pretjeranim, barem prema grčkim standardima.

  1. U okolnostima predmeta, Sud smatra kako pitanje primjene članka 41. nije spremno za odluku. Stoga je potrebno odgoditi pitanje, uzimajući na prikladan način u obzir mogućnost sporazuma između tužene države i podnositelja zahtjeva (pravilo 75., stavci 1. i 4. Poslovnika Suda).

 

IZ TIH RAZLOGA SUD

  1. Odbacuje sa šesnaest glasova prema jednom glasu Vladin prethodni prigovor da nisu iscrpljena domaća pravna sredstva;
  2. Odbacuje jednoglasno Vladin prethodni prigovor da nije poštivan šestomjesečni rok;
  3. Presuđuje jednoglasno da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.;
  4. Presuđuje sa šesnaest glasova prema jednom glasu da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;
  5. Presuđuje jednoglasno da je nepotrebno rješavati o prigovorima podnesenim na temelju članka 6. stavka 1. i članka 8. Konvencije;
  6. Presuđuje jednoglasno da pitanje primjene članka 41. Konvencije nije spremno za odluku;

stoga,

(a) odgađa odluku o navedenom pitanju u cijelosti;

(b) poziva Vladu i podnositelja zahtjeva da u slijedeća tri mjeseca podnesu svoja pisana očitovanja o tom pitanju, te da osobito obavijeste Sud o svakom sporazumu koji eventualno postignu;

(c) odgađa daljnji postupak i ovlašćuje Predsjednika Velikog vijeća da ga po potrebi odredi.

 

Sastavljeno na engleskom i francuskom i doneseno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava (Human Rights Building) u Strasbourgu 25. ožujka 1999.

Michele de Salvia                    Elisabeth Palm

Tajnik                                      Predsjednica

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije, te pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj je presudi dodano djelomično odvojeno mišljenje g. Yerarisa.

 

DJELOMIČNO ODVOJENO MIŠLJENJE SUCA YERARISA

(Prijevod)

Smatram kako bi Sud zahtjev trebao proglasiti nedopuštenim zbog toga što podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva. Grčki građanski sudovi su smatrali (vidi stavak 32. presude) kako posjednik zemljišta kojemu je posjed oduzet na temelju naloga za iseljenje izdanog prema članku 2. (2) i (3) Zakona od 263/1968 mora podnijeti zahtjev za vraćanje posjeda ako želi to zemljište dobiti natrag. Takav se zahtjev može podnijeti ili istovremeno sa zahtjevom za ukidanje naloga za iseljenje ili posebno. Svaka presuda kojom se takav zahtjev prihvati može se ovršiti protiv države, državnog tijela ili privatne osobe.

 Podnositelj zahtjeva u ovom predmetu nije podnio takav zahtjev, koji bi bio dostatno i djelotvorno pravno sredstvo koje bi mu omogućilo da dobije natrag kino. Tim više je postojao razlog da se ovo pravno sredstvo iskoristi jer je kinom upravljala treća osoba, to jest Gradsko vijeće Ilioupolisa koje je, prema grčkom Ustavu, pravna osoba odvojena od države, dakle, stranka protiv koje bi se presuda kojom bi se prihvatio zahtjev za vraćanje posjeda mogla ovršiti.

 U svjetlu naprijed iznesenog, smatram kako nije došlo do povrede članka 13. Konvencije koji od država zahtijeva da osiguraju djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnim tijelom.

 ________

[1] Napomena Tajništva: Protokol br. 11 i Poslovnik Suda stupili su na snagu 1. studenoga 1998.

[2] Napomena Tajništva: Protokol br. 11 i Poslovnik Suda stupili su na snagu 1. studenoga 1998.

[3] Napomena Tajništva: Od stupanja na snagu Protokola br. 11 kojim je izmijenjen članak 19., Sud funkcionira na trajnoj osnovi.

[4] Napomena Tajništva: Poslovnik Suda A primjenjivao se na sve predmete upućene Sudu prije stupanja na snagu Protokola br. 9 (1. listopada 1994.), a od tada do 31. listopada 1998., samo na predmete koji se tiču država koje nisu obvezane tim protokolom.

 

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

CASE OF IATRIDIS v. GREECE

(Application no. 31107/96) 

JUDGMENT

STRASBOURG

25 March 1999

In the case of Iatridis v. GreeceThe European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 27 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”), as amended by Protocol No. 11[1], and the relevant provisions of the Rules of Court2, as a Grand Chamber composed of the following judges:

MrsE. PalmPresident,
MrL. Ferrari Bravo,
MrGaukur Jörundsson,
MrL. Caflisch,
MrI. Cabral Barreto,
MrK. Jungwiert,
MrM. Fischbach,
MrJ. Casadevall,
MrB. Zupančič,
MrsN. Vajić,
MrJ. Hedigan,
MrsW. Thomassen,
MrsM. Tsatsa-Nikolovska,
MrT. Panţîru,
MrE. Levits,
MrK. Traja,
MrC. Yeraris, ad hoc judge,
and also of Mr M. de SalviaRegistrar,

Having deliberated in private on 17 December 1998 and on 24 February 1999,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court, as established under former Article 19 of the Convention[3], by the Greek Government (“the Government”) on 30 July 1998, within the three-month period laid down by former Articles 32 § 1 and 47 of the Convention. It originated in an application (no. 31107/96) against the Hellenic Republic lodged with the
European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 by a Greek national, Mr Georgios Iatridis, on 28 March 1996.

The Government’s application referred to former Articles 44 and 48. The object of the application was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.

2.  In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of former Rules of Court A[2], the applicant stated that he wished
to take part in the proceedings and designated Mr H. Tagaras and Mrs M.N. Kanellopoulou, of the Athens Bar, as the lawyers who would represent him (former Rule 30).

3.  As President of the Chamber which had originally been constituted (former Article 43 of the Convention and former Rule 21) in order to deal, in particular, with procedural matters that might arise before the entry into force of Protocol No. 11, Mr R. Bernhardt, the President of the Court at the time, acting through the Registrar, consulted the Agent of the Government and the applicant’s lawyers on the organisation of the written procedure. Pursuant to the order made in consequence on 8 September 1998, the Registrar received the applicant’s memorial on 10 November 1998 and the Government’s memorial on 13 November 1998.

4.  After the entry into force of Protocol No. 11 on 1 November 1998 and in accordance with the provisions of Article 5 § 5 thereof, the case was referred to the Grand Chamber of the Court. The Grand Chamber included ex officio Mr C.L. Rozakis, the judge elected in respect of Greece (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 24 § 4 of the Rules of Court), Mr L. Wildhaber, the President of the Court, Mrs E. Palm, Vice-President of the Court, and Mr J.-P. Costa and Mr M. Fischbach, Vice-Presidents of Sections (Article 27 § 3 of the Convention and Rule 24 §§ 3 and 5 (a)). The other members appointed to complete the Grand Chamber were Mr L. Ferrari Bravo, Mr L. Caflisch, Mr I. Cabral Barreto, Mr W. Fuhrmann, Mr K. Jungwiert, Mrs N. Vajić, Mr J. Hedigan, Mrs W. Thomassen, Mrs M. Tsatsa-Nikolovska, Mr T. Panţîru, Mr E. Levits and Mr K. Traja (Rule 24 § 3 and Rule 100 § 4). Subsequently Mr Rozakis, who had taken part in the Commission’s examination of the case, withdrew from sitting in the Grand Chamber (Rule 28). The Government accordingly appointed Mr C. Yeraris to sit as an ad hoc judge (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 29 § 1)

Later, as Mr Wildhaber was unable to take part in the further consideration of the case, his place as President of the Grand Chamber was taken by Mrs Palm, and Mr Gaukur Jörundsson, substitute judge, replaced him as a member of the Grand Chamber (Rules 10 and 24 § 5 (b)). Likewise, Mr Costa and Mr Fuhrmann, who were also unable to take part in the further consideration of the case, were replaced by Mr J. Casadevall and Mr B. Zupančič, substitute judges (Rule 24 § 5 (b)).

The Court decided that it was not necessary to invite the Commission to delegate one of its members to participate in the proceedings before the Grand Chamber (Rule 99).

5.  In accordance with the President’s decision, a hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 17 December 1998.

There appeared before the Court:

(a)for the Government
MrP. Georgakopoulos, Senior Adviser,
State Legal Council,Agent,
MrsV. Pelekou, Legal Assistant,
State Legal Council,Adviser;

(b)for the applicant
MrH. Tagaras, of the Salonika Bar,Counsel,
MrK. Zakaropoulos, of the Athens Bar,Adviser.

 

The Court heard addresses by Mr Tagaras and Mr Georgakopoulos, and also their replies to a question from one of its members.

THE FACTS

I.THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A.Proceedings brought by the “owners” of the land on which the “Ilioupolis” cinema was built

6.  In 1929 K.N. inherited three-quarters of a tract of land known as the “Karras estate” from his adoptive father. In 1938 K.N.’s adoptive mother sold him the remaining quarter of the “Karras estate”, which she had inherited from her husband. The contract of sale gave the surface area of the “Karras estate” as 12,000,000 sq. m.

7.  In 1950, having obtained the necessary permit from the authorities, K.N. built an open-air cinema – the “Ilioupolis” cinema – on part of this land.

8.  In 1953 the Minister of Agriculture refused to recognise K.N. as owner of the whole “Karras estate”, taking the view that K.N.’s adoptive father had owned only part of the land, namely an area of between 320,000 and 520,000 sq. m, which did not include the part on which the “Ilioupolis” cinema had later been built. The rest of the area was public forest and was not included in the title deeds submitted by K.N. Thereupon K.N applied to the Supreme Administrative Court to set aside the decision of the Minister of Agriculture but his application was dismissed. On 8 February 1955 a royal decree designated the area in dispute as land to be reafforested. K.N. applied to the Supreme Administrative Court to set aside the royal decree but the court dismissed the application, holding that the disputed area was forest land belonging to the State.

9.  By means of Cabinet decisions of 10 February 1965 and 11 March 1966, which were published in the Official Gazette
(Eφημερίδα της Κυβερνήσεως) and entered in the Ilioupolis municipal register, the State transferred a 220,000 sq. m area of the “Karras estate” to the Police Officers’ Housing Cooperative. This area did not include the land on which the “Ilioupolis” cinema had been built.

10.  On 28 July 1965 a royal decree ordering the reafforestation of land in Ilioupolis was promulgated. According to the Government, this decree covered an unspecified part of the “Karras estate”. On 2 December 1966 the decree was amended by a further decree, which was published in the Official Gazette.

11.  On 3 April 1967 K.N. brought an action against the Police Officers’ Housing Cooperative to establish his title to the land which had been transferred to it. The State, as transferor, intervened in the proceedings in favour of the Cooperative. This action was entered in the Ilioupolis mortgage register. In the margin of the relevant page, the subsequent judgments of the Athens Court of First Instance (no. 16992/1973) and the Court of Appeal (no. 4910/1977 – see paragraph 13 below) dismissing the action and acknowledging the State’s ownership of the disputed area were noted.

12.  In 1976 K.N. died and his heirs received an inheritance-tax demand in respect of the land on which the cinema had been built. The State took a mortgage on the land as security for the tax debt. The mortgage was paid off in 1982.

13.  K.N.’s heirs continued the proceedings brought on 3 April 1967. On 21 June 1977 the Athens Court of Appeal held that the tract of land transferred to the Police Cooperative belonged to the State. In the reasons for its judgment the court agreed with the Minister of Agriculture, holding that K.N.’s adoptive father had owned only a part of the “Karras estate”, which had not included the part on which the “Ilioupolis” cinema had been built or the part which had been transferred to the Cooperative. The Court of Appeal based this conclusion on, inter alia, the fact that in 1905 the “Karras estate” had been entered in the national forest register as forest land and that the State had since, in good faith, had possession and use of it as owner.

14.  Following a decision taken by the Deputy Minister of Finance on 19 September 1984, part of the “Karras estate”, including the part on which the cinema had been built, was entered in the register of State property on 27 June 1985. On 9 July 1985 this fact was noted in the Ilioupolis mortgage register. In 1987 K.N.’s heirs brought proceedings to establish their title to the land that had been entered in the register of State property. In 1988 the Athens Court of First Instance dismissed their application on the ground that on 21 June 1977 the Athens Court of Appeal had held that K.N.’s adoptive father had owned only a part of the “Karras estate”, covering an area of between 320,000 and 520,000 sq. m. K.N.’s heirs appealed against that decision.

15.  On 9 February 1989 the Athens Court of Appeal held that in its judgment of 21 June 1977 it had resolved only the matter of ownership of the 220,000 sq. m which had been transferred to the Police Officers’ Housing Cooperative. The other dicta in the grounds of the judgment were not binding on K.N.’s heirs. The Court of Appeal consequently set aside the 1988 decision of the Court of First Instance and ordered that court to deal with the merits of the case.

16.  On 29 May 1996 K.N.’s heirs applied to State Counsel at the Athens Court of First Instance for interim measures against the State and Ilioupolis Town Council. State Counsel refused their application on an unspecified date. K.N.’s heirs appealed against this decision. On 30 May 1997 Deputy State Counsel at the Athens Court of Appeal dismissed their appeal.

B.Proceedings brought by the applicant

17.  In 1978 K.N.’s heirs leased the “Ilioupolis” open-air cinema to the applicant, who completely restored it.

On 4 July 1985 the Attica prefecture informed the applicant that with effect from 27 June 1985 the land on which the cinema had been built was considered to be State property, and that his retention of it was wrongful. The State would consequently be claiming compensation from him in accordance with Article 115 of the Presidential Decree of 11/12 November 1929, without prejudice to its right to evict him under Law no. 1539/1938 on the protection of State land.

On 16 November 1988 the State Lands Authority (Kτηματική Εταιρία του Δημοσίου) assigned the cinema to Ilioupolis Town Council. On
24 November 1988 the Attica prefecture notified the applicant of this and ordered him to vacate the cinema within five days, failing which Law no. 1539/1938 would be applied.

18.  On 9 February 1989 the Lands Department (Kτηματική Υπηρεσία) of the Attica prefecture ordered the applicant to be evicted, under Law no. 1539/1938 as amended by Law no. 263/1968. The order was “served” on the applicant on 16 March 1989 by being posted on the door of the cinema. The following day, when the members of the Bar were on strike and the applicant was absent, officials from Ilioupolis Town Council executed the order, forcing an entry into the cinema. An inventory was drawn up of a number of items of movable property belonging to the applicant (projectors, chairs, billboards and bar equipment). A Mr G.L., who was professionally connected with the applicant but was not acting as his representative, signed the inventory and asked the Council officials to store the goods.

19.  The applicant challenged the eviction order in the Athens District Court, which dealt with the matter under summary procedure and found for the State. The applicant appealed to the Athens Court of First Instance sitting with a single judge, which on 23 October 1989, having heard the appeal under summary procedure, quashed the eviction order. The court ruled that the Lands Department could issue an eviction order only if the property in question belonged to the State, if the State’s title to the property was not in dispute, and if the property was being unjustifiably occupied by a third party.

The court held, further, that these conditions had not been satisfied in the case before it, since the applicant had established the following facts with a fair degree of certainty: proceedings were pending before the courts in an action brought in a dispute between K.N.’s heirs and the State over the land on which the cinema had been built; K.N.’s heirs had considered themselves to be the owners of the land and the cinema for a very long time and had exercised all the rights and performed all the duties associated with ownership; and, lastly, the applicant had occupied the cinema under a lease since 1978.

20.  Following that decision, the applicant made several approaches to the appropriate authorities to challenge the continued occupation of the cinema by Ilioupolis Town Council. On 2 April 1990 the Ministry of Finance stated that, since the eviction order had been quashed, the land should be returned to the applicant and the assignment of the cinema to Ilioupolis Town Council revoked. However, if the Council insisted on retaining the cinema, the matter of who was to compensate the applicant would have to be determined in accordance with the law on business tenancies.

21.  On 11 July 1991 the State Legal Council (Nομικό Συμβούλιο του Κράτους), in answer to a question put to it by the Ministry of Finance, expressed the view that the cinema had to be returned to the applicant. The applicant’s claims in respect of the loss he had sustained owing to the eviction could be entertained only if he applied to the State Legal Council or brought proceedings. Furthermore, the State could assert its claim to be the owner of the land by bringing an action against K.N.’s heirs or by expediting the proceedings in the litigation between it and them, which had been pending before the courts since 1987.

On 15 May 1994 the applicant applied to the State Lands Authority to have the cinema returned to him.

22.  On 21 December 1994 the applicant sued the State and Ilioupolis Town Council in tort in the Athens Administrative Court for the loss he had sustained as a result of the failure to return the cinema to him. He claimed compensation in the amount of 32,300,000 drachmas (GRD), plus interest for loss of income from 1989 to 1994 and for the loss of his business equipment.

23.  On 5 April 1995 the applicant applied to the mayor of Ilioupolis to have the cinema returned to him. On 5 May 1995 he lodged a criminal complaint against the mayor. On an unspecified date he also lodged a criminal complaint against the chairman of the State Lands Authority.

24.  On 26 July 1995 the applicant filed an application in the Athens Court of First Instance for registration of a mortgage against Ilioupolis Town Council as security for lost income amounting to GRD 30,000,000. The court dismissed the application on the ground that there was no obligation to return the property, seeing that no application to that end had been made to the court and that there had been no final court decision in the matter.

25.  On 31 July 1995 the State Lands Authority, following a further request from the applicant, recommended that the assignment of the cinema to Ilioupolis Town Council should be revoked and the cinema returned to the applicant, who was to be reinstated as tenant by the Ministry of Finance. That recommendation had to be approved by the Ministry of Finance pursuant to Law no. 973/1979.

The applicant, who had not been notified of the recommendation, applied to the Minister of Finance on 4 October 1995. On 13 October 1995 he asked the Athens Court of First Instance to order interim measures against the mayor of Ilioupolis in the tort proceedings. On 16 October 1995 he applied to the Minister of Finance again.

On 25 October 1995 the Court of First Instance held that there were no grounds for ordering interim measures, since there could be no liability on the part of the mayor. On 7 November 1995, following the intervention of State Counsel, the applicant was notified of the State Lands Authority’s decision of 31 July 1995. On 15 November 1995 the applicant requested the Deputy Minister of Finance to approve that decision.

26.  On 7 August 1996 the State Legal Council expressed the view that the cinema should not be returned to the applicant, for the following reasons. Although the Athens Court of First Instance had set aside the eviction order of 23 October 1989, it had not ordered the cinema to be returned to the applicant. In its decision of 25 October 1995 the Court of First Instance had held that there was no obligation to return the cinema. Furthermore, under special case-law relating to State-owned property, the lease between K.N.’s heirs and the applicant was not valid. Consequently, the Ministry of Finance would be acting unlawfully if it revoked the assignment of the cinema to Ilioupolis Town Council. On 3 September 1996 the Deputy Minister of Finance approved the opinion of the State Legal Council.

27.  On 31 October 1996 the Athens Administrative Court dismissed the action commenced by the applicant on 21 December 1994 on the ground that it should have been brought in the civil courts.

On 17 December 1996 the applicant brought the action in the Athens Court of First Instance, seeking GRD 140,000,000 in damages for the loss of income he had suffered in 1995 and 1996 as a result of being unable to operate his cinema and for non-pecuniary loss. The action was due to be tried on 13 November 1997 but it was still pending on the day of the hearing before the Court.

28.  On 7 January 1997 the Committals Division of the Athens Criminal Court decided to commence criminal proceedings against the mayor of Ilioupolis for dereliction of duty.

29.  On 27 January 1998 the applicant brought an action against the State and Ilioupolis Town Council in which he sought payment of GRD 32,000,000 plus interest for loss of income during 1997 and for non-pecuniary damage. This action was still pending on the day of the hearing before the Court.

30.  The cinema is still being operated by Ilioupolis Town Council and has not been returned to the applicant.

The applicant has not set up an open-air cinema anywhere else.


II.RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.Administrative eviction orders

31.  The immovable property of the State is protected against third parties by Law no. 263/1968 amending and supplementing the provisions on State property.

Section 2(2) and (3) of the Law provides:

“… The relevant tax inspector shall issue an administrative eviction order against any person wrongfully taking over public property. An application to set aside such an order may be filed with the appropriate District Court within thirty days of its being served … An appeal against the decision of the District Court may be brought within thirty days before the President of the Court of First Instance, who shall hear it under the special procedure provided for in Article 634 of the Code of Civil Procedure. No appeal shall lie against the decision of the President of the Court of First Instance. The decision resulting from the foregoing procedure shall not prevent the parties from asserting their rights by means of ordinary procedure …”

“… Κατά του αυτογνωμόνως επιλαμβανομένου οιουδήποτε δημοσίου κτήματος συντάσσεται παρά του αρμοδίου Οικονομικού Εφόρου Πρωτόκολλο Διοικητικής Αποβολής. Κατ΄αυτού επιτρέπεται άσκηση ανακοπής ενώπιον του αρμοδίου Ειρηνοδικείου μέσα σε αποκλειστική προθεσμία 30 ημερών από της κοινοποιήσεως του… Κατά της αποφάσεως του Ειρηνοδικείου χωρεί έφεση ενώπιον του Προέδρου Πρωτοδικών, που δικάζει με την ειδική διαδικασία του άρθρου 634 Πολ. Δικ., μέσα σε προθεσμία 30 ημερών. Κατά της αποφάσεως του Προέδρου Πρωτοδικών ουδέν ένδικο μέσο χωρεί. Η κατά την ανωτέρω διαδικασία εκδιδομένη απόφαση δεν παρακωλύει την επιδίωξη των εκατέρωθεν δικαιωμάτων κατά την τακτική διαδικασία …”

Applications to set aside and the entire procedure for challenging administrative eviction orders are concerned solely with the validity of the eviction order and not with recognition of ownership or regulation of possession.

32.  Where an administrative eviction order is quashed and it is desired that the decision make provision for the reinstatement of the evicted appellant, an application for reinstatement must be lodged either at the same time as the application to set aside – in which case a consequential order will be made if the application is allowed – or separately with the appropriate court (action for regulation of possession). An application for reinstatement is not subject to the time-limits laid down by section 2 of Law no. 263/1968 for applying to set aside an eviction order, since there is no provision to that effect (Athens Court of Appeal judgment no. 6802/89, Reports 1990, pp. 778-79, Athens Court of First Instance judgment no. 25950/1995, State Legal Council opinion no. 464/96, Annexes 14a and b and 13c).

B.Protection of lessees as possessors of property

33.  The lessee of a property is the possessor of the leased property. This right of possession is protected by domestic law. The protection of possession both as a material fact and as a legal relationship is regulated in Greek law by Articles 997 et seq. of the Civil Code.

34.  In particular, Article 997 of the Civil Code, entitled “Protection of possessors”, provides:

“In the event of unlawful interference with the possession of property or of a right or in the event of dispossession, the person who, as lessee or bailee or as a consequence of a similar relationship, took possession of the property or right from the person who had use of it shall also have a possession claim against third parties.”

“Επί παρανόμου διαταράξεως της νομής πράγματος ή δικαιώματος, ή αποβολής εξ αυτής, έχει κατά τρίτων τας περί νομής αγωγάς και ο παρά τιυ νομέως λαβών την κατοχή του πράγματος ή δικαιώματος ως μισθωτής ή θεματοφύλαξ ή συνεπεία άλλης παρομοίας σχέσεως.”

35.  The possession claims that the lessee and possessor of the leased property may file are set out in Articles 987 and 989 of the Civil Code.

Article 987 provides:

“A possessor who has been unlawfully dispossessed shall be entitled to claim repossession from the person in unlawful possession. A claim for compensation under the provisions on torts shall not be excluded.”

“Ο νομέας που αποβλήθηκε παράνομα από τη νομή έχει δικαίωμα να αξιώσει την απόδοσή της από αυτόν που νέμεται επιλήψιμα απέναντί του. Αξίωση αποζημιώσεως σύμφωνα με τις διατάξεις για τις αδικοπραξίες δεν αποκλείεται.”

Article 989 provides:

“A possessor whose possession has been the subject of unlawful interference shall be entitled to seek an order restraining the interference and prohibiting it in the future. A claim for compensation under the provisions on torts shall not be excluded.”

“Ο νομέας που διαταράχθηκε παράνομα έχει δικαίωμα να αξιώσει την παύση της διατάραξης καθώς και την παράλειψή της στο μέλλον. Αξίωση αποζημίωσης κατά τις διατάξεις για τις αδικοπραξίες δεν αποκλείεται.”

By Article 987, the possessor is protected in the event of dispossession, that is to say deprivation of control of the property. By Article 989, he is also protected in the event of interference, namely interference with his control of the property not amounting to dispossession. A classic example of interference, as held by the domestic courts, is threatening the possessor with prohibition of a specific act of possession.


The purpose of these remedies is to protect possession itself, regardless of whether it is based on a right or not. It is for that reason that Article 991 of the Civil Code provides:

“A defendant in an action for interference or dispossession can invoke a right giving him control over the property only if that right has been upheld in a final decision by a court after proceedings between him and the plaintiff.”

“Ο εναγόμενος για διατάραξη ή αποβολή δεν μπορεί να επικαλεστεί δικαίωμα που του παρέχει εξουσία πάνω στο πράγμα παρά μόνο αν το δικαίωμα έχει αναγνωριστεί τελεσίδικα σε δίκη ανάμεσα σε αυτόν και τον ενάγοντα.”

In accordance with Article 997 of the Civil Code, a possessor has these rights against third parties and not against the possessor from whom he derives the possession rights. Against the latter he has the rights afforded him by the legal relationship between them.

36.  Where a possessor brings an action in possession, it will be either for repossession or for restraint of interference, depending on whether the possessor has been evicted or merely disturbed in the exercise of his control of the property.

Furthermore, the possessor is entitled in the same proceedings to claim compensation for the damage sustained, under the provisions on torts (Articles 914 et seq.).

37.  More particularly in respect of the State’s obligation to pay compensation, section 105 of the Introductory Act to the Civil Code is applied, under which unlawful conduct on the part of agents of the State creates an obligation to pay compensation irrespective of whether an offence has been committed by the agents in question. Moreover, where the unlawful situation arises from an administrative act, prior annulment of that act is not required. The court may consider the validity of the administrative act in the course of the proceedings and a specific prior ruling on its validity is not necessary.

C.Protection of lessees against lessors

38.  A possessor whose right is created by a lease is also protected against the lessor if it becomes impossible for him to use the leased property.

39.  Article 583 of the Civil Code provides:

“If the agreed use of the leased property is taken from the lessee in whole or in part because of a third party’s right (legal defect), Articles 576 to 579 and 582 shall apply. However, the lessee may himself have the legal defect removed at the lessor’s expense.”

“Αν η συμφωνηθείσα χρήση του μισθίου αφαιρεθεί από τον μισθωτή εν μέρει ή εν όλω εξαιτίας δικαιώματος τρίτου νομικό ελάττωμα εφαρμόζονται οι διατάξεις των άρθρων 576 έως 579 και 582. Αλλ΄ο μισθωτής δεν δύναται να προβεί ο ίδιος στην άρση του νομικού ελαττώματος με δαπάνες του εκμισθωτού.”

40.  In that event, the lessee’s rights under Articles 576 to 579 and 582, to which Article 583 refers, are the following: the right to reduce the rent or not to pay the rent, the right to compensation, the right to bring an action against the lessor to have the legal defect removed, and the right to terminate the lease.

Apart from the right to bring an action against the lessor to have the legal defect removed, the lessee may still bring an action in possession at his own expense against third parties in his capacity as possessor (Article 997).

The lessor is exempt from liability only if the lessee was aware of the defect at the time when the lease was signed.

D.Commercial leases

41.  Lastly, leases of property for carrying on commercial activities (commercial leases) are also governed by all the above provisions under section 29 of Law no. 813/1978, codified by Presidential Decree no. 34/1995. That provision reads as follows:

“Save as hereinafter provided, leases under the present Law shall be governed by the contractual terms and by the provisions of the Civil Code.”

“Αι κατά τον παρόντα νόμον μισθώσεις, εφόσον δεν ορίζεται άλλως εις αυτόν, διέπονται υπό των συμβατικών περί αυτών όρων και των διατάξεων του Αστικού Κώδικος.”

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

42.  Mr Iatridis applied to the Commission on 28 March 1996. He alleged a violation of Articles 6 § 1, 8 and 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.

43.  The Commission (First Chamber) declared the application (no. 31107/96) partly admissible on 2 July 1998. In its report of 16 April 1998 (former Article 31 of the Convention), it expressed the opinion that there had been a violation of Article 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 (fourteen votes to one) and that it was not necessary to examine the case also under Articles 6 § 1 and 8 of the Convention (unanimously). The full text of the Commission’s opinion and of the dissenting opinion contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[3].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

44.  The Government requested the Court to dismiss Georgios Iatridis’s application against Greece.

45.  The applicant invited the Court

“(a) to declare admissible and founded in fact and in law the complaints pertaining to the violation by the Hellenic Republic of Article 1 of Protocol No. 1 and Articles 8 and 13 of the Convention;

(b) to reach the same conclusion as regards Article 6 of the Convention if it finds no violation of Article 13;

(c) to hold that the Hellenic Republic is to pay the applicant just satisfaction in the amount of 497,337,000 drachmas, plus interest at the rate which applies to commercial transactions payable from the delivery of the judgment;

(d) to order the Hellenic Republic to put an end to the violations found, by permitting the applicant to recover the Ilioupolis cinema.”

THE LAW

I.THE GOVERNMENT’S PRELIMINARY OBJECTIONS

A.Failure to exhaust domestic remedies

46.  The Government’s principal objection – as before the Commission – was that Mr Iatridis had not exhausted domestic remedies.

First, he had not, when challenging the validity of the eviction order in the Athens Court of First Instance – or even subsequently – made an application (under Articles 987, 989 and 997 of the Civil Code) for return of the land on which the cinema was built. It was settled case-law that without such an application the most that could be achieved by lodging an objection against an eviction order was to have that order quashed; the court simply looked at whether the conditions for issuing the order had been satisfied and did not deal with issues of ownership, use or possession. Moreover, a judicial decision returning the land to the applicant would be enforceable against the State, since section 8 of Law no. 2097/1952 (introducing State immunity from execution) applied only to monetary claims.


Second, certain of the applicant’s actions for damages against the State were still pending in the Athens Court of First Instance. The possibility that he might be compensated only for loss of income for the years during which the cinema had been closed was not decisive since he still had his equipment and could have set up his business elsewhere.

Third, if the applicant had been unaware of the dispute over the land, he should have sued K.N.’s heirs for damages under Articles 576-79, 582 and 587 of the Civil Code.

47.  The Court reiterates that the only remedies Article 35 of the Convention requires to be exhausted are those that are available and sufficient and relate to the breaches alleged (see the Tsomtsos and Others v. Greece judgment of 15 November 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-V, p. 1713, § 32).

With regard to the first limb of the objection, the Court, like the Commission and the applicant, observes that the applicant made a special application – provided for in section 2(3) of Law no. 263/1968 – to the Athens Court of First Instance, specifically seeking to have the administrative eviction order quashed. The court found in his favour, holding that the conditions for issuing such an order had not been satisfied. The Minister of Finance, however, refused to give approval for the cinema to be returned to him. In the light of the Minister’s stance, an action under Articles 987 and 989 of the Civil Code – assuming it had succeeded – would in all probability not have led to a different outcome from that of the application to have the eviction order quashed. The applicant cannot therefore be criticised for not having made use of a legal remedy which would have been directed to essentially the same end and which moreover would not have had a better prospect of success (see, mutatis mutandis, the Miailhe v. France (no. 1) judgment of 25 February 1993, Series A no. 256C, p. 87, § 27).

As regards the second limb of the objection, the Court considers that an action for damages may sometimes be deemed a sufficient remedy, in particular where compensation is the only means of redressing the wrong suffered. In the instant case, however, compensation would not have been an alternative to the measures which the Greek legal system should have afforded the applicant to overcome the fact that he was unable to regain possession of the cinema despite a court decision quashing the eviction order. Furthermore, the various proceedings pending in the Athens Court of First Instance are decisive only in respect of an award of just satisfaction under Article 41 of the Convention (see, mutatis mutandis, the Hornsby v. Greece judgment of 19 March 1997, Reports 1997-II, p. 509, § 37).

As to the third limb of the objection, the Court reiterates that Article 35 requires the exhaustion only of remedies that relate to the breaches alleged: suing a private individual cannot be regarded as such a remedy in respect of an act on the part of the State, in this instance the refusal to implement a
judicial decision and return the cinema to the applicant (see the Pine Valley Developments Ltd and Others v. Ireland judgment of 29 November 1991, Series A no. 222, p. 22, § 48).

Accordingly, the objection must be dismissed.

B.Failure to observe the six-month time-limit

48.  The Government asked the Court to dismiss the application under Article 35 of the Convention on the ground that the applicant had not applied to the Commission within six months of the date on which the Athens Court of First Instance gave its judgment quashing the eviction order. In their submission, that judgment could not have given rise to a continuing situation, since the court had not ordered the State to return the cinema to the applicant and the latter had no right in rem over it; moreover, he could have altered the position, either by applying to be reinstated in the property or by transferring his business elsewhere.

49.  The Commission concluded that the Minister of Finance’s refusal to comply with the decision of the Court of First Instance had led to a continuing situation, so that the six-month rule did not apply.

50.  The Court shares the Commission’s view. It also points out that the applicant would not have been able to recover the cinema unless the Minister of Finance had first revoked the assignment of it to Ilioupolis Town Council. The applicant did not receive a copy of the State Lands Authority’s opinion recommending that step – an opinion without which no ministerial decision could be given – until 7 November 1995 and he lodged his request for the Minister to approve the recommendation on 15 November (see paragraph 25 above). It follows that, in lodging his application with the Commission on 28 March 1996, the applicant complied with the six-month time-limit.

The objection must therefore be dismissed.

II.ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

51.  Mr Iatridis alleged that there had been a breach of Article 1 of Protocol No. 1, which provides:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”


52.  The applicant stated that in 1978 he had taken a lease of an open-air cinema from K.N., who had acted as the owner of it, and that he had held the leased property until 1985 without any challenge by the State. The Minister of Agriculture’s decision in 1953 (see paragraph 8 above) had merely determined the boundary line between that part of the “Karras estate” classified as forest and the urban part, which belonged to K.N. It was clear from the plans that the site of the cinema fell within the latter part – that is to say, squarely within the urban area and a long distance from the tract of land which had been transferred to the Police Cooperative and dealt with in judgment no. 4910/1977. Although the ownership of the cinema was still a matter of dispute between the State and those who had leased the land to the applicant, namely K.N.’s heirs, the State had always treated the heirs as the true owners by levying inheritance tax on the land from them, from the very beginning and right up to the present day; moreover, the permit for the cinema to be built had referred to K.N. as the owner of the land. In its judgment of 21 June 1977 the Court of Appeal had determined only the ownership of the land transferred to the Police Cooperative, not that of the land in question, which was quite separate and a long distance from the other tract of land. In 1978 there had therefore been no reason for the applicant to have the slightest doubt that K.N.’s heirs owned the land.

53.  The Government submitted that the administrative eviction order had merely deprived the applicant of the right to use and possess the land in issue and had not prevented him from carrying on his business. The applicant had had four years to find an alternative site for his business, which had consequently suffered no harm on account of the enforcement of the eviction order. Furthermore, a lessee’s right to use a leased property is limited in scope and in duration (since the lease can be terminated at any time by either party) and is relative (since it cannot be relied on against a third party with an overriding right over the leased property, such as a property right in rem). Hence the lease had never given the applicant a sufficiently well-founded property right enforceable against the State. Any doubt which might have remained as to the State’s ownership of the land claimed by K.N.’s heirs had been dispelled by the Court of Appeal’s judgment (no. 4910/1977) of 21 June 1977 (see paragraph 13 above), in which it had been held that the whole area in dispute belonged to the State; the applicant could have learned of that by consulting the mortgage registers. The Court of First Instance judgment of 23 October 1989 had not established that the applicant had any right over the land in issue, since the proceedings had been concerned only with the formal validity of the eviction order and not with the property rights the parties might have over the land. Besides, the applicant could have sought redress from the lessors in the form of damages for leasing him land that he was unable to use owing to a legal defect. Lastly and most importantly, it had been open to the
applicant, who still owned the cinema equipment, to set up his business elsewhere.

54.  The Court reiterates that the concept of “possessions” in Article 1 of Protocol No. 1 has an autonomous meaning which is certainly not limited to ownership of physical goods: certain other rights and interests constituting assets can also be regarded as “property rights”, and thus as “possessions” for the purposes of this provision (see the Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH v. the Netherlands judgment of 23 February 1995, Series A
no. 306-B, p. 46, § 53).

In this context, the Court observes at the outset that the ownership of the cinema site has been a matter of dispute between the lessors of the cinema and the State since 1953 and that this dispute had still not been resolved by the date of adoption of this judgment. It is not for the Court, in deciding this case, to take the place of the national courts and determine whether the land in question belonged to the State or whether the lease between K.N.’s heirs and the applicant was void under Greek law. It will confine itself to observing that, before the applicant was evicted, he had operated the cinema for eleven years under a formally valid lease without any interference by the authorities, as a result of which he had built up a clientele that constituted an asset (see the Van Marle and Others v. the Netherlands judgment of 26 June 1986, Series A no. 101, p. 13, § 41); in this connection, the Court takes into account the role played in local cultural life by open-air cinemas in Greece and to the fact that the clientele of such a cinema is made up mainly of local residents.

55.  According to the Court’s case-law, Article 1 of Protocol No. 1, which in substance guarantees the right of property, comprises three distinct rules (see the James and Others v. the United Kingdom judgment of 21 February 1986, Series A no. 98-B, pp. 29-30, § 37): the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of possessions and subjects it to certain conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest. The second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should therefore be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule.

The Court notes that the applicant, who had a specific licence to operate the cinema he had rented, was evicted from it by Ilioupolis Town Council and has not set up his business elsewhere. It also notes that, despite a judicial decision quashing the eviction order, Mr Iatridis cannot regain possession of the cinema because the Minister of Finance refuses to revoke the assignment of it to the Council (see paragraph 26 above).

In those circumstances, there has been interference with the applicant’s property rights. Since he holds only a lease of his business premises, this interference neither amounts to an expropriation nor is an instance of controlling the use of property but comes under the first sentence of the first paragraph of Article 1.

56.  The applicant drew attention to the fact that, ten years after the Court of First Instance quashed the eviction order, the State was still arbitrarily and unlawfully occupying the cinema and refusing to return it to him.

57.  The Government disputed that assertion and pointed out that the site of the cinema was part of a much larger area belonging to the State.

58.  The Court reiterates that the first and most important requirement of Article 1 of Protocol No. 1 is that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of possessions should be lawful: the second sentence of the first paragraph authorises a deprivation of possessions only “subject to the conditions provided for by law” and the second paragraph recognises that the States have the right to control the use of property by enforcing “laws”. Moreover, the rule of law, one of the fundamental principles of a democratic society, is inherent in all the Articles of the Convention (see the Amuur v. France judgment of 25 June 1996, Reports 1996-III, pp. 850-51, § 50) and entails a duty on the part of the State or other public authority to comply with judicial orders or decisions against it (see, mutatis mutandis, the Hornsby judgment cited above, p. 511, § 41). It follows that the issue of whether a fair balance has been struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights (see the Sporrong and Lönnroth v. Sweden judgment of 23 September 1982, Series A no. 52, p. 26, § 69) becomes relevant only once it has been established that the interference in question satisfied the requirement of lawfulness and was not arbitrary.

59.  The Government stated that the applicant had been ordered to vacate the premises on two occasions before being evicted (in 1985 and 1988 – see paragraph 17 above). It had therefore been open to him to seek the protection of the courts or to keep his business going by transferring it elsewhere. Further and more especially, the Athens Court of First Instance in its judgment of 23 October 1989 had not ordered the eviction of the Town Council from the cinema and the applicant’s reinstatement (see paragraph 19 above). No such reinstatement order could have been made unless the applicant had expressly applied for one, separately from his application to have the eviction order quashed; the Government submitted that there was a large body of case-law to this effect and produced a judgment of the Athens Court of Appeal (no. 6802/1989) in which it had been held that an application for reinstatement could be lodged independently of other proceedings and was not subject to the time-limits for challenging eviction orders.

60.  The applicant denied that such an application would have been either appropriate or effective. Even supposing that he had obtained an order for his reinstatement in the cinema, there was no judicial avenue whereby he could have recovered possession of it. If the application was brought against Ilioupolis Town Council, it would be of no practical effect, since the decision would be binding only on the Council and there would be nothing to prevent the State from transferring the cinema to another public body; and even if he brought the application against the State itself, he would have no recourse in the event of a further refusal by the Minister.

61.  The Court notes that those appearing before it had diverging views on this point but it is not for it to resolve the dispute, particularly as decision no. 26/1997 of the Committals Division of the Athens Criminal Court, committing the mayor of Ilioupolis for trial on charges of dereliction of duty (see paragraph 28 above), appears to indicate that a special order for the applicant’s reinstatement was not necessary. Moreover, that court held that although “neither the report on the administrative inquiry of 2 April 1990, nor opinion no. 508/1991 of the full State Legal Council, nor the recommendation of the governing board of the State Lands Authority of 31 July 1995, [had] binding force or [was] enforceable, that [did] not mean that Ilioupolis Town Council … was entitled to disobey the law and to await enforcement proceedings like a private individual who deliberately refuses to assume his statutory or contractual obligations”.

In the instant case there are also other considerations on which the Court may base its decision. The applicant’s eviction on 17 March 1989 certainly had a legal basis in domestic law, namely the administrative eviction order issued on 9 February 1989 by a State-controlled body, the Lands Department of the Attica prefecture, the cinema having in the meantime been assigned to Ilioupolis Town Council by the State Lands Authority. However, on 23 October 1989 the Athens Court of First Instance heard the case under summary procedure and quashed the eviction order on the grounds that the conditions for issuing it had not been satisfied. No appeal lay against that decision. From that moment on, the applicant’s eviction thus ceased to have any legal basis and Ilioupolis Town Council became an unlawful occupier and should have returned the cinema to the applicant, as was indeed recommended by all the bodies from whom the Minister of Finance sought an opinion, namely the Ministry of Finance, the State Legal Council and the State Lands Authority (see paragraphs 20, 21 and 25 above). More specifically, the last-named body proposed that the Minister should revoke the assignment of the cinema to the Town Council, restore the use of it to Mr Iatridis and reinstate him in the property he had
leased. The Minister, however, refused to approve that proposal as was necessary if the applicant was to be reinstated in his premises.

62.  The Court considers, like the Commission, that the interference in question is manifestly in breach of Greek law and accordingly incompatible with the applicant’s right to the peaceful enjoyment of his possessions. This conclusion makes it unnecessary to ascertain whether a fair balance has been struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights.

There has therefore been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

63.  Mr Iatridis also relied on Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

The applicant submitted that the only remedy afforded by Greek law for challenging an eviction order, namely an application to the civil courts to have it quashed, could not be said to be “effective” within the meaning of Article 13 as even if such an application was successful, return of the property in question was at the relevant State authorities’ discretion and depended on their willingness.

64.  The Government essentially repeated their arguments concerning the alleged failure to exhaust domestic remedies. The Commission referred to the conclusions it had reached on this point and considered that there had been a violation of Article 13.

65.  The Court notes that the complaint under Article 13 arises out of the same facts as those it examined when dealing with the objection of non-exhaustion and the complaints under Article 1 of Protocol No. 1. However, there is a difference in the nature of the interests protected by Article 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1: the former affords a procedural safeguard, namely the “right to an effective remedy”, whereas the procedural requirement inherent in the latter is ancillary to the wider purpose of ensuring respect for the right to the peaceful enjoyment of possessions. Having regard to the difference in purpose of the safeguards afforded by the two Articles, the Court judges it appropriate in the instant case to examine the same set of facts under both Articles (see, mutatis mutandis, the McMichael v. the United Kingdom judgment of 24 February 1995, Series A no. 307-B, p. 57, § 91).

66.  The Greek legal system affords a remedy – in the form of an application to have an eviction order quashed – which was available to the applicant not just in theory; he availed himself of it, and successfully, for
the Athens Court of First Instance found in his favour (see paragraph 19 above). However, the Court reiterates that the remedy required by Article 13 must be “effective” in practice as well as in law, in particular in the sense that its exercise must not be unjustifiably hindered by the acts or omissions of the authorities of the respondent State (see the Aksoy v. Turkey judgment of 18 December 1996, Reports 1996-VI, p. 2286, § 95 in fine). In the light of the Minister of Finance’s refusal to comply with the judgment of the Court of First Instance in this case, the remedy in question cannot be regarded as “effective” under Article 13 of the Convention.

Consequently, there has been a violation of this Article.

IV.ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLES 6 § 1 AND 8 OF THE CONVENTION

67.  The applicant also alleged violations of Articles 6 § 1 and 8 of the Convention, which provide:

Article 6 § 1

“In the determination of his civil rights and obligations …, everyone is entitled to a … hearing … by [a] … tribunal …”

Article 8

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

With regard to Article 6 § 1, the applicant submitted that if the Court held that an application to have an eviction order quashed was an effective remedy under Article 13, it would follow that the respondent State had breached its obligations under Article 6 by failing to obey the Athens Court of First Instance’s judgment of 23 October 1989. In support of that submission, Mr Iatridis relied on the Court’s judgment in the Hornsby case (judgment cited above).

As to Article 8, the applicant pointed to the circumstances of his eviction, alleging that the authorities had taken him by surprise, forcing an entry into the cinema in his absence and even taking away the cinema equipment and personal belongings of his. He submitted that this had constituted a violation of his right to respect for his home distinct from the violation of Article 1 of Protocol No. 1.

68.  In their application bringing the case before the Court the Government referred only the issues under Article 1 of Protocol No. 1 and Article 13 of the Convention. In their memorial, however, they briefly mentioned the complaints raised under Articles 6 and 8 of the Convention.

69.  The Court reiterates that it has full jurisdiction within the limits of the case referred to it, the compass of which is delimited by the Commission’s admissibility decision; within the framework so traced, the Court may take cognisance of all questions of fact or law arising in the course of the proceedings instituted before it (see the Erdagöz v. Turkey judgment of 22 October 1997, Reports 1997-VI, pp. 2310-11, §§ 31-36). However, although it considers that the subject matter of the present case is not confined to the Articles mentioned in the Government’s application bringing the case before it, the Court notes that the applicant’s complaints under Articles 8 and 6 § 1 of the Convention are essentially the same as those under Article 1 of Protocol No. 1 and Article 13 of the Convention respectively. Thus, having regard to the conclusions set out in paragraphs 62 and 66 above, the Court, like the Commission, does not consider it necessary to examine the complaints under Articles 8 and 6 § 1 separately as in this instance the requirements of those Articles are subsumed under those of Article 1 of Protocol No. 1 and Article 13 of the Convention respectively.

V.APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

70.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

71.  According to the applicant, for the “satisfaction” referred to in Article 41 to be “just”, it should not be limited to compensation for his loss of income and loss of the business itself but should also provide reparation for the non-pecuniary damage suffered by him as a person aged 66 at the time of the eviction and 75 at the time of his submissions to the Court.

Under the head of pecuniary damage, the applicant claimed 364,788,000 drachmas (GRD) for loss of income from ticket sales, advertising and bar takings, for the value of the equipment removed during the eviction and for loss of clientele.

In respect of non-pecuniary damage, he claimed GRD 50,000,000.

Lastly, in respect of legal fees, he claimed a sum equivalent to 20% of whatever amount the Court might award him for pecuniary and non-pecuniary damage if it found a violation. He explained that this claim was based on the terms of an agreement (annexed to his memorial) between himself and his legal representatives, which had been lodged both with the tax authorities and with the Athens Bar. Having regard to his claims for
damages, he thus sought GRD 82,957,000 for costs and expenses; to that had to be added the costs occasioned by his legal representatives’ appearance at the hearing of 17 December 1998, amounting to GRD 1,226,500.

72.  The Government maintained that, before dealing with the issue of just satisfaction, the Court should take into consideration the fact that the applicant had chosen not to set up his business elsewhere after being evicted from the property in question. They also stated that the applicant’s claim for loss of income for the years 1989 to 1993 was now time-barred under Greek law. Further, the Court should not award the applicant compensation for the loss of his business as he had not lost ownership of the business equipment. In addition, the sums claimed under Article 41 differed from those which the applicant had sought in his actions for compensation in the domestic courts, so that the method of calculating the former ceased to be credible. Lastly, the Government invited the Court to have regard to the fact that the applicant might still be awarded certain sums by the national courts in which his actions were pending, so that any decision of the Court under this Article would be premature.

As to the legal fees, the Government stated that they did not consider themselves bound by the agreement between the applicant and his lawyers and that they were willing to reimburse only such costs as were objectively reasonable, whereas the amount put forward by the applicant appeared to them excessive, at least by Greek standards.

73.  In the circumstances of the case the Court considers that the question of the application of Article 41 is not ready for decision. It is therefore necessary to reserve the matter, due regard being had to the possibility of an agreement between the respondent State and the applicant (Rule 75 §§ 1 and 4 of the Rules of Court).

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.Dismisses by sixteen votes to one the Government’s preliminary objection that domestic remedies had not been exhausted;

2.Dismisses unanimously the Government’s preliminary objection that the six-month time-limit had not been observed;

3.Holds unanimously that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1;

4.Holds by sixteen votes to one that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

5.Holds unanimously that it is unnecessary to rule on the complaints made under Article 6 § 1 and Article 8 of the Convention;

6.Holds unanimously that the question of the application of Article 41 of the Convention is not ready for decision;

accordingly,

(a) reserves the said question in whole;

(b) invites the Government and the applicant to submit, within the forthcoming three months, their written observations on the matter and, in particular, to notify the Court of any agreement that they may reach;

(c) reserves the further procedure and delegates to the President of the Grand Chamber the power to fix the same if need be.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 25 March 1999.

Elisabeth Palm
President

Michele de Salvia
Registrar

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the partly dissenting opinion of Mr Yeraris is annexed to this judgment.

E.P.
M. de S.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE YERARIS

(Translation)

I consider that the Court should declare the application inadmissible on the ground that the applicant has not exhausted domestic remedies. The Greek civil courts have held (see paragraph 32 of the judgment) that a possessor of land who is dispossessed pursuant to an eviction order issued under section 2(2) and (3) of Law no. 263/1968 must lodge an application for reinstatement if he wishes to recover the land. Such an application may be lodged either at the same time as an application to set aside the eviction order or separately. Any judgment allowing such an application is enforceable against the State, a State body or a private individual.

The applicant in the instant case failed to make such an application, which would be a sufficient and effective remedy enabling him to recover the cinema. There was all the more reason to use this legal remedy as the cinema was being operated by a third party, namely Ilioupolis Town Council, which, under the Greek Constitution, is a legal person separate from the State and consequently a party against which a judgment allowing an application for reinstatement would be enforceable.

In the light of the foregoing, I consider that there has been no violation of Article 13 of the Convention, which requires the States to provide for an effective remedy before a national authority.


[1]Notes by the Registry

1-2.  Protocol No. 11 and the Rules of Court came into force on 1 November 1998.

[3]3.  Since the entry into force of Protocol No. 11, which amended Article 19, the Court has functioned on a permanent basis.

[2]1.  Note by the Registry. Rules of Court A applied to all cases referred to the Court before the entry into force of Protocol No. 9 (1 October 1994) and from then until 31 October 1998 only to cases concerning States not bound by that Protocol.

[3].  Note by the Registry. For practical reasons this annex will appear only with the final printed version of the judgment (in the official reports of selected judgments and decisions of the Court), but a copy of the Commission’s report is obtainable from the Registry.

Povezana praksa domaćih sudova

Apelacioni sud u Novom Sadu R4g 10/2014   15.09.2014.

Presuda je u javnoj bazi sudske prakse povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.


Link

Povezana praksa međunarodnih tela

Evropski sud za ljudska prava 18357/91, Hornsby v. Greece   19.03.1997.

U presudi Iatridis protiv Grčke, Evropski sud za ljudska prava se pozvao na svoju raniju odluku u predmetu Hornsby protiv Grčke, smatrajući da se tužba za naknadu štete ponekad može smatrati dovolјnim pravnim lekom, posebno kada je kompenzacija jedino sredstvo za nadoknadu pretrplјene nepravde. U ovom slučaju, međutim, kompenzacija ne bi bila alternativa merama koje je grčki pravni sistem trebalo da pruži podnosiocu predstavke da prevaziđe činjenicu da nije mogao da povrati posed bioskopa uprkos sudskoj odluci kojom je poništen nalog za deložaciju i da su različiti postupci koji su u toku pred Prvostepenim sudom u Atini odlučujući su samo u pogledu dodele pravične naknade po članu 41. Konvencije.

 

Presuda Hornsby međutim, veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.


Link na presudu/odluku
Sažmi komentare

Komentari

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude