Taxquet protiv Belgije

Država na koju se presuda odnosi
Belgija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
926/05
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Bosanski
Datum
16.11.2010
Članovi
6
6-1
6-3-d
41
Kršenje
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-3-d) Svedoci
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br.926/05) protiv Kraljevine Belgije, koju je Sudu podneo državljanin Belgije, gospodin Richard Taxquet.

Podnositelj predstavke navodi povredu člana 6-1 i 6-3-d Konvencije, zbog odsustva obrazloženja u presudi Porotnog suda u njegovom predmetu i zbog nemogućnosti da ispita anonimnog svedoka.

Dana 17. oktobra 2003. podnositelj predstavke pojavio se pred Porotnim sudom u Liègeu, zajedno sa sedam drugih suokrivljenih, kojima se na teret stavljalo ubistvo počasnog ministra A.C., i pokušaj ubistva njegovog partnera, M.-H.J. u Liègeu 18. jula 1991. godine. U optužnici od 12. augusta 2003. navodi se, da je u junu 1996. osoba, koju je podnositelj predstavke opisao kao anonimnog svedoka, dostavila određene informacije istražiteljima. U dokumentu od 3.septembra 1996. navodi se da je informant izrazio želju da ostane anoniman zbog straha za sigurnost. Istražni sudija nije ispitao ovu osobu, već je istražiteljima dao informacije koje je u poverenju dobio od lica čiji identitet nije želeo otkriti. Tokom postupka pred Porotnim sudom, više okrivljenih lica je istražiteljima postavljalo pitanja u vezi sa identitetom informanta. Istražitelji su naveli da njihov informant nije niko od okrivljenih i da ta osoba nije bila očevidac navedenim krivičnim delima. Prema dostavljenim informacijama, koje su navedene u petnaest tačaka, ubistvo ministra A.C. isplaniralo je šest lica, među kojima su bili podnositelj predstavke i još jedan vodeći političar.

Dana 7. januara 2004. Porotni sud osudio je podnositelja predstavke na zatvorsku kaznu u trajanju od dvadeset godina. Podnositelj predstavke podneo je žalbu Vrhovnom kasacionom sudu, zahtevajući reviziju osuđujuće presude Porotnog suda od 7. januara 2004. kao i svih privremenih presuda koje je doneo taj sud. Presudom od 16. juna 2004. Kasacioni sud odbacio je njegovu žalbu, navodeći da Porotni sud nije mogao da naloži da se osoba koja je dojavila informacije od značaja ispita, jer nije bio upoznat sa identitetom informanta. Ističe takođe da su presude Porotnog suda donete na osnovu činjeničnog stanja, koje Kasacioni su nije ovlašten odbiti.

Početkom 2006. godine, S.N., jedan od suokrivljenih podnositelja predstavke, u programu Questions à la Une, koji je emitovan na radioteleviziji Belge Francophone (državni emiter za francusko govorno područje Belgije), izjavio je da je on bio anonimni informant i da je delovao kao “posrednik” u ime drugog suokrivljenog, D.C., čije optužbe je prenosio, i da je za “posredovanje” dobio 3.000.000 belgijskih franaka. U toku istog programa, tadašnji ministar pravde potvrdio je identitet tog anonimnog svedoka.

Podnositelj se obratio predstavkom Evropkom sudu za ljudska prava, kojom se žalio da nije mogao da unakrsno ispita svedoka koji ga je svojim iskazom optužio, kao i nije dato nikakvo obrazloženje osuđujuće presude protiv njega i da protiv odluke porotnog suda nije bila dozvoljena žalba, čime su prekršeni članovi 6 stav 1 i 6 stav 3(d) Konvencije.

Veće Suda je presudom od 13. januara 2009. jednoglasno zaključilo da je došlo do povrede člana 6. st. 1. Konvencije, jer su pitanja postavljena poroti bila formulisana na takav način da se ne može utvrditi zašto je svako do tih pitanja dobilo potvrdni odgovor kada je podnosilac predstavke lično negirao učešće u navodnim delima. Takođe, obzirom da je porota svoju presudu donela na temelju dokaza koje je čula na suđenju, a ne na temelju predmetnog spisa, Veće je utvrdilo da je suštinski važno, u svrhu obrazloženja presude kako optuženom tako i javnosti u celini, naglasiti razmatranja koja su porotu uverila u krivicu ili nevinost optuženog i navesti precizne razloge zašto je na svako pojedinačno pitanje odgovoreno potvrdno, odnosno negativno. Takođe, Veće je donelo odluku da su prekršeni članovi 6 stav 1 i 6 stav 3(d) Konvencije jer podnosilac nije imao mogućnost da unakrsno ispita svedoka čiji ga iskaz tereti.

Nakon presude Veća, na zahtev Vlade Belgije, predmet je upućen Velikom veću ESLJP.

Iz sudske prakse ESLJP, oblasti razmatranja odluka porotnih sudova, proizilazi stav da sama Konvencija ne zahteva od porotnika da obrazlažu svoje odluke i da član 6 ne sprečava da optuženom sudi laička porota, čak i onda kada presudu ne prati nikakvo obrazloženje. Ipak, da bi se ispunio zahtev pravičnog suđenja, optuženi, ali i javnost, moraju biti u stanju da razumeju donesenu presudu, što je bitna zaštitna mera protiv samovolje. Kao što je Sud često isticao, vladavina prava i izbegavanje samovolje načela su na kojima Konvencija počiva; ova načela služe za promovisanje poverenja javnosti u objektivan i transparentan sudski sistem, što je jedan od temelja demokratskog društva.

Odsustvo obrazložene presude laičke porote, samo po sebi, ne predstavlja kršenje prava optuženog na pravično suđenje. S obzirom da se poštovanje zahteva pravičnog suđenja mora ocenjivati na osnovu postupaka u celini i u specifičnom kontekstu konkretnog pravnog sistema, zadatak Suda kod razmatranja odsustva obrazložene presude je da utvrdi da li je, u svetlu svih okolnosti predmeta, postupak pružio neophodnu zaštitu protiv samovolje i da li je omogućio optuženom da shvati zbog čega je proglašen krivim. U tom smislu, valja imati na umu da upravo pretnjom najtežim zaprećenim kaznama, demokratska društva moraju osigurati, u najvećoj mogućoj meri, poštovanje prava na pravično suđenje.

U konkretnom slučaju, podnositelj predstavke je optužen za ubistvo počasnog ministra i pokušaj ubistva njegovog partnera. Međutim, ni optužnica ni pitanja upućena poroti nisu sadržavali dovoljno informacija o umešanosti podnositelja predstavke u počinjenju krivičnih dela za koja je optužen. Stoga Sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 6 stav 1 Konvencije.

Sud zapaža da je ova pritužba blisko povezana sa činjenicama koje su sud navele da utvrdi povredu člana 6, stav 1. U odsustvu bilo kakvog obrazloženja presude, nemoguće je razlučiti da li je osuda podnositelja predstavke utemeljena na informacijama anonimnog svedoka ili ne. U takvim okolnostima, Sud smatra da nije neophodno zasebno ispitivati prigovor izjavljen u odnosu na povredu člana 6, stavovi 1 i 3(d) Konvencije.

Uz presudu je priloženo saglasno izdvojeno mišljenje sudije Sverre Erika Jebensa.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET TAXQUET protiv BELGIJE

(Predstavka br. 926/05)

PRESUDA

STRAZBUR

16. novembra 2010.

U predmetu Taxquet protiv Belgije, Evropski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću u sastavu:

Jean-Paul Costa, predsjednik,
Christos Rozakis,
Nicolas Bratza,
Peer Lorenzen,
Françoise Tulkens,
Josep Casadevall,
Boštjan M. Zupančič,
Nina Vajić,
Anatoly Kovler,
Elisabet Fura,
Sverre Erik Jebens,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Päivi Hirvelä,
Luis López Guerra,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Nona Tsotsoria,
Zdravka Kalaydjieva, sudije,
i Michael O’Boyle, zamjenik registara,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost, održanih 21. oktobra 2009., 26. maja i 6. oktobra 2010. donijelo je sljedeću presudu, koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 926/05) protiv Kraljevine Belgije, koju je Sudu podnio Belgijanac, gospodin Richard Taxquet (“podnositelj predstavke”), 14. decembra 2004. u skladu sa članom 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Konvencija”).
  2. Podnositelja predstavke zastupali su g-din L. Misson i g-din J. Pierre, advokati iz Liègea. Belgijsku Vladu (“Vlada”) zastupali su njeni agenti, gdin M. Tysebaert, viši savjetnik Federalnog ministarstva pravosuđa, i g-din A. Hoefmans.
  3. Podnositelj predstavke navodi, naročito, povredu člana 6(1) i 6(3)(d) Konvencije, zbog odsustva obrazloženja u presudi Porotnog suda u njegovom predmetu i zbog nemogućnosti da ispita anonimnog svjedoka.
  4. Predstavka je dodijeljena Drugom odjelu Suda (pravilo 52, stav 1 Pravila Suda), u čijem sastavu su bile sudije Ireneu Cabral Barreto, Françoise Tulkens, Vladimiro Zagrebelsky, Danutė Jočienė, Dragoljub Popović, András Sajó i Işıl Karakaş i registrar Odjela, Sally Dollé. Dana 13. januara 2009. Vijeće je donijelo presudu u kojoj su jednoglasno odlučili da su pritužbe prema članu 6(1) i 6(3)(d) dopustive i da je došlo do kršenja obje spomenute odredbe.
  5. Dana 5. juna 2009., na zahtjev Vlade od 8. aprila 2009. godine, panel Velikog vijeća odlučio je predmet uputiti Velikom vijeću u skladu sa članom 43 Konvencije.
  6. Sastav Velikog vijeća određen je u skladu s odredbama člana 27(2) i 27(3) Konvencije i pravilom 24 Pravila Suda.
  7. Podnositelji predstavke i Vlada dostavili su pismena zapažanja. Pored toga, svoja zapažanja su dostavile i treće strane, vlade Ujedinjenog Kraljevstva, Irske i Francuske, kojima je predsjednik Suda dopustio da interveniraju u pisanoj formi (član 36(2) Konvencije i pravilo 44(2)).
  8. Javno saslušanje je održano 21. oktobra 2009. godine u Zgradi ljudskih prava u Strazburu (pravilo 59(3)). Pred Sudom su se pojavili:

(a)  u ime Vlade
        G-din A. HOEFMANS, agent,
        G-din K. LEMMENS,  advokat;

(b) u ime podnositelja predstavke
        G-din L. MISSON,
        G-din  J. PIERRE, advokat,
        G-din  R. TAXQUET, podnositelj predstavke

Sud je saslušao obraćanje g. Missona, g. Pierrea i g. Lemmensa i njihove odgovore na pitanja koje su postavili sudije.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnositelj predstavke rođen je 1957. godine i živi u Angleuru.
  2. Dana 17. oktobra 2003. podnositelj predstavke pojavio se pred Porotnim sudom u Liègeu, zajedno sa sedam drugih suokrivljenih, kojima se na teret stavljalo ubistvo počasnog ministra (ministra vanjskih poslova), A.C., i pokušaj ubistva njegovog partnera, M.-H.J. Prema navodima optužnice, oni su optuženi da su u Liègeu 18. jula 1991.:

“kao neposredni izvršitelji ili suizvršitelji vršeći krivično djelo ili direktno sudjelujući u njegovom izvršenju,

ili pružajući pomoć u izvršenju krivičnog djela, na bilo koji način, bez koje to krivično djelo ne bi moglo biti počinjeno,

ili direktno potičući na počinjenje krivičnog djela davanjem poklona, obećanja, prijetnji, zloupotrebom položaja ili ovlasti, spletkama ili izumima,

ili direktno potičući druga lica na počinjenje krivičnog djela kroz govore na javnim mjestima ili na skupovima, pisanim ili štampanim materijalom, isticanjem slika ili amblema, distribuiranjem ili prodajom, odnosno nuđenjem na prodaju ili izlaganjem na mjestima dostupnim javnosti,

1. svjesno i namjerno ubili [A.C.], uz dodatnu okolnost da je to ubistvo bilo sa predumišljajem, što je krivično djelo koje je po zakonu kvalificirano kao ubistvo sa predumišljajem (mučko ubistvo);

2. pokušali svjesno, namjerno i sa predumišljajem ubiti [M.-H.J.], gdje se namjera za počinjenje krivičnog djela manifestirala u ponašanju, koje objektivno predstavlja prvi korak ka izvršenju krivičnog djela, koje je zaustavljeno ili nije uspjelo ostvariti svoj cilj samo zbog okolnosti koje su bile van kontrole izvršitelja, što je krivično djelo koje je po zakonu kvalificirano kao pokušaj ubistva sa predumišljajem.”

  1. Samo jedan od suokrivljenih izjasnio se o krivnji. Podnositelj predstavke je naveo da se on ne može izjasniti o krivnji jer nema nikakvih saznanja o dokazima protiv njega.
  2. U optužnici od 12. augusta 2003. navodi se, inter alia, da je u junu 1996. osoba, koju je podnositelj predstavke opisao kao anonimnog svjedoka, dostavila određene informacije istražiteljima. U dokumentu od 3. septembra 1996. navodi se da je informant izrazio želju da ostane anoniman zbog straha za sigurnost “u smislu važnosti njegove informacije i stalnog medijskog interesovanja za predmet C.” Istražni sudija nije ispitao ovu osobu. On je istražiteljima dao informacije koje je u povjerenju dobio od lica čiji identitet nije želio otkriti. Tokom postupka pred Porotnim sudom, više okrivljenih lica je istražiteljima postavljalo pitanja u vezi sa identitetom informanta. Istražitelji su naveli da njihov informant nije niko od okrivljenih i da ta osoba nije bila očevidac navedenim krivičnim djelima. Prema dostavljenim informacijama, koje su navedene u petnaest tačaka, ubistvo ministra A.C. isplaniralo je šest lica, među kojima su bili podnositelj predstavke i još jedan vodeći političar. U odlomku koji inkriminira podnositelja predstavke navodi se sljedeće:

“Navodi se da su V. der B. i Taxquet posebno insistirali da se C. hitno ukloni prije praznika ‘91. jer je on obećao da će nakon ljetnih odmora objelodaniti neka značajna otkrića.”

  1. S obzirom na brojne zahtjeve iznesene tokom suđenja, Porotni sud je donio trinaest privremenih presuda:

(1) presuda od 17. oktobra 2003. u kojoj se konstatuje odsustvo određenih okrivljenih i ukazuje da će im se suditi u odsustvu;
(2) presuda od 20. oktobra 2003. o zahtjevu da se suočavanje svjedoka proglasi ništavnim;
(3) presuda od 27. oktobra 2003. o ispitivanju svjedoka u odsustvu jednog od suokrivljenih;
(4 presuda od 3. novembra 2003. o ispitivanju svjedoka na zatvorenoj sjednici (in camera);
(5) presuda od 6. novembra 2003. o zahtjevu za poništavanje naloga za suđenje suokrivljenog u odsustvu;
(6) presuda od 13. novembra 2003. kojom se odbija zahtjev tužiteljstva za in camera saslušanjem;
(7) presuda od 19. novembra 2003. o in camera ispitivanju određenih svjedoka;
(8) presuda od 18. decembra 2003. o zahtjevu suokrivljenog za ispitivanje određenih svjedoka;
(9) presuda od 18 decembra 2003. o korištenju snimaka sa suočenja svjedoka;
(10) presuda od 18. decembra 2003. o zahtjevu oštećenih za ispitivanje svjedoka koji se nisu pojavili na unakrsnom ispitivanju drugih svjedoka;
(11) presuda od 18. decembra 2003. o zahtjevu suokrivljenog za ispitivanjem i unakrsnim ispitivanjem anonimnog svjedoka;
(12) presuda od 18. decembra 2003. o izjašnjenju podnositelja predstavke u vezi sa ispitivanjem svjedoka koji se nisu pojavili na ponovnom ispitivanju drugih svjedoka;
(13) presuda od 18. decembra 2003. o zahtjevu podnositelja predstavke za ispitivanjem i unakrsnim ispitivanjem anonimnog svjedoka.

  1. U posljednjoj spomenutoj presudi, koja se odnosi na zahtjev da istražni sudija sasluša i ponovo ocijeni dokaze osobe koja je anonimno dostavila informacije, koje su zabilježila dva žandarmerijska dočasnika, Porotni sud je zaključio:

“Ova informacija, koju su policijske snage pribavile anonimno, sama po sebi nema dokaznu snagu. Shodno tome, u konkretnom predmetu, to je samo informacija koja daje svježi poticaj ili novi pogled u smislu provođenja istrage i omogućava nezavisno, zakonito pribavljanje dokaza.

Prilikom ispitivanja u svojstvu svjedoka na suđenju, [dvojica žandarmerijskih dočasnika] izjavila su da njihov informant nije jedan od okrivljenih i da nije lično prisustvovao ni jednom od opisanih djela; On je samo prenio informaciju za koju tvrdi da ju je dobio u povjerenju od osobe čiji identitet ne želi otkriti.

Oni su također napomenuli da neke informacije koje su dobili od informanta, a koje se tiču naročito drugih političara spomenutih u izjašnjenju advokata Richarda Taxqueta ..., nisu mogli potkrijepiti dokazima, uprkos provedenim istragama.

...

Po mišljenju istražitelja, proces izrade službene zabilješke o informaciji koju je dostavio anonimni informant sam po sebi ne predstavlja kršenje prava na odbranu osoba koje je informant imenovao. Sam taj korak predstavljao je razotkrivanje, u smislu analize i verifikacije informacije koja bi mogla biti od interesa za istragu i koja bi mogla pomoći kod razjašnjavanja činjenica. Ako se posmatra izolirano od svih objektivnih podataka koji bi je mogli naknadno potvrditi, ova informacije ne predstavlja dokaz da su navedena djela počinila lica koja je informant imenovao.

...

Na kraju ... nije moguće govoriti o unakrsnom ispitivanju, jer se nigdje u spisu kao ni u usmenom dijelu postupka ne može vidjeti da je [osoba opisana kao anonimni svjedok] svjedočila pod zakletvom pred istražnim sudijom.

Što se tiče zahtjeva za ispitivanje ove osobe, prije svega, sud nije upoznat sa identitetom te osobe, a drugo, uprkos razmatranjima na koja se pozivaju pravosudna istražiteljska tijela u tom smislu, takvo ispitivanje se ne čini korisnim za utvrđivanje istine i bespotrebno će odgoditi postupak, ne dajući pri tom osnova da se nadamo konkretnijim rezultatima.”

  1. Od porote se tražilo da odgovori na trideset i dva pitanja koja im je postavio predsjednik Porotnog suda. Od toga, četiri pitanja odnosila su se na podnositelja predstavke, a glasila su:

Pitanje 25 – GLAVNA TAČKA OPTUŽNICE

Da li je optuženi, ovdje prisutni Richard Taxquet, kriv, po tački optužnice da je kao neposredni izvršitelj ili suizvršitelj,

- vršeći krivično djelo ili direktno sudjelujući u njegovom izvršenju,

- ili pružajući pomoć u izvršenju krivičnog djela, na bilo koji način, bez koje to krivično djelo ne bi moglo biti počinjeno,

- ili direktno potičući druga lica na počinjenje krivičnog djela davanjem poklona, obećanja, prijetnji, zloupotrebom položaja ili ovlasti, spletkama ili izmišljanjem,

- ili direktno potičući druga lica na počinjenje krivičnog djela kroz govore na javnim mjestima ili na skupovima, pisanim ili štampanim materijalom, isticanjem slika ili amblema, distribuiranjem ili prodajom odnosno nuđenjem na prodaju ili izlaganjem na mjestima dostupnim javnosti,

svjesno i namjerno ubio [A.C.] u Liègeu dana 18. jula 1991.?

Pitanje 26 – OTEŽAVAJUĆA OKOLNOST

Da li je namjerno ubistvo iz prethodnog pitanja učinjeno sa predumišljajem?

Pitanje 27 – GLAVNA TAČKA OPTUŽNICE

Da li je optuženi, ovdje prisutni Richard Taxquet, kriv, po tački optužnice da je kao neposredni izvršitelj ili suizvršitelj,

- vršeći krivično djelo ili direktno sudjelujući u njegovom izvršenju,

- ili pružajući pomoć u izvršenju krivičnog djela, na bilo koji način, bez koje to krivično djelo ne bi moglo biti počinjeno,

- ili direktno potičući druga lica na počinjenje krivičnog djela davanjem poklona, obećanja, prijetnji, zloupotrebom položaja ili ovlasti, spletkama ili izmišljanjem,

- ili direktno potičući druga lica na počinjenje krivičnog djela kroz govore na javnim mjestima ili na skupovima, pisanim ili štampanim materijalom, isticanjem slika ili amblema, distribuiranjem ili prodajom odnosno nuđenjem na prodaju ili izlaganjem na mjestima dostupnim javnosti,

pokušao svjesno, namjerno i sa predumišljajem ubiti [M.-H.J.], gdje se namjera za počinjenje krivičnog djela manifestirala u ponašanju, koje objektivno predstavlja prvi korak ka izvršenju krivičnog djela, koje je zaustavljeno ili nije uspjelo ostvariti svoj cilj samo zbog okolnosti koje su bile van kontrole izvršitelja, što je krivično djelo koje je po zakonu kvalificirano kao pokušaj ubistva sa predumišljajem?

Pitanje 28 – OTEŽAVAJUĆA OKOLNOST

Da li je pokušaj namjernog ubistva iz prethodnog pitanja učinjen sa predumišljajem?”

  1. Porota je na sva četiri pitanja odgovorila “potvrdno”.
  2. Dana 7. januara 2004. Porotni sud osudio je podnositelja predstavke na zatvorsku kaznu u trajanju od dvadeset godina.
  3. Podnositelj predstavke podnio je žalbu, zahtijevajući reviziju osuđujuće presude Porotnog suda od 7. januara 2004. kao i svih privremenih presuda koje je donio taj sud.
  4. Presudom od 16. juna 2004. Kasacijski sud odbacio je njegovu žalbu. Sud je naročito smatrao:

- da zakašnjelo pojavljivanje suokrivljenog nije moglo predstavljati kršenje prava apelanata na odbranu jer su oni mogli slobodno osporavati kako izjave tog okrivljenog date tokom preliminarne istrage, a koje su na suđenje prenijele osobe koje su te izjave uzele, tako i izjave koje je okrivljeni direktno iznio pred porotom;

- da je Porotni sud sa pravom naložio da se dvoje svjedoka ispita na ročištu zatvorenom za javnost, strahujući da oni ne bi bili u stanju da se slobodno izraze ako bi ročište bilo javno, što bi omelo valjano administriranje pravde;

- da, odbijanjem zahtjeva za prikazivanje snimka suočavanje nekih okrivljenih i određenih Tunižana protiv kojih su podignute optužnice uz obrazloženje da bi takav korak mogao bespotrebno odložiti postupak, Porotni sud nije povrijedio prava na odbranu niti je povrijedio načelo da se rasprave moraju provoditi usmeno, obzirom da se odbijanje zahtjeva obrazložilo činjenicom da su oni koji su sudjelovali u suočavanju, kada su se pojavili na suđenju, bili direktno suočeni sa optuženima;

- ukazujući da bi se postupak trebao nastaviti, uz obrazloženje da ispitivanje određenih svjedoka koji se nisu pojavili pred sudom (nakon što su bili uredno pozvani) nije nužno za utvrđivanje istine, i konstatirajući da bi buduća pojavljivanja određenih, drugih svjedoka “vrlo vjerovatno bespotrebno prolongirala postupak bez izgleda za se na taj način ostvare konkretni rezultati”, Porotni sud nije prekršio član 6 Konvencije niti je povrijedio načelo usmenog provođenja rasprave;

- obzirom da se pretpostavka nevinosti odnosi, prije svega, na stav sudija koji utvrđuju tačke optužnice, komentari istražitelja i medijska izvješća, čak i da su netačna, zlonamjerna ili da i sama predstavljaju krivično djelo, ne mogu, sama po sebi, učiniti suđenje suprotnim članu 6, stavovi 1 i 2 Konvencije;

- da se na temelju navodnog neiskustva porotnika, odnosno brzine kojom su razmatrali slučaj ili zbog nenavođenja obrazloženja presude ne može zaključiti da porotnici nisu bili u stanju nepristrasno suditi u predmetu koji je privukao veliku pažnju štampe;

- da postupak imenovanja članova porote i činjenica da su porotnici donijeli svoju presudu o krivnji bez prethodnog razmatranja ovog pitanja sa sudom ne znači da Porotni sud nije nezavisni i nepristrasni sud ustanovljen zakonom u smislu člana 6, stav 1 Konvencije ili da pretpostavka nevinosti optuženog nije mogla biti zakonito opovrgavana pred tim sudom;

- da ni član 6, kao ni član 13 Konvencije ne garantiraju pravo na žalbu;

- da ni član 6, stavovi 1 i 3 (b) Konvencije, kao ni član 14, stav 3 (b) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, a ni član 149 Ustava, čak ni kada se tumači u vezi sa gore spomenutim odredbama Pakta ne nameću nikakvu obavezu porotama da obrazlažu svoje presude;

- da je osnov za žalbu prema članu 6. stav 3(b) Konvencije (nemogućnost slobodnog savjetovanja sa svojim advokatom zbog toga što je lišen slobode dan prije početka suđenja) nedopustiv jer iz dokaznog materijala u spisu nije vidljivo da je podnositelj predstavke pred Porotnim sudom naveo navodno kršenje prava na adekvatne uvjete za pripremu odbrane;

- da članovi 10 i 11 Ustava, član 14 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i član 6, stav 1 Konvencije ne nameću zahtjev obrazlaganja presude o krivnji, ili pravu na žalbu ili pravo na pojavljivanje pred sudom kojeg čine isključivo profesionalne sudije; te da diskrecija porotnika, koja je opisana u članovima 351, 352, 364 i 364 bis Zakona o krivičnom postupku, nije dala povoda za proizvoljne razlike u postupanju prema onima kojima se sudi pred porotnim sudom i onima kojima se sudi pred drugim, krivičnim sudovima u smislu člana 14 Konvencije.

  1. U vezi žalbenog osnova u kojem se tvrdi da je osuda apelanata, ubjedljivo ili slučajno, utemeljena na izjavama anonimnog informanta, Kasacioni sud je naveo:

“U mjeri u kojoj osporavaju opažanje da Porotni sud nije bio upoznat sa identitetom osobe čije je ispitivanje traženo i da stoga nije mogao naložiti da se ta osoba ispita, ovi osnovi žalbe, koji se odnose direktno na obiter dictum, smatraju se nevažnim.

Prema tome, oni su nedopustivi.

Što se tiče ostalih argumenata, prisustvo bilješke u predmetnom spisu, u kojoj je sadržana informacija dobivena of neidentificiranog izvora ne zahtijeva suđenje, kao uvjet za valjanost i dopuštenost krivičnog gonjenja, da bi se osigurala identifikacija i ispitivanje u skladu sa procedurama propisanim u članovima189 bis i 315 bis Zakona o krivičnom postupku. Ove odredbe prepuštaju prvostepenom sudu da, u tom smislu, odredi istražnog sudiju ukoliko se takav korak pokaže korisnim za utvrđivanje istine.

Presude su donijete na temelju ocjene činjeničnog stanja, koje ovaj Sud nije ovlašten odbiti, a koja kaže da bi traženo ispitivanje bespotrebno odložilo postupak bez izgleda da bi se time ostvarili konkretni rezultati.

U presudama se također zapaža da informacije dobivene od anonimnog izvora ne korespondiraju sa zakonito i nezavisno pribavljenim dokazima protiv optuženih.

Iz odgovora Porotnog suda na podneske apelanata ne proizilazi da je prvostepeni sud osporio njihovo pravo da opovrgnu dokaze iznesene na suđenju.

Shodno tome, ovi osnove žalbe ne mogu biti dopušteni.

Što se tiče ostalih argumenata, član 6, stav 3(d) Konvencije ... nije prekršen pukom činjenicom da je prvostepeni sud smatrao da je bespotrebno ili nemoguće naložiti unakrsno ispitivanje anonimnog informanta čije su informacije poslužile kao korisne smjernice za istragu.

U tom smislu, ovi osnovi žalbe nemaju utemeljenje u zakonu.”

  1. Početkom 2006., S.N., jedan od suokrivljenih podnositelja predstavke, u programu Questions à la Une, koji je emitiran na radioteleviziji Belge Francophone (državni emiter za francusko govorno područje Belgije), izjavio je da je on bio anonimni informant i da je djelovao kao “posrednik” u ime drugog suokrivljenog, D.C., čije optužbe je prenosio. U toku istog programa, tadašnji ministar pravde potvrdio je identitet tog anonimnog svjedoka. Osoba S.N. je kazala da je dobila 3,000,000 belgijskih franaka (BEF – 74,368.06 Eura) od države Belgije za “posredovanje”. Osoba D.C. je navodno dobila BEF 5,000,000 (EUR 123,946.76).

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.  Institut porote i porotnog suda

  1. Nakon Francuske revolucije 1789., porota je integrirana u Ustav Francuske iz 1791., a godine 1808. i u Zakon o krivičnom postupku. U to vrijeme, Belgija je bila u sastavu francuske teritorije. Kada se odvojila od Francuske i pripojila Holandiji, institut porote je ukinut ali su porotni sudovi nastavili sa djelovanjem. Kada je Belgija stekla nezavisnost, institut porote je ugrađen u Ustav donesen 7. februara 1831., u članu 98 koji kaže: “Porota će se sazivati za sva ozbiljna krivična djela i za političke i medijske prekršaje.” Predlagatelji Ustava predvidjeli su ovaj institut kao temeljni kriterij vjerodostojnosti svakog demokratskog zahtjeva. Na porotu se gledalo, iznad svega, kao na političku afirmaciju slobode koju je narod izvojevao, simbol narodnog suvereniteta. Ugrađen je temeljem Uredbe od 19. jula 1831. U početku, članstvo u poroti temeljilo se na funkciji , a kasnije, od 1869. na popisu. Temeljem Zakona donesenog 21. decembra 1930., nova reforma je sastav porote učinila demokratskijim i reprezentativnijim u pogledu svih društvenih klasa, što je u konačnici rezultiralo konceptom porote koju čine dvanaest članova, laika, koja i danas postoji.

B.  Ustav

  1. Član 150 objedinjenog Ustava donesenog 17. februara 1994. navodi: “Porota će se sazvati za sva ozbiljna krivična djela i za sve političke i medijske prekršaje, izuzev medijskih prekršaja motiviranih rasizmom ili ksenofobijom” (tekst izmijenjen 7. maja 1999.).
  2. Nadalje, član 149 kaže: “Sve presude  moraju sadržavati obrazloženja; moraju biti donijete na javnim suđenjima.”

C. Postupak pred porotnim sudom

1.  Mjere zaštite koje osigurava Zakon o krivičnom postupku (koji je bio na snazi u relevantno vrijeme)

  1. Postupci pred porotnim sudovima u Belgiji nude brojne mjere zaštite, naročito u pogledu prava optuženog na odbranu.
  2. Član 241 Zakona o krivičnom postupku (ZKP) zahtijeva od glavnog državnog tužitelja da sastavi optužnicu u kojoj će naznačiti prirodu djela na kojem se temelji optužnica, i sve okolnosti koje mogu uticati na povećanje ili smanjenje kazne. Shodno članu 313 ZKP-a, glavni državni tužitelj mora naglas pročitati optužnicu, a optuženi ili njegov branitelj svoju izjavu o odbrani. U članu 337 navodi se da pitanja koja ste stavljaju pred porotu moraju proizaći iz optužnice (koja, sama po sebi, mora biti u skladu sa presudom kojom se optuženi upućuje na suđenje – član 271 ZKP-a) i moraju biti u skladu sa određenim formalnim zahtjevima, na primjer, pitanja koja su složena ili određene tačke zabrinutosti koje su zakonom zabranjene.
  3. Na kraju usmenog izlaganja, pred porotu su iznesena pitanja u cilju utvrđivanja činjeničnih okolnosti slučaja kao i konkretnih faktora koji bi mogli dovesti do preciznog utvrđivanja da li je optuženi kriv za djela koja mu se stavljaju na teret optužnicom ili ne. Predsjednik porotnog suda ovlašten je postavljati pitanja poroti o svim okolnostima koje su mogle uticati na činjenice koje tvore osnov optužnice, pod uvjetom da su te okolnosti razmatrane i tokom usmenog dijela postupka. Glavno pitanje tiče se sastavnih elemenata krivičnog djela, s tim da za svaku tačku optužnice to pitanje mora biti zasebno postavljeno. Mogu se postavljati i posebna pitanja vezana za druge činjenice, kao što su otežavajuće okolnosti ili postojanje opravdavajućeg ili olakšavajućeg faktora. Tužitelj i optuženi ova pitanja mogu osporavati i imaju priliku tražiti od predsjednika da poroti postavi jedno ili više dodatnih pitanja. U slučaju spora u vezi sa pitanjima, porotni sud odlučuje presudom, koju mora obrazložiti.
  4. Član 341 propisuje da nakon što postavi pitanja, predsjednik suda ih predaje poroti, a istovremeno im uručuje i optužnicu, prijave na temelju kojih je utvrđeno krivično djelo i dokumente iz predmetnog spisa, osim pismenih izjava svjedoka.
  5. Prema članu 342, nakon što se pitanja postave i uruče članovima porote, porota se povlači na vijećanje. Predsjednik porote je ili prvi član porote izvučen žrijebom ili član kojeg porota izabere, uz njegov, odnosno njezin pristanak. Prije početka vijećanja, predsjednik porote naglas čita sljedeće upute, koje su također odštampane velikim slovima i istaknute na najvidljivijem mjestu u sali za vijećanje: “Zakon ne traži od porotnika da obrazlože kako su došli do svojih ličnih uvjerenja; ne propisuje pravila kojih bi se posebno trebali pridržavati u smislu cjelovitosti i dostatnosti dokaza; od njih se zahtijeva da si postave pitanja i u tišini razmisle o njima, te da iskreno i prema svojoj savjesti navedu kakav su utisak na njihov racionalni sud ostavili dokazi protiv optuženog i podnesci odbrane. Zakon im ne kaže: ‘Svaku ćete činjenicu, koju potvrdi ovaj broj svjedoka, smatrati istinitom’; niti im govori: ‘Nećete smatrati valjano utvrđenim ni jedan dokaz koji nije proizišao iz ovog izvješća, ovih dokaza, ovog broja svjedoka ili ovoliko indicija’; Jednostavno, postavlja im samo ovo, jedno pitanje, koje obuhvata cijeli opseg njihove dužnosti: ‘jeste li, u dubini duše, uvjereni?’”
  6. Član 343 članovima porote dozvoljava da napuste salu u kojoj vijećaju tek nakon što donesu svoju presudu.
  7. Na kraju, član 352 propisuje da, ukoliko su sudije jednoglasno uvjerene da je porota prilikom postupanja po proceduralnim zahtjevima napravila značajnu povredu, sud mora obustaviti postupak i odgoditi raspravu do naredne sjednice na kojoj će predmet razmatrati nova porota u kojoj ne smije sjediti ni jedan član prethodno sazvane porote. Međutim, prema informacijama dobivenim od Vlade, ova opcija je korištena u samo tri navrata.

2.  Sudska praksa Kasacionog suda

  1. Presuda Vijeća od 13. januara 2009. imala je posljedice na sudsku praksu belgijskih sudova.
  2. U presudi br. 2505 (P.09.0547.F) od 10. juna 2009. Kasacioni sud je zaključio:

“U vezi sa žalbenim osnovom, istaknutim proprio motu, u kojem se navodi povreda člana 6, stav 1 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda:

Prema presudi Evropskog suda za ljudska prava od 13. januara 2009. u predmetu R.T. protiv Kraljevine Belgije, pravo na pravično suđenje, koje je zagarantirano članom 6, stav 1 Konvencije podrazumijeva, u dijelu koji se tiče Porotnog suda, da odluka od optužbama treba naglasiti razmatranja koja su porotu uvjerila u krivnju ili nevinost optuženog, te bi trebala navesti i razloge za potvrdni, odnosno negativni odgovor na svako od pitanja.

S obzirom na obavezujući efekt tumačenja koji se sada pripisuje toj presudi i premoć međunarodnih pravnih pravila, koja proizilaze iz sporazuma koje je Belgija ratificirala, nad domaćim pravom, sud je prisiljen odbiti primjenu članova 342 i 348 Zakona o krivičnom postupku u onoj mjeri u kojoj oni definiraju pravilo da presuda porote ne mora sadržavati obrazloženje, a koje Evropski sud sada kritizira.

Iz dokumenta koje je sud mogao uzeti u obzir, a posebno iz optužnice proizilazi da je tokom preliminarne istrage apelant, koji je optužen za ubistvo kao direktni izvršitelj ili suizvršitelj, ponudio objašnjenja u vezi sa djelima koja mu se stavljaju na teret, a koja je svjedok, čiji je identitet ostao tajan prema odredbama članova 86 bis i 86 ter Zakona o krivičnom postupku, opovrgnuo.

U podnescima predočenim Porotnom sudu na raspravi 18. februara 2009. apelant je zatražio da se u presudi navedu obrazloženja kako bi, u slučaju osuđujuće presude mogao shvatiti osnove koje su porotu uvjerile u njegovu krivnju, i kako bi Kasacioni sud mogao ispitati zakonitost presude.

Što se tiče optužbe za ubistvo koja se apelantu stavlja na teret, od porote je traženo da odgovori na glavno pitanje o optuženikovoj umiješanosti u namjerno ubistvo, kao i na dodatno pitanje vezano za zakonsku odbranu pozivanjem na provokaciju, te alternativno, na dva pitanja o djelima koja su definirana članom 401 Krivičnog zakona. Porota je na prvo pitanje odgovorila potvrdno, na drugo negativno, ostavljajući ostala pitanja neodgovorenim.

Presudom na koju je uložena žalba apelant je osuđen na osamnaest godina zatvora za ubistvo isključivo na osnovu potvrdnih i negativnih odgovorna na pitanja postavljena u skladu sa zakonom. U presudi se navodi da nema potrebe za ikakvim dodatnim obrazloženjem utvrđene krivnje jer preciznost pitanja adekvatno nadoknađuje kratkoću odluke.

Međutim, sama izjava da je apelant kriv za ubistvo i da ne postoje olakšavajući faktori ne demonstrira precizne razloge zbog kojih je utvrđena krivnja apelanta za djelo koje je on porekao i ne omogućava ovom sudu da preispita, inter alia, da li se osuda temeljila, u odlučujućoj mjeri, na svjedočenju anonimnog svjedoka koji je inkriminirao optuženog ili je pak pokrijepljena nekim drugim dokazima u skladu sa članom 341, stav 3 Zakona o krivičnom postupku.

Premda je u skladu sa belgijskim zakonom koji od porote ne zahtijeva da obrazlože razloge na kojima su izgradili lična uvjerenja, odluka je u suprotnosti sa članom 6 Konvencije u mjeri u kojoj se takva odredba može protumačiti na način da pravo na pravično suđenje obuhvata i pravo na obrazloženje presude.”

  1. Naknadno su donesene i druge presude sa sličnim učinkom.

3.  Zakonodavna reforma

  1. U Belgiji, čak i prije presude Vijeća u predmetu Taxquet, Senat je razmatrao prijedlog zakona od 25. septembra 2008., koji bi, između ostalog, dozvoljavao predsjedniku Porotnog suda da prisustvuje vijećanju porote kako bi im pomogao pri razmatranju. U predloženoj verziji člana 350. ZKPa se navodi da Porotni sud treba obrazložiti svoju odluku o krivnji, ali se od njega ne zahtijeva da razmatra izjašnjenja strana u postupku.
  2. Zakon o reformi porotnog suda od 21. decembra 2009., koji je objavljen u publikaciji Moniteur belge januara 2010., a na snagu je stupio 21. januara 2010., uveo je zahtjev prema kojem porotni sud mora navesti glavne razloge svoje presude. Relevantne odredbe ZKP-a sada glase:

Član 327

“Nakon što se pitanja postave i uruče članovima porote, porota se povlači u salu za vijećanje.

Predsjednik porote je ili prvi član porote izvučen žrijebom ili član kojeg porota izabere, uz njegov, odnosno njezin pristanak

Prije početka vijećanja, predsjednik porote naglas čita sljedeće upute, koje su također odštampane velikim slovima i istaknute na najvidljivijem mjestu u sali za vijećanje: ‘Zakon propisuje da optuženi može biti osuđen samo ako je očigledno iz izvedenih dokaza da je, van razumne sumnje, kriv za djelo koje mu se stavlja na teret.’”

Član 328

“Članovi porote mogu napustiti salu za vijećanje tek kada donesu svoju presudu.

Tokom vijećanja, niko ne može, ni zbog kakvog razloga, ući u salu za vijećanje bez pismenog dopuštenja predsjednika. Predsjednik može ući u salu, isključivo na poziv predsjednika porote, posebno ako treba odgovoriti na pitanja o zakonu, i to u pratnji kolega sudija, optuženog i njegovog advokata, oštećenog i njegovog advokata, tužitelja i registrara. Ovakav slučaj se unosi u zapisnik.

...”

Član 334

“Sud i članovi porote će se potom odmah povući u salu za vijećanje.

Bez razmatranja svih podnesenih podnesaka, navesti će glavne razloge svoje odluke.

Odluku potpisuju predsjednik, predsjednik porote i registrar.”

D.  Odredbe Krivičnog zakona

  1. U relevantnim članovima Krivičnog zakona stoji sljedeće:

Član 51

“Kao pokušaj krivičnog djela tumači se namjera da se počini ozbiljno krivično djelo (zločin) ili drugi ozbiljni prekršaj (delikt), kada se takva namjera očituje u ponašanju koje predstavlja prvi korak ka izvršenju krivičnog djela u pitanju, koje je prekinuto ili nije uspjelo ostvariti željeni cilj samo zbog okolnosti koje su bile izvan kontrole izvršitelja.”

Član 66

“Sljedeća lica će biti kažnjena kao počinitelji teškog krivičnog djela ili drugog ozbiljnog prekršaja:

lica koja su počinila krivično djelo ili su direktno sudjelovala u njegovom izvršenju;

lica koja su, na bilo koji način, pomogla pri izvršenju krivičnog djela i bez čije pomoći to krivično djelo ne bi moglo biti počinjeno;

lica koja su darovima, obećanjima, prijetnjama, zloupotrebom ovlasti i moći, spletkama i izumima direktno potakla drugo lice na počinjenje krivičnog djela;

lica koja su govorima na javnim mjestima ili okupljanjima, ili pisanim i štampanim materijalom, isticanjem slika i amblema, distribucijom ili prodajom, nudeći na prodaju ili isticanjem na vidljivim javnim mjestima direktno poticala drugo lice na počinjenje krivičnog djela, bez obzira na zakonom predviđene kazne za lica koja druge potiču na počinjenje krivičnog djela, pa čak i kada takav podstrek nema nikakvog uticaja.”

Član 67

“Sljedeća lica će biti kažnjena kao saučesnici u teškom krivičnom djelu ili drugom ozbiljnom prekršaju:

lica koja su davala upute za izvršenje djela;

lica koja su nabavila oružje, oruđe ili bilo koja druga sredstva korištena za počinjenje krivičnog djela, znajući da su ista namijenjena za tu svrhu;

lica koja su, osim u slučaju iz člana 66, stav 3, svjesno pomagala ili podržavala izvršitelja ili izvršitelje u djelima pripreme ili omogućavanja izvršenja krivičnog djela ili njegove realizacije.”

Član 393

“Ubistvo počinjeno sa namjerom da se ubije klasificira se kao umorstvo. To je krivično djelo koje je kažnjivo (kaznom zatvora od dvadeset do trideset godina).”

Član 394

“Ubistvo počinjeno sa predumišljajem klasificira se kao ubistvo sa predumišljajem (mučko ubistvo). Kažnjivo je (doživotnom kaznom zatvora).”

E.  Zakon od 1. aprila 2007., kojim je izmijenjen Zakon o krivičnom postupku u smislu da omogući ponovno pokretanje ranije okončanog krivičnog postupka

  1. Zakon od 1. aprila 2007. (koji je objavljen u publikaciji Moniteur belge maja 2007., a na snagu stupio 1. decembra 2007.) daje pravo osuđenim licima da traže ponovno pokretanje postupka nakon dobivanja nalaza Evropskog suda za ljudska prava u vezi sa kršenjem Konvencije.
  2. Član 442 bis ZKP-a glasi:

“Ukoliko se konačnom presudom Evropskog suda za ljudska prava utvrdi povreda Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama ili njenih protokola (u nastavku ‘Evropska konvencija’), može se podnijeti zahtjev za ponovno pokretanje postupka - ali samo u krivičnim stvarima, koji je rezultirao osuđujućom presudom protiv podnositelja predstavke u predmetu pred Evropskim sudom za ljudska prava ili osuđujućom presudom protiv drugog lica za isto krivično djelo na temelju istih dokaza.”

  1. Član 442 ter Zakona propisuje:

“Sljedeća lica imaju pravo tražiti ponovno pokretanje postupka:

(1) osuđeno lice;

(2) ukoliko je osuđeno lice preminulo, ako je lišeno radne sposobnosti ili je proglašeno licem kojemu se ne može ući u trag, onda njegov supružnik, životni drug, nasljednici, braća i sestre;

(3) glavni državni tužitelj pri Kasacijskom sudu, na vlastitu inicijativu ili po nalogu ministra pravde.”

  1. Član 442 quinquies ZKP-a propisuje:

“Kada se prilikom razmatranja predstavke ukaže da je osporavana odluka u suprotnosti sa Evropskom konvencijom po pitanju osnovanosti ili da je utvrđena povreda rezultat proceduralnih grešaka ili propusta koji su toliko ozbiljni da bacaju ozbiljnu sumnju na ishod postupka u pitanju, Kasacijski sud će naložiti ponovno pokretanje postupka, pod uvjetom da osuđeno lice ili ovlaštena lica iz člana 442 ter, tačka (2), i dalje trpi ozbiljne negativne posljedice koje se ne mogu otkloniti osim ponovljenim suđenjem.”

  1. Slijedeći presudu Suda u predmetu Da Luz Domingues Ferreira protiv Belgije (br. 50049/99, 24. maj 2007.), Kasacioni sud je, u presudi od 9. aprila 2008. naložio ponovno otvaranje postupka i povukao je svoju presudu od 6. januara 1999. (Journal des tribunaux, 2008, str. 403).

III.  UPOREDNO PRAVO

  1. Jasno je da u zemljama članicama Vijeća Evrope postoji mnogo različitih modela laičkog sudovanja. Postoje varijacije koje odražavaju kulturne i historijske specifičnosti čak i među zemljama koje su se opredijelile za “tradicionalni” model porotnog suđenja koje karakterizira činjenica da profesionalne sudije ne mogu učestvovati u vijećanju porote o presudi.
  2. Zemlje članice se mogu podijeliti u tri kategorije: zemlje koje nemaju nikakav oblik porotnog suđenja niti bilo koji oblik laičkog sudjelovanja u suđenju u krivičnim stvarima; zemlje koje koriste saradnički model suđenja gdje sudije laici sude i razmatraju krivične predmete uporedo sa profesionalnim sudijama; i zemlje koje su se opredijelile za “tradicionalni” porotni model suđenja u krivičnim stvarima.
  3. Među proučavanim modelima, četrnaest zemalja članica Vijeća Evrope nikada nisu imale porotni sistem niti bilo koji drugi vid laičkog suđenja u krivičnim stvarima ili su ga ukinule: Albanija, Andora, Armenija, Azerbejdžan, Bosna i Hercegovina, Kipar, Latvija, Litvanija, Luksemburg, Moldavija, Nizozemska, Rumunija, San Marino i Turska. U ovim zemljama u krivičnim sudovima sude isključivo profesionalne sudije.
  4. Zemlje članice sa saradničkim sistemom su Bugarska, Hrvatska, Češka Republika, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Island, Italija, Lihtenštajn, Monako, Crna Gora, Norveška (u većini slučajeva), Poljska, Portugal, Srbija, Slovačka, Slovenija, Švedska, “Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija” i Ukrajina. Saradnički sistem, koji se može koristiti uporedo sa tradicionalnim modelom porote, karakterizira činjenica da profesionalne sudije i sudije porotnici kolektivno utvrđuju sva pitanja prava i činjenice, odnosno pitanje krivnje i visine kazne.
  5. Deset zemalja članica Vijeća Evrope koje su se opredijelile za tradicionalni porotni sistem su Austrija, Belgija, Gruzija, Irska, Malta, Norveška (samo u ozbiljnijim predmetima u drugoj instanci), Ruska Federacija, Španija, Švajcarska (Kanton Ženeva), do 1. januara 2011. i Ujedinjeno Kraljevstvo (Engleska, Vels, Škotska i Sjeverna Irska).
  6. U svom tradicionalnom obliku, suđenje porote podrazumijeva kombinaciju određenog broja porotnika koji sude sa jednim ili više profesionalnih sudija. Broj sudija porotnika varira zavisno od zemlje i predmeta postupka. Broj profesionalnih sudija varira od zemlje do zemlje. U Irskoj, Malti, Rusiji, Španiji, Švajcarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu sudom i porotom predsjedava sudija pojedinac. U Austriji, Belgiji i Norveškoj sud se sastoji od troje profesionalnih sudija zajedno sa porotom. Profesionalne sudije ne mogu učestvovati u vijećanju porote o krivnji, jer je to isključiva nadležnost porote.
  7. U velikom broju zemlja poroti se predočava lista konkretnih pitanja prije nego se porotnici povuku u salu gdje će vijećati o činjenicama predmeta. Ovu praksu slijedi sedam zemalja - Austrija, Belgija, Irska, Norveška, Rusija, Španija i Švajcarska.
  8. U Irskoj, Engleskoj i Velsu, na kraju dokaznog postupka, sudija sumira predmet porotnicima. Podsjeća ih na dokaze koje su čuli. Tom prilikom, sudija može dati smjernice o pravilnom pristupu koji je potrebno zauzeti u pogledu određenih dokaza. On također informira i objašnjava porotnicima važeće zakonske propise. U tom smislu, sudija pojašnjava elemente krivičnog djela i navodi slijed obrazloženja koja treba slijediti da bi se donijela presuda na temelju činjenica koje porota utvrdi.
  9. U Norveškoj, sudija usmjerava porotnike o svakom postavljenom pravnom pitanju i objašnjava propise koje trebaju slijediti kada se povuku na vijećanje o presudi. Na kraju suđenja, on također sumira dokaze porotnicima ili im skreće pažnju na važne dokaze.
  10. U Austriji presuda porote se donosi na temelju detaljnog upitnika koji navodi glavne elemente različitih krivičnih djela i koji sadrži pitanja zatvorenog tipa na koja se odgovara sa “da” ili “ne”.
  11. U načelu, porota vijeća na zatvorenoj sjednici, bez prisustva predsjedavajućeg, odnosno predsjedavajućih. Tajnost porotnog vijećanja je zaista čvrsto utemeljen princip u mnogim zemljama.
  12. U Belgiji, profesionalni sudija može biti pozvan u salu za vijećanje kako bi porotnicima pojasnio konkretna pitanja, ali pri tom ne može izražavati svoje stavove niti glasati o pitanju krivnje. U Norveškoj, porota može pozvati predsjedavajućeg sudiju, ali ako porota smatra da im je potrebno dodatno pojašnjenje u pogledu postavljenih pitanja, primjenjivih pravnih principa ili procedura koje treba slijediti, ili ako pitanja treba izmijeniti ili pak dodati neka nova, porota se mora vratiti u sudnicu kako bi se ta pitanja iznijela u prisustvu strana u postupku.
  13. U Kantonu Ženeva predsjedavajući sudija prisustvuje vijećanju porotnika kako bi im ponudio pomoć, ali on ne može davati mišljenje u pogledu krivnje. Vijećanju također prisustvuje i registrar koji evidentira donesene odluke i obrazloženja.
  14. Čini se da je opće pravilo da se za presudu tradicionalne porote ne daju obrazloženja. To je slučaj u svim navedenim zemljama osim u Španiji i Švajcarskoj (Kanton Ženeva).
  15. U Španiji, presuda porote sastoji se od pet različitih dijelova. U prvom se navode činjenice koje se smatraju utvrđenima, u drugom se navode one koje nisu utvrđene, treći dio sadrži izjavu porote o tome da li je optuženi kriv ili ne, a u četvrtom se nalazi kratka izjava o razlozima presude, gdje se navode dokazi na kojima se zasniva presuda i razlozi zašto se određene činjenice smatraju utvrđenim, odnosno neutvrđenim. Peti dio sadrži zapisnik o svim događajima koji su se desili tokom rasprave, u kojem se izbjegava svaka identifikacija koja bi mogla narušiti tajnost vijećanja.
  16. Do 1991. vlasti Kantona Ženeve smatrale su da je porota ispunila zahtjev obrazlaganja presude time što je odgovorila na precizno sročena pitanja sa “da” ili “ne”. Međutim, u odluci od 17. decembra 1991. Federalni sud je utvrdio da su takvi odgovori nedostatni i zahtijevao je da porote u kantonu ubuduće daju obrazloženja svojih presuda. Godine 1992., izmijenjeni su i dopunjeni članovi 298 i 308 ženevskog ZKP-a tako da zahtijevaju od porote da obrazlože svoj izbor, ukoliko smatraju da je to potrebno za razumijevanje njihove presude ili odluke. Član 327 ZKP-a zahtijeva da porota navede “razloge zbog kojih je uzela u obzir ili zanemarila glavne dokazne predmete, i pravno obrazloženje presude porote i odluke suda i porote u pogledu visine kazne ili izricanja bilo koje mjere.
  17. Među zemljama koje su se opredijelile za tradicionalni porotni sistem, žalba protiv presude porote je moguća u Gruziji, Irskoj, Malti, Španiji, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, dok u Austriji, Belgiji, Norveškoj, Rusiji i Švajcarskoj (Kanton Ženeva) žalba nije dopuštena. U Austriji, osuđena osoba može izjaviti žalbu Žalbenom sudu samo u dijelu izrečene kazne. Mogu međutim podnijeti zahtjev za poništenje presude kod Vrhovnog suda.
  18. U Belgiji, od spornih događaja u ovom predmetu, Zakon od 21. decembra 2009., koji je stupio na snagu 21. januara 2010. (vidi stav 36 iznad), izmijenio je postupak porotnog suda, u smislu da od suda zahtijeva da navede glavne razloge presude, kako bi razjasnili njeno značenje.

PRAVO

I OPSEG PREDMETA PRED VELIKIM VIJEĆEM

  1. U svojim zapažanjima pred Velikim vijećem podnositelj predstavke ponovio je sve prigovore koje je istakao u svojoj predstavci Sudu. U svojoj presudi od 13. januara 2009. Vijeće je proglasilo žalbe vezane za propuštanje Porotnog suda da obrazloži svoju presudu (član 6, stav 1) i ispita anonimnog svjedoka (član 6, stav 3(d)) dopuštenim, a preostale prigovore proglasilo je nedopuštenim. Shodno tome, Veliko vijeće će ispitati samo one prigovore koje je Vijeće proglasilo dopuštenim, jer je “predmet” upućen njemu zapravo predstavka koju je Vijeće proglasilo dopustivom (vidi, među ostalim izvorima, i T. protiv Finske [GC], br. 25702/94, stavovi 140-41, ECHR 2001-VII).

II NAVODNE POVREDE ČLANA 6, STAV 1 KONVENCIJE

  1. Podnositelj predstavke je ustvrdio da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno u svijetlu činjenice da ga je Porotni sud osudio na temelju osude koja ne sadrži obrazloženje i protiv koje se ne može izjaviti žalba tijelu koje ima punu nadležnost. Naveo je povredu člana 6, stav 1 u relevantnom dijelu koji glasi:

“Prilikom utvrđivanja ... bilo kakve krivične optužbe koja mu se stavlja na teret, svako lice ima pravo na pravičnu ... raspravu ... pred ...sudom ...”

A.  Presuda Vijeća

  1. U svojoj presudi od 13. januara 2009. Vijeće je presudilo da je pravo podnositelja predstavke na pravično suđenje u skladu sa članom 6, stav 1 Konvencije prekršeno. Utvrdilo je da su pitanja postavljena poroti bila formulirana na takav način da se ne može utvrditi zašto je svako od tih pitanja dobilo potvrdni odgovor kada je podnositelj predstavke negirao svako lično učešće u navodnim djelima. Vijeće je smatralo da su takvi, lakonski odgovori na nejasna i opća pitanja mogla kod podnositelja predstavke ostaviti dojam proizvoljne pravde kojoj nedostaje transparentnosti. S obzirom da nije dobio sažetak glavnih razloga koji su Porotni sud uvjerili u njegovu krivnju, nije bio u stanju shvatiti, a shodno tome ni prihvatiti, odluku suda. Obzirom da je porota svoju presudu donijela na temelju dokaza koje je čula na suđenju, a ne na temelju predmetnog spisa, Vijeće je utvrdilo da je suštinski važno, u svrhu obrazloženja presude kako optuženom tako i javnosti u cjelini, naglasiti razmatranja koja su porotu uvjerila u krivnju ili nevinost optuženog i navesti precizne razloge zašto je na svako pojedinačno pitanje odgovoreno potvrdno, odnosno negativno.

B.  Izjašnjenja strana

1.  Podnositelj predstavke

  1. Podnositelj predstavke tvrdi da se njegova osuda temeljila na osuđujućoj presudi, koja nije sadržavala nikakvo obrazloženje i protiv koje se nije mogla izjaviti žalba ni u kojem obliku. Kako se radilo o krajnje složenom predmetu, kako u činjeničnom tako i u pravnom smislu, bilo je iznimno teško za dvanaest porotnika bez odgovarajućih pravnih kvalifikacija da u cijelosti zakonito ocijene osnovanost optužbe koja mu se stavljala na teret. Uslijed nedostatka obrazloženja osuđujuće presude nije bilo moguće na odgovarajući način sudski preispitati razloge na kojima je porota temeljila svoje nalaze. Sama činjenica da član 364 bis ZKP-a propisuje da se u svakoj presudi kojom se optuženi osuđuje moraju navesti osnovi za utvrđivanje visine kazne nije bila dovoljna da zadovolji zahtjev za obrazlaganjem koji se nameće članom 6 Konvencije.
  2. Pozivajući se na predmete Ruiz Torija protiv Španije (9. decembar 1994., serija A br. 303-A) i Papon protiv Francuske ((dec.), br. 54210/00, ECHR 2001-XII), podnositelj predstavke je istakao da je obaveza navođenja razloga utemeljena u sudskoj praksi Suda, premda je Sud kvalificirao na različite načine. Međutim, on tvrdi da se njegov predmet ne može porediti sa predmetom Maurice Papon, u kojem je bilo moguće nazrijeti niz razloga iz 768 odgovora porotnika. Ti odgovori su dali naznake zašto je francuski Porotni sud proglasio optuženog krivim i zašto ga je kaznio. U ovom predmetu, međutim, pitanja koja su postavljena tokom suđenja nisu se ni na koji način bavila suštinom predmeta. Bila je tek nekolicina takvih pitanja – samo četiri od ukupno 32 pitanja ticala su se podnositelja predstavke – i ona su se isključivo odnosila na krivnju optuženog za ubistvo ili pokušaj ubistva i na njih je odgovoreno jednostavno sa “da”, bez ikakvih dodatnih objašnjenja.
  3. U izjašnjenju podnositelja predstavke tri argumenta zasnovana na pravnoj logici išla su u prilog zahtjevu da porotni sud dâ obrazloženje svojih presuda. Prva dva argumenta temeljila su se na članu 6, stav 1 Konvencije. Prvo, sudska praksa priznaje da obrazložene sudske odluke predstavljaju dio garancije pravičnog suđenja. Bilo bi nelogično da standard postavljen u ovoj oblasti bude niži za postupke koji rezultiraju najstrožijim krivičnim kaznama. Drugo, član 6, stav 1 snažno naglašava javnu prirodu pravde. Treći argument se temeljio na članu 6, stav 3(a), koji propisuje da svako lice optuženo za krivično djelo ima pravo da bude detaljno obaviješteno o prirodi i razlogu optužbi koje mu se stavljaju na teret. Podnositelj predstavke tvrdi da se ovo pravo proteže i na razloge njegove osude. Problem pogrešnih presuda je također potvrdio stajalište da je potrebno navoditi obrazloženja presuda. Tražiti od suda da navede razloge svoje odluke znači da sud treba navesti koherentni i racionalni slijed razloga, oslobođen svih emocionalnih i subjektivnih uticaja. Na koncu, uključivanje obrazloženja omogućava preispitivanje presuda pred žalbenim i kasacionim sudovima. Takvo preispitivanje uopće ne bi imalo isti opseg kada bi se preispitivale odluke o krivnji u kojima nisu data nikakva obrazloženja.

2.  Vlada

  1. Vlada je prije svega navela da evropske pravne sisteme karakterizira značajna raznolikost: neki nikada nisu imali, ili više nemaju sistem laičkog sudovanja, dok neki imaju takav sistem, ali se njegovo djelovanje, posebno uloga koja je povjerena poroti i način na koji ona funkcionira razlikuje od zemlje do zemlje. Nadalje, Sud nije trećestepeno niti četvrtostepeno tijelo. Njegov zadatak nije bio da odlučuje teoretski niti da standardizira različite pravne sisteme, već da utvrdi da li su uspostavljene procedure ispunile uvjete propisane članom 6. Konvencije.
  2. U Belgiji, legitimitet porotnih sudova osiguran je kroz institut porote. Porotnici su predstavljali narod iz kojeg su dolazili, i kao takvi uživali su institucionalni legitimitet. Sastav porote je bio zaštitna mjera protiv proizvoljne pravde.
  3. Odsustvo eksplicitnih razloga ne znači da presuda o krivnji nije donesena kao rezultat procesa zaključivanja, koji su dotične osobe bile u stanju pratiti i rekonstruirati. Nadalje, Sud nikada nije utvrdio da, u teoriji, nepostojanje obrazloženja u odlukama porotnih sudova predsavlja problem u smislu člana 6 Konvencije. Premda je sud zaključio u predmetu Göktepe protiv Belgije (br. 50372/99, 2. juni 2005.) da je bilo neophodno postaviti različita pitanja u odnosu na svakog optuženika u vezi sa postojanjem otežavajućih okolnosti, nije se protivio djelovanju Porotnog suda niti odsustvu obrazloženja u odlukama koje je donijela porota u takvim sudovima prema belgijskom zakonu.
  4. Vođenje postupka u belgijskim porotnim sudovima osigurava da svako optuženo lice može dobiti obrazloženu presudu o zakonitosti i valjanosti dokaza, i steći jasnu ideju o tome koji su to dokazi koji su bili odlučujući i, tamo gdje je to prikladno, koje je to argumente odbrane porota uzela u obzir prilikom donošenja presude. U konkretnom slučaju, pitanja koje je na kraju usmenog izlaganja formulirao predsjednik Porotnog suda u Liègeu u vezi sa krivnjom podnositelja predstavke bila su dovoljno precizna da posluže kao adekvatna osnova za presudu suda. Sastavni dijelovi krivičnog djela i povrede koje su se optuženiku stavljale na teret jasno su istaknuti, kao i otežavajuće okolnosti. Podnositelj predstavke je imao pristup optužnici i imao je priliku prisustvovati dugom usmenom izlaganju tokom kojeg su razmatrani dokazi. Prema tome, uzaludno je tvrditi da nije bio upoznati sa razlozima optužujuće presude. Sama činjenica da su porotnici donijeli presudu na temelju svog ličnog uvjerenja ne predstavlja povredu Konvencije.

3.  Treća strana u svojstvu umješača

(a)  Vlada Ujedinjenog Kraljevstva

  1. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva je ustvrdila da je sasvim jasno iz sudske prakse Suda, a naročito iz predmeta Saric protiv Danske ((dec.), br. 31913/96, 2. februar 1999.), da se ne može smatrati da je porotno suđenje u suprotnosti sa Konvencijom. Sudu nije nametnuta apsolutna obaveza da daje obrazloženja za svaku svoju odluku, a pristup Suda je bio dovoljno fleksibilan da se prilagodi posebnim karakteristikama sistema porotnog suđenja.
  2. Iako pravo optuženog na pravično suđenje nikada ne smije biti ugroženo, ono se može ostvariti na različite načine u krivičnim sistemima zemalja članica. Državama se ostavilo da po slobodnoj procjeni urede sudske postupke kroz koje će osigurati pravo na pravično suđenje. Propušteno je razmatranje pitanja i odgovora upućenih poroti, ne kao izolovanog dijela već u kontekstu postupka u cjelini, uzevši u obzir proceduralne garancije i mogućnost izjavljivanja žalbe.
  3. Važno pitanje je da li je, uzevši u obzir suđenje u cjelini, osuđenik bio upoznat sa optužbom, pravnim elementima djela koje mu se stavlja na teret i osnovom njegove osude.
  4. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva je navela da po britanskom sistemu porotnog suđenja, na kraju dokaznog postupka, sudija sumira predmet porotnicima. Podsjeća ih na dokaze koje su čuli. Tom prilikom im može dati smjernice o odgovarajućem pristupu ili ih pak pozvati na oprez prilikom razmatranja određenih dokaza. On također informira i pojašnjava poroti primjenjive zakonske propise. U tom smislu, on je pojasnio sastavne elemente krivičnog djela i naveo slijed razloga koji bi se trebao slijediti kako bi porota donijela presudu na temelju utvrđenih činjenica. U završnoj riječi i tužiteljstvo i odbrana mogu iznijeti zaključak koji bi, po njihovom mišljenju, porota trebala donijeti.
  5. Porota je vijećala na zatvorenoj sjednici. Da su joj bila potrebna bilo kakva dodatna pojašnjenja ili smjernice o nekom konkretnom pitanju, mogla je sudiji uputiti notu, postavljajući konkretna pitanja. Sudija pokazuje notu advokatima tužiteljstva i odbrane, bez prisustva porote, i poziva ih da se izjasne o istim, nakon čega, po vlastitoj ocjeni, odlučuje da li poroti treba dati daljnje smjernice na javnom suđenju.

(b)  Vlada Irske

  1. Prema izjašnjenju Vlade Irske, sistem porotnog suđenja u Irskoj bio je jednoglasan izbor optuženika i zagovornika ljudskih prava i kao takav predstavlja kamen temeljac krivično-pravnog sistema u zemlji. Nikada nije bilo nikakvih pritužbi da je sistem netransparentan, da je povrijedio ili kočio ostvarivanje prava optuženih. Sistem ulijeva povjerenje irskom narodu, koji mu je veoma privržen zbog historijskih i drugih razloga.
  2. Vlada Irske je napomenula da prema zakonu Irske, upute koje sudija daje poroti predstavljaju okvir za njihovu presudu. Sudija upućuje porotnike u sporna pravna pitanja i pojašnjava propise koje treba slijediti prilikom vijećanja, odnosno donošenja presude. Na kraju suđenja, sudija sumira dokaze za porotu i skreće im pažnju na važne dokaze. Upoznaje ih sa zahtjevom da se moraju osigurati dostatni dokazi o krivnji optuženog, kao i sa posrednom i neposrednom prirodom određenih dokaza te opsegom izvedenih dokaza. Advokat optuženog može tražiti od sudije da pojasni upute date poroti ukoliko smatra da su neadekvatne, nedostatne ili na bilo koji način nejasne. Ako poroti trebaju dodatna pojašnjenja ili smjernice o nekoj određenoj stvari, može tražiti od sudije da djeluje prema potrebi.
  3. Vlada Irske se pita kako se sistem suđenja koji djeluje već stoljećima i koji je datira mnogo duže od Konvencije sada može smatrati kršenjem člana 6, stav 1. Presuda Vijeća nije sa dovoljnom pažnjom uzela u obzir postupak pred porotnim sudom u cjelini kao ni zaštitne mjere koje su dostupne u Belgiji i u drugim zemljama članicama. Sud je trebao ispitati da li bi primjena nekih drugih proceduralnih pravila ili dokaznih pravila mogla pomoći boljem razumijevanju odluke. U presudi u predmetu Gregory protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. februara 1997., Izvještaj o presudama i odlukama 1997–I) Sud je potvrdio da je tajnost porotnog vijećanja ključna i legitimna karakteristika engleskog krivičnog prava koja ojačava ulogu porote kao krajnjeg arbitra u pogledu činjenica i koja jamči otvorenu i iskrenu raspravu među porotnicima u pogledu dokaza koje su čuli.
  4. Vlada Irske je ustvrdila da povjerljivost porotnog vijećanja isprepletena sa odsustvom obrazloženja. Zahtijevati od porote da obrazlaže svoje odluka promijenilo bi prirodu i samu suštinu sistema porotnog suđenja koji je na snazi u Irskoj.

(c)  Vlada Francuske

  1. Prema podnesku Vlade Francuske, pozitivno zakonodavstvo ne zahtijeva da krivični sudovi koji sude sa porotom sačinjenom od sudija laika obrazlažu svoje odluke niti su to ovi sudovi ikada radili otkada su ustanovljeni. Suštinske karakteristike postupka pred porotnim sudom počivaju na tri osnovna principa: usmena i neprekinuta priroda postupka i pravilo ličnog uvjerenja. Te karakteristike, koje direktno proizilaze iz učešća građana u činu suđenja, u francuskom pravu uvijek su se suprotstavljale obrazlaganju presuda porotnih sudova. Načelo da nije potrebno davati obrazloženja nedvosmisleno je definirano u članu 353 ZKPa, gdje je to načelo povezano sa načelom ličnog uvjerenja, koje je također veoma eksplicitno navedeno: odluka porotnika se ne rukovodi pravnim standardima ili propisima već razmatranjem dokaza, “po vlastitoj savjesti” i prema svojoj “sposobnosti rasuđivanja”, koje su porotnici čuli u akuzatornom postupku kojem su prisustvovali. Francuski kasacioni sud zauzeo je stav da je jedino, zakonom dopušteno obrazloženje presude porotnog suda ono koje sastavljeno od pitanja i odgovora upućenih poroti i jednostavnih odgovora “da” ili “ne”. Bilo je prijedloga da se načelo nedavanja obrazloženja olabavi, međutim francuski Parlament ih nikada nije usvojio.
  2. Uprkos činjenici da su jedna ili više zemalja članica Vijeća Evrope uvele sisteme obrazlaganja odluka porotnih sudova, taj argument ne može opravdati odstupanje od sudske prakse Suda niti može činiti osnovu za utvrđivanje povrede Konvencije. Ekstremna raznolikost među pravnim sistemima u pogledu uključivanja sudija laika u suđenja u krivičnim stvarima spriječava opću procjenu pitanja kao što je uključivanje obrazloženja u odluke. Sama činjenica da je u nekoj zemlji usvojena određena reforma ne znači da je ta reforma uživala jednoglasnu podršku. Nadalje, pristup koji je usvojen u jednom sistemu ne može se neophodno prenijeti u drugi sistem.
  3. Vlada Francuske nadalje je ustvrdila da Sud ne bi trebao svoje ovlasti proširivati na usklađivanje domaćeg zakonodavstva zemalja članica. To bi narušilo pravne sisteme i potkopalo kako autoritet njihovih presuda tako i redovne demokratske procese u zemljama članicama. Postojao je veliki rizik da bi odstupanje od ustanovljene sudske prakse moglo diskreditirati ne samo presude Suda već i sam koncept ljudskih prava. Zadatak Suda je bio da osigura da se domaće zakonodavstvo razvija u skladu sa Konvencijom, ali samo uz najveći oprez i pojačan osjećaj umjerenosti Sud može zamijeniti demokraske procese u smislu mijenjanja pravnog sistema koji su ukorijenjeni u historiji i kulturi pojedinačnih zemalja, posebno ako su prethodno zaključili da su ti sistemi bili usklađeni sa Konvencijom. Odstupanje Drugog odjela Suda od presedana narušilo je redovno djelovanje sudova ne samo u Belgiji već i u Francuskoj. Ne može se zanemariti ni rizik da bi tekući postupci pred porotnim sudovima mogli biti ponovo pokrenuti, što za sobom povlači ogromne organizacijske i, iznad svega, ljudske posljedice.

C. Ocjena suda

1.  Opći principi

  1. Sud primjećuje da u nekoliko zemalja članica Vijeća Evrope postoji sistem porotnika laika, vođen legitimnim ciljem da građane uključe u administriranje pravde, naročito kada se radi o najtežim oblicima krivičnih djela. U različitim državama članicama porota postoji u različitim oblicima, koji odražavaju historiju, tradiciju i pravnu kulturu tih zemalja, a varijacije se ogledaju u broju porotnika, potrebnim kvalifikacijama, načinu izbora i mogućnosti, odnosno nemogućnosti izjavljivanja nekog vida žalbe protiv njihovih odluka (vidi stavove 43-60 iznad). Ovo je jedan u nizu primjera koji manifestuje raznolikost pravnih sistema koji su prisutni u Evropi, a Sud nema zadaću da ih standardizira. Izbor krivično-pravnog sistema u načelu je izvan opsega nadzora Suda na evropskom nivou, sve dok odabrani sistem nije u suprotnosti sa načelima utvrđenih u Konvenciji (vidi Achour protiv Francuske [GC], br. 67335/01, stav 51, ECHR 2006-IV). Nadalje, kad su u pitanju predmeti koji proizilaze iz pojedinačnih zahtjeva, zadatak Suda nije da ocjenjuje relevantno zakonodavstvo u teoriji. Umjesto toga, Sud se mora ograničiti, koliko je to moguće, na preispitivanje pitanja naznačenih u predmetu koji je pred njim (vidi, među brojnim drugim izvorima, C. protiv Italije [GC], br. 24952/94, stav 56, ECHR 2002-X).
  2. Shodno tome, institut laičke porote se, u ovom kontekstu, ne može dovoditi u pitanje. Zemlje potpisnice uživaju znatnu slobodu u pogledu izbora sredstava kroz koja će osigurati da su njihovi krivično-pravni sistemi u skladu sa zahtjevima člana 6 Konvencije. Zadatak Suda je da ocijeni da li je usvojeni metod u tom smislu polučio, u konkretnom slučaju, rezultate koji su u skladu sa Konvencijom, uzimajući u obzir specifične okolnosti, prirodu i složenost predmeta. Ukratko, mora ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 16. decembra 1992., stav 34, serija A br. 247-B, i Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. februara 1994., stav 24, serija A br. 282-A).
  3. Sud zapaža da je već ranije imao priliku razmatrati predstavke koje su se ticale postupka pred porotnim sudovima. Dakle, u predmetu protiv Belgije (br. 15957/90, odluka Komisije od 30. marta 1992., Odluke i izvještaji (DR) 72), Evropska komisija za ljudska prava ustanovila je da, iako porota nije ponudila obrazloženje svog nalaza o krivnji, predsjednik Porotnog suda je barem unaprijed pred porotu iznio pitanja u vezi sa činjenicama i optuženi je bio u mogućnosti da ta pitanja ospori. Komisija je smatrala da su ta precizna pitanja, od kojih su neka mogla biti postavljena na zahtjev tužiteljstva ili odbrane, predstavljala okvir za predmetnu odluku i da su kompenzirala kratkoću odgovora koje je ponudila porota. Komisija je odbacila zahtjev kao očigledno neosnovan. Slijedila je sličan pristup kao u predmetima Zarouali protiv Belgije (br. 20664/92, odluka Komisije od 29. juna 1994., DR 78) i Planka protiv Austrije (br. 25852/94, odluka Komisije od 15. maja 1996).
  4. U odluci u predmetu Papon protiv Francuske (citiranoj gore), Sud je opazio da su tužiteljstvo i optuženi imali priliku osporiti iznesena pitanja i tražiti od predsjednika da postavi jedno ili više dodatnih pitanja poroti. Konstatirajući da je porota odgovorila na 768 pitanja koja je pred njih iznio predsjednik Porotnog suda, Sud je smatrao da ta pitanja predstavljaju okvir na temelju kojih je donesena odluka i da njihova preciznost adekvatno balansira činjenicu da odgovori porote nisu obrazloženi. Sud je kao očigledno neosnovanu odbacio i žalbu u vezi sa nepostojanjem obrazloženja presude Porotnog suda.
  5. U predmetu Bellerín Lagares protiv Španije ((dec.), br. 31548/02, 4. novembar 2003.) Sud je zapazio da je osporena presuda – u čijem prilogu je dostavljen i zapisnik sa vijećanja porote, sadržavala listu činjenica koja je porota smatrala utvrđenim u procesu utvrđivanja krivnje podnositelja predstavke, pravnu analizu tih činjenica i, u svrhu odmjeravanja kazne, referencu na okolnosti za koje se utvrdilo da su uticale na stepen odgovornosti podnositelja predstavke u konkretnom slučaju. Sud je, stoga utvrdio da je predmetna presuda sadržavala dostatno obrazloženje u smislu člana 6, stav 1 Konvencije.
  6. U predmetu Göktepe protiv Belgije (gore citiranoj, stav 28), Sud je utvrdio povredu člana 6 na osnovu odbijanja Porotnog suda da postavi različita pitanja u odnosu na svakog optuženika u pogledu postojanja otežavajućih okolnosti, čime je poroti uskratio mogućnost da utvrdi individualnu krivičnu odgovornost podnositelja predstavke. Po mišljenju Suda, činjenicu da sud nije uzeo u obzir argumente o vitalnim pitanjima sa tako ozbiljnim posljedicama trebalo je smatrati neusklađenom sa načelom kontradiktornosti, koje predstavlja samu srž koncepta pravičnog suđenja. Taj zaključak je bio posebno uvjerljiv u ovom konkretnom predmetu jer poroti nije bilo dopušteno da obrazloži svoju presudu (ibid., stav 29).
  7. U odluci u predmetu Saric protiv Danske (citiranoj gore), Sud je zaključio da odsustvo obrazloženja, zbog činjenice da je krivnju podnositelja predstavke utvrdila laička porota, samo po sebi nije u protivno Konvenciji.
  8. Iz ranije citirane sudske prakse proizilazi da Konvencija ne zahtijeva od porotnika da obrazlažu svoje odluke i da član 6 ne sprječava da optuženom sudi laička porota, čak i onda kada presudu ne prati nikakvo obrazloženje. Ipak, da bi se ispunio zahtjev pravičnog suđenja, optuženi, ali i javnost, moraju biti u stanju razumjeti donesenu presudu. To je bitna zaštitna mjera protiv samovolje. Kao što je Sud često isticao, vladavina prava i izbjegavanje samovolje načela su na kojima Konvencija počiva (vidi, među ostalim izvorima, mutatis mutandis, Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 32555/96, stav 116, ECHR 2005-X). U domeni sudstva, ova načela služe za promoviranje povjerenja javnosti u objektivan i transparentan sudski sistem, što je jedan od temelja demokratskog društva (vidi Suominen protiv Finske, 37801/97, stav 37, 1. juli 2003., i Tatishvili protiv Rusije, br. 1509/02, stav 58, ECHR 2007-III).
  9. U postupcima koji se vode pred profesionalnim sudijama, optuženi osudu razumijeva prvenstveno na temelju obrazloženja datih u sudskoj odluci. U takvim slučajevima, domaći sudovi moraju naznačiti, dovoljno jasno, osnove na kojima su donijeli svoje odluke (vidi Hadjianastassiou protiv Grčke, br. 12945/87, 16. decembar 1992., stav 33, serija A br. 252). Obrazložene odluke također služe da se stranama u postupku dâ na znanje da su saslušani, čime se doprinosi da što bolje prihvate odluku. Pored toga, one obavezuju sudije da svoja obrazloženja temelje na objektivnim argumentima, ali i čuvaju prava odbrane. Međutim, opseg obaveze davanja obrazloženja varira ovisno o prirodi odluke i mora se utvrditi u svijetlu konkretnih okolnosti predmeta (vidi Ruiz Torija, citirana gore, stav 29). Iako sudovi nisu obavezni dati detaljan odgovor na svaki argument (vidi Van de Hurk protiv Nizozemske, 19. april 1994., stav 61, serija A br. 288), iz odluke mora biti jasno da su suštinska pitanja konkretnog predmeta razmotrena (vidi Boldea protiv Rumunije, br. 19997/02, stav 30, ECHR 2007-II).
  10. U slučaju porotnih sudova u kojima zasjedaju sudije laici, potrebno je zadovoljiti sve posebne uvjete postupka, s obzirom da se od porotnika obično ne zahtijeva – ili im se ne dopušta – da obrazlažu svoja lična uvjerenja (vidi stavove 85-89 gore). U takvim okolnostima, član 6 zahtijeva da se ocijeni da li su postojale dostatne zaštitne mjere koje bi spriječile rizik od samovolje i omogućile optuženom da shvati razloge osude (vidi stav 90 gore). Takve mjere proceduralne zaštite mogu obuhvatati na primjer, upute ili smjernice koje predsjedavajući sudija ponudi poroti u vezi sa pravnim pitanjima koja proizilaze iz izvedenih dokaza (vidi stavove 43 et seq. gore), i precizna, nedvosmislena pitanja koja sudija uputi porotnicima, formirajući time okvir na kojem se temelji presuda ili dostatnim kompenziranjem činjenice da ne postoji nikakvo obrazloženje odgovora porote (vidi Papon, citirano gore). Na koncu, u obzir treba uzeti i sve načine izjavljivanja žalbe koji optuženom stoje na raspolaganju.

2.  Primjena navedenih principa na ovaj predmet

  1. U ovom predmetu, treba napomenuti da se u svom podnesku dostavljenom Sudu podnositelj predstavke žalio da nije dato nikakvo obrazloženje osuđujuće presude protiv njega i da protiv odluke porotnog suda nije bila dozvoljena žalba. Kao što je naglašeno (vidi stav 87 gore), odsustvo obrazložene presude laičke porote, samo po sebi, ne predstavlja kršenje prava optuženog na pravično suđenje. S obzirom da se poštivanje zahtjeva pravičnog suđenja mora ocjenjivati na osnovu postupaka u cjelini i u specifičnom kontekstu konkretnog pravnog sistema, zadatak Suda kod razmatranja odsustva obrazložene presude je da utvrdi da li je, u svijetlu svih okolnosti predmeta, postupak pružio dostatnu zaštitu protiv samovolje i da li je omogućio optuženom da shvati zbog čega je proglašen krivim. U tom smislu, valja imati na umu da upravo prijetnjom najtežim zapriječenim kaznama, demokratska društva moraju osigurati, u najvećoj mogućoj mjeri, poštivanje prava na pravično suđenje (vidi Salduz protiv Turske [GC], br. 36391/02, stav 54, ECHR 2008-...).
  2. U konkretnom slučaju, podnositelj predstavke je optužen za ubistvo počasnog ministra i pokušaj ubistva njegovog partnera. Međutim, ni optužnica ni pitanja upućena poroti nisu sadržavali dovoljno informacija o umiješanosti podnositelja predstavke u počinjenju krivičnih dijela za koja je optužen.
  3. Prvo, kada je u pitanju optužnica koju je sastavio glavni državni tužitelj, ZKP propisuje da se u istoj moraju navesti priroda krivičnog djela koje čini osnov optužbe kao i sve okolnosti koje mogu uticati na povećanje ili smanjenje kazne, te da se optužnica mora naglas pročitati na početku suđenja (vidi stav 26 gore). Doduše, optuženi može osporiti optužnicu podnošenjem izjave o odbrani, ali u praksi takva izjava ima vrlo ograničen učinak obzirom da se podnosi na početku postupka, prije samog suđenja, koje mora poslužiti kao osnov za definiranje ličnog uvjerenja porotnika. Vrijednost takve jedne izjave u kontekstu boljeg razumijevanja razloga zbog kojih je porota osuđenog optuženika proglasila krivim je, prema tome, ograničena. U konkretnom slučaju, analiza optužnice od 12. augusta 2003. pokazala je da optužnica sadrži detaljan slijed policijskih i pravosudnih istraga kao i mnogo proturječnih izjava suoptuženika. Premda je spomenula svako pojedinačno krivično djelo koje se podnositelju predstavke stavlja na teret, optužnica nije naznačila dokaze koje tužilaštvo može koristiti protiv njega.
  4. Nadalje, da bi donijela presudu porota je morala odgovoriti na 32 pitanja koja je iznio predsjednik porotnog suda. Podnositelj predstavke, koji se u sudnici pojavio zajedno sa još sedam suokrivljenih, spominjao se u samo četiri pitanja i porota je na sva četiri pitanja odgovorila potvrdno (vidi stav 15 gore). Pitanja, koja su bila jezgrovito sročena i identična za sve okrivljene, nisu se odnosila ni na kakve precizne i konkretne okolnosti koje bi podnositelju predstavke omogućile da razumije zašto je proglašen krivim. U tom smislu, ovaj predmet se razlikuje od predmeta Papon (citiranog gore), u kojem se porotni sud osvrnuo na odgovore porote na svako od 768 pitanja koja je postavio predsjednik suda, kao i na opis činjenica za koje se smatra da su utvrđene i na primijenjene članove Krivičnog zakona (vidi stav 86 gore).
  5. Proizilazi da, čak ni kad se posmatraju u vezi sa optužnicom, pitanja postavljena u konkretnom predmetu nisu omogućila podnositelju predstavke da dokuči koji su to dokazi i činjenične okolnosti razmatrane na suđenju, koje su u konačnici navele porotu da potvrdno odgovore na četiri pitanja koja su se odnosila na njega. Dakle, podnositelj predstavke nije bio u stanju, primjera radi, jasno razlučiti razliku u umiješanosti suokrivljenih u počinjenju krivičnog djela; doznati viđenje porote o njegovoj konkretnoj ulozi u odnosu na druge okrivljene; shvatiti zašto je krivično djelo klasificirano kao ubistvo sa predumišljajem (mučko ubistvo) a ne kao ubistvo (umorstvo); utvrditi koji su to faktori nagnali porotu da zaključe da je umiješanost dvojice suokrivljenih u navodnim djelima bilo ograničeno, što povlači blažu kaznu; ili razlučiti zašto je u njegovom slučaju u obzir uzet otežavajući faktor u pogledu pokušaja ubistva partnera A.C-a. Ovaj nedostatak je tim više bio problematičan jer se ovdje radilo o činjenično i pravno složenom predmetu, a suđenje je trajalo preko dva mjeseca, od 17. oktobra 2003. do 7. januara 2004., tokom kojeg su mnogi svjedoci i sudski vještaci izvodili dokaze.
  6. U vezi s tim treba naglasiti da su precizna pitanja upućena poroti bila neophodan zahtjev da bi podnositelj predstavke mogao razumjeti osuđujuću presudu koja mu je izrečena. Nadalje, obzirom da je predmet obuhvatao više okrivljenih, pitanja su trebala biti uobličena prema svakom od njih pojedinačno, u mjeri u kojoj je to moguće.
  7. Na kraju, treba napomenuti da belgijski sistem ne propisuje mogućnost izjavljivanja redovne žalbe protiv presuda porotnog suda. Žalba Kasacionom sudu odnosi se isključivo na pravna pitanja i shodno tome, ne daju optuženome adekvatno pojašnjenje razloga njegove osude. Što se tiče člana 352 ZKP-a, koji propisuje da, ukoliko su porotnici napravili značajnu grešku, Porotni sud mora obustaviti postupak i odgoditi raspravu do sljedeće sjednice na kojoj će predmet razmatrati nova porota, ta opcija se, kako priznaje i sama Vlada (vidi stav 31 gore), vrlo rijetko koristi.
  8. U zaključku, podnositelju predstavke nije osigurana dostatna zaštita koja bi mu omogućila da shvati zašto je proglašen krivim. Obzirom da postupak nije bio pravičan, došlo je do povrede člana 6, stava 1 Konvencije.

III NAVODNE POVREDE ČLANA 6, STAV 3(d) KONVENCIJE

  1. Podnositelj predstavke se žalio da ni u jednoj fazi postupka nije bio u mogućnosti ispitati niti unakrsno ispitati anonimnog svjedoka. Naveo je povredu člana 6, stav 3(d), koji glasi:

“3.  Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: ...

(d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

...”

  1. Sud zapaža da je ova pritužba blisko povezana sa činjenicama koje su sud navele da utvrdi povredu člana 6, stav 1. U odsustvu bilo kakvog obrazloženja presude, nemoguće je razlučiti da li je osuda podnositelja predstavke utemeljena na informacijama anonimnog svjedoka ili ne. U takvim okolnostima, Sud smatra da nije neophodno zasebno ispitivati prigovor izjavljen u odnosu na povredu člana 6, stavovi 1 i 3(d) Konvencije.

IV PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije kaže:

 “Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili protokola uz nju, a unutarnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A.  Šteta

  1. Kao što je to uradio i ranije pred Vijećem, podnositelj predstavke je tražio naknadu u iznosu od EUR 100,000 na račun nematerijalne štete.
  2. Vlada je tvrdila da je iznos od EUR 4,000, koji je Vijeće odredilo po tom osnovu u svojoj presudi od 13. januara 2009. “krajnje razuman”.
  3. Donoseći svoju ocjenu na pravičnoj osnovi, Veliko vijeće je podnositelju predstavke dosudilo iznos od EUR 4,000 na račun nematerijalne štete.
  4. Sud nadalje primjećuje da je Zakonom od 1. aprila 2007. izmijenjen Zakon o krivičnom postupku na način da omogućava podnositelju predstavke da traži ponavljanje suđenja ukoliko je Sud u njegovom predmetu ustanovio povredu (vidi stavove 38 et seq. gore i mutatis mutandis, Öcalan protiv Turske [GC], br. 46221/99, ECHR 2005-IV).

B.  Sudski i drugi troškovi

  1. U pogledu sudskih i drugih troškova, Sud konstatuje da je Vijeće odlučilo dosuditi podnositelju predstavke EUR 8,173.22, što je iznos koji Vlada nije osporavala. Što se tiče postupka pred Velikim vijećem, podnositelj predstavke je od Vijeća Evrope dobio EUR 1,755.20 pravne pomoći. Shodno tome, Sud potvrđuje iznos od EUR 8,173.22 koji je dosudilo Vijeće.

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je odgovarajuće da zatezna kamata bude zasnovana na fiksnoj kamati po kojoj Evropska Centralna Banka posuđuje novac institucijama, uvećanu za 3 procentna poena.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Zaključuje da je došlo do kršenja člana 6, stava 1 Konvencije;

  2. Zaključuje da nije neophodno zasebno ispitivati žalbu podnositelja predstavke na kršenje člana 6, stavovi 1 i 3(d) Konvencije u vezi sa nemogućnošću ispitivanja anonimnog svjedoka;

  3. Zaključuje

    • da je odgovorna država dužna platiti podnositelju predstavke, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose:

      1. 4,000 Eura (četiri hiljade eura), u odnosu na nematerijalnu štetu, uvećane za iznos poreza koji mu mogu biti naplaćeni;

      2. na ime sudskih i drugih troškova 8,173.22 Eura (osam hiljada stotinu sedamdeset tri i 22/100 Eura), plus porezi koji podnositelju podneska mogu biti naplaćeni na taj iznos;

    • po isteku prethodno spomenuta tri mjeseca pa do dana isplate naznačenih iznosa, za period kašnjenja isplate obračunat će se fiksna kamata po stopi po kojoj Evropska centralna banka posuđuje novac institucijama, uvećanoj za tri procentna poena;

  4. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja predstavke za pravičnu naknadu.

Presuda, napisana na engleskom i francuskom jeziku, donesena je na javnom saslušanju u Zgradi ljudskih prava u Strazburu 16. novembra 2010.

Michael O’Boyle                          Jean-Paul Costa

Zamjenik registrara                     Predsjednik

 

Uz presudu je priloženo saglasno izdvojeno mišljenje sudije Sverre Erika Jebensa na engleskom jeziku.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund.). 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF TAXQUET v. BELGIUM

(Application no. 926/05)

JUDGMENT

STRASBOURG

16 November 2010

In the case of Taxquet v. BelgiumThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Jean-Paul Costa, President,
Christos Rozakis,
Nicolas Bratza,
Peer Lorenzen,
Françoise Tulkens,
Josep Casadevall,
Boštjan M. Zupančič,
Nina Vajić,
Anatoly Kovler,
Elisabet Fura,
Sverre Erik Jebens,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Päivi Hirvelä,
Luis López Guerra,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Nona Tsotsoria,
Zdravka Kalaydjieva, judges,
and Michael OBoyleDeputy Registrar,

Having deliberated in private on 21 October 2009 and on 26 May and 6 October 2010,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 926/05) against the Kingdom of Belgium lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Belgian national, Mr Richard Taxquet (“the applicant”), on 14 December 2004.

2.  The applicant was represented by Mr L. Misson and Mr J. Pierre, lawyers practising in Liège. The Belgian Government (“the Government”) were represented by their Agents, Mr M. TysebaertSenior Adviser, Federal Justice Department, and Mr A. Hoefmans.

3.  The applicant alleged, in particular, a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention on account of the lack of reasons given in the Assize Courts judgment in his case and the impossibility of examining an anonymous witness or of having such a witness examined.

4.  The application was allocated to the Second Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court), composed of Ireneu Cabral Barreto, Françoise TulkensVladimiro ZagrebelskyDanutė JočienėDragoljub PopovićAndrás Sajó and Işıl Karakaş, judges, and Sally Dollé, Section Registrar. On 13 January 2009 the Chamber delivered a judgment in which it held unanimously that the complaints under Article 6 §§ 1 and 3 (d) were admissible and that there had been a violation of both provisions.

5.  On 5 June 2009following a request by the Government dated 8 April 2009, the panel of the Grand Chamber decided to refer the case to the Grand Chamber under Article 43 of the Convention.

6.  The composition of the Grand Chamber was determined in accordance with the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

7.  The applicant and the Government each filed observations. In addition, third-party comments were received from the United Kingdom, Irish and French Governmentswho had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2).

8.  A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 21 October 2009 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrA. Hoefmans,Agent,
MrK. Lemmens,Counsel;

(b)  for the applicant
MrL. Misson,
MrJ. Pierre,Counsel,
MrR. Taxquet,applicant.

The Court heard addresses by Mr MissonMr Pierre and Mr Lemmens and their replies to questions put by its members.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9.  The applicant was born in 1957 and lives in Angleur.

10.  On 17 October 2003 the applicant appeared before the Liège Assize Court, together with seven co-defendants, on charges of murdering an honorary minister (ministre dEtat), A.C., and attempting to murder the latterpartner, M.-H.J. According to the wording of the indictment, they were charged with the following offences, committed in Liège on 18 July 1991:

“as principals or joint principals,

either through having perpetrated the offences or having directly cooperated in their perpetration,

or through having, by any act whatsoever, lent such assistance to their perpetration that without it the offences could not have been committed,

or through having, by gifts, promises, threats, abuse of authority or power, scheming or contrivance, directly incited another to commit the offences,

or through having, by means of speeches in a public place or assembly, or by means of any written or printed matter, image or emblem displayed, distributed or sold, offered for sale or exhibited in a place where it could be seen by the public, directly incited another to commit the offences,

1.  having knowingly and intentionally killed [A.C.], with the additional circumstance that the killing was premeditated, an offence classified by law as premeditated murder [assassinat];

2.  having attempted, knowingly, intentionally and with premeditation, to kill [M.H.J.], the intent to commit the offence having been manifested by conduct which objectively constituted the first step towards perpetration of the offence and which was halted or failed to attain the aim pursued only as a result of circumstances outside the control of the perpetrators, an offence classified by law as attempted premeditated murder.”

11.  Only one of the co-defendants filed a statement of defence. The applicant alleged that it was impossible for him to do so since he had no knowledge of the evidence against him.

12.  The indictment of 12 August 2003 stated, inter alia, that in June 1996 a person described by the applicant as an anonymous witness had passed on certain information to the investigators. A record of 3 September 1996 noted the informerwish to remain anonymous, based on fears for his safety “in view of the importance of his information and the media outcry that has always surrounded the [A.C.] case”. The person was never interviewed by the investigating judge. He had given the investigators information obtained in confidence from a person whose identity he refused to disclose. During the trial in the Assize Court, questions were put to the investigators on the initiative of several of the defendants about the informers identity. The investigators stated that their informer was not one of the defendants and had not personally witnessed the alleged offences. According to the information supplied, which was set out in fifteen points, A.C.s murder had been planned by six people, including the applicant and another leading politician. The passage incriminating the applicant stated:

“V. der B. and Taxquet were said to have been particularly insistent about the urgent need to kill [A.C.] before the 91 holidays as he had promised to make some significant disclosures after the summer break.”

13.  On account of the numerous applications made during the trial, the Assize Court delivered thirteen interlocutory judgments:

(i)  judgment of 17 October 2003 noting the absence of certain defendants and directing that they were to be tried in absentia;

(ii)  judgment of 20 October 2003 on an application to have a confrontation between witnesses declared null and void;

(iii)  judgment of 27 October 2003 concerning the examination of witnesses without one of the co-defendants being present;

(iv)  judgment of 3 November 2003 on the examination of a witness in camera;

(v)  judgment of 6 November 2003 setting aside the order for a codefendant to be tried in absentia;

(vi)  judgment of 13 November 2003 refusing an application by the prosecution for a hearing to be held in camera;

(vii)  judgment of 19 November 2003 on the examination of certain witnesses in camera;

(viii)  judgment of 18 December 2003 on an application by a codefendant for the examination of certain witnesses;

(ix)  judgment of 18 December 2003 on the use of recordings of a confrontation between witnesses;

(x)  judgment of 18 December 2003 on an application by the civil parties for the examination of witnesses who had failed to appear and the reexamination of other witnesses;

(xi)  judgment of 18 December 2003 on an application by a co-defendant for the examination or re-examination of the anonymous witness;

(xii)  judgment of 18 December 2003 on the applicants submissions as to the examination of witnesses who had failed to appear and the reexamination of other witnesses;

(xiii)  judgment of 18 December 2003 on an application by the applicant for the examination or re-examination of the anonymous witness.

14.  In the last-mentioned judgment, concerning the application for an investigating judge to hear or rehear evidence from the person who had anonymously supplied information noted down by two non-commissioned gendarmerie officers, the Assize Court held:

“This information, obtained anonymously by members of the police force, has no probative value as such. Accordingly, in the present case it simply constituted information capable of giving fresh impetus or a new slant to the investigation and enabling lawful evidence to be gathered independently.

When examined as witnesses at the trial, [the two non-commissioned gendarmerie officers] stated that their informer was not one of the defendants and had not personally witnessed any of the acts he described; he had merely relayed information he claimed to have received in confidence from a person whose identity he refused to disclose.

They also noted that some of the information supplied by their informer, relating in particular to other politicianmentioned in the submissions by counsel for Richard Taxquet ..., could not be corroborated by any evidence, despite their inquiries.

...

In the investigators view, the process of drawing up an official record of information given to them by an anonymous informer did not in itself constitute any infringement of the defence rights of the persons named by the informer. That step solely involved the disclosure, with a view to its analysis and verification, of information that might be of interest to the investigation and might assist in clarifying the facts. Viewed in isolation from any objective data that might subsequently confirm it, this information did not constitute evidence of the acts allegedly carried out by the persons whose identity was mentioned by the informer.

...

Lastly ... it is not possible to speak of a re-examination, seeing that it does not appear from the case file or the oral proceedings that [the person described as an anonymous witness] gave evidence under oath to an investigating judge.

With regard to the application for an examination of that person, firstly, the court is unaware of his identity and, secondly, regardless of the considerations referred to by the judicial investigating bodies in that connectionsuch an examination does not appear useful for establishing the truth and would delay the proceedings needlessly without giving cause to hope for more certain results.”

15.  The jury was asked to answer thirty-two questions put to it by the President of the Assize Court. Four of them concerned the applicant and were worded as follows:

Question 25 – PRINCIPAL COUNT

Is the accused Richard Taxquet, who is present in court, guilty,

as principal or joint principal,

  either through having perpetrated the offence or having directly cooperated in its perpetration,

  or through having, by any act whatsoever, lent such assistance to its perpetration that without it the offence could not have been committed,

  or through having, by gifts, promises, threats, abuse of authority or power, scheming or contrivance, directly incited another to commit the offence,

  or through having, by means of speeches in a public place or assembly, or by means of any written or printed matter, image or emblem displayed, distributed or sold, offered for sale or exhibited in a place where it could be seen by the public, directly incited another to commit the offence,

of having knowingly and intentionally killed [A.C.] in Liège on 18 July 1991?

Question 26 – AGGRAVATING CIRCUMSTANCE

Was the intentional homicide referred to in the previous question premeditated?

Question 27 – PRINCIPAL COUNT

Is the accused Richard Taxquet, who is present in court, guilty,

as principal or joint principal,

  either through having perpetrated the offence or having directly cooperated in its perpetration,

  or through having, by any act whatsoever, lent such assistance to its perpetration that without it the offence could not have been committed,

  or through having, by gifts, promises, threats, abuse of authority or power, scheming or contrivance, directly incited another to commit the offence,

  or through having, by means of speeches in a public place or assembly, or by means of any written or printed matter, image or emblem displayed, distributed or sold, offered for sale or exhibited in a place where it could be seen by the public, directly incited another to commit the offence,

of having attempted knowingly and intentionally to kill [M.-H.J.] in Liège on 18 July 1991, the intent to commit the offence having been manifested by conduct which objectively constituted the first step towards perpetration of the offence and which was halted or failed to attain the aim pursued only as a result of circumstances outside the control of the perpetrator?

Question 28 – AGGRAVATING CIRCUMSTANCE

Was the attempted intentional homicide referred to in the previous question premeditated?”

16.  The jury answered “yes” to all four questions.

17.  On 7 January 2004 the Assize Court sentenced the applicant to twenty years imprisonment.

18.  The applicant appealed on points of law against his conviction of 7 January 2004 by the Assize Court and all the interlocutory judgments given by that court.

19.  In a judgment of 16 June 2004, the Court of Cassation dismissed the appeal. It held, in particular, as follows:

(i)  the belated appearance of a co-defendant could not infringe the appellants defence rights as they had been able to challenge freely both the statements made by that defendant during the preliminary investigation and relayed at the trial by the persons to whom they had been given, and the statements made directly by the defendant before the jury;

(ii)  the Assize Court had rightly ordered that two witnesses should be examined in camera, fearing that they might not be able to express themselves freely if the hearing were public, which would hinder the proper administration of justice;

(iii)  in refusing, on the ground that such a step might delay the proceedings needlessly, to show the film of the confrontation between some of the defendants and certain Tunisian nationals against whom charges had been brought, the Assize Court had not breached the rights of the defence or the principle that hearings must be conducted orally, since the refusal had been based on the fact that those taking part in the confrontation, having appeared at the trial, had been directly confronted with the defendants;

(iv)  in directing that the proceedings should continue on the ground that the examination of certain witnesses who had failed to appear in court (having been properly summoned) was not necessary for establishing the truth, and in holding that a further appearance by certain other witnesses “would be likely to prolong the proceedings needlessly without giving cause to hope for more certain results”, the Assize Court had not breached Article 6 of the Convention and the principle that hearings must be conducted orally;

(v)  since the presumption of innocence related above all to the attitude of the judges determining a criminal charge, comments by an investigator and reports in the press, even if inaccurate, malevolent or amounting to a criminal offence, could not in themselves cause the trial to breach Article 6 §§ 1 and 2 of the Convention;

(vi)  it could not be inferred from the jurors alleged inexperience, the speed with which they deliberated or the lack of reasons given for their verdict that they were incapable of impartial adjudication in a case that had attracted considerable press coverage;

(vii)  the procedure for appointing members of the jury and the fact that they reached their verdict as to guilt without having discussed the issue with the court did not mean that the Assize Court was not an independent and impartial tribunal established by law within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention or that the presumption of the accuseds innocence could not be lawfully rebutted in that court;

(viii)  neither Article 6 nor Article 13 of the Convention guaranteed the right of appeal;

(ix)  neither Article 6 §§ 1 and 3 (b) of the Convention nor Article 14 § 3 (b) of the International Covenant on Civil and Political Rights, nor Article 149 of the Constitution, even when taken in conjunction with the above-mentioned treaty provisions, placed any obligation on a jury to give reasons for its answers;

(x)  the ground of appeal relating to Article 6 § 3 (b) of the Convention (inability to confer freely with his lawyer as a result of his detention the day before the start of the trial) was inadmissible as it did not appear from the evidence in the file that the applicant had alleged before the Assize Court that there had been a violation of the right to have adequate facilities for the preparation of his defence;

(xi)  Articles 10 and 11 of the Constitution, Article 26 of the International Covenant on Civil and Political Rights and Article 14 of the Convention did not lay down a requirement for reasons to be given for a verdict as to guilt, or the right of appeal or the right to appear before courts made up solely of professional judges; the discretion of the lay jury, which, moreover, was circumscribed by Articles 351, 352, 364 and 364 bis of the Code of Criminal Procedure, did not give rise to an arbitrary difference in treatment for the purposes of Article 14 of the Convention between those being tried by assize courts and those being tried by other criminal courts.

20.  As to the ground of appeal contending that the appellants conviction had been decisively or incidentally based on the statements of an anonymous informer, the Court of Cassation stated:

“In so far as they challenge the observation that the Assize Court was unaware of the identity of the person whose examination was being requested and could therefore not order it, these grounds of appeal, being directed against an obiter dictum, are immaterial.

On that account, they are inadmissible.

As to the remaining arguments, the presence in the criminal case file of a record containing information from an unidentified source does not require the trial court, as a condition for the validity or admissibility of the prosecution, to ensure that the informer is identified and examined in accordance with the procedure set forth in Articles 189 bis and 315 bis of the Code of Criminal Procedure. Those provisions leave it open to the trial court to appoint an investigating judge to that end if such a step appears useful for establishing the truth.

The judgments take the view, on the basis of a factual assessment which this court is not empowered to overrule, that the examination sought would delay the proceedings needlessly without giving cause to hope for more certain results.

The judgments also observe that the information obtained anonymously did not correspond to the evidence obtained lawfully and independently against the defendants.

It does not appear from the Assize Courts reply to the appellants submissions that the trial court contested their right to rebut the evidence produced at the trial.

On that account, these grounds of appeal cannot be allowed.

As to the remaining argument, Article 6 § 3 (d) of the Convention ... is not breached by the mere fact that the trial court considered it unnecessary or impossible to order the cross-examination of the anonymous informer whose disclosures provided helpful guidance for the investigation.

On that account, these grounds of appeal have no basis in law.”

21.  In the Questions à la Une programme broadcast by Radio-Télévision Belge Francophone (the State broadcaster for the French-speaking part of Belgium) in early 2006, one of the applicants co-defendants, S.N., stated that he had been the anonymous informer and had acted as a “middleman on behalf of another co-defendant, D.C., whose accusations he had relayed. During the same programme, the identity of the anonymous witness was confirmed by the Minister of Justice who had been in post at the time of the events. S.N. said that he had received the sum of 3,000,000 Belgian francs (BEF) (74,368.06 euros (EUR)from the Belgian State as “middlemans commission”. D.C. had allegedly received BEF 5,000,000 (EUR 123,946.76).

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  The institution of the jury and the Assize Court

22.  Following the 1789 French Revolution, the jury featured in the 1791 French Constitution and the 1808 Code of Criminal Procedure. At that time, Belgium was part of French territory. When it was separated from France and attached to Holland, the jury was abolished but assize courts continued to exist. When Belgium gained independence, the institution of the jury was enshrined in the Constitution of 7 February 1831Article 98 of which provided: “The jury shall be constituted for all serious crimes and for political and press offences.” The institution was envisaged by the framers of the Constitution as the touchstone of the authenticity of any democratic demand. The jury was seen above all as a political affirmation of the freedom won by the people, the symbol of the peoples sovereignty. It was instituted by the decree of 19 July 1831; membership was initially based on function (jury capacitaireand subsequently, from 1869, on property (jury censitaire). By virtue of a Law of 21 December 1930, a new reform made the composition of the jury more democratic and representative of all social classes, the result being the twelve-member lay jury that still exists today.

B.  The Constitution

23.  Article 150 of the Consolidated Constitution of 17 February 1994 provides: “The jury shall be constituted for all serious crimes and for political and press offences, except for press offences motivated by racism or xenophobia” (text as amended on 7 May 1999).

24.  Furthermore, Article 149 provides: “All judgments shall contain reasons; they shall be delivered in public.

C.  Procedure in the Assize Court

1.  Safeguards afforded by the Code of Criminal Procedure (as in force at the material time)

25.  Proceedings in assize courts in Belgium afford a number of safeguards, particularly as regards the defence rights of the accused.

26.  Article 241 of the Code of Criminal Procedure (“the CCP) requires the Principal Public Prosecutor to draw up an indictment indicating the nature of the offence forming the basis of the charge, and any circumstances that may cause the sentence to be increased or reduced. Pursuant to Article 313 of the CCP, the Principal Public Prosecutor must read out the indictment and the defendant or his counsel the statement of defence. Article 337 states that the questions put to the jury must derive from the indictment (which itself must be consistent with the judgment committing the accused for trial – Article 271 of the CCP) and must comply with certain formal requirements; for example, questions that are complex or concern points of law are prohibited.

27.  At the close of the oral proceedings, questions are put to the jury in order to establish the factual circumstances of the case and any particular factors likely to lead to the precise determination of whether or not the accused is guilty as charged. The president of the Assize Court is empowered to put questions to the jury on all the circumstances which might have an influence on the facts which served as the basis for the indictment, provided that these circumstances were discussed during the oral proceedings. The principal question concerns the constituent elements of the offence, while there must be a separate question in respect of each count. Separate questions regarding other facts, such as aggravating circumstances or the existence of any justification or mitigating factor, may also be put. The prosecution and the accused can challenge the questions and have the opportunity to ask the president to put one or more additional questions to the jury. In the event of dispute regarding the questions, the Assize Court must decide by a reasoned judgment.

28.  Article 341 provides that, after asking the questions, the president hands them to the jury; at the same time, he hands over the indictment, the reports establishing the offence and the documents in the file other than the written witness statements.

29.  In accordance with Article 342, once the questions have been put to and handed to the members of the jury, they retire to deliberate in private. The foreman is either the first member of the jury drawn by lot or is appointed by the jury with his or her consent. Before the deliberations begin, the foreman reads out the following instruction, which is also displayed in large type in the most visible place in the deliberation room:

“The law does not ask jurors to account for how they reached their personal conviction; it does not lay down rules on which they are to place particular reliance as to the completeness and sufficiency of evidence; it requires them to ask themselves questions, in silence and contemplation, and to discern, in the sincerity of their conscience, what impression has been made on their rational faculties by the evidence against the defendant and the submissions of the defence. The law does not tell them: You will hold every fact attested by this number of witnesses to be true; nor does it tell them: You will not regard as sufficiently established any evidence that does not derive from this report, these exhibits, this number of witnesses or this many clues; it simply asks them this one question, which encompasses the full scope of their duties: Are you inwardly convinced?

30.  Article 343 authorises members of the jury to leave the deliberation room only when they have arrived at their verdict.

31.  Lastly, Article 352 provides that if the judges are unanimously persuaded that the jurors, while complying with the procedural requirements, have made a substantive error, the court must stay the proceedings and adjourn the case until the following session for consideration by a new jury, which cannot include any of the original members. However, according to information supplied by the Government, this option has been used on only three occasions.

2.  Case-law of the Court of Cassation

32.  The Chamber judgment of 13 January 2009 has had repercussions on the case-law of the Belgian courts.

33.  In judgment no. 2505 (P.09.0547.F) of 10 June 2009, the Court of Cassation held:

As to the ground of appeal, raised proprio motu, alleging a violation of Article 6 § 1 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms:

According to a judgment of 13 January 2009 of the European Court of Human Rights in [Taxquet v. Belgium, no. 926/05], the right to a fair trial guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention implies, where the Assize Court is concerned, that the decision on a criminal charge should highlight the considerations that have persuaded the jury of the accuseds guilt or innocence and should indicate the precise reasons why each of the questions has been answered in the affirmative or the negative.

On account of the binding effect of interpretation now attaching to that judgment and the prevalence over domestic law of the international legal rule deriving from a treaty ratified by Belgium, the court is compelled to reject the application of Articles 342 and 348 of the Code of Criminal Procedure in so far as they lay down the rule, now criticised by the European Court, that the jurys verdict does not contain reasons.

It appears from the documents to which the court may have regard, in particular the indictment, that during the preliminary investigation the appellant, who was prosecuted for murder as the principal or joint principal, provided explanations, as to the acts of which he was accused, which were rebutted by a witness whose identity was kept secret under Articles 86 bis and 86 ter of the Code of Criminal Procedure.

In submissions filed with the Assize Court at the hearing on 18 February 2009 the appellant requested that the verdict contain reasons so that, in the event of his conviction, he could understand the grounds that had persuaded the jury to find him guilty, and so that the Court of Cassation could review the lawfulness of the verdict.

With regard to the charge of murder against the appellant, the jury was asked to answer a principal question about his involvement in committing intentional homicide, an additional question on the statutory defence of provocation and two questions, in the alternative, on the offence provided for in Article 401 of the Criminal CodeThe jury answered the first question in the affirmative and the second in the negative, leaving the other questions unanswered.

The judgment appealed against sentenced the appellant to eighteen years imprisonment for murder, on the basis of the verdict expressed solely by answers in the affirmative or the negative to the questions put in accordance with the lawThe judgment states that there is no need to give any further reasons for the finding of guilt, on the ground that the precision of the questions adequately offsets the brevity of the decision.

However, the bare statement that the appellant is guilty of murder and that there are no mitigating factors does not disclose the precise reasons why the charge, which the appellant denied, was found to have been made out, and does not enable this court to review, inter alia, whether the conviction was based to a decisive extent on the deposition by an anonymous witness incriminating the accused or was supported by other corroborating evidence in accordance with Article 341, paragraph 3, of the Code of Criminal Procedure.

While conforming to Belgian law, which does not require jurors to account for how they reached their personal conviction, the decision is contrary to Article 6 of the Convention in so far as that provision may be construed as meaning that the right to a fair trial encompasses a statement of reasons for the verdict.

34.  Other judgments to similar effect have subsequently been delivered.

3.  Legislative reform

35.  In Belgium, even before the Chamber judgment in the Taxquet case, a Bill of 25 September 2008 that sought, among other things, to allow the president of the Assize Court to be present during the jurys deliberations in order to assist its members was considered by the Senate. The proposed version of Article 350 of the CCP stated that the Assize Court should give reasons for its decision as to guilt, but was not required to address the parties submissions.

36.  The Assize Court Reform Act of 21 December 2009, which was published in the Moniteur belge on 11 January 2010 and came into force on 21 January 2010, has introduced a requirement for the Assize Court to state the main reasons for its verdictThe relevant provisions of the CCP now read as follows:

Article 327

“Once the questions have been put and handed to the jurors, they shall retire to the deliberation room to deliberate.

The foreman is either the first member of the jury drawn by lot or is appointed by the jury with his or her consent.

Before the deliberations begin, the foreman shall read out the following instruction, which shall also be displayed in large type in the most visible place in the deliberation room: The law provides that the accused may be convicted only if it is apparent from the evidence admitted that he is guilty beyond reasonable doubt of the offence with which he is charged.

Article 328

“The members of the jury may leave the deliberation room only when they have reached their verdict.

No one may enter while they are deliberating, for any reason whatsoever, without the written authority of the president. The president may enter the room only if he is called by the foreman, in particular to answer questions of law, and is accompanied by his fellow judges, the accused and his counsel, the civil party and his counsel, the prosecution and the registrar. A reference to the incident shall be made in the record.

...”

Article 334

“The court and the members of the jury shall then immediately retire to the deliberation room.

Without having to address all the submissions filed, they shall formulate the principal reasons for their decision.

The decision shall be signed by the president, the foreman of the jury and the registrar.”

D.  Provisions of the Criminal Code

37.  The relevant Articles of the Criminal Code provide as follows:

Article 51

A criminal attempt is made out where the intent to commit a serious crime [crime] or other major offence [délit] has been manifested by conduct which objectively constituted the first step towards perpetration of the offence in question and which was halted or failed to attain the aim pursued only as a result of circumstances outside the control of the perpetrator.

Article 66

The following shall be punished as perpetrators of a serious crime or other major offence:

Those who have perpetrated the offence or have directly cooperated in its perpetration;

Those who have, by any act whatsoever, lent such assistance to its perpetration that without it the offence could not have been committed;

Those who have, by gifts, promises, threats, abuse of authority or power, scheming or contrivance, directly incited another to commit the offence;

Those who have, by means of speeches in a public place or assembly, or by means of any written or printed matter, image or emblem displayed, distributed or sold, offered for sale or exhibited in a place where it can be seen by the public, directly incited another to commit the offencewithout prejudice to the penalties provided for by the law against those who incite others to commit offences, even where such incitement has no effect.”

Article 67

“The following shall be punished as accessories to a serious crime or other major offence:

Those who have given instructions for its commission;

Those who have procured weapons, implements or any other means used to commit the offence, knowing that they were intended for that purpose;

Those who have, save in the case provided for in paragraph 3 of Article 66, knowingly aided or abetted the principal or principals in acts preparatory to or facilitating the commission of the offence or in its completion.

Article 393

“Homicide committed with intent to kill shall be classified as murder [meurtre]. It shall be punishable (by twenty to thirty years imprisonment).”

Article 394

“Murder committed with premeditation shall be classified as premeditated murder [assassinat]It shall be punishable (by life imprisonment).

E.  Law of 1 April 2007 amending the CCP to allow the reopening of criminal proceedings

38.  The Law of 1 April 2007 (which was published in the Moniteur belge on 9 May 2007 and came into force on 1 December 2007) entitles convicted persons to seek the reopening of their trial following a finding by the European Court of Human Rights of a violation of the Convention.

39.  Article 442 bis of the CCP provides:

“If a final judgment of the European Court of Human Rights has found that there has been a breach of the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or the Protocols thereto (hereinafter the European Convention), an application may be made for the reopening – in respect of criminal matters alone – of the proceedings that resulted in the applicants conviction in the case before the European Court of Human Rights or in the conviction of another person for the same offence on the basis of the same evidence.”

40.  Article 442 ter of the CCP provides:

“The following shall be entitled to apply for the reopening of the proceedings:

(1)  the convicted person;

(2)  if the convicted person has died, has been deprived of legal capacity or has been declared untraceablethe persons spouse, lawful cohabitee, descendants, brothers and sisters;

(3)  the Principal Public Prosecutor at the Court of Cassation, of his own motion or at the instigation of the Minister of Justice.

41.  Article 442 quinquies of the CCP provides:

“Where it appears from consideration of the application either that the impugned decision is in breach of the European Convention on the merits or that the violation found is the result of procedural errors or shortcomings of such gravity as to cast serious doubt on the outcome of the proceedings in issue, the Court of Cassation shall order the reopening of the proceedings, provided that the convicted person or the entitled persons under Article 442 terpoint (2), continue to suffer very serious adverse consequences which cannot be redressed other than by reopening the trial.

42.  Following the Courts judgment in Da Luz Domingues Ferreira v. Belgium (no. 50049/99, 24 May 2007)the Court of Cassation, in a judgment of April 2008, ordered the reopening of the proceedings and withdrew the judgment it had delivered on January 1999 (Journal des tribunaux, 2008, p. 403).

III.  COMPARATIVE LAW

43.  It is clear that there are many different models of lay adjudication in the member States of the Council of EuropeThere are variations reflecting cultural and historical particularities even among countries that have opted for the traditional” trial-by-jury model, the defining feature of which is that professional judges are unable to take part in the jurors deliberations on the verdict.

44.  The member States may be divided into three categories: those without any form of jury trial or any model of lay adjudication in criminal matters; those using a collaborative court model of lay adjudicators sitting and deliberating alongside professional judges in criminal matters; and those which have opted for the “traditional” jury model in criminal matters.

45.  Among the models examinedfourteen Council of Europe member States have never had a jury system or any other form of lay adjudication in criminal matters or have abolished it: Albania, Andorra, Armenia, Azerbaijan, Bosnia and Herzegovina, Cyprus, Latvia, Lithuania, Luxembourg, Moldova, the Netherlands, Romania, San Marino and Turkey. In these States criminal courts are composed exclusively of professional judges.

46.  The member States with a collaborative system are Bulgaria, Croatia, the Czech Republic, Denmark, Estonia, Finland, France, Germany, Greece, Hungary, Iceland, Italy, Liechtenstein, Monaco, Montenegro, Norway (in most cases), Poland, Portugal, Serbia, Slovakia, Slovenia, Sweden, “the former Yugoslav Republic of Macedonia” and Ukraine. The collaborative system, which can also be employed alongside the traditional jury model, is characterised by the fact that the professional judges and the jurors collectively determine all questions of law and fact, the issue of guilt and the sentence.

47.  The ten Council of Europe member States that have opted for traditional jury system are Austria, Belgium, Georgia, Ireland, Malta, Norway (only in serious appeal cases), the Russian Federation, Spain, Switzerland (the Canton of Geneva until 1 January 2011), and the United Kingdom (England, Wales, Scotland and Northern Ireland).

48.  In its traditional form, trial by jury involves a combination of a number of jurors sitting with one or more professional judges. The number of jurors varies according to the country and the subject matter of the proceedings. The number of professional judges varies from country to countryIn Ireland, Malta, Russia, Spain, Switzerland and the United Kingdom the court and jury are presided over by a single judge. In Austria, Belgium and Norway the court consists of three professional judges together with the jury. The professional judges cannot take part in the jurys deliberations on the question of guilt, which falls within the exclusive competence of the jury.

49.  In a number of countries the jurors are presented with a list of specific questions before they retire to deliberate on the facts of the case. Seven States  Austria, Belgium, Ireland, Norway, Russia, Spain and Switzerland – follow this practice.

50.  IIreland, England and Wales, at the conclusion of the evidence, the judge sums up the case to the jurors. He reminds them of the evidence they have heard. In doing so, the judge may give directions about the proper approach to take in respect of certain evidence. He also provides the jurors with information and explanations about the applicable legal rules. In that contextthe judge clarifies the elements of the offence and sets out the chain of reasoning that should be followed in order to reach a verdict based on the jurys findings of fact.

51.  In Norway the judge directs the jurors on each legal issue raised and explains the rules they should follow when they retire to deliberate on the verdict. At the end of the trial, he also sums up the evidence to the jury or draws its attention to evidence of importance.

52.  In Austria the jurors verdict is reached on the basis of a detailed questionnaire which sets out the main elements of the various charges and contains questions requiring a “yes” or “no” answer.

53.  In principle, juries deliberate in private, without the presiding judge(s) being present. Indeed, the secrecy of the jurys deliberations is firmly established principle in many countries.

54.  In Belgium a professional judge may be invited to the deliberation room to provide the jury with clarifications on a specific question, without being able to express a view or to vote on the issue of guilt. In Norway the jury may summon the presiding judge, but if the jury considers that it needs further clarifications as to the questions to be answered, the legal principles applicable or the procedure to be followed, or that the questions should be amended or new questions put, it must return to the courtroom, so that the matter can be raised in the presence of the parties.

55.  In the Canton of Geneva the presiding judge attends the jurys deliberations to provide assistance, but cannot give an opinion on the issue of guilt. A registrar is also present to make a record of the decisions taken and the reasons given.

56.  The general rule appears to be that reasons are not given for verdicts reached by a traditional jury. This is the case for all the countries concernedexcept Spain and Switzerland (Canton of Geneva).

57.  In Spain the jurys verdict is made up of five distinct parts. The first lists the facts held to be establishedthe second lists the facts held to be not establishedthe third contains the jurys declaration as to whether the accused is guilty or not guilty, and the fourth provides a succinct statement of reasons for the verdict, indicating the evidence on which it is based and the reasons why particular facts have been held to be established or not. A fifth part contains a record of all the events that took place during the discussions, avoiding any identification that might infringe the secrecy of the deliberations.

58.  Until 1991 the authorities of the Canton of Geneva considered that the jury satisfied the requirement of a reasoned decision by answering “yes” or “no” to the precise questions put to it. However, in a decision of 17 December 1991 the Federal Court found such replies to be insufficient and required juries in the canton to give reasons for their verdicts in future. In 1992 Articles 298 and 308 of the Geneva Code of Criminal Procedure were amended to require the jury to state reasons for its choices should it consider that this was necessary for an understanding of its verdict or its decision. Article 327 of the Code of Criminal Procedure requires the jury to state the reasons for taking into account or disregarding the main items of evidence and the legal reasons for the jurys verdict and the decision by the court and the jury as to the sentence or the imposition of any measure.

59.  Within the States that have opted for a traditional jury systeman appeal against the jurys verdict is available in Georgia, Ireland, Malta, Spain, Sweden and the United Kingdom, whereas no appeal is available in Austria, Belgium, Norway, Russia and Switzerland (Canton of Geneva). In Austria, convicted persons may appeal to the Court of Appeal against the sentence only; they may also file a plea of nullity with the Supreme Court.

60.  In Belgium, since the events in issue in the present case, the Law of 21 December 2009, which came into force on 21 January 2010 (see paragraph 36 above), has amended the procedure in the Assize Court, notably by requiring it to state the main reasons for the verdict reached by the jury, in order to clarify its meaning.

THE LAW

I.  SCOPE OF THE CASE BEFORE THE GRAND CHAMBER

61.  In his observations before the Grand Chamber, the applicant reiterated all the complaints he had raised in his application to the Court. In its judgment of 13 January 2009, the Chamber declared the complaints concerning the failure to give reasons for the Assize Courts judgment (Article 6 § 1) and to examine the anonymous witness (Article 6 § 3 (d)) admissible and the remaining complaints inadmissible. Accordingly, the Grand Chamber will examine only the complaints declared admissible by the Chamber, as the “case” referred to it is the application as it has been declared admissible by the Chamber (see, among other authorities, K. and T. v. Finland [GC], no. 25702/94, §§ 14041, ECHR 2001-VII).

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

62.  The applicant submitted that his right to a fair trial had been infringed in view of the fact that his conviction by the Assize Court had been based on a guilty verdict which did not contain reasons and could not be appealed against to a body with full jurisdiction. He alleged a violation of Article 6 § 1, the relevant part of which provides:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

A.  The Chamber judgment

63.  In its judgment of 13 January 2009 the Chamber held that there had been a violation of the applicants right to a fair trial under Article 6 § 1 of the Convention. It found that the questions to the jury had been formulated in such a way that it could not be ascertained why each of them had been answered in the affirmative when the applicant had denied all personal involvement in the alleged offences. The Chamber considered that such laconic answers to vague and general questions could have left the applicant with an impression of arbitrary justice lacking in transparency. Not having been given a summary of the main reasons why the Assize Court was satisfied that he was guilty, he had been unable to understand – and therefore to accept – the courts decision. The Chamber found that in general, since the jury did not reach its verdict on the basis of the case file but on the evidence it had heard at the trial, it was essential, for the purpose of explaining the verdict, both to the accused and to the public at large, to highlight the considerations that had persuaded the jury of the accuseds guilt or innocence and to indicate the precise reasons why each of the questions had been answered in the affirmative or the negative.

B.  The parties submissions

1.  The applicant

64.  The applicant submitted that his conviction had been based on a guilty verdict which had not included any reasons and had not been subject to any form of appeal. As the case had been extremely complex in both factual and legal terms, it had been difficult for twelve jurors without any appropriate legal qualifications to be able to make a wholly lawful assessment of the merits of the charge against him. The lack of reasoning in the guilty verdict precluded any possibility of an appropriate judicial review of the reasons on which the jurys finding had been based. The mere fact that Article 364 bis of the CCP provided that every judgment convicting an accused had to mention the grounds for the determination of the sentence was not sufficient to satisfy the reasoning requirement imposed by Article 6 of the Convention.

65.  Referring to Ruiz Torija v. Spain (9 December 1994, Series A no. 303-A) and Papon v. France (no. 2) ((dec.), no. 54210/00, ECHR 2001XII), the applicant pointed out that an obligation to state reasons was laid down in the Courts case-law, although the Court had qualified it in a number of ways. However, he submitted that his case could not be compared to that of Maurice Papon, in which it had been possible to discern a proper set of reasons from the 768 answers given by the jury. Those answers had provided an indication of why the French Assize Court had found him guilty and sentenced him. In the present case, however, the questions put during the trial had not in any way addressed the substance of the case; there had been very few of them – only four of the thirty-two questions had concerned the applicant – and they had related solely to whether he was guilty of murder or attempted murder and had simply received the answer “yes”, without any further explanation.

66.  In the applicants submission, three arguments based on legal logic militated in favour of requiring assize courts to give reasons for their judgments. The first two were based on Article 6 § 1 of the Convention. Firstly, the case-law acknowledged that reasoned court decisions formed part of the guarantees of a fair trial. It would be illogical for the standard required in this area to be lower for proceedings resulting in the most severe criminal penalties. Secondly, Article 6 § 1 forcefully emphasised the public nature of justice. The third argument was based on Article 6 § 3 (a), which acknowledged that anyone charged with a criminal offence was entitled to be informed in detail of the nature and cause of the accusations against him. Thapplicant contended that that right should also extend to the cause of his conviction. The problem of miscarriages of justice likewise supported the view that reasons should be givenThe fact of requiring a court to state reasons for a decision meant that it had to express a coherent and rational line of reasoning purged of all emotional and subjective considerations. Lastly, the inclusion of reasons made a review by the courts of appeal and cassation possible; such a review would not have the same scope at all where no reasons were given for the decision as to guilt.

2.  The Government

67.  The Government noted, firstly, that European legal systems were marked by considerable diversity: some did not have, or no longer had, a system of lay adjudication, while others did, but its operation, in particular the role entrusted to the jury and the way in which it functioned, differed from one State to another. Furthermore, the Court was not a third- or fourth-instance body. Its task was not to decide in the abstract or to standardise the different legal systems, but to ascertain whether the procedures in place satisfied the requirements of Article 6 of the Convention.

68.  In Belgium the legitimacy of the assize courts was ensured by the institution of the jury. The jurors represented the people, from whom they came, and thus themselves enjoyed institutional legitimacy. The composition of the jury was the principal safeguard against arbitrary justice.

69.  The absence of explicit reasons did not mean that the verdict as to guilt was not reached as the result of a reasoning process, which the persons concerned were capable of following and reconstructing. Furthermore, the Court had never found that the lack of reasons in assize court decisions raised an issue in the abstract under Article 6 of the Convention. Although the Court had held in Goktepe v. Belgium (no. 50372/99, 2 June 2005) that it was necessary to put distinct questions in respect of each defendant on the existence of aggravating circumstances, it had not objected to the functioning of the Assize Court or to the absence of reasons in decisions reached by the jury in such courts under Belgian law.

70.  The conduct of proceedings in Belgian assize courts ensured that each accused was able to obtain a reasoned judgment on the lawfulness and validity of the evidence and to have a sufficient idea of what evidence had been decisive and, where appropriate, which of the defences arguments the jury had taken into account in reaching its verdict. In the instant case the questions formulated at the end of the oral proceedings by the President of the Liège Assize Court in relation to the applicants guilt had been sufficiently precise to serve as an adequate basis for the courts judgment. The constituent elements of the offences and the acts held against the accused had been clearly indicated, as had the aggravating circumstances. The applicant had had access to the indictment and had had the opportunity to attend the lengthy oral proceedings during which the evidence had been discussed. It was therefore futile for him to claim that he was not aware of the grounds for his conviction. The mere fact that the jurors reached the verdict on the basis of their personal conviction did not amount to a violation of the Convention.

3.  Third-party interveners

(a)  The United Kingdom Government

71.  The United Kingdom Government submitted that it was clear from the Courts case-law, in particular Saric v. Denmark ((dec.), no. 31913/96, 2 February 1999), that trial by jury could not be considered contrary to the Convention. There was no absolute obligation for a court to give reasons for every decision, and the Courts approach was sufficiently flexible to accommodate the particularities of the system of jury trial.

72.  While the right of an accused to a fair trial should never be compromised, it could be attained in different ways in the Contracting States criminal-justice systems. States were to be afforded a margin of appreciation in arranging the judicial procedures through which the right to a fair trial was secured. The questions and answers for the jury fell to be considered not in isolation but in the context of the proceedings as a whole, taking account of the procedural safeguards and the possibilities of appeal.

73.  The important question was whether, regard being had to the trial as a whole, the convicted person was aware of the charge against him, the legal ingredients of the offence of which he was accused and the basis for his conviction.

74.  The United Kingdom Government submitted that in the British system of jury trial, at the conclusion of the evidence, the judge summed up the case to the jurors. He reminded them of the evidence they had heard. In doing so, he could give directions about the proper approach, or indeed the caution, to adopt in respect of certain evidence. He also provided the jury with information and explanations about the applicable legal rules. On that account, he clarified the constituent elements of the offence and set out the chain of reasoning that should be followed in order to reach a verdict based on the jurys findings of fact. Both prosecution and defence could make submissions on the conclusion which, in their view, the jury should reach.

75.  The jury deliberated in private. If it required further explanations or guidance on any particular point, it could submit a note to the judge, setting out any questions it wished to ask him. The judge showed the note to counsel for the prosecution and the defence in the absence of the jury and invited their submissions on a suitable response, after which he was free to decide whether or not the jury should be given the further directions requested in open court.

(b)  The Irish Government

76.  In the Irish Governments submission, the system of jury trial in Ireland was the unanimous choice of accused persons and of human-rights advocates and was viewed as a cornerstone of the countrys criminal-law system. There had never been a complaint that the system lacked transparency or impinged on or inhibited the rights of the accused. The system inspired confidence among the Irish people, who were very attached to it for historical and other reasons.

77.  The Irish Government observed that in Irish law, the judges directions to the jury provided the framework for its verdict. The judge directed the jurors on each legal issue raised and explained the rules they should follow when deliberating in order to reach a verdict. At the end of the trial, he also summed up the evidence to the jury or drew its attention to evidence of importance. He advised it as to the requirement for the evidence to provide sufficient proof of the accuseds guilt, the circumstantial or direct nature of particular evidence and the scope of the evidence adduced. It was open to counsel for the accused to ask the judge to clarify the directions given to the jury if they were perceived to be inadequate, insufficient or unclear in any way. If the jury required further explanations or guidance on a particular point, it could call on the judge to act as necessary.

78.  The Irish Government wondered how a system of trial that had been in operation for centuries and long predated the Convention could now be considered to breach Article 6 § 1. The Chamber judgment had not sufficiently taken into account the assize court procedure as a whole and the safeguards existing in Belgium and other States. The Court should have examined whether any alteration to other procedural rules or rules of evidence could have assisted in understanding the decision. In the Gregory v. the United Kingdom judgment (25 February 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997–I) the Court had acknowledged that the secrecy of jury deliberations was a crucial and legitimate feature of English trial law which served to reinforce the jurys role as the ultimate arbiter of fact and to guarantee open and frank deliberations among the jurors on the evidence which they had heard.

79.  The Irish Government submitted that the confidentiality of jury deliberations was intertwined with the absence of reasons. To require juries to give reasons for their decisions would alter the nature and the very essence of the system of jury trial as operated in Ireland.

(c)  The French Government

80.  In the French Governments submission, positive law did not require reasons to be given for the decisions of criminal courts that sat with lay juries, nor had it ever done so since the introduction of such courts. The essential peculiarities of assize court procedure lay in three fundamental principles: the oral and uninterrupted nature of proceedings and the rule of personal conviction. Those characteristics, deriving directly from the participation of citizens in the act of judging, had in French law always militated against giving reasons for judgments delivered by assize courts. The principle that no reasons were to be given was unequivocally set forth in Article 353 of the Code of Criminal Procedure (“the CCP”), where it was linked to that of personal conviction, which was likewise made explicit: the jurors decision was not to be dictated by legal standards or rules but by the examination, through their “conscience” and “rational faculties”, of the evidence heard in the adversarial proceedings which they had attended. The French Court of Cassation took the view that the only legally admissible “reasoning” in the judgment of an assize court was constituted by the answers to the questions put to the jury and by the single words “yes” or “no”. There had been proposals to relax the principle of not including reasons, but the French Parliament had never adopted them.

81.  Although one or more member States of the Council of Europe had introduced a system of giving reasons for decisions reached by jury, that argument could not justify a departure from the Courts case-law and form a basis for finding a violation of the Convention. The extreme diversity among legal systems as to the involvement of lay judges in trying certain criminal offences precluded a general assessment of a question such as the inclusion of reasons in decisions. The mere fact that a reform was adopted in a particular country did not mean that it had unanimous support there. Furthermore, an approach adopted in one system could not necessarily be transposed to another.

82.  The French Government further argued that the Court should not extend its powers to harmonising the domestic law of the States Parties; to do so would disrupt legal systems and undermine both the authority of its own judgments and the normal democratic process in the member States. There was a great risk that departures from settled case-law might discredit not only the Courts judgments but also the very concept of human rights. It was the Courts task to ensure that developments in domestic legislation were in accordance with the Convention, but only with the utmost caution and a heightened sense of moderation could the Court take the place of the democratic process in altering legal systems that were rooted in individual States history and culture, especially after having previously held that those systems complied with the Convention. The departure from precedent by the Second Section of the Court had disrupted the normal functioning of the courts not only in Belgium but also in France. The risk that assize court proceedings that were currently in progress might have to be reopened, with the considerable organisational and, above all, human consequences that would entail, could not be ruled out.

C.  The Courts assessment

1.  General principles

83.  The Court notes that several Council of Europe member States have a lay jury system, guided by the legitimate desire to involve citizens in the administration of justice, particularly in relation to the most serious offences. The jury exists in a variety of forms in different States, reflecting each States history, tradition and legal culture; variations may concern the number of jurors, the qualifications they require, the way in which they are appointed and whether or not any forms of appeal lie against their decisions (see paragraphs 43-60 above). This is just one example among others of the variety of legal systems existing in Europe, and it is not the Courts task to standardise them. A States choice of a particular criminal-justice system is in principle outside the scope of the supervision carried out by the Court at European level, provided that the system chosen does not contravene the principles set forth in the Convention (see Achour v. France [GC], no. 67335/01, § 51, ECHR 2006-IV). Furthermore, in cases arising from individual petitions the Courts task is not to review the relevant legislation in the abstract. Instead, it must confine itself, as far as possible, to examining the issues raised by the case before it (see, among many other authorities, N.C. v. Italy [GC], no. 24952/94, § 56, ECHR 2002X).

84.  Accordingly, the institution of the lay jury cannot be called into question in this context. The Contracting States enjoy considerable freedom in the choice of the means calculated to ensure that their judicial systems are in compliance with the requirements of Article 6. The Courts task is to consider whether the method adopted to that end has led in a given case to results which are compatible with the Convention, while also taking into account the specific circumstances, the nature and the complexity of the case. In short, it must ascertain whether the proceedings as a whole were fair (see Edwards v. the United Kingdom, 16 December 1992, § 34, Series A no. 247B, and Stanford v. the United Kingdom, 23 February 1994, § 24, Series A no. 282A).

85.  The Court observes that it has already had occasion to deal with applications concerning procedure in the assize courts. Thus, in R. v. Belgium (no. 15957/90Commission decision of 30 March 1992, Decisions and Reports (DR) 72) the European Commission of Human Rights found that although no reasons had been given for the jurys finding of guilt, the President of the Assize Court had at least put questions to the jury beforehand concerning the facts of the case and the accused had been able to challenge the questions. The Commission considered that those precise questions, some of which could be put at the request of the prosecution or the defence, formed a framework for the decision in issue and compensated sufficiently for the brevity of the jurys replies. The Commission rejected the application as being manifestly ill-founded. It followed a similar approach in Zarouali v. Belgium (no. 20664/92, Commission decision of 29 June 1994, DR 78-B) and Planka v. Austria (no. 25852/94, Commission decision of 15 May 1996, unreported).

86.  In the Papon decision (cited above), the Court observed that the prosecution and the accused had been afforded the opportunity to challenge the questions put and to ask the president to put one or more additional questions to the jury. Noting that the jury had answered the 768 questions put by the President of the Assize Court, it considered that the questions formed a framework on which the decision had been based and that their precision sufficiently offset the fact that no reasons were given for the jurys answers. The Court dismissed as manifestly ill-founded the complaint concerning the lack of reasoning in the Assize Courts judgment.

87.  In Bellerín Lagares v. Spain ((dec.), no. 31548/02, 4 November 2003), the Court observed that the impugned judgment – to which a record of the jurys deliberations had been attached – contained a list of the facts which the jury had held to be established in finding the applicant guilty, a legal analysis of those facts and, for sentencing purposes, a reference to the circumstances found to have had an influence on the applicantdegree of responsibility in the case at hand. It therefore found that the judgment in question had contained sufficient reasons for the purposes of Article 6 § 1 of the Convention.

88.  IGoktepe (cited above, § 28), the Court found a violation of Article 6 on account of the Assize Courts refusal to put distinct questions in respect of each defendant as to the existence of aggravating circumstances, thereby denying the jury the possibility of determining the applicants individual criminal responsibility. In the Courts view, the fact that a court had not taken into account arguments on a vital issue with such serious consequences had to be considered incompatible with the adversarial principle, which lay at the heart of the notion of a fair trial. That conclusion was particularly compelling in the case at hand because the jurors had not been permitted to give reasons for their verdict (ibid., § 29).

89.   In the Saric decision (cited above), the Court held that the absence of reasons in a judgment, owing to the fact that the applicants guilt had been determined by a lay jury, was not in itself contrary to the Convention.

90.  It follows from the case-law cited above that the Convention does not require jurors to give reasons for their decision and that Article 6 does not preclude a defendant from being tried by a lay jury even where reasons are not given for the verdictNevertheless, for the requirements of a fair trial to be satisfied, the accused, and indeed the public, must be able to understand the verdict that has been given; this is a vital safeguard against arbitrarinessAs the Court has often noted, the rule of law and the avoidance of arbitrary power are principles underlying the Convention (see, among many other authoritiesmutatis mutandisRoche v. the United Kingdom [GC], no. 32555/96, § 116, ECHR 2005-X). In the judicial spherethose principles serve to foster public confidence in an objective and transparent justice system, one of the foundations of a democratic society (see Suominen v. Finland, no. 37801/97, § 37, 1 July 2003, and Tatishvili v. Russia, no. 1509/02, § 58, ECHR 2007-I).

91.  In proceedings conducted before professional judges, the accuseds understanding of his conviction stems primarily from the reasons given in judicial decisionsIn such cases, the national courts must indicate with sufficient clarity the grounds on which they base their decisions (see Hadjianastassiou v. Greece, no. 12945/87, 16 December 1992, § 33, Series A no. 252). Reasoned decisions also serve the purpose of demonstrating to the parties that they have been heard, thereby contributing to a more willing acceptance of the decision on their part. In addition, they oblige judges to base their reasoning on objective arguments, and also preserve the rights of the defence. Howeverthe extent of the duty to give reasons varies according to the nature of the decision and must be determined in the light of the circumstances of the case (see RuiTorija, cited above, § 29). While courts are not obliged to give a detailed answer to every argument raised (see Van de Hurk v. the Netherlands, 19 April 1994, § 61, Series A no. 288), it must be clear from the decision that the essential issues of the case have been addressed (see Boldea v. Romania, no. 19997/02, § 30, 15 February 2007).

92.  In the case of assize courts sitting with a lay jury, any special procedural features must be accommodated, seeing that the jurors are usually not required – or not permitted – to give reasons for their personal convictions (see paragraphs 85-89 above). In these circumstances likewise, Article 6 requires an assessment of whether sufficient safeguards were in place to avoid any risk of arbitrariness and to enable the accused to understand the reasons for his conviction (see paragraph 90 above). Such procedural safeguards may include, for example, directions or guidance provided by the presiding judge to the jurors on the legal issues arising or the evidence adduced (see paragraph43 et seq. above), and precise, unequivocal questions put to the jury by the judge, forming a framework on which the verdict is based or sufficiently offsetting the fact that no reasons are given for the jurys answers (see Papon, cited above). Lastlyregard must be had to any avenues of appeal open to the accused.

2.  Application of the above principles to the present case

93.  In the present case, it should be noted that in his submissions before the Court the applicant complained that no reasons had been given for the guilty verdict in his case and that no appeal lay against the Assize Courts decision. As has been reiterated (see paragraph 89 above), the absence of a reasoned verdict by a lay jury does not in itself constitute a breach of the accuseds right to a fair trial. Seeing that compliance with the requirements of a fair trial must be assessed on the basis of the proceedings as a whole and in the specific context of the legal system concerned, the Courts task in reviewing the absence of a reasoned verdict is to determine whether, in the light of all the circumstances of the case, the proceedings afforded sufficient safeguards against arbitrariness and made it possible for the accused to understand why he was found guilty. In doing so, it must bear in mind that it is in the face of the heaviest penalties that respect for the right to a fair trial is to be ensured to the highest possible degree by democratic societies (see Salduz v. Turkey [GC], no. 36391/02, § 54, ECHR 2008).

94.  In the instant case, the applicant was charged with the murder of an honorary minister and the attempted murder of the latters partner. However, neither the indictment nor the questions to the jury contained sufficient information as to the applicants involvement in the commission of the offences of which he was accused.

95.  With regard, firstly, to the indictment drawn up by the Principal Public Prosecutor, the CCP provides that it should indicate the nature of the offence forming the basis of the charge and any circumstances that may cause the sentence to be increased or reduced, and that it must be read out at the start of the trial (see paragraph 26 above). Admittedly, the accused may challenge the indictment by filing a statement of defence, but in practice the statement will have only limited effect since it is filed at the start of the proceedings, before the trial itself, which must serve as the basis for the jurors personal conviction. The value of such a statement for a convicted defendants understanding of why the jury has reached a guilty verdict is therefore limited. In the instant case an analysis of the indictment of 12 August 2003 shows that it contained a detailed sequence of the police and judicial investigations and the many contradictory statements made by the co-accused. Although it mentioned each of the offences with which the applicant was charged, it did not indicate which items of evidence the prosecution could use against him.

96.  Furthermore, in order to be able to reach a verdict, the jury had to answer thirty-two questions put by the President of the Assize Court. The applicant, who was appearing in court with seven co-defendants, was concerned by only four of the questions, each of which was answered by the jury in the affirmative (see paragraph 15 above). The questions, which were succinctly worded and were identical for all the defendants, did not refer to any precise and specific circumstances that could have enabled the applicant to understand why he was found guilty. In that respect the present case differs from the Papon case (cited above), in which the Assize Court referred to the jurys answers to each of the 768 questions put by the courts president and also to the description of the facts held to have been established and the Articles of the Criminal Code which had been applied (see paragraph 86 above).

97.  It follows that, even in conjunction with the indictment, the questions put in the present case did not enable the applicant to ascertain which of the items of evidence and factual circumstances discussed at the trial had ultimately caused the jury to answer the four questions concerning him in the affirmative. Thus, the applicant was unable, for example, to make a clear distinction between the co-defendants as to their involvement in the commission of the offence; to ascertain the jurys perception of his precise role in relation to the other defendants; to understand why the offence had been classified as premeditated murder (assassinat) rather than murder (meurtre); to determine what factors had prompted the jury to conclude that the involvement of two of the co-defendants in the alleged acts had been limited, carrying a lesser sentence; or to discern why the aggravating factor of premeditation had been taken into account in his case as regards the attempted murder of A.C.s partner. This shortcoming was all the more problematic because the case was both factually and legally complex and the trial lasted more than two months, from 17 October 2003 to 7 January 2004, during which time many witnesses and experts gave evidence.

98.  In this connection, it should be emphasised that precise questions to the jury were an indispensable requirement in order for the applicant to understand any guilty verdict reached against him. Furthermore, since the case involved more than one defendant, the questions should have been geared to each individual as far as possible.

99.  Lastly, it should be noted that the Belgian system makes no provision for an ordinary appeal against judgments of the Assize Court. An appeal to the Court of Cassation concerns points of law alone and accordingly does not provide the accused with adequate clarification of the reasons for his conviction. As regards Article 352 of the CCP, which provides that if the jurors have made a substantive error, the Assize Court must stay the proceedings and adjourn the case until a later session for consideration by a new jury, that option, as recognised by the Government (see paragraph 31 above), is used only rarely.

100.  In conclusion, the applicant was not afforded sufficient safeguards enabling him to understand why he was found guilty. Since the proceedings were not fair, there has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 3 (d) OF THE CONVENTION

101.  The applicant complained that he had not been able at any stage of the proceedings to examine the anonymous witness or have him examined. He alleged a violation of Article 6 § 3 (d), which provides:

3.  Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

...

(d)  to examine or have examined witnesses against him and to obtain the attendance and examination of witnesses on his behalf under the same conditions as witnesses against him;

...

102.  The Court notes that this complaint is closely linked to the facts which led it to find a violation of Article 6 § 1. In the absence of any reasons for the verdict, it is impossible to ascertain whether or not the applicants conviction was based on the information supplied by the anonymous witness. In those circumstances, the Court considers that it is not necessary to examine separately the complaint of a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention.

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

103.  Article 41 of the Convention provides:

If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.

A.  Damage

104.  As he had done before the Chamber, the applicant sought an award of 100,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

105.  The Government submitted that the sum of EUR 4,000 awarded by the Chamber under that head in its judgment of 13 January 2009 was “perfectly reasonable”.

106.  The Grand Chamber, making its assessment on an equitable basis, awards the applicant EUR 4,000 in respect of non-pecuniary damage.

107.  The Court further notes that the Law of 1 April 2007 has amended the Code of Criminal Procedure to allow applicants to seek the reopening of their trial where the Court has found a violation in their case (see paragraphs 38 et seq. above and, mutatis mutandisÖcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, ECHR 2005IV).

B.  Costs and expenses

108.  With regard to costs and expenses, the Court notes that the Chamber decided to award the applicant EUR 8,173.22, an amount which was not contested by the Government. In respect of the proceedings before the Grand Chamber, the applicant received EUR 1,755.20 in legal aid from the Council of Europe. Accordingly, the Court confirms the amount of EUR 8,173.22 awarded by the Chamber.

C.  Default interest

109.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

2.  Holds that it is not necessary to examine separately the complaint of a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention on account of the failure to examine the anonymous witness;

3.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i)  EUR 4,000 (four thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 8,173.22 (eight thousand one hundred and seventy-three euros and twenty-two cents), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 16 November 2010.

Michael OBoyle    Jean-Paul Costa
Deputy Registrar   President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Jebens is annexed to this judgment.

J.-P.C.
M.OB.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE JEBENS

I agree that there has been a violation of Article 6 § 1 in respect of the applicants conviction, and I also agree with the reasoning in the judgment. However, I would like to clarify my own view on the Courts application of Article 6 of the Convention in cases relating to jury trials by adding the following.

1.  My point of departure is that, while Article 6 § 1 secures the right to a fair trial in criminal proceedings, it provides limited assistance with regard to the contents of the fair-trial guarantee. This was a deliberate choice by the drafters of the Convention, in acknowledgment of the diversity among European legal systems and the fact that a fair trial in criminal cases can be secured within each system. The Contracting States have therefore been afforded a margin of appreciation in organising their judicial procedures, and the Court must for the same reasons apply the principle of subsidiarity in this respect.

2.  It furthermore transpires from the Courts case-law that, when applying the fair-trial test in jury cases, the Court ensures that the operation of the jury system is governed by certain procedural guarantees which it regards as sufficient in order to secure a fair trial. These guarantees include, in particular, the inclusion in the indictment and questions to the jury of an accurate description of the relevant facts and the applicable legal provisions, both of which are necessary in order to clarify the legal basis on which the conviction of the accused is sought, and the assumption of a central role by the presiding judge in ensuring that the trial proceedings are conducted in a fair manner and that proper instructions are given to the jury.

3.  The question of whether the right to a fair trial has been attained in a jury case must therefore be addressed on the basis of the peculiarities of that system, notably the fact that jury verdicts are not accompanied by reasons. For the Court to require juries to give reasons for their verdicts would therefore not only contradict its case-law, but would also, more importantly, undermine the very existence of the jury system, and thereby impermissibly trespass on the States prerogative to choose its criminal-justice system.

4.  Following the Chambers judgment in this case, Belgium passed the Assize Court Reform Act, which requires the Assize Court to state the main reasons for the conviction of the indicted person, the reasons being formulated by the members of the court and the jury. Another example of national courts attempts to comply with the Chamber judgment is that in Norway the High Courts have been required by the Supreme Court, in exceptional cases, to state which evidence was decisive for the conviction or to present the reasons for the conviction, these explanations to be given by the judges alone, without the participation of members of the jury. Bearing in mind that in both the above-mentioned situations the verdict is reached by the jury and that the judges have not taken part in the deliberations, it is in my view questionable whether such accommodations can be seen as truly reflecting the opinion of the jurors and providing the accused person with any more clarity than an unreasoned verdict.

5.  These newly established practices reflect the uncertainty and lack of foreseeability which the Chamber judgment in the present case has caused in some States as to whether and how to provide reasons for jury verdicts. This is in my view another reason why the Court should not question the operation of the jury system as such, but examine whether sufficient procedural guarantees were in place in the particular case before it.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde