Gaberamadhien protiv Francuske

Država na koju se presuda odnosi
Francuska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
25389/05
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Bosanski
Datum
26.04.2007
Članovi
3
5
5-1
5-1-f
13
13+3
34
41
Kršenje
13+3
Nekršenje
5-1-f
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Lišenje slobode
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Zakonom propisani postupak
(Čl. 5-1-f) Deportacija ili proterivanje
(Čl. 5-1-f) Sprečavanje neovlašćenog ulaska u zemlju
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13) Dokaziva tvrdnja
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom (broj 25389/05) koju je Sudu podneo eritrejski državljanin, gosp. Asebeha Gebremedhin (Gaberamadhien) protiv Francuske Republike, 14. jula 2005. godine. Podnosilac predstavke je rođen 1979. godine i trenutku donošenja ove odluke Suda nalazio u Parizu gde mu je smeštaj obezbedila jedna nevladina organizacija.

Godine 1998. on i njegova porodica proterani su iz Etiopije u Eritreju, gde je radio kao novinar i fotograf jednih nezavisnih novina. Godine 2000. on i urednik tih novina uhapšeni su, navodno, pod optužbom vezanom za njihove profesionalne aktivnosti. Obojica su bili u zatvoru nekoliko meseci. U septembru 2001. podnositelj predstavke pobegao je iz zemlje. Uhapšen je i ispitivan u vezi sa njegovim prijateljem, i podvrgavan je mučenju. Pre nego što je uspeo da pobegne iz zatvorske bolnice u koju je prebačen nakon što je oboleo od tuberkuloze, u zatvoru je proveo šest meseci. Pobegao je u Sudan, odakle je, verujući da mu je život u opasnosti, otputovao u Južnu Afriku.

Koristeći sudanski pasoš na tuđe ime i bez ikakvih putnih isprava stigao je na aerodrom Charles de Gaulle, u Parizu, u ranim jutarnjim časovima, dana 29.06.2005. godine. Dana 1. jula 2005. tražio je odobrenje za ulazak na francusku teritoriju kako bi podneo zahtev za azil kod francuskih vlasti. Smešten je u aerodromsku čekaonicu.

Podnosilac predstavke je rekao da ga je prvi put ispitivao službenik Francuske agencije za zaštitu izbeglica i osoba bez državljanstva (OFPRA) 3. jula 2005. godine, koja je preporučila da se podnosiocu predstavke dozvoli da uđe u zemlju kao osobi koja traži azil. S druge strane, Vlada je istakla da nikakva preporuka nije donesena 3. jula. Zapisnik o ispitivanju i predložena preporuka, koje je sastavio navedeni službenik, su ocenjeni kao nezadovoljavajući od strane neposrednog nadređenog službenika koji je bio zadužen za odobravanje zapisnika i preporuke. Iz tog razloga, podnosioca predstavke je drugi put ispitivao navedeni viši službenik (uz pomoć prevodioca) 5. jula 2005. godine. Navedeni službenik je doneo preporuku da se podnosiocu predstavke ne dozvoli ulaz, zbog nedoslednosti u njegovim tvrdnjama koje ukazuju da je pokušao krivotvoriti svoju prošlost.

Dana 6. jula 2005. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova je odlučilo da je zahtev za dozvolu ulaska na francusku teritoriju kojeg je podnosilac predstavke podneo, kao osoba koja traži azil, “očigledno neosnovan”. Dakle, Ministarstvo je odbacilo zahtev i odlučilo da ga vrati u Eritreju ili, ako bude potrebno, u bilo koju drugu zemlju u koju bi legalno mogao ući.

Dana 7. jula 2005. godine, podnosilac predstavke je podneo urgentni zahtev Upravnom sudu, zahtevajući da taj sud naloži Ministarstvu unutrašnjih poslova da mu dozvoli ulazak u Francusku, kako bi mogao da podnese zahtev za azil. On je istakao da je odbijanje dozvole ulaska dovelo do ozbiljne i očigledno nezakonite povrede prava na azil – koje ima karakter osnovne slobode čiji je nužni rezultat pravo na traženje izbegličkog statusa, što uključuje pravo na privremeni boravak u zemlji – te prava na život i prava da se ne bude podvrgnut neljudskom ili degradirajućem postupku u smislu člana 3. Konvencije. Dana 8. jula 2005. godine, bez saslušanja i rasprave, sudija za urgentne zahteve Upravnog suda je izdao nalog kojim se odbacuje zahtev podnosioca predstavke.

U međuvremenu, dana 7. jula 2005. godine, podnosioca predstavke je policija odvela u eritrejsku ambasadu.

Odlukom od 20. jula 2005. godine, “imajući u vidu [između ostalih pitanja] zahtev Evropskog suda za ljudska prava na osnovu pravila 39. Pravila Suda za odlaganje udaljavanja podnosioca predstavke do 30. augusta 2005. godine”, Ministarstvo unutrašnjih poslova je dozvolilo podnosiocu predstavke da uđe u Francusku. U isto vrijeme, podnosiocu predstavke je izdata propusnica koja je bila validna osam dana – koja se takođe odnosila na privremenu meru naznačenu tuženoj Vladi na osnovu pravila 39 – s ciljem omogućavanja podnosiocu predstavke da se prijavi prefekturi i da podnese zahtev za privremenu dozvolu boravka kao podnosilac zahteva za azil. Uz pomoć Nacionalne asocijacije za pomoć strancima na granici (ANAFÉ) i Reportera bez granica, dana 26. jula 2005. godine, Prefektura Pariza mu je izdala dozvolu privremenog boravka koja je važila mesec dana da bi podnio zahtev za azil OFPRA-i (što je i učinio).

Odlukom od 7. novembra 2005. godine, OFPRA je podnosiocu predstavke priznala status izbeglice (što mu je u skladu sa članom 33. Ženevske konvencije, koja se odnosi na izbeglički status), omogućilo da ne bude preteran u zemlju porekla.

Podnosilac predstavke, koji je istakao da bi bio izložen riziku od mučenja ili neljudskog ili degradirajućeg postupanja ako bi bio vraćen u Eritreju, se žalio na izostanak pravnog leka u pogledu odluka kojima se strancima ne dozvoljava da uđu u zemlju i nalaganja njihovog udaljavanja, bez obzira da li traže azil, bezi obzira da li je rizik navodni ili stvarni. On se pozvao na član 13. Konvencije, u vezi sa članom 3, kao i na član 5 stav 1. Konvencije.

U odnosu na deo predstavke koji se odnosi na član 13 u vezi sa članom 3 Konvencije, Sud ističe da je, prema francuskom zakonu, odluka kojom je uskraćen ulazak u zemlju predstavljala prepreku za podnošenje zahteva za azil. Pritom, takva odluka je odmah izvršna, što znači da je podnosilac mogao biti odmah proteran u onu zemlju iz koje tvrdi da je pobegao.

Sud je smatrao da su navodi podnositelja predstavke u vezi sa rizikom od mučenja u Eritreji dovoljno uverljivi da bi se njegova tužba mogla “razmatrati” u svetlu člana 3, stoga se on mogao pozvati na član 3 u vezi sa članom 13, čije odredbe zahtevaju da strani državljani za koje je određeno proterivanje u zemlje za koje se razumno veruje da postoji rizik od podvrgavanja lošem postupanju suprotnom članu 3 moraju imati pristup pravnom leku protiv takve odluke koja ima suspenzivni učinak.

Obzirom na važnost člana 3 i nepopravljivu prirodu štete koja bi mogla nastati ukoliko se rizik mučenja ili nehumanog postupanja materijalizuje, član 13 zahteva da, kada država članica odluči da protera strano lice u zemlju za koju se s razlogom veruje da bi lice bilo izloženo riziku te prirode, dotična osoba mora imati pristup pravnom leku sa automatskim suspenzivnim dejstvom. Podnositelj predstavke nije imao pristup takvom pravnom leku dok je boravio u čekaonici. U skladu sa ovim, Sud je jednoglasno doneo odluku da jeste došlo do povrede člana 13 u vezi sa članom 3 Konvencije.

U odnosu na povredu člana 5-1(f), koja se odnosi na okolnost da je tokom perioda kada je podnosilac stavljen u “čekaonicu” aerodroma 1. jula 2005., pa do dana kada je dobio dozvolu ulaska u Francusku 20. jula, podnositelj predstavke bio “lišen slobode”, sud ističe da se i tom smisli moraju posmatrati dva zasebna perioda. Naime, dana 15. jula Sud je odlučio ukazati Vladi Francuske, na osnovu člana 39 Poslovnika Suda, da bi bilo poželjno i u interesu strana u postupku i pravilnog vođenja postupka pred Sudom da se podnositelj predstavke ne proteruje u Eritreju do ponoći 30. avgusta 2005. Shodno tome, od 15. jula 2005. pa nadalje Vlada nije mogla proterati podnositelja predstavke u Eritreju a da time ne prekrši svoje obaveze prema Konvenciji. Međutim, ništa je nije sprečavalo da ga protera u neku drugu zemlju, pod uslovom da postoje garancije da ga vlasti te druge zemlje neće poslati u zemlju na koju upućuje Sud. Shodno tome, pritvor podnositelja predstavke u tom smislu, nakon primene člana 39, može se smatrati “zakonitim” pritvorom osobe “protiv koje su preduzete radnje u cilju deportacije ili izručenja” u smislu člana 5-1(f) Konvencije. Pored toga, tamo gde, nakon primene člana 39, državni organi ne budu imali druge mogućnosti u pogledu deportacije nego da oslobode lice iz pritvora, što znači da mu moraju odobriti ulazak u zemlju, može se pokazati neophodnim da se lice zadrži u pritvoru ali samo onoliko vremena koliko je neophodno da nadležni organi provere da li je njegov ulazak u zemlju zakonit. To se može smatrati “zakonitim pritvorom osobe u cilju sprečavanja neovlaštenog ulaska u zemlju” u smislu člana 5-1(f). Vlada je tvrdila da je to bio slučaj u odnosu na podnositelja predstavke i da Sud nije imao nikakve dokaze koji su upućivali da je između 15. i 20. jula podnositelj predstavke bio proizvoljno lišen slobode.

Sud je prihvatio da je pritvor podnositelja predstavke u “čekaonici” nakon 15. jula 2005. predstavljao “zakoniti pritvor osobe radi sprečavanja neovlašćenog ulaska u zemlju” u smislu člana 5-1(f), te da u skladu sa tim, nije došlo do povrede člana 5-1.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA       

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET GEBREMEDHIN [GABERAMADHIEN] protiv FRANCUSKE

(Predstavka broj 25389/05)

PRESUDA

STRASBOURG

26. aprila 2007. godine

KONAČNA

26.07.2007.

U predmetu Gebremedhin [Gaberamadhien] protiv Francuske, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

András Baka, predsjednik,
Jean-Paul Costa,
Ireneu Cabral Barreto,
Antonella Mularoni,
Elisabet Fura-Sandström,
Danutė Jočienė,
Dragoljub Popović, sudije, i
Sally Dollé, sekretar Odjeljenja,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, koje je održano 16. januara i 27. marta 2007. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena posljednjeg navedenog dana:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom (broj 25389/05) koju je Sudu podnio eritrejski državljanin, gosp. Asebeha Gebremedhin [Gaberamadhien] (podnosilac predstavke) protiv Francuske Republike na osnovu člana 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) 14. jula 2005. godine. Podnosilac predstavke je istakao da pravopis “Gaberamadhien”, koji se pojavljuje u nekim internim dokumentima, odgovara fonetskoj transkripciji njegovog prezimena koje je napisala francuska aerodromska i granična policija. On ističe da je u eritrejskim izjavama i dokumentima napisanim latinicom zadržan pravopis “Gebremedhin”. Podnosilac predstavke je dodao da je on, kao i mnogi eritrejski novinari, koristio profesionalni pseudonim “Yayneabeba” (“Cvijet oka”).
  2. Podnosioca predstavke, kojem je dodijeljena pravna pomoć, je zastupao gosp. J.-E. Malabre, advokat iz Limoža. Francusku vladu (Vlada) je zastupala njena zastupnica, gđa E. Belliard, direktorica pravnih poslova Ministarstva vanjskih poslova.
  3. Predsjednik Vijeća kojem je predmet prvobitno dodijeljen, a potom Vijeće, su odlučili da primijene pravilo 39. Pravila Suda, naznačavajući Vladi da je poželjno u interesu stranaka i ispravnog vođenja postupka pred Sudom da podnosilac predstavke ne bude vraćen u Eritreju.
  4. Odlukom od 10. oktobra 2006. godine, Vijeće je proglasilo predstavku djelomično prihvatljivom.
  5. I podnosilac predstavke i Vlada su dostavili zapažanja (pravilo 59. stav 1). Pored toga, treće lice, tj. Nacionalna asocijacija za pomoć strancima na granici, kojoj je predsjednik dozvolio da intervenira u pisanoj formi (član 36. stav 2. Konvencije i pravilo 44. stav 2) je dostavila zapažanja. Stranke su dostavile odgovore na ta zapažanja (pravilo 44. stav 5).
  6. Javna rasprava se održala u Palati ljudskih prava u Strasbourgu 16. januara 2007. godine (pravilo 59. stav 3).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Vlade:
Gđa E. BELLIARD, direktorica pravnih poslova, Ministarstvo vanjskih poslova, zastupnica,
Gđa A.-F. TISSIER, šefica Odjeljenja za ljudska prava, Odjel za pravne poslove, Ministarstvo vanjskih poslova,
Gđa M. ZISS, zapisničarka, Odjeljenje za ljudska prava, Odjel za ljudska prava , Ministarstvo vanjskih poslova,
Gosp. MOUTON, zamjenik šefa, Odjel za pravne i međunarodne poslove, OFPRA
Gđa F. DOUBLET, šefica Ureda za evropsko, međunarodno i ustavno pravo, Odjeljenje za pravne savjete i sporove, Odjel za građanske slobode i pravne poslove , Ministarstvo unutrašnjih poslova,
Gosp. J.-M. RIBES, Središnji ured aerodromske i granične policije, Ministarstvo unutrašnjih poslova,
Gosp. M. CAUSSARD, Odjeljenje za sporove, Conseil d’Etat, branitelji,

(b) u ime podnosioca predstavke:
Gosp. J.-E. MALABRE, advokat, branitelj.

Podnosilac predstavke je također bio prisutan. Sud je saslušao izjave gosp. Malabrea i gđe Belliard i njihove odgovore na pitanja sudija.

ČINJENICE

I  OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1979. godine. On je sada u Parizu gdje mu je smještaj obezbijedila jedna nevladina organizacija.
  2. Podnosilac predstavke i njegova porodica, poput mnogo drugih osoba, su 1989. godine raseljeni iz Etiopije u Eritreju. Podnosilac predstavke je radio kao fotoreporter u Eritreji, uglavnom za neovisne novine Keste Debena, čiji je glavni urednik u to vrijeme bio gosp. Milkias Mihretab. Podnosilac predstavke je izjavio da je gosp. Milkias Mihretab poznati borac za slobodu štampe u Eritreiji i da je Amnesty International izložio njegov slučaj u jednom izvještaju iz 2002. godine, koji se prvenstveno odnosio na činjenicu da je bio uhapšen i samovoljno pritvaran u toj zemlji u više navrata zbog svog novinarskog djelovanja. Podnosilac predstavke je dodao da je britansko odjeljenje Amnesty Internationala dodijelilo gosp. Mihretabu “Specijalnu nagradu za novinarstvo u oblasti ljudskih prava pod prijetnjom” 27. juna 2002. godine. Podnosilac predstavke i gosp. Mihretab su bili uhapšeni 2000. godine, očigledno zbog novinarske djelatnosti. Oni su bili zatvoreni u zatvoru Zara, podnosilac predstavke osam mjeseci, a gosp. Mihretab šest mjeseci. Podnosilac predstavke je izjavio u tom pogledu da je spomenut – pod imenom “Yebio”, što predstavlja deminutiv od njegovog pseudonima “Yayneabeba” – na internet stranici koja je posvećena Eritreji (www.awate.com) kao jedan od šestorice novinara koji su uhapšeni 14. oktobra 2000. godine u isto vrijeme kada i Milkias Mihretab.
  3. Za razliku od gosp. Mihretaba, koji je pobjegao u Sudan u septembru 2001. godine, podnosilac predstavke je ostao u Eritreji, u Asmari, da bi se brinuo o svojoj majci, udovici, i četvero braće i sestara. Nakon odlaska gosp. Mihretaba – dana koji nije precizirao – policija ga je ispitivala o gosp. Mihretabu. Policija je pretražila njegov dom i pronašla fotografije koje je smatrala kompromitirajućim. Podnosilac predstavke je uhapšen i podvrgnut zlostavljanju od kojeg su navodno ostali tragovi od gašenja cigareta i povreda na leđima koje su uzrokovane položajem u kojem je držan dvadesetak dana, ležeći licem okrenut prema tlu sa vezanim stopalima i rukama na leđima. Nakon toga je bio zatvoren šest mjeseci, a potom se razbolio te je bio prebačen u bolnicu odakle je pobjegao tako što je potplatio čuvare uz pomoć srodnika svoje bake sa majčine strane koji su tu radili. Nakon toga se krio kod bake u Arezi gdje ga je liječio jedan ljekar. Čim se oporavio pobjegao je u Sudan gdje je živio njegov ujak. Kada je jedan Eritrejac ubijen u Sudanu, on je odlučio da napusti zemlju budući da je eritrejska zajednica u Sudanu smatrala da je to ubistvo bilo djelo agenata eritrejske vlade usljed progona protivnika vlade.
  4. Podnosilac predstavke je izjavio da je otputovao u Južnu Afriku i da je, uz pomoć jednog krijumčara i koristeći sudanski pasoš (na ime “Mohammed Eider” ili neko slično ime) koji je krijumčar sačuvao, stigao na pariški aerodrom Charles de Gaulle u Roissyju oko 5h30, dana 29. juna 2005. godine, letom iz Johanesburga. On je istakao da je držan u međunarodnoj zoni aerodroma do 1. jula 2005. godine i da zbog toga nije mogao podnijeti zahtjev za ulazak u zemlju. Osam sati nakon dolaska se prijavio u policijskoj stanici u kojoj je izjavio da je Eritrejac i da traži azil. Policijski službenik je zahtijevao od njega da “dokaže odakle je došao, tvrdeći da [on] nije Eritrejac, nego Pakistanac, te je to bio prvi put da [mu] nije dozvolio da napusti međunarodnu zonu”. Prema podnosiocu predstavke, dva dana (između 29. juna i 1. jula) je uzalud i redovno išao u policijsku stanicu – prilikom svake smjene stražara, ili otprilike osam puta – u nadi da će naći policijskog službenika koji će pristati da uzme u razmatranje njegov zahtjev. On je istakao da je “tek 1. jula, novi policijski službenik kojeg [on] nije ranije vidio konačno registrirao [njegov] zahtjev”. Vlada je osporila tu verziju činjenica. Ona je istakla da je provjerila spisak putnika aviona iz Južne Afrike koji su sletili na aerodrom Roissy 29. i 30. juna, i 1. jula 2005. godine, i da na spisku nije bio niko pod imenom Gebremedhin, Gaberamadhien ili Eider. Vlada se pozvala na zapisnik aerodromske i granične policije Roissyja od 1. jula 2005. godine, prema kojem je podnosilac predstavke bio ispitivan tog dana u 11h00.
  5. Dana 1. jula 2005. godine, podnosilac predstavke je zatražio dozvolu ulaska u Francusku tražeći azil. Njega je ispitao viši policijski službenik u 11h00 (officier de police judiciaire) uz pomoć prevodica za engleski jezik. U zapisniku je samo navedeno da “ispitivano lice nije predočilo dokaze u prilog svojih izjava”. Upravna vlast je tog dana i u to vrijeme donijela odluku da se podnosilac predstavke zadrži u zoni za čekanje u trajanju od četrdeset osam sati; taj period je nakon toga produžen (vidi, stav 18. dole).
  6. Podnosilac predstavke je rekao da ga je prvi put ispitivao službenik Francuske agencije za zaštitu izbjeglica i osoba bez državljanstva (u daljem tekstu: OFPRA) 3. jula 2005. godine, koja je preporučila da se podnosiocu predstavke dozvoli da uđe u zemlju kao osobi koja traži azil. S druge strane, Vlada je istakla da nikakva preporuka nije donesena 3. jula. Zapisnik o ispitivanju i predložena preporuka, koje je sastavio navedeni službenik, su ocijenjeni kao nezadovoljavajući od strane neposrednog nadređenog službenika koji je bio zadužen za odobravanje zapisnika i preporuke. Iz tog razloga, podnosioca predstavke je drugi put ispitivao navedeni viši službenik (uz pomoć prevodioca) 5. jula 2005. godine. Navedeni službenik je donio sljedeću preporuku da se podnosiocu predstavke ne dozvoli ulazak:

Izjava data na amarskom uz pomoć prevodioca ISM-a

Razlog za podnošenje zahtjeva? Moji roditelji su eritrejskog porijekla. Mi smo imali etiopsko državljanstvo i živjeli smo u Adis Abebi. Etiopske vlasti su nam rekle, 1998. godine, da nismo Etiopljani. Protjerani smo iz Etiopije u Eritreju. Ja sam trebao polagati maturski ispit te godine, ali to nisam mogao uraditi u Eritreji. Radio sam u jednoj automehaničarskoj radionici šest mjeseci, a nakon toga sam služio vojni rok. Za vrijeme vojnog roka sam upoznao momka koji je bio novinar. Kada sam odslužio vojni rok, radio sam sa tim prijateljem novinarom kao kamerman i fotograf, te smo zajedno putovali radi reporterskih zadataka. Moj prijatelj je imao problema sa vlastima i želio je napustiti zemlju. Vlasti su me ispitivale o mom prijatelju čim sam se vratio, te su me zatvorile. Dok sam bio u zatvoru, policija je pretražila moju kuću i našla dvije fotografije koje je smatrala kompromitirajućim. Nakon toga su me mučili cigaretama. Bio sam u zatvoru šest mjeseci do momenta kada sam obolio od tuberkuloze. Odveli su me u bolnicu. To je slučajno bila bolnica u kojoj su radili neki od srodnika moje bake sa majčine strane. Oni su potkupili stražare, donijeli mi odjeću i pomogli mi da pobjegnem. Otišao sam kod bake u Arezu i tamo ostao četiri mjeseca, dok sam se liječio. Nakon toga sam tajno napustio zemlju i otišao u Sudan. Odmah sam našao posao u jednoj automehaničarskoj radionici u Kartumu. Međutim, tamo je bilo eritrejskih agenata, a jedan Eritrejac koji je radio nedaleko od tog mjesta je bio ubijen. Bilo me je strah te sam otišao u Port Sudan gdje sam radio kao nosač na kejovima. Ostao sam u Sudanu otprilike ukupno dvije godine (osam mjesecu u Kartumu, jednu godinu u Port Sudanu i ostala dva mjeseca u Kartumu). Moj ujak je prodao svoj automobil da bi platio moj put. Otputovao sam u Južnu Afriku nakon čega sam došao u Francusku. Moj ujak je pronašao mrežu krijumčara. Ne znam kako su se organizirali.

Kako se zove vaš prijatelj i kako ste ga upoznali? Zove se Milkias Mihretab, on je porodični prijatelj, on je znao moje roditelje u Adis Abebi. Kada smo se vratili u Asmaru, ja sam služio vojni rok osamnaest mjeseci. Nakon toga sam bio u rezervnom sastavu i radio u jednoj vojnoj automehaničarskoj radionici, ali nisam nosio uniformu.

To je bilo u momentu kada je moj prijatelj sredio da radim sa njim, garantirajući za mene.

Možete li navesti neke primjere događaja koje ste pokrivali? Pokrivali smo studentske štrajkove u Asmari 2002. godine (nije naznačeno više detalja). Kakve su bile dvije “kompromitirajuće” fotografije koje su pronađene u vašem domu? Ne znam, ne sjećam se.

Za koje novine je radio vaš prijatelj Milkias Mihretab? Keste Debena (Duga). Koja je bila njegova funkcija? Glavni urednik.

Znate li kakve probleme je imao vaš prijatelj sa vlastima? Postoje dva osnovna razloga. Prvo, moj prijatelj je bio za ustav, a drugo trinaest ministara je zatvoreno i moj prijatelj je objavio njihove biografije. Oni su zatvoreni odmah nakon studentskog štrajka 2002. godine.

Kada je vaš prijatelj napustio zemlju? To je bilo u aprilu 2002. godine, kada su svi novinari uhapšeni.

Da li je bilo drugih novinara koji su uhapšeni? Svi eritrejski novinari su u zatvoru. Poznajete li druge novinare iz Keste Debena koji su uhapšeni? (Ne odgovara). Druge fotografe? (Ne odgovara).

Možete li naznačiti više detalja o vašem hapšenju (datum, okolnosti, mjesto pritvora)? Ja sam bio uhapšen u oktobru ili novembru 2002. godine. Odveli su me u zatvor Maytamanay, gdje sam proveo šest mjeseci.

Zar niste bili uhapšeni “čim ste se vratili” u Asmaru? Ne, nastavio sam raditi kojegdje šest mjeseci.

Šta se desilo sa vašom porodicom? Moj otac se razbolio i umro prije nego što je porodica protjerana. Moja majka i moja dva brata i dvije sestre žive u Asmari. Moja braća i sestre studiraju.

Čega se bojite u slučaju povratka? Kada sam bio uhapšen, glavna stvar koju su željeli znati je koju mrežu je koristio moj prijatelj da bi napustio zemlju. Mislim da još uvijek pokušavaju da dobiju tu informaciju.

Da li je to vaše stvarno ime? Da, nemam nikakvog drugog imena, nikada ga nisam imao.

Želite li nešto dodati? Ne.

Obrazložena preporuka

Gosp. Asebeha Gaberamadhien, eritrejski državljanin, je izjavio da je radio kao fotograf sa porodičnim prijateljem koji je novinar. Prema gosp. Gaberamadhienu, u aprilu 2002. godine, dok su bili na reporterskom zadatku na sudanskoj granici, novinar je iskoristio priliku da napusti Eritreju. Gosp. Gaberamadhien je, po povratku u Asmaru, nastavio raditi šest mjeseci nakon čega su ga uhapsile eritrejske vlasti. Bio je pritvoren šest mjeseci i redovno je ispitvan o okolnostima odlaska njegovog prijatelja i kolege. Nakon što je obolio od teške bolesti, on je prebačen u bolnicu, odakle je uspio pobjeći uz pomoć članova porodice koji su tamo radili. Nakon toga je ostao kod svoje bake četiri mjeseca prije nego što je napustio Eritreju i otišao u Sudan gdje je živio i radio otprilike dvije godine.

Međutim, izjave gosp. Gaberamadhiena sadrže veliki broj netačnosti i pogrešnih naznaka koje dovode u sumnju istinitost njegovih izjava. Dok je događaj u kojoj je nekoliko novinara bilo uhapšeno u Asmari veoma poznat i koji je bio naširoko popraćen medijima, izjave gosp. Gaberamadhiena uopšte ne odgovaraju onome što se doista desilo. Eritrejski novinari su bili uhapšeni u septembru 2001. godine, ne u aprilu 2002. godine, a podnosilac zahtjeva ne zna razloge koji su doveli do gašenja novina i hapšenja novinara. Glavni urednik novina Keste Debena je također napustio Eritreju u septembru 2001. godine (prema tome, čini se nemogućim da je on pokrivao studentske štrajkove 2002. godine). Ni okolnosti u vezi sa njegovim odlaskom, uz pratnju drugog reportera iz istih novina, se ne slažu sa izjavama gosp. Gaberamadhiena. U najmanju ruku je iznenađujuće da on, izuzev glavnog urednika novina Keste Debena, nije u stanju da navede ime bilo kojeg drugog novinara ili fotografa kojeg je uhapsila eritrejska vlada tada, niti da navede naziv bilo kojih drugih novina koje su zabranjene. Isto tako, krajnje je iznenađujuće da je gosp. Gaberamadhien jedino u stanju da navede – na veoma štur i neprecizan način – jedan događaj koji je pratio kao fotograf. Njegov nedostatak znanja je takav da ozbiljno dovodi u sumnju istinitost njegove angažiranosti u toj djelatnosti. Imajući u vidu da su mediji naširoko prenosili događaje u to vrijeme, čini se čudnim da se ime gosp. Gaberamadhiena nigdje ne pojavljuje, bilo kao saradnika novina Keste Debena, bilo kao uhapšene osobe. Svi ti faktori zajedno ukazuju da gosp. Gaberamadhien pokušava da falsificira svoju prošlost.

Francuska agencija za zaštitu izbjeglica i osoba bez državljanstva smatra da bi se zahtjev za dozvolu ulaska u Francusku kojeg je gosp. Asebeha Gaberamadhien podnio kao osoba koja traži azil trebao smatrati očigledno neosnovanim te, prema tome, donosi

PREPORUKU DA SE ODBIJE DOZVOLA ULASKA

  1. Dana 6. jula 2005. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova je odlučilo da je zahtjev za dozvolu ulaska na francusku teritoriju kojeg je podnosilac predstavke podnio kao osoba koja traži azil “očigledno neosnovan”. Dakle, Ministarstvo je odbacilo zahtjev i odlučilo da ga vrati “u Eritreju ili, ako bude potrebno, u bilo koju drugu zemlju u koju bi legalno mogao ući” (podnosilac predstavke je istakao da je 93% zahtjeva koji su podneseni na aerodromu odbačeno na taj način). Ta odluka glasi:

“(...)

Imajući u vidu Ženevsku konvenciju od 28. jula 1951. godine koja se odnosi na status izbjeglica;

Imajući u vidu Zakon o imigraciji i azilu, a naročito njegove članove L. 221-1 i L. 213-4;

Imajući u vidu izmijenjenu Uredbu broj 82-442 od 27. maja 1982. godine, kojom se primjenjuje član 5. Naredbe od 2. novembra 1945. godine koja je izmijenjena u pogledu dozvole ulaska na francusku teritoriju, a naročito njen član 12;

Imajući u vidu zahtjev za dozvolu ulaska u Francusku na osnovu traženja azila, koji je podnio, na aerodromu Roissy 1. jula 2005. godine, X, koji tvrdi da je gosp. Asebaha ili Asebeha Gaberamadhien, rođen 15. marta 1979. godine, i da je eritrejski državljanin;

Imajući u vidu zapisnik granične policije od 1. jula 2005. godine;

Nakon konsultacija sa Francuskom agencijom za zaštitu izbjeglica i osoba bez državljanstva 5. jula 2005. godine;

X, koji tvrdi da je gosp. Asebaha ili Asebeha Gaberamadhien, eritrejski državljanin, je izjavio da je za vrijeme svog vojnog roka upoznao jednog novinara, glavnog urednika novina Keste Debena (Duga), za koga je radio kao kamerman i fotograf nakon što je odslužio vojni rok. Taj posljednji navedeni je imao problema sa vlastima zbog toga što je podržavao ustav i zbog toga što je objavio biografije trinaest ministara koji su bili zatvoreni nakon studentskih štrajkova 2002. godine. Njegov prijatelj novinar je napustio zemlju u aprilu 2002. godine nakon obavljanja reporterskog zadatka na sudanskoj granici. On sam se vratio u Asmaru i nastavio raditi. Nakon šest mjeseci, u oktobru ili novembru 2002. godine, vlasti su ga ispitivale o okolnostima pod kojima je njegov prijatelj i kolega napustio zemlju. Policija je pronašla dvije kompromitirajuće fotografije u njegovom domu, a nakon toga je bio podvrgnut zlostavljanju. Bio je zatvoren šest mjeseci, a potom se razbolio te je bio prebačen u bolnicu gdje su radili srodinici njegove bake. Pobjegao je iz bolnice tako što je potkupio čuvare te je otišao u Arezu gdje je bio četiri mjeseca prije nego što je otputovao u Sudan gdje je živio i radio dvije godine.

Međutim, izjave osobe X sadrže brojne netačnosti koje diskreditiraju njihovu vjerodostojnost. Njegove izjave se ne slažu sa stvarnim događajima na koje se poziva, tj. hapšenjem nekoliko novinara u Asmari, koje je vrlo poznato i koje su mediji naširoko popratili. Eritrejski novinari su bili uhapšeni u septembru 2001. godine, ne u aprilu 2002. godine, a osoba X ne pokazuje da poznaje razloge koji su doveli do gašenja novina i hapšenja novinara. Osim toga, glavni urednik novina Keste Debena je napustio Eritreju u septembru 2001. godine pa, prema tome, nije mogao pokrivati studentske štrajkove 2002. godine, što tvrdi osoba X. Okolnosti u vezi sa odlaskom urednika, zajedno sa jednim drugim reporterom iz istih novina, se ne slažu sa izjavama osobe X. Pored toga, ne postoji dokaz o njegovoj profesionalnoj djelatnosti; iznenađujuće je da on nije u stanju da navede naziv bilo kojih drugih novina koje su zabranjene ili bilo kojeg drugog novinara ili fotografa kojeg je uhapsila eritrejska vlada tog dana. Začuđujuće je da je osoba X samo u stanju da navede jedan događaj kojeg je pokrivala kao fotograf, i to na veoma štur i neprecizan način. Konačno, njegovo ime se ne pojavljuje nigdje, bilo kao saradnika novina Keste Debena, bilo kao uhapšene osobe premda su mediji naširoko prenosili događaje u to vrijeme. Svi ti faktori zajedno dovode u sumnju vjerodostojnost i osnovanost njegovog zahtjeva;

Prema tome, zahtjev za dozvolu ulaska u Francusku u svrhu azila, kojeg je podnijela osoba X ..., koja tvrdi da je gosp. Asebaha ili Asebeha Gaberamadhien, treba smatrati očigledno neosnovanim.

Prema članu L. 213-4 Zakona o imigraciji i azilu, potrebno je izdati direktive za njegovo udaljavanje u Eritreju ili, ako bude potrebno, u bilo koju drugu zemlju u koju bi legalno mogao ući (...).”

  1. Dana 7. jula 2005. godine, podnosilac predstavke je podnio urgentni zahtjev Upravnom sudu Cergy-Pontoise na osnovu člana L. 521-2 Zakona o upravnim sudovima, zahtijevajući da taj sud naloži Ministarstvu unutrašnjih poslova da mu dozvoli ulazak u Francusku da bi podnio zahtjev za azil. On je istakao da je odbijanje dozvole ulaska dovelo do ozbiljne i očigledno nezakonite povrede prava na azil – koje ima karakter osnovne slobode čiji je nužni rezultat pravo na traženje izbjegličkog statusa, što uključuje pravo na privremeni boravak u zemlji – te prava na život i prava da se ne bude podvrgnut neljudskom ili degradirajućem postupku u smislu člana 3. Konvencije. U tom pogledu, podnosilac predstavke je naročito istakao da ne samo da je Ministarstvo prekoračilo opseg svoje nadležnosti ispitujući meritum zahtjeva za azil nego je i napravilo grešku pri ocjeni kada je odlučilo da je zahtjev očigledno neosnovan. On je naročito istakao da je, radeći za jednog novinara kao kamerman i fotograf, bio podvrgnut progonu u zemlji svog porijekla gdje je bio zatvoren dva puta i da je bio podvrgnut zlostavljanju prije nego što našao utočište u Sudanu odakle je pobjegao jer mu je život bio u opasnosti.

Podnosilac predstavke je dostavio sudiji za urgentne zahtjeve sljedeću izjavu, koju je, istog dana, sastavila nevladina organizacija Reporteri bez granica (Reporters sans frontières):

“(...) Reporteri bez granica, međunarodna organizacija posvećena odbrani slobode štampe, želi da skrene pažnju na predmet Asebaha Gaberamadhiena, novinara i eritrejskog državljanina.

Zahvaljujući naporima naših stalnih dopisnika, možemo vam potvrditi da je gosp. Gaberamadhien radio kao kamerman i novinar. Kontaktirali smo eritrejskog novinara Yohannesa Milkiasa Mihretaba, koji je trenutno u egzilu u Sjedinjenim Državama, koji je potvrdio da je radio sa gosp. Gaberamadhienom. On je također potvrdio da su obojica bili istovremeno u zatvoru Zara, jednom od najstrožijih zatvora u zemlji, u veoma teškim uvjetima.

Svjestan roka koji se mora ispoštovati pri ispitivanju ovog predmeta i obavljanju provjera, ja bih ipak istakao da Reporteri bez granica podržavaju zahtjev gosp. Gaberamadhiena za politički azil. Pozdravljamo mogućnost da se sastanemo sa njim da bismo bolje proučili predmet i dostavili sve dokaze koji su potrebni za njegov zahtjev. Bili bismo Vam zahvalni ako biste mu dozvolili da uđe u Francusku (...).”

Osim toga, podnosilac predstavke je dostavio dvije elektronske poruke na engleskom koje je poslao gosp. Mihretab Reporterima bez granica 7. jula 2005. godine (gosp. Mihretab je poslao treću, sličnu, elektronsku poruku branitelju podnosioca predstavke 11. jula 2005. godine). U dvije elektronske poruke, gosp. Mihretab je potvrdio da je poznaje Asebeha Gebremedhina dugo vremena. Nakon što mu je predočena fotografija podnosioca predstavke, on je izjavio da je to zaista gosp. Gebremedhin, novinar aktivista i disident koji je radio kao freelance fotograf za novine Keste Debena, i da su bili zajedno zatvoreni nekoliko mjeseci u zatvoru Zara. Gosp. Mihretab je dodao da je podnosilac predstavke mnogo propatio i pretrpio mnoga iskušenja zbog svog djelovanja u korist demokratskih promjena i svog rada za neovisne novine. Imajući u vidu trenutnu situaciju u Eritreji i činjenicu da je podnosilac predstavke, koji je bio zatvoren u zatvoru Zara, poznat vlastima, on bi bez sumnje bio uhapšen u toj zemlji. Njegov život bi bio u opasnosti i bio bi izložen riziku od, u najmanju ruku, mučenja i “nestanka” kao mnogi novinari, disidenti i ostali aktivisti.

  1. Dana 8. jula 2005. godine, bez saslušanja i rasprave, sudija za urgentne zahtjeve Upravnog suda Cergy-Pontoise je izdao nalog kojim se odbacuje zahtjev podnosioca predstavke. Nalog glasi:

“(...)

Član L. 521-2 Zakona o upravnim sudovima glasi: ‘Ako mu je podnesen zahtjev kao urgentno pitanje, sudija za urgentne zahtjeve može naložiti bilo koju mjeru koja je potrebna da bi se zaštitila osnovna sloboda koju je povrijedilo, na ozbiljan i očigledno nezakonit način, pravno lice javnog prava ili organizacija privatnog prava, koja je odgovorna za upravljanje javnom službom, pri obnašanju vlasti. Sudija za urgentne zahtjeve se izjašnjava u roku od četrdeset osam sati.’ Član L. 522-1 istog zakona propisuje: ‘Sudija za urgentne zahtjeve donosi odluku nakon kontradiktornog postupka u pisanoj ili usmenoj formi. Kada se od sudije zahtijeva da naloži mjere iz članova L.521-1 i L. 521-2, da ih izmijeni ili okonča, on će bez odlaganja informirati stranke o javnoj raspravi (...).’ Konačno, član L. 522-3 Zakon propisuje: ‘Ako zahtjev nije urgentan ili ako iz zahtjeva jasno proizilazi da on ne potpada pod nadležnost upravnih sudova, ako zahtjev nije prihvatljiv ili je neosnovan, sudija za urgentne zahtjeve ga može odbaciti nalogom sa obrazloženjem bez primjene prva dva stava člana L. 522-1.’

Član L. 221-1 Zakona o imigraciji i azilu, s druge strane, propisuje sljedeće: ‘Stranac koji stigne u Francusku (...) avionom i (a) kojem nije dozvoljeno da uđe na francusku teritoriju ili (b) koji podnese zahtjev za azil, može biti zadržan u zoni za čekanje koja se nalazi na (...) aerodromu onoliko vremena koliko je striktno potrebno da se organizira njegov odlazak i, ako se radi o osobi koja traži azil, da se ispita da li njegov zahtjev očigledno neosnovan (...)’ Član 12. izmijenjene Uredbe od 27. maja 1982. godine glasi: ‘Kada neki stranac koji je stigao na granicu traži azil, odluku da mu se ne dozvoli ulazak u Francusku može donijeti samo Ministar unutrašnjih poslova nakon konsultacija sa Francuskom agencijom za zaštitu izbjeglica i osoba bez državljanstva .’

Dokumenti u spisu pokazuju da je gosp. Asebeha Gaberamadhien, eritrejski državljanin, koji je stigao u Francusku avionom 1. jula 2005. godine, tražio dozvolu da uđe u zemlju kao osoba koja traži azil U skladu sa odredbama člana L. 221-1 Zakona o imigraciji i azilu, koji je citiran gore, gosp. Gaberamadhien je zadržan u zoni za čekanje kako bi njegov zahtjev za azil bio ispitan. Nakon što je konsultirao Francusku agenciju za zaštitu izbjeglica i osoba bez državljanstva 5. jula 2005. godine, ministar unutrašnjih poslova i regionalnog razvoja, osporenom odlukom od 6. jula 2005. godine, je odbio zahtjev gosp. Asebeha Gaberamadhiena da uđe u Francusku smatrajući da je njegov zahtjev za azil očigledno neosnovan.

Tačno je da pravo na azil i njegov nužni rezultat, tj. pravo da se traži izbjeglički status i, prema tome, da se ostane u Francuskoj onoliko vremena koliko je potrebno da se ispita zahjev za azil, predstavlja za strance osnovnu slobodu i da, u hitnim slučajevima, sudija za urgentne zahtjeve može naložiti bilo koju mjeru koja je potrebna da bi se zaštitila ta sloboda na osnovu navedenih odredbi člana L. 521-2 Zakona o upravnim sudovima, ako su je upravne vlasti, pri obnašanju vlasti, povrijedile na ozbiljan i očigledno nezakonit način. Međutim, takva povreda ne može proizilaziti jedino iz činjenice da je, skladu sa članom L. 221-1 Zakona o imigarciji i azilu, ministar unutrašnjih poslova lično donio odluku o zahtjevu za azil, u ovom predmetu u formi odluke od 6. jula 2005. godine, budući da, na osnovu člana L. 711-1 istog zakona, Francuska agencija za zaštitu izbjeglica i osoba bez državljanstva može razmatrati samo zahtjeve za izbjeglički status koje su podnijeli stranci kojima je dozvoljeno da uđu u zemlju. Pored toga, u spisu ne postoji ništa što bi ukazivalo da je odbijanje dozvole ulaska u zemlju gosp. Asebehau Gaberamadhienu – zbog očigledno neosnovanog zahtjeva za azil – očigledno nezakonito. Naime, podnosilac zahtjeva nije obezbijedio dovoljno precizne i potkrijepljene detalje u pogledu svog identiteta, svoje profesionalne aktivnosti kao kamerman i fotograf u zemlji svog porijekla, progona koji je naveo i razloga za to, ili rizika kojem bi bio izložen ako bi se vratio u zemlju svog porijekla ili u Sudan, gdje mu je bilo zadnje mjesto prebivališta, ili bilo koji prima facie dokaz kojim bi se mogao potkrijepiti takav rizik, ili izmijeniti ocjena zahtjeva za azil Ministarstva unutrašnjih poslova. Jedini dokumenti koje je predočio gosp. Gaberamadhien, tj. svjedočenje novinara koji je izbjeglica u Sjedinjenim Državama, koje sadrži vrlo malo detalja, i pismo Reportera bez granica, su nedovoljni da bi se konstatiralo da bi on bio izložen riziku ako bi se vratio u sopstvenu zemlju ili Sudan.

Iz navedenih razmatranja slijedi da se ne može reći da je odluka od 6. jula 2005. godine ministra unutrašnjih poslova i regionalnog razvoja, kojom se odbija ulazak gosp. Asebeha Gaberamadhiena u Francusku kao osobi koja traži azil, povrijedila njegovo pravo na izbjeglički status na ozbiljan i očigledno nezakonit način, što bi opravdalo mjere iz člana L. 521-2 Zakona o upravnim sudovima. Prema tome, u skladu sa navedenim odredbama člana L. 522-3 Zakona o upravnim sudovima, zahtjev mora biti odbačen kao očigledno neosnovan (...).”

  1. Dana 7. jula 2005. godine, podnosioca predstavke je odvela policija u eritrejsku ambasadu. Podnosilac predstavke je istakao da su vlasti predočile njegovu verziju događaja u vezi sa zahtjevom za azil – u kojem su precizirane okolnosti pod kojima je pobjegao i imena osoba koje su mu pomogle – eritrejskoj ambasadorici. Ambasadorica ga je verbalno napala na eritrejskom i odbila da ga prizna kao državljanina Eritreje i da mu izda propusnicu. Vlada je osporila da je verzija događaja podnosioca predstavke predočena ambasadorici ili da je ona izrazila konačno mišljenje tom prilikom u pogledu pitanja da li bi podnosiocu predstavke trebalo izdati propusnicu (ona nije informirala francuske vlasti o svom stavu o tom pitanju do 15. jula 2005).
  2. Odlukom od 20. jula 2005. godine, “imajući u vidu [između ostalih pitanja] zahtjev Evropskog suda za ljudska prava na osnovu pravila 39. Pravila Suda za odlaganje udaljavanja podnosioca predstavke do 30. augusta 2005. godine”, Ministarstvo unutrašnjih poslova je dozvolilo podnosiocu predstavke da uđe u Francusku. U isto vrijeme, podnosiocu predstavke je izdata propusnica koja je bila validna osam dana – koja se također odnosila na privremenu mjeru naznačenu tuženoj Vladi na osnovu pravila 39 – s ciljem omogućavanja podnosiocu predstavke da se prijavi prefekturi i da podnese zahtjev za privremenu dozvolu boravka kao podnosilac zahtjeva za azil. Uz pomoć Nacionalne asocijacije za pomoć strancima na granici (ANAFÉ – nevladina organizacija koja se sastoji od dvadeset asocijacija i sindikata) i Reportera bez granica, dana 26. jula 2005. godine, Prefektura Pariza mu je izdala dozvolu privremenog boravka koja je važila mjesec dana da bi podnio zahtjev za azil OFPRA-i (što je i učinio).
  3. Kao što je naznačeno gore, odluku da se podnosilac predstavke zadrži u zoni za čekanje četrdeset osam sati je donijela upravna vlast 1. jula 2005. godine u 11h00 (vidi, stav 11. gore). Ta mjera je produžena za daljnjih četrdeset osam sati 3. jula.

Dana 5. jula 2005. godine, sudija za slobode i pritvor (juge des libertés et de la détention) Višeg suda u Bobignyju (tribunal de grande instance) – pred kojim se pojavio podnosilac predstavke uz pomoć pravnog savjetnika i prevodioca – je izdao nalog kojim je dozvolio produženje zadržavanja podnosioca predstavke u zoni za čekanje daljnjih osam dana uz sljedeće obrazloženje:

“Razmatranje zahtjeva za politički azil gosp. Gaberamadhiena je u toku. On bi trebao biti zadržan u zoni za čekanje.”

Dana 13. jula 2005. godine, isti sudija – pred kojim se podnosilac predstavke ponovio pojavio, uz istu pratnju kao i ranije – je izdao nalog kojim je dozvolio produženje držanja podnosioca predstavke u zoni za čekanje za daljnjih osam dana, uz sljedeće obrazloženje:

“Zahtjev za azil je odbačen 6. jula 2005. godine. Gosp. Gaberamadhien nema pasoš. On je odveden u eritrejsku ambasadu 7. jula 2005. godine i vlasti čekaju izdavanje propusnice. On bi trebao biti zadržan u zoni za čekanje.”

  1. Nakon što je 18. jula 2005. godine podnosilac predstavke uložio žalbu za poništenje naloga od 8. jula 2005. godine, Državno vijeće (Conseil d’Etat, u daljem tekstu: Državno vijeće), odlukom od 11. augusta 2005. godine, je smatralo da nije potrebno da odlučuje, ističući sljedeće:

“(...)

(...) Gosp. Asebeha Gaberamadhien (...) je podnio predstavku Evropskom sudu za ljudska prava koji je, odlukom od 15. jula 2005. godine, naznačio francuskoj vladi na osnovu pravila 39. Pravila Suda da je ‘poželjno u interesu stranka i ispravnog vođenja postupka pred Sudom da podnosilac predstavke ne bude vraćen u Eritreju prije ponoći 30. augusta 2005. godine’. Kao odgovor na taj zahtjev, ministar je, odlukom od 20. jula 2005. godine, koja je donesena nakon što je žalba uložena, dozvolio gosp. Gaberamadhienu da uđe u Francusku, omogućavajući mu na taj način da podnese zahtjev za azil. Podnositelj žalbe je to propisno uradio nakon što mu je izdata dozvola privremenog boravka 26. jula 2005. godine. Prema tome, ta mjera ima isto dejstvo kao i mjera koja je zatražena u zahtjevu upućenom sudiji za urgentne zahtjeve, koja je po definiciji privremena. Imajući u vidu te okolnosti, argumenti izneseni u žalbi gosp. Gaberamadhiena protiv naloga kojim se odbacuje njegov zahtjev su bespredmetni.

(...).”

  1. Odlukom od 7. novembra 2005. godine, koja je dostavljena 9. novembra 2005. godine, OFPRA je podnosiocu predstavke priznala status izbjeglice. Kao rezultat toga, član 33. Ženevske konvencije od 28. jula 1951. godine, koja se odnosi na izbjeglički status, je od tada onemogućavao protjerivanje podnosioca predstavke u njegovu zemlju porijekla. Vlada je predočila memorandum zamjenika šefa Odjela za pravne i međunarodne poslove OFPRA-e potvrđujući navedeno. U memorandumu je naznačeno da je “Agencija smatrala, imajući u vidu, između ostalih pitanja, neljudske zatvorske uvjete kojima je [podnosilac predstavke] već bio podvrgnut u zemlji svog porijekla, da bi vraćanjem u Eritreju on bio izložen riziku od progona u smislu Ženevske konvencije.”
  2. Podnoslac predstavke je istakao da su vlasti, za vrijeme njegovog boravka u zoni za čekanje na aerodromu u Roissyju, propustile da ga podvrgnu medicinskom pregledu kojim bi se moglo ustanoviti da li su ožiljci i povrede rezultat zlostavljanja. Međutim, on je imao mogućnost, u više navrata (6, 7, 11. i 12. jula 2005), da se susretne sa jednom uposlenicom organizacije ANAFÉ u prostorijama te organizacije u aerodromskoj zoni za čekanje. Dana 15. jula 2005. godine, organizacija ANAFÉ je sastavila pismenu izjavu (koju je predočio podnosilac predstavke) potvrđujući da je predmetna uposlenica, u toku razgovora sa njim, primijetila tragove opekotina na barem jednoj ruci. U izjavi se pored toga naznačava da je ona opazila “rupu na donjem dijelu leđa [podnosioca predstavke], za koju je on njoj objasnio da je nastala usljed mučenja u kampu Zara. On je pokazao položaj u kojem je morao biti za vrijeme pritvora, ležeći licem okrenutim prema tlu, zavezanih stopala i ruku na leđima”. Podnosilac predstavke je također predočio pismenu izjavu koju je istog dana sastavila sama uposlenica. Pored toga, očigledno na osnovu smjernica organizacije ANAFÉ, podnosioca predstavke je pregledao dr Lam (medicinska jedinica Roissyja Bolničkog centra Robert Ballanger) 17. jula 2005. godine, koji je izdao ljekarsko uvjerenje u kojem je naznačeno da zdravstveno stanje podnosioca predstavke ne iziskuje nikakav poseban medicinski tretman, ali je naznačio prisustvo “starih ožiljaka na lijevoj ruci i desnom i lijevom koljenu”.

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Pravo na azil

  1. Četvrti stav Preambule Ustava Francuske glasi:

“Bilo koja osoba koja je progonjena zbog djelovanja za slobodu ima pravo na azil na teritorijama Republike.”

Državno vijeće je odlučilo da je ustavno pravo na azil fundamentalna sloboda i da je njen nužan rezultat pravo na traženje izbjegličkog statusa. To implicira da je strancima koji zahtijevaju priznavanje izbjegličkog statusa u principu dozvoljeno da ostanu na francuskom tlu do donošenja odluke o njihovom zahtjevu. Državno vijeće je također specificiralo da, samo ako je zahtjev za azil “očigledno neosnovan” (vidi, stav 23. dole), ministar unutrašnjih poslova može odbiti dozvolu ulaska u zemlju nakon konsultiranja sa Francuskom agencijom za zaštitu izbjeglica i osoba bez državljanstva (OFPRA) (vidi, na primjer, Ministarstvo unutrašnjih poslova protiv Mbizi Mpassi Gallis, nalog od 24. oktobra 2005).

  1. Zakon o imigraciji i azilu glasi:

Član L. 711-1

“Status izbjeglice će se priznati bilo kojoj osobi koja je progonjena zbog svog djelovanja za slobodu i bilo kojoj osobi u pogledu koje Ured visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice ima mandat na osnovu čl. 6. i 7. njegovog statuta koji je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 14. decembra 1950. godine, ili koja ispunjava kriterije iz člana 1. Ženevske konvencije od 28. jula 1951. godine koja se odnosi na izbjeglički status. Na te osobe se primjenjuju odredbe koje se odnose na izbjeglice iz navedene Ženevske konvencije.”

Član L. 712-1

“Pod uvjetom iz odredbi člana L. 712-2, supsidijarna zaštita se dodjeljuje osobama koje ne zadovoljavaju kriterije za dobijanje izbjegličkog statusa iz člana L. 711-1, ali koje dokažu da bi bile izložene sljedećim ozbiljnim prijetnjama u svojoj zemlji:

(a) smrtnoj kazni;

(b) mučenju ili neljudskom ili degradirajućem postupku ili kažnjavanju;

(c) u slučaju civila, ozbiljnoj, direktnoj i pojedinačnoj prijetnji po život, ličnu sigurnost usljed raširenog nasilja koje rezultira iz domaćeg ili međunarodnog oružanog sukoba.”

Član L. 713-2

“Progon koji se uzima u obzir pri priznavanju izbjegličkog statusa i ozbiljne prijetnje koje mogu rezultirati dodjeljivanjem supsidijarne zaštite mogu dolaziti od državnih vlasti, stranaka ili organizacija koje kontroliraju državu ili znatan dio državne teritorije, ili od nedržavnih aktera u slučajevima kada vlasti definirane u sljedećem stavu nisu voljne ili nisu u stanju da dodijele zaštitu.

Vlasti koje su u položaju da dodijele zaštitu mogu biti državne vlasti ili međunarodne i regionalne organizacije.”

Član L. 713-3

“Osobama koje imaju pristup zaštiti u dijelu teritorije svoje zemlje se može odbiti zahtjev za azil ako nemaju razloga da se boje progona ili ozbiljne prijetnje tamo i ako je razumno da se smatra da mogu ostati na tom dijelu zemlje. Vodi se računa o generalnim uvjetima koji prevladavaju u tom dijelu zemlje, o ličnoj situaciji podnosioca zahtjeva i počiniocu progona u momentu kada se donosi odluka o zahtjevu za azil.”

  1. Prema članu 1(A)(2) Ženevske konvencije od 28. jula 1951. godine (koju je Francuska ratificirala 23. juna 1954. godine) i članu 1. Njujorškog protokola od 31. februara 1971. godine, “izbjeglica” je bilo koja osoba koja se, “bojeći se opravdano da će biti progonjena zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili političkog mišljenja, nađe izvan zemlje čije državljanstvo ona ima i koja ne može ili, zbog tog straha, ne želi da traži zaštitu te zemlje; ili koja, ako nema državljanstvo, a nalazi se izvan zemlje u kojoj je imala svoja stalno mjesto boravka, usljed takvih događaja, ne može ili, zbog straha, ne želi da se u nju vrati”. Član 33. Ženevske konvencije glasi kako slijedi:

Član 33 – Zabrana protjerivanja ili vraćanja (“refoulement”)

“1.  Nijedna država ugovornica neće protjerati ili vratiti, na ma koji način to bilo, izbjeglicu na granice teritorije gdje bi njen život ili sloboda bili ugroženi zbog njene rase, vjere, državljanstva, pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili njenog političkog mišljenja.

(...).”

B.  Postupak za traženje azila na granici i držanje osobe u zoni za čekanje

1.  Postupak za traženje azila na granici

  1. Cilj postupka za traženje azila na granici je da se dozvoli ili ne dozvoli ulazak u Francusku strancima koji stižu na granicu zračnim putem bez potrebnih dokumenata i traže dozvolu da uđu u zemlju kao podnosioci zahtjeva za azil. Postupak je u domenu nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova, koje donosi odluku kojom dozvoljava ili ne dozvoljava ulazak, nakon što je konsultiralo OFPRA-u (Uredba od 21. jula 2004. godine kojom je izmijenjen član 12. Uredbe od 27. maja 1982. godine).
  2. Član L. 221-1 Zakona o imigaraciji i azilu propisuje da “[s]tranac koji je stigao u Francusku željezničikim, morskim ili vazdušnim putem, i kojem (a) nije dozvoljeno da uđe na francusku teritoriju ili koji (b) traži azil, može biti zadržan u zoni za čekanje (...) onoliko vremena koliko je striktno potrebno da bi se organizirao negov odlazak i, ako tražil azil, da bi se ispitalo da li je njegov zahtjev očigledno neosnovan”. Vlada je naznačila da su kriteriji koji se primjenjuju pri ocjenjivanju da li su zahtjevi za azil koji su podneseni na granici “očigledno neosnovani” zasnovani na kriterijima sadržanim u rezolucijama koje su usvojili ministri za imigraciju država članica Evropske zajednice na sastanku u Londonu 30. novembra i 1. decembra 1992. godine i na iskustvu i praksi OFPRA-e. Radi se o sljedećim kriterijima: “razlozi za podnošenje zahtjeva se ne odnose na problematiku azila (ekonomski razlozi, čisto lične pogodnosti, itd.); zahtjev je zasnovan namjernoj prevari (podnosilac zahtjeva iznosi očigledno lažne tvrdnje u pogledu svog državljanstva, daje lažne izjave, itd.); izjave podnosioca zahtjeva su lišene suštine, ne sadrže lične informacije ili nemaju dovoljno detalja; podnosilac zahtjeva se poziva na opću situaciju nemira ili nesigurnosti bez navođenja dokaza koji se odnose na njegovu ličnu situaciju; njegove izjave su u osnovi nedosljedne ili nisu vjerovatne ili sadrže bitne kontradikcije, što lišava njegove izjave vjerodostojnosti.” U presudi usvojenoj u plenarnom sazivu 18. decembra 1996. godine u predmetu Rogers, Državno vijeće je smatralo da navedene rezolucije nemaju pravno dejstvo pa se, prema tome, na njih ne može pozivati pri ocjenjivanju da li je zahtjev za azil “očigledno neosnovan”.
  3. Stranci koji traže azil na granici mogu to uraditi po dolasku ili bilo kada za vrijeme boravka u zoni za čekanje. Zahtjev se može podnijeti graničnoj policiji, koja sastavlja zapisnik o zahtjevu za azil i prosljeđuje dosje Ministarstvu unutrašnjih poslova. Sve podnosioce zahtjeva saslušava službenik Ureda za azil na granici OFPRA-e kako bi se ustanovili razlozi podnošenja zahtjeva. Ured šalje Ministarstvu unutrašnjih poslova preporuku u pisanoj formi u kojoj izražava svoje mišljenje o pitanju da li je zahtjev očigledno neosnovn ili nije. Ministarstvo potom donosi odluku kojom dozvoljava ili ne dozvoljava podnosiocu zahtjeva da uđe u Francusku.

Ako je ulazak dozvoljen, granična policija izdaje propusnicu kojom se predmetnoj osobi dodjeljuje osam dana da bi podnijela zahtjev za azil na osnovu postupka općeg prava.

Ako je ulazak odbijen, predmetna osoba se odmah vraća u zemlju porijekla ili zemlju iz koje dolazi.

  1. Kao što je to slučaj sa svim upravnim odlukama, protiv odluke kojom se ne dozvoljava ulazak se može podnijeti zahtjev za poništavanje odluke upravnom sudu. Zahtjev nema suspenzivno dejstvo. “Urgentan zahtjev za obustavu izvršenja” (référé suspension) ili “urgentan zahtjev nalaganje zaštite interesa podnosioca zahtjeva” (référé injonction) (također poznat kao “urgentan zahtjev za zaštitu fundamentalne slobode” (référé liberté)) – koji nemaju suspenzivno dejstvo – se može podnijeti na osnovu čl. L. 521-1 i L. 521-2 Zakona o upravnim sudovima, koji propisuje:

Član L. 521-1

“Kada se podnese zahtjev za poništenje ili preinačenje upravne odluke, uključujući odluku o odbacivanju, sudija za urgentne zahtjeve može naložiti da izvršenje odluke ili izvjesnih dejstava odluke bude obustavljeno ako urgentna priroda pitanja to iziskuje i ako izloženi razlozi ozbiljno dovode u sumnju, prema stanju spisa, zakonitost odluke.

Ako se donese nalog o obustavljanju izvršenja, donijet će se rješenje o zahtjevu što je moguće ranije kojom će se poništiti ili preinačiti odluka. Obustavljanje izvršenja će se okončati najkasnije kada se donese odluka o zahtjevu kojom se poništava ili preinačava odluka.”

Član L. 521-2

“Ako mu je podnesen zahtjev kao urgentno pitanje, sudija za urgentne zahtjeve može naložiti bilo koju mjeru koja je potrebna da bi se zaštitila osnovna sloboda koju je povrijedilo, na ozbiljan i očigledno nezakonit način, pravno lice javnog prava ili organizacija privatnog prava, koja je odgovorna za upravljanje javnom službom, pri obnašanju vlasti. Sudija za urgentne zahtjeve se izjašnjava u roku od četrdeset osam sati.”

Član L. 522-1 Zakona propisuje da sudija za urgentne zahtjeve u principu donosi rješenje nakon kontradiktornog postupka u pisanoj ili usmenoj formi.

Kada se od sudije zahtijeva da naloži mjere iz članova L.521-1 i L. 521-2 ili da izmijeni ili okonča takve mjere, on mora bez odlaganja informirati stranke o datumu i vremenu javne rasprave. Međutim, član L. 522-3 Zakona predviđa postupak “fitriranja” koji omogućava sudiji za urgentne zahtjeve da jednostavno putem naloga uz obrazloženje odbaci zahtjev, a da ne pozove stranke da se pojave ili održi kontrdiktornu raspravu, ako pitanje nije urgentno ili ako “iz zahtjeva jasno proizilazi da ono nije u nadležnosti upravnog suda, ako zahtjev nije prihvatljiv ili je neosnovan”.

Žalba se može uložiti Državnom vijeću u roku od petnaest dana od dana dostavljanja odluke. Državno vijeće mora donijeti odluku u roku od četrdeset osam sati.

Državno vijeće je specificirao da pojam “fundamentalne slobode” u smislu člana L. 521-2 Zakona o upravnim sudovima “obuhvata, u slučaju nedržavljana koji su predmet specifičnih mjera koje reguliraju njihov ulazak i boravak u Francuskoj i koji, za razliku od francuskih državljana, nemaju slobodan ulazak u zemlju, ustavno pravo na azil i njegov neizbježan rezultat, pravo na traženje izbjegličkog statusa, čije je dobijanje odlučujuće za ostvarivanje, za takve osobe, priznatih sloboda koje nedržavljani generalno uživaju” (nalog od 12. januara 2001. godine sudije za urgentne zahtjeve u predmetu Hyacinthe; vidi, također, nalog od 24. oktobra 2005. godine u predmetu Mbizi Mpassi Gallis).

U skladu sa principima francuskog upravnog prava, urgentan zahtjev, kao bilo koji zahtjev sudu, ne dovodi odmah do obustavljanja upravne odluke. Međutim, Vlada je navela da “na generalan način, kada je upravna vlast svjesna da je urgentan zahtjev podnese[n] upravnim sudovima, ona obustavlj[a] mjeru kojom se odbija azil dok sudija ne donese rješenje”.

2.  Držanje osoba u zoni za čekanje

  1. Upravna vlast donosi prvobitnu odluku, u pisanoj formi uz obrazloženje, o zadržavanju određene osobe u zoni za čekanje period koji ne prelazi četrdeset osam sati. Ta mjera može biti produžena jednom na istoj osnovi i za isti period (član L. 221-3 Zakona o imigraciji i azilu). Sudija za pritvor i slobode intervenira prvi put nakon četiri dana kako bi odlučio da li će produžiti mjeru za maksimalan period od osam dana. On ponovo intervenira na kraju tog perioda da bi odlučio da li je potrebno odobriti izuzetno produženje od daljnjih maksimalnih osam dana (čl L. 222-1 and L. 222-2). Prema tome, u principu, maksimalni period koji određena osoba može biti zadržana u zoni za čekanje je dvadeset dana. Međutim, u izuzetnim slučajevima, ako se zahtjev za azil podnese između šesnaestog i dvadesetog dana, sudija za slobode i pritvor može naložiti produženje u trajanju od četiri dana od dana podnošenja zahtjeva (član L. 222-2). Sudija za slobode i pritvor odlučuje donošenjem naloga, nakon što je saslušao dokaze predmetne osobe, u prisustvu advokata predmetne osobe, ako ga ona ima, ili nakon što je ona propisno informirana. Sudija može naložiti produženje mjere ili može odbiti zahtjev za produženje i osloboditi osobu ili je staviti u kućni pritvor. Sudija ima diskreciono pravo da odlučuje o zahtjevu za produženje kojeg su podnijele upravne vlasti i može odbiti razloge koje su predočile vlasti da bi opravdale zahtjev i odbaciti ga u skladu s tim (Kasacioni sud je specificirao da je držanje neke osobe u zoni za čekanje “jednostavno jedna mogućnost koju sudiju ima”; Kasacioni sud, Drugo građansko odjeljenje, od 8. jula 2004). U principu, sudija odlučuje javno (član L. 222-4). Žalba protiv takvog naloga se ulaže prvom predsjedniku Apelacionog suda ili njegovom delegiranom članu, koji mora donijeti odluku u roku od četrdeset osam sati (član L. 222-6).
  2. Stranci koji su zadržani u zoni za čekanje moraju biti informirani što je moguće ranije da mogu zahtijevati pomoć prevodioca i ljekara, da mogu komunicirati sa braniteljem ili bilo kojom drugom osobom po njihovom izboru i da mogu napustiti zonu za čekanje prema bilo kojoj destinaciji koja se nalazi izvan Francuske. Ta informacija njima mora biti prenesena na jeziku koji oni razumiju (član L. 221-3). Stranac može zahtijevati od sudije da imenuje advokata koji će ga zastupati (član L. 222-4). Država plaća troškove advokata i troškove prevodioca koji su određeni kako bi pomagali strancu za vrijeme sudskog postupka koji se odnosi na njegovo zadržavanje u zoni za čekanje (član L. 222-7). Državni pravobranitelj i, nakon proteka prva četiri dana, sudija za slobode i pritvor, mogu posjetiti zonu za čekanje da bi ispitali uvjete u kojima se drži predmetna osoba. Državni pravobranitelj može posjetiti zone za čekanje kad god smatra da je potrebno i mora to učiniti najmanje jednom godišnje. Francuska delegacija Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i neke humanitarne asocijacije imaju pristup zoni za čekanje prema izmijenjenoj Uredbi broj 95-507 od 2. maja 1995. godine; one mogu voditi povjerljive razgovore za podnosiocima zahtjeva za azil koji se tamo drže (čl. L. 221-1 et seq. Zakona o imigraciji i azilu). Vlada je informirala Sud da organizacija ANAFÉ, u skladu sa sporazumom koji je zaključen između države i ANAFÉ, ima pravo da bude prisutna dvadeset četiri sata da bi obezbijedila pravnu pomoć strancima; Crveni krst tamo također osigurava humanitarnu pomoć (također primjenom sporazuma).

C.  Podnošenje i ispitivanje zahtjeva za azil i žalbe

  1. OFPRA, javna agencija koja ima pravni subjektivitet i finansijsku i administrativnu autonomiju, koja djeluje pri Ministarstvu vanjskih poslova (član L. 721-1 Zakona o imigraciji i azilu), je organ koji je odgovoran za priznavanje izbjegličkog statusa i supsidijarne zaštite (čl L. 713-1 i L. 7212). Podnosilac zahtjeva za azil se mora prijaviti prefekturi da bi dobio privremenu boravišnu dozvolu (autorisation provisoire de séjour), koja je validna jedan mjesec, i da bi popunio formular zahtjeva za azil. Po prijemu dosjea, OFPRA šalje podnosiocu zahtjeva za azil “dopis o registraciji” koji mu omogućava, između ostalog, da dobije potvrdu o podnošenju zahtjeva za azil. Ona je validna tri mjeseca i može biti obnovljena do donošenja odluke OFPRA-e i, ako je potrebno, Komisije za žalbe izbjeglica. OFPRA donosi odluku nakon jedinstvenog postupka ispitivanja za vrijeme kojeg se daje mogućnost podnosiocu zahtjeva da dostavi dokaze u prilog svojih tvrdnji i, po pravilu, nakon saslušanja podnosioca zahtjeva (čl. L. 723-2 i L. 723-3).
  2. Protiv odluke o odbijanju zahtjeva, koju OFPRA donosi prije svega na osnovu čl. L. 711-1 i L. 712-1, se može uložiti žalba u roku od jednog mjeseca Komisiji za žalbe izbjeglica (član L. 731-2), kao upravnom sudu sa predsjednikom koji je član Državnog vijeća i kojeg imenuje potpredsjednik Državnog vijeća (član L. 731-2). Predmetne osobe mogu predočiti objašnjenja Komisiji za žalbe i mogu imati pomoć advokata i prevodioca (član L. 733-1). U principu, ta žalba ima suspenzivno dejstvo, a privremena boravišna dozvola se obnavlja dok Komisija ne donese odluku (član 9. Zakona o azilu od 25. jula 1952. godine). U vezi s tim, član L. 742-3 Zakona o imigraciji i azilu propisuje:

“Stranci kojima je dozvoljeno da uđu u Francusku imaju pravo da ostanu do dostavljanja odluke OFPRA-e ili, ako je uložena žalba, dok se ne dostavi odluka Komisije za žalbe. Oni imaju rok od jednog mjeseca od dana dostavljanja odluke o odbijanju produženja ili povlačenju boravišne dozvole da dobrovoljno napuste francusku teritoriju.”

Državno vijeće je također uspostavilo princip prema kojem stranci koji traže izbjeglički status imaju pravo da ostanu u zemlji privremeno dok se ne donese odluka o njihovom zahtjevu, pod uvjetom da zahtjev nije zlonamjeran ili zakasnio (Conseil d’Etat, od 6. marta 1991, M.N.). 33.  Žalba protiv odluke Komisije za žalbe izbjeglica se može uložiti Državnom vijeću u roku od dva mjeseca. Međutim, takva žalba nema suspenzivno dejstvo (Conseil d’Etat, od 6. marta 1991, M.D.).

  1. Stranac čiji je zahtjev za izbjeglički status ili supsidijarnu zaštitu definitivno odbijen, a kojem nije dozvoljeno da ostane u Francuskoj na nekoj drugoj osnovi, mora napustiti zemlju ili se suočiti sa udaljevanjem (član L. 742-7 Zakona). Stranci koji se suočavaju sa udaljavanjem mogu, u roku od četrdeset osam sati od dostavljanja naloga o udaljavanju (ako je dostavljen administrativnim postupkom) ili u roku od sedam dana (ako je dostavljen poštom), podnijeti zahtjev predsjedniku upravnog suda za poništavanje naloga. Predsjednik ili njegov delegirani član mora donijeti odluku o zahtjevu u roku od sedamdeset dva sata (član 512-2 Zakona). Nalog ne može biti izvršen prije nego što istekne taj rok ili, ako je zahtjev podnesen predsjedniku upravnog suda ili njegovom delegiranom članu, dok on ne donese odluku (član L. 512-3). Žalba protiv presude predsjednika upravnog suda ili njegovog delegiranog člana se može uložiti u roku od jednog mjeseca predsjedniku Odjeljanja za sporove Državnog vijeća ili članu Državnog vijeća kojem on delegira svoje ovlasti; takva žalba nema suspenzivno dejstvo (član L. 512-5 Zakona).
  2. Prema članu L. 742-6 Zakona, ako se predmetnoj osobi prizna izbjeglički status ili supsidijarna zaštita, upravna vlast mora ukinuti bilo koji nalog za njeno udaljavanje. U slučaju izbjeglica, ona mora odmah izdati boravišnu dozvolu predviđenu članom L. 314-11, tačka 8 (koja je validna deset godina i koja je automatski obnovljiva); u slučaju osoba kojima se dodjeljuje supsidijarna zaštita, ona mora odmah izdati privremenu boravišnu dozvolu predviđenu članom L. 313-13 (koja je validna jednu godinu i koja je obnovljiva).

III  PREGLED AKTIVNOSTI VIJEĆA EVROPE

A.  Komitet ministara

  1. Dana 18. septembra 1998. godine, Komitet ministara je usvojio Preporuku broj R (98) 13 o pravu podnosilaca zahtjeva za azil, čiji je zahtjev odbačen, na djelotvoran pravni lijek protiv odluka o protjerivanju u kontekstu člana 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima, u kojoj je pozvao države članice da osiguraju da sljedeće garancije budu u skladu sa njihovim zakonodavstvom ili praksom:

“1.  Djelotvoran pravni lijek pred domaćom vlašću treba biti obezbjeđen podnosiocu zahtjeva za azil, čiji je zahtjev za izbjeglički status odbačen ili koji je predmet protjerivanja u zemlju o kojoj ta osoba predočava opravdanu tvrdnju da će biti podvrgnuta mučenju ili neljudskom ili degradirajućem postupanju ili kazni.

2. Pri primjenjivanju stava 1. ove preporuke, pravni lijek pred domaćom vlašću će se smatrati djelotvornim:

2.1. kada je ta vlast sudska; ili, ako je kvazi-sudska ili upravna vlast, kada je jasno identificirana i sastavljena od nepristrasnih članova koji uživaju garancije neovisnosti;

2.2.  kada ta vlast ima nadležnost da odluči o postojanju uvjeta predviđenih članom 3. Konvencije i da dodijeli adekvatno obeštećenje;

2.3.  kada je pravni lijek pristupačan podnosiocu zahtjeva čiji je zahtjev odbačen; i

2.4.  kada je izvršenje naloga o protjerivanju obustavljeno dok se ne donese odluka na osnovu stava 2.2.”

Dana 4. maja 2005. godine, Komitet ministara je usvojio “Dvadeset smjernica o prisilnom vraćanju”. Smjernica 5 glasi:

“Smjernica 5. Pravni lijek protiv naloga o udaljavanju

1. U nalogu o udaljavanju ili postupku koji vodi nalogu o udaljavanju, osobi koja je predmet naloga o udaljavanju će biti dodijeljen djelotvoran lijek pred nadležnom vlašću ili tijelom koje se sastoji od članova koji su nepristrasni i koji uživaju garancije neovisnosti. Nadležna vlast ili tijelo ima ovlasti da preispita nalog o udaljavanju, uključujući mogućnost privremenog obustavljanja njegovog izvršenja.

2. Lijek mora pružiti potrebne proceduralne garancije i predočiti sljedeće karakteristike:

- rok za korištenje lijeka ne može biti nerazumno kratak;

- lijek mora biti pristupačan, što naročito implicira da u slučaju kada osoba koja je predmet naloga za udaljavanje nema dovoljno sredstava da plati potrebnu pravnu pomoć, ona treba dobiti tu opomoć besplatno, u skladu sa relevantnim nacionalnim pravilima u pogledu prave pomoći;

- kada osoba tvrdi da će povratak dovesti do povrede njenih ljudskih prava naznačenih u Smjernici 2.1., lijekom se mora predvidjeti strogo ispitivanje takve tvrdnje.

3. Korištenje pravnog lijeka treba imati suspenzivno dejstvo kada osoba, koja je predmet udaljavanja, opravdano tvrdi da će biti podvrgnuta postupku koji je suprotan ljudskim pravima iz Smjernice 2.1. [stvaran rizik da će biti pogubljena ili izložena mučenju ili neljudskom ili degradirajućem postupku ili kazni; stvaran rizik da će ju nedržavni akteri ubiti ili podvrgnuti neljudskom ili degradirajućem postupku, ako vlasti države u koju se vraća, stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili značajan dio teritorije države, uključujući međunarodne organizacije, nisu u stanju ili nisu voljne da obezbijede adekvatnu i djelotvornu zaštitu; ostale situacije koje bi, prema međunarodnom pravu ili domaćem zakonodavstvu, opravdale dodjeljivanje međunarodne zaštite].”

B.  Parlamentarna skupština

  1. Već je 12. aprila 1994. godine, Parlamentarna skupština usvojila Preporuku 1236 (1994) o pravu na azil, u kojoj je preporučila da Komitet ministara insistira da postupci ispitivanja zahtjeva za azil predvide da “za vrijeme žalbenog postupka, podnosilac zahtjeva za azil [ne može] biti deportiran”. U Preporuci 1327 (1997) o zaštiti i jačanju ljudskih prava izbjeglica i podnosilaca zahtjeva za azil u Evropi, koja je usvojena 24. aprila 1997. godine, ona je pozvala Komitet ministara da “zahtijeva od država članica (...) da predvide svojim zakonodavstvom da bilo koja sudska žalba ima suspenzivno dejstvo”.

U Rezoluciji 1471 (2005), koja se odnosi na ubrzane postupke u kojima se odlučuje o azilu u zemljama članicama Vijeća Evrope, koja je usvojena 7. oktobra 2005. godine, Parlamentarna skupština je posebno istakla da “[p]otreba da države razmotre zahtjeve za azil na brz i efikasan način mora (...) biti uravnotežena obavezom da se obezbijedi pristup pravičnom postupku za određivanje azila osobama kojima je potrebna međunarodna zaštita”. Ona je specificirala da “uravnoteženje interesa” ne “implicira u bilo kojim okolnostima da države mogu napraviti kopromis sa poštivanjem svojih međunarodnih obaveza koje proizilaze iz Ženevske konvencije iz 1951. godine koja se odnosi na izbjeglički status i njen protokol iz 1967. godine i Evropske konvencije o ljudskim pravima iz 1950. godine (...) i njenih protokola”.

U toj rezoluciji, Parlamentarna skupština je pozvala vlade država članica Vijeća Evrope da poduzmu sljedeće mjere (između ostalih):

“(...)

8.4.  u pogledu podnosilaca zahtjeva na granici, da:

8.4.1.  osiguraju, u skladu sa principom nediskriminacije, da podnosioci zahtjeva za azil budu registrirani na granici i da imaju mogućnost podnošenja zahtjeva za izbjeglički status;

8.4.2.  osiguraju da svi podnosioci zahtjeva za azil, bilo da su na ganici ili u zemlji, koriste iste principe i garancije u smislu njihovog zahtjeva za izbjeglički status;

8.4.3.  osiguraju usvajanje jasnih i obavezujućih smjernica o postupanju prema podnosiocima zahtjeva za azil na granicama, u skladu sa međunarodnim normama i standardima o ljudskim pravima i izbjeglicama;

8.5.  u pogledu prava na žalbu sa suspenzivnim dejstvom, da osiguraju da se poštuje pravo na djelotvoran lijek iz člana 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima, uključujući pravo na ulaganje žalbe protiv negativne odluke i pravo na obustavljanje izvršenja mjera dok nacionalne vlasti ne ispitaju njihovu kompatibilnost sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima;

(...).”

C.  Komesar za ljudska prava

  1. Komesar za ljudska prava je izdao Preporuku (CommDH(2001)19) koja se odnosi na prava stranaca koji žele da uđu u državu članicu Vijeća Evrope i izvršenje naloga o protjerivanju, od 19. septembra 2001. godine. U Preporuci od 19. septembra 2001. godine, ističe se sljedeće:

“11.  Osnovno je da pravo na pravni lijek u smislu člana 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima bude ne samo zagarantirano u pravu nego da bude osigurano i u praksi kada neka osoba navodi da su nadležne vlasti povrijedile ili postoji rizik da će povrijediti neko pravo zagrantirano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Pravo na djelotvoran pravni lijek mora biti zagarantirano svakome ko želi da ospori refoulement ili nalog o protjerivanju. On mora moći obustaviti izvršenje naloga o protjerivanju, barem kada se navodi povreda članova 2. i 3. Konvencije.”

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANA 13. KONVENCIJE U VEZI SA ČLANOM 3.

  1. Podnosilac predstavke, koji je istakao da bi bio izložen riziku od mučenja ili neljudskog ili degradirajućeg postupanja ako bi bio vraćen u Eritreju, se žalio na izostanak lijeka u domaćem pravu koji bi imao suspenzivno dejstvo u pogledu odluka kojima se strancima ne dozvoljava da uđu u zemlju i nalaganja njihovog udaljavanja, bez obzira da li traže azil i bezi obzira da li je rizik navodni ili stvarni. On se pozvao na čaln 13. Konvencije, u vezi sa članom 3, koji glase:

Član 13.

“Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.”

Član 3.

“Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili degradirajućem postupku ili kažnjavanju.”

A.  Tvrdnje stranaka

1.  Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke je prije svega istakao da nije potrebno, prema jurisprudenciji Suda, ustanoviti da postoji stvarna povreda prava i sloboda koje je priznala Konvencija da bi ze žalilo na povredu člana 13: pravo na djelotvoran pravni lijek se priznaje bilo kojoj osobi koja se žali da je jedno od tih prava i sloboda povrijeđeno pod uvjetom da je taj navod “opravdan” u smislu Konvencije. On je dalje istakao da su u njegovom predmetu – nakon što su predmetni lijekovi iskorišteni i nakon što su brojne okolnosti (nedostatak saznanja o njegovom porijeklu i odbijanje eritrejske ambasade da izda propusnicu) i privremena mjera koju je donio Sud spriječile njegovo udaljavanje kako je planirano – francuske vlasti njemu priznale status izbjeglice i izdale mu dozvolu boravka. On je istakao da je Sud iz ovoga zaključio, u svojoj odluci o prihvatljivosti, da je on izgubio status “žrtve” u pogledu člana 3. Međutim, prema mišljenju podnosioca predstavke, to ne utiče na opravdanu prirodu žalbenog navoda u vezi sa članom 3, a ni na činjenicu da osobe koje traže azil na granici, kao što je on učinio, nemaju na raspolaganju “djelotvoran lijek” u smislu člana 13. koji im omogućava da izbjegnu udaljavanje u zemlju u kojoj bi bili izloženi riziku od podvrgavanja mučenju ili neljudskom ili degradirajućem postupku ili kažnjavanju.
  2. Podnosilac predstavke je zatim istakao da se, prema pravu, predmetnoj osobi može odbiti dozvola za ulazak ili ona može biti udaljena samo ako je zahtjev za azil koji je podnesen na granici “očigledno neosnovan”. Međutim, u nedostatku djelotvorne sudske kontrole, upravne vlasti primjenjuju taj koncept neadekvatno, kao što to ilustrira njegov slučaj. On je predočio dokument Ministarstva unutrašnjih poslova Francuske pod naslovom “Azil na granici – podaci iz 2004. godine”, koji pokazuje da je 92.3% zahtjeva za azil koji su podneseni na granici proglašeno očigledno neosnovanim u 2004. godini. (Prema podacima iz 2003. godine, taj procenat je 96.2%; ipak, u praksi, skoro jednom podnosiocu zahtjeva od dva – 48%, ili 1247 osoba – je bilo dozvoljeno da uđe u 2004. godini, bilo zbog toga što je predmetnoj osobi odbijena dozvola da se ukrca, što je pravni rok za držanje osobe u zoni za čekanje istekao, što povratni let se nije bio zakazan, što se osoba nije mogla nigdje posati ili što je sudija za slobode i pritvor izdao nalog u korist osobe). U pogledu povećanja broja povoljnih preporuka koja je donijela OFPRA 2005. godine na koje se pozvala Vlada – povećanje koje je kontekstualno jer je skoro 88% zahtjeva ipak odbačeno kao “očigledno neosnovano” – uzrok tome je bila promjena načina na koji se omjer povoljnih odluka izračunavao i dolaska velikog broja Čečena i kubanskih disidenata na aerodrom Roissy te godine. Prisilno i sistematično vraćanje podnosilaca zahtjeva u satima nakon što je njihov zahtjev za azil odbačen kao “očigledno neosnovan” je pravilo. Prema tome, srednje trajanje boravka u zoni za čekanje je 1,82 dana, a 89% zahtjeva za azil podnesenih na granici se razmotri u roku od četiri dana ili u kraćem roku. Podnosilac predstavke smatra da je “sama struktura sistema sudske zaštite za podnosioce zahtjeva za azil na granici nedjelotvorna i ne garantira fundamentalna prava”.
  3. U pogledu žalbe protiv odluke o odbijanju ulaska, podnosilac predstavke je prije svega istakao da je postupak koji se odnosi na urgentni zahtjev predsjedniku upravnog suda (čl. L. 521-1i L. 521-2 Zakona o upravnim sudovima) – koji je on koristio bez uspjeha – nedjelotvoran budući da nije imao suspenzivno dejstvo te je podlijegao veoma striktnim uvjetima koji su striktno tumačeni (predmetna osoba je morala dokazati postojanje ozbiljne i očigledno nezakonite povrede fundamentalne slobode). Francuski sistem je sličan u tom smislu belgijskom sistemu u pogledu kojeg je Sud smatrao, u predmetu Čonka protiv Belgije (broj 51564/99, ECHR 2002-I), da krši zahtjeve iz člana 13. iz tog razloga. Podnosilac predstavke je dalje istakao da, suprotno Vladinim tvrdnjama, ne postoji “dosljedna” praksa prema kojoj se vlasti uzdržavaju od udaljavanja predmetne osobe prije nego što sudija za urgentne zahtjeve donese odluku. Pozivajući se na presudu u predmetu Čonka (citirana gore, stav 83), podnosilac predstavke je dodao da u svakom slučaju takva praksa, koja ovisi o dobroj volji jedne strane i koja se može okončati u bilo koje vrijeme, “ne može biti zamjena za osnovnu proceduralnu garanciju koju nudi neki lijek sa suspenzivim dejstvom”. Osim toga, stalne sudije Upravnog suda Cergy-Pontoise (na koje se prvo odnose takvi zahtjevi budući da se zahtjevi za azil na granici podnose skoro isključivo na aerodromu Roissy) koriste više ili manje sistematično postupak “filtriranja” da bi odbacili zahtjeve kao “očigledno neosnovane”; to je dokazano odgovorom na urgentni zahtjev podnosioca predstavke. U takvim predmetima sudija odlučuje bez javnog ili kontradiktornog postupka i bez prisustva predmetne osobe, oslanjajući se jedino na dokumente koje je predočila predmetna osoba (koji obično nisu prevedeni) i na nepovoljne, stereotipne odluke upravnih vlasti. Istina je da je, 2004. godine, sudija za urgentne zahtjeve Upravnog suda Cergy-Pontoise donio povoljnu odluku u 17 od 39 predmeta koji su mu dostavljeni (43.6%). Međutim, dovoljno je pogledati podatke u svjetlu 2548 zahtjeva za azil koji su registrirani u zonama za čekanje te godine da bi se shvatilo da oni ne odražavaju toliko djelotvornost postupka koliko uskraćivanje prava podnosilaca zahejtva u zonama za čekanje. Naravno, predmetne osobe često budu udaljene prije nego što im upravni sudija pošalje poziv za raspravu. Nadalje, bilo bi nerealno zamisliti da bi neki stranac, koji se zadržan u zoni za čekanje do momenta udaljavanja u skladu sa izvršivom odlukom, koja se može izvršiti u bilo koje vrijeme, koji ne govori francuski i nema pristupa pravnoj pomoći, bio u poziciji da podnese takav zahtjev upravnom sudu, dostavi četiri kopije zahtjeva preoručenom pošiljkom ili podnošenjem zahtjeva u sekretarijat i da vodi takav tehnički komplikovan postupak. Podnosilac predstavke je izuzetak tom pogledu budući da je dobrovoljno primio pomoć nevladine organizacije i advokata. Pretpostavaljujući čak da se pravni lijek te vrste može u principu smatrati djelotvornim u smislu člana 13, ne može se reći da je bio djelotvoran u ovom predmetu budući da je zahtjev podnosioca predstavke odmah bio odbačen u skraćenom postupku bez detaljnog ispitivanja i istraživanja, saslušanja, kontradiktornog postupka ili predočavanja i ispitivanja dokaza. Jedina moguća žalba protiv odluke sudije za urgentne zahtjeve je žalba Državnom vijeću koja nema suspenzivno dejstvo. Takva žalba se može zasnivati samo na formalnim ili čisto pravnim razlozima (što znači da se ocjena činjenica raspravnog suda pri slobodnoj proocjeni ne može osporavati) i iziskuje obavezno učešće propisanih specijaliziranih advokata. Praktično je nemoguće da osobe koje traže azil dobiju pravnu pomoć jer podnosioci zahtjeva moraju imati pravno i uobičajeno prebivalište u Francuskoj i moraju dostaviti ad hoc formular zahtjeva na francuskom i dokaz o prihodima, a odluka se donose tek nakon nekoliko mjeseci. U ovom slučaju, podnosilac predstavke je izuzetak jer ga je besplatno zastupao specijalizirani advokat zahvaljujući intervenciji njegovog branitelja u prvostepenom postupku i organizaciji ANAFÉ. U svakom slučaju, u ovom predmetu, Državno vijeće nije donijelo odluku do 11. augusta 2005. godine, tj. više od jednog mjeseca nakon ulaganja žalbe, a onda je smatralo da je nepotrebno odlučivati.
  4. Do iste konstatacije bi se došlo kada je riječ o obraćanju upravnim sudovima radi sudske kontrole odluke kojom se odbija dozvola ulaska podnosiocu predstavke i nalaže udaljavanje. Bilo bi potrebno nekoliko godina da se donese odluka o takvom zahtjevu i sud bi se vjerovatno zadovoljio konstatacijom, u skladu sa svojom praksom, da više nema osnova za odlučivanje budući da je podnosiocu predstavke dozvoljeno da uđe u zemlju zahvaljujući privremenoj mjeri koju je Sud naznačio Vladi na osnovu pravila 39.
  5. Podnosilac predstavke je još jednom potvrdio svoje uvjerenje da su ga jedino okolnosti spasile, naročito odbijanje eritrejske ambasadorice – kojoj su francuske vlasti predočile verziju događaja podnosioca predstavke u vezi s zahtjevom za azil, što bi ga je još više izložilo retorzivnim mjerama ako bi bio vraćen u Eritreju – da izda propusnicu i, povrh svega, primjena pravila 39.

2.  Vlada

  1. Glavni argument Vlade je da se član 13. Konvencije, u vezi sa članom 3, ne primjenjuje na ovaj predmet. Prvo, od 7. novembra 2005. godine (datum kada je dobio izbjeglički status), podnosilac predstavke se nije više suočavao sa rizikom od deportiranja, što znači da žalbeni navod na osnovu člana 3. nije više “opravdan” te se ne može više pozvati na član 13. u vezi sa tim članom. Drugo, Vlada tvrdi da je podnosilac predstavke izgubio status žrtve jer se član 13. ne može odvojiti od članova na koje se on primjenjuje. Budući da ne može više tvrditi da je žrtva povrede člana 3, ne može više tvrditi ni da je žrtva povrede člana 13. u vezi sa tim članom.
  2. Vlada je kao alternativu istakla da je žalbeni navod neosnovan.
  3. Ona je istakla da je postupak u vezi sa “urgentnim zahtjevom za obustavljanje izvršenja” (član L. 521-1 Zakona o upravnim sudovima) i postupak koji uključuje “urgentni zahtjev za nalog za zaštitu interesa podnosioca zahtjeva” ili “urgentni zahtjev za zaštitu osnovne slobode” (član L. 521-2 Zakona) omogućio obustavljanje izvršenja mjere koja može dovesti do povrede člana 3. Konvencije. Pozivajući se, prije svega, na presude u predmetima Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (od 7. jula 1989, stav 123, Serija A broj 161) i Vilvarajah i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (od 30. oktobra 1991, stav 125, Serija A broj 215), Vlada je dodala da zahtijevani lijek ne mora automatski imati suspenzivno dejstvo: dovoljno je da ima suspenzivno dejstvo “u praksi”. To je slučaj sa urgentnim zahtjevima upravnim sudovima budući da u praksi vlasti ne provode deportiranje dok sudija za urgentne zahtjeve ne donese odluku. Vlada je istakla da je podnosilac predstavke iskoristio taj lijek u pogledu odluke kojom se odbija ulazak i da je zahtjev od 7. jula 2005. godine sudiji za urgentne zahtjeve rezultirao odlukom sljedeći dan. Vlada smatra da je u predmetu podnosioca predstavke postojalo saslušanje koje je pružilo garancije pouzdanosti i neovisnosti koje iziskuje jurisprudencija Suda budući da je sudija za urgentne zahtjeve zasnovao svoju odluku na objektivnim dokazima ocijenjenim pri korištenju slobodne procjene.
  4. Vlada je dalje istakla da je procenat povoljnih preporuka koje je izdala OFPRA u pogledu zahtjeva podnesenih na granici bio 22,2% u 2005. godini, što je skoro tri puta veći procenat dozvoljenih ulazaka za tu godinu u odnosu na postupak ispunjavanja uvjeta za azil (8,2%). U tom pogledu, ta razlika pokazuje da se podnosiocima predstavke na granici više vjeruje. Ona nema saznanja o bilo kojem predmetu u kojem je udaljavanje stranca vodilo podvrgavanju postupku suprotnom članu 3. Konvencije ili članu 33. Ženevske konvencije.

Odgovarajući na zapažanja organizacije ANAFÉ (vidi dole), Vlada je posebno istakla da je postupak ispitivanja zahtjeva za azil na granici znatno reformiran Zakonom broj 2003-1176 od 10. decembra 2003; stopa od 9,3% dozvoljenih ulazaka podnosilaca zahtjeva na granici u 2004. godini bi se trebala posmatrati u vezi sa stopom od 22,2 % u 2005. godini koja je prethodno citirana. U pogledu vremena koje je potrebno da se ispitaju zahtjevi za azil koji su podneseni na granici, to se objašnjava pravnim rokovima za držanje osoba u zonama za čekanje. Vlada je dalje istakla da je organizacija ANAFÉ ustanovila samo šest slučajeva između 1999. godine i 2005. godine u kojima su izdate nepovoljne preporuke na granici, koje su kasnije oborene, te je predmetnoj osobi dodijeljen izbjeglički status. Prema mišljenju Vlade, u svakom slučaju je teško da se povuče paralela između postupaka za traženje azila na granici i na francuskoj teritoriji budući da se donesene odluke odnose na različite predmete. Vlada nije precizirala statističe podatke o tom pitanju, ali je istakla da je u 2005. godini, OFPRA izdala 2278 preporuka u okviru postupka za traženje azila na granici.

B.  Zapažanja organizacije ANAFÉ u svojstu trećeg lica-umješača

  1. Zapažanja organizacije ANAFÉ – nevladine organizacije posvećene pravnoj i humanitarnoj pomoći strancima koji imaju poteškoća na francuskoj granici – se odnose na situaciju u vezi sa osobama koje zahtijevaju azil na granici. Organizacija je prvo istakla da ima saznanja o nekoliko slučajeva (šesnaest u 2006. godini) u kojima su se stranci suočavali sa poteškoćama u vezi sa registriranjem svojih zahtjeva za dozvolu ulaska u Francusku da bi tražili azil. Neki su morali čekati nekoliko dana u “međunarodnoj zoni”, bez hrane, spavajući na sjedištima prije nego što se aerodromska i granična policija složila da razmatra njihov zahtjev i odobri pristup“zoni za čekanje”. Organizacija ANAFÉ je također istakla komunikacijske probleme sa kojima se suočavaju osobe koje traže azil na granici pri traženju dozvole ulaska usljed niskog standarda i neodgovarajuće prirode obezbjeđenog prevođenja. Organizacija je komentirala statističke podatke u vezi sa zahtjevima za azil na granici koje je objavila OFPRA. Broj zahtjeva za azil na granici je pao za 57% u 2004. godini i za 9,4% u 2005. godini; 7,7% podnosilaca zahtjeva je dobilo dozovlu da uđe u zemlju 2004. godine, a 22,2% 2005. godine. Prema mišljenju organizacije ANAFÉ, smanjenje broja osoba koje traže azil ne granici je rezultat mjera koje je implementirala Vlada de bi spriječila strance da dolaze u Francuku (što krši Ženevsku konvenciju kada su predmetne osobe izbjeglice). Kao primjere tih mjera, organizacija je navela povećano korištenje aerodromskih tranzitnih viza (koje se sada zahtijevaju od državljana nekih tridesetak zemalja), stroge kazne koje se nameću prevoznicima i kontrole pri napuštanju aviona (nije neuobičajeno da se osobama odbije ulazak nakon takvih kontrola prije nego što imaju priliku da registriraju zahtjev za azil).

Organizacija ANAFÉ je dodala da je 2005. godine, prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, 89% zahtjeva za azil koji su podneseni na granici razmotreno u roku od četiri dana od dana podnošenja. Ispitivanje se sastojalo od saslušanja i preporuke koju je izradio službenik OFPRA-e, nakon čega je uslijedila odluka Ministarstva unutrašnjih poslova (koja je generalno bila u skladu sa preporukom). Organizacija ANAFÉ je istakla da podnosioci zahtjeva često nisu imali nikakvih dokumenata kojim bi dokazali svoju tvrdnju i da je brzina kojom su zahtjevi obrađeni predstavljala za njih poteškoću da dobiju potrebne dokumente. Organizacija se naročito žalila na činjenicu da su upravne vlasti, pri određivanju pitanja da li je zahtjev “očigledno neosnovan” ili nije, ispitivale detaljno meritum zahtjeva, dok se od njih očekivalo samo da ukratko provjere da li razlozi koje su naveli podnosioci zahtjeva znače da oni traže zaštitu, s ciljem udaljavanja osoba koje su želile da uđu u Francusku iz drugih razloga (posao, spajanje porodice, itd.) a da se nisu povinovali postupku dobijanja vize. Na taj način, vlasti su podnosiocima zahtjeva za azil uskratile garancije koje su predviđene postupcima za traženje azila nakon što je odobren ulazak u zemlju (odluka OFPRA-e – koja ima potrebne resurse za iziskivano istraživanje i ispitivanje – koja je donesena nakon sveobuhvatnog ispitivanja zahtjeva i koja može biti predmet žalbe sa suspenzivniim dejstvom). Slučajevi podnosioca zahtjeva za azil čiji je zahtjev proglašen “očigledno neosnovanim” na granici, a koji su ušli na teritorij na druge načine, a potom dobili izbjeglički status, nisu rijetki. U prilog toj tvrdnji, organizacija ANAFÉ je opisala slučajeve šest osoba koje su se našle u takvoj situaciji u 2004. i 2005. godini (od kojih su neke u međuvremenu bile podvrgnute krivičnim sankcijama zbog nepovinovanja nalogu za udaljevanje). Ona je također predočila izjavu generalnog sekretara Cimade, ekumenske nevladine organizacije za uzajamnu pomoć u administrativnim pritvorskim centrima, od 19. aprila 2006. godine.

  1. Osim toga, organizacija ANAFÉ je predočila izvještaj kojeg je ona objavila 25. novembra 2003. godine o postupku koji regulira ulazak u zemlju na osnovu traženja azila, pod naslovom “Ruski rulet azila na granici – zone za čekanje: ko pogrešno primjenjuje postupak?” (La roulette russe de l’asile à la frontière – zone d’attente: qui détourne la procédure ?), u kojem je istakla svoju “zabrinutost” u pogledu postupka traženja azila na granici. Ona je posebno istakla da ne postoji “žalba” protiv nepovoljne odluke upravnih vlasti budući da, zbog nedostatka lijeka sa suspenzivnim dejstvom, podnosioci zahtjeva mogu biti vraćeni u zemlju iz koje su došli samo na osnovu tog odbijanja. Prema organizaciji ANAFÉ:

“(...) Tim filtriranjem, koje se realizira na granici u vezi sa hiljadama ljudi svake godine bez ikakve djelotvorne kontrole od strane upravnih sudova, se uvijek daje prioritet kontroliranju toka migranata, a ne zaštiti izbjeglica. Međutim, već više od jedne godine, administrativna mašina se zahuktala te je na stotine podnosilaca zahtjeva za azil udaljeno, ponekad čarter letovima koje organzira Ministarstvo unutrašnjih poslova, premda oni imaju ozbiljne razloge da se boje progona vlasti u zemlji svog porijekla ili, u nekim predmetima, čak u zemlji u kojoj su bili u tranzitu izvjesno vrijeme. Ostali nisu udaljeni iz zemlje, nego su osuđeni na zatvorske kazne isključivo zbog odbijanja da se povinuju odluci čija su zakonitost i legitimitet više nego osporivi. Organizacija ANAFÉ pokušava već petnaest godina da pomogne tim osobama, brodolomnicima prava na azil. Ona je konstatirala pomjeranje administrativnih praksi prema još većoj strogoći, što reducira ustavno pravo na traženje azila na nivo bezvrijednosti (...).”

U tom izvještaju, organizacija ANAFÉ zapaža znatan pad dozvola ulaska u zemlju podnosiocima zahtjeva za azil (od 60% u 1995. godini do 20% u 2001. godini i 2002. godini, 18,8% u novembru 2002. godine i 3,4% u martu 2003. godine), što je doprinijelo odlučnoj politici vlasti. Analizirajući seriju odluka kojima se odbija pristup zemlji 2003. godine, ona je zaključila da je to razultat “opasne krive primjene”, od strane upravnih vlasti, pojma “očigledno neosnovan” u smislu člana L. 221-1 Zakona o imigraciji i azilu. Obrazloženje upravnih vlasti je “daleko izvan granica striktnog ispitivanja pitanja da li [su] zahtjevi ‘očigledno neosnovani’ i sadrž[e] argumente koji su sve više neprihvatljivi, a kojima se pokušava opravdati odbacivanje zahtjeva za azil”. Prema organizaciji ANAFÉ, iz jurisprudencije jasno proizilazi “da bi se takvo ispitivanje trebalo ograničiti na površnu ocjenu koja je isključivo namijenjena filtriranju zahtjeva koji očigledno [ne] potpadaju pod opseg prava na azil, a da zadatak ocjene i provjere zahtjeva treba ostaviti OFPRA-i” (u tom pogledu, ona se pozvala na odluku Ustavnog vijeća DC 92 307 od 25. februara 1992. godine i presudu Državnog vijeća, koja je donesena u plenarnom sazivu 18. decembra 1996. godine u predmetu Rogers (Revue française de droit administratif, 1997-2, str. 281) i odluku Upravnog suda Pariza od 5. maja 2005. godine u predmetu Avila Martinez protiv Ministarstva unutrašnjih poslova). Prema mišljenju organizacije ANAFÉ, “ono što se dešava u praksi [je] vrlo daleko od teorije i jurisprudencije”.

  1. Organizacija ANAFÉ je izjavila da je ona potpisala sporazum sa Ministarstvom unutrašnjih poslova 5. marta 2004. godine (koji je kasnije obnovljen) koji joj je omogućio, na probni period od šest mjeseci, da osigura redovnu pomoć strancima kojima je odbijen ulazak u Francusku i koji su zadržani u zoni za čekanje na aerodromu Roissy. Ona je predočila dokument pod naslovom “Granica i pravo: zona za čekanje Roissy onako kako je vidi ANAFÉ” (La frontière et le droit: la zone d’attente de Roissy sous le regard de l’ANAFÉ), u kojem se detaljno izlažu iskustva na terenu. Pored poteškoća naznačenih gore, u dokumentu se kritizira “politika koja je, kako se čini, u potpunosti orijentirana prema pitanjima sigurnosti i kontrole granica na štetu ljudskih prava, naročito prava na azil, ali i prava da se ne bude podvrgnut neljudskom ili degradirajućem postupku i specifičnih prava maloljetnika” te “praksa skoro sistematskog odbijanja dozvole ulaska u zemlju na osnovu traženja azila, što je suprotnosti sa Ženevskom konvencijom”. Prema organizaciji ANAFÉ, “postupak za traženje azila na granici je takav da je njegova najvjerovatnija posljedica odbacivanje te šteti interesima osoba koje traže zaštitu”.
  2. Konačno, organizacija ANAFÉ je predočila zaključke i preporuke Komiteta protiv mučenja Ujedinjenih nacija, od 3. aprila 2006. godine, koji se odnose na Francusku (koji su usvojeni 24. novembra 2005. godine, dokument (CAT/C/FRA/CO/3). Prema naslovu “Predmeti zabrinutosti i preporuke” i podnaslovu “Non-refoulement”, Komitet je istakao da je “zabrinut skraćenom prirodom takozvanog prioritetnog postupka za razmatranje zahtjeva koji su podneseni u administrativnim centrima za zadržavanje ili na granicama, koja onemogućava da se rizici iz člana 3. Konvencije [protiv mučenja i ostalih okrutnih, neljudskih ili degradirajućih postupaka ili kažnjavanja] ocijene. (...)” (Prema članu 3, “[ni]jedna država članica neće protjerati, vratiti (‘refouler’) ili izručiti neku osobu drugoj državi ako postoje ozbiljni razlozi da se posumnja da može biti podvrgnuta mučenju (...).” U tački 7. izvještaja se navodi:

“7.  Ističući da odluka o refoulement neke osobe (odbijanje dozvole ulaska) može biti predmet naloga o privremenom obustavljanju ili privremenoj zabrani nakon stupanja na snagu Zakona od 30. juna 2002. godine, Komitet je zabrinut nesuspenzivnim karakterom tih postupaka, imajući u vidu činjenicu da ‘odluku o odbijanju ulaska može izvršiti ex officio uprava’ nakon ulaganja žalbe, ali prije nego što sudija donese odluku o obustavljanju naloga o udaljavanju (član 3).

Komitet ponovo ističe svoju preporuku (A/53/44, stav 145), prema kojoj bi odluka o refoulement (odbijanje dozvole ulaska), koja dovodi do naloga o udaljavanju, trebala biti predmet žalbe sa suspenzivnim dejstvom, a koja bi trebala imati dejstvo od momenta kada se žalba uloži. Komitet također preporučuje da bi država članica trebala poduzeti potrebne mjere kako bi osigurala da pojedinci koji su predmet naloga o udaljavanju imaju pristup svim postojećim pravnim lijekovima, uključujući pristup Komitetu protiv mučenja na osnovu člana 22. Konvencije.”

Organizacija ANAFÉ je dodala da je Nacionalni konsultativni komitet za ljudska prava usvojio preporuku u kojoj je izjavio da “bilo koja odluka o odbijanju dozvole ulaska na teritorij koja vodi vraćanju podnosioca zahtjeva za azil mora omogućiti ulaganje žalbe sa suspenzivnim dejstvom upravnim sudovima u razumnom roku”.

C.  Ocjena Suda

  1. Sud, prije svega, ponovo ističe opće principe koji proizilaze iz sudske prakse. Član 13. Konvencije garantira postojanje lijeka na nacionalnom nivou koji omogućava ostvarivanje prava i sloboda iz Konvencije bez obzira na formu u kojoj se mogu osigurati u domaćem pravnom poretku. Prema tome, cilj člana 13. je da osigura domaći pravni lijek kojim bi se razmotrila suština “opravdanog žalbenog navoda” na osnovu Konvencije i dodijelio adekvatnog obeštećenje. Opseg obaveza država ugovornica na osnovu člana 13. varira ovisno o prirodi žalbenog navoda podnosioca predstavke; međutim, lijek koji se iziskuje članom 13. mora biti “djelotvoran”, kako u praksi tako i u pravu. “Djelotvornost” “lijeka” u smislu člana 13. ne ovisi o sigurnosti povoljnog ishoda po podnosioca predstavke. Isto tako, “vlast” na koju se odnosi ta odredba ne mora nužno biti sudska vlast; nego su ovlasti i garancije koje dodjeljuje relevatne pri određivanju da li je lijek koji se koristi pred njom djelotvoran. Osim toga, čak i ako pojedinačan lijek po sebi ne zadovoljava u potpunosti zahtjeve iz člana 13, ukupnost lijekova koji se obezbjeđuju na osnovu domaćeg prava to mogu omogućiti (vidi, između ostalih, presudu Čonka, citirana gore, stav 75).
  2. Nadalje, Sud ističe da, prema domaćem pravu, odluka da se odbije dozvola ulaska u zemlju, kao što je ona u predmetu podnosioca predstavke, predstavlja prepreku podnošenju zahtjeva za azil; pored toga, takva odluka je izvršiva na način da predmetni pojedinac može odmah biti vraćen u zemlju iz koje je, prema tvrdnji tog pojedinca, pobjegao. Međutim, u ovom predmetu, nakon primjene pravila 39, podnosiocu predstavke je konačno dozvoljen ulazak u Francusku. Rezultat toga je bilo podnošenje zahtjeva za azil OFPRA-i, koja mu je priznala izbjeglički status 7. novembra 2005. godine. Bubuće da podnosilac predstavke nije više mogao biti deportiran u zemlju svog porijeka prema članu 33. Ženevske konvencije od 28. jula 1951. godine, koja se odnosi na izbjeglički status, Sud je zaključio u svojoj odluci o prihvatljivosti od 10. oktobra 2006. godine (stav 36) da je on izgubio status žrtve navedenog kršenja člana 3. Na osnovu tog zaključka u vezi sa žalbenim navodom u vezi člana 3, Sud je zaključio da je “pitanje [koje se postavlja u ovom predmetu] pitanje primjenjivosti člana 13. u vezi sa tim članom”. Sud je pridružio to pitanje meritumu (vidi, odluka o prihvatljivosti, stav 49).
  3. U pogledu tog posljednjeg pitanja, Vlada je istakla da se podnosilac predstavke, od 7. novembra 2005. godine (datum kada mu je dodijeljen izbjeglički status), nije više suočavao sa prijetnjom od deportiranja tako da žalbeni navod u vezi sa članom 3. nije više bio “opravdan” te, prema tome, član 13. nije više mogao biti doveden u vezu sa tim članom. Sud ne dijeli to stanovište. Sud ističe da je zaključio u svojoj odluci o prihvatljivosti (stav 49) da je argument podnosioca predstavke u pogledu rizika od zlostavljanja u Eritreji dovoljno vjerodostojan da Sud smatra da on pokreće ozbiljno pitanje na osnovu člana 3. Slijedi da je žalbeni navod u vezi sa članom 3. “opravdan” tako da se podnosilac predstavke u principu može pozivati na tu odredbu u vezi sa članom 13 (osim presude Rotaru protiv Rumunije ([VV], broj 28341/95, stav 67, ECHR 2000-V, koja je citirana u odluci o prihvatljivosti, i presude Čonka, koja je citirana gore, st. 75-76, vidi, na primjer, presudu Shamayev i ostali protiv Gruzije i Rusije, broj 36378/02, st. 444-45, ECHR 2005-III). Osim toga, daleko od toga da je dovodila u pitanje opravdanu prirodu tog žalbenog navoda, činjenica, da je OFPRA naknadno priznala podnosiocu predstavke izbjeglički status, to potvrđuje, kao i memorandum zamjenika šefa Odjela za pravne i međunarodne poslove OFPRA-e u kojem je navedeno da je “Agencija zbog toga smatrala, imajući u vidu, između ostalih pitanja, neljudske zatvorske uvjete kojima je [podnosilac predstavke] već bio podvrgnut u zemlji svog porijekla, da bi vraćanjem u Eritreju on bio izložen riziku od progona u smislu Ženevske konvencije” (vidi, stav 20. gore).
  4. Sud nije ubijeđen ni argumentom Vlade prema kojem, budući da je član 13. neodvojiv od članova Konvencije sa kojima je u vezi, podnosilac predstavke ne može više tvrditi da je žrtva kršenja člana 13. u vezi sa članom 3. jer on nije više žrtva naveden povrede te posljednje odredbe. Prvo, navodna povreda u tom pogledu (koja se odnosi na izostanak postupka koji bi bio na raspolaganju pojedincima koji, po dolasku na granicu, tvrde da se suočavaju sa rizikom od postupka koji je zabranjen članom 3. i koji traže dozvolu da uđu u zemlju da bi podnijeli zahtjev za azil) se već desila u vrijeme kada je prijetnja od udaljavanja podnosioca predstavke u Eritreju otklonjena (u pogledu važnosti tog faktora, vidi, mutatis mutandis, Association SOS Attentats i de Boëry protiv Francuske (odluka) [VV], broj 76642/01, stav 34, ECHR 2006-XIV). Podnosilac predstavke je dobio izbjeglički status 7. novembra 2005. godine, tj. mnogo vremena nakon posljednje odluke domaćih sudova o žalbi na čiju nedjelotvornost se žalio podnosilac predstavke pred sudom (Državno vijeće je odlučilo 11. augusta 2005. godine da je nepotrebno odlučivati o žalbi protiv naloga od 8. jula 2005. godine kojeg je donio sudija za urgentne zahtjeve (vidi, stav 19. gore)). Drugo, kao što je Sud ponovio u svojoj odluci o prihvatljivosti (stav 36), odluka ili mjera povoljna za podnosioca predstavke nije princip koji je dovoljan da bi ga lišio statusa žrtve, osim ako su nacionalne vlasti priznale, bili izričito ili suštinski, a zatlim dodijelile obeštećenje za navodno kršenje Konvencije. Sasvim je jasno u ovom predmetu da ti uvjeti nisu bili zadovoljeni u pogledu žalbenog navoda na osnovu članova 13. i 3 zajedno. Činjenica da podnosilac predstavke nije vraćen u Eritreju i da je konačno mogao ući u Francusku kako bi podnio zahtjev za azil je posljedica okolnosti da eritrejska ambasada nije izdala propusnicu, a zatim da je Sud primijenio pravilo 39. Nadalje, Sud smatra u tom pogledu da su se administrativna dozvola za ulazak u zemlju i propusnica koja je izdata 20. jula 2005. godine, te odluka Državnog vijeća od 11. augusta 2005. godine izričito pozivale na pravilo 39. i privremenu mjeru koja je donesena u skladu sa tom odredbom (vidi, st. 17. i 19. gore).
  5. Prema tome, Sud će ispitati meritum žalbenog navoda.
  6. Prema jurisprudenciji Suda, žalbeni navod u kojem neki podnosilac predstavke tvrdi da bi njegovo udaljavanje u treću zemlju bilo suprotno članu 3. Konvencije “mora imperativno biti predmet strogog ispitivanja ‘nacionalne vlasti” (vidi, Shamayev i ostali, citirana gore, stav 448; vidi, također, Jabari protiv Turske, broj 40035/98, stav 39, ECHR 2000-VIII). Na osnovu tog principa, Sud je smatrao da pojam “djelotvornog lijeka”, na osnovu člana 13. u vezi sa članom 3, iziskuje “neovisno i rigorozno ispitivanje” žalbe bilo kojeg pojedinca u situaciji u kojoj “postoje osnovani razlozi da se vjeruje da postoji stvaran rizik od postupka koji je suprotan članu 3” i “mogućnost obustavljanja provođenja osporene mjere” (vidi, presude citirane gore, stav 460. i stav 50). Preciznije rečeno, u presudi Čonka (citirana gore, st. 79. et seq.), Sud je smatrao, u pogledu člana 13. u vezi sa članom 4. Protokola broj 4 (zabrana kolektivnog protjerivanja stranaca) da pravni lijek nije zadovoljio zahtjeve prve odredbe jer nije imao suspenzivno dejstvo. On je posebno istakao (stav 79):

“Sud smatra da pojam djelotvornog pravnog lijeka na osnovu člana 13. iziskuje da lijek može spriječiti izvršenje mjera koje su suprotne Konvenciji i čija su dejstva potencijalno nepovratna (vidi, mutatis mutandis, Jabari, citirana gore, stav 50). Prema tome, u suprotnosti je sa članom 13. da takve mjere budu izvršene prije nego što nacionalne vlasti ispitaju da li su one kompatibilne sa Konvencijom, premda države ugovornice imaju slobodno polje procjene načina na koji će se povinovati obavezama na osnovu te odredbe (vidi, Chahal [protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 15. novembra 1996], stav 145 [, Reports of Judgments and Decisions 1996-V]).”

Imajući u vidu značaj koji Sud pridaje članu 3. Konvencije i nepovratnu prirodi štete koja može biti uzrokovana ako se rizik od mučenja ili zlostavljanja ostvari, taj zaključak se očigledno primjenjuje u slučaju kada država članica odluči da udalji stranca u zemlju u vezi sa kojom postoje osnovani razlozi da se vjeruje da će on tamo biti izložen takvom riziku. Sud dalje zapaža da su Komitet ministara i Parlamentarna skupština Vijeća Evrope, te komesar za ljudska prava istakli potrebu da osobe koje su izložene takvom riziku imaju pristup pravnom lijeku sa suspenzivnim djestvom u pogledu mjere udaljavanja (vidi, st. 36-38 gore). Isto stajalište su zauzeli Komitet protiv mučenja Ujedinjenih nacija (vidi, stav 52. gore) i nekoliko nevladinih organizacija, uključujući treće lice-umješača. Osim toga, prema trećem licu-umješaču, Francuski nacionalni konsultantski komitet za ljudska prava je usvojio preporuku u kojoj je istakao da “bilo koja odluka o odbijanju dozvole ulaska na teritorij koja vodi vraćanju podnosioca zahtjeva za azil mora omogućiti ulaganje žalbe sa suspenzivnim dejstvom upravnim sudovima u razumnom roku ” (vidi, stav 52. gore).

  1. U vezi sa podnosiocima zahtjeva koji navode rizik takve prirode, francusko pravo omogućava postupak koji bez sumnje ima takve karakterisitke jer je zasnovan na kontradiktornom ispitivanju zahtjeva za azil od strane OFPRA-e (javna agencija), a zatim na žalbi Komisiji za žalbe izbjeglica (pravosudni organ), i zabranjuje udaljavanje podnosioca zahtjeva za azil za vrijeme postupka. Podnosilac predstavke je konačno mogao koristiti taj postupak nakon što mu je dozvoljeno da uđe u Francusku nakon što je primijenjeno pravilo 39. Pravila Suda. Međutim, ovaj predmet otkriva posebnu poteškoću u tom pogledu, u slučaju kada se predmetna osoba prijavi vlastim na granici, na primjer, na aerodromu, kao što je to slučaj sa podnosiocem predstavke.
  2. Da bi podnijeli zahtjev za azil OFPRA-i, stranci moraju biti na francuskom tlu. Prema tome, nakon dolaska na granicu, oni ne mogu podnijeti zahtjev, osim ako su prvo dobili dozvolu ulaska u zemlju. Ako nemaju dokumente koji su potrebni u tu svrhu, oni moraju podnijeti zahtjev za dozvolu ulaska u zemlju kao podnosioci zahtjeva za azil; nakon toga se zadržavaju u “zoni za čekanje” onoliko vremena koliko je potrebno da bi upravne vlasti ispitale da li je njihov zahtjev za azil koji planiraju podnijeti “očigledno neosnovan”; ako uprava smatra da je zahtjev za azil “očigledno neosnovan”, ona odbacuje zahtjev za dozvolu ulaska u zemlju te se predmetna osoba automatski suočava sa udaljavanjem, a da nema mogućnost da podnense zahtjev za azil OFPRA-i.
  3. Podnosilac predstavke i treće lice-umješač su istakli, s jedne strane, da se ocjena da li je neki zahtjev “očigledno neosnovan” donosi nakon kratkog ispitivanja situacije podnosioca zahtjeva (kao što to ilustrira ovaj predmet). Upravna vlast ima maksimalno samo dvadeset dana da ocijeni da li je zahtjev “očigledno neosnovan” i da, ako odluči da jeste, udalji predmetnu osobu; to ostavlja malo vremena predmetnoj osobi da obezbijedi dokaze u prilog svog zahtjeva. (Treće lice-umješač je posebno istaklo da je 89% zahtjeva razmotreno u roku od manje od četiri dana 2005. godine, uključujući konačnu ministarsku odluku). Osim toga, vlasti široko primjenjuju taj koncept, idući daleko dalje od površne ocjene čiji je jedini cilj filtriranje zahtjeva koji očigledno ne potpadaju pod opseg prava na azil. U vezi sa tim posljednjim pitanjem, Vlada je istakla da su kriteriji koje primjenjuju upravne vlasti pri ocjenjivanju da li je neki zahtjev “očigledno neosnovan” zasnovani na detaljnim kriterijima koji proizilaze iz rezolucija koje su usvojili ministri za imigraciju država članica Evropske zajednice u Londonu 30. novembra i 1. decembra 1992. godine (za koje je Državno vijeće smatralo, u presudi usvojenoj u plenarnom sazivu 18. decembra 1996. godine, da nemaju pravno dejstvo). Ti kriteriji su sljedeći: “razlozi za podnošenje zahtjeva se ne odnose na problematiku azila (ekonomski razlozi, čisto lične pogodnosti, itd.); zahtjev je zasnovan namjernoj prevari (podnosilac zahtjeva iznosi očigledno lažne tvrdnje u pogledu svog državljanstva, daje lažne izjave, itd.); izjave podnosioca zahtjeva su lišene suštine, ne sadrže lične informacije ili nemaju dovoljno detalja; podnosilac zahtjeva se poziva na opću situaciju nemira ili nesigurnost bez navođenja dokaza koji se odnose na njegovu ličnu situaciju; njegove izjave su u osnovi nedosljedne ili nisu vjerovatne ili sadrže bitne kontradikcije, što lišava njegove izjave vjerodostojnosti.” Predmet podnosioca predstavke sugerira da upravne vlasti ocjenjuju suštinsku vrijednost argumenata predmetnih osoba u pogledu njihovog straha od progona na osnovu dosjea sakupljenog u “zoni za čekanje”.
  4. Treće lice-umješač se žali na upravnu praksu koju smatra suprotnom domaćoj jurisprudenciji te smatra da vodi supstituiranju ocjene upravnih vlasti postupkom u vezi sa zahtjevom za azil, što lišava podnosioce zahtjeva za azil garancija koje dodjeljuje taj postupak, naročito kada se ocjenjuje rizik kojem bi bili izloženi ako bi bili vraćeni u svoju zemlju. Treće liceumješač je istaklo da, zbog izostanka žalbe u meritumu sa suspenzivnim dejstvom, veliki broj stranaca se vraća na taj način u zemlje u kojima postoji stvaran razlog da se boje progona.
  5. Način na koji taj postupak (poznat kao “postupak za traženje azila na granici”) djeluje nije u principu izvor problema u pogledu Konvencije u predmetima u kojima osoba koja zahtijeva azil ne tvrdi da je izložena riziku koji potpada pod opseg člana 2. ili člana 3. Konvencije u zemlji svog porijeka. To ne bi bio izvor problema ni ako bi osobe, koje bi predočile opravdanu tvrdnju da su izložene takvom riziku, imale mogućnost dobijanja kontrole upravne odluke koja se odnosi na “očigledno osnovanu” prirodu njihovog zahtjeva koji zadovoljava zahtjeve navedene gore.
  6. U vezi s tim, Sud zapaža da se predmetne osobe mogu obratiti upravnim sudovima kako bi podnijele zahtjev za poništavanje ministarske odluke kojom se odbija dozvola ulaska. Takava zahtjev, koji omogućava bez sumnje “neovisno i rigorozno” ispitivanje merituma odluke, nema suspenzivno dejstvo i nije ograničen nikakvim rokom.
  7. Od stupanja na snagu Zakona broj 2000-597 od 30. juna 2000. godine, predmetne osobe također imaju mogućnost da upravnim sudovima podnosu “urgentni zahtjev za obustavu izvršenja” (član L. 521-1 Zakona o upravnim sudovima) ili “urgentni zahtjeva za izdavanje naloga za zaštitu interesa podnosioca zahtjeva” (također poznat kao “urgentni zahtjev za zaštitu osnovne slobode”) (član L. 521-2 Zakona). Taj drugi postupak – koji je podnosilac predstavke koristio bez uspjeha – omogućava sudiji, ako je pitanje urgentno, da naloži “bilo koju mjeru koja je potrebna za zaštitu osnovne slobode” koju su upravne vlasti “povrijedile na ozbiljan i očigledno nezakonit način”. Čini se posebno odgovarajućim u predmetima kao što je ovaj, što je Državno vijeće odlučilo, da je pravo na azil fundamentalna sloboda čiji je rezultat pravo na traženje izbjegličkog statusa. To implicira da bi stranci koji traže taj status trebali, po pravilu, dobiti dozvolu da ostanu u zemlji dok odluka o njihovom zahtjevu ne bude donesena. Kada se podnose urgentni zahtjev zbog odbijanja dozvole ulaska u zemlju nekom podnosiocu zahtjeva za azil na granci sa obrazloženjem da je zahtjev za azil “očigledno neosnovan”, sudija ima nadležnost da ispita taj razlog i može, inter alia, poučiti upravne valsti da predmetnoj osobi dozvole ulazak (vidi, nalog Državnog vijeća od 25. marta 2003. godine). Sudija za urgentne zahtjeve mora donijeti odluku u roku od četrdeset osam sati a, po pravilu, u skladu sa kontradiktornim postupkom koji uključuje javnu raspravu na koju se pozivaju stranke u postupku, što omogućava predmetnoj osobi da predoči svoj slučaj direktno sudiji. Žalba se može uložiti Državnom vijeću koje donosi odluku u roku od četrdeset osam sati. Dakle, osoba čiji je zahtjev za azil koji je podnesen na granici odbačen ima na raspolaganju postupak koji a priori obezbjeđuje garancije. Međutim, Sud ističe da zahtjev sudiji za urgentne zahtjeve nema automatski suspenzivno dejstvo tako da predmetna osoba može biti uklonjena sasvim zakonito prije nego što sudija donese odluku. To je kritizirao, između ostalih, Komitet protiv mučenja Ujedinjenih nacija (vidi, stav 52. gore).
  8. U vezi sa ovim pitanjem, kao što je naznačeno ranije, a pozivajući se naročito na presude u predmetu Soering i Vilvarajah i ostali (citirane gore), Vlada je istakla među ostalim argumentima da potreban lijek ne treba da ima automatski suspenzivno dejstvo; dovoljno je da ima suspenzivno dejstvo “u praksi”. Vlada tvrdi da je to slučaj sa zahtjevima sudiji za urgentne zahtjeve budući da se vlasti uzdržavaju od udaljavanja predmetne osobe dok sudija ne donese odluku. Podnosilac predstavke je odgovorio da ne postoji “dosljedna praksa” u tom smislu, što je potvrdila organizacija ANAFÉ. Pozivajući se na presudu u predmetu Čonka (citirana gore), on je dodao da u svakom slučaju takva praksa, koja ovisi o spremnosti jedne strane i koja se može okončati u bilo koje vrijeme, “ne može biti zamjena za fundamentalnu proceduralnu garanciju koju omogućava lijek sa suspenzivnim dejstvom”. Sud se slaže sa podnosiocem predstavke u pogledu zaključaka do kojih se došlo u presudi Čonka, u kojoj je Sud ispitao, između ostalog, kompatibilnost “krajnje urgentnog postupka” pred Državnim vijećem Belgije sa članom 13. Konvencije u vezi sa članom 4. Protokola broj 4. Navedeni postupak je sličan postupku pred francuskim upravnim sudovima koji se razmatra u ovom predmetu. Sud je u svojoj presudi, nakon što je istakao da zahtjevi u vezi sa “krajnje urgentnim postupkom” nemaju automatski suspenzivno djestvo, odbacio argument belgijske vlade da predmetni lijek ipak zadovoljava zahtjeve iz članova koji su citirani gore budući da ima suspenzivno djestvo u praksi. U tom pogledu, Sud je naročito istakao da “zahtjevi iz člana 13. i ostalih odredbi Konvencije imaju formu garancije, a ne puke izjave o namjeri ili praktičnog aranžmana. To je jedna od posljedica vladavine prava, kao jednog od fundamentalnih principa demokratskog društva, koji je svojstven svim članovima Konvencije” (stav 83). Sud je zatim zaključio da je došlo do kršenja zbog toga što “(...) [podnosilac predstavke] [nije] imao garanciju da će se Državno vijeće i vlasti povinovati u svakom predmetu toj praksi, da će Državno vijeće donijeti svoju odluku, da će razmotriti predmet prije protjerivanja, ni da će vlasti poštovati minimalno razuman rok” (ibid.). Imajući u vidu važnost koju Sud pridaje članu 3. Konvencije i nepovratnu prirodu štete koja može biti uzrokovana ako se ostvarki rizik od mučenja ili zlostavljanja, taj zaključak se očigledno primjenjuje i na predmete u kojima država članica odluči da udalji stranca u zemlju kada postoje osnovani razlozi da se vjeruje da će se on suočiti sa rizikom takve prirode: član 13. iziskuje da predmetna osoba ima pristup lijeku sa automatski suspenzivnim dejstvom.
  9. Prema tome, Sud zaključuje u ovom predmetu da podnosilac predstavke nije imao pristup u “zoni za čekanje” lijeku sa automatski suspenzivnim dejstvom u pogledu žalbenog navoda na osnovu člana 3. Konvencije. Prema tome, član 13. Konvencije u vezi sa članom 3. je prekršen.

II  NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5. STAV 1.TAČKA (f) KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se žali da je nezakonito bio lišen slobode u smislu domaćeg prava. On se pozvao na član 5. stav 1. tačka (f) Konvencije, koji propisuje :

“ 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

(f)  zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.”

Podnosilac predstavke je istakao da, prema domaćem pravu, osobe mogu biti zadržane u zoni za čekanje meksimalan period od dvadeset dana. Međutim, on je stigao na aerodrom Paris-Charles de Gaulle 29. juna 2005. godine te je bio zadržan do 20. jula 2005. godine, drugim riječima, dvadeset dva dana. On je bio zadržan u međunarodnoj zoni prva dva dana nakon svog dolaska budući da je aerodromska i granična policija u više navrata odbijala da registrira njegov zahtjev za dozvolu ulaska na osnovu azila i da mu odobri pristup “zoni za čekanje” (vidi, stav 10. gore). Nažalost, nije neuobičajeno da se stranci nađu u takvoj situaciji na granici. Podnosilac predstavke je istakao da, premda član L. 221-1 Zakona o imigraciji i azilu omogućava da pojedinac bude zadržan u zoni za čekanje “onoliko vremena koliko je striktno potrebno da se organizira njegov odlazak i, ako se radi o podnosiocu zahtjeva za azil, da se ispita da li je zahtjev očigledno neosnovan”, on je bio tamo zadržan nakon što su upravne vlasti odbacile njegov zahtjev za dozvolu ulaska po tom osnovu (6. jula 2005. godine). Do 7. jula 2005. godine je postalo jasno da njegovo vraćanje u Eritreju ili bilo koju drugu zemlju (opcija koju, uostalom, vlasti nisu razmotrile) neće biti fizički izvodljivo jer nije imao putnih dokumenata (eritrejska ambasada je tog dana odbila da mu prizna i izda propusnicu) te nije bilo poznato odakle je došao. Ono što je još ozbiljnije je da je on bio zadržan u zoni za čekanje nakon 15. jula 2005. godine, što predstavlja datum kada je Sud naznačio privremenu mjeru Vladi na osnovu pravila 39. Pravila Suda uprkos činjenici da je ta mjera, u svjetlu presude u predmetu Mamatkulov i Askarov protiv Turske ([VV], br. 46827/99 i 46951/99, ECHR 2005-I), predstavljala prepreku da on bude vraćen u Eritreju.

  1. Vlada je osporila tvrdnju da je podnosilac predstavke stigao na aerodrom Roissy 29. juna 2005. godine (vidi, stav 10. gore) i da je ostao u međunarodnoj zoni dva dana. Vlada je dodala da je, u svakom slučaju, “lišavanje njegove slobode” u smislu člana 5. stav 1. počelo tek 1. jula
  2. godine, što predstavlja datum kada se prijavio graničnoj policiji. Vlada je zauzela stanovište da se podnosilac predstavke u stvarnosti nije prijavio vlastima u međunarodnoj zoni između 29. juna i 1. jula i da je, prema tome, ostao tamo slobodnom voljom dva dana o kojima je riječ; nije moglo doći do “lišavanja slobode” zbog izostanka prisile vlasti. Prema tome, trajanje lišavanja slobode podnosioca predstavke nije prekoračilo zakonski minimum od dvadeset dana. Osim toga, ono je bilo rezultat odluka koje su donesene na osnovu kontrole sudske vlasti: prvobitnu odluku su donijele upravne vlasti 1. jula 2005. godine, a ona je bila obnovljena, u skladu sa zakonom, 3. jula, a zatim ju je dalje produžio, 5. i 13. jula, sudija za slobode i pritvor Višeg suda u Bobignyju (tribunal de grande instance) nakon što su saslušani dokazi podnosioca predstavke. U vezi sa pitanjem držanja podnosioca predstavke u zoni za čekanje nakon 15. jula 2005. godine, Vlada je istakla da i dalje postoji sumnja u vezi sa njegovim identitetom, ponovno izazvana odbijanjem eritrejske ambasadorice da ga prizna kao državljanina ta zemlje, i da su vlasti morale da izvrše provjeru u tom pogledu prije nego što su mu dozvolile da uđe u Francusku. To je razlog zašto je podnosilac predstavke i dalje bio držan u zoni za čekanje između 15. i 20. jula 2005. godine. Prema mišljenju Vlade, ta situacija ne predstavlja nikakav problem u pogledu sudske prakse uspostavljene presudom Mamatkulov and Askarov, koja je citirana gore, budući da je cilj mjera iz pravila 39 “jedino obustavljanje izvršenja mjere ‘refoulement’ ili mjere udaljavanja do donošenja odluke Suda da bi se spriječilo uzrokovanje nepovratne štete žrtvi navedenog kršenja i da bi se spriječilo ugrožavanje integriteta i djelotvornosti konačne presude [;] njihov cilj nije, u toj fazi postupka, da dovedu u pitanje validnost odluke o odbijanju ulaska ili udaljavanju predmetne osobe, ili validnost privremenog lišavanja slobode [;] dejstva tih odluka [su] jednostavno privremeno ‘zamrzunuta’ do odluke Suda, što znači da stvarno udaljavanje podnosioca predstavke ne može privremeno biti realizirano”.
  3. Sud prije svega zapaža da podnosilac predstavke nije predočio nikakve prima facie dokaze u prilog svojoj tvrdnji da je stigao na aerodrom Paris-Charles de Gaulle 29. juna 2005. godine. Sud dalje ističe da je Vlada, koja je osporila tu verziju događaja, istakla da je provjerila spisak putnika u avionima koji su stigli na aerodrom Roissy iz Južne Afrike 29. i 30. juna, i 1. jula 2005. godine i da nije bilo traga putniku po imenu Gebremedhin, Gaberamadhien ili Eider (ime koje je, prema podnosiocu predstavke, bilo napisano na pasošu koji je posudio – vidi, stav 10. gore). Prema tome, Sud dolazi do istog zaključka do kojeg je došla Vlada u vezi sa tim pitanjem, tj. da informacije u spisu ne sadrže bilo kakvu indikaciju da je podnosilac predstavke stigao na aerodrom prije 1. jula 2005. godine i da je jedini pouzdan dokument izvještaj koji je sastavila aerodromska i granična policija 1. jula u kojem se ističe da je podnosilac predstavke ispitan u 11h00 tog dana. Imajući u vidu te okolnosti, može se smatrati da je “lišavanje slobode” podnosioca predstavke počelo na dan kada je on smješten u “zonu za čekanje”, tj. 1. jula 2005. godine. Imajući u vidu da je ustanovljeno da je ono okončano 20. jula 2005. godine, na dan kada je podnosiocu predstavke dozvoljeno da uđe u Francusku (vidi, stav 17. gore), ne može se reći da je prekoračen maksimalni period od dvadeset dana koji je propisan domaćim pravom.
  4. Sud dalje ističe da podnosilac predstavke ne tvrdi da njegovo zadržavanje u zoni za čekanje 1. jula po sebi krši član 5. stav 1. Konvencije. Kao što je naznačeno u odluci o prihvatljivosti od 10. oktobra 2006. godine (stav 58), on se jedino žalio da je držan u zoni za čekanje period koji je uslijedio nakon odluke od 6. jula 2005. godine kojom je odbačen njegov zahtjev za ulazak u zemlju.
  5. U pogledu detalja posjete podnosioca predstavke eritrejskoj ambasadi 7. jula 2005. godine, Sud ističe da nema dokaza u spisu u prilog tvrdnji podnosioca predstavke, koju je demantovala Vlada, da je ambasadorica tom prilikom definitivno odbila da mu izda propusnicu (vidi, stav 16. gore). Prema tome, iz njegovih navoda se ne mogu izvući nikakvi zaključci u pogledu člana 5. stav 1. Konvencije.
  6. Međutim, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je, 15. jula 2005. godine, predsjednik Vijeća kojem je predmet prvobitno dodijeljen odlučio da naznači Vladi, na osnovu pravila 39. Pravila Suda, da je poželjno u interesu stranaka i ispravnog vođenja postupka pred Sudom, da podnosilac predstavke ne bude vraćen u Eritreju prije ponoći 30. augusta 2005. godine. U tom pogledu, Sud podsjeća da su države ugovornice obavezne na osnovu člana 34. Konvencije da se povinuju privremenim mjerama naznačenim na osnovu pravila 39 (vidi, Mamatkulov and Askarov, citirana gore, st. 99-129). Prema tome, u ovom predmetu, Vlada nije mogla vratiti podnosioca predstavke u Eritreju od 15. jula 2005. godine pa nadalje, a da ne prekrši svoje obaveze na osnovu Konvencije. Tačno je da su mjere naznačene na osnovu pravila 39. samo privremene prirode. Međutim, mjera koju je naznačio predsjednik Vijeća u ovom predmetu, kojem je predmet prvobitno dodijeljen, je bila validna do 30. augusta 2005. godine, tj. nakon 20. jula 2005. godine (datum kada je podnosilc predstavke napustio zonu za čekanje). Osim toga, Vlada nije zahtijevala da ta mjera bude ukinuta između 15. i 20. jula. 74.  Implementiranje privremene mjere nakon što je Sud naznačio državi članici da bi bilo poželjno da osoba ne bude vraćena u određenu zemlju nema, po sebi, uticaj na pitanje da li je lišavanje slobode kojem neka osoba može biti podvrgnuta u skladu sa članom 5. stav. 1 Konvencije. Specifičnije rečeno, budući da primjena pravila 39. ne predstavlja smetnju da se predmetna osoba pošalje u neku drugu zemlju – pod uvjetom da je ustanovljeno da vlasti te druge zemlje neće potom poslati predmetnu osobu u zemlju koju je naznačio Sud – pritvaranje te osobe u tu svrhu može dovesti do “zakonitog” pritvaranja osobe “protiv koje je pokrenut postupak s ciljem deportiranja ili izručenja” u smislu člana 5. stav 1. tačka (f) Konvencije. Osim toga, kada, nakon primjene pravila 39, vlasti određene države članice nemaju drugu opciju osim da okončaju lišavanje slobode predmetne osobe s ciljem “deportiranja”, a to uključuje davanje dozvole ulaska u zemlju, držanje osobe u pritvoru onoliko vremena koliko je striktno potrebno da vlasti provjere da li je njen ulazak zakonit može predstavljati “zakonito pritvaranje osobe s ciljem sprečavanja nedozvoljenog ulaska u zemlju” u smislu člana 5. stav 1. tačka (f). Pored toga, ne može se isključiti da vlasti mogu otkriti informacije u toku takvih naknadnih provjera – koje se odnose, na primjer, na identitet predmetne osobe – koje mogu opravdati ukidanje privremene mjere Suda koja je naznačena na osnovu pravila 39. Ipak, pritvaranje te vrste, kao i bilo koje lišavanje slobode, mora biti “zakonito” i “u skladu sa postupkom propisanim zakonom” u smislu člana 5. stav 1. Ne samo da ono mora biti striktno definirano zakonom, naročito u pogledu trajanja – koje ne smije biti nerazumno – nego mora biti u skladu sa ciljem člana 5, tj. zaštitom pojedinca od proizvoljnosti (vidi, na primjer, Amuur protiv Francuske, od 25. juna 1996, stav 50, Reports of Judgments and Decisions 1996-III).
  7. U ovom predmetu, Sud ističe da odluka od 6. jula 2005. godine, kojom je podnosiocu predstavke odbijena dozvola ulaska u zemlju, ne propisuje da je on morao biti vraćen isključivo u Eritreju, nego “ako postoji potreba, u bilo koju zemlju u koju bi legalno mogao ući” (vidi, stav 13. gore). Držanje podnosioca predstavke u zoni za čekanje između 15. i 20. jula 2005. godine s ciljem njegovog udaljavanja u neku drugu zemlju, ne Eritreju, koja bi ga mogla prihvatiti može voditi ka lišavanju slobode s ciljem njegovog “odlaska”, u skladu sa članom L. 221-1 Zakona o imigraciji i azilu (vidi, odluka o prihvatljivosti od 10. oktobra 2006. godine, stav 55) i u kontekstu postupka “deportacije” u svrhu člana 5. stav 1. Konvencije. Međutim, Vlada ne tvrdi da je to bio cilj lišavanja slobode kojem je podnosilac predstavke podvrgnut nakon 15. jula 2005. godine. Ističući da lišavanje ima pravni osnov u nalozima sudije za slobode i pritvor, Vlada je istakla da vlasti, s ciljem povinovanja mjeri koju je naznačio Sud na osnovu pravila 39, “moraju (...) poduzeti korake kako bi gosp. Gebremedhinu dozvolili da uđe u zemlju i da tamo ostane na punoj slobodi”. Međutim, budući da su i dalje postojale sumnje u pogledu identiteta podnosioca predstavke, one su bile obavezne da obave provjere kako bi minimizirale rizik od mogućnosti da se on ne može više lokalizirati nakon što mu bude dozvoljeno da uđe i ostane u zemlji ilegalno. Prema Vladi, vlasti su djelovale u skladu sa suverenim pravom država članica da kontroliraju ulazak, boravište i protjerivanje stranaca koje im dodjeljuje sudska praksa Suda. Sud je zadovoljan tim objašnjenjima, naznačavajući da su domaće vlasti djelovale u u strogoj saglasnosti sa pravnim postupcima. Prvo, u skladu sa domaćim pravom (čl. L. 221-3, L. 222-1 i L. 222-2 Zakona o imigraciji i azilu (vidi, stav 29. gore)), prvobitna odluka od 1. jula 2005. godine, da se podnosilac predstavke smjesti u zonu za čekanje na četrdeset osam sati, je bila produžena za isti period od strane nadležnih upravnih vlasti, a zatim ju je sudija za slobode i pritvor Višeg suda u Bobignyju (tribunal de grande instance) produžio prvi put, 5. jula 2005. godine, za osam dana i drugi put, 13. jula 2005. godine, za daljnjih osam dana (vidi, stav 18. gore). Drugo, na dvadeseti dan nakon što je bio smješten u zonu za čekanje, podnosiocu predstavke je dozvoljen ulazak u Francusku te mu je izdata propusnica (vidi, stav 17. gore), čime se okonačalo lišavanje slobode. Prema tome, ne samo da ukupan period pritvora nije prekoračio zakonski maksimum od dvadeset dana, nego je držanje podnosioca predstavke u zoni za čekanje između 15. i 20. jula 2005. godine također zasnovano na odluci suda u formi naloga sudije za slobode i pritvor od 13. jula 2005. godine. Osim toga, budući da podnosilac predstavke, prema vlastitim riječima, nije imao putnih dokumenata, Sud ne vidi razlog da sumnja u dobru vjeru Vlade kada ona tvrdi da su vlasti morale obaviti provjere u pogledu njegovog identiteta prije nego što su mu dozvolile ulazak u zemlju. Konačno, Sud smatra da nije prekoračena granica razumnog u pogledu perioda koji je podnosilac predstavke držan u zoni za čekanje u tu svrhu.

Prema tome, nema osnova da se smatra da je podnosilac predstavke lišen slobode na proizvoljan način između 15. i 20. jula 2005. godine.

In conclusio, Sud prihvata da je držanje podnosioca predstavke u zoni za čekanje nakon 15. jula 2005. godine dovelo do “zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječio neovlašten ulazak u zemlju” u smislu člana 5. stav 1. tačka (f) Konvencije. Prema tome, ta odredba nije prekršena.

III PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Član 41. Konvencije glasi:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo dijelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A.  Šteta

  1. Podnosilac predstavke je zahtijevao isplatu iznosa od 30 000 eura (EUR) po osnovu nematerijalne štete.
  2. Vlada je smatrala da je taj iznos previsok. Vlada je predložila da se podnosiocu predstavke isplati iznos od 3000 EUR po osnovu štete pretrpljene zbog držanja u zoni za čekanje, ako Sud ustanovi kršenje.
  3. Sud je ističe da je ustanovio samo kršenje člana 13. zbog toga što podnosilac predstavke, za vrijeme boravka u “zoni za čekanje”, nije imao pristup pravnom lijeku sa automatskim suspenzivnom dejstvom pa, prema tome, nije raspolagao “djelotvornim pravnim lijekom” u pogledu žalbenog navoda u vezi sa članom 3. Konvencije. Dok su te okolnosti bez sumnje takve prirode da uzrokuju tjeskobu i tenzije, Sud smatra da, imajući u vidu okolnosti ovog predmeta, konstatacija kršenja predstavlja adekvatno obeštećenje za nematerijalnu štetu za koju podnosilac predstavke može tvrditi da je pretrpio.

B.  Troškovi i izdaci

  1. Podnosilac predstavke je koristio pravnu pomoć u postupku pred Sudom. Njegov advokat je istakao da je on, budući da njegov klijent nema sredstava, “platio unaprijed troškove i honorare” u njegovo ime. On je zahtijevao isplatu u iznosu od 18.657,60 EUR po osnovu honorara i dostavio je pro forma fakturu od 6. decembra 2006. godine, naznačavajući da fakturisani iznos odgovara 120 sati rada prema tarifi od 130 EUR po satu bez poreza. Osim toga, on je zahtijevao isplatu iznosa od 800 EUR po osnovu troškova (kopije, telefon, poštanski troškovi, itd.).
  2. Vlada smatra da su ti iznosi previsoki. Ističući da se troškovi i izdaci podnosioca predstavke pred Sudom mogu isplatiti samo ako se predoče opravdane potvrde i ako Sud ustanovi da su bili stvarni i potrebni, i razumni, Vlada je predložila iznos od 3500 EUR.
  3. Sud ponavlja da se u principu podnosiocu predstavke mogu isplatiti troškovi i izdaci samo ako su bili stvarni i potrebni, i razumni u pogledu iznosa. Osim toga, prema pravilu 60. st. 2. i 3. Pravila Suda, podnosilac predstavke mora dostaviti specifikaciju svih zahtjeva i sve relevantne dokumente kojima ih potkrepljuje, a propuštanjem navedenog Vijeće može odbiti zahtjev u cijelosti ili djelomično (vidi, inter alia, Mazelié protiv Francuske, broj 5356/04, stav 38, od 23. oktobra 2006). Imajući u vidu da je podnosilac predstavke prvo bio podnosilac zahtjeva za azil, a zatim izbjeglica, Sud ne sumnja da on nema sredstava. Sud smatra da podnosiocu predstavke, u tim okolnostima, treba dodijeliti iznos koji je njegov advokat unaprijed platio u njegove ime. U tom pogledu, Sud smatra da je pro forma faktura koju je predočio advokat zadovoljavajuća. Međutim, potrebno je imati u vidu da je Sud ustanovio kršenje Konvencije u ovom predmetu samo u pogledu jednog žalbenog navoda podnosioca predstavke, tj. njegovog žalbenog navoda u vezi sa članom 13. u vezi sa članom 3. Na osnovu člana 41. Konvencije, mogu se isplatiti samo troškovi i izdaci koji su razumni u pogledu iznosa i koji su stvarni i potrebni da bi se tražilo obeštećenje navedene povrede putem domaćeg pravnog sistema te da bi institucije Konvencije ustanovile povredu. Prema tome, Sud odbija ostatak zahtjeva (vidi, na primjer, I.J.L. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 29522/95, 30056/96 i 30574/96, stav 151, ECHR 2000-IX). Imajući u vidu navedeno te revnost branitelja podnosioca predstavke, Sud smatra razumnim da dodijeli iznos od 10 000 EUR za troškove i izdatke, umanjujući ga za 1.699,40 EUR, što je iznos koji je već platilo Vijeće Evrope po osnovu pravne pomoći, dodjeljujući iznos od 8.300,60 EUR.

C. Zatezna kamata 

  1. Sud smatra odgovarajućim da se zatezne kamate računaju na bazi najniže kreditne stope Evropske centralne banke uvećane za tri procentna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

  1. Odlučuje da je član 13. Konvencije, u vezi sa članom 3, prekršen; 

  1. Odlučuje da član 5. stav 1. tačka (f) Konvencije nije prekršen; 

  1. Odlučuje da konstatiranje kršenja predstavlja po sebi dovoljno pravično zadovoljenje nematerijalne štete koju je pretrpio podnosilac predstavke;

  2. Odlučuje

(a) da tužena država mora isplatiti podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, 8.300,60 EUR (osam hiljada tri stotine eura i šezdest centi) po osnovu troškova i izdataka, plus bili koji iznos koji bi se mogao iziskivati kao porez na taj iznos;

(b) da će se, od dana isteka navedenog roka od tri mjeseca do isplate, plaćati obična kamata na navedeni iznos po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, koja je primjenjiva za vrijeme tog perioda, uvećanoj za tri procentna boda; 

  1. Odbija ostatak zahtjeva podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

Sastavljena na francuskom jeziku, zatim saopćena u pisanoj formi 26. aprila 2007. godine u skladu sa pravilom 77. st. 2. i 3. Pravila Suda.

Sally Dollé              András Baka

Sekretar                Predsjednik

 

Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund)

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

SECOND SECTION

CASE OF GEBREMEDHIN [GABERAMADHIEN] v. FRANCE

(Application no. 25389/05)

JUDGMENT

STRASBOURG 

26 April 2007

FINAL

26/07/2007

In the case of Gebremedhin [Gaberamadhien] v. France, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

András Baka, President,
Jean-Paul Costa,
Ireneu Cabral Barreto,
Antonella Mularoni,
Elisabet Fura-Sandström,
Danutė Jočienė,
Dragoljub Popović, judges,
and Sally Dollé, Section Registar,

Having deliberated in private on 16 January and 27 March 2007, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 25389/05) against the French Republic lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by an Eritrean national, Mr Asebeha Gebremedhin [Gaberamadhien] (“the applicant”), on 14 July 2005. The applicant stated that the spelling “Gaberamadhien”, which appeared in some internal documents, corresponded to the phonetic transcription of his name by the French airport and border police. The Eritrean statements and documents written in the Roman alphabet, meanwhile, retained the spelling “Gebremedhin”. The applicant added that, like very many Eritrean journalists, he used a “professional pseudonym”, namely “Yayneabeba” (“flower of my eye”).

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Mr J.-E. Malabre, a lawyer practising in Limoges. The French Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs E. Belliard, Director of Legal Affairs at the Ministry of Foreign Affairs.

3. The President of the Chamber to which the case was originally assigned, and subsequently the Chamber, decided to apply Rule 39 of the Rules of Court, indicating to the Government that it was desirable in the interests of the parties and the proper conduct of the proceedings before the Court not to remove the applicant to Eritrea.

4. By a decision of 10 October 2006, the Chamber declared the application partly admissible.

5. The applicant and the Government each filed further observations (Rule 59 § 1). In addition, third-party comments were received from the National Association for Assisting Aliens at Borders, which had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2). The parties replied to those comments (Rule 44 § 5).

6. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 16 January 2007 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MrsE. Belliard, Director of Legal Affairs, Ministry of
Foreign Affairs,Agent,
MsA.-F. Tissier, Head of the Human Rights Section,
Legal Affairs Department, Ministry of Foreign Affairs,
MsM. Ziss, Drafting Secretary, Human Rights Section,
Legal Affairs Department, Ministry of Foreign Affairs,
MrMouton, Deputy Head, Legal and International Affairs
Division, OFPRA,
MsF. Doublet, Head of the European, International and
Constitutional Law Bureau, Legal Advice and Litigation
Section, Department of Civil Liberties and Legal Affairs,
Ministry of the Interior,
MrJ.-M. Ribes, Central Office of the Airport and Border Police,
Ministry of the Interior,
MrM. Caussard, Litigation Section, Conseil d’Etat,Counsel,

(b) for the applicant
MrJ.-E. Malabre, lawyer,Counsel.

 

The applicant was also present. The Court heard addresses by Mr Malabre and Mrs Belliard and their replies to judges’ questions.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

7. The applicant was born in 1979. He is currently in accommodation in Paris provided by a non-governmental organisation.

8. In 1998, like many other persons, the applicant and his family were displaced from Ethiopia to Eritrea. In Eritrea, the applicant worked as a reporter and photographer, chiefly for the independent newspaper Keste Debena, whose editor-in-chief at the time was Mr Milkias Mihretab. The applicant stated that the latter was well known as a champion of the free press in Eritrea and that his case had been dealt with in Amnesty International’s 2002 report, which referred in particular to the fact that he had been arrested and arbitrarily detained in that country on more than one occasion on account of his work as a journalist. The applicant added that on 27 June 2002 the British Section of Amnesty International had awarded Mr Mihretab its “Special Award for Human Rights Journalism under Threat”.

The applicant and Mr Mihretab were arrested in 2000, apparently on account of their professional activities. They were held in Zara Prison for eight months and six months respectively.

In that connection the applicant stated that he had been referred to – under the name of “Yebio”, a diminutive form of his pseudonym “Yayneabeba” – on a website dedicated to reform in Eritrea (www.awate.com) as one of the six journalists arrested on 14 October 2000 at the same time as Milkias Mihretab.

9. Unlike Mr Mihretab, who fled to Sudan in September 2001, the applicant remained in Eritrea, in Asmara, in order to take care of his widowed mother and his four brothers and sisters. Some time after Mr Mihretab’s departure – on an unspecified date – the police questioned the applicant about him. Police officers searched his home and found photographs which they considered to be compromising. The applicant was arrested and was subjected to ill-treatment, signs of which allegedly persist in the form of cigarette burns and injuries to his back caused by the position in which he was held for about twenty days, lying face down with his feet and hands tied above his back. He was subsequently imprisoned for six months before falling ill and being transferred to hospital, from where he escaped by paying the guards, with the help of relatives of his maternal grandmother who worked there. He then hid in his grandmother’s home in Areza, where he was treated by a doctor. As soon as he had recovered he fled to Sudan where one of his uncles lived. When an Eritrean was shot dead in Sudan he decided to leave the country, as the Eritrean community there believed the killing had been carried out by Eritrean government agents in pursuit of opponents of the government.

10. The applicant stated that he had travelled to South Africa and, with the help of a smuggler and using a Sudanese passport (in the name of “Mohammed Eider” or similar), which had been kept by the smuggler, had arrived in Paris-Charles de Gaulle Airport in Roissy at around 5.30 a.m. on 29 June 2005 on a flight from Johannesburg. He submitted that he had been held in the airport’s international zone until 1 July 2005 and had thus been unable to apply for leave to enter the country. Eight hours after his arrival he reported to the police station, saying that he was Eritrean and wished to apply for asylum. The police officer asked him to “prove where [he] had come from, claiming that [he] was not Eritrean but Pakistani, and for the first time refused [him] permission to leave the international zone”. According to the applicant, over a period of two days (between 29 June and 1 July), he went regularly to the police station – at each change of shift, or approximately eight times – in the vain hope of finding a police officer who would deal with his application. He said that “it was not until 1 July that a new police officer whom [he] had not seen previously finally registered [his] application”.

The Government contested this version of the facts. They said that they had checked the passenger lists for flights from South Africa which landed at Roissy Airport on 29 and 30 June and 1 July 2005 and that there had been no mention of anyone by the name of Gebremedhin, Gaberamadhien or Eider. They referred to the report by Roissy airport and border police dated 1 July 2005, which stated that the applicant had been questioned at 11 a.m. that day.

11. On 1 July 2005 the applicant applied for leave to enter France as an asylum-seeker. He was questioned at 11 a.m. by a senior police officer (officier de police judiciaire) assisted by an English-speaking interpreter. The record of the interview simply states that “the interviewee did not provide any evidence in support of his statements”. The decision to hold the applicant in the waiting zone was taken by the administrative authority on that date and time, for an initial period of forty-eight hours, which was subsequently extended (see paragraph 18 below).

12. The applicant said that he had been interviewed for the first time on 3 July 2005 by an official from the French Agency for the Protection of Refugees and Stateless Persons (OFPRA), who had recommended that the applicant be granted leave to enter the country as an asylum-seeker. The Government, for their part, contended that no recommendation had been issued on 3 July. The record of the interview and the proposed recommendation, both drafted by the official concerned, had been considered unsatisfactory by the official’s immediate superior, who was responsible for approving them. For that reason the applicant had been interviewed a second time, on 5 July 2005, by the latter official (assisted by an interpreter). The official concerned issued the following recommendation that the applicant be refused leave to enter:

Statement taken in Amharic through an ISM interpreter

Reason for the application? My parents are of Eritrean origin. We had Ethiopian nationality and lived in Addis Ababa. In 1998 the Ethiopian authorities told us we were not Ethiopians. We were expelled from Ethiopia to Eritrea. I was supposed to sit my school-leaving exams that year, but was unable to sit them in Eritrea. I worked in a garage for six months, and then did my national service. While I was there I met a guy who was a journalist. When I’d finished my service I worked with this journalist friend as a cameraman and photographer, and we travelled together on reporting assignments. My friend was having problems with the authorities and wanted to leave the country. As soon as I got back the authorities questioned me about my friend and put me in prison. While I was in prison the police searched my house and found two photos which they considered compromising. Then they started torturing me with cigarettes. I stayed in prison for six months until I fell ill with tuberculosis. They took me to hospital. By chance, it was the hospital where some of my maternal grandmother’s relatives worked. They bribed the guards, brought me clothes and helped me to escape. I went to my grandmother’s place in Areza and stayed there for four months while I was being treated. Then I left the country secretly for Sudan. I found work straight away in a garage in Khartoum, but there were Eritrean agents around, and an Eritrean who worked not far away was killed. I was afraid and went to Port Sudan, where I worked as a porter on the quays. I stayed in Sudan for about two years in all (eight months in Khartoum, a year in Port Sudan and another two months in Khartoum). My uncle sold his car to pay for my trip. I travelled to South Africa before coming to France. My uncle found the network of people smugglers. I don’t know how they organised things.

What is your friend called and how did you meet him? His name is Milkias Mihretab, he’s a friend of the family, he knew my parents in Addis Ababa. When we moved back to Asmara, I spent eighteen months doing my national service. After that I was in the reserves and worked in an army garage but didn’t wear a uniform. That was when my friend arranged for me to go and work for him, by acting as a guarantor for me.

Can you give some examples of events you covered? We covered the student strikes in Asmara in 2002 (no further details given).

What were the two “compromising” photos found at your home? I don’t know, I can’t remember.

What newspaper did your friend Milkias Mihretab work for? Keste Debena (Rainbow). What was his job? Editor-in-chief.

Do you know what kind of problems your friend had with the authorities? There were two main reasons. Firstly, my friend was in favour of a Constitution and, secondly, thirteen ministers were imprisoned and my friend had published their biographies. They were put in prison just after the students’ strike in 2002.

When did your friend leave the country? It was in April 2002, when all the journalists were arrested.

Have other journalists been arrested? All the Eritrean journalists are in prison. Do you know other journalists from Keste Debena who were arrested? (No reply). Other photographers? (No reply).

Can you give more details about your arrest (date, circumstances, place of detention)? I was arrested in October or November 2002. They took me to Maytamanay Prison, where I spent six months.

Were you not arrested “as soon as you got back” to Asmara? No, I continued working here and there for six months.

What has become of your family? My father became ill and died before the family was expelled. My mother and my two brothers and two sisters live in Asmara. My brothers and sisters are studying.

What are you afraid of if you go back? When I was arrested, the main thing they wanted to know was what network my friend had used to leave the country. I think they’re still trying to get that information.

Is this your real name? Yes, I don’t have any other name, I never have had.

Have you anything to add? No.

Reasoned recommendation

Mr Asebeha Gaberamadhien, an Eritrean national, has stated that he worked as a photographer with a family friend who is a journalist. According to Mr Gaberamadhien, in April 2002, while they were on a reporting assignment on the Sudanese border, the journalist took the opportunity to leave Eritrea. On his return to Asmara, Mr Gaberamadhien continued to work for six months before being arrested by the Eritrean authorities. He was placed in detention for six months and was regularly questioned about the circumstances surrounding the departure of his friend and colleague. After contracting a serious illness he was transferred to hospital, from where he managed to escape with the help of family members working there. He then stayed with his grandmother for four months before leaving Eritrea for Sudan, where he lived and worked for about two years.

However, Mr Gaberamadhien’s account contains a large number of inaccuracies and erroneous references which cast doubt on the truth of his statements. While the episode in which several journalists were arrested in Asmara is very well known and received widespread media coverage, Mr Gaberamadhien’s account bears no relation to what actually happened. The Eritrean journalists were arrested in September 2001, not in April 2002, and the applicant displays no knowledge of the reasons leading to the closing-down of the newspapers and the arrest of the journalists. The editor-in-chief of the newspaper Keste Debena also left Eritrea in September 2001 (it therefore seems impossible that he could have covered the student strikes in 2002). The circumstances of his departure, accompanied by another reporter from the same newspaper, do not tally either with Mr Gaberamadhien’s statements. It seems surprising to say the least that, apart from the editor-in-chief of Keste Debena, he is unable to name any other journalist or photographer arrested by the Eritrean government of the day, or to name any other newspaper that was banned. Likewise, it is extremely surprising that Mr Gaberamadhien is only able to cite – in a very sketchy and imprecise way – one event which he covered as a photographer. His lack of knowledge is such that it raises serious doubts as to whether he was actually engaged in this activity. Given the widespread media coverage of the events at the time, it seems strange that Mr Gaberamadhien’s name does not appear anywhere, either as a member of staff of Keste Debena or as one of the persons arrested. All these factors taken together suggest that Mr Gaberamadhien is attempting to falsify his past.

The French Agency for the Protection of Refugees and Stateless Persons takes the view that the application for leave to enter France as an asylum-seeker made by Mr Asebeha Gaberamadhien should be considered as manifestly unfounded, and therefore issues a

RECOMMENDATION TO REFUSE LEAVE TO ENTER

13. On 6 July 2005 the Ministry of the Interior held that the applicant’s application for leave to enter French territory as an asylum-seeker was “manifestly unfounded”. It therefore rejected the application and decided to remove him “to Eritrea, or if need be to any country where he may be legally admissible” (the applicant claimed that 93% of the applications made at the airport were rejected in this way). The decision read as follows:

“...

Having regard to the Geneva Convention of 28 July 1951 relating to the Status of Refugees;

Having regard to the Immigration and Asylum Code, and in particular Articles L. 221-1 and L. 213-4 thereof;

Having regard to Decree no. 82-442 of 27 May 1982 as amended implementing section 5 of the Ordinance of 2 November 1945, as amended in respect of leave to enter French territory, and in particular Article 12 thereof;

Having regard to the application for leave to enter France as an asylum-seeker made at Roissy Airport on 1 July 2005 by X, purporting to be Mr Asebaha or Asebeha Gaberamadhien, born on 15 March 1979 and of Eritrean nationality;

Having regard to the report drawn up by the border police on 1 July 2005;

Having consulted the French Agency for the Protection of Refugees and Stateless Persons on 5 July 2005;

X, who purports to be Mr Asebaha or Asebeha Gaberamadhien, an Eritrean national, has stated that during his national service he met a journalist, editor-in-chief of the newspaper Keste Debena (Rainbow), for whom he worked as a cameraman and photographer after completing his service. The latter had had problems with the authorities because of his support for a Constitution and because he had published biographies of thirteen ministers imprisoned after the student strikes in 2002. His journalist friend left the country in April 2002 after they had carried out a reporting assignment on the Sudanese border. He himself returned to Asmara and continued working. After six months, in October or November 2002, the authorities questioned him on the circumstances in which his friend and colleague had left the country. The police found two compromising photographs at his home and he was later subjected to ill‑treatment. He was imprisoned for six months and, after falling ill, was transferred to the hospital where relatives of his grandmother worked. He escaped from the hospital by bribing the guards and went to Areza, staying there for four months before travelling to Sudan, where he lived and worked for two years.

However, X’s statements contain numerous inconsistencies which detract from their credibility. His account does not tally with the actual events to which he refers, namely the arrest of several journalists in Asmara, which was very well known and received widespread media coverage. The Eritrean journalists were arrested in September 2001, not in April 2002, and X displays no knowledge of the reasons leading to the closing-down of the newspapers and the arrest of the journalists. Moreover, the editor-in-chief of the newspaper Keste Debena left Eritrea in September 2001 and could not therefore have covered the student strikes in 2002 as X claims. The circumstances of the editor’s departure, together with another reporter from the same newspaper, do not tally either with X’s statements. In addition, there is no proof of his professional activity: it is very surprising that he is unable to name any other newspaper that was banned or any other journalist or photographer arrested by the Eritrean government of the day. It is also astonishing that X is able to cite only one event which he covered as a photographer, and in a very sketchy and imprecise way. Finally, his name does not appear anywhere, either as a member of staff of Keste Debena or as one of the persons arrested, despite the widespread media coverage of the events at the time. All these factors taken together cast doubt on the sincerity of his application and whether it is well founded.

Consequently, the application for leave to enter France for the purposes of asylum made by X ..., purporting to be Mr Asebaha or Asebeha Gaberamadhien, is to be considered manifestly unfounded.

Under Article L. 213-4 of the Immigration and Asylum Code, directions are to be given for his removal to Eritrea, or if need be to any country where he may be legally admissible ...”

14. On 7 July 2005 the applicant made an urgent application to the Cergy-Pontoise Administrative Court under Article L. 521-2 of the Administrative Courts Code, seeking an order requiring the Minister of the Interior to grant him leave to enter France in order to lodge an application for asylum. He argued that the refusal to grant him leave to enter amounted to a serious and manifestly unlawful breach of the right of asylum – a fundamental freedom whose corollary was the right to apply for refugee status, entailing the right to temporary residence in the country – and of the right to life and the right not to be subjected to inhuman or degrading treatment within the meaning of Article 3 of the Convention. In that regard the applicant maintained, in particular, that the Ministry had not only exceeded the scope of its powers in examining the substance of his asylum application, but had also committed an error of assessment in finding the application manifestly unfounded. He stressed in particular that, as a cameraman and photographer working for a journalist, he had been subjected to persecution in his country of origin, where he had been imprisoned twice and subjected to ill-treatment, before seeking refuge in Sudan, from where he had fled as his life had been in danger.

The applicant submitted to the urgent-applications judge the following statement, drawn up the same day by the non-governmental organisation Reporters without Borders (Reporters sans frontières):

“... Reporters without Borders, an international organisation dedicated to defending freedom of the press, wishes to draw your attention to the case of Asebaha Gaberamadhien, a journalist and Eritrean national.

Thanks to the efforts of our permanent correspondents, we are in a position to confirm that Mr Gaberamadhien worked as a cameraman and journalist. We have contacted the Eritrean journalist Yohannes Milkias Mihretab, now in exile in the United States, who confirmed that he worked with Mr Gaberamadhien. He also confirmed that the two men were held at the same time in Zara Prison, one of the harshest prisons in the country, in very difficult conditions.

While mindful of the deadlines which must be met in examining this case and carrying out the necessary checks, I would nevertheless stress that Reporters without Borders supports Mr Gaberamadhien’s application for political asylum. We would welcome the opportunity to meet with him in order to study the case more closely and furnish all the evidence required for the purposes of his application. We would be greatly obliged if you would grant him leave to enter France ...”

In addition, the applicant produced two e-mails in English sent by Mr Mihretab to Reporters without Borders on 7 July 2005 (Mr Mihretab sent a third, similar, e-mail to the applicant’s counsel on 11 July 2005). In the two e-mails, Mr Mihretab confirmed that he had known Asebeha Gebremedhin for a long time. Having been shown a photograph of the applicant, he stated that it was indeed Mr Gebremedhin, a journalist and dissident activist who had worked as a freelance photographer for the newspaper Keste Debena, and that they had been detained together for several months in Zara Prison. Mr Mihretab added that the applicant had suffered a great deal and had undergone numerous ordeals on account of his involvement in campaigning for democratic change and his work with the independent press. In view of the current situation in Eritrea and the fact that the applicant, who had been held in Zara Prison, was known to the authorities, he would undoubtedly be arrested in that country. His life would be in danger and he would run the risk at the very least of being tortured and of “disappearing” like very many journalists, dissidents and other activists.

15. On 8 July 2005 the urgent-applications judge of the Cergy-Pontoise Administrative Court issued an order rejecting the applicant’s application, without holding a hearing. The order read as follows:

“...

Article L. 521-2 of the Administrative Courts Code states as follows: ‘Where such an application is submitted to him or her as an urgent matter, the urgent-applications judge may order whatever measures are necessary to protect a fundamental freedom which has been breached in a serious and manifestly unlawful manner by a public‑law entity or an organisation under private law responsible for managing a public service, in the exercise of their powers. The urgent-applications judge shall rule within forty‑eight hours.’ Article L. 522-1 of the same Code provides: ‘The urgent‑applications judge shall give a ruling following written or oral adversarial proceedings. Where the judge is requested to order the measures referred to in Articles L. 521-1 and L. 521-2, to amend them or bring them to an end, he or she shall inform the parties without delay of the date and time of the public hearing ...’ Lastly, Article L. 522-3 of the Code provides: ‘Where the application is not urgent or where it is clear from examination of the application that it does not fall within the jurisdiction of the administrative courts, is inadmissible or is unfounded, the urgent-applications judge may reject it in a reasoned order, without applying the first two paragraphs of Article L. 522-1.’

Article L. 221-1 of the Immigration and Asylum Code, meanwhile, states as follows: ‘An alien who arrives in France by ... air and who (a) is refused leave to enter French territory or (b) applies for asylum may be held in a waiting zone situated in ... an airport, for the time strictly necessary to arrange his departure and, if he is an asylum-seeker, to investigate whether his application is manifestly unfounded ...’ Article 12 of the Decree of 27 May 1982 as amended states: ‘Where an alien arriving at the border applies for asylum, a decision to refuse him or her leave to enter France may be taken only by the Minister of the Interior, after consultation with the French Agency for the Protection of Refugees and Stateless Persons.’

The documents in the file show that Mr Asebeha Gaberamadhien, an Eritrean national, arrived in France by air and on 1 July 2005 requested leave to enter the country as an asylum-seeker. In accordance with the provisions of Article L. 221-1 of the Immigration and Asylum Code, cited above, Mr Gaberamadhien was held in the waiting zone while his application for asylum was examined. After consulting the French Agency for the Protection of Refugees and Stateless Persons on 5 July 2005, the Minister of the Interior and Regional Development, in the impugned decision of 6 July 2005, refused Mr Asebeha Gaberamadhien leave to enter France on the ground that his asylum application was manifestly unfounded.

It is true that the right of asylum and its corollary, the right to request refugee status and, accordingly, to remain in France for the time necessary for the asylum application to be examined, constitute a fundamental freedom for aliens and that, in urgent cases, the urgent-applications judge may order whatever measures are necessary to protect that freedom on the basis of the above-mentioned provisions of Article L. 512-2 of the Administrative Courts Code, where the administrative authorities, in the exercise of their powers, have breached it in a serious and manifestly unlawful manner. However, such a breach cannot result solely from the fact that, in accordance with Article L. 221-1 of the Immigration and Asylum Code, the Minister of the Interior personally took a decision on the asylum application, in this case in the form of the decision of 6 July 2005, since under Article L. 711-1 of the same Code the French Agency for the Protection of Refugees and Stateless Persons can consider only applications for refugee status made by aliens who have been granted leave to enter the country. Moreover, there is nothing in the case file to suggest that the refusal to grant Mr Asebeha Gaberamadhien leave to enter the country – on account of the manifestly unfounded nature of his asylum application – was manifestly unlawful. In particular, the applicant did not provide sufficient and substantiated details as to his identity, his alleged professional activity as a cameraman and photographer in his country of origin, the persecution he alleged and the reasons for it, or the risks he would actually run were he to return to his country of origin or to Sudan, where he was last resident, or any prima facie evidence capable of substantiating those risks or altering the Minister of the Interior’s assessment of the asylum application. The only documents produced by Mr Gaberamadhien, namely the testimony from a journalist who is a refugee in the United States, which contains very little detail, and a letter from Reporters without Borders, are insufficient to establish that he was at personal risk if he returned to his own country or to Sudan.

It follows from all the above considerations that the decision of 6 July 2005 of the Minister of the Interior and Regional Development refusing Mr Asebeha Gaberamadhien leave to enter France as an asylum-seeker cannot be said to have breached his right to request refugee status in a serious and manifestly unlawful manner such as to justify ordering measures under Article L. 521-2 of the Administrative Courts Code. Consequently, and in accordance with the above‑mentioned provisions of Article L. 522-3 of the Administrative Courts Code, the applicant’s application must be rejected as manifestly unfounded ...”

16. On 7 July 2005 the applicant was accompanied to the Eritrean embassy by police officers. The applicant claimed that the authorities had presented his account of the events surrounding his asylum application – giving details of the circumstances in which he had fled and the names of the persons who had helped him – to the Eritrean ambassador. The ambassador had launched a violent verbal attack on him in her own language and refused to recognise him as a national of Eritrea and issue him with a laissez-passer.

The Government denied that the applicant’s account of events had been presented to the ambassador or that she had expressed a definite opinion on that occasion as to whether the applicant should be issued with a laissez-passer (she had not informed the French authorities of her position on the matter until 15 July 2005).

17. In a decision of 20 July 2005, “in view [among other considerations] of the request made by the European Court of Human Rights under Rule 39 of its Rules of Court to suspend the applicant’s removal until 30 August 2005”, the Ministry of the Interior granted the applicant leave to enter France. At the same time the applicant was issued with a safe conduct valid for eight days – which referred also to the interim measure indicated to the respondent Government under Rule 39 – to enable him to report to the prefecture and apply for a temporary residence permit as an asylum-seeker. With the help of the National Association for Assisting Aliens at Borders (ANAFÉ – a non-governmental organisation made up of twenty associations and trade unions) and Reporters without Borders, he obtained a one-month residence permit from the Paris Prefecture on 26 July 2005, with a view to his lodging an asylum application with OFPRA (which he duly did).

18. As stated above, the decision to hold the applicant in the waiting zone for forty-eight hours was taken by the administrative authority on 1 July 2005 at 11 a.m. (see paragraph 11 above). The measure was extended for a further forty-eight hours on 3 July.

On 5 July 2005 the liberties and detention judge (juge des libertés et de la détention) of the Bobigny tribunal de grande instance – before whom the applicant had appeared, assisted by a lawyer and an interpreter – authorised the holding of the applicant for a further eight days, in an order giving the following reasons:

“Mr Gaberamadhien’s application for political asylum is under consideration. He should continue to be held in the waiting zone.”

On 13 July 2005 the same judge – before whom the applicant had again appeared, assisted as before – authorised the holding of the applicant in the waiting zone for another eight days, in an order giving the following reasons:

“The asylum application was rejected on 6 July 2005. Mr Gaberamadhien does not have a passport. He was taken to the Eritrean embassy on 7 July 2005 and the authorities are waiting for him to be issued with a laissez-passer. He should continue to be held in the waiting zone.”

19. In a decision of 11 August 2005, following an appeal lodged by the applicant on 18 July 2005 against the order of 8 July 2005, the Conseil d’Etat held in the following terms that it was unnecessary to give a ruling:

“...

... Mr Asebeha Gaberamadhien ... lodged an application with the European Court of Human Rights which, in a decision of 15 July 2005, indicated to the French government under Rule 39 of its Rules of Court that it was ‘desirable, in the interests of the parties and of the proper conduct of the proceedings before it, not to remove the applicant to Eritrea before midnight on 30 August 2005’. In response to that request the Minister, in a decision of 20 July 2005 taken after this appeal had been lodged, granted Mr Gaberamadhien leave to enter France, thus enabling him to make an application for asylum. The appellant duly did so, having been issued on 26 July 2005 with a temporary residence permit. The measure thus enacted has the same effect as the measure requested in the application to the urgent-applications judge, which was by definition temporary. In the circumstances, the arguments set out in Mr Gaberamadhien’s appeal against the order rejecting his application have become devoid of purpose.

...”

20. By a decision of 7 November 2005 served on 9 November 2005, OFPRA granted the applicant refugee status. As a result, from that point on, Article 33 of the Geneva Convention of 28 July 1951 relating to the Status of Refugees acted as a bar to the applicant’s expulsion to his country of origin. The Government produced a memorandum from the Deputy Head of the Legal and International Affairs Division of OFPRA attesting to this. The memorandum stated that “the Agency therefore considered in view, among other considerations, of the inhuman conditions of imprisonment to which [the applicant] had already been subjected in his country of origin, that his removal to Eritrea would place him at risk of persecution within the meaning of the Geneva Convention”.

21. The applicant stated that, during his time in the waiting zone in Roissy Airport, the authorities had omitted to carry out a medical examination capable of establishing whether his scars and injuries were the result of ill‑treatment. However, he had been able on several occasions (on 6, 7, 11 and 12 July 2005) to meet with an employee from ANAFÉ in the organisation’s office in the airport waiting zone. On 15 July 2005 ANAFÉ drew up a written statement (produced by the applicant) certifying that the employee in question, in the course of her interviews with him, had observed traces of burns on one of his arms at least. The statement added that she had noted “a hollow in the [applicant’s] lower back, which he explained had resulted from the torture inflicted on him in the Zara camp. He demonstrated the position in which he had been forced to remain during his detention, lying face down and with his feet and hands tied above his back”. The applicant also produced a statement written on the same day by the employee herself. In addition, apparently under the guidance of ANAFÉ, the applicant was examined on 17 July 2005 by Dr Lam of the Roissy medical unit of Robert Ballanger Hospital, who issued a medical certificate stating that the applicant did not require any specific medical treatment, but noting the presence of “old scars on the left arm and the right and left knees”.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Right of asylum

22. The fourth paragraph of the Preamble to the French Constitution reads as follows:

“Any person persecuted on account of his or her actions in furtherance of freedom shall have a right of asylum within the territories of the Republic.”

The Conseil d’Etat has ruled that the constitutional right of asylum is a fundamental freedom and has as its corollary the right to apply for refugee status. This implies that aliens who request refugee status are authorised in principle to remain on French soil pending a ruling on their application. The Conseil d’Etat has also specified that only if an asylum application is “manifestly unfounded” (see paragraph 23 below) may the Minister of the Interior refuse leave to enter the country, after consulting the French Agency for the Protection of Refugees and Stateless Persons (OFPRA) (see, for example, Ministry of the Interior v. Mbizi Mpassi Gallis, order of 24 October 2005).

23. Under the terms of the Immigration and Asylum Code:

Article L. 711-1

“Refugee status shall be granted to any person persecuted on account of his or her activities in furtherance of freedom and to any person in respect of whom the Office of the United Nations High Commissioner for Refugees exercises its mandate under the terms of Articles 6 and 7 of its Statute as adopted by the United Nations General Assembly on 14 December 1950, or who meets the criteria laid down in Article 1 of the Geneva Convention of 28 July 1951 relating to the Status of Refugees. Such persons shall be governed by the applicable provisions concerning refugees laid down in the above-mentioned Geneva Convention.”

Article L. 712-1

“Subject to the provisions of Article L. 712-2, subsidiary protection shall be afforded to persons who do not satisfy the criteria for obtaining refugee status referred to in Article L. 711-1 but who demonstrate that they would be exposed to the following serious threats in their country:

(a) the death penalty;

(b) torture or inhuman or degrading treatment or punishment;

(c) in the case of civilians, a serious, direct and individual threat to their life or personal safety on account of widespread violence resulting from domestic or international armed conflict.”

Article L. 713-2

“The persecution taken into account in granting refugee status and the serious threats which may result in the granting of subsidiary protection may emanate from the State authorities, parties or organisations which control the State or a substantial part of the territory of the State, or from non-State agents in cases where the authorities defined in the following paragraph are unwilling or unable to afford protection.

The authorities in a position to afford protection may be the State authorities or international and regional organisations.”

Article L. 713-3

“Persons who have access to protection in part of the territory of their country of origin may have their asylum application refused if they have no reason to fear persecution or a serious threat there and if it is reasonable to consider that they can remain in that part of the country. Account shall be taken of the overall conditions prevailing in that part of the country and of the personal situation of the applicant and the perpetrator of the persecution at the time a decision is taken on the asylum application.”

24. Under the terms of Article 1 A (2) of the Geneva Convention of 28 July 1951 (ratified by France on 23 June 1954) and Article 1 of the New York Protocol of 31 January 1967 relating to the Status of Refugees (to which France acceded on 3 February 1971), a “refugee” is any person who “owing to well-founded fear of being persecuted for reasons of race, religion, nationality, membership of a particular social group or political opinion, is outside the country of his nationality and is unable, or owing to such fear, is unwilling to avail himself of the protection of that country; or who, not having a nationality and being outside the country of his former habitual residence as a result of such events, is unable or, owing to such fear, is unwilling to return to it”. Article 33 of the Geneva Convention reads as follows:

Article 33 – Prohibition of expulsion or return (“refoulement”)

“1. No Contracting State shall expel or return (‘refouler’) a refugee in any manner whatsoever to the frontiers of territories where his life or freedom would be threatened on account of his race, religion, nationality, membership of a particular social group or political opinion.

...”

B. Procedure for claiming asylum at the border and holding of persons in the waiting zone

1. Procedure for claiming asylum at the border

25. The purpose of the procedure for claiming asylum at the border is to grant or refuse leave to enter France to aliens who arrive at the border by air without the necessary documents and request leave to enter the country as asylum-seekers. The procedure falls within the sphere of competence of the Ministry of the Interior, which takes the decision whether or not to grant leave to enter, after consulting OFPRA (decree of 21 July 2004 amending Article 12 of the decree of 27 May 1982).

26. Article L. 221-1 of the Immigration and Asylum Code states that “[a]n alien who arrives in France by rail, sea or air and who (a) is refused leave to enter French territory or (b) applies for asylum may be held in a waiting zone ... for the time strictly necessary to arrange his departure and, if he is an asylum-seeker, to investigate whether his application is manifestly unfounded”.

The Government indicated that the criteria applied in assessing whether or not requests for asylum made at the border were “manifestly unfounded” were based on those contained in the resolutions adopted by the ministers responsible for immigration of the member States of the European Communities, meeting in London on 30 November and 1 December 1992, and on OFPRA’s experience and practice. The criteria were as follows: “the grounds of the application are not asylum-related (economic grounds, pure personal convenience, etc.); the application is based on deliberate fraud (the applicant makes manifestly false claims as to his nationality, makes false statements, etc.); the applicant’s statements are devoid of any substance, do not contain any personal information or provide insufficient detail; the applicant refers to a general situation of unrest or insecurity, without providing evidence relating to his personal situation; his statements are fundamentally inconsistent or improbable or contain major contradictions, depriving his account of any credibility.” In a judgment adopted in plenary on 18 December 1996 in the case of Rogers, the Conseil d’Etat held that the above resolutions did not have legal effect and could not therefore be relied on in assessing whether an asylum application was “manifestly unfounded”.

27. Aliens who apply for asylum at the border may do so on arrival or at any time while in the waiting zone. The application is to be made to the border police, who draw up an asylum-application report and forward the file to the Ministry of the Interior. All applicants are interviewed by an official from OFPRA’s border asylum office with a view to establishing the reasons for the application. The office sends the Ministry of the Interior a written recommendation stating its opinion as to whether or not the application is manifestly unfounded. The Ministry then decides whether or not to grant the applicant leave to enter France.

If leave to enter is granted, the border police issue a safe conduct which gives the person concerned eight days in which to submit an asylum application under the ordinary-law procedure.

If entry is refused, the person concerned is immediately returned to his or her country of origin or the country of provenance.

28. As with all administrative decisions, an application may be made to the administrative court seeking the setting-aside of a decision refusing leave to enter. The application does not have suspensive effect.

An “urgent application for a stay of execution” (référé suspension) or an “urgent application for an order to protect the applicant’s interests” (référé injonction) (also known as an “urgent application for the protection of a fundamental freedom” (référé liberté)) – neither of which has suspensive effect – may also be made under Articles L. 521-1 and L. 521-2 of the Administrative Courts Code, which provide:

Article L. 521-1

“When an application is made to set aside or vary an administrative decision, including a refusal, the urgent-applications judge may order that execution of the decision or certain of its effects be stayed where the urgent nature of the matter warrants it and where grounds are advanced capable of raising serious doubts, as the evidence stands, as to the lawfulness of the decision.

Where an order is made staying execution, a ruling shall be given as soon as possible on the application to have the decision set aside or varied. The stay of execution shall end at the latest when a decision is taken on the application to have the decision set aside or varied.”

Article L. 521-2

“Where such an application is submitted to him or her as an urgent matter, the urgent-applications judge may order whatever measures are necessary to protect a fundamental freedom which has been breached in a serious and manifestly unlawful manner by a public‑law entity or an organisation under private law responsible for managing a public service, in the exercise of their powers. The urgent-applications judge shall rule within forty-eight hours.”

Article L. 522-1 of the Code states that the urgent-applications judge must in principle give a ruling following written or oral adversarial proceedings. Where the judge is requested to order the measures referred to in Articles L. 521-1 and L. 521-2 or to amend or discontinue such measures, he must inform the parties without delay of the date and time of the public hearing. However, Article L. 522-3 provides for a “filtering” procedure which allows the urgent-applications judge, simply by means of an order giving reasons, to reject an application without giving the parties notice to appear or holding an adversarial hearing, if the matter is not urgent or if “it is clear from examination of the application that it does not fall within the jurisdiction of the administrative court, is inadmissible or is unfounded”.

An appeal may be lodged with the Conseil d’Etat within fifteen days of the decision being served. The Conseil d’Etat must rule within forty-eight hours.

The Conseil d’Etat has specified that the notion of “fundamental freedom” within the meaning of Article L. 521-2 of the Administrative Courts Code “encompasses, in the case of non-nationals who are the subject of specific measures governing their entry into and residence in France and who therefore, unlike French nationals, do not have free entry into the country, the constitutional right of asylum and its corollary, the right to apply for refugee status, the granting of which is decisive for the exercise by those persons of the freedoms enjoyed by non-nationals generally” (order of 12 January 2001 by the urgent-applications judge in Hyacinthe; see also the order of 24 October 2005 in Mbizi Mpassi Gallis).

In accordance with the principles of French administrative law, an urgent application, like any application to the courts, does not result in the immediate suspension of an administrative decision. However, the Government stated that “in very general terms, where the administrative authority [was] aware that an urgent application ha[d] been made to the administrative courts, it suspend[ed] the measure refusing asylum until the judge ha[d] given a ruling”.

2. Holding of persons in the waiting zone

29. The initial decision to hold a person in the waiting zone is made by the administrative authority in writing and giving reasons, for a period not exceeding forty-eight hours. The measure may be extended once on the same basis and for the same period (Article L. 221-3 of the Immigration and Asylum Code). The liberties and detention judge intervenes for the first time after four days in order to decide whether or not to extend the measure by a maximum of eight days. He or she intervenes again at the end of that period to rule on whether an exceptional extension of a further maximum of eight days should be granted (Articles L. 222-1 and L. 222-2).

In principle, therefore, the maximum period for which a person can be held in the waiting zone is twenty days. In exceptional cases, however, if an asylum application is made between the sixteenth and twentieth day, the liberties and detention judge may order an extension of four days from the date of the application (Article L. 222-2).

The liberties and detention judge gives a ruling in the form of an order, after hearing evidence from the person concerned, in the presence of his or her lawyer if he or she has one, or after the latter has been duly informed. The judge may order extension of the measure or may refuse the request for extension and either release the person in question or place him or her under house arrest. The judge has discretion to rule on the application to extend made by the administrative authorities and may dismiss the grounds advanced by the authorities for the application and reject it accordingly (the Court of Cassation has specified that holding a person in the waiting zone “is simply one option open to the judge”; Court of Cassation, Second Civil Division, 8 July 2004). Normally speaking, the ruling is given in public (Article L. 222-4). An appeal lies against such an order to the President of the Court of Appeal or his or her delegate, who must rule within forty-eight hours (Article L. 222-6).

30. Aliens held in the waiting zone must be informed as soon as possible that they may request the assistance of an interpreter and a doctor, may speak to a lawyer or any other person of their choosing and may leave the waiting zone at any time for a destination outside France. This information must be conveyed to them in a language they understand (Article L. 221-3).

The alien may request the judge to appoint a lawyer to represent him or her (Article L. 222-4). The State pays the lawyer’s fees and those of the interpreters appointed to assist the alien during the court proceedings concerning his or her confinement in the waiting zone (Article L. 222-7).

State Counsel and, after the first four days have elapsed, the liberties and detention judge, may visit the waiting zone to inspect the conditions in which the person concerned is being held. State Counsel may visit the waiting zones whenever he or she deems necessary and must do so at least once a year. The French delegation to the Office of the United Nations High Commissioner for Refugees (UNHCR), as well as some humanitarian associations, have access to the waiting zone as provided by Decree no. 95‑507 of 2 May 1995 as amended. In particular, they may hold talks in confidence with asylum-seekers being held there (Articles L. 221-1 et seq. of the Immigration and Asylum Code). The Government informed the Court that, in accordance with an agreement concluded between the State and ANAFÉ, the latter was entitled to be present round the clock in order to provide legal assistance to aliens; the Red Cross was also on hand to provide humanitarian assistance (likewise under the terms of an agreement).

C. Lodging and examination of the asylum application and appeals

31. OFPRA, a public agency with legal personality and financial and administrative autonomy attached to the Ministry of Foreign Affairs (Article L. 721-1 of the Immigration and Asylum Code) is the authority responsible for granting refugee status and subsidiary protection (Articles L. 713-1 and L. 721-2).

The asylum-seeker must report to a prefecture in order to obtain a temporary residence permit (autorisation provisoire de séjour) valid for one month and to fill out the asylum application form. On receipt of the file, OFPRA sends the asylum-seeker a “letter of registration” which enables him or her, among other things, to obtain an acknowledgment of receipt of the asylum application. This is valid for three months and can be renewed until such time as a decision has been taken by OFPRA and, as the case may be, by the Refugee Appeals Board.

OFPRA gives its decision after a single examination procedure during which the asylum-seeker is given the opportunity to submit evidence in support of his or her claim and, as a rule, after evidence has been heard from the asylum-seeker (Articles L. 723-2 and L. 723-3).

32. A decision by OFPRA refusing an application taken under Articles L. 711-1 and L. 712-1 in particular may be appealed within one month before the Refugee Appeals Board (Article L. 731-2), an administrative court with a president who is a member of the Conseil d’Etat and is appointed by the latter’s vice-president (Article L. 731‑2). The persons concerned may make representations to the Appeals Board and be assisted by a lawyer and an interpreter (Article L. 733-1).

In principle, this appeal has suspensive effect and the temporary residence permit is renewed until the Board has reached its decision (section 9 of the Asylum Act of 25 July 1952). In that connection, Article L. 742-3 of the Immigration and Asylum Code states as follows:

“Aliens who are granted leave to enter France shall have the right to remain until OFPRA’s decision has been served or, where an appeal is lodged, until the decision of the Appeals Board has been served. They shall have one month from the date of service of the decision not to extend or to withdraw their residence permit in which to leave French territory of their own accord.”

The Conseil d’Etat has also established the principle whereby aliens seeking refugee status have the right to remain in the country temporarily until a decision has been taken on their application, provided the application is not vexatious or submitted with undue delay (Conseil d’Etat plenary, 13 December 1991, M.N.).

33. An appeal on points of law against the decision of the Refugee Appeals Board may be lodged with the Conseil d’Etat within two months. However, such appeal does not have suspensive effect (Conseil d’Etat, 6 March 1991, M.D.).

34. An alien whose application for refugee status or for subsidiary protection has been the subject of a final refusal and who is not authorised to remain in France on any other basis must leave the country or face removal (Article L. 742-7 of the Code). Aliens facing removal may, within forty-eight hours of the order for their removal being served (if it is served by means of administrative procedure) or within seven days (if it is served by post), apply to the president of the administrative court to have the order set aside. The president or his or her delegate must rule on the application within seventy-two hours (Article L. 512-2 of the Code). The order may not be enforced before these time-limits have expired or, where an application is made to the president of the administrative court or his or her delegate, until he or she has given a ruling (Article L. 512-3). An appeal against the judgment of the president of the administrative court or his or her delegate may be made within one month to the president of the Judicial Division of the Conseil d’Etat or a member of the Conseil d’Etat to whom he or she delegates his or her powers; such appeal does not have suspensive effect (Article L. 512-5 of the Code).

35. Under Article L. 742-6 of the Code, if the person concerned is granted refugee status or subsidiary protection, the administrative authority must repeal any order made for his or her removal. In the case of refugees, it must immediately issue the residence permit provided for in Article L. 314‑11, point 8 (valid for ten years and automatically renewable); in the case of persons granted subsidiary protection, it must immediately issue the temporary residence permit provided for in Article L. 313-13 (valid for one year, renewable).

III. OVERVIEW OF COUNCIL OF EUROPE ACTIVITIES

A. The Committee of Ministers

36. On 18 September 1998 the Committee of Ministers adopted Recommendation No. R (98) 13 on the right of rejected asylum-seekers to an effective remedy against decisions on expulsion in the context of Article 3 of the European Convention on Human Rights, in which it called on member States to ensure that the following guarantees were complied with in their legislation or practice:

“1. An effective remedy before a national authority should be provided for any asylum-seeker, whose request for refugee status is rejected and who is subject to expulsion to a country about which that person presents an arguable claim that he or she would be subjected to torture or inhuman or degrading treatment or punishment.

2. In applying paragraph 1 of this recommendation, a remedy before a national authority is considered effective when:

2.1. that authority is judicial; or, if it is a quasi-judicial or administrative authority, it is clearly identified and composed of members who are impartial and who enjoy safeguards of independence;

2.2. that authority has competence both to decide on the existence of the conditions provided for by Article 3 of the Convention and to grant appropriate relief;

2.3. the remedy is accessible for the rejected asylum-seeker; and

2.4. the execution of the expulsion order is suspended until a decision under 2.2. is taken.”

On 4 May 2005 the Committee of Ministers adopted “Twenty Guidelines on Forced Return”. Guideline 5 reads as follows:

“Guideline 5. Remedy against the removal order

1. In the removal order, or in the process leading to the removal order, the subject of the removal order shall be afforded an effective remedy before a competent authority or body composed of members who are impartial and who enjoy safeguards of independence. The competent authority or body shall have the power to review the removal order, including the possibility of temporarily suspending its execution.

2. The remedy shall offer the required procedural guarantees and present the following characteristics:

– the time-limits for exercising the remedy shall not be unreasonably short;

– the remedy shall be accessible, which implies in particular that, where the subject of the removal order does not have sufficient means to pay for necessary legal assistance, he/she should be given it free of charge, in accordance with the relevant national rules regarding legal aid;

– where the returnee claims that the removal will result in a violation of his or her human rights as set out in Guideline 2.1., the remedy shall provide rigorous scrutiny of such a claim.

3. The exercise of the remedy should have a suspensive effect when the returnee has an arguable claim that he or she would be subjected to treatment contrary to his or her human rights as set out in Guideline 2.1. [real risk of being executed, or exposed to torture or inhuman or degrading treatment or punishment; real risk of being killed or subjected to inhuman or degrading treatment by non-State actors, if the authorities of the State of return, parties or organisations controlling the State or a substantial part of the territory of the State, including international organisations, are unable or unwilling to provide appropriate and effective protection; other situations which would, under international law or national legislation, justify the granting of international protection].”

B. The Parliamentary Assembly

37. As far back as 12 April 1994, the Parliamentary Assembly adopted Recommendation 1236 (1994) on the right of asylum, in which it recommended that the Committee of Ministers insist that asylum procedures provide that “while appeals [were] being processed, asylum-seekers [could] not be deported”. In Recommendation 1327 (1997) on the protection and reinforcement of the human rights of refugees and asylum-seekers in Europe, adopted on 24 April 1997, it called upon the Committee of Ministers “to urge the member States ... to provide in their legislation that any judicial appeal should have suspensive effect”.

In its Resolution 1471 (2005) on accelerated asylum procedures in Council of Europe member States, adopted on 7 October 2005, the Parliamentary Assembly stressed in particular that “[t]he need for States to process asylum applications in a rapid and efficient manner must ... be weighed against the obligation to provide access to a fair asylum determination procedure for those who are in need of international protection”. It specified that this “balancing of interests” did “not imply in any circumstances that States may compromise with respect to their international obligations, including under the 1951 Geneva Convention relating to the Status of Refugees ... and its 1967 Protocol and the 1950 European Convention on Human Rights ... and its Protocols”.

In that Resolution, the Parliamentary Assembly called on the governments of the Council of Europe member States to take the following measures (among others):

“...

8.4. as regards border applicants, to:

8.4.1. ensure, in accordance with the principle of non-discrimination, that all asylum-seekers are registered at the border and given the possibility of lodging a claim for refugee status;

8.4.2. ensure that all asylum-seekers, whether at the border or inside the country, benefit from the same principles and guarantees in terms of their request for refugee status;

8.4.3. ensure adoption of clear and binding guidelines on treatment of asylum-seekers at border points, in accordance with international human rights and refugee law and standards;

8.5. as regards the right of appeal with suspensive effect: to ensure that the right to an effective remedy under Article 13 of the European Convention on Human Rights is respected, including the right to lodge an appeal against a negative decision and the right to suspend the execution of measures until the national authorities have examined their compatibility with the European Convention on Human Rights;

...”

C. The Commissioner for Human Rights

38. The Commissioner for Human Rights issued a recommendation concerning the rights of aliens wishing to enter a Council of Europe member State and the enforcement of expulsion orders (CommDH(2001)19). The recommendation, dated 19 September 2001, stresses in particular the following:

“11. It is essential that the right of judicial remedy within the meaning of Article 13 of the ECHR be not only guaranteed in law but also granted in practice when a person alleges that the competent authorities have contravened or are likely to contravene a right guaranteed by the ECHR. The right of effective remedy must be guaranteed to anyone wishing to challenge a refoulement or expulsion order. It must be capable of suspending enforcement of an expulsion order, at least where contravention of Articles 2 or 3 of the ECHR is alleged.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 3

39. The applicant, who submitted that he would run a risk of torture or inhuman or degrading treatment if he were removed to Eritrea, complained of the absence in domestic law of a remedy with suspensive effect in respect of decisions refusing aliens leave to enter the country and ordering their removal, whether or not they were asylum-seekers and whatever the risks, alleged or real. He relied on Article 13 of the Convention taken in conjunction with Article 3, which provide:

Article 13

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

Article 3

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

A. The parties’ submissions

1. The applicant

40. The applicant submitted first of all that, according to the Court’s case-law, it was not necessary to establish that there had been an actual violation of the rights and freedoms recognised by the Convention in order to complain of a violation of Article 13: the right to an effective remedy was recognised to any person who claimed that one of those rights or freedoms had been violated provided the claim was “arguable” for the purposes of the Convention.

He further pointed out that in his case – after the remedies in issue had been exercised and after a combination of circumstances (lack of knowledge as to his origins and refusal by the Eritrean embassy to issue a laissez‑passer), followed by the interim measure indicated by the Court, had prevented his being removed as planned – the French authorities had granted him refugee status and issued him with a residence permit. He noted that the Court had deduced from this, in its admissibility decision, that he had lost his status as “victim” with regard to Article 3. However, in the applicant’s view, that did nothing to detract either from the arguable nature of the complaint under Article 3 or from the fact that persons who sought asylum at the border, as he had done, did not have available to them an “effective remedy” within the meaning of Article 13 by which to avoid removal to a country where they ran the risk of being subjected to torture or inhuman or degrading treatment or punishment.

41. Next, the applicant submitted that, in law, only if an application for asylum at the border was “manifestly unfounded” could the person concerned be refused leave to enter and be removed. In the absence of effective review by the courts, however, the administrative authorities were applying this concept improperly, as his own case illustrated. He produced a document from the French Ministry of the Interior entitled “Asylum at the border – 2004 figures”, which showed that 92.3% of asylum claims lodged at border points had been declared manifestly unfounded in 2004. (The figure for 2003 had been 96.2%; nevertheless, in practice, almost one applicant in two – 48%, or 1,247 persons – had been granted leave to enter in 2004, either because the person concerned had been refused permission to board, the legal time‑limit for holding the person in the waiting zone had expired, no return flight could be scheduled, there had been nowhere to send the person to or an order in the person’s favour had been made by the liberties and detention judge.) As to the rise in the number of favourable recommendations made by OFPRA in 2005, referred to by the Government – a rise which had to be seen in context, as almost 88% of the applications had nevertheless been rejected as “manifestly unfounded” – this had been due to a change in the way the proportion of favourable decisions was calculated and to the arrival that year at Roissy Airport of large numbers of Chechens and Cuban dissidents.

Forced and systematic return of applicants within hours of their application being rejected as “manifestly unfounded” was the rule. Hence, the average stay in the waiting zone was 1.82 days, and 89% of claims for asylum at the border were dealt with in four days or less. The applicant considered that “the very structure of the system of court protection for asylum-seekers at the border [was] ineffective and fail[ed] to guarantee fundamental rights”.

42. As to the avenues of appeal against a decision refusing admission, the applicant submitted first of all that the procedure involving an urgent application to the president of the administrative court (Articles L. 521-1 and L. 521-2 of the Administrative Courts Code) – of which he had made use, without success – was ineffective as it did not have suspensive effect and was subject to very stringent conditions which were strictly interpreted (the person concerned had to prove the existence of a serious and manifestly unlawful breach of a fundamental freedom). The French system was similar in that regard to the Belgian system which the Court, in Čonka v. Belgium (no. 51564/99, ECHR 2002‑I), had found to be in breach of the requirements of Article 13 for that reason. The applicant further submitted that, contrary to the Government’s assertions, there was no “consistent” practice whereby the authorities refrained from removing the person concerned pending a ruling by the urgent-applications judge. Referring to the judgment in Čonka (cited above, § 83), the applicant added that in any event such a practice, which was dependent on the goodwill of one party and could be ended at any time, “was no substitute for the fundamental procedural guarantee offered by a remedy with suspensive effect”.

In addition, the judges on duty at the Cergy-Pontoise Administrative Court (who were those most immediately concerned, since requests for asylum at the border were made almost exclusively at Roissy Airport) made more or less systematic use of the “filtering” procedure to reject applications as “manifestly unfounded”; this was demonstrated by the response to the applicant’s own urgent application. In such cases the judge gave a ruling without a public or adversarial hearing being held and without the presence of the person concerned, relying solely on the documents produced by the latter (which were usually not translated) and on unfavourable, stereotyped decisions by the administrative authorities.

It was true that in 2004 the urgent-applications judge of the Cergy‑Pontoise Administrative Court had given a favourable decision in 17 of the 39 cases submitted to him (43.6%). However, one had only to look at these figures in the light of the 2,548 requests for asylum recorded in the waiting zones that year to realise that they reflected not so much the effectiveness of the procedure as a denial of the rights of asylum-seekers in the waiting zones. Indeed, the persons concerned were frequently removed before an administrative judge had even given them notice to attend the hearing.

Furthermore, it would be unrealistic to imagine that a foreigner being held in a waiting zone pending his or her removal in accordance with an enforceable decision which could be enforced at any time, who did not necessarily speak French and did not have access to legal aid, would be in a position to make an application of this kind to the administrative court, submit four copies of it by registered letter or by depositing it with the registry, and manage such a technically complex procedure. The applicant was an exception in that regard, having received voluntary assistance from non‑governmental organisations and from a lawyer. Even assuming that a remedy of this kind could be considered in principle to be effective within the meaning of Article 13, it could not be said to have been effective in the present case, since the applicant’s application had been rejected immediately and in summary fashion, without there having been a detailed examination, an investigation, a hearing, adversarial proceedings or production and examination of evidence.

The only possible appeal against the decision of the urgent-applications judge was an appeal on points of law to the Conseil d’Etat which did not have suspensive effect. Such an appeal could be based only on formal or purely legal grounds (meaning that the assessment of the facts by the tribunal of fact in the exercise of its unfettered discretion could not be called into question), and required the participation of a prescribed specialist lawyer. It was virtually impossible for asylum-seekers to obtain legal aid, as applicants had to be legally and habitually resident in France and had to submit an ad hoc application form in French accompanied by proof of income, and a decision was not given for several months. Here again, the applicant had been an exception, as he had been assisted free of charge by a specialist lawyer thanks to the intervention of his counsel at first instance and of ANAFÉ. In any event, in the instant case, the Conseil d’Etat had not given a decision until 11 August 2005, that is to say, over a month after the appeal had been lodged, and had then held that it was unnecessary to give a ruling.

43. The same would have been true had the applicant applied to the administrative courts for judicial review of the decision refusing him leave to enter and ordering his removal. It would have taken several years to obtain a decision on such an application and the court would in all likelihood have found, in line with existing case‑law, that it was no longer necessary to give a ruling since the applicant had ultimately been granted leave to enter the country thanks to the interim measure indicated to the Government by the Court under Rule 39.

44. The applicant reaffirmed his belief that he had been saved only by the circumstances, in particular by the refusal of the Eritrean ambassador – to whom the French authorities had presented the applicant’s account of events surrounding his asylum application, thereby making him even more vulnerable to retaliatory measures if he was removed to Eritrea – to issue a laissez-passer and, above all, by the application of Rule 39.

2. The Government

45. The Government’s main argument was that Article 13 of the Convention taken in conjunction with Article 3 did not apply in the instant case. Firstly, since 7 November 2005 (the date on which he had obtained refugee status), the applicant no longer faced a risk of deportation, with the result that the complaint under Article 3 was no longer “arguable” and Article 13 could no longer be relied on in conjunction with that Article. Secondly, the Government argued, the applicant had lost his status as victim, as Article 13 could not be dissociated from the Articles to which it applied. As he could no longer claim to be the victim of a violation of Article 3, neither could he claim to be the victim of a violation of Article 13 taken in conjunction with that Article.

46. In the alternative, the Government submitted that the complaint was unfounded.

47. They submitted that the “urgent application for a stay of execution” procedure (Article L. 521-1 of the Administrative Courts Code) and the procedure involving an “urgent application for an order to protect the applicant’s interests” or “urgent application for the protection of a fundamental freedom” (Article L. 521-2 of the Code) made it possible to obtain a stay of execution of a measure liable to result in a violation of Article 3 of the Convention. Referring, in particular, to the judgments in Soering v. the United Kingdom (7 July 1989, § 123, Series A no. 161) and Vilvarajah and Others v. the United Kingdom (30 October 1991, § 125, Series A no. 215), the Government added that the required remedy did not have to have automatic suspensive effect: it was sufficient for it to have suspensive effect “in practice”. This was the case with urgent applications to the administrative courts since, in practice, the authorities did not proceed with deportation until the urgent-applications judge had given a ruling.

The Government submitted that the applicant had exercised this remedy in respect of the decision refusing him leave to enter and that the application of 7 July 2005 to the urgent-applications judge had resulted in a ruling the following day. They considered that the applicant’s case had therefore received a hearing which offered the guarantees of reliability and independence required by the Court’s case-law, as the urgent-applications judge had based his decision on objective evidence assessed in the exercise of his unfettered discretion.

48. The Government further stated that the proportion of favourable recommendations issued by OFPRA concerning applications made at border points had been 22.2% in 2005, that is, almost three times the rate of admission for that year under the procedure for claiming eligibility for asylum (8.2%). In their view, this difference demonstrated that applicants at the border were given the benefit of the doubt. They were not aware of any cases in which the removal of an alien had led subsequently to his or her being subjected to treatment contrary to Article 3 of the Convention or Article 33 of the Geneva Convention.

Replying to the observations made by ANAFÉ (see below), the Government added, in particular, that the procedure for examining asylum applications at the border had been substantially overhauled by Law no. 2003-1176 of 10 December 2003; the 9.3% rate of admission of asylum-seekers at border points in 2004 should therefore be viewed in relation to the 2005 figure of 22.2%, previously cited. As to the length of time taken to examine asylum applications made at the border, this was explained by the legal time-limits for holding persons in the waiting zones. The Government further stressed that ANAFÉ had found only six cases between 1999 and 2005 in which an unfavourable recommendation issued at the border had been subsequently overturned and the person concerned granted refugee status. In their view, it was in any case difficult to draw a parallel between the procedures for requesting asylum at the border and on French soil, since the decisions taken concerned different cases. They did not have precise statistics on this point but stated that in 2005, OFPRA had issued 2,278 recommendations under the procedure for claiming asylum at the border.

B. Observations of the third-party intervener ANAFÉ

49. The observations made by ANAFÉ – a non-governmental organisation dedicated to providing legal and humanitarian assistance to aliens in difficulty at French border points – related to the situation of persons seeking asylum at the border. The organisation first made the point that it was aware of several cases (sixteen in 2006) in which aliens had encountered serious difficulties in registering their requests for leave to enter France in order to claim asylum. Some had to wait several days in the “international zone”, without food and sleeping on seats, before the airport and border police agreed to deal with their request and gave them access to the “waiting zone”.

ANAFÉ also referred to the communication problems encountered by asylum-seekers at the border in seeking admission, due to the poor standard and unsuitable nature of the interpretation provided.

The organisation went on to comment on the figures for asylum claims at the border published by OFPRA. The number of asylum applications at the border had fallen by 57% in 2004 and by 9.4% in 2005; 7.7% of applicants had been given leave to enter the country in 2004, and 22.2% in 2005. In ANAFÉ’s view, this reduction in the numbers seeking asylum at the border was a result of the measures implemented by the Government to prevent foreigners from coming to France (in violation of the Geneva Convention when the persons concerned were refugees). As examples of these measures, the organisation cited the increased use of airport transit visas (which were now required from nationals of some thirty countries), the severe penalties imposed on carriers and the checks on leaving the aircraft (it was not uncommon for persons to be refused entry following such checks before they had even had a chance to register an asylum request).

ANAFÉ added that in 2005, according to the data provided by the Ministry of the Interior, 89% of asylum claims made at the border had been dealt with within four days of being lodged. The investigation consisted of an interview and the drafting of a recommendation by an official from OFPRA, followed by a decision by the Ministry of the Interior (which was generally in line with the recommendation). ANAFÉ stressed that asylum-seekers often did not have any documents to substantiate their claim and that the speed with which claims were processed made it difficult for them to obtain the necessary papers. The organisation complained in particular of the fact that the administrative authorities, in determining whether or not an application was “manifestly unfounded”, examined its merits in detail, whereas they were supposed just to check briefly whether the reasons given by the asylum-seeker meant that he or she required protection, in order to screen out persons wishing to enter France for other reasons (work, family reunion and so forth) without following the visa procedure. By doing this, the authorities were denying asylum-seekers the guarantees offered by the procedure for requesting asylum after leave to enter the country had been granted. (This entailed a decision by OFPRA – which had the resources needed to conduct the research and investigation required – taken following a comprehensive examination of the application and amenable to an appeal with suspensive effect.) It was not uncommon for asylum-seekers whose application at the border had been declared “manifestly unfounded” to gain entry to the country by another means and subsequently obtain refugee status. In support of this assertion, ANAFÉ described the cases of six persons who had found themselves in this situation in 2004 or 2005 (some of whom had been the subject of criminal sanctions in the meantime for failing to comply with the order for their removal). It also produced a statement dated 19 April 2006 by the Secretary General of Cimade, an ecumenical non-governmental mutual‑aid organisation which worked in administrative detention centres.

50. In addition, ANAFÉ produced a report it had published on 25 November 2003 on the procedure governing admission to the country as an asylum-seeker, entitled “The Russian roulette of asylum at the border – the waiting zones: who is misapplying the procedure?” (La roulette russe de l’asile à la frontière – zone d’attente: qui détourne la procédure ?), in which it outlined its “concerns” with regard to the procedure for seeking asylum at the border. It stressed in particular that there was “no appeal” against an unfavourable decision by the administrative authorities since, in the absence of a remedy with suspensive effect, applicants could be removed to the country they had come from solely on the basis of that refusal. According to ANAFÉ:

“... This filtering, which is carried out at the border in relation to thousands of people each year without any effective review by the administrative courts, has always given priority to controlling the flow of migrants rather than protecting refugees. But for over a year now the administrative machinery has gone into overdrive and hundreds of asylum-seekers are being removed, sometimes on charter flights organised by the Ministry of the Interior, although they have serious reasons to fear persecution by the authorities in their country of origin or, in some cases, even in the country where they were in transit for a certain length of time. Others are not removed from the country but are sentenced to imprisonment purely for refusing to comply with a decision whose lawfulness and legitimacy are, to say the least, debatable. For fifteen years ANAFÉ ... has been attempting to assist these persons clinging to the wreckage of the right of asylum. It has observed the drift towards ever harsher administrative practices, which are reducing to nothingness the constitutional right to claim asylum ...”

In its report, ANAFÉ observed a substantial drop in the proportion of asylum-seekers being granted leave to enter the country (falling from 60% in 1995 to 20% in 2001 and 2002, 18.8% in November 2002 and 3.4% in March 2003), which it attributed to a deliberate policy on the part of the authorities. Analysing a series of decisions refusing access to the country during 2003, it concluded that this was the result of a “dangerous misapplication” by the administrative authorities of the notion of “manifestly unfounded” within the meaning of Article L. 221-1 of the Immigration and Asylum Code. The reasons given by the administrative authorities “[went] far beyond the confines of a strict examination as to whether applications [were] ‘manifestly unfounded’ and contain[ed] arguments of an increasingly unacceptable nature aimed at justifying the rejection of asylum applications”. According to ANAFÉ, it was clear from the case-law “that such examination should be confined to a superficial assessment exclusively designed to filter out applications which manifestly [did] not fall within the scope of the right of asylum, hence leaving the task of assessing and checking applications to OFPRA” (it referred in that regard to Constitutional Council decision DC 92 307 of 25 February 1992 and the judgment of the Conseil d’Etat, sitting as a full court, of 18 December 1996 in Rogers (Revue française de droit administratif, 1997-2, p. 281) and to a decision by the Paris Administrative Court of 5 May 2005 in Avila Martinez v. the Ministry of the Interior). In ANAFÉ’s view, “what happened in practice [was] very far removed from this theory and from the case-law”.

51. ANAFÉ stated that on 5 March 2004 it had signed an agreement with the Minister of the Interior (which was subsequently renewed) allowing it, for a six-month trial period, to provide regular assistance to foreigners who had been refused entry into France and were being held in the waiting zone in Roissy Airport. It produced a document entitled “The border and the law: the Roissy waiting zone as observed by ANAFÉ” (La frontière et le droit: la zone d’attente de Roissy sous le regard de l’ANAFÉ), giving a detailed account of its experiences on the ground. In addition to the difficulties outlined above, the document criticised “a policy which appears to be wholly driven by considerations of security and border control to the detriment of human rights, in particular the right of asylum but also the right not to be subjected to inhuman or degrading treatment and the specific rights of minors”, and also a “practice of almost systematically refusing leave to enter the country for asylum purposes, in breach of the Geneva Convention”. According to ANAFÉ, “the procedure for seeking asylum at the border [was] increasingly likely to result in rejection and [was] inimical to the interests of the persons seeking protection”.

52. Lastly, ANAFÉ produced the conclusions and recommendations of the United Nations Committee against Torture of 3 April 2006 concerning France, adopted on 24 November 2005 (document CAT/C/FRA/CO/3). Under the heading “Subjects of concern and recommendations” and the sub‑heading “Non-refoulement”, the Committee said it was “concerned about the summary nature of the so-called priority procedure for consideration of applications filed in administrative holding centres or at borders, which does not enable the risks covered by Article 3 of the Convention [against Torture and other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment] to be assessed. ...” (According to Article 3, “[n]o State Party shall expel, return (‘refouler’) or extradite a person to another State where there are substantial grounds for believing that he would be in danger of being subjected to torture ...”.) Point 7 of the report reads as follows:

“7. While noting that, following the entry into force of the Act of 30 June 2000, a decision on the refoulement of a person (refusal of admission) may be the subject of an interim suspension order or an interim injunction, the Committee is concerned that these procedures are non-suspensive, in that ‘the decision to refuse entry may be enforced ex officio by the administration’ after the appeal has been filed but before the judge has taken a decision on the suspension of the removal order (art. 3).

The Committee reiterates its recommendation (A/53/44, para. 145) that a refoulement decision (refusal of admission) that entails a removal order should be open to a suspensive appeal that takes effect the moment the appeal is filed. The Committee also recommends that the State party should take the necessary measures to ensure that individuals subject to a removal order have access to all existing remedies, including referral of their case to the Committee against Torture under Article 22 of the Convention.”

ANAFÉ added that the National Advisory Committee on Human Rights had adopted a recommendation in which it stated that “any decision refusing admission which entail[ed] the return of the asylum-seeker concerned must be open to a suspensive appeal lodged with the administrative courts within a reasonable time”.

C. The Court’s assessment

53. First of all, the Court reiterates the general principles arising out of its case-law.

Article 13 of the Convention guarantees the availability at national level of a remedy to enforce the substance of the Convention rights and freedoms in whatever form they may happen to be secured in the domestic legal order. The effect of Article 13 is thus to require the provision of a domestic remedy to deal with the substance of an “arguable complaint” under the Convention and to grant appropriate relief. The scope of the Contracting States’ obligations under Article 13 varies depending on the nature of the applicant’s complaint; however, the remedy required by Article 13 must be “effective” in practice as well as in law. The “effectiveness” of a “remedy” within the meaning of Article 13 does not depend on the certainty of a favourable outcome for the applicant. Nor does the “authority” referred to in that provision necessarily have to be a judicial authority; but if it is not, its powers and the guarantees which it affords are relevant in determining whether the remedy before it is effective. Also, even if a single remedy does not by itself entirely satisfy the requirements of Article 13, the aggregate of remedies provided for under domestic law may do so (see, among many other authorities, Čonka, cited above, § 75).

54. Next, the Court notes that under domestic law a decision to refuse leave to enter the country such as that taken in the applicant’s case acts as a bar to lodging an application for asylum; moreover, such a decision is enforceable, with the result that the individual concerned can be removed immediately to the country he or she claims to have fled. In the instant case, however, following the application of Rule 39, the applicant was eventually granted leave to enter France. As a result, he was able to lodge an asylum application with OFPRA, which granted him refugee status on 7 November 2005. Since, under Article 33 of the Geneva Convention of 28 July 1951 relating to the Status of Refugees, the applicant could then no longer be deported to his country of origin, the Court concluded in its admissibility decision of 10 October 2006 (§ 36) that he had lost his status as a victim of the alleged violation of Article 3. On the basis of this finding in relation to the complaint under Article 3, the Court concluded that “a question [arose in the instant case] as to the applicability of Article 13 taken in conjunction with that Article”. It joined that question to the merits (see admissibility decision, § 49).

55. On this last point the Government submitted that, since 7 November 2005 (the date on which he had been granted refugee status), the applicant no longer faced any threat of deportation, with the result that the complaint under Article 3 was no longer “arguable” and Article 13 could therefore no longer be relied on in conjunction with that Article.

The Court does not share this point of view. It points out that in its admissibility decision (§ 49), it found that the applicant’s argument as to the risk of ill-treatment in Eritrea was sufficiently credible for the Court to consider that it raised an issue of substance under Article 3. It follows that the complaint under Article 3 is “arguable”, with the result that the applicant is entitled in principle to rely on that provision in conjunction with Article 13 (in addition to Rotaru v. Romania ([GC], no. 28341/95, § 67, ECHR 2000-V), cited in the admissibility decision, and Čonka, cited above, §§ 75-76, see, for example, Shamayev and Others v. Georgia and Russia, no. 36378/02, §§ 444-45, ECHR 2005‑III). Moreover, far from calling into question the arguable nature of this complaint, the fact that OFPRA subsequently granted the applicant refugee status confirms it, as does the memorandum from the Deputy Head of OFPRA’s Legal and International Affairs Division, which stated that “the Agency therefore considered in view, among other considerations, of the inhuman conditions of imprisonment to which [the applicant] had already been subjected in his country of origin, that his removal to Eritrea would place him at risk of persecution within the meaning of the Geneva Convention” (see paragraph 20 above).

56. The Court is not persuaded either by the Government’s argument that, as Article 13 was inextricably linked to the Articles of the Convention with which it was combined, the applicant could no longer claim to be a victim of a violation of Article 13 taken in conjunction with Article 3, given that he was no longer a victim of the alleged violation of the latter provision.

Firstly, the alleged violation in this respect (relating to shortcomings in the procedure available to individuals who, on arrival at the border, claim that they face a risk of treatment prohibited by Article 3 and request leave to enter the country in order to lodge an asylum application) had already occurred at the time the threat of the applicant’s removal to Eritrea was lifted (as to the importance of this factor see, mutatis mutandisAssociation SOS Attentats and de Boëry v. France (dec.) [GC], no. 76642/01, § 34, ECHR 2006‑XIV). The applicant was granted refugee status on 7 November 2005, that is, quite some time after the last decision by the domestic courts on the appeal whose ineffectiveness he complained of before the Court (the Conseil d’Etat having decided on 11 August 2005 that it was unnecessary to rule on the appeal against the order of 8 July 2005 given by the urgent‑applications judge (see paragraph 19 above)).

Secondly, as the Court reiterated in its decision on the admissibility of the application (§ 36), a decision or measure favourable to the applicant is not in principle sufficient to deprive him of his status as a victim unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the alleged breach of the Convention. It is quite clear in the instant case that those conditions have not been met in relation to the complaint under Articles 13 and 3 taken together. The fact that the applicant was not removed to Eritrea and was eventually able to enter France to lodge an asylum application appears to have been due to his not being issued with a laissez-passer by the Eritrean embassy and then to the application by the Court of Rule 39. Furthermore, the Court observes in this regard that the administrative authorisation to enter the country and the safe conduct issued on 20 July 2005, and also the decision of the Conseil d’Etat of 11 August 2005, referred expressly to Rule 39 and to the interim measure taken in accordance with that provision (see paragraphs 17 and 19 above).

57. The Court will therefore proceed with its examination of the merits of the complaint.

58. According to the Court’s case-law, an applicant’s complaint alleging that his or her removal to a third country would have consequences contrary to Article 3 of the Convention “must imperatively be subject to close scrutiny by a ‘national authority’” (see Shamayev and Others, cited above, § 448; see also Jabari v. Turkey, no. 40035/98, § 39, ECHR 2000‑VIII). On the basis of this principle, the Court has held that the notion of an “effective remedy” under Article 13 taken in conjunction with Article 3 requires “independent and rigorous scrutiny” of a claim by any individual in such a situation that “there exist substantial grounds for fearing a real risk of treatment contrary to Article 3” and also “the possibility of suspending the implementation of the measure impugned” (see the judgments cited above, § 460 and § 50 respectively).

More specifically, in Čonka (cited above, §§ 79 et seq.), the Court held, in relation to Article 13 taken in conjunction with Article 4 of Protocol No. 4 (prohibition of collective expulsion of aliens), that a remedy did not satisfy the requirements of the first of these provisions if it did not have suspensive effect. It found, in particular (§ 79):

“The Court considers that the notion of an effective remedy under Article 13 requires that the remedy may prevent the execution of measures that are contrary to the Convention and whose effects are potentially irreversible (see, mutatis mutandisJabari, cited above, § 50). Consequently, it is inconsistent with Article 13 for such measures to be executed before the national authorities have examined whether they are compatible with the Convention, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they conform to their obligations under this provision (see Chahal [v. the United Kingdom, 15 November 1996], § 145[, Reports of Judgments and Decisions 1996-V]).”

Given the importance which the Court attaches to Article 3 of the Convention and to the irreversible nature of the damage liable to be caused if the risk of torture or ill-treatment materialises, this finding obviously applies in a case where a State Party decides to remove an alien to a country where there are substantial grounds for believing that he or she would run such a risk.

The Court further observes that the need for persons who run such a risk to have access to a remedy with suspensive effect in respect of the removal measure has been highlighted by the Committee of Ministers and the Parliamentary Assembly of the Council of Europe and by the Commissioner for Human Rights (see paragraphs 36-38 above). The same approach is taken by the United Nations Committee against Torture (see paragraph 52 above) and by several NGOs, including the third-party intervener. In addition, according to the latter, the French National Advisory Committee on Human Rights adopted a recommendation in which it stated that “any decision refusing admission which entail[ed] the removal of the asylum-seeker concerned must be open to a suspensive appeal lodged with the administrative courts within a reasonable time” (see paragraph 52 above).

59. With specific reference to asylum-seekers who claim to run a risk of this nature, French law provides for a procedure which undoubtedly possesses these characteristics, as it is based on adversarial examination of the asylum application by OFPRA (a public agency) and, on appeal, by the Refugee Appeals Board (a judicial body), and prohibits the removal of the asylum-seeker during the procedure. The applicant was ultimately able to take advantage of this procedure, having been granted leave to enter France after Rule 39 of the Rules of Court had been applied.

However, the present case highlights a particular difficulty in that regard, concerning cases such as that of the applicant in which the person concerned reports to the authorities at a border point, for example at an airport.

60. In order to lodge an asylum application with OFPRA, aliens must be on French soil. Consequently, after arriving at the border, they cannot submit an application unless they have first been granted leave to enter the country. If they do not have the documents required for that purpose, they must apply for leave to enter the country as asylum-seekers; they are then held in a “waiting zone” for the time needed for the administrative authorities to examine whether or not their planned asylum application is “manifestly unfounded”. If the administrative authorities deem the application to be “manifestly unfounded”, they refuse leave to enter the country and the individual concerned automatically faces removal without having had the opportunity to lodge an asylum application with OFPRA.

61. The applicant and the third-party intervener made the point, firstly, that the assessment of whether an application was “manifestly unfounded” was made following a brief examination of the asylum-seeker’s situation (as illustrated by the present case). The administrative authorities had only twenty days at most in order both to assess whether the application was “manifestly unfounded” and, if it was so decided, to remove the individual concerned; this gave the latter little time to gather evidence in support of his or her application. (The third-party intervener made the point in particular that, in 2005, 89% of applications had been dealt with in less than four days, including the final ministerial decision.) In addition, the authorities applied this concept broadly, going well beyond a superficial assessment intended solely to filter out applications which manifestly did not fall within the scope of the right of asylum.

On the latter point, the Government stated that the criteria applied by the administrative authorities in assessing whether an application was “manifestly unfounded” were based on the detailed criteria emerging from the resolutions adopted in London on 30 November and 1 December 1992 by the ministers responsible for immigration of the member States of the European Communities (which, however, were found by the Conseil d’Etat in a judgment adopted in plenary on 18 December 1996 to be without legal effect). The criteria were as follows: “the grounds of the application are not asylum-related (economic grounds, pure personal convenience, etc.); the application is based on deliberate fraud (the applicant makes manifestly false claims as to his nationality, makes false statements, etc.); the applicant’s statements are devoid of any substance, do not contain any personal information or provide insufficient detail; the applicant refers to a general situation of unrest or insecurity, without providing evidence relating to his personal situation; his statements are fundamentally inconsistent or improbable or contain major contradictions, depriving his account of any credibility.”

The applicant’s case suggests that the administrative authorities assess the intrinsic value of individuals’ arguments concerning their fear of persecution on the basis of the file put together in the “waiting zone”.

62. The third-party intervener complained of an administrative practice it regarded as contrary to domestic case-law and which amounted to substituting the administrative authorities’ assessment for the asylum application procedure, thereby depriving asylum-seekers of the guarantees afforded by that procedure, particularly when it came to assessing the risk they would run if they were returned to their country. The intervener stressed that, in the absence of any appeal on the merits with suspensive effect, a large number of aliens were being removed in this way to countries where they had real reason to fear persecution.

63. The way in which this procedure (known as the “procedure for claiming asylum at the border”) operates is not in principle a source of problems with regard to the Convention in cases where the person seeking asylum does not claim to run a risk falling within the scope of Article 2 or Article 3 of the Convention in his or her country of origin. Nor would it be a source of problems if persons who made an arguable claim that they ran such a risk had the possibility of obtaining a review of the administrative decision concerning the “manifestly unfounded” nature of their application which satisfied the requirements set out above.

64. In that connection the Court observes that the persons concerned may apply to the administrative courts to have the ministerial decision refusing them leave to enter set aside. Such an application, while it undoubtedly makes it possible to conduct “independent and rigorous” scrutiny of the decision, is without suspensive effect and is not governed by any time‑limits.

65. Since the entry into force of Law no. 2000-597 of 30 June 2000, the persons concerned also have the possibility of making an “urgent application for a stay of execution” (Article L. 521-1 of the Administrative Courts Code) or an “urgent application for an order to protect the applicant’s interests” (also known as an “urgent application for the protection of a fundamental freedom”) (Article L. 521-2 of the Code) to the administrative courts. The latter procedure – of which the applicant made use without success – allows the judge, where the matter is urgent, to order “whatever measures are necessary to protect a fundamental freedom” which has been “breached in a serious and manifestly unlawful manner” by the administrative authorities. It appears particularly appropriate in cases of the kind under consideration here, as the Conseil d’Etat has ruled that the right to asylum is a fundamental freedom whose corollary is the right to request refugee status. This implies that aliens who request that status should, as a rule, be granted leave to remain in the country until a decision has been taken on their request. When an urgent application is made in respect of a refusal of leave to enter the country issued to an asylum-seeker at the border on the ground that the asylum application is “manifestly unfounded”, the judge has the power to examine that ground and may, inter alia, instruct the administrative authorities to grant the person concerned leave to enter (see the order of the Conseil d’Etat of 25 March 2003). The urgent-applications judge must give a ruling within forty-eight hours and, as a rule, following adversarial proceedings including a public hearing at which the parties are invited to appear. This allows the person concerned, in particular, to present his or her case to the judge directly. An appeal lies to the Conseil d’Etat, which must rule within forty-eight hours.

An individual whose asylum claim at the border has been rejected therefore has access to a procedure which, on the face of it, provides solid guarantees.

The Court notes, however, that the application to the urgent-applications judge does not have automatic suspensive effect, with the result that the individual concerned could, quite legally, be removed before the judge has given a decision. This has been the subject of criticism by, among others, the United Nations Committee against Torture (see paragraph 52 above).

66. On this point, as indicated previously, and referring in particular to the judgments in Soering and Vilvarajah and Others (cited above), the Government submitted, among other arguments, that the remedy required did not have to have automatic suspensive effect: it was sufficient for it to have suspensive effect “in practice”. This, they argued, was the case with applications to the urgent-applications judge, since the authorities refrained from removing the person concerned until the judge had given a decision. The applicant replied, in particular, that no “consistent” practice existed to that effect, an assertion confirmed by ANAFÉ. He added, referring to the judgment in Čonka (cited above), that in any event such a practice, which was dependent on the goodwill of one party and could be ended at any time, “was no substitute for the fundamental procedural guarantee offered by a remedy with suspensive effect”.

The Court agrees with the applicant as to the conclusions to be drawn in the present case from the judgment in Čonka, in which the Court examined, among other issues, the compatibility of the “extremely urgent procedure” before the Belgian Conseil d’Etat with Article 13 of the Convention taken in conjunction with Article 4 of Protocol No. 4. The procedure in question is similar to the urgent-application procedure before the French administrative courts which is under consideration here. In its judgment, having observed that applications under the “extremely urgent procedure” did not have automatic suspensive effect, the Court rejected the Belgian Government’s argument that the remedy in question nonetheless satisfied the requirements of the Articles cited above since it had suspensive effect in practice. In that regard the Court stressed in particular that “the requirements of Article 13, and of the other provisions of the Convention, take the form of a guarantee and not of a mere statement of intent or a practical arrangement. That is one of the consequences of the rule of law, one of the fundamental principles of a democratic society, which is inherent in all the Articles of the Convention” (§ 83). It went on to find a violation on the ground that “... the [applicant] ha[d] no guarantee that the Conseil d’Etat and the authorities [would] comply in every case with that practice, that the Conseil d’Etat [would] deliver its decision, or even hear the case, before his expulsion, or that the authorities [would] allow a minimum reasonable period of grace” (ibid.).

In view of the importance which the Court attaches to Article 3 of the Convention and the irreversible nature of the damage which may result if the risk of torture or ill-treatment materialises, this finding obviously applies also to cases in which a State Party decides to remove an alien to a country where there are substantial grounds for believing that he or she faces a risk of that nature: Article 13 requires that the person concerned should have access to a remedy with automatic suspensive effect.

67. The Court therefore concludes in the instant case that, as the applicant did not have access in the “waiting zone” to a remedy with automatic suspensive effect, he did not have an “effective remedy” in respect of his complaint under Article 3 of the Convention. There has therefore been a violation of Article 13 of the Convention taken in conjunction with Article 3.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 (f) OF THE CONVENTION

68. The applicant complained that he had been unlawfully deprived of his liberty in breach of domestic law. He relied on Article 5 § 1 (f) of the Convention, which provides:

“Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(f) the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or of a person against whom action is being taken with a view to deportation or extradition.”

The applicant submitted that, under domestic law, persons could be held in the waiting zone for a maximum period of twenty days. However, he had arrived at Paris-Charles de Gaulle Airport on 29 June 2005 and had been held until 20 July 2005, in other words, for twenty-two days. He had in fact been held in the international zone for the first two days after his arrival, as the airport and border police had repeatedly refused to register his request for leave to enter as an asylum-seeker and to allow him access to the “waiting zone” (see paragraph 10 above). Unfortunately, it was not uncommon for aliens to find themselves in this position at border points.

The applicant further submitted that, although Article L. 221-1 of the Immigration and Asylum Code provided for an individual to be held in the waiting zone only “for the time strictly necessary to arrange his departure and, if he is an asylum-seeker, to investigate whether his application is manifestly unfounded”, he had been held there after the administrative authorities had rejected his request for leave to enter on those grounds (on 6 July 2005). By 7 July 2005 it had become clear that his removal to Eritrea or any other country (an option which, moreover, had not been considered by the authorities) would not be physically possible since he had no travel papers (the Eritrean embassy having refused on that day to recognise him and issue him with a laissez-passer) and it was not known where he had come from. Even more seriously, he had been held in the waiting zone after 15 July 2005, the date of the interim measure indicated to the Government by the Court under Rule 39 of the Rules of Court, despite the fact that, in the light of the judgment in Mamatkulov and Askarov v. Turkey ([GC], nos. 46827/99 and 46951/99, ECHR 2005‑I), that measure acted as a bar to his removal to Eritrea.

69. The Government disputed the assertion that the applicant had arrived at Roissy Airport on 29 June 2005 (see paragraph 10 above) and had remained in the international zone for two days. They added that, in any event, his “deprivation of liberty” within the meaning of Article 5 § 1 had begun only on 1 July 2005, the date on which he had made himself known to the border police. The Government took the view that the applicant had in reality failed to report to the authorities in the international zone between 29 June and 1 July and had therefore remained there of his own free will for the two days in question; there could be no “deprivation of liberty” in the absence of any compulsion on the part of the authorities.

The duration of the applicant’s deprivation of liberty had therefore not exceeded the statutory maximum of twenty days. Moreover, it had been the result of decisions taken under the supervision of the judicial authority: the initial decision had been taken by the administrative authorities on 1 July 2005 and extended, in accordance with the law, on 3 July. It had been further extended on 5 and 13 July by the liberties and detention judge of the Bobigny tribunal de grande instance after evidence had been heard from the applicant.

With particular reference to the holding of the applicant in the waiting zone after 15 July 2005, the Government submitted that doubts had remained as to his identity, perpetuated by the refusal of the Eritrean ambassador to recognise him as a national of that country, and that the authorities had been obliged to carry out checks in that regard before granting him leave to enter France. That was why the applicant had continued to be held in the waiting zone between 15 and 20 July 2005. In the Government’s view, this situation did not give rise to any difficulties with regard to the case-law established by Mamatkulov and Askarov, cited above, since measures under Rule 39 “[were] aimed solely at staying execution of the ‘refoulement’ or removal measure pending a decision by the Court, in order to prevent irreversible damage to the victim of the alleged violation and prevent the integrity and effectiveness of the final judgment being undermined[;] they [were] not designed, at that stage in the proceedings, to question the validity of the decision to refuse entry or remove the person concerned, or of the resulting temporary deprivation of liberty[;] the effects of these decisions [were] merely ‘frozen’ temporarily pending the Court’s decision, meaning that the actual removal of the applicant [could] not take place for the time being”.

70. The Court observes first of all that the applicant did not produce any prima facie evidence to support his assertion that he arrived at Paris-Charles de Gaulle Airport on 29 June 2005. It further notes that the Government, who contested this version of events, stated that they had checked the passenger lists for flights arriving in Roissy Airport from South Africa on 29 and 30 June and 1 July 2005 and that there had been no trace of a passenger by the name of Gebremedhin, Gaberamadhien or Eider (the name which, according to the applicant, was on the passport he had borrowed – see paragraph 10 above).

The Court therefore comes to the same conclusion as the Government on this point, namely that the information in the case file provides no indication that the applicant arrived in the airport before 1 July 2005 and that the only reliable document is the report drawn up by the airport and border police on 1 July stating that the applicant was questioned at 11 a.m. that day.

In the circumstances, the “deprivation of liberty” to which the applicant was subjected should be considered to have begun on the date on which he was placed in the “waiting zone”, namely 1 July 2005. Given that it is established that it ended on 20 July 2005, the date on which the applicant was granted leave to enter France (see paragraph 17 above), it cannot be said to have exceeded the maximum period of twenty days laid down in domestic law.

71. The Court further notes that the applicant did not contend that his placement in the waiting zone on 1 July in itself breached Article 5 § 1 of the Convention. As it observed in its admissibility decision of 10 October 2006 (§ 58), he complained only that he had been held in the waiting zone for a period of time subsequent to the decision of 6 July 2005 refusing him leave to enter the country.

72. As regards the details of the applicant’s visit to the Eritrean embassy on 7 July 2005, the Court notes that there is no evidence in the case file to support the applicant’s assertion, which was denied by the Government, that the ambassador had on that occasion refused once and for all to issue him with a laissez-passer (see paragraph 16 above). No conclusions can therefore be drawn from this allegation as regards Article 5 § 1 of the Convention.

73. However, account must be taken of the fact that on 15 July 2005 the President of the Chamber to which the case was initially assigned decided to indicate to the Government, under Rule 39 of the Rules of Court, that it was desirable in the interests of the parties and of the proper conduct of the proceedings before the Court not to remove the applicant to Eritrea before midnight on 30 August 2005.

The Court reiterates in that regard that the Contracting States are obliged under Article 34 of the Convention to comply with the interim measures indicated under Rule 39 (see Mamatkulov and Askarov, cited above, §§ 99‑129). Hence, in the instant case, the Government could not have removed the applicant to Eritrea from 15 July 2005 onwards without being in breach of their obligations under the Convention. It is true that the measures indicated under Rule 39 are only temporary in nature. However, the measure indicated in the instant case by the President of the Chamber to which the case was initially assigned was valid until 30 August 2005, that is to say, beyond 20 July 2005 (the date on which the applicant left the waiting zone). Furthermore, the Government did not request that the measure be lifted between 15 and 20 July.

74. The implementation of an interim measure following an indication by the Court to a State Party that it would be desirable not to return an individual to a particular country does not in itself have any bearing on whether the deprivation of liberty to which that individual may be subject complies with Article 5 § 1 of the Convention.

More specifically, as the application of Rule 39 does not prevent the person concerned from being sent to a different country – provided it has been established that the authorities of that country will not send him or her on to the country referred to by the Court – his or her detention for that purpose may amount to the “lawful” detention of a person “against whom action is being taken with a view to deportation or extradition” within the meaning of Article 5 § 1 (f) of the Convention.

Furthermore, where, after Rule 39 has been applied, the authorities in the State Party concerned have no option but to end the deprivation of the person’s liberty with a view to his “deportation”, and this involves granting him leave to enter the country, keeping him in detention for the time strictly necessary for the authorities to check whether his entry into the country is lawful may amount to the “lawful detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country” within the meaning of Article 5 § 1 (f). It cannot be ruled out, moreover, that in the course of such subsequent checks the authorities may uncover information – relating, for instance, to the identity of the person concerned – which might justify the Court’s lifting the interim measure it indicated under Rule 39. Nevertheless, detention of this kind, like any deprivation of liberty, must be “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” within the meaning of Article 5 § 1. Not only must it have a strictly defined statutory basis, in particular as regards its duration – which must not be unreasonable – but it must also be in keeping with the purpose of Article 5, namely to protect the individual from arbitrariness (see, for example, Amuur v. France, 25 June 1996, § 50, Reports of Judgments and Decisions 1996-III).

75. In the instant case the Court notes that the decision of 6 July 2005 refusing the applicant leave to enter the country did not stipulate that he was to be removed exclusively to Eritrea, but “if need be, to any country where he may be legally admissible” (see paragraph 13 above). The holding of the applicant in the waiting zone between 15 and 20 July 2005 with a view to his removal to a country other than Eritrea which might have admitted him could amount to a deprivation of liberty with a view to his “departure”, in accordance with Article L. 221-1 of the Immigration and Asylum Code (see the admissibility decision of 10 October 2006, § 55) and within the context of “deportation” proceedings for the purpose of Article 5 § 1 (f) of the Convention.

The Government did not, however, contend that this was the object of the deprivation of liberty to which the applicant was subjected after 15 July 2005. Stressing that it had a legal basis in the orders of the liberties and detention judge, they pointed out that, in order to comply with the measure indicated by the Court under Rule 39, the authorities “had to ... take steps to grant Mr Gebremedhin leave to enter the country and remain there at complete liberty”. However, as doubts persisted concerning the applicant’s identity, they had been obliged to carry out checks in order to minimise the risk that he might become untraceable once he had been granted leave to enter and remain in the country illegally. In the Government’s submission, the authorities had acted in accordance with the sovereign right of States Parties to control the entry, residence and expulsion of aliens conferred on them by the Court’s case-law.

The Court is satisfied by these explanations, noting that the domestic authorities acted in strict compliance with the legal procedures. Firstly, in accordance with domestic law (Articles L. 221-3, L. 222-1 and L. 222-2 of the Immigration and Asylum Code (see paragraph 29 above)), the initial decision to place the applicant in the waiting zone on 1 July 2005 was extended after forty-eight hours by the competent administrative authorities for the same period, and subsequently by the liberties and detention judge of the Bobigny tribunal de grande instance, first on 5 July 2005 for eight days and a second time on 13 July 2005 for a further eight days (see paragraph 18 above). Secondly, on the twentieth day after he had been placed in the waiting zone, the applicant was granted leave to enter France and was issued with a safe conduct (see paragraph 17 above), putting an end to his deprivation of liberty. Hence, not only did the overall period of detention not exceed the legal maximum of twenty days, but the holding of the applicant in the waiting zone between 15 and 20 July 2005 was also based on a court decision in the form of the order by the liberties and detention judge of 13 July 2005. Moreover, since the applicant by his own admission had no travel papers, the Court sees no reason to doubt the Government’s good faith in stating that the authorities had to conduct checks as to his identity before granting him leave to enter the country. Lastly, the Court considers that the length of time for which the applicant was held in the waiting zone for that purpose did not exceed what was reasonable in the circumstances of the case.

There are therefore no grounds for considering that, between 15 and 20 July 2005, the applicant was arbitrarily deprived of his liberty.

In conclusion, the Court accepts that the holding of the applicant in the waiting zone after 15 July 2005 amounted to “lawful detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country” within the meaning of Article 5 § 1 (f) of the Convention. Accordingly, there has been no violation of that provision.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

76. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

77. The applicant claimed 30,000 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage.

78. The Government considered this claim excessive. They proposed a payment of EUR 3,000 to the applicant for the damage sustained on account of his being held in the waiting zone, should the Court find a violation.

79. The Court points out that it has found a violation only of Article 13 of the Convention taken in conjunction with Article 3 on the ground that since the applicant, while in the “waiting zone”, did not have available to him a remedy with automatic suspensive effect, he did not have an “effective remedy” in respect of his complaint under Article 3 of the Convention. While such circumstances are indisputably liable to cause anxiety and tension, the Court considers that the finding of a violation constitutes adequate redress, in the circumstances of the case, for the non-pecuniary damage which the applicant can claim to have sustained.

B. Costs and expenses

80. The applicant received legal aid for the proceedings before the Court. His lawyer stated that, as his client had no funds, he had “advanced the costs and fees” on his behalf. He claimed EUR 18,657.60 for fees and submitted a pro forma invoice dated 6 December 2006 stating that the sum in question corresponded to 120 hours’ work at an hourly rate of EUR 130 excluding tax. He claimed a further EUR 800 for costs (copies, telephone, postage and so forth).

81. The Government considered these claims to be excessive. Pointing out that costs and expenses incurred by applicants before the Court were eligible for reimbursement only if the relevant vouchers were produced and the Court found it established that they had been actually and necessarily incurred and were reasonable, they proposed a sum of EUR 3,500.

82. The Court reiterates that, as a rule, applicants’ costs and expenses may be reimbursed only if they have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In addition, under Rule 60 §§ 2 and 3 of the Rules of Court, the applicant must submit itemised particulars of all claims, together with any relevant supporting documents, failing which the Chamber may reject the claim in whole or in part (see, among other authorities, Mazelié v. France, no. 5356/04, § 38, 23 October 2006).

Given that the applicant was first an asylum-seeker and then a refugee, the Court does not doubt that he was short of funds. It considers that, in the circumstances, the applicant should be awarded an amount in respect of the advance paid on his behalf by his lawyer. In that connection it finds the pro forma invoice produced by the lawyer to be satisfactory.

However, it must be borne in mind that the Court has found a violation of the Convention in the instant case in respect of only one of the applicant’s complaints, namely his complaint under Article 13 taken in conjunction with Article 3. Only those costs and expenses which are reasonable as to quantum and which have been actually and necessarily incurred in order to seek through the domestic legal system redress of the aforesaid violation and to have the same established by the Convention institutions are recoverable under Article 41. Accordingly, the Court dismisses the remainder of the claim (see, for example, I.J.L. and Others v. the United Kingdom, nos. 29522/9530056/96 and 30574/96, § 151, ECHR 2000‑IX).

Having said that, and taking into account the diligence of the applicant’s counsel, the Court deems it reasonable to award EUR 10,000 for costs and expenses, less the EUR 1,699.40 already paid by the Council of Europe in legal aid, giving a sum of EUR 8,300.60.

C. Default interest

83. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention taken in conjunction with Article 3 

2. Holds that there has been no violation of Article 5 § 1 (f) of the Convention;

3. Holds that the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction for the non-pecuniary damage sustained by the applicant;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 8,300.60 (eight thousand three hundred euros and sixty cents) in respect of costs and expenses, plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in French, and notified in writing on 26 April 2007, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Sally Dollé                  András Baka
Registrar                    President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde