Buamar protiv Belgije

Država na koju se presuda odnosi
Belgija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
9106/80
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
29.02.1988
Članovi
5
5-1
5-1-b
5-1-d
5-4
13
14
14+5-4
Kršenje
5-1
5-4
Nekršenje
14+5-4
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Sloboda ličnosti
(Čl. 5-1-b) Obezbeđenje ispunjenja obaveze propisane zakonom
(Čl. 5-1-d) Vaspitni nadzor
(Čl. 5-4) Nalog za puštanje na slobodu
(Čl. 5-4) Pokretanje postupka
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet u ovom postupku je pokrenut predstavkom protiv Kraljevine Belgije koju je podneo marokanski državljanin g. Naim Buamar (podnosilac predstavke), 2.septembra 1980.godine. Evropska komisija za ljudska prava je predmet prosledila Sudu u okviru tromesečnog roka. Podnosilac predstavke je u početku bio maloletan i vodio se kao B.

G. Naim Buamar je rođen krajem novembra 1963.godine u Maroku, a u vreme podnošenja predstavke živi u Belgiji. U Belgiju je došao 1972.godine, a pre toga je živeo u Maroku. Bio je adolescent sa problemom poremećaja ličnosti, a u periodu od juna 1977.godine do maja 1978.godine se nalazio uraznim popravnim domovima za maloletnike, na osnovu preventivne starateljske mere koja je predviđena Zakonom o socijalnoj zaštiti dece imladih lica iz 1965.godine. Tokom 1980.godine u devet navrata je izdavan nalog da se podnosilac predstavke smesti u istražni zatvor. Po Zakonu je to bilo dozvoljeno ukoliko maloletnik faktički ne može da se smesti kod pojedinca ili ustanve koja može da ga primi. On je smešten u istražni zatvor. Žalio se Apelacionom sudu za maloletnike, ali je ipak pritvoren u istražnom zatvoru. Zatim je sud ipak naložio njegovo smeštanje u popravni dom, ali je podnosilac predstavke iz tog doma pobegao. Opet je smešten u istražni zatvor. Inače, podnosilac se u januaru i martu 1980.godine žalio na dva sudska naloga kojima se određuje njegovo smeštanje u istražni zatvor. Apelacioni sud je smatrao da dva naloga na koja je uložena žalba nisu u suprotnosti ni sa Konvencijom ni sa Zakonom. Kasacioni sud je odbio njegovu žalbu na pogrešnu primenu materijalnog prava.

Komisija je jednoglasno utvrdila da je postojalo kršenje člana 5 stav 1, člana 5 stav 4 Konvencije, a da se nije pojavio nikakav poseban problem na osnovu člana 13 Konvencije, kao i da nije bilo kršenje člana 14 u vezi sa članom 5 stav 4, jer je razlika u tretmanu na koju se žalio optuženi smišljena radi zaštite maloletnika.

NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5 STAV 1 KONVENCIJE
- Svako ima pravo na slobodu i bezbednost. Niko neće biti lišen slobode osim u taksativno navedenim slučajevima i u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom.
Opširan spisak se mora striktno tumačiti.
d) u slučaju lišavanja slobode maloletnog lica na osnovu zakonite odluke u svrhu vaspitnog nadzora ili radi njegovog privodjenja nadležnom organu.
U ovom slučaju podnosilac predstavke je čas smeštan u istražni zatvor, a čas u krug svoje porodice (tetka). Pritvaranje mlade osobe u istražni zatvor, u uslovima faktičke izolacije i bez pomoći osoblja koje je prošlo obuku za obrazovanje se ne može smatrati kao postizanje bilo kakvog obrazovnog cilja. Shodno, Sud zaključuje da devet naloga za pritvaranje u istražni zatvor nisu bili kompatibilni s tačkom (d) člana 5 stav 1 Konvencije, posebno zbog toga što Zastupnik Krune nikada nije pokrenuo krivični postupak protiv podnosioca za krivična dela za koja je optuživan. Dakle, došlo je do povrede člana 5 stav 1 Konvencije (jednoglasno).

NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 4 KONVENCIJE
- Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišavanja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišavanje slobode bilo nezakonito.
Dakle, treba utvrditi da li je podnosilac predstavke uživao ove garancije pred sudom za maloletnike. Podnosilac se žalio na neformalnu prirodu ovih postupaka. Sud uočava da redovne žalbe podnosioca, kao i njegove žalbe na pravni osnov nisu imale nikakvog praktičnog dejstva. Dakle, došlo je do kršenja člana 5 stav 4 Konvencije (6:1).

NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE
- Pravo na delotvoran pravni lek.
Sud smatra da nema potrebe da razmatra ovo pitanje.

NAVODNA POVREDA ČLANA 14 U VEZI SA ČLANOM 5 STAV 4 KONVENCIJE
- Zabrana diskriminacije.
Prem stavu Suda, različit tretman odraslih i maloletnih pritvorenika ima objektivni i razumno opravdanje.

PRIMENA ČLANA 50 KONVENCIJE
- Naknada štete oštećenoj stranci.
Sud jednoglasno zaključuje da primena člana 50 još nije spremna za odlučivanje.

IZDVOJENO MIŠLJENJE
Sud koji se bavio ovim predmetom mogao je u svakom trenutku da opozove ili izmeni naloge za pritvaranje. Znači, sistem za kontrolu osporenih odluka je funkcionisao do određene granice. Pritom, iz spisa proizilazi da je podnosilac, bar od januara 1980.godine imao advokata čije je učešće u postupku izričito pominjano i mogao da ima korisnog učešća u postupku. Tako je podnosilac imao pristupa brzoj sudskoj kontroli na koju je imao pravo.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

SUD (VEĆE)

BUAMAR protiv BELGIJE*

(Predstavka broj 9106/80)

PRESUDA

STRAZBUR

29.02.1988.

Evropski sud za ljudska prava koji je zasedao, u skladu sa članom 43 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) i odgovarajućim odredbama Poslovnika Suda, u veću sastavljenom od sledećih sudija:

G. R. Risdal (R. Ryssdal), predsednik
G. Tor Vilhalmson (Thór Vilhjálmsson),
G. B. Volš (B. Walsh),
Ser Vinsent Evans (Vincent Evans),
G. R. Mekdonald (R. Macdonald), 
G. C. Ruso (C. Russo), 
G. J. De Mejer (J. De Meyer),
kao i M. A. Ajsen (M -A. Eissen), sekretar Suda i
G. H. Pecold (H. Petzold), zamenik sekretara,

Pošto je razmatrao predmet na zatvorenim sednicama 26. septembra 1987. godine i 27, 28.i 30. januara 1988.godine  donosi sledeću presudu, usvojenu poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Ovaj predmet je 16. oktobra 1986. godine, prosledila Sudu Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu: Komisija) u okviru tromesečnog roka propisanog članovima 32, stav 1 i 47 Konvencije. Predmet je potekao od predstavke br. 9106/80 koju je protiv Kraljevine Belgije Komisiji uputio marokanski državljanin, g. Naim Buamar (Naim Bouamar) 2. septembra 1980. godine, a na osnovu člana 25. Podnosilac predstavke prvobitno se vodio kao maloletni B, ali je kasnije pristao da otkrije svoj identitet.  Zahtev Komisije odnosio se na članove 44 i 48, tačka (d) i na Deklaraciju kojom Belgija priznaje obaveznu jurisdikciju Suda (član 46). Komisija je od Suda zahtevala da presudi da li činjenice ovog slučaja ukazuju na to da je Visoka strana ugovornica prekršila svoje obaveze iz člana 5, stav 1 Konvencije.
  2. Odgovarajući na pitanje koje mu je postavljeno u skladu sa pravilom 33, stav 3(d) Poslovnika Suda, podnosilac predstavke je izjavio da želi da učestvuje u postupku pred Sudom, i odredio je advokata koji će ga zastupati (pravilo 30).
  3. U Veću od sedam sudija koje je trebalo konstituisati bili su, kao ex officio članovi g. J. De Mejer, sudija izabran sa belgijske liste (član 43. Konvencije) i g. R. Risdal, predsednik Suda (Pravilo 21, stav 3 (b)). Predsednik je žrebom 1. decembra 1986. godine, u prisustvu sekretara Suda, izvukao imena pet preostalih članova Veća: g. Tora Vilhalmsona, gđe D. Binšedler-Robert, ser Vinsenta Evansa, g. C. Rusoa i g. A. M. Donera (član 43. in fine Konvencije i pravilo 21, st. 4). Posle toga su gđa D. Binšedler- Robert i g. Doner, koji su bili sprečeni da učestvuju u razmatranju ovog predmeta, zamenjeni g. Mekdonaldom i g. B. Volšom, sudijama zamenicima (pravilo 22, st. 1 i pravilo 24, st.1).
  4. Risdal je preuzeo dužnost predsednika veća (pravilo 21, st. 5) i pošto se, preko sekretara Veća, informisao o mišljenjima zastupnika Države Belgije (u daljem tekstu: "Država"), zastupnika Komisije i advokata koji je zastupao g. Buamara, i dalje je
  • odlučio 21. januara 1987. godine da u ovoj fazi nije potrebno da se podnose žalbe (pravilo 37, st.1);
  • odredio 15. juna 1987. godine da usmeno ročište treba da počne 22. septembra (pravilo 38).
  1. Sekretar veća je, prema instrukcijama predsednika, zatražio od Komisije da dostavi nekoliko dokumenata, koji su podneti 6. februara 1987. godine. Sekretar je 8. septembra 1987. godine primio tužbu podnosioca predstavke, shodno članu 50. Konvencije.
  2. Ročište je održano u zakazanom terminu u zgradi Suda u Strazburu. Neposredno pre početka sednice, Sud je održao pripremni sastanak.

Pred sudom su se pojavili:

- u ime Države
Klod Debril (Claude Debrulle), zamenik sekretara Ministarstva pravde u svojstvu zastupnika
Eduar Jakian (EdouardJakhian),advokat u svojstvu savetnika
Žak Krošelje (Jacques Crochelet), savetnik Kancelarije za staranje o maloletnicima, u svojstvu savetnika

- u ime Komisije
g Hugo Vandenberg (Hugo Vandenberghe), delegat

- u ime podnosioca predstavke
gđa Fransoaz Demol (Françoise Demol), advokat,
gđa Fabiana Henri (Fabienne Henry), advokat, u svojstvu savetnika.

Sud je saslušao obraćanja g. Jakiana u ime Države, g. Vandenberga u ime Komisije, i gđe Demol u ime podnosioca predstavke, kao i njihove odgovore na pitanja. Podnosilac predstavke je predočio dokumenta na ročištu.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

1. Istorijat

  1. G. Naim Buamar, marokanski državljanin, rođen 20. novembra 1963. godine u mesti Oujda (Maroko), bio je maloletnik u dato vreme, a živi u mestu Ougrée-Seraing, Belgija. U Belgiju je došao 1972. godine, a pre toga je živeo u Maroku, gde ga je podizala tetka. Bio je adolescent s problemom poremećaja ličnosti, prvenstveno zbog porodičnih problema, a u periodu od juna 1977. do maja 1978. godine nalazio se u raznim popravnim domovima za maloletnike, na osnovu preventivne starateljske mere koja je predviđena Zakonom o socijalnoj zaštiti dece i mladih lica, od 8. aprila 1965. godine (u daljem tekstu: Zakon iz 1965. godine).  U maju 1978. godine, g. Buamar je bio osumnjičen za određena dela i priveden je pred Sud za maloletnike u Liježu. Nakon toga, protiv njega je izdato nekoliko sudskih naloga, u skladu sa Zakonom iz 1965. godine.

2. Lišenje slobode o kome je reč i druge privremene mere

  1. Tokom 1980. godine, u devet navrata izdavan je nalog da se podnosilac predstavke smešten u istražni zatvor, u skladu sa članom 53 Zakona iz 1965. godine, po kome maloletnik može: "ukoliko je faktički nemoguće da se nađe pojedinac ili ustanova koja odmah može da [ga] primi", "privremeno da se pošalje u istražni zatvor na period ne duži od petnaest dana" (vidi stav 32, dole). Na ovaj način je smešten u istražni zatvor u Lantenu u sledećim periodima: 18. januar – 1. februar (14 dana); 12 – 23. februar (11 dana); 4 – 11. mart (7 dana); 7 – 22. maj (15 dana); 17. jun – 1. jul (14 dana); 4 – 19. jul (15 dana); 11 – 26. avgust (15 dana); 2 – 16. septembar (14 dana); i 21. oktobar – 4. novembar (14 dana). Ukupno, u periodu od 18. januara do 4. novembra 1980. godine, što je 291 dan, bio je lišen slobode 119 dana.

Ovaj predmet se bavi upravo ovim privremenim smeštanjima u pritvor. Za sva smeštanja izdat je nalog od strane suda za maloletnike u Liježu, na osnovu zahteva Zastupnika Krune2 (Crown Counsel), osim za drugi koji je naložio Apelacioni sud za maloletnike u Liježu.

U svakom od naloga za smeštaj u pritvor, istaknuto je da je faktički nemoguće pronaći pojedinca ili ustanovu koja bi mogla odmah da prihvati g. Buamara, izuzev što prvi nalog nije koristio reč "faktički". Drugi, treći, četvrti, peti, šesti i osmi nalog pozivali su se na to da je u pitanju ustanova "koja je odgovarajuća za ponašanje maloletnika", dok su sedmi i deveti nalog koristili samo pridev "odgovarajuća".

  1. Prvo smeštanje u zatvor u Lantenu naloženo je od strane Suda za maloletnike 18. januara 1980. godine, nakon incidenta u vaspitno-popravnom domu (Fraipont Reformatory), u kome je podnosilac predstavke bio od 30. decembra 1979.godine.  Nalog se pozivao na "opasno ponašanje" podnosioca predstavke i na "brojna ranija smeštanja u ustanove".  Na ovaj nalog se g. Buamar žalio Apelacionom sudu za maloletnike u Liježu (vidi stav 19, dole), koji je 31. januara 1980. doneo privremeni nalog da podnosioca predstavke treba vratiti u popravni dom Fraipont; sud je istakao da nije pronađeno nijedno drugo rešenje, te da bi smeštanje u zatvor u Lantenu prestalo "da proizvodi posledice posle isteka zakonskog roka."
  2. Apelacioni sud za maloletnike je 12. februara 1980. godine izmenio svoj nalog od 31. januara, i odredio drugo smeštanje (pritvaranje) podnosioca predstavke u zatvor u Lantenu.  U nalogu se pominju "prikupljene informacije", a posebno na "novi obrazac ponašanja" podnosioca predstavke. U njemu se napominje da "nijedna ustanova ili pojedinac nije pristao ... da ga uzme kod sebe", te da su "dve državne ustanove koje su predviđene za ovu svrhu [konstatovale] da nisu ... u stanju" da "ga odmah prime, imajući u vidu, između ostalog, njegovo ponašanje". U nalogu je istaknuto da je smeštanje u istražni zatvor naloženo "kao privremeno rešenje ... čekajući predlog službe za staranje pri prvostepenom sudu za maloletnike".  Na dan 22. februara 1980. godine, Apelacioni sud za maloletnike je "imajući u vidu sve dobijene informacije i u očekivanju mere smeštanja u ustanovu koja više odgovara" promenio svoj nalog od 12. februara i naložio da se podnosilac predstavke smesti u vaspitno-popravni dom u Jumetu. G. Buamar je pobegao iz te ustanove već sledećeg dana nakon svog dolaska, te ga je Apelacioni sud za maloletnike, 29. februara 1980. godine, poverio na staranje ocu, uz nadzor načelnika službe za socijalno staranje o maloletnicima i Komisije za socijalno staranje o maloletnicima, uz poštovanje određenih uslova.
  3. Treće pritvaranje u zatvor u Lantenu određeno je od strane suda za maloletnike 4. marta 1980. godine, posle "novih prekršaja" koje je podnosilac predstavke počinio između 1. januara i 27.februara.  U nalogu je istaknuto da se podnosilac predstavke "tvrdoglavo opirao svim starateljskim, zaštitnim ili obrazovnim merama". Kao opravdanje za faktičku nemogućnost pronalaženja "ustanove koja je odgovarajuća za [njegovo] ponašanje" u nalogu se ističe činjenica da su "državni maloletnički zatvori ustanove otvorenog tipa ".  Apelacioni sud za maloletnike je 11. marta 1980. godine, ponovo dao privremeni nalog za smeštaj podnosioca predstavke kod oca, pod nadzorom načelnika službe za socijalno staranje o maloletnicima pod istim uslovima koji su bili zahtevani i 29. februara 1980. godine (vidi stav 10,gore).
  4. Četvrti nalog za smeštaj u zatvor u Lantenu izdat je od strane Suda za maloletnike 7. maja 1980.godine. U nalogu je napomenuto da je g. Buamar "nastavio sa delikventnim ponašanjem".  Apelacioni sud za maloletnike je 21. maja 1980. godine dao još jedan privremeni nalog za smeštaj podnosioca predstavke kod oca, pod istim uslovima koji su dati i 11. marta 1980. godine (vidi stav 11,gore).
  5. Sud za maloletnike je 17. juna 1980. godine izdao nalog za peto smeštanje u zatvor u Lantenu. Nalog se pozivao na "dobijene informacije" i "činjenicu da se maloletnik i dalje ponaša delikventno".  Na dan 30. juna 1980. godine, sud za maloletnike je izmenio nalog od 17. juna i vratio podnosioca predstavke "na staranje kod oca", pod istim nadzorom i uslovima koje je dao i Apelacioni sud za maloletnike 11. marta i 21. maja 1980. godine (vidi stavove 11 i 12, gore).
  6. Sud za maloletnike je 4. jula 1980. godine dao nalog za šesto smeštanje u zatvor u Lantenu.  Nalog se pozivao na "dobijene informacije" i "činjenicu da se maloletnik i dalje ponaša delikventno" i pored "ranijih upozorenja", kao i njegovog "buntovničkog ponašanja ... u policijskoj stanici". U nalogu je istaknuto da je "usled uzrasta, strukture ličnosti i ponašanja podnosioca predstavke bilo neophodno da se on uputi u ustanovu koja bi vršila strogi nadzor nad njim", takođe je rečeno da "tokom perioda godišjih odmora privatna ustanova ne ispunjava zahteve", te da nijedna od državnih ustanova (Fraipont, Wauthier-Braine i Jumet) nije "pristala da smesti maloletnika kod sebe"; jedna čak "izričito odbila" da to učini.  Apelacioni sud za maloletnike je 18. jula 1980. godine dao privremeni nalog da se g. Buamar smesti kod tetke na staranje.
  7. Sud za maloletnike je 11. avgusta 1980. godine dao nalog za sedmo po redu smeštanje u zatvor u Lantenu.  Nalog se pozivao na "dobijene informacije" i "noćnu pljačku koju je izvršio 1. avgusta 1980. godine kao član bande kojoj je pripadao" i "učešće ..." podnosioca predstavke "...u napadu na maloletnu devojku 6. avgusta 1980. godine". U nalogu se ukazivalo na činjenicu da njegova tetka više ne želi da preuzme odgovornost koja joj je bila naložena od strane Apelacionog suda za maloletnike.  Sud za maloletnike je 22. i 26. avgusta izmenio svoj nalog od 11. avgusta i odlučio da podnosilac predstavke mora biti vraćen "u porodični krug kod oca, pod nadzorom načelnika službe za socijalno staranje o maloletnicima".
  8. Sud za maloletnike je 2. septembra 1980. godine dao nalog za osmo smeštanje u zatvor u Lantenu. U nalogu se pozivalo na "dobijene informacije", i na činjenicu da se "maloletnik i dalje ponaša delikventno".  Sud za maloletnike je 16. septembra 1980. godine izmenio svoj nalog od 2. septembra, i naložio da g. Buamara treba vratiti "njegovoj porodici ... pod nadzorom načelnika službe za socijalno staranje o maloletnicima".
  9. Sud za maloletnike je 21. oktobra 1980. godine dao nalog za deveto smeštanje u zatvor u Lantenu. Nalog se pozivao na "dobijene informacije". Sud za maloletnike je 3. novembra 1980. godine izmenio svoj nalog od 21. oktobra, i naložio "privremeno oslobađanje" podnosioca predstavke, "i vraćanje u njegovu porodicu a pod nadzorom načelnika službe za socijalno staranje o maloletnicima".
  10. Nakon toga, g. Buamar više nije ponovo pritvaran u istražni zatvor. Njegovo ponašanje se, kako izgleda, poboljšalo nakon što je u jesen 1980. godine smešten u podsticajnije okruženje, a na insistiranje jednog od njegovih advokata. Sud za maloletnike je 8. avgusta 1981. godine prepustio nadležnost redovnom sudu, u skladu sa članom 38. Zakona iz 1965. godine (vidi stav 29, niže), ali Zastupnik Krune nije izneo predmet na suđenje.

3. Tužbe podnosioca predstavke

  1. Podnosilac predstavke se 22. januara i 7. marta 1980. godine žalio na dva naloga suda za maloletnike izdata 18. januara i 4. marta 1980. godine, kojima se naređuje njegovo smeštanje u istražni zatvor u Lantenu prvi, odnosno treći put (vidi stavove 9 i 11, gore).  U presudi od 29. aprila 1980. godine, maloletničko veće pri Apelacionom sudu spojilo je ove dve žalbe i odbacilo ih kao neprihvatljive jer su postale bespredmetne; istaklo je da je svojim nalozima od 31. januara 1980. i 11. marta 1980. godine (vidi stavove 9 i 11, gore) ukinulo dva smeštaja na koja se žalbe odnose. Što se tiče zakonitosti dva boravka u istražnom zatvoru na koja se žalbe odnose, Apelacioni sud je primetio sledeće: 

"Mada odredbe člana 53 Zakona o socijalnoj zaštiti dece i mladih lica ne predstavljaju lišavanje slobode sa aspekta privođenja maloletnika pred nadležno telo određeno zakonom, Zakon nije u suprotnosti sa članovima Konvencije za zaštitu ljudskih prava, u smislu da je ovde ‘lišavanje slobode’ naloženo u izuzetnim slučajevima u opštem kontekstu obrazovnog nadzora maloletnika, ukoliko je faktički nemoguće pronaći pojedinca ili ustanovu koja može odmah da primi maloletnika, i kao neophodna starateljska mera istražnog zatvora na period koji ne može biti duži od petnaest dana.

 U svetlu gore pomenutog, treba obratiti pažnju na pojedine karakteristike slučaja u vreme kada su izdati nalozi za privremeno smeštanje u istražni zatvor.

 Faktička nemogućnost na koju se poziva član 53 ne odnosi se samo na one slučajeve u kojima i bukvalno ne može da se pronađe fizička lokacija za smeštaj maloletnika, bez obzira na obrazovne i zaštitne aspekte koji se moraju uzeti u obzir prilikom procene sudije koji donosi odluku, a u svetlu praktičnih mogućnosti koje su mu na raspolaganju...".

 Dakle, Apelacioni sud je smatrao da dva naloga na koja je uložena žalba nisu u suprotnosti ni s Konvencijom ni s članom 53 Zakona iz 1965. godine. Podnosilac predstavke se 30. aprila 1980. godine žalio na pogrešnu primenu prava u presudi. Kasacioni sud je odbio žalbu 25. juna 1980. napominjući samo da se "vodilo računa o suštinskim pravilima postupka čije bi kršenje moglo izazvati ništavost i da je odluka stoga u skladu sa zakonom". Kasacioni sud nije uzeo u obzir dokaze koje je podnosilac predstavke podneo potkrepljujući žalbe, jer je kasnio sa njihovim podnošenjem.

  1. Podnosilac predstavke se u međuvremenu žalio Kasacionom sudu – 14. februara 1980. godine – na nalog za smeštaj, po drugi put, u zatvor u Lantenu, koji je 12. februara 1980. godine izdao Apelacioni sud za maloletnike (vidi stav 10, gore). Kasacioni sud je 5. marta 1980. godine odbio žalbu. Kasacioni sud je istakao da je žalba postala neprihvatljiva jer je prestala njena svrha, s obzirom da je nalog na koji je uložena žalba izmenjen novim nalogom od 22. februara 1980. godine (vidi stav 10, gore). Podnosilac predstavke je isticao da on i dalje ima interesa da se nalog poništi, prvenstveno zbog toga što će, na osnovu člana 5, stav 5 Konvencije, kao i nacionalnih zakona, moći da traži nadoknadu za štetu koja mu je naneta zatvaranjem. Kasacioni sud je smatrao da pravo da se povede postupak za naknadu štete zavisi od prethodne sudske odluke kojom se konstatuje nezakonito lišenje slobode. Podnosilac predstavke je takođe tvrdio da je odluka kojom se njegova žalba odbija zbog toga što je bezpredmetna suprotna članu 5, stav 4 i članu 13 Konvencije. Po ovom pitanju Kasacioni sud je zaključio da je osporenu meru odredio Apelacioni sud za maloletnike i da je tako ispunjena garancija koja se nalazi u te dve odredbe Konvencije.
  2. Podnosilac predstavke se 14. maja 1980. godine žalio na nalog suda za maloletnike od 7. maja 1980. godine za ponovni, četvrti, smeštaj u zatvor u Lantenu, (vidi stav 12, gore). Veće za maloletnike pri Apelacionom sudu je 30. juna 1980. godine donelo je odluku da je žalba neprihvatljiva jer je postala bespredmetna, s obzirom da je novim nalogom od 21. maja 1980. godine (vidi stav 12, gore) ukinut nalog za pritvor podnosioca predstavke.
  3. Podnosilac predstavke je 7. jula 1980. godine podneo žalbu na nalog suda za maloletnike od 4. jula 1980. godine kojim je, po šesti put, smešten u istražni zatvor u Lantenu (vidi stav 14, gore). Ova žalba je odbijena kao i prethodne tri (vidi stavove 19 i 21, gore): Veće za maloletnike je 3. februara 1981. godine izjavilo da je žalba neprihvatljiva jer je postala bespredmetna, s obzirom da je nalogom od 18. jula 1980. godine prekinut predmetni pritvor (vidi stav 14, gore). Podnosilac predstavke se žalio 12. februara 1981. godine Kasacionom sudu na ovu presudu, ali je njegova žalba odbijena 20. maja 1981. godine. Podnosilac predstavke je kritikovao Apelacioni sud da se nije adekvatno bavio njegovim podnescima pozivajući se na navodno kršenje člana 53 Zakona iz 1965. godine i člana 5, stav 1(d) Konvencije. Kasacioni sud je smatrao da Apelacioni sud nije ni morao da se bavi ovim podnescima, s obzirom da oni nisu imali nikakvu važnost od trenutka kada je sud odlučio da su žalbe bespredmetne. Podnosilac predstavke je takođe tvrdio da je došlo do kršenja člana 53 Zakona iz 1965. godine u smislu da je napadana odluka uzimala u obzir njegovo ponašanje, i do kršenja člana 5, stav 1 (d) Konvencije u smislu da član 53 Zakona dozvoljava lišavanje slobode u okolnostima koje, po njegovom mišljenju, nisu kompatibilne s ovom odredbom Konvencije. Kasacioni sud je smatrao da ovaj osnov žalbe "nije prihvatljiv jer je bespredmetan" s obzirom da napada razloge date u presudi na koju je uložena žalba, a "koja nema uticaja na [njenu] zakonitost".
  4. Podnosilac predstavke se nije žalio na sudske naloge od 17. juna (vidi stav 13, gore), 11. avgusta (vidi stav 15, gore), 2. septembra (vidi stav 16, gore) niti od 21. oktobra 1980. godine (vidi stav 17, gore). Nije se žalio ni na pravni osnov presude Apelacionog suda od 30. juna 1980. godine (vidi stav 21, gore).

4. Saslušavanja podnosioca predstavke i njegovih advokata 

  1. Sud je saslušavao g. Buamara pre donošenja svakog od sudskih naloga kojim se on privremeno smeštao u istražni zatvor. Međutim, on je odbio da bude saslušan pre donošenja sudskog naloga od 21. oktobra 1980. godine (vidi stav 17, gore).  Prema njihovoj sopstvenoj izjavi, koju Država nije osporila, advokati podnosioca zahteva nisu bili pozvani da mu pomognu ili da ga zastupaju ni u jednom od navedenih slučajeva.  S druge strane, oni su se obraćali sudu pre donošenja nekih drugih privremenih odluka koje su se odnosile na podnosioca zahteva; i, prema dokazima, isto se odnosi i za situacije kada je veće za maloletnike pri Apelacionom sudu trebalo da odlučuje o  žalbama podnosioca predstavke na izdate sudske naloge od 18. januara, 4. marta, 7. maja i 4. jula 1980. godine.  Štaviše, maloletnik je bio propisno zastupan pred Kasacionim sudom.

II.  RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Zakon o socijalnoj zaštiti dece i mladih lica, od 8. aprila 1965.god.

1. Opšte

  1. Zakon iz 1965. godine zamenio je Zakon od 15. maja 1912. godine; njegova svrha je zaštita zdravlja i morala kao i obrazovanje mladih ljudi, mlađih od osamnaest godina (u daljem tekstu: maloletnici). Prema ovom Zakonu, "prekršajne radnje ili dela" koje su izvršili maloletnici mogu se rešavati samo preduzimanjem starateljskih, zaštitnih ili obrazovnih mera, a ne putem krivičnih sankcija.
  2. Zakon iz 1965. godine sadrži dve vrste odredbi, one koje se odnose na "socijalno staranje", i one koje se odnose na "zaštitu od strane suda". Sudska zaštita maloletnika obezbeđena je od strane posebnih sudova: suda za maloletnike, koji je deo prvostepenog suda (regionalni prvostepeni sud, tribunal de première instance ), gde zaseda jedan ili više sudija pojedinaca (član 76 Sudskog Kodeksa); i Veća za maloletnike pri Apelacionom sudu (član 102 istog Kodeksa, kasnije član 109 istog). U periodu o kome se govori, u sudu za maloletnike pri prvostepenom sudu u Liježu, bilo je troje sudija koji su bili raspoređeni u petnaesto, šesnaesto i sedamnaesto veće. Ova veća su predstavljala deo za maloletnike pri tom sudu, dok je u Apelacionom sudu u Liježu bio jedan sudija koji je rešavao žalbe po maloletničkim predmetima i činio jedino maloletničko veće ovog suda. Osim ako nije predviđeno drugačije, obavezne odredbe koje su merodavne za gonjenje u slučaju lakših krivičnih dela primenjuju se i na sudske mere za zaštitu maloletnika (član 62 Zakona iz 1965. godine).

2. Sudska zaštita maloletnika

  1. Član 36 Zakona iz 1965. godine nabraja slučajeve u kojima sudovi za maloletnike mogu preduzeti različite mere predviđene Zakonom, a u odnosu na maloletnike. Mogu, na primer, da donesu nalog po zahtevu Zastupnika Krune, u nekoliko slučajeva:

„(a) u slučaju "maloletnika kojima je ugroženo zdravlje, bezbednost ili moral usled okruženja u kojem su odrasli, ili usled aktivnosti kojima se bave, ili čije je obrazovanje došlo u pitanje zbog ponašanja lica koja se o njima staraju";

 (b) u slučaju "maloletnika... za koje je utvrđeno da prose ili žive kao skitnice, ili koji su hronični prosjaci ili skitnice";

 (c) u slučaju "maloletnika... protiv kojih se vodi postupak zbog radnje koja se kvalifikuje kao krivično delo".

 Isti sudovi mogu, takođe, intervenisati na tužbu "lica koje ima roditeljska ili  starateljska prava ... nad maloletnikom, ... koji zbog svog lošeg ponašanja ili nediscipline predstavlja ozbiljan razlog zabrigu".

  1. Mere koje sudovi mogu da nalože, najvećim delom su date u članu 37:

 (a) upozorenje (član 37(1));

 (b) stavljanje maloletnika pod nadzor Komisije za socijalno staranje o maloletnicima ili načelnika službe za socijalno staranje o maloletnicima (član37(2));

 (c) zadržavanje maloletnika u njegovoj sredini, uz podvrgavanje određenim obavezama kao što su pohađanje obrazovne ustanove, obavljanje obrazovnih ili društveno korisnih zadataka ili poštovanje uputstava savetodavno-obrazovnog centra, ili centra za mentalno zdravlje (član37(2));

 (d) smeštaj maloletnika kod bilo kog lica u koje se ima poverenje ili u bilo koju odgovarajuću ustanovu, a pod nadzorom Komisije za socijalno staranje o maloletnicima ili načelnika službe za socijalno staranje o maloletnicima (član37(3));

 (e) smeštaj maloletnika u državni vaspitno-popravni dom (član37(4)).

 U Belgiji postoje dve vrste ustanova koje primaju maloletnike: privatne i državne. U delu Belgije u kome se govori francuski, 1980. godine postojala su tri državna vaspitno-popravna doma za dečake (Fraipont, Jumet i Wauthier-Braine), i jedan za devojke. Stanovnici ovih takozvanih "otvorenih" ustanova žive u poluslobodnom režimu. Prva "zatvorena" ustanova – za mlade ljude veoma poremećenog ponašanja– počela je sa radom 1981. godine.

  1. Kada se maloletnik stariji od šesnaest godina izvede pred maloletnički sud zbog "činjenja koje se kvalifikuje kao krivično delo", sud može, ukoliko smatra da su mere koje su date u članu 37 "neadekvatne", preneti nadležnost i dostaviti predmet Zastupniku Krune kako bi se postupak mogao dalje nastaviti u odgovarajućem sudu (član 38 Zakona iz 1965. godine).  Ukoliko se zaključi da je mera koja je preduzeta u skladu s članom 37 "nedelotvorna zbog upornog lošeg ili opasnog ponašanja maloletnika", sudovi za maloletnike mogu doneti odluku da maloletnika treba "zatvoriti po diskreciji Države" ("placing at disposal of the Government") do njegovog punoletstva (član 39 Zakona iz 1965. godine).  Smatra se da prenos nadležnosti i "zatvaranje po diskreciji Države" predstavljaju iznimne mere kojima treba pribegavati samo u krajnjemslučaju.

3. Postupak

  1. Prema članu 50 Zakona iz 1965. godine, sud za maloletnike će "preduzeti sve raspoložive mere i sprovesti sve potrebne istražne radnje kako bi se što bolje upoznao sa ličnošću samog maloletnika i sa okruženjem u kojem je odrastao, odabrati sredstva koja su odgovarajuća za njihovo obrazovanje ili lečenje vodeći računa šta je u njegovom najboljem interesu". Sud, takođe, može "tražiti izveštaj o socijalnom stanju koji će pripremiti načelnik službe za socijalno staranje o maloletnicima, te zahtevati da se maloletnik podvrgne zdravstvenoj i psihijatrijskoj ekspertizi ukoliko smatra da dokazi koji su mu na raspolaganju ... nisu dovoljni".
  2. Maloletnik koji je pozvan pred sud za maloletnike mora se pojaviti lično ili ga može zastupati njegov advokat (zakon 54 Zakona iz 1965. godine). Ukoliko nema advokata, predsednik advokatske komore (bâtonnier) ili Kancelarija za pravne savete i odbranu dodeliće mu advokata (član 55). Sud za maloletnike može u svako doba poslati poziv licu protiv koga se vodi postupak, njegovim roditeljima, staratelju ili drugom licu koje ima faktičko starateljstvo nad njim - da se pojavi pred sudom (članovi 51 i 54). Maloletnik i njegov advokat mogu da provere sadržaj predmeta najkasnije tri dana pre ročišta; dokumenti koji se odnose na ličnost maloletnika i okruženje u kojem živi na raspolaganju su samo njegovom advokatu (član55).  Sud za maloletnike može u svakom trenutku tokom pretresada donese odluku  da bez prisustva javnosti (in camera), sasluša iskaze o ličnosti maloletnika koje će pružiti stručnjaci i svedoci, kao i roditelji ili staratelj maloletnika, ili drugo lice koje ima faktičko starateljstvo nad maloletnikom; ta saslušanja se mogu održati samo u prisustvu maloletnikovog advokata, dok sam maloletnik ne može biti prisutan, osim ukoliko ne bude pozvan od strane suda (odeljak 57). Kada se neke od mera, navedenih u članu 37 Zakona iz 1965. godine, usvoje kao konačne one se daju u obliku presude donete na javnom suđenju. Često se mere izriču tek nakon prilično dugog postupka, koji omogućava sudu da posmatra maloletnika u pitanju i da sprovede sve potrebne istražne radnje kako bi odredio odgovarajuću meru koja treba da se preduzme.
  3. Sud za maloletnike može, tokom postupka, narediti privremene mere u odnosu na maloletnika, a u skladu sa članovima 52 i 53 koji utvrđuju sledeće:

„Član 52

"Da bi se tokom postupka sprovela neka od mera koje su određene u delu II, poglavlje III, sud za maloletnike može izdati bilo kakav privremeni nalog za pritvor maloletnika, koji nađe da je neophodan.

 Može ga ili poveriti na staranje licu koje ima starateljstvo ili, ukoliko je neophodno, staviti pod nadzor a u skladu sa uslovima datim u članu 37(2), ili može privremeno naložiti neku od mera koje se predviđene u članom 37(3) i (4)."

Član 53

Ukoliko je faktički nemoguće pronaći pojedinca ili ustanovu koja može odmah da primi maloletnika, te se zbog toga ne mogu sprovesti mere predviđene članom 52, maloletnik se može privremeno zadržati u istražnom zatvoru na period koji ne može biti duži od petnaest dana.

Maloletnik koji je zadržan u istražnom zatvoru biće odvojen od odraslih pritvorenika u istražnom zatvoru."

 Ovaj član 53 zamenjuje član 30 Zakona od 15. maja 1912. godine. Raniji član je dozvoljavao privremeno smeštanje u zatvor zbog lošeg karaktera maloletnika, kao i kada faktički nije bilo moguće pronaći drugi smeštaj, a što predstavlja jedini kriterijum u usvojenom Zakonu iz 1965. godine.

  1. Privremene mere koje su predviđene članovima 52 i 53 preduzimaju se na osnovu naloga koji izdaje sudija Veća u okviru suda za maloletnike, odnosno posle saslušavanja maloletnika nasamo, bez prisustva advokata. Međutim, prema "praktičnom aranžmanu" koji se primenjuje samo u Liježu u ovom datom slučaju, zakonska šema omogućava da advokati imaju neformalne kontakte sa sudijom za maloletnike dok je maloletnik u pritvoru. Sud za maloletnike može u svakom trenutku ili po sopstvenom predlogu, ili na zahtev Zastupnika Krune, opozvati ili promeniti svaku meru koja je preduzeta u odnosu na maloletnika, osim u slučaju "zatvaranja  po diskreciji Države" (član 60, prvi stav Zakona iz 1965. godine).  Nakon isteka jedne godine od datuma kada je mera postala konačna, otac, majka ili staratelj ili drugo lice koje se faktički stara o maloletniku, ili sam maloletnik, mogu podneti molbu sudu za maloletnike sa istom svrhom (član 60, drugi stav).
  2. "Na odluke suda za maloletnike ... , u okviru zakonskih vremenskih rokova, Zastupnik Krune, maloletnik ili bilo koja druga strana u postupku može podneti žalbu ili traži poništenje (opposition)" (član 58). Maloletnik se može žaliti na bilo koji privremeni nalog koji je donet protiv njega. Apelacioni sud za maloletnike može sam doneti privremene mere koje su predviđene članovima 52 i 53, kao i poništiti ili promeniti one mere koje je doneo sud za maloletnike (član 59). Kao i sud za maloletnike, i Apelacioni sud za maloletnike čini to na osnovu presude koju donosi veće (vidi stav 33, gore).
  3. Na pravni osnov presude koju je donelo veće za maloletnike Apelacionog suda žalba se podnosi Kasacionom sudu.

4. Precedentno pravo koje se odnosi na član 53 Zakona iz 1965. godine.

  1. Belgijski sudovi su zaključili da faktička nemogućnost koja se zahteva članom 53 može nastati ne samo u slučaju da fizički nema mesta u odgovarajućoj ustanovi, već i kada uslovi u instituciji ne zadovoljavaju potrebe određenog slučaja, posebno u odnosu na bezbednost (apelacioni sud u Monsu, 6. januar 1978 – Journal des Tribunaux, 1979, str. 6 i Apelacioni sud u Liježu, 16. decembar 1980. godine).Kasacioni sud je u presudi od 8. februara 1978. godine zaključio da sudija koji vodi postupak treba da odlučuje po pitanju ove faktičke nemogućnosti (Pasicrisie belge, 1978, I, str. 664).
  2. Prvostepeni sud u Liježu je u presudi od 10. septembra 1981.godine zaključio sledeće:

"da ‘obrazovni nadzor’ predviđen Konvencijom ... ne isključuje pribegavanje, u beznadežnim slučajevima, povremenom stavljanju maloletnika u zatvor; odluku o tom pritvaranju donosi ovlašćeni organ ukoliko su svi drugi, manje prinudni obrazovno-nadzorni pokušaji i mere bili neuspešni; zadržavanje u zatvoru na kratko vreme koje je ograničeno Zakonom, u posebnom delu zatvora predviđenom za adolescente, može imati obrazovni učinak ako se maloletnik uveri da je društvo, posle pokušaja da mu pomogne, odlučilo da vodi računa o sopstvenoj zaštiti; taj pritvor može da služi i kao prelazno rešenje do stanja kada maloletnik dođe u godine kada postaje krivično odgovoran ... i kada društvo može preduzeti mere protiv njega koje se u mnogome razlikuju od onih koje je on upoznao dok je bio maloletnik."

 Kasacioni sud je 18. novembra 1982. godine odbio žalbu na presudu. Smatrao  je da je gornje obrazloženje protivno pravnom konceptu "obrazovnog nadzora" predviđenim članom 5, stav 1 Konvencije. Sud je dodao da smatra da je ova odluku zakonski utemeljena pošto je na osnovu dokaza utvrdio da je bilo faktički nemoguće da se "maloletnik poveri bilo kome na staranje", s obzirom "da je odmah pobegao kako bi pravio nove prekršaje" i "sprečio obrazovanje svojih drugova, na koje su oni imali pravo, ubedivši ih da mu se pridruže u bekstvu", (Pasicrisie belge, 1983, I, str.333).

 B. Zakon od 20. aprila 1874. godine o pritvoru dosuđenja

  1. Član 27 Zakona od 20. aprila 1874. godine o pritvoru do suđenja, kako je izmenjen Zakonom od 13. marta 1973. godine, predviđa sledeće:

"Svako lice koje je lišeno slobode pod okolnostima koje su nekompatibilne sa odredbama člana 5 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda od 4. novembra 1950. godine, kako je prihvaćeno Zakonom od 18. maja 1955. godine, imaće pravo na odštetu. Odštetni zahteva koji je predviđen u Pravosudnim Kodeksom predaće se redovnim sudovima protiv države Belgije oličene u funkciji Ministra pravde."

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. Naim Buamar žalio se Komisiji 2. septembra 1980. godine (podnesak br. 9106/80). Tvrdio je da su presude kojima je smešten u istražni zatvor u suprotnosti s članom 5, stav 1 Konvencije. Takođe se pozvao na član 5, stav 4 i član 13 Konvencije, tvrdeći da zakonitost njegovog pritvora nikada nije bila procenjena. Na kraju, žalio se na kršenje člana 5, stav 4 u vezi s članom 14 zbog načina na koji je organizovan postupak koji pravi diskriminaciju između odraslih i maloletnika, a na koji se poziva član 5, stav 4.
  2. Komisija je 15. marta 1984. godine utvrdila da je predstavka prihvatljiva. U svom izveštaju od 18. jula 1986. godine (sačinjenom u skladu sa članom 31 Konvencije), izrazila je jednoglasno mišljenje daje:

„- postojalo kršenje člana 5, stav 1 Konvencije, jer je u ovom predmetu korišćeno ograničenje koje je odobreno u tački (d) za svrhe za koje ono nije predviđeno;

- postojalo kršenje člana 5, stav 4 Konvencije, jer se sud za maloletnike ne može smatrati "sudom" u okviru značenja člana 5, stav 4 a, pored toga, podnosiocu predstavke nije pružena mogućnost da pokrene postupak po kojem bi neki sudski organ magao brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvora;

- nije se pojavio nikakav poseban problem na osnovu člana 13 Konvencije;

- nije bilo nikakvog kršenja člana 14 u vezi s članom 5 , stav 4 Konvencije, jer je razlika u tretmanu na koju se žalio optuženi smišljena radi zaštite maloletnika“.

Integralni tekst mišljenja Komisije priložen je u aneksu ove presude.

PRAVO

I.   NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5 STAV 1 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se žalio na zatvaranje u istražni zatvor u Lantenu, u devet uzastopnih slučajeva tokom 1980. godine, na osnovu naloga koji su izdati shodno članu 53 Zakona iz 1965. godine (vidi gore, stav 32); smatrao je da su oni bili u suprotnosti sa članom 5, stav 1 Konvencije.
  2. I Komisija i Država uzele su u obzir u svojim razmatranjima sve odluke o pritvaranju u istražni zatvor. Cilj Suda je da stekne celovitu sliku o predmetu pa se prema tome ni on neće ograničiti samo na razmatranje odluka o pritvoru u istražni zatvor koje je podnosilac osporavao u Belgiji sve do Kasacionog suda, odnosno prva tri pritvora i šesti, koji su naloženi 18. januara, 12. februara, 4. marta i 4. jula 1980. godine (vidi stavove 8- 11 i 14, gore).
  3. S obzirom da su sva pritvaranja podnosioca predstavke imala za posledicu lišavanje slobode, mora se doneti odluka da li su ona bila opravdana prema članu 5, stav 1 Konvencije, koji predviđa:

"Svako ima pravo na slobodu i bezbednost. Niko neće biti lišen slobode, osim u sledećim slučajevima i u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom:

 (a) zakonsko pritvaranje lica posle presude koju je doneo nadležnisud;

 (b) zakonito hapšenje ili pritvaranje lica zbog nepoštovanja zakonite presude suda ili da bi se osiguralo ispunjenje svake zakonski propisane obaveze;

 (c) zakonito hapšenje ili pritvaranje lica koje je učinjeno da bi se dovelo pred nadležnu zakonsku vlast na osnovu razumne sumnje da je počinilo krivično delo, ili kada se opravdano smatra potrebnim kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela ili bekstvo nakon njegovog izvršenja;

 (d) u slučaju lišavanja slobode maloletnog lica na osnovu zakonite odluke u svrhu vaspitnog nadzora ili zakonitog lišavanja slobode radi njegovog privođenja nadležnom organu.

 (e) u slučaju zakonitog lišavanja slobode kako bi se sprečilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog lišavanja slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara ili uživalaca droga ili skitnica.

 (f) u slučaju zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode lica kako bi se sprečio njegov neovlašćeni ulazak u zemlju, ili lica protiv koga se preduzimaju mere u cilju deportacije ili ekstradicije.."

 Ovaj član 5, stav 1 Konvencije daje opširan spisak koji se mora striktno tumačiti (vidi, između ostalog, presudu Gucardi (Guzzardi) od 6. novembra 1980. godine, Series A br. 39, str. 35-37, stavovi 96, 98 i 100). Tačke (a), (c), (e) i (f) nisu ovde relevantni, ali se Država oslonila kako na tačku (d) tako i na početak tačke (b).

  1. Što se tiče poslednje predstavke, Sud ima isto mišljenje kao i Komisija i g. Buamar: "nepoštovanje" "zakonitog naloga suda" od strane maloletnika nije stvorila osnovu bilo prema članu 53 Zakona iz 1965. godine niti prema odlukama koje se napadaju. Shodno tome, predmet treba razmatrati isključivo u skladu sa podstavom (d) člana 5 stav 1 Konvencije.
  2. U podnesku Države reč je bila kako o podnosiočevom "lišenju slobode" na osnovu „zakonite odluke radi vaspitnog nadzora“ i „njegovog zakonitog lišenja slobode radi izvođenja pred nadležni organ".
  3. Sud je već na početku odbio drugu tvrdnju. G. Buamar je zaista bio uhapšen svaki put kako bi se priveo "pred nadležnu zakonsku vlast" (sud za maloletnike), ali on nije podneo žalbu na hapšenja u tim situacijama ili na kratkotrajna lišavanja slobode u trajanju od nekoliko sati, a do kojih je dolazilo hapšenjem u svakoj od ovih okolnosti; kako je njegova zastupnica jasno rekla u svom obraćanju, on se žalio samo na njegove kasnije periode pritvaranja koje je naložio isti sud, a koji su bili u trajanju do petnaest dana svaki.
  4. Preostaje prva tvrdnja koja se poziva na tačku (d). Ovde se postavlja glavno pitanje koje treba razmotriti u ovom slučaju: da li su osporena pritvaranja bila "zakonita", uključujući i to da li je bila poštovana "zakonom propisanu proceduru". Konvencija se ovde u suštini poziva na domaći zakon i uspostavlja obavezu da se imaju poštovati materijalna i proceduralna pravila nacionalnog zakona, ali pored toga zahteva da svako lišavanje slobode mora biti izvršeno u skladu očuvanja svrhe člana 5, odnosno radi zaštite pojedinca od samovolje (posebno vidi presuduVinterverpa (Winterwerp) od 24. oktobra 1979 godine, Series A br. 33, str. 17-18 i 19-20, stavovi 39 i 45; presudu Bocano (Bozano) od 18. decembra 1986. godine, Series A br. 111, str. 23, stav 54; i presudu Viks (Weeks) od 2. marta 1987. godine, Series A br. 114, str. 23, stav 42).
  5. Podnosilac predstavke tvrdio je suprotno, da je član 53 Zakona iz 1965. godine sam po sebi nekompatibilan sa članom 5, stav 1 (d) Konvencije, s obzirom da se ne može tvrditi da se privremeni nalog za zatvaranje u istražni zatvor, koji ne važi duže od petnaest dana, čini u cilju "obrazovnog nadzora" podnosioca predstavke.  Nasuprot tome, Država je tvrdila da ta mera predstavlja "zakonsko pritvaranje" u okviru značenja člana 5, stav 1 (d) Konvencije, i da ni na koji način nije po prirodi kaznena te da je bila neophodna zbog okolnosti upornog odbijanja g. Buamara da poštuje druge, manje prinudne, naloge koji su mu prvobitno određivani. U principu, nije na Sudu da daje svoje mišljenje o belgijskom pravnom sistemu (vidi, između ostalog, presudu Litgova (Lithgow) i drugih od 8. jula 1986. godine, Series A br. 102, str. 52, stav 124), ali on ne može da učini drugo već da prizna njegov liberalni duh. Zakon iz 1965. godine imao je opštu posledicu uklanjanja maloletnika iz domašaja krivičnog prava. Pored svog preventivnog aspekta, on u članu 37 daje odredbu i predviđa niz mera kojima se, što je više moguće, pokušava izbeći bilo kakva intervencija krivičnih sudova i svako lišavanje slobode (vidi stav 28, gore). Maloletnik može biti pritvoren samo u slučajevima koji su izričito nabrojani u ovom Zakonu. Što se tiče privremenog pritvaranja u istražni zatvor, autori Zakona su to tretirali kao meru koju bi trebalo primeniti samo u izuzetnim slučajevima, i sa izuzetno kratkim trajanjem: član 53 je odobrava samo onda kada je faktički nemoguće pronaći pojedinca ili ustanovu koja može odmah da prihvati maloletnika (vidi stavove 28, 29 i 32, gore).
  6. Citirajući belgijsko precedentno pravo, Država je smatrala da faktička nemogućnost može da proistekne ne samo iz prostog, fizičkog nedostatka smeštaja, već i zbog zaključaka o ličnosti i ponašanju maloletnika (vidi stavove 36-37, gore). Podnosilac predstavke je osporio ovo i oslonio se, između ostalog, na mišljenje g. Vermejlena (Vermeylen), Ministra pravde u vreme kada je donet Zakon iz 1965.godine. Sud je ponovio da je to pre svega pitanje nacionalnih organa, prvenstveno sudova, kako će tumačiti i primenjivati domaći zakon u svojoj državi (vidi presudu Bocano (Bozano), koja je već citirana, str. 25, stav 58). Koncept "faktičke nemogućnosti" u okviru značenja člana 53 Zakona iz 1965. godine, predstavlja izvor kontraverze u Belgiji. Ni razni podnesci koje su predali oni koji su se pojavili pred Sudom, niti drugi dokazi nisu zadovoljili Sud u tvrdnji da je postojala bilo kakva nezakonitost usled nepoštovanja odredbi domaćeg zakona.
  7. Međutim, "zakonitost" takođe podrazumeva da je lišenje slobode saglasno s ciljem dozvoljenih ograničenja na osnovu člana 5, stav 1 Konvencije (vidi stav 47, gore). Sud napominje da pritvaranje maloletnika u istražni zatvor ne mora obavezno dabudeusuprotnostistačkom(d)(čl..5-1-d), čak i ukoliko ne obezbeđuje "obrazovni nadzor" lica. Iz reči "u cilju" ("pour") očigledno je da "pritvaranje" na koje se poziva u ovom tekstu znači obezbediti da se data ličnost smesti pod "obrazovni nadzor", ali taj smeštaj ne mora obavezno da bude momentalan. Kao što član 5, stav 1 Konvencije utvrđuje – u tačkama (c) i (a) - razliku između pritvora pre suđenja i pritvora posle izricanja presude, tako i tačka (d) ne isključuje privremenu meru zatvora koja se koristi kao uvod u režim edukacije pod nadzorom, a da sama po sebi ne uključuje bilo kakav obrazovni nadzor. Ipak, i u tim okolnostima ubrzo posle hapšenja mora da usledi stvarna primena pravog režima (otvorenog ili zatvorenog) gde se raspolaže sa dovoljno sredstava za ispunjenje cilja postupka.
  8. U ovom slučaju podnosilac predstavke je čas smeštan u istražni zatvor u Lantenu, a čas u krug svoje porodice. Sudovi za maloletnike su samo u 1980. godini devet puta izdali nalog za njegovo pritvaranje i oslobađali ga na dan ili pre isteka zakonskog ograničenja od petneast dana; sve u svemu, bio je lišen slobode ukupno 119 dana u periodu od 291 dan, to jest od 18. januara do 4. novembra 1980. godine (vidi stav 8, gore).
  9. Po tvrdnji u odgovoru Države pritvaranja na koja je uložena žalba predstavljala su deo obrazovnog programa koji su pokrenuli sudovi, a ponašanje g. Buamara u to vreme im je pomoglo da steknu bolju sliku o njegovoj ličnosti. Sud ne deli ovo mišljenje. Država Belgija je izabrala sistem obrazovnog nadzora da bi sprovodila politiku koja se odnosi na maloletničku delikvenciju. Stoga je imala obavezu da stvori odgovarajuće institucionalne kapacitete koji ispunjavaju bezbednosne i obrazovne ciljeve Zakona iz 1965. godine, kako bi mogla da zadovolji zahteve predviđene članom 5, stav 1 Konvencije (vidi, između ostalog, i mutatis mutandis, presudu u predmetu Guinčo (Guincho) od 10. jula 1984. godine, Series A br. 81, str. 16, stav 38, i presudu u predmetu De Kube (De Cubber) od 26. oktobra 1984. godine, Series A br. 86, str. 20, stav 35). Međutim, nijedan od dokaza ne ukazuje na to da je urađeno ono što se zahtevalo. U vreme predmetnih događanja, Belgija nije imala – bar u oblasti u kojoj se govori francuski jezik a u kojoj je živeo podnosilac predstavke – ni jednu ustanovu zatvorenog tipa koja bi mogla da primi maloletnike sa velikim poremećajima u ponašanju (vidi stav 28, gore). Pritvaranje mlade osobe u istražni zatvor, u uslovima faktičke izolacije i bez pomoći osoblja koje je prošlo obuku za obrazovanje - ne može se smatrati kao postizanje bilo kakvog obrazovnog cilja. Uočeno poboljšanje ponašanja g. Buamara svakako ne može da se pripiše uzastopnim periodima pritvaranja u zatvor na koje je uložena žalba, već pre brizi koju je dobio u sasvim drugačijem okruženju nakon puštanja iz zatvora u Lantenu (vidi gore, stav 18).
  10. Shodno tome, Sud zaključuje da devet naloga za pritvaranje u istražni zatvor, uzetih zajedno, nisu bili kompatibilni s tačkom (d) člana 5, stav 1 Konvencije. Njihovo bezuspešno ponavljanje ih je činilo  svemanje"zakonitim"prema tački(d), posebno zbog toga što Zastupnik Krune nikada nije pokrenuo krivični postupak protiv podnosioca predstavke za krivična dela za koje je podnosilac predstavke optuživan.

 Dakle, zaključujemo da je došlo do povrede člana 5, stav 1 Konvencije.

II.   NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5 STAV 4 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se, takođe, žalio kako ni u jednoj prilici kada je pritvaran u istražni zatvor nije mogao da pokrene postupak koji je predviđen članom 5, stav 4 Konvencije, koji glasi:

"Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišavanja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišavanje slobode bilo nezakonito."

  1. Mada je Sud utvrdio da je u ovom slučaju došlo do kršenja člana 5 stav 1 Konvencije, (vidi stav 53, gore), taj nalaz ga ne oslobađa od obaveze da ispita da li je postojalo nepoštovanje stava 4 istog člana, s obzirom da se radi o dve različite odredbe (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu De Vilde, Oms i Versip (De Wilde, Ooms and Versyp) od 18. juna 1971. godine, Series A 12, str. 39-40, stav73).
  2. Država je tvrdila da je procena koja se traži u članu 5, stav 4, inkorporisana u odluku o lišavanju slobode nekog lica, koju, kao što je bio slučaj i u ovom predmetu, donosi sudsko telo(vidi  posebnopresudu u predmetu deJ ong, Baljeti Vanden Brink od 22. maja 1984. godine, Series A 77, str. 26, stav 57).
  3. Sud za maloletnike, koji se sastoji od sudije pojedinca a u sastavu je prvostepenog suda u Liježu, bez sumnje jeste "sud" sa organizacionog stanovišta, ali Evropski sud je dosledno smatrao da intervencija jedinstvenog tela ove vrste ispunjava član 5, stav 4 samo pod uslovom da "procedura koja sledi ima sudski karakter i pruža pojedincu garancije koje odgovaraju vrsti lišavanja slobode o kojoj je reč"; "kako bi se utvrdilo da li postupak pruža odgovarajuće garancije, mora se obratiti pažnja na posebnu prirodu okolnosti u kojima se taj postupak vodi" (vidi posebno presudu u predmetu Vinterverp koja je ranije citirana, Series A 33, str. 23, stav 57, i presudu u predmetu Van Drugenbrok (Van Droogenbroeck) od 24. juna 1982. godine, Series A br. 50, str. 24, stav 47).
  4. Znači, treba utvrditi da li je podnosilac predstavke uživao ove garancije pred sudom za maloletnike. Zakon iz 1965. godine sadrži neke od garancija. Član 62 sadrži odredbe koje se odnose na postupak vezan za lakša krivična dela i uobičajeno se primenjuje i na postupke protiv maloletnika (vidi stav 26, gore). Pored toga, članovi 54 i 55 dozvoljavaju da maloletnike zastupaju advokati kojima je dozvoljen pristup svim dokumentima koji se nalaze u predmetu (vidi stav 31, gore).
  5. Međutim, podnosilac predstavke se žalio na neformalnu prirodu ovih postupaka. Zakon iz 1965. godine nema nijednu odredbu kojom se predviđa saslušanje stranaka u postupku, u kojem sudija za maloletnike u Veću treba da donese nalog o privremenom pritvoru (vidi stav 33, gore). On je imao slobodu da donese odluku na osnovu onoga što smatra da predstavlja odgovarajuće informacije. Država je prigovorila da je neformalna priroda postupka opravdana usled uzrasta lica o kojima je reč, hitnosti mera koje treba preduzeti i njihovog kratkoročnog efekta. Država je priznala da je brzina odlučivanja suda za maloletnike podsećala na način na koji se ponašaju belgijski policijski sudovi u predmetima skitnje (presuda u predmetu De Vilde, Oms i Versip koja je citirana gore), ali je istakla da ti slučajevi uključuju administrativne mere na koje se ne primenjuju mere zaštite Kodeksa o krivičnom pravosuđu. U svakom slučaju, Država je tvrdila da je sudija saslušao g. Buamara pre svakog davanja naloga za pritvor, te da je advokat podnosioca predstavke imao sve mogućnosti da podnese žalbu sudu. Međutim, advokati podnosioca predstavke su izjavili da, s obzirom da nikada nisu dobili poziv da prisustvuju, oni nikada nisu ni bili na saslušanjima podnosioca predstavke pred većem suda, a saslušanja su se odvijala svaki put pre nego što je maloletnik poslat u istražni zatvor, dok su se, pak, ponekad pojavljivali pred sudovima za maloletnike u drugim prilikama vezanim za ovaj predmet. Pored toga, nije im bilo omogućeno da daju komentare na podnesak Zastupnika Krune – kada je uputio predstavku sudu za maloletnike – ili na izveštaje organa socijalnog staranja – do kojih nisu imali pristup (vidi stav 24, gore).
  6. Sud ponavlja da obim obaveze prema članu 5, stav 4 Konvencije nije identičan u svim okolnostima ili za svako lišavanje slobode (vidi stav 57, gore). Pored toga, u ovom slučaju od suštinskog je značaja ne samo da pojedinac ima mogućnost da se lično obrati, već i da ima delotvornu pomoć svojih advokata. Poništeni nalozi jasno govore da je sud za maloletnike saslušao maloletnika, osim u jednom slučaju kada je odbio saslušanje. Ipak, oni ne daju nikakvu indikaciju o prisustvu ni jednog od njegovih advokata; štaviše, jedan od advokata podnosioca predstavke je porekao svoje prisustvo, a država nije osporila njihove izjave. Sama činjenica da se g. Buamar – koji je u to vreme bio veoma mlad – lično pojavio pred sudom nije mu, u datim okolnostima, mogla obezbediti neophodnu zaštitu.
  7. Shodno tome, Sud mora da ustanovi da li pravni lekovi koji su bili na raspolaganju protiv gore navedenih naloga za pritvoranje u zatvor ispunjavaju uslove predviđene članom 5, stav 4 Konvencije, kako je tvrdila Država, a osporavao podnosilac predstavke. Pre svega, može se podneti redovna žalba (appel) (član 58 Zakona iz 1965. godine – vidi stav 34, gore) i, drugo tamo gde je odgovarajuće može se uloži žalba na pravni osnov (pourvoi en cassation). Takođe su i sud za maloletnike i sud za maloletnike pri Apelacionom sudu mogli, u daljim privremenim postupcima, opozvati ili promeniti prvobitnu odluku (vidi stav 33, gore), ili na zahtev Zastupnika Krune ili na sopstveni predlog.
  8. U ovom slučaju, nekoliko naloga za privremeno zatvaranje u istražni zatvor ukinuto je ili promenjeno, eksplicitno ili implicitno, kasnijim privremenim nalozima koji su izdati ili kao odgovor na žalbe (31. januar, 22. februar i 11. mart 1980. godine), ili od strane suda za maloletnike (30. jun, 22. avgust, uz ispravku od 26. avgusta, 16. septembar i 3. novembar 1980. godine). Ipak, većina kasnijih privremenih postupaka pred sudom za maloletnike kao i pred maloletničkom sudom u okviru Apelacionog suda imala je isti nedostatak kao i prethodni postupci – dešavali su se u odsustvu advokata g. Buamara.
  9. U toku saslušanja po žalbama podnosioca predstavke na naloge od 18. januara, 4. marta, 7. maja i 4. jula 1980. godine, veće za maloletnike Apelacionog suda saslušalo je jednog od advokata g. Buamara. Ali, veće nije donelo odluku sve do 29. aprila 1980. godine na žalbe protiv naloga od 18. januara i 4. marta 1980. god.; doneli su odluku tek 30. juna 1980. god na žalbe od 7. maja 1980. godine; i tek 3. februara 1981. godine na žalbu protiv naloga od 4. jula 1980. godine (vidi stavove 19, 21 i 22, gore). Toliki vremenski razmaci teško da mogu biti u skladu sa hitnošću postupanja koja se traži prema članu 5, stav 4 Konvencije. Pored toga, Apelacioni sud nije zaista "odlučivao" o "zakonitosti" mera smeštanja u zatvor na koje se podnosilac predstavke žalio, mada se bavio pitanjem zakonitosti u dve od svoje tri odluke: poštujući ustanovljeno precedentno pravo, sud je istakao u operativnom delu svojih presuda da su žalbe od 29. aprila 1980, 30. juna 1980. i 3. februara 1981. godine (vidi stavove 19, 21 i 22, gore) neprihvatljive kao bespredmetne, s obzirom da je g. Buamar u međuvremenu bio oslobođen, a u skladu sa privremenim nalozima. Kasacioni sud je istakao isti stav, u svojoj presudi od 5. marta 1980. godine, a vezano za žalbu podnosioca predstavke na nalog od 12. februara 1980. godine (vidi stav 20, gore); osim toga, 25. juna 1980. godine poništio je žalbu na presudu od 29. aprila 1980. godine; i 20. maja 1981. godine je poništio žalbu na presudu od 3. februara 1981. godine (vidi stavove 19 i 22, gore). Dakle, redovne žalbe podnosioca predstavke, kao i njegove žalbe na pravni osnov nisu imale nikakvog praktičnog dejstva.
  10. Iz gore navedenog, zaključujemo da je došlo do kršenja člana 5, stav 4 Konvencije.

III.  NAVODNO KRŠENJE ČLANA 13 KONVENCIJE

  1. U svojim prvobitnim žalbama, g. Buamar je tvrdio da nije imao delotvoran pravni lek pred nacionalnim organom, a u vezi navodnog kršenja njegovog prava na slobodu. Tvrdio je da je, takođe, došlo do povrede člana 13 Konvencije, koji predviđa:

"Svako kome su povređena prava i slobode predviđeni ovom Konvencijom ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu."

 U svetlu svojih zaključaka a u odnosu na član 5, stav 4, Sud ne smatra da je neophodno da u datom slučaju utvrđuje da li su poštovani manje strogi zahtevi člana 13 Konvencije (vidi posebno presudu u predmetu de Jong, Baljet i van den Brink koja je ranije citirana, Series A br. 77, str. 27, stav 60), posebno stoga što podnosilac predstavke nije ponovio datu žalbu pred Sudom.

IV.  NAVODNO KRŠENJE ČLANA 14 U VEZI SA ČLANOM 5 STAV 4 KONVENCIJE 

  1. Buamar se žalio da je u uživanju prava koje je obezbeđeno članom 5, stav 4 Konvencije, bio žrtva diskriminacije koja je nekompatibilna sa članom 14, kojim se utvrđuje sledeće:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom Konvencijom obezbeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno poreklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

 Podnosilac predstavke je istakao da Veće saveta (chambre du conseil) mora proveriti zakonitost pritvaranja odraslih koji se nalaze u pritvoru čekajući suđenje u periodu od pet dana od trenutka izdavanja naloga za hapšenje, a ako se uloži žalba od strane chambre des mises en accusation - u roku od petnaest dana (članovi 4 i 20 Zakona od 20. aprila 1874. godine o pritvoru do suđenja). Podnosilac predstavke je istakao da se isto ne odnosi i na maloletnike, s obzirom da se njihove žalbe automatski odbijaju jer se smatraju bespredmetne.

  1. Razlika u tretmanima ove vrste, čije postojanje Država nije osporila, ne može se tumačiti kao diskriminacija. Kako je Komisija tačno napomenula, razlika proističe iz zaštitne – a ne kaznene – prirode postupka koji se primenjuje u slučaju maloletnika u Belgiji. Prema stanovištu Suda, postoji objektivno i razumno opravdanje za različit tretman.

V.  PRIMENA ČLANA 50 KONVENCIJE

  1. Prema članu 50 Konvencije,

"Kada Sud utvrdi da je odluka ili mera koju je donela neka zakonska vlast ili bilo koji drugi organ Visoke strane ugovornice u celini ili delom u sukobu sa obavezama koje proizilaze iz ... Konvencije, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu ispravku posledica te odluke ili mere, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci."

 Podnosilac predstavke, koji je dobio besplatnu pravnu pomoć pred Komisijom i Sudom, nije tražio nadoknadu troškova ili izdataka i to nije pitanje koje Sud treba da razmatra na sopstvenu inicijativu (vidi mutatis mutandis, presudu u predmetu Ince (Inze) od 28. oktobra 1987. godine, Series A br. 126, str. 20, stav 46). S druge strane, podnosilac predstavke je tražio 150.000 belgijskih franaka (BF) za štetu koja je navodno izazvana time što je uzastopno proveo vreme u zatvoru u Lantenu.

  1. Prema podnesku Države, Zakon od 20. aprila 1874. godine, koji je izmenjen Zakonom od 13. marta 1973. godine, omogućava, tamo gde je to odgovarajuće, izvršenje potpune ispravke posledica izazvanih osporenim merama, jer član 27 utvrđuje pravo "svakog lica koje je bilo lišeno slobode pod okolnostima koje nisu kompatibilne sa ... članom 5 Konvencije" na odštetu koja će se odrediti "u postupku redovnih sudova" (vidi stav 38, gore). Ako Sud ovo ne prihvati Država je predložila da bi trebalo da se smatra da je ponašanje podnosioca predstavke faktor koji ne sme da se prenebregne shodno članu 50 Konvencije, jer je ono, kako tvrdi Država, povodovalo da sve ne-prinudne mere starateljstva ili zaštite budu nedelotvorne u slučaju podnosioca predstavke; takođe je dodala da će svaka odšteta morati da bude procenjena u skladu sa odredbom Konvencije za koju Sud smatra da je prekršena.
  2. Prema okolnostima ovog slučaja Sud smatra da pitanje primene člana 50 još nije spremno za odluku. Stoga je neophodno da ovo pitanje bude pridržano (rezervisano), vodeći računa o mogućnosti nekog budućeg poravnanja između tužene Države i podnosioca predstavke (pravilo 53, stavovi 1 i 4 Pravilnika Suda).

 

IZ OVIH RAZLOGA SUD

  1. jednoglasno zaključuje da je došlo do povrede člana 5, stav 1;
  2. zaključuje sa šest glasova za i jednim protiv da je došlo do povrede stava 4 istog člana;
  3. jednoglasno zaključuje da nije potrebno razmatrati slučaj shodno članu 13;
  4. jednoglasno zaključuje da nije bilo povrede člana 14 u vezi s članom 5, stav 4;
  5. jednoglasno zaključuje da primena člana 50 još nije spremna za odlučivanje;

shodno tome,

 (a) zadržava celo predmetno pitanje;

 (b) traži da Država podnese, u roku od sledeća dva meseca, svoje pismene komentare po predmetnom pitanju, a posebno da obavesti Sud o svakom dogovoru koji se postigne između Države i podnosioca predstavke;

 (c) zadržava dalji postupak i daje ovlašćenje predsedniku veća da ga odredi, ukoliko se ukaže potreba.

 

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izrečeno na raspravi otvorenoj za javnost u zgradi Suda u Salzburgu 29. februara 1988. godine.

U potpisu: Rolf  RISDAL, Predsednik

U potpisu: Mark-Andre AJSEN, Sekretar

 

U skladu sa članom 51, stav 2 Konvencije i pravilom 52, stav 2 Poslovnika Suda, delimično saglasno mišljenje g. De Mejera prilaže se kao aneks ovoj presudi,.

Parafirano: R. R.

Parafirano: M.-A. E.

* Napomena Sekretara Suda: Ovaj predmet je zaveden pod brojem 22/1986/120/169. Prva cifra označava poziciju predmeta na spisku slučajeva koji se nalaze pred Sudom, a ta godina je označena drugom brojkom; poslednja dva broja označavaju poziciju predmeta na spisku predmeta koje je Sud uzeo u postupanje otkako je osnovan, odnosno predmeta koji su formirani na temelju predstavki Komisiji.

2 Prema belgijskom zakonodavstvu Zastupnik Krune je organ sličan državnom tužiocu u našem pravu (prim. prev.). 

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE DE MEJERA

(Prevod)

Kao i ostali članovi veća, smatram da su prekršena osnovna prava podnosioca predstavke a povodom, posmatranih kao celina, devet uzastopnih pritvaranja u istražni zatvor, za koje se ne može smatrati da predstavljaju pritvaranje maloletnika zakonitim nalogom u cilju obrazovnog nadzora i, štaviše, ne mogu se opravdati ni na koji drugi način, mada bi svako smeštanje u zatvor, posmatrano pojedinačno, moglo da se smatra zakonitim.

Međutim, nisam siguran da su prekršena osnovna prava podnosioca predstavke povodom toga što nije mogao da pokrene postupak u kojem bi sud po hitnom postupku odlučio o zakonitosti njegovog pritvaranja, i izdao nalog za njegovo oslobađanje ukoliko se ustanovi da je nalog bio nezakonit.

Priznajem da u datom slučaju takav postupak sudske kontrole nije bio u celosti inkorporisan u same odluke koje se napadaju. Nije dokazano da su advokati podnosioca predstavke bili prisutni na saslušanjima koja su prethodila svakom privremenom pritvaranju u zatvor, niti da su imali prethodni pristup dosijeima svakog od tih slučajeva.

Takođe prihvatam da postupak sudske kontrole nije bio odgovarajuće obezbeđen pravnim lekovima koji su bili na raspolaganju podnosiocu predstavke, a tačnije redovnom žalbom (apel), zahtevom da se odluka ne primenjuje (opposition) i žalbom na primenu prava (recours en cassation). Onako kako je sproveden u datom slučaju, postupak sudske kontrole nije zadovoljio zahtev hitnog postupanja u bilo kom od slučajeva u kojima je podnosilac predstavke pokušao da zahteva njegovo sprovođenje; pored toga, sudska kontrola je svaki put predstavljala samo običnu izjavu da je žalba neprihvatljiva jer se pritvor završio nekoliko nedelja ili meseci ranije.

 Međutim, sud koji se bavio ovim predmetom mogao je, u svakom trenutku, da izmeni ili opozove naloge za privremeno pritvoranje. U ovom slučaju to se dogodilo u nekoliko navrata. Nalozi izdati 22. februara 1980. godine od strane suda za maloletnike pri Apelacionom sudu i oni koje je 30. juna, 22. avgusta 19890. godine (izmenjen 26. avgusta 1980), 16. septembra 1980. i 3. novembra 1980. godine izdao sud za maloletnike izričito su zamenili naloge za smeštanje u zatvor na koje su se odnosili, dok su oni koje je 31. januara 1980. i 11. marta 1980. godine izdao sud za maloletnike pri Apelacionom sudu bili implicitno promenjeni. Shodno tome, sedam perioda pritvora o kojima je reč skraćeni su za 4, 1, 0, 1, 1, 1, odnosno 8 dana.

Znači, sistem za kontrolu osporenih odluka jeste funkcionisao do određene granice.

Pored toga, dva od naloga koji predstavljaju promenu – od 31. januara i 11. marta 1980. godine – pozivaju se na "pojedinosti", "pisma" ili "posete" jednog ili više advokata podnosioca predstavke. Slično, drugi nalog za pritvaranje podnosioca predstavke u zatvor u Lantenu – od 12. februara 1980. godine – i nalog od 29. februara 1980. godine da se podnosilac predstavke preda na staranje ocu, svaki ponaosob pominje pismo "od advokata podnosioca predstavke" ili "jednog od advokata podnosioca predstavke". Takođe, nalog suda za maloletnike pri Apelacionom sudu od 30. juna 1980. godine, u kojem sud zaključuje da ne može poništiti nalog za pritvor od 17. juna 1980. godine,s obzirom da nije uložena nikakva žalba, pominje "komentare primljene na dan 30. juna 1980. godine od maloletnikovih advokata, gđe Demol i gđe Krespin".

 Iz ovoga izgleda da je podnosilac predstavke, bar od januara 1980. godine, imao pomoć advokata čije je učešće u postupku izričito pomenuto u nekoliko prilika u nalozima sudova koji su određivali koje privremene mere treba primeniti.

Na kraju, gđa Demol je 22. septembra 1987. godine izjavila pred Sudom da je prisustvovala, u ime podnosioca predstavke, na saslušanjima u prostorijama Veća koja su prethodila donošenju nekih od odluka privremenih mera a koje se nisu odnosile na pritvaranje u zatvor u Lantenu.

Iz ovoga sledi da su advokati podnosioca predstavke zaista mogli da imaju korisnog učešća u postupku, te da su oni to u stvari i činili, delotvorno i marljivo.

Treba priznati da su njihovo prisustvo prilikom svedočenja podnosioca predstavke na sudu, i njihov prethodni pristup predmetima - bili suštinska pitanja u svakoj situaciji u kojoj je postojala mogućnost da se podnosilac predstavke pritvori u zatvor. Ali, izgleda da se isto nije primenjivalo na situacije kada se rešavalo o prekidu njegovog pritvora, s obzirom da je stroga primena oba ili bilo kog od ovih zahteva u tom slučaju mogla dovesti do nepotrebnog odlaganja puštanja na slobodu podnosioca predstavke.

Pošto je ovo utvrđeno, a pre svega imajući u vidu potencijalne i stvarne efekte stalnih kontrola privremenih mera koje su nadležni sudovi izricali, kao i ulogu koju su advokati podnosioca predstavke mogli imati - i stvarno imali - u tim postupcima, smatram da je sve u svemu u ovom slučaju podnosilac predstavke imao pristupa brzoj sudskoj kontroli na koju je imao pravo.

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 Prevod presude Beogradski centar za ljudska prava

 

 

COURT (CHAMBER)

CASE OF BOUAMAR v. BELGIUM

(Application no. 9106/80)

JUDGMENT

STRASBOURG 

29 February 1988

In the Bouamar case[*]The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 (art. 43) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention") and the relevant provisions of the Rules of Court, as a Chamber composed of the following judges:

Mr. R. Ryssdal, President,
Mr. Thór Vilhjálmsson,
Mr. B. Walsh,
Sir Vincent Evans,
Mr. R. Macdonald,
Mr. C. Russo,
Mr. J. De Meyer,
and also of Mr. M.-A. Eissen, Registrar,
and Mr. H. Petzold, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 26 September 1987 and on 27, 28 and 30 January 1988, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights ("the Commission") on 16 October 1986, within the three-month period laid down in Article 32 § 1 and Article 47 (art. 32-1, art. 47) of the Convention. It originated in an application (no. 9106/80) against the Kingdom of Belgium lodged with the Commission under Article 25 (art. 25) by Mr. Naïm Bouamar, a Moroccan national, on 2 September 1980. The applicant was initially referred to as B, but subsequently agreed to the disclosure of his identity.

The Commission's request referred to Article 44 and Article 48 sub-paragraph (d) (art. 44, art. 48-d), and to the declaration whereby Belgium recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46) (art. 46). The purpose of the request was to obtain a decision from the Court as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 5 §§ 1 and 4 (art. 5-1, art. 5-4) of the Convention.

2.  In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of the Rules of Court, the applicant stated that he wished to take part in the proceedings pending before the Court and designated the lawyer who would represent him (Rule 30).

3.  The Chamber of seven judges to be constituted included ex officio Mr. J. De Meyer, the elected judge of Belgian nationality (Article 43 of the Convention) (art. 43), and Mr. R. Ryssdal, the President of the Court (Rule 21 § 3 (b)). On 1 December 1986, in the presence of the Registrar, the President drew by lot the names of the other five members, namely Mr. Thór Vilhjálmsson, Mrs. D. Bindschedler-Robert, Sir Vincent Evans, Mr. C. Russo and Mr. A. M. Donner (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 § 4) (art. 43). Subsequently, Mrs. Bindschedler-Robert and Mr. Donner, who were unable to attend, were replaced by Mr. R. Macdonald and Mr. B. Walsh, substitute judges (Rule 22 § 1 and Rule 24 § 1).

4.  Mr. Ryssdal assumed the office of President of the Chamber (Rule 21 § 5) and, having on each occasion consulted - through the Registrar - the Agent of the Belgian Government ("the Government"), the Delegate of the Commission and the lawyer for Mr. Bouamar, he

- decided on 21 January 1987 that there was no need at that stage for memorials to be filed (Rule 37 § 1);

- directed on 15 June 1987 that the oral proceedings should commence on 22 September (Rule 38).

5.  On the President's instructions, the Registrar requested the Commission to produce a number of documents, and these were supplied on 6 February 1987. On 8 September 1987, the Registrar received the applicant's claims under Article 50 (art. 50) of the Convention.

6.  The hearing was held in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on the appointed day. The Court had held a preparatory meeting immediately beforehand.

There appeared before the Court:

- for the Government

Mr. Claude Debrulle, Deputy Secretary, Ministry of Justice, Agent,

Mr. Edouard Jakhian, avocat, Counsel,

Mr. Jacques Crochelet, counsellor,

Youth Welfare Office, Adviser;

- for the Commission

Mr. Hugo VandenbergheDelegate;

- for the applicant

Ms. Françoise Demol, avocat,

Ms. Fabienne Henry, avocat, Counsel.

The Court heard addresses by Mr. Jakhian for the Government, by Mr. Vandenberghe for the Commission, and by Ms. Henry and Ms. Demol for the applicant, as well as their replies to its questions. The applicant produced documents at the hearing.

AS TO THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

1. Background

7.  Mr. Naïm Bouamar, a Moroccan national born in Oujda (Morocco) on 20 November 1963, who was a minor at the material time, lives at Ougrée-Seraing, Belgium.

He arrived in Belgium in 1972, having previously lived in Morocco, where he was brought up by an aunt. He was an adolescent with a disturbed personality owing mainly to family problems, and from June 1977 to May 1978 he was placed in various juvenile homes as a preventive welfare measure provided for in the Children's and Young Persons' Welfare Act of 8 April 1965 ("the 1965 Act").

In May 1978, Mr. Bouamar was suspected of certain offences and was brought before the Liège Juvenile Court. Thereafter, a number of court orders were made in regard to him under the 1965 Act.

2. The relevant placements and other interim orders

8.  On nine occasions in 1980, the applicant was ordered to be placed in a remand prison under section 53 of the 1965 Act, whereby a juvenile may, "if it is materially impossible to find an individual or an institution able to accept [him] immediately", "be provisionally detained in a remand prison for a period not exceeding fifteen days" (see paragraph 32 below). In this way he was detained in the remand prison at Lantin on the following dates: 18 January - 1 February (14 days); 12-23 February (11 days); 4-11 March (7 days); 7-22 May (15 days); 17 June - 1 July (14 days); 4-19 July (15 days); 11-26 August (15 days); 2-16 September (14 days); and 21 October - 4 November (14 days). In all, he was thus deprived of his liberty for 119 days during the period of 291 days from 18 January to 4 November 1980.

It is with these provisional placements that the present case is concerned. They were all ordered on the submissions of Crown Counsel by the Liège Juvenile Court, save the second, which was ordered by the Liège Juvenile Court of Appeal.

Each of the placement orders recorded that it was materially impossible to find an individual or an institution able to accept Mr. Bouamar immediately, except that the first order did not use the word "materially". The second, third, fourth, fifth, sixth and eighth orders referred to an institution "appropriate to the juvenile's behaviour", while the seventh and the ninth used only the adjective "appropriate".

9.  The first placement in Lantin Prison was ordered by the Juvenile Court on 18 January 1980, following an incident at Fraipont Reformatory, where the applicant had been placed on 30 December 1979.

The order referred to the applicant's "dangerous behaviour" and his "numerous previous placements".

Mr. Bouamar appealed against the order to the Juvenile Court of Appeal (see paragraph 19 below), which on 31 January 1980 made an interim order that the applicant should be returned to Fraipont Reformatory; it noted that no other solution had been found and that the placement in Lantin Prison would cease to "have effect after expiry of the statutorily prescribed period".

10.  On 12 February 1980, the Juvenile Court of Appeal varied its order of 31 January and ordered the second placement in Lantin Prison.

The order referred to "information obtained", in particular as regards the applicant's "new pattern of behaviour". It noted that "no institution or individual [had] come forward ... to take" him and that "the two State institutions designed for the purpose [said] that they [were] ... unable" to "accept him immediately, in view of, among other things, his behaviour". It stated that the placement in the remand prison was ordered "pending a solution to be suggested ... by the welfare service of the juvenile court of first instance".

On 22 February 1980, the Juvenile Court of Appeal, "having regard to all the information obtained and in the imminent expectation of a more satisfactory placement measure", varied its order of the 12th and ordered that the applicant should be placed in the reformatory at Jumet. Mr. Bouamar absconded from that institution the day after he arrived and, on 29 February 1980, the Juvenile Court of Appeal placed him in the care of his father, under the supervision of the Youth Welfare Officer and the Youth Welfare Board and subject to certain conditions.

11.  The third placement in Lantin Prison was ordered by the Juvenile Court on 4 March 1980, after "fresh offences" had been committed by the applicant between 1 January and 27 February.

The order recorded that the applicant was "stubbornly unresponsive to any custodial, protective or educative measure". By way of justifying the material impossibility of finding "an institution appropriate to [his] behaviour", it cited the fact that "the State reformatories were open institutions".

On 11 March 1980, the Juvenile Court of Appeal again made an interim order placing the applicant in the care of his father, under the supervision of the Youth Welfare Officer and on the same conditions as on 29 February 1980 (see paragraph 10 above).

12.  The fourth placement in Lantin Prison was ordered by the Juvenile Court on 7 May 1980.

The order noted that Mr. Bouamar "persist[ed] in his delinquent behaviour".

On 21 May 1980, the Juvenile Court of Appeal made another interim order placing the applicant in the care of his father, under the same supervision and on the same conditions as on 11 March 1980 (see paragraph 11 above).

13.  The fifth placement in Lantin Prison was ordered by the Juvenile Court on 17 June 1980.

The order referred to the "information obtained" and "the fact that the juvenile persist[ed] in his delinquent behaviour".

On 30 June 1980, the Juvenile Court varied the order of 17 June and returned the applicant to "his father's family circle", under the same supervision and on the same conditions as laid down by the Juvenile Court of Appeal on 11 March and 21 May 1980 (see paragraphs 11 and 12 above).

14.  The sixth placement in Lantin Prison was ordered by the Juvenile Court on 4 July 1980.

The order referred to the "information obtained", "the fact that the juvenile persist[ed] in his delinquent behaviour", "warnings already given him" and his "rebellious behaviour ... at the police station". It stated that "because of the juvenile's personality and behaviour, it [was] necessary to send him to an institution in which he [would] be closely supervised", that "during the holiday period a private institution [did] not meet the requirements", and that none of the State institutions (Fraipont, Wauthier-Braine and Jumet) had "agreed to take the juvenile", one of them having "flatly refus[ed]" to do so.

On 18 July 1980, the Juvenile Court of Appeal made an interim order placing Mr. Bouamar in the care of an aunt.

15.  The seventh placement in Lantin Prison was ordered by the Juvenile Court on 11 August 1980.

The order referred to the "information obtained", a "burglary at night, as a member of a gang, on 1 August 1980" and the applicant's "participation ... in an assault on an under-age girl on 6 August 1980". It pointed out that his aunt no longer wished to assume the responsibility laid on her by the Juvenile Court of Appeal.

On 22 and 26 August 1980, the Juvenile Court varied its order of 11 August and decided that the applicant should be returned to "his father's family circle, under the supervision of a Youth Welfare Officer".

16.  The eighth placement in Lantin Prison was ordered by the Juvenile Court on 2 September 1980.

The order referred to the "information obtained" and to the fact that the applicant "persist[ed] in his delinquent behaviour".

On 16 September 1980, the Juvenile Court varied the order of 2 September and ordered that Mr. Bouamar should be returned to "his family ... under the supervision of a Youth Welfare Officer".

17.  The ninth placement in Lantin Prison was ordered by the Juvenile Court on 21 October 1980.

The order referred to the "information obtained".

On 3 November 1980, the Juvenile Court varied the order of 21 October and ordered the "provisional release" of the applicant "to his family under the supervision of a Youth Welfare Officer".

18.  Thereafter, Mr. Bouamar was not again placed in a remand prison. His behaviour improved, it seems, following his placement during the autumn of 1980 in a more conducive environment, at the instigation of one of his lawyers.

On 8 August 1981, the Juvenile Court relinquished jurisdiction in favour of the ordinary court, under section 38 of the 1965 Act (see paragraph 29 below), but Crown Counsel did not bring the case to trial.

3. The applicant's appeals

19.  On 22 January and 7 March 1980, the applicant appealed against the Juvenile Court's orders of 18 January and 4 March 1980 placing him in Lantin Prison for the first time and the third time respectively (see paragraphs 9 and 11 above).

In a judgment given on 29 April 1980, the juvenile chamber of the Court of Appeal joined these two appeals and declared them to be inadmissible because they had become devoid of purpose; it noted that by its orders of 31 January 1980 and 11 March 1980 (see paragraphs 9 and 11 above) it had terminated the two placements in question.

As to the lawfulness of the two periods of detention complained of, the Court of Appeal observed:

"While the provisions of section 53 of the Children's and Young Persons' Welfare Act do not represent a deprivation of liberty with a view to bringing the juvenile before the competent legal authority, the Act does not contravene the Articles of the Convention for the Protection of Human Rights in that the 'deprivation of liberty' is ordered in the general context of the educational supervision of the juvenile in the exceptional cases in which it is materially impossible to find an individual or an institution able to accept the juvenile immediately, as a necessary custodial measure in a remand prison for a period which cannot exceed fifteen days.

Against this background, regard must be had to the individual features of the case at the time the interim custody order was made.

The material impossibility referred to in section 53 is not meant to indicate merely those cases in which literally no physical location can be found in which to place the juvenile, regardless of the education and protection aspects which have to be taken into account in the assessment the judge makes when taking his decision in the light of the practical possibilities that are really open to him; ...".

The Court of Appeal thus considered that the two orders appealed against did not contravene either the Convention or section 53 of the 1965 Act.

The applicant appealed on points of law against this judgment on 30 April 1980. The Court of Cassation dismissed the appeal on 25 June 1980, noting merely that "the substantive formalities and those required on pain of nullity [had] been complied with and the decision [was] in accordance with the law". It did not take into account the pleadings submitted by the applicant in support of his appeal because they had been filed late.

20.  In the meantime, the applicant had appealed to the Court of Cassation - on 14 February 1980 - against the order made by the Juvenile Court of Appeal on 12 February 1980 placing him in Lantin Prison for the second time (see paragraph 10 above).

The Court of Cassation dismissed this appeal on 5 March 1980.

It noted that the appeal had become inadmissible because devoid of purpose, as the order appealed against had been varied by the one of 22 February 1980 (see paragraph 10 above).

The applicant had argued that he still had an interest in having the order quashed, mainly because that would, under Article 5 § 5 (art. 5-5) of the Convention as well as under national legislation, enable him to claim compensation for the damage caused to him by his detention. The Court of Cassation held that the right to bring such an action for damages did not depend on a prior finding, in a judicial decision, that the deprivation of liberty had been unlawful.

The applicant had also contended that a decision declaring his appeal inadmissible because devoid of purpose would contravene Article 5 § 4 and Article 13 (art. 5-4, art. 13) of the Convention. On this point the Court of Cassation held that as the impugned measure had been taken by the Juvenile Court of Appeal, the guarantee embodied in those two provisions had been fulfilled.

21.  On 14 May 1980, the applicant appealed against the Juvenile Court's order of 7 May 1980 placing him in Lantin Prison for the fourth time (see paragraph 12 above).

On 30 June 1980, the juvenile chamber of the Court of Appeal declared the appeal inadmissible because devoid of purpose, since the order of 21 May 1980 (see paragraph 12 above) had terminated the applicant's detention.

22.  On 7 July 1980, the applicant appealed against the Juvenile Court's order of 4 July 1980 placing him in Lantin Prison for the sixth time (see paragraph 14 above).

This appeal failed like the three previous ones (see paragraphs 19 and 21 above): on 3 February 1981, the juvenile chamber declared it inadmissible because devoid of purpose, as the order of 18 July 1980 had ended the detention in question (see paragraph 14 above).

The applicant appealed to the Court of Cassation against this judgment on 12 February 1981 but his appeal was dismissed on 20 May 1981.

He had criticised the Court of Appeal for not having dealt adequately with his submissions alleging a violation of section 53 of the 1965 Act and of Article 5 § 1 (d) (art. 5-1-d) of the Convention. The Court of Cassation held that the Court of Appeal did not have to deal with those submissions, since they were of no relevance once the court had decided that the appeal had become devoid of purpose.

He had also maintained that there had been a breach of section 53 of the 1965 Act in that the impugned decision had taken his behaviour into account, and of Article 5 § 1 (d) (art. 5-1-d) of the Convention in that section 53 of the Act permitted deprivation of liberty in circumstances which, in his view, were not compatible with that provision of the Convention. The Court of Cassation held this ground of appeal to be "inadmissible because devoid of purpose" as it attacked reasons given for the judgment appealed against which had "no effect on [its] lawfulness".

23.  The applicant did not appeal against the orders of 17 June (see paragraph 13 above), 11 August (see paragraph 15 above), 2 September (see paragraph 16 above) or 21 October 1980 (see paragraph 17 above).

Nor did he appeal on points of law against the Court of Appeal's judgment of 30 June 1980 (see paragraph 21 above).

4. Hearings of the applicant and his lawyers

24.  Before each of the orders was made provisionally placing him in the remand prison, Mr. Bouamar was heard by the court. He declined to be heard before the order of 21 October 1980 was made, however (see paragraph 17 above).

According to their own statements, which were not disputed by the Government, the applicant's lawyers were not called on to assist or represent him on any of these occasions.

On the other hand, they addressed the court before some of the other interim decisions in his regard were taken; and, according to the evidence, the same was true when the juvenile chamber of the Court of Appeal had to determine the applicant's appeals against the orders of 18 January, 4 March, 7 May and 4 July 1980.

The juvenile was, moreover, duly represented before the Court of Cassation.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Children's and Young Persons' Welfare Act of 8 April 1965

1. General

25.  The 1965 Act replaced an Act of 15 May 1912; its purpose is to protect the health, morals and education of young people under the age of eighteen ("juveniles"). Under it, "offending acts" committed by juveniles can normally be dealt with only by means of custodial, protective or educative measures and not by means of criminal sanctions.

26.  The 1965 Act contains provisions relating to "social welfare" and others relating to "protection by the courts".

Judicial protection of juveniles is provided by specialised courts: the Juvenile Court, which is a section of the tribunal de première instance (regional court of first instance) and sits as one or more single-judge courts (Article 76 of the Judicial Code), and the juvenile chambers of the Court of Appeal (Article 101 of the same Code), which likewise have a single member (Article 102 of the same Code at the material time, subsequently Article 109 bis).

At the material time, there were three Juvenile Court judges at the Liège tribunal de première instance, who sat in the fifteenth, sixteenth and seventeenth chambers, which made up the juvenile section of that court; and at the Liège Court of Appeal there was a judge who heard appeals in juvenile cases and sat in the single juvenile chamber of that court.

Unless otherwise provided, the statutory provisions governing the prosecution of lesser criminal offences apply to proceedings concerning judicial measures for the protection of juveniles (section 62 of the 1965 Act).

2. Judicial protection of juveniles

27.  Section 36 of the 1965 Act lays down the cases in which the juvenile courts may take the various measures set out in the Act in respect of juveniles. They may make an order on an application by Crown Counsel in several instances:

(a) in respect of "juveniles whose health, safety or morals are endangered, either by reason of the environment in which they are being brought up or by the activities in which they engage, or whose education is put at risk by the behaviour of the persons having custody of them";

(b) in respect of "juveniles ... found begging or wandering as vagrants or who are habitual beggars or vagrants";

(c) in respect of "juveniles ... proceeded against for an act classified as an offence".

The same courts can also intervene upon a complaint by "persons having paternal authority or having custody ... of a juvenile ... who on account of his misconduct or indiscipline gives serious cause for concern".

28.  The measures they may order are, for the most part, set out in section 37:

(a) a warning (section 37(1));

(b) placing the juvenile under the supervision of the Youth Welfare Board or of a Youth Welfare Officer (section 37(2));

(c) keeping the juvenile in his own surroundings, subject to certain conditions, such as having to attend an educational establishment, to perform educative or socially useful tasks or to comply with instructions from an educational-counselling centre or mental-health centre (section 37(2));

(d) placing the juvenile in the home of any trustworthy person or in any appropriate institution, under the supervision of the Youth Welfare Board or of a Youth Welfare Officer (section 37(3));

(e) placing the juvenile in a State reformatory (section 37(4)).

There are two types of institution which may accommodate juveniles: private institutions and State institutions. In the French-speaking part of Belgium in 1980 there were three State reformatories for boys (Fraipont, Jumet and Wauthier-Braine) and one for girls. The inmates of these so-called "open" institutions live under a regime of semi-liberty. The first "closed" institution - for highly disturbed young people - came into service in 1981.

29.  Where a juvenile over sixteen has been brought before the juvenile courts for an "act classified as an offence", they may, if they consider the measures referred to in section 37 to be "inadequate", relinquish jurisdiction and remit the case to Crown Counsel so that proceedings may be taken in the appropriate court (section 38 of the 1965 Act).

If a measure taken under section 37 proves "ineffective on account of persistent misconduct or dangerous behaviour by the juvenile", the juvenile courts may also decide that he should be "placed at the disposal of the Government" until he attains his majority (section 39 of the 1965 Act).

Relinquishment of jurisdiction and "placing at the disposal of the Government" are regarded as exceptional measures which are to be applied only as a last resort.

3. Procedure

30.  By section 50 of the 1965 Act, the Juvenile Court "shall take all possible steps, and have all necessary investigations made, to acquaint itself with the personalities of the juveniles concerned and with the environment in which they have been brought up and to determine their best interests and the means appropriate to their education or treatment"; it may "have a social enquiry report prepared by a Youth Welfare Officer and require the juvenile to undergo a medical and psychiatric examination where it considers that the evidence before it ... is insufficient".

31.  A juvenile brought before the Juvenile Court appears in person or is represented by a lawyer (section 54 of the 1965 Act). If he has no lawyer, the leader of the Bar (bâtonnier) or the Legal Advice and Defence Office assigns him one (section 55).

The Juvenile Court can at all times summon the person concerned, his parents, his guardian or other persons having custody of him to appear before it (sections 51 and 54).

The juvenile and his lawyer may inspect the contents of the file on the case not later than three days before the hearing; documents concerning the juvenile's personality and the surroundings in which he is living are made available only to his lawyer (section 55).

During the hearing the Juvenile Court can at any time sit in camera to hear evidence regarding the juvenile's personality from experts and witnesses as well as from the juvenile's parents or guardian or from other persons having custody of the juvenile; such hearings can only take place in the presence of the juvenile's lawyer, but the juvenile himself is not present, unless called by the court (section 57).

When the various measures listed in section 37 of the 1965 Act are adopted as final orders, these are made in the form of judgments given in open court. Often the measures are ordered only after a fairly lengthy procedure designed to enable the court to observe the juvenile concerned and to have all necessary investigations made in order to determine what action it is appropriate to take.

32.  During the proceedings, the Juvenile Court may order interim measures in respect of the juvenile under sections 52 and 53, which provide:

Section 52

"For the duration of proceedings for the implementation of one of the measures provided for in Part II, Chapter III, the Juvenile Court shall make any necessary interim custody orders in respect of the juvenile.

It may either leave him in the care of the persons who have custody of him or, if necessary, place him under supervision in accordance with the terms of section 37(2), or it may provisionally order one of the measures provided for in section 37(3) and (4)."

Section 53

"If it is materially impossible to find an individual or an institution able to accept the juvenile immediately, and the measures provided for in section 52 therefore cannot be implemented, the juvenile may be provisionally detained in a remand prison for a period not exceeding fifteen days.

A juvenile who is detained in a remand prison shall be segregated from the adults who are also detained there."

The present section 53 replaces section 30 of the Act of 15 May 1912. The latter section allowed temporary placement in a prison by reason of the juvenile's bad character as well as if it was materially impossible to find another placement, which is the only criterion adopted in the 1965 Act.

33.  The interim measures set out in sections 52 and 53 are taken by means of an order made by the Juvenile Court judge in chambers, that is to say after hearing the juvenile alone, without a lawyer being present. However, under a "practical arrangement" applying only in Liège and which operated in the instant case, a duty scheme enables lawyers to have informal contacts with the Juvenile Court judge where a juvenile is in custody.

The Juvenile Court may at any time, either of its own motion or on an application by Crown Counsel, revoke or vary any measures taken in regard to the juvenile, except for "placing at the disposal of the Government" (section 60, first paragraph, of the 1965 Act).

After a year has elapsed from the date on which a measure has become final, an application may be made to the Juvenile Court for the same purpose by the juvenile's father, mother or guardian or other persons having custody of the juvenile or by the juvenile himself (section 60, second paragraph).

34.  "Decisions of the Juvenile Court ... shall, within the statutory time-limits, be subject to appeal by Crown Counsel and to appeal or to applications to have them set aside (opposition)" by the juvenile or any other parties concerned (section 58). The juvenile can appeal against any interim order made in his regard.

The Juvenile Court of Appeal can itself take the interim measures provided for in sections 52 and 53 and set aside or vary those taken by the Juvenile Court (section 59). Like the Juvenile Court, it does so by means of orders made in chambers (see paragraph 33 above).

35.  An appeal on points of law lies to the Court of Cassation against judgments of the juvenile chamber of the Court of Appeal.

4. Case-law relating to section 53 of the 1965 Act

36.  The Belgian courts have held that the material impossibility required by section 53 may arise not only where there is no room in an appropriate institution but also where conditions do not meet the needs of the case, particularly as regards security (Mons Court of Appeal, 6 January 1978 - Journal des Tribunaux, 1979, p. 6 - and Liège Court of Appeal, 16 December 1980). In a judgment of 8 February 1978, the Court of Cassation held that it is for the trial judge to rule on the question of material impossibility (Pasicrisie belge, 1978, I, p. 664).

37.  In a judgment of 10 September 1981, the Liège tribunal de première instance held:

"The 'educational supervision' envisaged in the Convention ... does not exclude resorting, in hopeless cases, to spells of imprisonment for juveniles, ordered by the competent legal authority, where all other, less coercive educational-supervision attempts and measures have failed; detention in prison for a short period, limited by the Act, in a special section set aside for adolescents may have an educative effect by convincing the juvenile that society, after trying to help him, has decided to look to its own protection; such detention may serve as a transition to the state of having reached the age of criminal responsibility ... when society will take measures against him which are very different from those he has experienced while under age."

On 18 November 1982, the Court of Cassation dismissed an appeal against that judgment. It held that the foregoing reasoning was not incompatible with the legal concept of "educational supervision" in Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention. It added that by finding that the evidence showed that it was materially impossible to "give the juvenile into the care of anyone at all", since "he immediately absconded in order to commit fresh offences" and "hampered his companions' education, to which they were also entitled, by persuading them to join in his escapades", the court had justified its decision in law (Pasicrisie belge, 1983, I, p. 333).

B. The Act of 20 April 1874 on detention pending trial

38.  Section 27 of the Act of 20 April 1874 on detention pending trial, as amended by the Act of 13 March 1973, provides:

"Any person who has been deprived of his liberty in circumstances incompatible with the provisions of Article 5 (art. 5) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms of 4 November 1950, as approved by the Act of 18 May 1955, shall be entitled to compensation. An action in the form provided for in the Judicial Code shall be brought in the ordinary courts against the Belgian State in the person of the Minister of Justice."

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

39.  Mr. Naïm Bouamar applied to the Commission on 2 September 1980 (application no. 9106/80). He alleged that the orders whereby he was placed in a remand prison contravened Article 5 § 1 (d) (art. 5-1-d) of the Convention. He also relied on Article 5 § 4 and Article 13 (art. 5-4, art. 13), as, in his submission, the lawfulness of his detention had never been reviewed. He complained, lastly, of an infringement of Article 5 § 4 and Article 14 (art. 14+5-4) taken together, in that the manner in which the proceedings referred to in Article 5 § 4 (art. 5-4) were organised discriminated between adults and juveniles.

40.  The Commission declared the application admissible on 15 March 1984. In its report of 18 July 1986 (made under Article 31) (art. 31), it expressed the unanimous opinion that:

- there had been a breach of Article 5 § 1 (art. 5-1), because the restriction authorised by sub-paragraph (d) (art. 5-1-d) was used in the instant case for a purpose other than the one provided for;

- there had been a breach of Article 5 § 4 (art. 5-4), because the Juvenile Court could not be regarded as a "court" within the meaning of that Article (art. 5-4) and, furthermore, the applicant was not given an opportunity to take proceedings by which the lawfulness of his detention could be decided speedily by a judicial authority;

- no separate issue arose under Article 13 (art. 13) of the Convention;

- there had been no breach of Article 14 taken together with Article 5 § 4 (art. 14+5-4), because the difference in treatment complained of was designed to protect juveniles.

The full text of the Commission's opinion is reproduced as an annex to this judgment.

AS TO THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 (art. 5-1)

41.  The applicant complained of his detention in the remand prison at Lantin on nine successive occasions in 1980, pursuant to orders made on the basis of section 53 of the 1965 Act (see paragraph 32 above); he considered that they were contrary to Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention.

42.  The Commission and the Government took all of these placements into account in their submissions. The Court is concerned to have an overall picture of the case and accordingly will likewise not confine itself to looking at the placement measures which the applicant challenged in Belgium right up to the Court of Cassation, that is to say the first three placements and the sixth one, which were ordered on 18 January, 12 February, 4 March and 4 July 1980 respectively (see paragraphs 8-11 and 14 above).

43.  Since the placements in question each entailed a deprivation of liberty, it must be determined whether they were justified under Article 5 § 1 (art. 5-1), which provides:

"Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a) the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

(b) the lawful arrest or detention of a person for non-compliance with the lawful order of a court or in order to secure the fulfilment of any obligation prescribed by law;

(c) the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

(d) the detention of a minor by lawful order for the purpose of educational supervision or his lawful detention for the purpose of bringing him before the competent legal authority;

(e) the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants;

(f) the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or of a person against whom action is being taken with a view to deportation or extradition."

This Article (art. 5-1) sets out an exhaustive list which must be interpreted strictly (see, among other authorities, the Guzzardi judgment of 6 November 1980, Series A no. 39, pp. 35-37, §§ 96, 98 and 100). Sub-paragraphs (a), (c), (e) and (f) (art. 5-1-a, art. 5-1-c, art. 5-1-e, art. 5-1-f) are not relevant, but the Government relied both on sub-paragraph (d) (art. 5-1-d) and on the beginning of sub-paragraph (b) (art. 5-1-b).

44.  As to the latter submission, the Court concurs with the Commission and Mr. Bouamar: "non-compliance" of a juvenile "with the lawful order of a court" did not form the basis either of section 53 of the 1965 Act or of the impugned decisions. The case accordingly falls to be considered solely under sub-paragraph (d) (art. 5-1-d).

45.  In the Government's submission, what was at issue was both the applicant's "detention by lawful order for the purpose of educational supervision" and his "lawful detention for the purpose of bringing him before the competent legal authority".

46.  The Court rejects the second contention at the outset. Mr. Bouamar was indeed on each occasion arrested for the purposes of his appearances "before the competent legal authority" (the Juvenile Court), but he made no complaint about his arrest on these occasions or about the brief losses of liberty, amounting to a few hours, which his arrest entailed before each of those appearances; as his counsel made clear in their addresses, he complained only of his subsequent periods of detention, ordered by the same court for up to fifteen days at a time.

47.  There remains the first contention under sub-paragraph (d) (art. 5-1-d). Here the main issue to be determined in the instant case is whether the disputed placements were "lawful", including whether they complied with "a procedure prescribed by law". The Convention here refers essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules of national law, but it requires in addition that any deprivation of liberty should be in keeping with the purpose of Article 5 (art. 5), namely to protect the individual from arbitrariness (see in particular the Winterwerp judgment of 24 October 1979, Series A no. 33, pp. 17-18 and 19-20, §§ 39 and 45; the Bozano judgment of 18 December 1986, Series A no. 111, p. 23, § 54; and the Weeks judgment of 2 March 1987, Series A no. 114, p. 23, § 42).

48.  The applicant contended that section 53 of the 1965 Act was in itself incompatible with Article 5 § 1 (d) (art. 5-1-d) of the Convention, since an interim order for custody in a remand prison, being valid for not more than fifteen days, could not be regarded as being made for the purpose of the applicant's "educational supervision".

The Government submitted, on the contrary, that such a measure amounted to "lawful detention" within the meaning of Article 5 § 1 (d) (art. 5-1-d), was not in any way punitive in nature and was made necessary in the circumstances by Mr. Bouamar's persistent refusal to comply with other, less coercive orders which were initially made in his regard.

In principle it is not for the Court to express a view on the Belgian system as such (see, among many other authorities, the Lithgow and Others judgment of 8 July 1986, Series A no. 102, p. 52, § 124), but it cannot do other than recognise its liberal spirit. The 1965 Act had the general effect of removing juveniles from the ambit of the criminal law. In addition to its preventive aspect, it makes provision in section 37 for a series of measures designed to avoid as far as possible any intervention by criminal courts and any deprivation of liberty (see paragraph 28 above). A juvenile may be detained only in the cases exhaustively listed in the Act. As for temporary placement in a remand prison, the authors of the Act treated this as a measure which should be resorted to only in exceptional circumstances and be of extremely short duration: section 53 authorises it only where it is materially impossible to find an individual or an institution able to accept the juvenile immediately (see paragraphs 28, 29 and 32 above).

49.  Citing Belgian case-law, the Government considered that material impossibility could flow not only from a simple lack of accommodation but also, by inference, from the juvenile's personality and behaviour (see paragraphs 36-37 above). The applicant challenged this and relied on, among other things, the opinion expressed by the Minister of Justice, Mr. Vermeylen, at the time the 1965 Act was promulgated.

The Court would reiterate that it is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply the domestic law of their State (see, most recently, the Bozano judgment previously cited, p. 25, § 58). The concept of "material impossibility" within the meaning of section 53 of the 1965 Act is a source of controversy in Belgium, and neither the various submissions made by those who appeared before the Court nor any of the other pieces of evidence suffice to satisfy the Court that there was any unlawfulness resulting from a failure to comply with domestic law.

50.  "Lawfulness", however, also implies that the deprivation of liberty is in keeping with the purpose of the restrictions permissible under Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention (see paragraph 47 above).

The Court notes that the confinement of a juvenile in a remand prison does not necessarily contravene sub-paragraph (d) (art. 5-1-d), even if it is not in itself such as to provide for the person's "educational supervision". As is apparent from the words "for the purpose of" ("pour"), the "detention" referred to in the text is a means of ensuring that the person concerned is placed under "educational supervision", but the placement does not necessarily have to be an immediate one. Just as Article 5 § 1 recognises - in sub-paragraphs (c) and (a) (art. 5-1-c, art. 5-1-a) - the distinction between pre-trial detention and detention after conviction, so sub-paragraph (d) (art. 5-1-d) does not preclude an interim custody measure being used as a preliminary to a regime of supervised education, without itself involving any supervised education. In such circumstances, however, the imprisonment must be speedily followed by actual application of such a regime in a setting (open or closed) designed and with sufficient resources for the purpose.

51.  In the instant case the applicant was, as it were, shuttled to and fro between the remand prison at Lantin and his family. In 1980 alone, the juvenile courts ordered his detention nine times and then released him on or before the expiry of the statutory limit of fifteen days; in all, he was thus deprived of his liberty for 119 days during the period of 291 days from 18 January to 4 November 1980 (see paragraph 8 above).

52.  In the Government's submission, the placements complained of were part of an educative programme initiated by the courts, and Mr. Bouamar's behaviour during the relevant time enabled them to gain a clearer picture of his personality.

The Court does not share this view. The Belgian State chose the system of educational supervision with a view to carrying out its policy on juvenile delinquency. Consequently it was under an obligation to put in place appropriate institutional facilities which met the demands of security and the educational objectives of the 1965 Act, in order to be able to satisfy the requirements of Article 5 § 1 (d) (art. 5-1-d) of the Convention (see, among other authorities and mutatis mutandis, the Guincho judgment of 10 July 1984, Series A no. 81, p. 16, § 38, and the De Cubber judgment of 26 October 1984, Series A no. 86, p. 20, § 35).

Nothing in the evidence, however, shows that this was the case. At the time of the events in issue, Belgium did not have - at least in the French-speaking region in which the applicant lived - any closed institution able to accommodate highly disturbed juveniles (see paragraph 28 above). The detention of a young man in a remand prison in conditions of virtual isolation and without the assistance of staff with educational training cannot be regarded as furthering any educational aim.

The improvement observed in Mr. Bouamar's behaviour is certainly not accounted for by the successive periods of imprisonment complained of but by the care he received in quite different surroundings after his release from Lantin Prison (see paragraph 18 above).

53.  The Court accordingly concludes that the nine placement orders, taken together, were not compatible with sub-paragraph (d) (art. 5-1-d). Their fruitless repetition had the effect of making them less and less "lawful" under sub-paragraph (d) (art. 5-1-d), especially as Crown Counsel never instituted criminal proceedings against the applicant in respect of the offences alleged against him.

There was therefore a breach of Article 5 § 1 (art. 5-1) of the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 (art. 5-4)

54.  The applicant also complained that on each occasion on which he was placed in the remand prison at Lantin he was unable to take any proceedings as provided for in paragraph 4 of Article 5 (art. 5-4), which reads:

"Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful."

55.  Although the Court has found that there was a breach of paragraph 1 of Article 5 (art. 5-1) in the instant case (see paragraph 53 above), that finding does not dispense it from proceeding to inquire whether there was a failure to comply with paragraph 4 (art. 5-4), as the two provisions are distinct (see, mutatis mutandis, the De Wilde, Ooms and Versyp judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, pp. 39-40, § 73).

56.  The Government submitted that the review required in Article 5 § 4 (art. 5-4) was incorporated in the decision to deprive a person of his liberty where, as in the instant case, it was taken by a judicial body (see in particular the de Jong, Baljet and van den Brink judgment of 22 May 1984, Series A no. 77, p. 26, § 57).

57.  The Juvenile Court, which is a single-judge section of the Liège tribunal de première instance, is undoubtedly a "court" from the organisational point of view, but the European Court has consistently held that the intervention of a single body of this kind will satisfy Article 5 § 4 (art. 5-4) only on condition that "the procedure followed has a judicial character and gives to the individual concerned guarantees appropriate to the kind of deprivation of liberty in question"; "in order to determine whether a proceeding provides adequate guarantees, regard must be had to the particular nature of the circumstances in which such proceeding takes place" (see in particular the Winterwerp judgment previously cited, Series A no. 33, p. 23, § 57, and the Van Droogenbroeck judgment of 24 June 1982, Series A no. 50, p. 24, § 47).

58.  That being so, it must be determined whether the applicant enjoyed such guarantees before the Juvenile Court.

The 1965 Act does contain some of them. Section 62 lays down that the provisions relating to proceedings in respect of lesser criminal offences normally apply also to proceedings against juveniles (see paragraph 26 above). Furthermore, sections 54 and 55 permit juveniles to be represented by a lawyer, who will be allowed access to all the documents in the file (see paragraph 31 above).

59.  The applicant, however, complained of the informal nature of these proceedings. The 1965 Act made no provision for any hearing inter partes where the Juvenile Court judge had to make an interim custody order in chambers (see paragraph 33 above). He was free to take his decision on the basis of what he considered to be adequate information.

The Government contended that the informal nature of the proceedings was justified by the youth of the persons concerned, the urgency of the measures to be taken and the short duration of their effects. They acknowledged that the speed of the Juvenile Court's decisions was reminiscent of the manner in which the Belgian police courts dealt with vagrancy cases (De Wilde, Ooms and Versyp judgment previously cited but pointed out that those cases involved administrative measures to which the safeguards in the Code of Criminal Procedure did not apply. At all events, the Government maintained, Mr. Bouamar had been given a hearing by a judge before each placement was ordered and his lawyer had had every opportunity to plead his case.

The young man's lawyers stated, however, that as they had never been given notice to attend, they had never been present at the hearings in chambers which had taken place each time before the juvenile was sent to the remand prison, whereas they had sometimes appeared before the juvenile courts in this case on other occasions. In addition, they had not been enabled to comment on the submissions of Crown Counsel - when the latter made an application to the Juvenile Court - or on the welfare reports, to which they had had no access (see paragraph 24 above).

60.  The Court reiterates that the scope of the obligation under Article 5 § 4 (art. 5-4) is not identical in all circumstances or for every kind of deprivation of liberty (see paragraph 57 above). Nevertheless, in a case of the present kind, it is essential not only that the individual concerned should have the opportunity to be heard in person but that he should also have the effective assistance of his lawyer. The impugned orders make it clear that the juvenile was given a hearing by the Juvenile Court, except in one instance when he refused to be heard. However, they do not give any indication that one of his lawyers was present; counsel for the applicant moreover denied that one of them was present, and the Government did not dispute their statements. The mere fact that Mr. Bouamar - who was very young at the time - appeared in person before the court did not, in the circumstances of the case, afford him the necessary safeguards.

61.  The Court must consequently ascertain whether the remedies available against the aforementioned placement orders satisfied the conditions in Article 5 § 4 (art. 5-4), as was argued by the Government but disputed by the applicant. In the first place, an ordinary appeal (appel) could be lodged (section 58 of the 1965 Act - see paragraph 34 above) and, in the second place, where appropriate, an appeal lay on points of law (pourvoi en cassation). It was also possible both for the Juvenile Court and for the Juvenile Court of Appeal in further interim proceedings to revoke or vary the initial decision (see paragraph 33 above), either on an application by Crown Counsel or of their own motion.

62.  In the instant case, several of the orders for provisional placement in a remand prison were varied or revoked, expressly or by implication, by further interim orders made either on appeal (31 January, 22 February and 11 March 1980) or by the Juvenile Court (30 June, 22 August with the rectification of 26 August, 16 September and 3 November 1980).

However, most of the further interim proceedings before the Juvenile Court and the Juvenile Court of Appeal suffered from the same defect as the earlier proceedings: they took place in the absence of Mr. Bouamar's lawyers.

63.  At the hearings of the applicant's appeals against the orders of 18 January, 4 March, 7 May and 4 July 1980, the juvenile chamber of the Court of Appeal heard one or other of Mr. Bouamar's lawyers. But it did not give its decision until 29 April 1980 on the appeals against the orders of 18 January and 4 March 1980; 30 June 1980 on the appeal against the order of 7 May 1980; and 3 February 1981 on the appeal against the order of 4 July 1980 (see paragraphs 19, 21 and 22 above). Such lapses of time are scarcely compatible with the speed required by the terms of Article 5 § 4 (art. 5-4) of the Convention.

Furthermore, the appellate court did not really "decide" the "lawfulness" of the placement measures which were challenged before it, although it did go into the issue of lawfulness in some of the reasons given in two of its three decisions: following established case-law, it held in the operative part of its judgments of 29 April 1980, 30 June 1980 and 3 February 1981 (see paragraphs 19, 21 and 22 above) that the appeals were inadmissible because devoid of purpose, since Mr. Bouamar had in the meantime been released pursuant to interim orders.

The Court of Cassation held likewise, in its judgment of 5 March 1980, as regards the appeal against the order of 12 February 1980 (see paragraph 20 above); furthermore, on 25 June 1980, it dismissed the appeal against the judgment of 29 April 1980; and on 20 May 1981, it dismissed the one against the judgment of 3 February 1981 (see paragraphs 19 and 22 above).

The applicant's ordinary appeals and appeals on points of law thus had no practical effect.

64.  In sum, there was a breach of Article 5 § 4 (art. 5-4).

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 (art. 13)

65.  In his original complaints Mr. Bouamar claimed that he had also not had an effective remedy before a national authority in respect of the alleged breach of his right to liberty. He claimed that there had consequently also been a breach of Article 13 (art. 13), which provides:

"Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity."

In the light of its conclusions in relation to Article 5 § 4 (art. 5-4), the Court does not deem it necessary in the instant case to inquire whether the less strict requirements of Article 13 (art. 13) were complied with (see in particular the de Jong, Baljet and van den Brink judgment previously cited, Series A no. 77, p. 27, § 60), especially as the applicant did not reiterate the complaint in question before the Court.

IV.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 TAKEN TOGETHER WITH   ARTICLE 5 § 4 (art. 14+5-4)

66.  Mr. Bouamar contended that in the enjoyment of the right secured in Article 5 § 4 (art. 5-4) he had been the victim of discrimination incompatible with Article 14 (art. 14), whereby:

"The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status."

He said that the lawfulness of the detention of adults held in custody pending trial had to be reviewed by the chambre du conseil within five days of the arrest warrant being issued and then, if there was an appeal, by the chambre des mises en accusation within fifteen days (sections 4 and 20 of the Act of 20 April 1874 on detention pending trial). The same did not, he argued, apply to juveniles, since their appeals were automatically held to be devoid of purpose.

67.  A difference of treatment of this kind, whose existence was not disputed by the Government, does not amount to discrimination. As the Commission rightly noted, it stems from the protective - not punitive - nature of the procedure applicable to juveniles in Belgium. In the Court's view, there is accordingly an objective and reasonable justification for the difference of treatment.

V.  APPLICATION OF ARTICLE 50 (art. 50)

68.  By Article 50 (art. 50) of the Convention,

"If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party."

The applicant, who received free legal aid before the Commission and the Court, did not seek reimbursement of costs or expenses and this is not a matter which the Court has to examine of its own motion (see, as the most recent authority and mutatis mutandis, the Inze judgment of 28 October 1987, Series A no. 126, p. 20, § 46). On the other hand, he sought 150,000 Belgian francs (BF) in respect of damage allegedly caused by his successive periods of imprisonment in Lantin Prison.

69.  In the Government's submission, the Act of 20 April 1874, as amended by the Act of 13 March 1973, would allow full reparation to be made, if appropriate, for the consequences of the disputed measures, in that section 27 confers on "any person who has been deprived of his liberty in circumstances incompatible with ... Article 5 (art. 5) of the Convention" a right to compensation, to be asserted "in the ordinary courts" (see paragraph 38 above). In the alternative, the Government regarded the applicant's conduct as a factor not to be overlooked under Article 50 (art. 50) of the Convention, as it had, so they maintained, rendered all non-coercive custodial or protective measures ineffective; they added that any compensation would have to be assessed according to which provision the Court had held to be contravened.

70.  In the circumstances of the case, the Court considers that the question of the application of Article 50 (art. 50) is not yet ready for decision. It is therefore necessary to reserve the matter, taking due account of the possibility of an agreement between the respondent State and the applicant (Rule 53 §§ 1 and 4 of the Rules of Court).

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Holds unanimously that there was a breach of paragraph 1 of Article 5 (art. 5-1);

2. Holds by six votes to one that there was a breach of paragraph 4 of the same Article (art. 5-4);

3. Holds unanimously that it is not necessary also to consider the case under Article 13 (art. 13);

4. Holds unanimously that there was no violation of Article 14 taken together with Article 5 § 4 (art. 14+5-4);

5. Holds unanimously that the question of the application of Article 50 (art. 50) is not ready for decision;

accordingly,

(a) reserves the whole of the said question;

(b) invites the Government to submit, within the forthcoming two months, their written comments on the said question and, in particular, to notify the Court of any agreement reached between them and the applicant;

(c) reserves the further procedure and delegates to the President of the Chamber power to fix the same if need be.

 

Done in English and in French and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 29 February 1988.

Rolv RYSSDAL

President

Marc-André EISSEN

Registrar

In accordance with Article 51 § 2 (art. 51-2) of the Convention and Rule 52 § 2 of the Rules of Court, the partly dissenting opinion of Mr. De Meyer is annexed to the present judgment.

R. R.

M.-A. E.

 


SEPARATE OPINION OF JUDGE DE MEYER

(Translation)

Like the other members of the Chamber, I consider that the applicant's fundamental rights were violated in that, looked at as a whole, the nine successive placements in a remand prison could not be regarded as the detention of a minor by lawful order for the purpose of educational supervision and could not, moreover, be justified in any other way, even though each placement looked at individually could be regarded as legitimate.

But I am not sure that the applicant's fundamental rights were violated in that he was not able to take proceedings by which the lawfulness of his detention could have been decided speedily by a court and his release ordered if the detention was not lawful.

I recognise that in the instant case such judicial review was not fully incorporated in the disputed decisions themselves. It has not been shown that the applicant's lawyers were present at the hearings in chambers which preceded each of the provisional prison placements or that they had prior access to the file on each of those occasions.

I also accept that such judicial review was not adequately provided by the remedies available to the applicant, namely ordinary appeal (appel), an application to have a decision set aside (opposition) and appeal on points of law (recours en cassation). As it operated in the instant case, this review did not take place speedily in any of the cases in which the applicant attempted to have it carried out; furthermore, it resulted each time in a mere declaration that the appeal was inadmissible because devoid of purpose, as the detention complained of had ended several weeks or months earlier.

But the orders for provisional placement in prison could at all times be varied or revoked by the court dealing with the case. This is what happened in the present case on several occasions. The order made by the Juvenile Court of Appeal on 22 February 1980 and those made by the Juvenile Court on 30 June 1980, 22 August 1980 (rectified on 26 August 1980), 16 September 1980 and 3 November 1980 expressly varied the placement orders to which they related, while those made by the Juvenile Court of Appeal on 31 January 1980 and 11 March 1980 varied them by implication. As a result, the seven periods of detention in question were shortened by 4, 1, 0, 1, 1, 1 and 8 days respectively.

The machinery for reviewing the disputed decisions therefore did function to some extent.

Furthermore, two of the orders making a variation - those of 31 January and 11 March 1980 - refer to "particulars", "letters" or "visits" from the applicant's lawyer or lawyers. Similarly, the second order that the applicant should be placed in Lantin Prison - the one of 12 February 1980 - and the order of 29 February 1980 giving the applicant into the care of his father each mention a letter "from the juvenile's lawyer" or "from one of the juvenile's lawyers". Again, an order of the Juvenile Court of Appeal on 30 June 1980, in which the court held that it could not discharge the placement order of 17 June 1980 as no appeal had been lodged against it, mentions "comments received, this 30 June 1980, from the juvenile's lawyers, Ms. Demol and Mr. Crespin".

It thus appears that the applicant did, at least from January 1980, have the assistance of lawyers whose involvement in the proceedings was expressly noted, on several occasions, in the orders of the courts which had to determine what interim measures to take in his regard.

Lastly, it was stated before the Court by Ms. Demol on 22 September 1987 that she appeared for the applicant at the hearings in chambers which preceded the making of some of the orders for interim measures other than the placements in Lantin Prison.

It therefore seems that the applicant's lawyers were indeed able to play a useful part in the proceedings and that they in fact did so, effectively and diligently.

Admittedly, their presence during the applicant's court appearances and prior access by them to the file were essential on each occasion on which there was a possibility of placing the applicant in prison. But the same does not seem to apply on the occasions when it was a matter of terminating his detention, as a strict application of both or either of those requirements at such a juncture could have unnecessarily delayed the applicant's release.

That being so and having regard, firstly, to the potential and actual effects of the continuous review of the interim measures ordered by the relevant courts and, secondly, to the part the applicant's lawyers could and in fact did play in those proceedings, I consider on balance that in the instant case the applicant did have the speedy judicial review to which he was entitled.

 _______

[*] Note by the Registrar: The case is numbered 22/1986/120/169.  The second figure indicates the year in which the case was referred to the Court and the first figure its place on the list of cases referred in that year; the last two figures indicate, respectively, the case's order on the list of cases and of originating applications (to the Commission) referred to the Court since its creation.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.