Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Država na koju se presuda odnosi
Ujedinjeno Kraljevstvo
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
26766/05, 22228/06
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
15.12.2011
Članovi
6
6-1
6-1+6-3-d
6-3
6-3-d
41
Kršenje
6-1+6-3-d
Nekršenje
6-1+6-3-d
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Suđenje u akuzatorskom postupku
(Čl. 6-3) Pravo na odbranu
(Čl. 6-3-d) Ispitivanje svedoka
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut dvema predstavkama protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske koje su Sudu poneli britanski državljanin g.Imad Al-Khawaja (prvi podnosilac predstavke) i iranski državljanin g.Ali Tahery (drugi podnosilac predstavke), krajem maja 2006.godine.

Prvi podnosilac se žalio da je njegovo suđenje za nedolični napad bilo nepravično iz razloga što je jedna od žena koje su ga optužile umrla pre suđenja, a njena izjava data policiji je pročitana poroti. Drugi podnosilac se žalio da je njegovo suđenje za ranjavanje sa namerom nanošenja teške telesne povrede bilo nepravično jer je izjava jednog od svedoka, koji se plašio da se lično pojavi na suđenju, pročitana poroti. Na zahtev Vlade predmet je upućen Velikom veću.

Prvi podnosilac predstavke je rođen 1956.godine i živi u Brightonu. On je optužen da je, dok je radio kao lekar konsultant u području rehabilitacione medicine, učinio nedoličan napad na dva ženska pacijenta dok su navodno bile pod hipnozom. On je osuđen za dela koja su mu stavljena na teret.

Drugi podnosilac predstavke je rođen 1975.godine i osuđen je za namerno ranjavanje.

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 I 3 (d) KONVENCIJE
Član 1 – pravo na pravično i javno suđenje, u razumnom roku.
Član 3(d) - pravo na ispitivanje svedoka optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svedoka odbrane pod istim uslovima kao i svedoka optužbe.
Veće je smatralo da je došlo do povrede u odnosu na prvog podnosioca predstavke, kao i u odnosu na drugog podnosioca predstavke.
Prema stavu Suda mora postojati dobar razlog za izostanak svedoka i drugo, kada se osuda temelji jedino ili u odlučujućoj meri na izjavama osobe koju optuženi nije imao prilike da ispita ili da da se ispita onda mogu biti ograničena prava predviđena članom 6 Konvencije. Postavlja se pitanje da li je postojao valjan razlog za izostanak svedoka. Kada je u pitanju smrt svedoka, onda je logičan njegov izostanak i prethodna izjava se mora uzeti u obzir. Odsustvo zbog straha zahteva detaljnije razmatranje. Razlikuju se dve vrste straha: strah koji proizilazi iz pretnji ili drugih akcija optuženog i strah kao posledica uopštenog straha oko toga šta bi se moglo dogoditi ako svedok da izjavu na suđenju. Kada je u pitanju strah koji je izazvao optuženi onda se izjava svedoka mora prihvatiti kao dovoljna. Kada je u pitanju opšti strah od svedočenja domaći sud mora da utvrdi da li su dostupne alternative npr.anonimnost svedoka.
- Pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza –
Osnovno načelo je da bi optuženi u krivičnom postupku morao da ima mogućnost osporavanja svih dokaza protiv sebe. U slučajevima uskraćivanja dokaza odbrani kako bi se zaštitili policijski izvori Sud je odluku vezano za pravičnost takvog suđenja prepustio domaćim sudovima.

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud presuđuje sa 15 glasova za i 2 protiv da nije došlo do povrede člana 6 stav 1 u vezi sa članom 6 stav 3 (d) u odnosu na prvog podnosioca predstavke.
Sud presuđuje jednoglasno da je došlo do povrede u odnosu na drugog podnosioca predstavke.
Sud jednoglasno dosuđuje drugom podnosiocu predstavke određeni iznos na ime nematerijalne štete i troškova i izdataka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET AL-KHAWAJA I TAHERY protiv UJEDINJENOG KRALJEVSTVA

(zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06)

PRESUDA

STRASBOURG

15. prosinca 2011.

U predmetu Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću sastavljenom od:

Françoise Tulkens, predsjednica,
Nicolas Bratza,
Jean-Paul Costa,
Christos Rozakis,
Peer Lorenzen,
Elisabet Fura,
Alvina Gyulumyan,
Danutė Jočienė,
Dragoljub Popović,
Ineta Ziemele,
Mark Villiger,
Giorgio Malinverni,
András Sajó,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Işıl Karakaş,
Nebojša Vučinić,
Kristina Pardalos, suci,
i Michael O’Boyle, zamjenik Tajnika,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost dana 19. svibnja 2010. i 9. studenog 2011, donosi slijedeću presudu koja je usvojena potonjeg datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak je pokrenut dvoma zahtjevima (br. 26766/05 i 2228/06) protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske podnesenim Sudu prema članku 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) od strane britanskog državljana, g. Imad Al-Khawaja („prvi podnositelj zahtjeva”), dana 18. srpnja 2005. i iranskog državljana, g. Ali Tahery („drugi podnositelj zahtjeva”), dana 23. svibnja 2006.
  2. Prvog podnositelja zahtjeva zastupali su g.A. Burcombe i g.D. Wells, odvjetnici iz Londona koji rade za Wells Burcombe LLP Solicitors, uz asistenciju odvjetnika g. J. Bennathan QC. Drugog podnositelja zahtjeva zastupao je g. M. Fisher, odvjetnik iz Londona koji radi za Peter Kandler & Co. Solicitors, uz asistenciju odvjetnice gđe R. Trowler. Vladu Ujedinjenog Kraljevstva („Vlada”) zastupao je njihov zastupnik, g. J. Grainger iz Ureda za vanjske poslove i Commonwealth.
  3. Prvi podnositelj zahtjeva tvrdio je da je njegovo suđenje za nedoličan napad bilo nepravično iz razloga što je jedna od žena koje su ga optužile umrla prije suđenja, a njezina izjava policiji je pročitana poroti. Drugi podnositelj zahtjeva tvrdio je da je njegovo suđenje za ranjavanje s namjerom nanošenja teške tjelesne ozljede bilo nepravično jer je izjava jednog od svjedoka, koji se bojao osobno pojaviti na suđenju, pročitana poroti.
  4. Zahtjevi su dodijeljeni u rad Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52. st. 1. Poslovnika Suda). Dana 20. siječnja 2009., nakon održavanja javne rasprave o dopuštenosti i osnovanosti predmeta (pravilo 54. st. 3.), Vijeće tog Odjela sastavljeno od sudaca Casadevall, Bratza, Bonello, Traja, Mijović, Šikuta i Hirvelä, zajedno s T.L. Early, tajnikom odjela, jednoglasno je odlučilo spojiti zahtjeve, proglasiti ih dopuštenima i zaključiti da je došlo do povrede članka 6. st. 1. u svezi s člankom 6. st. 3 (d) Konvencije s obzirom na oba podnositelja
  5. Dana 1. ožujka 2010., na zahtjev Vlade od 16. travnja 2009., odbor sudaca Velikog vijeća odlučio je uputiti predmet pred Veliko vijeće u skladu s člankom 43.
  6. Sastav Velikog vijeća određen je u skladu s odredbama članka 27. st.2. i 3. Konvencije i pravila 24. Poslovnika Suda. Na posljednjem vijećanju Alvina Gyulumyan, Işıl Karakaş i Nebojša Vučinić, zamjenski suci, zamijenili su Corneliu Bîrsana, Ireneu Cabral Barreta i Sverre Erik Jebensa, koji nisu mogli sudjelovati u daljnjem razmatranju predmeta (pravilo 24. st. 3.). Jean-Paul Costa, Christos Rozakis i Giorgio Malinverni, čiji su mandati istekli tijekom trajanja postupka, nastavili su sudjelovati u predmetu (članak 23.st. 7. Konvencije i pravilo 24. st. 4.).
  7. Podnositelji zahtjeva i Vlada podnijeli su pisana očitovanja o osnovanosti zahtjeva. Usto su zaprimljena i očitovanja umješača, nevladine organizacije sa sjedištem u Londonu JUSTICE, kojoj je predsjednica odobrila miješanje u pisani postupak (članak 36. st. 2. Konvencije i pravilo 44. st.2.). Stranke su odgovorile na ta očitovanja (pravilo 44. st. 5.).
  8. Glavna rasprava održana je u javnosti u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu dana 19. svibnja 2010. (pravilo 59. st. 3.).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) za Vladu
G.  J. GRAINGER, zastupnik,
G.  D. PERRY QC,
G.  L. MABLY,
GĐA  V. AILES, odvjetnik,
G.  C. MUNRO,
G. N.GIBBS, savjetnici;

(b) za podnositelje zahtjeva
G.  J. BENNATHAN QC, odvjetnik,
G.  D. WELLS, savjetnik.

Sud je saslušao obraćanja g. Bennathana i g. Perryja kao i njihove odgovore na pitanja koja je Sud postavio.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

A.  G. Al-Khawaja

  1. Prvi podnositelj zahtjeva rođen je 1956. i živi u Brightonu. Činjenice koje su uzrok njegovom zahtjevu glase kako slijedi.
  2. Dok je radio kao liječnik konzultant u području rehabilitacijske medicine, prvi podnositelj zahtjeva optužen je po dvije točke za nedoličan napad na dvije ženske pacijentice dok su navodno bile pod hipnozom. Prva točka optužnice navela je da je nedolično napastvovao ženu pod imenom ST tijekom konzultacije održane 3. lipnja 2003. Druga točka optužnice teretila ga je da je nedolično napastvovao ženu imenom VU također tijekom konzultacije, ovaj put održane 12. lipnja 2003.
  3. Iz razloga nevezanih uz navodni napad, ST je počinila samoubojstvo prije početka suđenja. Međutim, nekoliko mjeseci nakon navodnog napada dala je izjavu policiji. Također je rekla dvojici prijatelja, BF i SH, da ju je podnositelj zahtjeva nedolično
  4. Dana 22. ožujka 2004. održano je pripremno ročište kako bi se odlučilo da li bi se izjava ST trebala pročitati poroti. Na tom je ročištu obrana navela da je obrana po obje točke u principu jednaka, naime da su optužbe ST i VU potpuno neistinite. Sudac je potom odlučio da se izjava ST treba pročitati poroti tijekom suđenja. Opazio je da će se prvi podnositelj zahtjeva vrlo vjerojatno osjećati kao da nema druge mogućnosti obrane po drugoj točki optužbe koja se odnosi na VU osim osobnog svjedočenja. Stoga mu čitanje izjave ST ne bi znatno otežalo eventualnu odluku da ne svjedoči. Sudac je također primijetio da se nije tvrdilo da su ST i VU bile u tajnom dosluhu te da stoga nije trebalo istražiti ovu činjenicu ispitivanjem svake od žena.
  5. Imajući na umu sadržaj izjave ST, sudac je nadalje primijetio da je ista bila ključna za tužiteljstvo po prvoj točki optužnice, budući da nije postojao niti jedan drugi izravan dokaz o tome što se dogodilo na konzultaciji dana 3. lipnja 2003. Izjavio je: „sasvim iskreno, ako nema izjave, nema ni prve točke optužnice.” Nadalje je primijetio da je pravo pitanje bilo da li je za prvog podnositelja zahtjeva bilo moguće osporiti izjavu na način koji bi osigurao pravičnost optuženom. Sudac je zaključio  da bi prvi podnositelj zahtjeva mogao dokazivati što se dogodilo tijekom konzultacija. Također je bila namjera tužiteljstva da pozove prijatelje ST kako bi svjedočili o onome što im je ona ispričala. Postojale su proturječnosti između njihovih izjava i izjave ST, koje su ostavljale mogućnost pobijanja izjave ST. Tužiteljstvo bi nadalje pozvalo i vještaka da svjedoči o izmijenjenoj percepciji tijekom hipnoze, te bi ispitivanje tog svjedoka također moglo poslužiti diskreditaciji izjave ST.
  6. Na samom suđenju, nakon što je pročitana izjava ST, porota je saslušala svjedočenje njezinih prijatelja BF i SH. Svjedočio je i liječnik opće medicine ST o pismu koje je napisao u njezino ime bolničkim vlastima, a koje je sadržavalo navode ST protiv prvog podnositelja zahtjeva. Što se tiče druge točke optužnice i nedoličnog napada na VU, svjedočili su sama VU i policijski djelatnici koji su istraživali slučaj. Nadalje su svjedočile još dvije žene koje su navele da im je prvi podnositelj zahtjeva tijekom seansi hipnoze davao nepristojne sugestije. Time je tužiteljstvo nastojalo pribaviti „slične činjenične dokaze“ kao podršku onima koje su dale ST i VU. Kao što je tužiteljstvo i navelo, obavljeno je i vještačenje o utjecaju hipnoze. Obrana je imala mogućnost ispitati svakog od svjedoka. Prvi podnositelj zahtjeva svjedočio je sam u svoju obranu. Pozvao je također niz svjedoka koji su svjedočili o njegovoj dobroj naravi.
  7. Sudac je u dvije odvojene prigode dao upute poroti kako bi trebali razmatrati izjavu ST. Prvo je naveo:

“Vrlo je važno da [porota] imate na umu prilikom razmatranja njezinih [ST] dokaza da ju niste vidjeli kako svjedoči; niste ju čuli kako svjedoči; i niste čuli kako se njezina izjava ispituje [od strane odvjetnika za g. Al-Khawaju], koji bi joj nesumnjivo postavio niz pitanja.”

  1. Kasnije je izjavio:

“... imajte na umu... da vam je ovaj dokaz pročitan. Navodi su u potpunosti poricani... morate ovo uzeti u obzir prilikom razmatranja dokaza.”

  1. Osvrćući se na izjave prijatelja ST, sudac je podsjetio porotu na postojeće proturječnosti između navoda ST glede sporne konzultacije i navoda SH (u svojoj izjavi ST je navela da joj je podnositelj zahtjeva dirao lice i usta; SH je izjavio da je sama ST, a ne podnositelj zahtjeva, dodirivala svoje lice i usta). Sudac je nastavio:

“Na vama je da odlučite do koje mjere izjave dane od strane [BF] i [SH] pomažu u odlučivanju da li je [ST] govorila istinu u svojoj izjavi. Ali imajte na umu da dokaz o tome što je [ST] ispričala [BF] i [SH] nije neovisan dokaz o istinitosti njezinih navoda.”

  1. Sudac je također upozorio porotu da prilikom odlučivanja o istinitosti tvrdnji ST ima pravo razmotriti dokaze od strane VU, kao i od druge dvije žene koje su svjedočile o nedoličnim sugestijama prvog podnositelja Međutim, porota je prvo trebala isključiti mogućnost tajnog dogovora između ove četiri žene. Kao drugo, trebala se pitati da li je bilo razumno da četiri osobe koje neovisno jedna od druge iznesu slične optužbe ili lažu ili se varaju ili su sve imale slične halucinacije ili pogrešno pamćenje. Ukoliko je porota ovo smatrala neuvjerljivim, tek se onda mogla zadovoljiti da su ST i VU govorile istinu. Sudac je također skrenuo pozornost porote da što je veća sličnost između optužbi, to je veća i mogućnost da su sve četiri žene govorile istinu. Dodao je da je porota također trebala razmotriti da li su pritužbe ostalih mogle svjesno ili nesvjesno biti od utjecaja na žene.
  2. Tijekom raspravljanja, porota je u dva navrata tražila pojašnjenje točaka spomenutih u izjavi ST. Dana 30. studenog 2004. prvi podnositelj zahtjeva osuđen je jednoglasnom presudom porote po obje točke optužnice za nedoličan napad. Osuđen je na 15 mjeseci zatvora za prvu i 12 mjeseci zatvora za drugu točku optužnice, koje su slijedile jedna iza druge.
  3. Prvi podnositelj zahtjeva žalio se protiv osuđujuće presude Žalbenom sudu. Njegova žalba usredotočila se na prethodnu odluku o prihvaćanju izjave ST u dokazni materijal. Također je tvrdio da sudac nije dao prikladne upute poroti o dovođenju u nepovoljan položaj prvog podnositelja zahtjeva koje je ovaj dokaz uzrokovao.
  4. Žalba je ispitana i odbijena 6. rujna 2005. U pisanoj presudi od 3. studenog 2005. Žalbeni sud je zaključio da nije došlo do povrede prava na pošteno suđenje prvog podnositelja zahtjeva. Što se tiče prihvaćanja izjave ST kao dokaznog materijala, sud je zaključio da takvo postupanje nije nužno bilo u suprotnosti s člankom 6. st. 1. i 3 (d) Konvencije. Pozivajući se na presudu u predmetu Doorson protiv Nizozemske od 26. ožujka 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-II, sud je zaključio da je dopustivost dokaza prvenstveno pitanje koje se uređuje domaćim pravom. Nastavio je:

“25. Bitni čimbenici u ovom slučaju su slijedeći. Svjedokinja ST nije se mogla ispitati u ime [prvog podnositelja zahtjeva] iz razloga što je umrla. Ona je bila jedini svjedok čija se izjava odnosila izravno na počinjenje nedoličnog napada žalitelja na nju. Da je njezina izjava bila isključena, tužiteljstvo bi moralo odustati od prve točke optužnice. [Prvi podnositelj zahtjeva] mogao je osporavati točnost izjave [ST] istražujući proturječnosti između te izjave i one svjedoka [BF] i [SH], kao i kroz vještačenje koje se odnosilo na „promijenjenu percepciju“ pod hipnozom. Mjerodavne odredbe zakona iz 1988. [vidi st. 41. dolje] bile su namijenjene zaštiti tuženika koje je sudac pravilno razmotrio prije prihvaćanja sporne izjave u dokaze. Konačno, činjenični tribunal, u ovom slučaju porota, mogla je i morala pravilno uzeti u obzir poteškoće koje je primanje sporne izjave u dokaze moglo prouzročiti [podnositelju zahtjeva], a koje su joj trebale biti objašnjene odgovarajućom uputom.

26. Kada jedini svjedok zločina umre nakon davanja izjave koja se ima koristiti u kaznenom progonu tog slučaja, može postojati snažan javni interes da se takva izjava prihvati kao dokaz kako bi tužiteljstvo moglo nastaviti slučaj. Takva je upravo bila situacija u ovom slučaju. Javni interes ne smije zanemariti pravo tuženika na pravično suđenje. Poput suda u predmetu Sellick [vidi st. 48. dolje] ne smatramo da sudska praksa Europskog suda za ljudska prava nalaže zaključak da će u takvim okolnostima suđenje biti nepravično. Odredba članka 6(3)(d) da optuženik mora imati mogućnost ispitati svjedoke protiv njega je samo specifičan aspekt prava na pravično suđenje: ukoliko to nije moguće, postavlja se pitanje „da li je čitav postupak, uključujući način izvođenja dokaza, bio pravičan“ – Doorson, st. 19. Ovo nije slučaj u kojem je svjedok bio neopravdano odsutan, da li zbog straha ili nekog drugog razloga, ili je zahtijevao anonimnost ili je iskoristio svoje pravo na šutnju. Razlog je bila smrt, koja je konačna i povlači sa sobom pitanja navedena na početku ovog odjeljka.”

  1. Što se tiče uputa prvostupanjskog suca, sud je izjavio:

“Smatramo da bi bilo bolje da je sudac izričito izjavio da je [prvi podnositelj zahtjeva] potencijalno doveden u nepovoljniji položaj odsutnošću [ST] te da bi, zbog njegove nemogućnosti da ju ispita kao i nemogućnosti porote da ju vidi, njezina izjava trebala imati manju važnost. Usprkos tome, u okolnostima ovog slučaja poroti je moralo biti veoma jasno iz uputa koje im je dao sudac da je to bila nakana njegovih izjava. Stoga smatramo da je porota primila primjerenu uputu glede posljedica primanja izjave [ST] u dokaze u njezinoj odsutnosti, kao i da to nije čimbenik koji je mogao uzrokovati nepravičnost čitavog suđenja [prvom podnositelju zahtjeva]  kao niti povredu članka 6. Trebamo također naglasiti da su cjelokupni dokazi protiv [prvog podnositelja zahtjeva] bili veoma jaki. Potpuno smo neuvjereni da su presude pogrešne.”

  1. Žalbeni sud odbio je zahtjev za podnošenje žalbe Domu lordova potvrdivši postojanje pravnog pitanja opće važnosti.
  2. Dana 30. studenog 2005. prvi podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev za reviziju Domu lordova, potvrđen od strane Žalbenog suda. Dana 7. veljače 2005. Dom lordova odbio je njegov zahtjev.

B.   Mr Tahery

  1. Drugi podnositelj zahtjeva rođen je 1975. Njegov zahtjeva potječe iz njegove osude za namjerno ranjavanje. Pozadina njegove osude glasi kako slijedi.
  2. Dana 19. ožujka 2004., član iranske zajednice u Londonu S bio je uključen u svađu s grupom Kurda. Drugi podnositelj zahtjeva ubacio se između S i Kurda kako bi zaštitio S. U rane jutarnje sate 20. svibnja 2004., S i drugi podnositelj zahtjeva ponovno su se susreli ispred jednog iranskog restorana u četvrti Hammersmith u Londonu. Drugi podnositelj zahtjeva rekao je S da bi htio porazgovarati s njim i dvojica muškaraca otišli su u obližnju uličicu. Počeli su raspravljati raniju svađu. Iako je S zanijekao da je on zadao prvi udarac, priznao je prilikom svjedočenja na suđenju drugog podnositelja zahtjeva da ga je udario. U tom sukobu drugi podnositelj zahtjeva gurnuo je S unatrag, u kojem trenutku je ovaj postao svjestan gorućeg osjećaja u leđima za koji se kasnije ispostavilo da je posljedica tri uboda nožem koja je zaprimio u leđa. S i drugi podnositelj zahtjeva bili su okrenuti licem u lice i S je tvrdio da nije vidio kako ga je podnositelj ubo niti je primijetio da mu je otišao iza leđa ili zamahnuo iza njih kako bi ga ubo.
  3. Tijekom sukoba bili su prisutni i drugi muškarci, uključujući Kurde iz prethodne svađe. S-ov prijatelj, također član iranske zajednice imenom T je isto bio prisutan sa svoja dva prijatelja i ujakom drugog podnositelja zahtjeva. S nije znao tko od njih je stajao iza
  4. S je s vremenom postao svjestan da je bio uboden. Zatim je primijetio nož koji je ležao na podu. U svom iskazu na suđenju drugog podnositelja zahtjeva (vidi st. 32. dolje), izjavio je da ga je krenuo pokupiti, ali da su ga podnositelj ili T pokupili i bacili prema restoranu. S je pretpostavio da ga je ubo drugi podnositelj zahtjeva. Prema njegovoj izjavi, drugi podnositelj zahtjeva odmah je zanijekao tu činjenicu. Rekao je S-u da sjedne pored njega i pokušao spriječiti krvarenje iz njegove rane dok nije stigla hitna pomoć; kada je stigla, otpratio je S-a u bolnicu. U bolnici je rekao policiji da je vidio dvojicu crnaca kako su uboli S-a.
  5. Prilikom ispitivanja svjedoka na mjestu zločina, nijedan od njih nije tvrdio da je vidio drugog podnositelja zahtjeva kako bode S-a. Međutim, dva dana kasnije T je izjavio policiji da je vidio kako je drugi podnositelj zahtjeva izbo S-a. U svojoj izjavi T je ispričao kako je pokušao razdvojiti drugog podnositelja i S-a kad su se počeli tući u uličici. Potom je vidio drugog podnositelja zahtjeva kako drži S-a za vrat, poteže nož i dvaput ga ubada u leđa. Kad je T prišao drugom podnositelju zahtjeva, ovaj ga je pokušao ubosti u vrat. Prema iskazu T, drugi podnositelj tada je ispustio nož i viknu „nemoj reći policiji”.
  6. Dana 3. studenog 2004. drugi podnositelj zahtjeva je uhićen i odveden u policijsku stanicu Hammersmith. Zanijekao je optužbu da je izbo S-a i ponovio da su za to bila odgovorna dvojica crnaca. Optužen je namjernim ranjavanjem i pokušajem ometanja pravde davanjem lažnog iskaza policiji u bolnici kao i u policijskoj stanici.
  7. Dana 25. travnja 2005. počelo je suđenje drugom podnositelju zahtjeva pred Blackfriars kraljevskim sudom. Istog dana podnositelj se izjasnio krivim s obzirom na optužbu pokušaja ometanja pravde te nevinim s obzirom na optužbu namjernog ranjavanja.
  8. S je svjedočio za tužiteljstvo. Ispričao je kako su se on i drugi podnositelj zahtjeva potukli u uličici. Nakon minute shvatio je da je bio ranjen u leđa, ali nije vidio tko ga je ubo. Drugi podnositelj zahtjeva rekao mu je da sjedne i pokrio mu je ranu. S ga je pitao tko ga je izbo, a drugi podnositelj zahtjeva rekao je da to nije bio Prilikom ispitivanja S je priznao da nije vidio kako je drugi podnositelj zahtjeva otišao iza njega te da su bili okrenuti licem u lice. Također je izjavio da je čuo kako mu netko dovikuje „Reci mu da su bili crnci”; glas nije pripadao drugom podnositelju zahtjeva.
  9. Nakon svjedočenja S-a, tužiteljstvo je tražilo dozvolu da se pročita izjava osobe T sukladno članku 116(2)(e) i (4) Zakona o kaznenoj pravdi 2003. („Zakon iz 2003.”: vidi st. 43-45. dolje). Tužiteljstvo je navelo kako se prema Zakonu iz T previše bojao prisustvovati suđenju pred porotom te da bi se iz tog razloga trebao kvalificirati za posebne mjere. Sudac je saslušao iskaz policajca koji je proveo istragu i koji je izjavio kako je iranska zajednica bila vrlo usko povezana i kako je strah osobe T bio iskren. T je također dao iskaz pred sucem (ali ne i pred porotom) sjedeći iza zastora. Rekao je sucu da se boji za sebe i svoju obitelj zbog posjeta i telefonskih poziva koje je primio, ali nijedan od njih nije bio od drugog podnositelja zahtjeva. Nije rekao tko je bio odgovoran za te posjete i telefonske pozive.
  10. U odluci kojom je dozvolio čitanje izjave poroti, sudac je izjavio:

“Zadovoljan sam u tim okolnostima kaznenim standardom dokaza da je ovaj svjedok u iskrenom strahu; ovaj zaključak utemeljujem ne samo na njegovom usmenom svjedočenju već i na prilici koju sam imao promatrati ga dok je bio u klupi za svjedočenje.

Stoga moram razmotriti pitanja koja se postavljaju u [članku 116(4) Zakona iz 2003.]. Stavak 4(a) obvezuje me da pregledam sadržaj izjave. To sam i učinio. Obrana je navela da bi ista mogla biti nepouzdana budući da su postojale određene proturječnosti s izjavama koje je dala [osoba S].

Uvijek će biti slučajeva proturječnosti bilo usmeno izvedenih dokaza ili onih koji se pročitaju. Uvijek je na poroti da zaključi da li je određeni dokaz pouzdan na temelju podnesaka odvjetnika i dokaza koje su čuli. I ja ću im u odgovarajućem trenutku dati prikladno upozorenje glede načina na koji bi trebali promatrati tu izjavu.

Nadalje se primjećuje da je, gledajući njezin sadržaj, ova izjava od velike važnosti budući da dolazi od osobe koja tvrdi da je svjedočila incidentu te time ide u samu srž problema.

Prema mom mišljenju upravo ova vrsta svjedoka se može zastrašiti te je vjerojatno ovo što je parlament imao na umu prilikom usvajanja ovog članka zakona.

Stoga, nakon što sam pregledao sadržaj izjave, moram utvrditi postoji li rizik da bi njezino dopuštanje ili odbijanje iz dokaza moglo uzrokovati nepravičnost postupka prema bilo kojoj stranci u postupku. Zadovoljan sam da bi isključivanje iste uzrokovalo nepravičnost; isto tako sam uvjeren da njezino dopuštanje ne bi uzrokovalo nepravičnost. Donoseći ovu odluku uzeo sam u obzir riječi [Zakona iz 2003.]; posebice koliko bi teško bilo osporiti ovaj dokaz ukoliko dotična osoba ne dade i usmenu izjavu.

Osporavanje izjave ne poduzima se uvijek usmenim ispitivanjem. Izjava se može osporiti drugim dokazima koji su tome namijenjeni; bilo od tuženog ukoliko se odluči na to, ili od bilo koje druge osobe koja je prisustvovala spornom događaju, a znamo  da je takvih bilo.

Osobno sam dakle zadovoljan da bi izjava tuženog, ukoliko se odluči na istu, bila dovoljna da dovede u pitanje i ospori dokaz sadržan u spornoj izjavi.

Također sam razmotrio ostale mjerodavne čimbenike, te sam svjedoku dok se nalazio u klupi za svjedočenje iza zastora ponudio mogućnost svjedočenja uz iste takve mjere sigurnosti. Rekao mi je da se njegovo stajalište neće promijeniti; da nije mogao svjedočiti pred porotom budući da je bio u strahu.

Uzevši sve ove činjenice u obzir, zadovoljan sam da je ovo vrsta slučaja za koji je parlament predvidio mogućnost čitanja izjave svjedoka.” 

  1. Izjava svjedoka T pročitana je poroti. Saslušan je također i liječnik koji je liječio osobu S u bolnici o vrsti rane kao i forenzički stručnjak koji je testirao krv koja je pronađena na odjeći drugog podnositelja zahtjeva i potvrdio da se radilo o krvi osobe S (iako se nije moglo sa sigurnošću zaključiti kako je ta krv dospjela na njegovu odjeću). Tužiteljstvo je također ponudilo zapisnik izjave koju je drugi podnositelj zahtjeva dao u policijskoj postaji (vidi st. 30. gore).
  2. Drugi podnositelj zahtjeva svjedočio je u svoju obranu. Izjavio je kako je bio prisutan tijekom ranije svađe s Kurdima. Kad su se on i S kasnije sreli ispred restorana, uzeo je S-a za ruku i predložio mu da popričaju, ali ga je S počeo udarati. On se obranio zgrabivši S-a za ovratnik i gurnuvši ga. Potom je T pokušao intervenirati i nekoliko drugih članova iranske zajednice su zgrabili S-a. T je stajao između S-a i drugog podnositelja zahtjeva, a potom je podnositelj opazio nož na zemlji. Podigao ga je i bacio, budući da u tom trenutku još nije shvatio kako je S bio izboden. Kad ga je S okrivio za izbadanje, drugi podnositelj zahtjeva mu je rekao da sjedne i uspješno ga je smirio. Stavio je svoju ruku na ranu na S- ovim leđima. S je tada naočigled shvatio da ga nije izbo drugi podnositelj zahtjeva. Podnositelj je nadalje izjavio da je rekao policiji da su dva crnca bila odgovorna za izbadanje zato što mu je to ujak rekao da to kaže. Konačno, drugi podnositelj izjavio je da mu je prije davanja izjave policiji T rekao kako zna da drugi podnositelj nije izbo S-a.
  3. U svojoj zaključnoj izjavi sudac je upozorio porotu o opasnosti oslanjanja na iskaz T-a. Izjavio je:

“Taj dokaz, kao što znate, vam je pročitan u skladu s propisima koji dopuštaju svjedoku koji je uplašen, ne živčan već uplašen, u strahu, da se njegova izjava pročita, ali vi morate biti oprezni kako ćete istu tumačiti. Istina je, kako je naglasila obrana, da nisu imali prilike testirati taj dokaz kroz izravno postavljanje pitanja. Također je istina da vi niste imali priliku vidjeti svjedoka i njegovo ponašanje pred sudom. Niste imali priliku da on razmisli i kaže „možda sam, zbog onoga što sam vidio, zbrojio dva i dva i dobio pet“, kako tvrdi odvjetnik optuženog. Drugim riječima, morate biti svjesni [činjenice] da je mogao doći do pogrešnog zaključka tumačivši stvari koje nije vidio. Tako biste trebali razmotriti ovu izjavu. Morate se upitati „Možemo li se osloniti na ovu izjavu? Da li je to izjava koju smatramo uvjerljivom?“ Ako ste uvjereni da su navodi u toj izjavi istinit opis onoga što se dogodilo sporne noći i što je svjedok zaista i vidio, tek se onda možete osloniti na ovu izjavu. Ovo vrijedi za svakog svjedoka. Uzmite u obzir samo onaj dokaz za koji zaključite da je uvjerljiv i da vas zadovoljava do mjere da ste sigurni. Dakle uvijek se morate pitati „da li je navedena izjava uvjerljiva“?

Morate također imati na umu, što je vrlo bitno, da je dogovoreno i utvrđeno da tuženik nije taj koji je uzrokovao strah dotičnog svjedoka.”

  1. Dana 29. travnja 2005. drugi podnositelj zahtjeva osuđen je većinom glasova za ranjavanje s namjerom nanošenja teške tjelesne ozljede na devet godina zatvora koja se ima odslužiti zajedno s petnaest mjeseci zatvora za optužbu za pokušaj ometanja pravde za koju se i sam izjasnio krivim.
  2. Drugi podnositelj podnio je žalbu Žalbenom sudu navodeći da je nemogućnost ispitivanja svjedoka T dovela do nepravičnosti njegova suđenja. Žalbeni sud je priznao da je država prihvatila da su izjave osobe T „bitne i od dokazne vrijednosti za ključno pitanje u predmetu... da ona nije bila primljena u dokaze vjerojatnost osude bi bila umanjena i ona oslobađajuće presude uvećana.” Sud je potvrdio obrazloženje suca našavši ne samo da je obrana bila u mogućnosti ispitati ostale svjedoke tužiteljstva, nego da je i sam drugi podnositelj zahtjeva svjedočio te da su potencijalno imali dokaze ostalih očevidaca incidenta kako bi spriječili nepravičnost suđenja. Također je navedeno da je sudac izričito i detaljno upozorio porotu kako tumačiti spornu izjavu i pravilno ih je uputio kako ju razmatrati prilikom donošenja presude. Iako je drugi podnositelj zahtjeva tvrdio da čak ni precizna uputa suca nije mogla ispraviti nanesenu nepravičnost, Žalbeni sud je zaključio da je porota obaviještena o svim činjenicama potrebnim da donese pravilnu odluku. Dana 24. siječnja 2006. odbijeno je daljnje pravo žalbe. Žalbeni sud je međutim dopustio drugom podnositelju zahtjeva da se žali protiv kaznenopravne sankcije i smanjio mu kaznu sa devet na sedam godina zatvora.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.   Common law načela relevantna za oba predmeta

  1. Dokazom po čuvenju (hearsay evidence) smatra se bilo koja izjava o činjenicama osim one koja potječe iz osobnog saznanja samog svjedoka date tijekom usmenog svjedočenja (vidi st. 20. presude Lorda Phillipsa u predmetu protiv Horncastle i ostalih, sažetu u st. 57-62. dolje). Prema općem pravilu takvi dokazi su nedopustivi u kaznenim premetima osim ako neko common law pravilo ili zakonska odredba ne predviđa njihovu dopustivost. Mjerodavne zakonske odredbe primjenjive na svakog od podnositelja zahtjeva navedene su u slijedećem odjeljku. Te zakonske odredbe nadopunjavaju se sa tri common law načela. Kao prvo, common law sadrži dodatnu diskreciju za suca da isključi bilo koji dokaz čiji bi predrasudni učinak mogao prevagnuti njegovu dokaznu vrijednost. Ovo je nadopunjeno člankom 78. Zakona o policiji i kaznenim dokazima iz 1984., koji dozvoljava sudu diskreciju isključiti bilo koji dokaz ukoliko bi njegovo prihvaćanje imalo oprečan učinak na pravičnost suđenja te stoga ne bi trebao biti prihvaćen. Kao drugo, ukoliko je dokaz po čuvenju dopušten i porota ga je čula, sudac u svojim zaključnim zapažanjima mora dati uputu poroti koja se odnosi na opasnost oslanjanja na takve dokaze. Kao treće, kod suđenja porote, ista mora dobiti tradicionalne upute glede tereta dokazivanja, odnosno načela da se moraju uvjeriti u krivnju  optuženog izvan razumne sumnje (beyond reasonable doubt).

B.     Primarno zakonodavstvo

1. Primarno zakonodavstvo primjenjivo u predmetu Al-Khawaja

  1. U vrijeme suđenja prvom podnositelju zahtjeva mjerodavne zakonske odredbe bile su sadržane u člancima 23. do 28. Zakona o kaznenoj pravdi iz 1988. Članak 23. Zakona iz 1988. dozvoljava prihvaćanja u dokaze u kaznenom predmetu dokumentarnih dokaza prepričavanjem iz prve ruke:

“23.

... izjava koju je osoba dala u dokumentu bit će dopuštena u kaznenom postupku kao dokaz za bilo koju činjenicu za koju bi izravan usmeni dokaz od te osobe također bio dopušten ukoliko—

(2)

(a) je osoba koja je dala izjavu umrla ili zbog fizičkog ili mentalnog stanja nije u mogućnosti nastupiti kao svjedok

...

25. (1) Ukoliko je, s obzirom na sve okolnosti — 

(a) Kraljevski sud—   

(i) na suđenju ili po optužnici;   

(ii) po žalbi od strane prekršajnog suda; ili 

(iii) na raspravi zahtjeva u skladu s člankom 6. Zakona o kaznenoj pravdi iz 1987. (zahtjevi za odbijanje optužbi za prevaru koji su preneseni s prekršajnog na Kraljevski sud); ili   

(b) kazneni odjel Žalbenog suda; ili           

(c) prekršajni sud na suđenju informacijama, mišljenja da ne bi bilo u interesu pravde dopustiti izjavu koja je inače dopustiva prema člancima 23. ili 24., može dati uputu da se takva izjava ipak ne dopusti.

(2) Ne dovodeći u pitanje općenitost stavka (1) gore, dužnost je suda uzeti u obzir—

(a) prirodu i izvor dokumenta koji sadrži izjavu te s obzirom na te i ostale okolnosti koje se sudu čine bitnima, da li je vjerojatno da je dokument u pitanju autentičan;

(b) opseg u kojem izjava predstavlja dokaz koji inače ne bi bio lako dostupan;

(c) važnost dokaza koju izjava pruža za bilo koje pitanje koje bi se trebalo odlučiti tijekom postupka; i

(d) imajući na umu posebice da li je moguće osporiti izjavu ukoliko osoba koja ju dade ne prisustvuje na usmenoj raspravi u postupku, bilo koji rizik koji bi primanje u dokaze takve izjave imalo za nepravičnost prema optuženiku ili, ukoliko ih je više od jednog, prema bilo kojem od njih.

26. Kad se sudu čini da je izjava koja je dopustiva u kaznenom postupku sukladno članku 23. ili 24. pripremljena, ..., u svrhu-

(a) kaznenog postupka koji je u tijeku ili čije se pokretanje razmatra; ili

(b) kaznene istrage,

izjava se neće prihvatiti u dokaze bilo kojeg kaznenog postupka bez odobrenja suda, a takvo odobrenje sud će dati samo ukoliko smatra da bi se izjava trebala prihvatiti u svrhu interesa pravde; razmatrajući da li bi njezino prihvaćanje bilo u interesu pravde, sud će uzeti u obzir -

(i) sadržaj izjave;

(ii) imajući na umu posebice da li je moguće osporiti izjavu ukoliko osoba koja ju dade ne prisustvuje na usmenoj raspravi u postupku, bilo koji rizik koji bi primanje u dokaze takve izjave imalo za nepravičnost prema optuženiku ili, ukoliko ih je više od jednog, prema bilo kojem od njih; i

(iii) bilo koju drugu okolnost koja se smatra ..”

Dodatak 2 zakona dopušta prihvaćanje dokaza koji se odnose na vjerodostojnost i dosljednost autora izjave, gdje bi takav dokaz bio dopušten da je osoba u pitanju osobno svjedočila, ili da se mogla unakrsno ispitati. Dodatak također predviđa da prilikom procjene težine koja se ima dati takvoj izjavi treba uzeti u obzir sve okolnosti iz kojih se razumno mogu izvesti zaključci glede njezine istinitosti.

2. Primarno zakonodavstvo primjenjivo u predmetu Tahery

(a) Izvješće Komisije za pravo

  1. U svom izvješću iz travnja 1997. pod naslovom Dokazi u kaznenom postupku: dokaz po čuvenju i povezane teme, Komisija za pravo preporučila je niz reformi zakonskih odredbi koje uređuju dokaze po čuvenju u Engleskoj i Walesu, uključujući one sadržane u Zakonu iz 1988. Uz preporuku pojašnjenja uvjeta pod kojima se izjava svjedoka može primiti u dokaze tijekom suđenja (uključujući postojeće razloge smrti i straha), Komisija je također preporučila i uvođenje ograničene diskrecije koja bi dozvoljavala dopuštanje dokaza po čuvenju koji nisu potpadali pod nijednu drugu zakonsku niti common law iznimku (preporuka 28). U svom ranije izdanom konzultacijskom papiru koji je objavljen u siječnju 1995., Komisija je razmotrila sudsku praksu Suda pod člankom 6. st. 3(d) i zaključila da je postojala opasnost od povrede Konvencije u slučajevima u kojima bi osoba mogla biti osuđena isključivo na temelju dokaza po čuvenju. Komisija je smatrala da je ta opasnost dovoljno ozbiljna te da je zahtijevala od suda da obustavi postupak u kojem je dokaz po čuvenju predstavljao jedini dokaz jednog od elemenata kaznenog djela (st.9.5 konzultacijskog papira). Nakon kritike ovog prijedloga (uglavnom da je nepotrebno oprezan i obavijen praktičnim poteškoćama), u svom konačnom izvješću iz 1997. Komisija je odlučila odustati od ovog prijedloga (vidi st. 5.33-5.41 izvješća). Umjesto toga je zaključila da bi se adekvatna zaštita mogla pružiti jamstvima koje je predložila, poglavito u preporuci 47, koja je predlagala davanje prava sucu da obustavi predmet ukoliko dokaz po čuvenju nije bio uvjerljiv (vidi st. 45. dolje).

(b) Zakon o kaznenoj pravdi iz 2003.

  1. Dio 11, poglavlje 2. Zakona o kaznenoj pravdi iz 2003. stupio je na snagu u travnju 2005. Cilj mu je bio znatno reformirati zakon koji se odnosio na dokaze po čuvenju u kaznenom postupku na temelju prijedloga izrađenog od strane Komisije za pravo. Prema članku 114. Zakona iz 2003. dokaz po čuvenju dopustiv je u kaznenim postupcima samo ukoliko je ispunjen jedan od niza „pristupnika“. Iako se nije pozivalo na isti u predmetu drugog podnositelja zahtjeva, jedan takav pristupnik predstavlja članak 114(1)(d) koji dozvoljava prihvaćanje dokaza po čuvenju ukoliko sud smatra da bi to bilo u interesu pravde. Članak 114(2) glasi:

“Prilikom odlučivanja da li bi se izjava koja nije usmeno iznesena trebala prihvatiti u skladu sa stavkom (1)(d), sud mora uzeti u obzir iduće činjenice (kao i bilo koje druge koje smatra bitnima)—

(a) kolika je dokazna vrijednost te izjave (pretpostavljajući da je istinita) s obzirom na sporna pitanja u predmetu, odnosno od kolike je vrijednosti za razumijevanje ostalih dokaza u predmetu;

(b) koji drugi dokazi se mogu, ili su se već izveli s obzirom na sporna pitanja ili dokaze naveden navedene pod (a);

(c) koliko je važno pitanje ili dokaz spomenuti pod (a) u cjelokupnom kontekstu slučaja;

(d) okolnosti u kojima je izjava data;

(e) koliko se pouzdanim čini autor izjave;

(f) koliko se pouzdanim čini dokaz davanja izjave;

(g) da li se može dati usmena izjava o pitanjima sadržanim u izjavi, te ukoliko ne, iz kojih razloga;

(h) poteškoće vezane za osporavanje izjave;

(i) opseg u kojem bi te poteškoće mogle dovesti u nepovoljan položaj stranku protiv koje su usmjerene.”

  1. “Pristupnik” na koji se pozivalo u predmetu drugog podnositelja zahtjeva sadržan je u članku 116, koji dozvoljava prihvaćanje izjave odsutnih svjedoka. Članak 116. u relevantnom dijelu propisuje:

“(1) U kaznenom postupku izjava koja nije data usmeno bit će dopustiva kao dokaz bilo koje činjenice ukoliko—

(a) bi usmena izjava data u postupku od strane osobe koja je dala izjavu bila dopustiva kao dokaz,

(b) je autor izjave (dotična osoba) identificiran prema traženju suda, i

(c) ako je ispunjen bilo koji pet uvjeta navedenih u st. (2).

(2) Uvjeti su—

(a) da je dotična osoba umrla;

(b) da dotična osoba nije u mogućnosti biti svjedokom zbog tjelesnog ili duševnog stanja;

(c) da se dotična osoba nalazi izvan Ujedinjenog Kraljevstva te nije razumno praktično osigurati njezino prisustvo;

(d) da se dotična osoba ne može pronaći unatoč poduzimanu razumno praktičnih koraka u svrhu njezina pronalaženja;

(e) da zbog straha dotična osoba ne daje (ili ne nastavlja davati) usmene izjave u postupku, bilo uopće ili u svezi s pitanjem na kojeg se izjava odnosi, i ako sud odobri prihvaćanje takve izjave u dokaze;

(3) Za potrebe st. (2)(e) ‘strah’ se ima široko tumačiti te (primjerice) uključuje strah od smrti ili povrede druge osobe ili od financijskog

(4) Dopuštenje u skladu sa st. (2)(e) može se dati samo ako sud smatra da bi se takva izjava trebala primiti u dokaze u interesu pravde, uzimajući u obzir—

(a) sadržaj izjave,

(b) bilo kakav rizik koji bi njezino prihvaćanje ili odbijanje imalo za pravičnost prema bilo kojoj stranci postupka (posebice koliko bi bilo teško osporavati izjavu ukoliko dotična osoba ne svjedoči uživo),

(c) u prikladnim slučajevima, činjenicu da bi se mogle dati upute u skladu s člankom 19. Zakona o sudovima za mladež i kaznenim dokazima iz 1999. (c. 23) (posebne mjere za davanje iskaza prestrašenih svjedoka itd.) u odnosu na dotičnu osobu, i

(d) bilo koje druge bitne

(5) Bilo koji ispunjeni uvjet iz st. (2) trebao bi se smatrati neispunjenim ukoliko se pokaže da su okolnosti iz tog stavka uzrokovane—

(a) od strane osobe protiv koje se odnosi sporna izjava, ili

(b) od strane osobe koja nastupa u njezino ime,

s ciljem sprječavanja dotične osobe od usmenog svjedočenja u postupku (općenito ili u pogledu sadržaja izjave).”

  1. Sukladno članku 121. zakona, na članak 116(2)(e) može se pozivati samo u slučaju dokaza po čuvenju iz prve ruke; ne može se oslanjati na njega kako bi se dozvolilo primanje višestrukog prepričavanja. Članak 124. dozvoljava primanje dokaza kojima se osporava pouzdanost odsutnog svjedoka, primjerice dopuštanjem dokaza o njegovom lošem karakteru, uključujući i prethodne osude, sklonost neistinama i tako dalje. Također dozvoljava primanje proturječnih izjava od strane svjedoka. Članak 124(2) dozvoljava prihvaćanje dokaza kojima se osporava vjerodostojnost odsutnog svjedoka u okolnosti u kojima to ne bi bilo dopustivo u pogledu živog svjedoka, primjerice kad se odnosi na sporedno pitanje u predmetu. Kad se slučaj u potpunosti ili djelomično temelji na dokazu po čuvenju, članak 125. zahtijeva da nadležni sudac obustavi postupak – te oslobodi optuženog ili raspusti porotu – ukoliko je, imajući u vidu njegovu važnost za slučaj protiv optuženog, dokaz po čuvenju toliko neuvjerljiv da bi osuda na temelju istog bila nepravilna. Ovime je prihvaćena preporuka 47 Komisije za pravo (vidi st. 42. gore). Članak 126. zadržava common law diskreciju kao i onu propisanu člankom 78. nadležnog suca da isključi dokaze po čuvenju (vidi st. 40. gore). Također propisuje zakonsku diskreciju isključenja dokaza prepričavanjem ukoliko je nadležni sudac zadovoljan da „argumenti za isključivanje, s obzirom na opasnost da bi prihvaćanje imalo za posljedicu gubitak vremena, znatno pretežu one primanja dokaza, imajući na umu njegovo značenje”.

3. Zakon o istražnim sucima i pravdi iz 2009.

  1. Uvjeti pod kojima svjedoci mogu davati anonimne izjave u kaznenom postupku sada su propisani Zakonom o istražnim sucima i pravdi iz 2009. Ranije je ovo pitanje bilo uređeno sličnim odredbama sadržanim u Zakonu o kaznenim dokazima (anonimnosti svjedoka) iz 2008., koji je usvojen nakon presude Doma lordova u predmetu R protiv Davisa (vidi st.49. i 50. dolje). Prema Zakonu iz 2009. svjedoci mogu dati anonimne izjave samo na zahtjev tužiteljstva ili optuženog u postupku, te nakon što sudac izda „nalog o anonimnosti svjedoka“. Članak 87. zahtijeva da sudac bude obaviješten o identitetu svjedoka. Članci 88(2)-(6) i 89. utvrđuju uvjete koji se trebaju ispuniti kako bi se usvojio nalog o anonimnosti svjedoka. Odlučujući da li su ti uvjeti ispunjeni sud mora uzeti u obzir, inter alia, da li bi takav dokaz predstavljao jedini i odlučujući dokaz protiv optuženog (članak 89(2)(c)).

4. Zakon o ljudskim pravima iz 1998. 

  1. Članak 2. Zakona o ljudskim pravima iz 1998. propisuje da prilikom odlučivanja o bilo kojem pitanju koje su postavlja u svezi s nekim od prava zajamčenih Konvencijom, domaći sudovi i tribunali moraju uzeti u obzir praksu Europskog suda u mjeri u kojoj je ona, prema mišljenju tog suda ili tribunala, relevantna za postupak u kojem se takvo pitanje postavilo. Članak 6(1) propisuje da je svako postupanje javnih vlasti koje bi bilo protivno Konvenciji nezakonito.

C.   Mjerodavna praksa Engleske i Walesa

1.  R. protiv Sellick i Sellick

  1. Presuda ovog Suda u predmetu Lucà protiv Italije, br. 33354/96, st. 40., ECHR 2001-II razmatrana je od strane Žalbenog suda u predmetu protiv Sellick i Sellick [2005] EWCA Crim 651, u kojem su dva optužena navodno zastrašivala svjedoke. Nadležni sudac dozvolio je čitanje iskaza spornih svjedoka pred porotom. Optuženi su podnijeli žalbu tvrdeći da je primanje spornih iskaza u dokazni materijal povrijedilo članak 6. st.1 u svezi sa st. 3(d) Konvencije. Žalbeni sud odbio je njihovu žalbu. Razmatrajući mjerodavnu praksu ovog Sudu, u st. 50. svoje presude našao  je da ta praksa sugerira slijedeće:

“i) Dopustivost dokaza regulirana je prvenstveno domaćim pravom;

ii) Dokazi u pravilu moraju biti izvedeni na javnoj raspravi te kao o pće pravilo članak 6(1) i (3)(d) zahtijevaju da optuženom bude data prilika osporavanja i ispitivanja svjedoka;

iii) Nije nužno u nesuglasnosti s člankom 6(1) i (3)(d) da se iskazi pročitaju čak i kada ne postoji mogućnost ispitivanja svjedoka niti u jednom stadiju postupka. Članak 6(3)(d) predstavlja jednostavno primjer čimbenika koji se imaju uzeti u obzir prilikom razmatranja da li je suđenje u konkretnom predmetu bilo pravično. Razlozi zbog kojih je sud smatrao nužnim pročitati izjave kao i postupak uravnoteženja bilo kakve smetnje koju je to izazvalo obrani biti će relevantni u odlučivanju da li je suđenje bilo pravično.

iv) Kvaliteta dokaza i njihova svojstvena pouzdanost, kao i stupanj opreza koji je postojao u svezi s oslanjanjem na isti, također će biti od važnosti prilikom odlučivanja da li je suđenje bilo pravično.”

Žalbeni sud nadalje je smatrao:

“Pitanje je postoji li i peti zaključak u praksi Suda koji bi ukazivao da ne bi trebalo dopustiti čitanje izjave svjedoka kojeg optuženi nije imao priliku ispitati u nijednom stadiju postupka ukoliko ista predstavlja jedini ili odlučujući dokaz protiv njega. Na prvi pogled st. 40. presude Luca ukazuje da u svim okolnostima i bez obzira na bilo kakve korigirajuće faktore, ukoliko se izjava koja predstavlja jedini ili odlučujući dokaz samo pročita, doći će do povrede članka 6. Nadalje, takav pristup nalazi i ponešto utemeljenja u prethodnim presudama. Međutim, ni Luca niti bilo koji drugi prethodno razmatrani predmet nisu se odnosili na slučaj u kojem je svjedok, čiji je identitet bio dobro poznat optuženom, oklijevao svjedočiti zbog straha, iako moramo prihvatiti da je Sud razmatrao veoma specifične okolnosti, budući da se radilo o suđenjima mafijaškim organizacijama.”

2. R. protiv Davisa

  1. U predmetu protiv Davisa [2008] UKHL 36 Dom lordova razmatrao je žalbu osobe osuđene za dva ubojstva. Tri svjedoka svjedočila su na suđenju i prepoznali optuženog kao ubojicu. Svjedočili su anonimno iza zastora tako da su ih sudac i porota, ali ne i optuženi, mogli vidjeti. Dom lordova jednoglasno je prihvatio žalbu optuženog. Zaključio je da su svjedočenja bila protivna dobro ustaljenom načelu engleskog common law sustava da, uz određene iznimke i zakonske kvalifikacije, optuženi u kaznenom postupku mora biti suočen sa tužiteljima kako bi ih mogao unakrsno ispitati i osporavati njihove izjave, načelu koje potječe iz drevnog rimskog prava (Lord Bingham u st. 5.). Štoviše, ovaj Sud nije postavio apsolutnu zabranu na prihvaćanje dokaza anonimnih svjedoka u svim okolnostima. Međutim, naveo je da se osuda ne bi smjela temeljiti isključivo ili u odlučujućoj mjeri na anonimnim svjedočenjima. U svakom slučaju, u okolnostima slučaja Davis, ovaj Sud bi našao povredu članka 6: ne samo da su izjave anonimnih svjedoka bile jedini i odlučujući dokazi na kojima je Davis bio osuđen, nego mu nije omogućeno niti učinkovito unakrsno ispitivanje.
  2. Lord Mance, slažući se s presudom, razmotrio je mjerodavnu praksu ovog Suda pod člankom 6. Tom prilikom izrazio je sumnju u postojanje apsolutnog uvjeta kako anonimna svjedočenja nikad ne bi smjela predstavljati jedini ili odlučujući dokaz protiv optuženog. Umjesto toga mjera u kojoj je takvo svjedočenje odlučno trebala bi se smatrati samo bitnim čimbenikom u uravnoteženju interesa. Također je smatrao da je predmet protiv Sellick i Sellick (između ostalih autoriteta) upozoravao protiv tumačenja Konvencije i općih izjava ovog Suda na način da sadrže potpuno nefleksibilna pravila.

3. R. protiv Horncastle i ostalih    

  1. Presuda Vijeća od 20. siječnja 2009. u ovim predmetima razmatrana je od strane Žalbenog i Vrhovnog suda Ujedinjenog Kraljevstva u predmetu R. protiv Horncastle i ostalih. Taj slučaj odnosio se na žalbe četvorice optuženih koji su bili osuđeni na temelju izjava odsutnih svjedoka, koje su pročitane na suđenju u skladu s člankom 116. Zakona iz 2003. Autor izjava koje su se odnosile na dva optužena je umro, a svjedok protiv druge dvojice bio je u strahu od pohađanja suđenja. Njihove žalbe saslušane su zajedno s onom petooptuženog koji je osuđen na temelju poslovnih knjiga koje su predstavljene na suđenju.

(a) Presuda Žalbenog suda

  1. Dana 22. svibnja 2009. Žalbeni sud jednoglasno je odbio žalbe prve četvorice optuženih ([2009] EWCA Crim 964). Prihvatio je da je članak 6. st. 3(d) ima neovisan sadržaj, no budući da nije jamčio apsolutno pravo ispitivanja baš svakog svjedoka, ravnoteža koju je Zakon iz 2003. propisivao bila je legitimna i u potpunosti sukladna s Konvencijom. Dopuštanje dokaza prepričavanjem moralo se vršiti vrlo oprezno budući da je postojala ozbiljna mogućnost dovođenja u nepovoljniji položaj. Međutim, imajući na umu jamstva sadržana u Zakonu iz 2003., koja su se strogo primjenjivala, ne bi došlo do povrede članka 6. ukoliko bi se osuda temeljila isključivo ili u odlučujućoj mjeri na dokazu po čuvenju. Ukoliko je takav dokaz bio dokazivo pouzdan, ili se njegova pouzdanost mogla pravilno ispitati i ocijeniti, prava obrane bi bila poštivana, te bi postojale dovoljne protutežne mjere koje bi jamčile pravičnost suđenja. Pravilo da takve protutežne mjere nikad ne bi bile dostatne u slučajevima kada se radi o jedinom ili odlučujućem dokazu u određenom predmetu ne bi bilo prikladno. Ovakva mogućnost razmotrena je i odbačena od strane Komisije za pravo kao i Parlamenta prilikom usvajanja Zakona iz 2003.
  2. Također su postojale načelne i praktične poteškoće u svezi s primjenom pravila o jedinom ili odlučujućem Kao prvo, kao načelna poteškoća, takav test je pretpostavljao da su svi dokazi po čuvenju bili nepouzdani bez testiranja pred sudom te, kao drugo, isto je pretpostavljalo da se utvrđivatelju činjenica (kao što je porota) ne može vjerovati da će biti u stanju procijeniti težinu takvog dokaza. Nijedna od tih pretpostavki nije bila opravdana. Što se tiče prve, Žalbeni sud dao je primjere dokaza po čuvenju koji bi bili pouzdani, kao primjerice žrtva koja bi prije umiranja otkrila ime svog ubojice. Što se tiče druge, Žalbeni sud je našao da porote nisu savršeno sposobne razumjeti ograničenja pisanih izjava, te da im se zbog toga sukladno članku 124. Zakona iz 2003. imaju dostaviti podaci o autoru takvih izjava (vidi st. 45. gore). Sama činjenica da je sporni dokaz predstavljao osnovnu vezu između niza dokaza protiv optuženog nije mijenjala taj zaključak. Primjerice, forenzički dokazi mogu ovisiti o radu neidentificiranog laboratorijskog pomoćnika (i u toj mjeri predstavljati prepričavanje). Međutim, nije bilo nužno da se svaki član laboratorija koji je bio u doticaju s određenim dokazom pozove kako bi se uspostavila snaga dokaza koji se testira.
  3. Sud je također zaključio da su postojale praktične poteškoće s primjenom pravila o jedinom ili odlučujućem dokazu kao testu dopustivosti dokaza. Primijetio je:

“Jasno je iz presude Al-Khawaja protiv Ujedinjenog Kraljevstva da je Europski sud za ljudska prava zauzeo stajalište da je došlo do pogreške u prihvaćanju dokaza po čuvenju: vidi posebice st. 37, 40, 42 i 46. Bilo kakav test dopustivosti mora se moći primijeniti prije samog izvođenja dokaza i neovisno o ishodu postupka. Rutinski test dopustivosti dokaza koji bi se mogao primijeniti samo retroaktivno, nakon što postane poznat ishod postupka, čini sam postupak suđenja više nego spekulativnim. Sudac, porota, svjedoci i stranke mogle bi se naći u situaciji borbe sa sjenama bez da znaju da li bi svečani rezultat suđenja mogao biti promijenjen iz razloga što se ispostavilo da test dopustivosti nije bio ispunjen. Isto tako, optuženi ne može odlučiti kako voditi svoju obranu niti da li priznati krivnju ukoliko ne zna na koje se dokaze može, a na koje ne može osloniti.

Nesumnjivo će u mnogim slučajevima biti moguće unaprijed odrediti da li sporni dokaz po čuvenju predstavlja i jedini dokaz protiv optuženog. Očit slučaj bio bi primjerice onaj od jedinog očevica, bez ikakve potvrde iz bilo kojeg drugog izvora. Ali ovo često ne bi bilo jasno od samog početka; moglo bi se dogoditi da postoje drugi dokazi koje tužiteljstvo namjerava izvesti, ali koji na raspravi ne inkriminiraju optuženog ili se učinkovito unište. S druge strane, iako se nešto u početku može činiti kao dokaz prepričavanjem koji postoji samostalno, može se s vremenom potvrditi i drugim materijalima. Svjedok može dodati nešto što je od velike važnosti, a što nije ranije izneseno, ili značenje nečega što je već navedeno može postati očito kada se izvede naizgled nepovezan daljnji dokaz. U svakom slučaju, kad postoji više suoptuženika, često je iskustvo da iskaz jednoga može bitno razjasniti krivnju ili nevinost drugog optuženika. Stoga je čak i koncept „jedinog“ dokaza nepraktičan sa stajališta dopustivosti dokaza.

Najveće probleme međutim može uzrokovati drugi aspekt predloženog testa. Nitko ne može znati koji dokaz će biti odlučujući u određenom predmetu prije završetka odlučivanja. Nikako ne bi bilo moguće odlučiti unaprijed, u stadiju postupka kada se odlučuje o dopustivost dokaza, koji će dokaz biti odlučan ... Primjena testa još je teža ukoliko se značenje pojma „odlučujući“ tumači na način da uključuje bilo koji dokaz za koji bi se moglo reći, ukoliko bi bio odsutan, „da smanjuje mogućnost osuđujuće, a povećava onu oslobađajuće presude“ (vidi st. 21. presude Al-Khawaja). Uistinu, ukoliko bi to bio test onoga što je odlučujuće, gotovo bi se svaki dokaz mogao kvalificirati kao takav; dokazi koji, ukoliko ih porota prihvati, ne povećavaju izglede za osudu bi se time u pravilu isključivali kao nevažni.”

Žalbeni sud također je primijetio da bi test bilo nemoguće primijeniti na suđenju više suoptuženika, gdje bi jedan od njih želio izvesti dokaz po čuvenju u svoju obranu. U takvom bi slučaju nadležni sudac morao odobriti takav dokaz, čak ako bi on istovremeno inkriminirao drugog suoptuženika ili čak predstavljao odlučujući dokaz protiv njega.

  1. Žalbeni sud također je smatrao da je jamstvo sadržano u članku 125. Zakona iz 2003. (ovlast nadležnog suda da obustavi predmet ukoliko dokaz po čuvenju nije uvjerljiv: vidi st. 45. gore) osiguravalo „razmjernu ocjenu pouzdanosti” dokaza po čuvenju te da bi bilo protivno pravdi ukoliko bi ta ovlast bila opterećena uvjetom da se mora primijeniti u svakom slučaju u kojem dokaz po čuvenju predstavlja jedini ili odlučujući dokaz. Jedini ili odlučujući dokaz mogao bi biti potpuno uvjerljiv, kao što bi dokaz koji nije jedini niti odlučan mogao imati takav potencijalni utjecaj na porotu da bi nadležni sudac bio uvjeren kako bi osuda bila nepravilna. Ukoliko bi postojao opravdan argument da je dokaz po čuvenju prepričavanjem neuvjerljiv i važan za predmet, nadležni sudac morao je odlučiti da li bi osuda bila pravilna; to je uključivalo ocjenu pouzdanosti dokaza po čuvenju, njegova mjesta u dokaznom materijalu općenito, pitanjima koja su se postavila u slučaju kao i sve druge specifične okolnosti predmeta. Konačno, ostala jamstva sadržana u Zakonu iz 2003. strogo su se primjenjivala i poteškoće optuženika prilikom dopuštanja takvih dokaza nailazile su na potpuno razumijevanje sudova. Zakon nije izjednačio dokaze po čuvenju s izravnim dokazima; sasvim suprotno, zahtijevao je oprez u njihovu tumačenju.
  2. Žalbeni sud također je pružio vodstvo kako ocijeniti kada bi bilo prikladno dopustiti upotrebu dokaza po čuvenju kad je svjedok prestrašen. Prema praksi ovog Suda, nije proizlazilo da optuženi mora uzrokovati strah: bitna pitanja bila su da li je postojao opravdan i dokazan razlog za odsutnost svjedoka te da li je sporni dokaz pouzdan odnosno da li se njegova pouzdanost može ispravno testirati i ocjenjivati. Žalbeni sud je dodao:

“Važno je, međutim, da se učini svaki mogući napor dovođenja svjedoka pred sud. Jasno je da je pravo suočavanja jedan od dugogodišnjih uvjeta common law sustava i da je priznato u članku 6(3)(d). Od njega se može odstupiti samo u vrlo ograničenim okolnostima određenim [Zakonom iz 2003.]. Svjedoku se mora pružiti sva moguća podrška, ali mu se isto tako mora objasniti i važnost njegove građanske dužnosti kao i da će nasilje i zastrašivanje cvjetati utoliko više u slučaju da se ta dužnost ne ispunjava, ali će se u principu smanjiti ukoliko su suprotstavljeni odlučnošću ostvarenja iste. Iz ovog je razloga od posebne važnosti nikad ne uvjeriti svjedoka da će se njegov iskaz pročitati na suđenju. Ukoliko optuženi ne pristane, samo sud primjenjujući stroge uvjete [Zakona iz 2003.] potkrijepljene dokazima može prihvatiti takvu izjavu. Davanje bilo kakvog nagovještaja ili jamstva može samo dovesti do očekivanja da će se to zaista i dogoditi, a ukoliko se dogodi utjecaj dokaza će se smanjiti te šteta optuženom može uzrokovati da do toga uopće ne dođe.

Lako je moguće da u ranim stadijima policijske istrage istaknutog zločina istražitelji moraju tražiti informacije na bazi povjerljivosti: to je pitanje praktičnosti policije, a ne pitanje za nas. Ali nijednoj se osobi koja postaje svjedokom ne smije reći da će se njegov iskaz pročitati, niti mu se smije nagovijestiti da bi takvo što bilo vjerojatno. Najviše što se može reći jest da se svjedoke očekuje vidjeti pred sudom, da je svako odstupanje od tog načela iznimno i da je odluka o tome u rukama nadležnog suca, a ne policije. U slučaju koji je pred nama optuženi Marquis i Graham [dvojica žalitelja], kao što smo naveli u st. 127. i 132., nadležni sudac je zaključio da je istražni policajac znatno doprinio strahu svjedoka pozivajući se u nekoliko navrata na poznat lokalni primjer proganjanja i ubijanja svjedoka, unatoč njihovom preseljenju. Iako je bio poznat, taj je incident bio ekstreman i vrlo neuobičajen slučaj. Zadaća je policajaca da oprezno izvažu davanje bilo kakvog savjeta potencijalnim svjedocima u svrhu ispunjenja svoje obveze brige prema njima koja ne bi smjela dovoditi do iznošenja takvih zastrašujućih informacija u svrhu obrane. Iako [Zakon iz 2003.] zahtijeva da strah bude tumačen široko, ne može se očekivati da strah koji je temeljen na neprikladnim uvjeravanjima policajaca rezultira u čitanju dokaza i nastavljanju predmeta pred porotom na bazi istog. Ukoliko se dokaz može ocijeniti zaista jedino na način da porota vidi svjedoka, kao što će često biti slučaj, takav se dokaz ne može prihvatiti. Ukoliko se prihvati i ključan je za predmet, postoji velika vjerojatnost da će na kraju postupka sudac morati odlučiti sukladno čl. 125. da bi osuda na temelju takvog dokaza bila nepravilna.”

(b) Presuda Vrhovnog suda

  1. Dana 9. prosinca 2009. Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva jednoglasno je potvrdio presudu Žalbenog suda ([2009] UKSC 14). Iznoseći presudu Vrhovnog suda, Lord Phillips je našao da, unatoč obvezi domaćeg suda da sukladno Zakonu o ljudskim pravima iz 1998. uzima u obzir praksu Strasbourga primjenjujući jasno ustanovljena načela, u rijetkim prilikama sud može odbiti pratiti takvu odluku ukoliko bi ustanovio da odluka Strasbourga nije dovoljno uzela u obzir određeni aspekt engleskog prava.
  2. Lord Phillips je smatrao da optuženi ne može biti imun od osude kada svjedok koji je dao kritičnu i naočigled pouzdanu izjavu nije u mogućnosti dati izjavu na samom suđenju zbog smrti ili iz nekog drugog razloga. Analizirajući mjerodavnu praksu ovog Suda pod člankom 6. st. 3(d), Lord Phillips je zaključio da, iako je ovaj Sud priznao potrebu za iznimkama od stroge primjene članka 6. st. 3(d), način na koji je potvrdio te iznimke rezultirao je u nejasnoj praksi. Pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza uvedeno  je  predmetom   Doorson   protiv   Nizozemske,   ožujka 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-II bez raspravljanja ishodišnog načela i detaljnog razmatranja da li se opravdanost takvog pravila može primjenjivati na isti način u kontinentalnom i common law sustavu. Dapače, pravilo se činilo stvorenim iz razloga što kontinentalni sustavi kaznenog postupka nisu imali postojeću praksu niti pravila koja se odnose na dopustivost dokaza kao što su postojali u common law sustavu.
  3. Slažući se sa Žalbenim sudom, Lord Phillips je zaključio da bi takvo pravilo uzrokovalo ozbiljne praktične poteškoće ukoliko bi se imalo primijeniti u engleskom kaznenom postupku. Kao prvo, nije ga bilo jednostavno primijeniti budući da je bilo nejasno što se podrazumijevalo pojmom „odlučujući“: prema engleskom kaznenom pravu svi su dokazi morali imati potencijalnu dokaznu vrijednost, te u teoriji svaki takav dokaz može biti odlučujući za osudu odnosno oslobođenje od optužbe. Kao drugo, bilo bi dovoljno teško primijeniti takav test pred prvim stupnjem, ali bi bilo nemoguće za nacionalne žalbene sudove ili ovaj Sud da odluče da li je određena izjava predstavljala jedini ili odlučujući temelj za osudu. U suđenjima porote ovo bi se pravilo moglo primijeniti samo tako da se isključe bilo kakvi dokazi po čuvenju.
  4. Lord Phillips dalje je primijetio:

“Test jedinog ili odlučujućeg dokaza predstavlja paradoks. Dozvoljava sudovima da uzimaju u obzir dokaze koji nisu od velikog značaja za slučaj tužiteljstva, ali ne i one koji su odlučujući. Što je dokaz uvjerljiviji, to se na njega smije manje oslanjati. Bit će mnogo slučajeva u kojima izjava svjedoka kojeg se ne može pozvati da svjedoči neće biti sigurna niti zadovoljavajuća kao baza za osudu. U nekim će slučajevima međutim sporni dokaz biti dokazivo pouzdan. Žalbeni sud dao je niz primjera. Ja ću samo dati primjer koji je varijacija jednog od njegovih. Posjetitelj Londona svjedoči automobilskoj nesreći u kojoj se krivac ne zaustavi, a koja ima za posljedicu smrt biciklista. Zapamti registraciju automobila i dade izjavu policiji u kojoj naznači registraciju, model i boju auta kao i činjenicu da je vozač bio muškarac s bradom. Nakon toga se vrati u svoju zemlju gdje i sam pogine u automobilskoj nesreći. Policija utvrdi da je automobil s navedenom registracijom zaista modela i boje koju je svjedok naveo kao i da je njegov vlasnik muškarac s bradom. Vlasnik odbije odgovoriti na pitanja o tome gdje se nalazio u vrijeme nesreće. Čini se teško opravdati pravilo koje bi spriječilo osudu vlasnika automobila na temelju izjave preminulog svjedoka, a upravo to bi bila posljedica primjene pravila jedinog ili odlučujućeg dokaza.”

  1. Lord Phillips je umjesto toga zaključio da Zakon iz 2003. čini takvo pravilo nepotrebnim u engleskom kaznenom pravu budući da, ukoliko se poštuju njegove odredbe neće doći do povrede članka 6. st. 3(d) čak i ukoliko bi se osuda temeljila jedino ili u odlučujućoj mjeri na dokazima po čuvenju. Kako bi objasnilo ovo pitanje, aneks 4 presude analizira niz predmeta protiv drugih država ugovornica u kojima je Sud našao povredu članka 6. st. 1 u svezi s člankom 6. st. 3(d). U svakom od tih slučajeva, da je suđenje održano u Engleskoj i Walesu, iskaz svjedoka ne bi bio dopustiv prema odredbama Zakona iz 2003. bilo zbog toga što je svjedok bio anoniman i odsutan ili zbog toga što nadležni sud nije poduzeo odgovarajuće mjere da osigura postojanje uvjerljivih razloga za njegovo odsustvo. Čak i da je takav dokaz bio dopušten, svaka osuda koja bi se na njemu temeljila bila bi ukinuta po žalbi.
  2. Lord Brown dao je suglasno mišljenje u kojem je naveo:

“Ove su žalbe od velike važnosti. Ukoliko praksa Strasbourga zaista predviđa nefleksibilno i nekvalificirano načelo da svaka osuda koja se temelji jedino ili u odlučujućoj mjeri na dokazima danim od strane odsutnih ili anonimnih svjedoka nužno mora biti osuđena kao nepravična i ukinuta kao protivna člancima 6(1) i 6(3)(d) Konvencije, onda je čitav domaći sustav jamčenja prava na pravično suđenje – koji je sad ustoličen (što se tiče dokaza prepričavanjem) u Zakonu o kaznenoj pravdi iz 2003. i (što se tiče anonimnih dokaza) Zakonu o kaznenim dokazima (od strane anonimnih svjedoka) iz 2008. [vidi st. 46. gore] – manjkav i mnogi će krivi optuženici morati biti pušteni. Teško je pretpostaviti da je sud u Strasbourgu zaista postavio takvo apsolutno načelo poput ovoga te se jedna iznimka od istog barem čini priznatom: pravičnost dopuštanja dokaza prepričavanjem od svjedoka koji je odsutan iz razloga zastrašivanja od samog optuženog.

...

Niti se može pretpostaviti da je Strasbourg namjeravao izazvati praktične probleme i anomalije koje je identificirao Žalbeni sud (st. 61-63 i 68-71 [njegove presude]) koji neminovno proističu iz bilo kakvog apsolutnog načela kakvo se ovdje navodi. Jasno je da što je dokaz bitniji za krivnju optuženog, to sud mora imati više obzira kako bi osigurao da se takav dokaz može pošteno izvesti i da može biti pouzdan. S tim u svezi primjena pravila „jedinog ili odlučujućeg dokaza“ ne može biti štetna, ukoliko se isto tumači u širem smislu – kao što to čini Zakon iz 2008. u pogledu anonimnih svjedoka, kao i u kontekstu naloga kontrole gdje se odnosi više na navode protiv osumnjičenog nego na izvedene dokaze. Shvaćeno i primijenjeno na nefleksibilan način, ovo bi načelo stvorilo nerješive probleme detaljnog tumačenja i primjene.

Stoga bi bilo bolje smatrati da takvo opće načelo ne proizlazi iz presude suda u Strasbourgu u predmetu Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva...”

 III. MJERODAVNO KOMPARATIVNO PRAVO

1. Škotska 

  1. Uz određene zakonom propisane iznimke, prema škotskom kaznenom pravu osoba se ne može osuditi za kazneno djelo na temelju nepotvrđenog svjedočenja samo jednog svjedoka, koliko god ono bilo uvjerljivo (vidi Morton protiv HM Advocate 1938 JC 52, citirano u Campbell protiv HM Advocate 2004 S.L.T. 135).  
  2. Dokazivanje po čuvenju je uređeno člankom 259. Zakona o kaznenom postupku (Škotske) iz 1995., koji dopušta prihvaćanje takvog dokaza pod određenim uvjetima, uključujući u slučajevima kada je osoba koja je dala izjavu u međuvremenu umrla. Članak 259(4) dopušta prihvaćanje dokaza koji je bitan za vjerodostojnost osobe kao svjedoka. U predmetu N protiv HM Advocate 2003 S.L.T. 761 Visoki sud pravde je, zasjedajući kao žalbeni sud, nevoljko zaključio da tekst članka 259. nije ostavljao sudu diskreciju koju je ranije uživao prema common law-u da isključi takve dokaze ukoliko ih je smatrao nevjerodostojnima. Sudac Clerk je unatoč članku 259. primijetio da je još uvijek postojala već daleko priznata opasnost u dokazima po čuvenju. Dodao je:

“Kad se govori o primjeni opće odredbe poput one iz članka 259., sigurno će se pojaviti slučajevima u čijim bi okolnostima dokaz po čuvenju bio toliko štetan za pravičnost postupka da bi jedina poštena i pravilna odluka bila izdvojiti ga iz dokaznog materijala. Smatram da je ovo upravo takav slučaj.

 Nisam zadovoljan trima jamstvima na koje se pozvao nadležni sudac (HM Advocate protiv N, na str. 437C–E). Uvjet potkrepljivanja je vrlo neutralan i to se jamstvo primjenjuje na dokaze tužiteljstva u bilo kojem obliku. Ne razumijem kakvo smisleno jamstvo pruža uvjet potkrepljivanja ukoliko je primarni dokaz koji se ima potkrijepiti per se nepravičan prema optuženom. Štoviše, vodeći dokaz o vjerodostojnosti autora dokaza po čuvenju može u najbolju ruku dovesti do ograničenja štete koju je već uzrokovao jasno štetan dokaz. Što se tiče jamstva upute suca, smatram da bi mogli postojati slučajevi u kojima bi dokaz po čuvenju mogao biti toliko štetan da nikakva uputa, bez obzira na njezinu jačinu, ne bi mogla adekvatno nadoknaditi štetu uzrokovanu načelu pravičnosti time što je prethodno bio prihvaćen u dokazni materijal. ...

U engleskim odredbama koje uređuju dopustivost izjava sadržanih u dokumentu parlament je izričito ostavio diskreciju sudu da isključi takvu izjavu ukoliko smatra da interesi pravde zahtijevaju da ista ne bude prihvaćena kao dokazni materijal. Sud  mora također uzeti u obzir i rizik koji bi uključivanje takvog dokaza moglo imati na nepravičnost prema optuženom (Zakon o kaznenoj pravdi iz 1988., čl. 25(1), 25(2)(d) i 26(ii); cf R protiv Gokal). Prema mom mišljenu, ovo su razborite odredbe. Da su takve odredbe bile dostupne sucu u ovom predmetu, mogle su mu omogućiti da otpočetka isključi dokaz po čuvenju.”

  1. Visoki sud pravde također je razmatrao sukladnost uvođenja dokaza odsutnog svjedoka sa člankom 6. st. 3(d) u predmetu McKenna protiv HM Advocate. U tom je suđenju za ubojstvo tužilaštvo željelo izvesti kao dokaz izjave date policiji mogućeg suoptuženika koji je u međuvremenu umro. U preliminarnoj odluci usvojenoj prije suđenja (2000 SLT 508), Visoki sud pravde, zasjedajući kao žalbeni sud, našao je da bi samo u vrlo iznimnim slučajevima optuženi mogao tvrditi i prije suđenja kako bi dopuštanje dokaza po čuvenju bilo toliko štetno za pravičnost postupka da bi sud morao o tom pitanju odlučiti unaprijed. Stoga je dopustio nastavak suđenja. Nakon što su sporne izjave izvedene pred sudom i optuženi je osuđen, žalio se protiv svoje osude. U odluci kojom odbija tu žalbu (2003 SLT 508), Visoki sud pravde je našao da, iako su sporne izjave predstavljale važan dokaz, uzimajući u obzir ostale izvedene dokaze (koji su uključivali priznanje optuženog kao i forenzičke dokaze), nije se moglo zaključiti da je osuda žalitelja u odlučujućoj mjeri bila utemeljena upravo na tim spornim dokazima. Porota je također dobila primjerenu i zadovoljavajuću uputu kako procijeniti izjavu odsutnog svjedoka. Isti sud došao je do sličnog zaključka i u predmetu HM Advocate protiv M 2003 SLT
  2. Sukladnost pravila o dokazima prepričavanjem s člankom 6. st. 3(d) Visoki sud pravde nadalje je razmatrao u predmetu Campbell protiv HM Advocate, citiranom gore. Sud je primijetio da je u mjerodavnoj praksi Europskog suda najviše povreda članka 6. st. 3(d) pronađeno u jurisdikcijama koje nisu primjenjivale pravilo škotskog prava o pokrepljivanju:

“Većina situacija u kojima je sud našao povredu čl. 6(1) i (3)(d) ne bi se mogle dogoditi u Škotskoj. Zahvaljujući pravilu o potkrepljivanju svih odlučujućih činjenica, osuda se ne bi mogla temeljiti samo na dokazu jednog jedinog svjedoka, bilo u primarnom ili sekundarnom obliku. Povrede Konvencije pronađene su gdje se glavnog svjedoka protiv optuženog nije moglo ispitati ili, u slučaju postojanja nekoliko ključnih svjedoka, gdje se nijednog on njih nije moglo ispitati. Nije nam naveden niti jedan slučaj u kojem je pronađena povreda u okolnostima gdje je optuženi imao prilike ispitati ili dati da se ispita žalitelj ili drugi izravni ili ključni svjedok, dok su ostali podržavajući dokazi bili u obliku izjava. Izraz ‘u odlučujućem opsegu’, kako to koriste europske vlasti, očito se odnosi na značaj dokaza u smislu njegove težine. Ne odnosi se na bilo kakvo pravilo da se osuda ne bi mogla temeljiti na samo jednom izvoru dokaza. Činjenica da je dokaz po čuvenju podložan gore navedenom pravilu potkrepljivanja ne znači sama po sebi da bi takav dokaz bio ‘odlučan’ u europskom smislu.

U ovakvim okolnostima nismo uvjereni da bi u svakom slučaju u kojem je dokaz po čuvenju nužan za kraljevsko potkrepljivanje dokaza došlo do povrede čl. 6(1) i (3)(d). Potrebno je, međutim, da nadležni suda u kontekstu svih dostupnih dokaza u predmetu razmotri značenje bilo kakvog dokaza prepričavanjem podnesenog od  strane tužilaštva te da poduzme odgovarajuće korake kako bi osigurao da time ne dođe do povrede prava na pravično suđenje optuženog.”

  1. Sud je dodao da bi se prilikom davanja upute poroti trebalo imati na umu mišljenje suca Clerka dano u predmetu N protiv HM Advocate, citirano gore. Visoku sud pravde je u predmetu Campbell usvojio žalbu prvog žalitelja iz razloga neprimjerene upute nadležnog suca poroti. Odbio je žalbu drugog žalitelja u dijelu u kojem se odnosila na članak 6. Konvencije zaključivši da dokaz po čuvenju nije bio ključan te da je glavni dokaz protiv njega bio iskaz jednog od svjedoka na samom suđenju.
  2. Campbell je primijenjen u predmetu HM Advocate protiv Johnstona 2004 S.L.T. 1005 gdje je nadležni sud u odluci usvojenoj tijekom suđenja dozvolio prihvaćanje izjave policiji date od strane svjedoka koji je potom preminuo prije početka suđenja; izjava se smatrala dopustivom inter alia jer nije mogla biti “odlučna”. U predmetu Humphrey protiv HM Advocate [2008] HCJAC 30, Visoki sud pravde primijetio je da ima “velikih poteškoća” u razumijevanju pojma “odlučnosti” u kontekstu slučaja koji se temeljio na posrednim dokazima te u kojem izjava dana policiji od strane svjedoka koji je naknadno preminuo nije bila “ni približno odlučna” te je i bez nje bilo dovoljno dokaza za osudu. Do sličnog ishoda došlo je i u predmetima Allison protiv HM Advocate [2008] HCJAC 63 i Harkins protiv HM Advocate [2008] HCJAC 69.

2. Irska 

  1. U svom konzultacijskom papiru o dokazima po čuvenju u građanskim i kaznenim predmetima iz ožujka 2010. irska Komisija za reformu prava uvjetno je preporučila da bi se takvi dokazi, podložni postojećim iznimkama predviđenim u common law-u ili zakonu, i dalje trebali isključiti u kaznenim postupcima. Također je uvjetno preporučila da se ne bi trebala zakonom uvesti mogućnost uvođenja dokaza po čuvenju na temelju diskrecije te da pojmovi vjerodostojnosti i nužnosti ne bi trebali biti temelj reforme pravila oko takvih dokaza budući da nisu bili dovoljno jasni. 
  2. Komisija je također primijetila:

“Članak 38.1 Ustava Irske štiti pravo na unakrsno ispitivanje i slobodno dopuštanje dokaza po čuvenju u kaznenim postupcima povrijedilo bi ovo ustavom zaštićeno pravo. Postoje određene opasnosti u dopuštanju izvođenja dokaza nedostupnih svjedoka: ono ugrožava pravo optuženog na pravično suđenje otvara vrata pogrešnom provođenju pravde do koje bi došlo ukoliko bi se dozvolilo prihvaćanje u dokazni materijali slijedećih kategorija svjedoka:

Kada je svjedok preminuo (s iznimkom izjave prilikom umiranja);

Kad svjedok zbog tjelesnih ili mentalnih poteškoća nije u mogućnosti dati iskaz; Kad je svjedok izvan jurisdikcije suda;

Kada svjedok ne može biti pronađen.”

  1. Komisija je odbila preporučiti prihvaćanje u Irskoj zakonskog rješenja Engleske i Wales, a pogotovo članka 114. Zakona iz 2003. Primijetila je:

“Ovakav model reforme oslabljuje pravilo do te mjere da gotovo čini suvišnim pravilo protiv dokaza po čuvenju. Kategorije dopustivih dokaza po čuvenju su prema ovom modelu znatno proširene te, imajući u vidu ustavnu zaštitu prava na unakrsno ispitivanje, Komisija prethodno smatra da bi dopuštanje uvođenja u dokazni materijal neispitanih dokaza uplašenih ili nedostupnih svjedoka ugrozilo to pravo. Komisija primjećuje da je prethodno preporučila kako bi sudovi trebali zadržati diskreciju da razviju pravilo o dokazima po čuvenju ukoliko se za time ukaže potreba.”

Komisija je također zaključila da je (uz moguće rezervacije koje se tiču konačnog ishoda u ovim slučajevima), praksa ovog Suda uvelike u skladu s pristupom usvojenim u irskom pravu.

3. Australija 

  1. Australski sudovi oduvijek su imali strog pristup isključivanju izjava datih izvan suda (vidi, na primjer, Bannon protiv Kraljice (1995) 185 CLR 1).
  2. Dopustivost dokaza po čuvenju u federalnim kaznenim postupcima u Australiji uređeno je Zakonom o dokazivanju iz 1995. Članak 65. tog zakona dopušta prihvaćanje dokaza o prethodnim iskazima (na primjer izjavama) ukoliko svjedok nije u mogućnosti svjedočiti o “utvrđenoj činjenici”. Takav će dokaz biti dopustiv inter alia ukoliko: (i) je iskaz uslijedio u trenutku ili nedugo nakon što se tvrđena činjenica dogodila u okolnostima koje čine nevjerojatnim da bi iskaz mogao biti izmišljen (članak 65(2)(b)); ili (ii) je iskaz dat u okolnostima koje ga vrlo vjerojatno čine pouzdanim (članak 65(2)(c)). 
  3. Federalni sud Australije je u predmetu Williams protiv Kraljice (2000) 119 A Crim R 490 razmatrao primjenu ovih odredbi u kontekstu izjava svjedoka koji je umro. Sud je zaključio da u konkretnim okolnostima slučaja izjava data policiji nije bila dovoljno pouzdana, posebice iz razloga što je svjedok imao razloga reći policiji ono što su željeli čuti. Slične zakonske odredbe Vrhovni sud Novog Južnog Walesa razmatrao je u predmetu Harris protiv Kraljice (2005) 158 A Crim R 454), gdje je izjava preminulog žalitelja ocijenjena kao dovoljno pouzdana da bi bila dopuštena, budući da je između ostalog dotični znao da će policija ispitati ostale svjedoke u slučaju.

4. Kanada   

  1. Odredbe o dokazima po čuvenju u Kanadi reformirane su trima načelnim odlukama Vrhovnog suda Kanade, koji je uveo „načelni pristup“ dopustivosti takvih dokaza.
  2. Kao prvo, u predmetu R protiv Khana [1990] 2 S.C.R. 531, Vrhovni sud je zaključio da je nadležni sudac pogriješio odbijanjem prihvaćanja neprisegnutog iskaza od strane žrtve, tri i pol godišnje djevojčice, koja je tvrdila da je bila seksualno napastvovana, kao i odbijanjem izjave koju je djevojčica dala svojoj majci petnaest minuta nakon napada. Ukoliko se ne bi dozvolili neprisegnuti dokazi, došlo bi do opasnosti da se kaznena djela protiv vrlo male djece nikad ne bi mogla progoniti. U pogledu izjave majci, Vrhovni sud je smatrao da bi bilo prikladnije zauzeti fleksibilniji pristup od onog „načelnog“ dokazima po čuvenju. Unatoč potrebnom oprezu, takvi bi se dokazi mogli prihvatiti ako su ispunjena dva opća uvjeta nužnosti i pouzdanosti. Odlučujući o dopustivosti, nadležni sudac je trebao uzeti u obzir potrebu zaštite interesa optuženog. Nedoumice glede pouzdanosti dokaza trebale su biti razriješene težinom koja bi mu se pridala, te podnescima o njegovoj kvaliteti kao i ostalim potvrđujućim dokazima.
  3. Kao drugi, u predmetu R protiv Smitha [1992] 2 S.C.R. 915 sud je odobrio „načelni pristup“ zauzet u predmetu Khan i zaključio da su dva telefonska poziva koja je pokojnica uputila svojoj majci nedugo prije svoje smrti bila dopustiva. Međutim, majčin iskaz u vezi trećeg telefonskog poziva nije se trebao dopustiti budući da okolnosti pod kojima je taj poziv upućen nisu sadržavale „posredno jamstvo pouzdanosti“ koje bi opravdalo njegovo prihvaćanje bez unakrsnog ispitivanja. 
  4. Khan i Smith prethodili su predmetu protiv Rockey [1996] 3 S.C.R. 829. Vrhovni sud je bio zadovoljan da bi bilo koji razuman sudac smatrao neophodnim prihvatiti izjave date prije suđenja od strane petogodišnjaka koji se žalio na seksualni napad. Sudac McLachlin J je primijetio (u svojem izdvojenom mišljenju presudi) da je predmet protiv žalitelja bio jak: izjave djeteta su bile potpuno dosljedne i podržane inter alia medicinskim dokazima kao i dokazima o njegovim promjenama u ponašanju nakon napada te nepostojanju bilo kakvog prihvatljivog objašnjenja osim onoga da je žalitelj zaista i počinio navedeni napad.
  5. Do trećeg i najbitnijeg razvoja u praksi Vrhovnog suda došlo je presudom protiv Khewalona [2006] 2 S.C.R. 787, u kojoj je primijenjen strog pristup pouzdanosti. Predmet se ticao pritužbe o napadu starijeg stanovnika doma za umirovljenike protiv jednog od zaposlenika tog doma. Pacijent S dao je policiji izjavu koja je snimljena videovrpcom; izjava nije bila pod prisegom. Nakon što je S dao svoju izjavu i drugi stanovnici doma dali su izjave kako je optuženi i njih napastvovao. Do početka suđenja, svi oni koji su dali izjave, uključujući i osobu S su ili umrli ili nisu više bili sposobni svjedočiti. Neke od izjava su primljene u dokaze zbog zapanjujuće sličnosti između njih. Žalbeni sud Ontaria isključio je sve te izjave i oslobodio optuženog. Vrhovni sud je odbio žalbu Krune i potvrdio oslobađajuću presudu. Vrhovni sud je pritom razjasnio svoju prethodnu praksu glede pouzdanosti i utvrdio da bi se taj uvjet u principu ispunio kad bi se pokazalo: (i) da nije bilo prave sumnje u to da li je izjava istinita zbog okolnosti u kojima je nastala; ili (ii) da nije bilo pravne sumnje zbog toga što su se istina i točnost izjave mogle dostatno testirati drugim načinom osim unakrsnog ispitivanja. Bilo je na nadležnom sucu da unaprijed ocijeni „prag“ pouzdanosti izjave i da ostavi krajnju odluku o njezinoj vrijednosti onima koji utvrđuju činjenice/poroti. Sudac je morao razmotriti sve relevantne faktore uključujući, u prikladnim slučajevima, postojanje potvrđujućih ili opovrgavajućih dokaza. Sudac Charron J, dajući jednoglasnu presudu suda, je izjavio (u st. 49. presude):

“U nekim slučajevima, radi okolnosti u kojima je data, sadržaj izjave po čuvenju može biti toliko pouzdan da suvremeno unakrsno ispitivanje autora takve izjave ne bi značilo ništa ili vrlo malo za sam postupak. U drugim slučajevima, dokaz možda nije bio toliko uvjerljiv, ali okolnosti dopuštaju njegovo ispitivanje drugim metodama osim suvremenog unakrsnog ispitivanja. U takvim će okolnostima prihvaćanje dokaza rijetko negativno utjecati na pravičnost postupka. Međutim, budući da pravičnost postupka može uključivati čimbenike koji prelaze strogo ispitivanje nužnosti i pouzdanosti, čak i ako su ta dva kriterija ispunjena, nadležni sudac ima diskreciju isključiti dokaz po čuvenju kad njegov predrasudni učinak premašuje njegovu dokaznu vrijednost.”

  1. Sud je zaključio da izjave osobe S nisu bile dopustive. Primijetio je da su optužbe protiv Khelawona bile „u potpunosti utemeljene“ na istinitosti optužbi iznesenih u izjavama osobe S (st. 101. presude). Nepostojanje bilo kakve mogućnosti njegova unakrsnog ispitivanja bila je od utjecaja na pitanje pouzdanosti i nisu postojala adekvatna zamjenska sredstva za testiranje tog dokaza. Pravilo načelne iznimke nije predviđalo mogućnost osude na temelju izjave policiji, bila ona snimljena na videovrpcu ili ne, bez ičega više (st. 106. presude). Niti se uvjet pouzdanosti mogao ispuniti pozivanjem na svojstvenu istinitost izjave; ovo nije predmet poput Khana gdje je uvjerljivost dokaza bila takva da bi bilo pretjerano inzistirati na testiranju putem unakrsnog ispitivanja. S je bio je starije životne dobi i krhak; njegove mentalne sposobnosti bile su upitne i nije bilo medicinskog dokaza da su njegove ozljede mogle biti prouzrokovane padom. Također nije bilo sigurno da je on sam razumio posljedice svoje izjave za optuženog. U takvim okolnostima je nemogućnost svjedočenja osobe S uzrokovala značajna ograničenja mogućnosti optuženog da testira njegove izjave kao i odlučivatelja činjenica da pravilno procijeni vrijednost istih.

5. Hong Kong

  1. U svom izvješću iz studenog 2009., Komisija za reformu prava Hong Konga predložila je značajne izmjene pravilima o dopustivosti dokaza po čuvenju u kaznenim postupcima u toj jurisdikciji. Predložila je zadržavanje postojećeg pravila u Hong Kongu protiv dopuštanja dokaza po čuvenju, ali i uvođenje veće mogućnosti za prihvaćanje takvih dokaza u određenim okolnostima. Komisija je odbila engleski zakonski model sadržan u Zakonu iz 2003., primijetivši da Hong Kong nije imao zakonske mehanizme isključenja dokaza po čuvenju koji su se primjenjivali u Engleskoj i Walesu, kao što su članak 126(1) Zakona iz 2003. i članak 78. Zakona o policiji i kaznenim dokazima (vidi st. 40. i 45. gore). Komisije ja također opazila da, iako su nudili pravičan stupanj sigurnosti i dosljednosti prilikom odlučivanja, razlozi za prihvaćanje dokaza po čuvenju prema članku 116. Zakona iz 2003. su imali „učinak pretjeranog uključivanja jer su dopuštali prihvaćanje svih vrsti dokaza, pa tako i nepouzdanih dokaza po čuvenju ” (st. 8.25 Izvješća). Komisija je umjesto toga predložila model reforme koje se temeljio na pristupu Komisije o pravu Novog Zelanda (vidi st. 81. dolje) i onog kanadskih sudova nakon presude Khelawon. Preporučila je da bi dokazi po čuvenju trebali biti prihvaćeni inter alia ukoliko je nadležni sudac zadovoljan da bi prihvaćanje takvih dokaza bilo nužno i da su dokazi pouzdani. Ocjena pouzdanosti nadležnog suca trebala bi uključivati činjenicu da li je dokaz po čuvenju potvrđen drugim dopustivim dokazima. Komisija je također preporučila da sud u bilo kojem stadiju kaznenog postupka nakon prihvaćanja dokaza po čuvenju ima mogućnost dati uputu za oslobađanje optuženog ukoliko sudac smatra da bi osuđujuća presuda  bila pogrešna. Donoseći takvu odluku sud bi trebao uzeti u obzir između ostalog i važnost takvog dokaza za predmet protiv optuženog. Komisija je također zaključila da su ove preporuke značile da bi novi model reforme bio u skladu s odlukom Vijeća u ovim predmetima.

6. Novi Zeland   

  1. Komisija za pravo Novog Zelanda je u svom izvješću o dokazima iz 1999. preporučila da bi se dopustivost dokaza po čuvenju trebala temeljiti na dva uvjeta: pouzdanosti i nužnosti. Ova je preporuka usvojena u Zakonu o dokazivanju iz 2006., koji je stupio na snagu 2007. Članak 18(1) tog zakona propisuje:

“Izjava po čuvenju bit će dopustiva u bilo kojoj vrsti postupka ako—

(a) okolnosti koje se tiču te izjave pružaju razumno osiguranje pouzdanosti te izjave; i

(b) ili—

(i) je autor izjave nedostupan kao svjedok; ili

(ii) sudac smatra da bi se pozivanjem na svjedočenje autora izjave izazvali nepotrebni troškovi ili gubitak ”

  1. „Okolnosti” su u ovom kontekstu definirane čl. 16(1) na način da uključuju: (a) narav izjave; (b) sadržaj izjave; (c) okolnosti koje se odnose na davanje izjave; (d) bilo koje druge okolnosti koje se odnose na iskrenost osobe; i (e) bilo koje druge okolnosti koje se odnose na točnost opažanja osobe.
  2. Članak 8(1) zakona propisuje da se dokaz mora isključiti ukoliko rizik da bi taj dokaz mogao (a) imati nepravično predrasudni učinak na postupak ili (b) bespotrebno produžiti postupak premašuje dokaznu vrijednost samog dokaza. Članak 8(2) propisuje da prilikom odlučivanja da li je taj rizik premašio dokaznu vrijednost dokaza, sudac mora uzeti u obzir pravo optuženika na učinkovitu obranu

7. Južna Afrika 

  1. Iako se u Južnoj Africi više ne održavaju suđenja porotom, ta je zemlja također znatno reformirala svoj zakon o dokazima po čuvenju. Članak 3(4) Zakona o izmjenama zakona o dokazivanju iz 1988. definira dokaze po čuvenju kao pisane ili usmene dokaze čija dokazna vrijednost ovisi o pouzdanosti neke druge osobe, a ne one koja daje takav dokaz. Sukladno članku 3(1) takvi dokazu nisu dopustivi osim ako (i) su suglasno prihvaćeni; (ii) osoba o čijoj vjerodostojnosti ovisi takav dokaz svjedoči; ili sud smatra da bi se takav dokaz trebao prihvatiti u interesu pravde. Članak 3(1)(c) propisuje da sud prilikom odlučivanja mora uzeti u obzir: (i) narav postupka; (ii) narav dokaza; (iii) svrhu u koju se dokaz predlaže; (iv) dokaznu vrijednost dokaza; (v) razlog zbog kojeg dokaz ne daje osoba o čijoj vjerodostojnosti ovisi dokazna vrijednost tog dokaza; (vi) bilo kakvu predrasudu koju bi prihvaćanje takvog dokaza moglo proizvesti za stranku; i (vii) bilo koji drugi faktor koji bi prema mišljenju suda također trebao biti uzet u obzir.
  2. U predmetu Države protiv Ramavhale [1996] ZASCA 14, Vrhovni sud je primijetio da unatoč članku 3(1) još uvijek postoji „intuitivno oklijevanje dopuštanja upotrebe netestiranih dokaza protiv optuženog u kaznenom postupku”. Također je potvrdio prethodnu praksu da bi sud trebao „dugo oklijevati“ prilikom prihvaćanja ili oslanjanja na dokaz po čuvenju koji ima odlučujuće značenje u osudi optuženog, osim ako postoje važni razlozi za to. Unatoč reformi uvedenoj člankom 3(1), Vrhovni sud je zaključio da bi se pouzdanost i dalje trebala smatrati faktorom prilikom odlučivanja o dopustivosti dokaza po čuvenju. Štoviše, u tom slučaju, prilikom ocjenjivanja predrasudnog učinka koji bi mogao nastati za optuženog ukoliko bi se prihvatio dokaz po čuvenju, nadležni je sudac pogriješio time što se oslonio na činjenicu da je optuženi imao druge načine osporavanja tog dokaza, poput osobnog svjedočenja; logični zaključak glede ovog pristupa jest da bi država dopuštanjem „tankih“ dokaza po čuvenju mogla natjerati optuženog da svjedoči u predmetu gdje bi mu nepostojanje drugih izravnih dokaza omogućavalo da ne svjedoči. Uvjerljivi razlozi za prihvaćanje dokaza po čuvenju, unatoč njegovoj odlučujućoj prirodi, pronađeni su u predmetu Države protiv Ndhlovu i ostalih [2002] ZASCA 70, iz razloga što je jamstvo pouzdanosti dokaza bilo visoko i taj se dokaz snažno isprepletao s ostalim dokazima u predmetu. Vrhovni sud je ponovio sumnje izražene u predmetu Ramavhale glede prihvaćanja ili oslanjanja na dokaze po čuvenju koji su imali znatnu ili odlučujuću ulogu u osudi optuženog u predmetima Države protiv Libazi i ostalih [2010] ZASCA 91, Države protiv Mpungose i drugog [2011] ZASCA 60, i Države protiv Mamushe [2007] ZASCA 58. U posljednjem je Vrhovni sud također primijetio da se činilo razumnim da bi dokaz po čuvenju koji bi samo nadopunjavao mozaik bio lakše prihvatljiv nego onaj koji predstavlja vitalan dio predmeta države.

8. Sjedinjene Američke Države

  1. Šesti amandman Ustava SAD-a jamči optuženom u svim kaznenim postupcima pravo suočavanja sa svjedocima protiv njega („klauzula o suočavanju”). U predmetu Ohio protiv Robertsa 448 U.S. 56 (1980) Vrhovni sud SAD-a zaključio je da je dokaz sa „nabrojanim jamstvima vjerodostojnosti ” dopustiv bez suočavanja. Ovo je izmijenjeno u predmetu Crawford protiv Washingtona 541 U.S. 36, gdje je sud odlučio da se klauzula o suočavanju primjenjivala na sve dokaze koji su po svojoj naravi svjedočanstveni te da nije postojala baza u Šestom amandmanu za dopuštanje dokaza isključivo na temelju njihove vjerodostojnosti. Kad se radilo o izjavama svjedoka, jedina indicija vjerodostojnosti koja je bila dostatna bila je ona propisana Ustavom: suočavanje. Dokazi u obliku izjava svjedoka su prema tome nedopustivi ukoliko se svjedok ne pojavi na suđenju ili, ako je isti nedostupan, ako optuženi nije imao priliko prethodno ga unakrsno ispitati (vidi također Melendez-Diaz protiv Massachusettsa 129 S.Ct. 2527 (2009) i Bullcoming protiv New Mexica 131 S.Ct. 2705 (2011)). Pravo na suočavanje sa svjedokom bit će izgubljeno ukoliko se dokaže da je optuženi prestrašio svjedoka da ne svjedoči (Davis protiv Washingtona 547 U. S. 813 (2006) i Giles protiv Kalifornije 554 U.S. 353 (2008).

PRAVO

 I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. ST. 1. I 3. (d) KONVENCIJE

  1. Članak 6. st. 1. i 3 (d) Konvencije glase kako slijedi:

“1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj....

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

...

(d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisutstvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe... ”

A.  Odluka Vijeća

  1. Prema mišljenju Vijeća, članak 6. st. 3(d), kao i ostali elementi istog, predstavljao je jedno od minimalnih prava koja su imala biti zajamčena svakome tko je optužen za kazneno djelo. Vijeće je također primijetilo da kao minimalna prava odredbe članka 6. st. 3. predstavljaju izričita jamstva te se ne mogu tumačiti kao primjeri pitanja koji se imaju uzeti u obzir prilikom razmatranja pravičnosti postupka.
  2. Vijeće je nadalje opazilo da koji god razlog postojao za nemogućnost optuženog da ispita određenog svjedoka – bilo to odsustvo, anonimnost ili oboje – početna točka za razmatranje od strane Suda da li je došlo do povrede članka 6. st. 1. i 3. (d) bila je navedena u predmetu Lucà, prethodno citiranom, u st. 40.:

“Ukoliko je optuženi imao odgovarajuću i pravilnu priliku osporiti izjave bilo u trenutku kad su iste date ili kasnije, njihovo primanje u dokaze neće samo po sebi biti protivno članku 6. st. 1. i 3 (d). Međutim, posljedica toga je da kada je osuda utemeljena jedino ili u odlučujućoj mjeri na izjavama datim od strane osoba koje optuženi nije imao prilike ispitati, bilo tijekom istrage ili suđenja, prava na obranu su ograničena do mjere koja nije suglasna s garancijom predviđenom u članku 6. [upućivanja izostavljena].”

  1. Vijeće je primijetilo da su obje stranke bile suglasne razmatrati predmete na temelju pretpostavke da je svaka od osuda bila isključivo ili u odlučujućoj mjeri utemeljena na izjavama dvaju spornih svjedoka. Vijeće je potom razmotrilo čimbenike protuteže na koje se Vlada pozvala u svakom od predmeta. Kao prvo je razmotrilo je li u svakom od slučajeva sudac pravilno primijenio mjerodavni zakonski test te je li Žalbeni sud razmatrao opravdanost svake od osuda. Zaključilo je da su ovi čimbenici imali ograničenu težinu budući da je sporno pitanje u svakom od slučajeva bilo upravo da li su suci i Žalbeni sud postupili u skladu s člankom 6. st. 1. i 3.(d)
  2. Što se tiče predmeta Al-Khawaja, Vijeće je nastavilo:

“41. Razmatrajući činjenice predmeta g. Al-Khawaje, Sud primjećuje da su relevantni protutežni čimbenici koje je navela Vlada činjenica da izjava ST nije sama po sebi natjerala podnositelja da svjedoči; da nije bilo sumnji u dogovor između tužiteljica; da su postojale proturječnosti između izjave ST i onog što su izjavili ostali svjedoci, a koje su se mogle istražiti unakrsnim ispitivanjem tih ostalih svjedoka; činjenica da je obrana imala mogućnost osporavati njezinu vjerodostojnost; i upozorenje poroti da ima na umu da nisu ni vidjeli ni čuli izjavu ST te da ista nije bila predmetom unakrsnog ispitivanja.

42. Razmotrivši navedene čimbenike, Sud ne može zaključiti da niti jedan od njih niti oni zajednički mogu uravnotežiti predrasudu za obranu koja je nastala prihvaćanjem izjave ST u dokaze. Točno je da bi i bez izjave ST podnositelj zahtjeva možda morao svjedočiti kao dio svoje obrane po drugoj točki optužnice. Međutim, da izjava ST nije prihvaćena, podnositelju bi se vjerojatno sudilo samo po drugoj točki optužnice te bi morao svjedočiti samo u tom smislu. Što se tiče proturječnosti između izjave ST i njezinog opisa događaja drugo dvoje svjedoka, Sud smatra da su one bile minimalne. Obrana se pozvala samo na jednu od tih proturječnosti, naime činjenicu da je ST u svojoj izjavi navela kako je podnositelj zahtjeva bio taj koji je dodirivao njezino lice i usta, dok su ostali svjedoci naveli da im je ST ispričala kako je ona sama dodirivala svoje lice i usta na nagovor podnositelja zahtjeva. Iako je obrani svakako bilo omogućeno pokušati osporiti vjerodostojnost ST, teško je zamisliti na temelju čega su to mogli učiniti, posebice budući da je njezina izjava u velikoj mjeri odgovarala onoj ostalih tužiteljica, s kojima prema mišljenju nadležnog suca ista nije bila u dogovoru. Činjenica da nije bilo dosluha prema domaćem pravu može biti razlog za dopustivost, ali se u ovom slučaju ne može smatrati kao faktor uravnoteženja za potrebe članka 6. st. 1. u svezi s člankom 6. st. 3.(d). Nedostatak dosluha ne mijenja zaključak Suda da je sadržaj izjave nakon što je ista prihvaćena u dokaze predstavljao dokaz po prvoj točki optužbe koji podnositelj zahtjeva nije mogao učinkovito osporavati. Što se tiče upozorenja koje je sudac dao poroti, Žalbeni sud je isti našao manjkavim. Čak i da to nije bio slučaj, Sud nije uvjereni da bi i prikladnija uputa mogla učinkovito izbalansirati učinak neispitane izjave koja je predstavljala jedini dokaz protiv podnositelja.”

Vijeće je stoga našlo povredu članka 6. st. 1. u svezi s člankom 6. st.3.(d) u pogledu g. Al-Khawaje.

  1. Što se tiče predmeta Tahery, Vijeće je primijetilo:

“45. U ovom predmetu Vlada se pozvala na slijedeće glavne protutežne čimbenike: da je sudac razmotrio alternativne mjere; da je podnositelj zahtjeva bio u mogućnosti osporavati ili pobijati izjavu svojim svjedočenjem ili pozivanjem drugih svjedoka; da je sudac upozorio porotu kako je dokaz odsutnog svjedoka nužno oprezno razmotriti; te da je sudac naglasio poroti kako podnositelj zahtjeva nije bio odgovoran za strah osobe T.

46. Sud ne može zaključiti da je ijedan od ovih čimbenika pojedinačno niti oni zajednički mogao osigurati pravičnost postupka ili uravnotežiti težak hendikep obrane koji je proizašao prihvaćanjem u dokaze izjave osobe Kad su suočeni s problemom odsutnih ili anonimnih svjedoka, prikladno je za domaće sudove da razmotre da li bi se mogle primijeniti alternative mjere koje bi manje ograničile prava obrane od prihvaćanja u dokaze takve izjave. Međutim, sama činjenica da ne postoje prikladne alternativne mjere ne razrješava domaće sudove njihove odgovornosti da osiguraju da ne dođe do povrede članka 6. st. 1. i 3.(d) kada dozvole čitanje izjave takvih svjedoka. Dapače, odbijanje manje ograničavajućih mjera implicira veću dužnost osiguravanja poštivanja prava obrane. Što se tiče mogućnosti podnositelja zahtjeva da osporava izjavu pozivanjem drugih svjedoka, problem je bio upravo u činjenici da nije bilo nikakvih drugih svjedoka, s iznimkom osobe T koja je očito bila sposobna i voljna reći što je vidjela. U takvim okolnostima Sud ne može zaključiti da se izjava osobe T mogla učinkovito osporiti. Sud prihvaća da je sam podnositelj zahtjeva u svom svjedočenju zanijekao optužbe, iako je sama odluka na taj potez morala biti posljedicom prihvaćanja u dokaze izjave osobe T. Pravo optuženog da svjedoči u svoju obranu ne može se smatrati protutežom za nemogućnost unakrsnog ispitivanja jedinog svjedoka očevica koje tužilaštvo ima protiv njega.

47. Konačno, što se tiče upozorenja koje je sudac dao poroti, Sud prihvaća da je isto bilo potpuno i oprezno sročeno. Također je istina da je u kontekstu anonimnih svjedoka u predmetu Doorson, citiranom gore, st. 76., Sud upozorio da “dokazi pribavljeni od svjedoka pod uvjetima u kojima se ne mogu osigurati prava obrane u mjeri u kojoj to obično zahtijeva Konvencija moraju se razmatrati s potpunim oprezom”. U tom je slučaju Sud bio zadovoljan da su bili poduzeti dostatni koraci iz razloga što je Žalbeni sud izričito izjavio da je sporne izjave razmotrio “s nužnim oprezom i obazrivošću ”. Međutim, u slučaju odsutnog svjedoka kao što je T Sud ne nalazi da bi takvo upozorenje, kao ni podsjetnik da podnositelj zahtjeva nije bio odgovoran za odsustvo, kako god jasno bilo izraženo, moglo biti dostatna protuteža prihvaćanju u dokaz neispitane izjave jedinog izravnog dokaza protiv podnositelja zahtjeva.”

Vijeće je stoga također našlo povredu članka 6. st. 1. u svezi s člankom 6. st. 3.(d) u pogledu g. Taheryja.

B.   Navodi stranaka

1.   Vlada

(a) Presuda Vijeća

  1. Vlada je smatrala da, iako je članak 6. st. 3.(d) sadržavao izričito jamstvo, nije sadržavao apsolutno pravilo od kojeg ne bi bila moguća odstupanja: trebalo se usredotočiti na postupak u cjelini, jamstva dostupna optuženom, vjerodostojnost dokaza te, u prikladnim slučajevima, interese svjedoka ili žrtvi. Nefleksibilno pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza nije bilo sukladno općem tumačenju članka 6. st. 3.(d) od strane Suda.
  2. Vlada je tvrdila da je način na koji je Sud primjenjivao i razvijao taj test bio nejasan sa nekoliko aspekata: nije bilo odgovarajuće rasprave načela na kojima se pravilo temelji; nikad nije bilo potpunog razmatranja da li bi se trebalo primjenjivati jednako u kontinentalnim kao i u common law pravnim sustavima; prije predmeta M. protiv Italije, br. 37019/97, ECHR 1999-IX, nije bilo temelja u praksi Suda za primjenjivanje testa u slučaju odsutnog svjedoka čiji je identitet obrani bio poznat; te nije bilo moguće primijetiti nikakvu dosljednost u praksi Suda kada bi se dokaz trebao smatrati odlučujućim.
  3. Vlada je nadalje tvrdila da je pravilo jedinog i odlučujućeg dokaza kao što ga je primijenilo Vijeće u svojoj presudi počivalo na pogrešnoj pretpostavci da je svaki dokaz po čuvenju koji bi bio bitan u određenom predmetu bio ili nepouzdan ili, zbog nemogućnosti unakrsnog ispitivanja svjedoka, nepodoban za pravilnu procjenu. U biti, jedini ili odlučujući dokaz po čuvenju mogao je biti potpuno pouzdan, a unakrsno ispitivanje moglo bi dodati vrlo malo ili čak ništa u ocjenu njegove pouzdanosti. Pravilo je moglo imati proizvoljne učinke; moglo je isključiti neki dokaz jednostavno zato što je bio bitan, bez obzira na njegovu pouzdanost ili neospornost. Vijeće nije objasnilo da li je i kako pitanje pouzdanosti bilo mjerodavno za primjenu tog pravila. Nije provelo punu analizu svih jamstava dostupnih u Engleskoj i Walesu, niti je cijenilo bitne razlike između common law sudskih postupaka i ono drugih država ugovornica. Nije dovoljno jasno objasnilo kada bi se dokaz imao smatrati odlučnim, kako bi omogućio primjenu pravila jedinog ili odlučujućeg dokaza od strane domaćih sudova, niti je dovoljno uzeo u obzir praktične probleme koje bi primjena ovog pravila u Engleskoj i Walesu mogla prouzrokovati.
  4. Ovaj test bi također služio kao poticaj zastrašivanju svjedoka, posebice gdje je samo jedan svjedok bio dovoljno hrabar da istupi. Imao bi velikog utjecaja na predmete seksualne zlouporabe, gdje se kazneno djelo obično dogodilo u privatnosti te je svjedočenje žrtve vrlo vjerojatno predstavljalo „jedini ili odlučujući dokaz“.
  5. Iz tih razloga Vlada je pozvala Sud da prihvati pristup Vrhovnog suda u predmetu Horncastle i ostali. Presuda Vrhovnog suda ukazala je kako praksa ovog Suda dozvoljava fleksibilniji pristup od onog predviđenog dvosjeklim pravilom jedinog ili odlučujućeg dokaza prihvaćenog u Vijeću. U svjetlu zaključka Vrhovnog suda u predmetu Horncastle i ostali kako bi primjena pravila jedinog ili odlučujućeg dokaza mogla uzrokovati ozbiljne praktične poteškoće u Engleskoj i Walesu, Vlada je pozvala Sud da razjasni kako je važnost netestiranog dokaza bolje razmatrati kao jedan od niza faktora koji su se imali uzeti u obzir prilikom odlučivanja da li je postupak u cijelosti bio pravičan. Podredno, Vlada je predložila da se pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza ne bi trebalo primjenjivati u slučajevima kada postoje valjani razlozi za nedostupnost svjedoka, poput onih navedenih u članku 23. Zakona iz 1988. i članku 116.(2) Zakona iz 2003.

 (b) Domaće pravo i praksa

  1. Vlada je naglasila da su opća jamstva štitila optuženog od nepravičnosti u slučaju dopustivosti dokaza po čuvenju. Nadležni sudac imao je ulogu „vratara”: imao je dužnost prema common law-u i članku 78. Zakona o policiji i kaznenim dokazima iz 1984. spriječiti porotu od saslušavanja dokaza koji bi imali toliko negativan utjecaj na postupak da ne bi trebali biti prihvaćeni u dokazni materijal. Sudac se također trebao uvjeriti da tužilaštvo nije bilo u mogućnosti izvesti dokaz pozivanjem svjedoka i morao je dati uputu porotu glede opasnosti davanja vjere dokazima po čuvenju. Porota je morala biti uvjerena u krivnju optuženog izvan razumne sumnje, a uvijek je bila otvorena i mogućnost žalbe Žalbenom sudu, koji bi istu usvojio ukoliko bi osuda bila nepravilna.
  2. U Zakonu iz 1988., članak 23. je propisivao dopustivost pisanih izjava u određenim nabrojanim okolnostima te se odnosio kako na tužilaštvo tako i na obranu. Nadležni sudac morao je pomno razmotriti potrebu dopuštanja takvog dokaza. Članak 25. dozvoljavao je sudu odbijanje takve izjave ukoliko je smatrao da ista ne bi trebala biti dopuštena u interesu pravde (jamstvo pouzdanosti i dužnog postupka). Članak 26., koji se primjenjivao na izjave pripremljene u svrhu kaznenog postupka, zahtijevao je od suda da razmotri prirodu, izvor i sadržaj izjave, dostupnost drugih dokaza, važnost dokaza te opseg u kojem bi prihvaćanje takvog dokaza moglo biti nepravično za optuženog. Dodatak 2 tom Zakonu također je dozvoljavao prihvaćanje dokaza koji su se odnosili na vjerodostojnost i dosljednost autora izjave.
  3. Što se tiče Zakona iz 2003., Vlada je naglasila kako je isti usvojen nakon detaljnog razmatranja pravila o dokazima po čuvenju od strane Komisije za pravo, koja je zaključila da mnoge pretpostavke na kojima se temeljilo tradicionalno isključivanje takvih dokaza nisu bile opravdane: našla je, primjerice, da dokaz po čuvenju nije nužno bio netočan ili nepouzdan, te da je takvo pravilo u mnogim slučajevima dovelo do proizvoljnog isključivanja uvjerljivih dokaza.
  4. Kao što je bio slučaj sa Zakonom iz 1989., Zakon iz 2003. dopuštao je i tužiteljstvu i obranu da traže izvođenje dokaza po čuvenju. Članak 116(2)(e) bio je uključen u Zakon iz 2003. kako bi razriješio kriminal predviđanjem posebnih mjera zaštite svjedoka koji imaju opravdani strah od zastrašivanja i posljedica. Kada bi se podnio zahtjev zbog straha svjedoka, nadležni sudac mogao ga je prihvatiti samo ako bi to bilo u interesu pravde. Štoviše, te suprotno mnogim drugim državama članicama Vijeća Europe, taj zakon nije dopuštao prihvaćanje anonimnih dokaza po čuvenju: svjedok nije mogao istovremeno biti anoniman i odsutan. Konačno, Vlada je naglasila daljnju zaštitu predviđenu člancima 124-126. istog zakona (vidi st. 45. gore).

 (c) Okolnosti svakog od slučajeva

  1. Glede slučaja Al-Khawaja, Vlada je podnijela da su relevantne činjenice bile da ST nije pozvana na svjedočenja iz opravdanog razloga (smrti). Nadležni sudac prihvatio je da je dopuštanje njezine izjave bilo u interesu pravde te je, dolazeći do tog zaključka, uzeo u obzir nepovoljan položaj u koji bi time mogao biti doveden prvi podnositelj zahtjeva. Obrana je prihvatila da su imali mogućnost osporavanja te izjave.
  2. Izjava ST nije predstavljala jedini niti odlučujući dokaz. Postojali su i drugi dokazi u predmetu koji su ju potvrđivali, uključujući dokaze da je ST odmah podnijela kaznenu prijavu, dokazi o njezinu ponašanju prilikom podnošenja prijave i zapanjujuće slične optužbe od strane drugih žena. Prvi podnositelj zahtjeva imao je mogućnost unakrsnog ispitivanja ostalih svjedoka, svjedočenja u svoju obranu i obraćanja poroti glede postupka protiv njega. Poroti je dana oprezna uputa u pogledu izjave ST kao i tereta dokazivanja. Zakon iz 1988. pravilno je primijenjen i nije bilo razloga sumnjati u zaključak nadležnog suca i Žalbenog suda da je dopuštanje spornog dokaza bilo pravično.
  3. U predmetu Tahery, strah osobe T bio je opravdan razlog njegova nepozivanja na svjedočenje. Kao i u slučaju prvog podnositelja zahtjeva, nadležni sudac zaključio je da je dopustivost dokaza bila u interesu pravde te je, donoseći takav zaključak, uzeo u obzir nepovoljan položaj u koji bi time mogla biti dovedena obrana. Izjava osobe T nije bila jedini niti odlučujući dokaz: postojali su drugi dokazi u predmetu koji su ju potvrđivali, uključujući priznanje drugog podnositelja zahtjeva da je bio prisutan u vrijeme počinjenja kaznenog djela, da je imao dodira s nožem kojim je žrtva izbodena, da je sudjelovao u svađi s osobom S te da je lagao policiji. Drugi podnositelj zahtjeva imao je mogućnost unakrsnog ispitivanja ostalih svjedoka, svjedočenja u svoju obranu i obraćanja poroti glede postupka protiv njega. Poroti je dana oprezna uputa u pogledu izjave ST kao i tereta dokazivanja. Zakon iz 2003. pravilno je primijenjen i nije bilo razloga sumnjati u zaključak nadležnog suca i Žalbenog suda da je dopuštanje spornog dokaza bilo pravično.

2. Podnositelji zahtjeva

(a) Presuda Vijeća

  1. Podnositelji su naveli kako postoje tri moguća tumačenja članka 6. st. 3.(d). Prvi je bio tvrd i doslovan pristup koji je zagovarao Vrhovni sud SAD-a u pogledu sličnih odredbi Šestog amandmana, a koji podnositelji zahtjeva nisu tražili od Suda da zauzme. Drugi pristup koji je imao Sud nije tumačio riječi članka 6. st. 3.(d) toliko nefleksibilno, ali ih je tumačio na način da predstavljaju minimalnu i neumanjivu jezgru pravičnosti. Ovaj se pristup temeljio na pravilu jedinog ili odlučujućeg dokaza i bio je ispravan. Treći pristup onaj je koji je zagovarala Vlada Ujedinjenog Kraljevstva kao i Vrhovni sud u predmetu Horncastle i ostali, a koji su prema podnescima podnositelja zahtjeva smanjivali jamstvo sadržano u članku 6. st. 3. na pitanja koja se imaju uzeti u obzir prilikom odlučivanja da li je optuženi imao pravično suđenje. Iz ovih razloga, podnositelji zahtjeva su tvrdili da domaći sudovi i Vlada nisu pridali odgovarajuću težinu pravu optuženog na unakrsno ispitivanje svjedoka protiv njega. To pravo nije moglo biti zanemareno kao formalističko ili zastarjelo; postojao je niz razloga zbog kojih bi osuda koja se temelji isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu odsutnog svjedoka  bila nesigurna i nepravična. Primjerice, pred sudom se može ocijeniti ponašanje osobe; mogu se ispitati opažanja svjedoka, njegovo pamćenje ili iskrenost, bez kojih je postojala opasnost neotkrivanja pogreške, pretjerivanja ili namjernog izjavljivanja neistine. Također je bilo vrlo različito kada osoba daje štetne izjave u privatnosti i kada ih ponavlja prilikom svjedočenja pred sudom.
  2. Štoviše, razlog za ovo pravilo bio je jasan: odlučujući da li je postupak nakon uključenja dokaza po čuvenju bio dovoljan da uravnoteži poteškoće nanesene obrani, morao se uzeti u obzir opseg u kojem su sporni dokazi bili odlučujući za osudu podnositelja zahtjeva. Ukoliko takav dokaz nije bio odlučujući, obrana je stavljena u puno manje nepovoljan položaj nego ukoliko je sporni dokaz bio odlučujući u konkretnom predmetu. Podnositelji zahtjeva naveli su da je ovo pravilo jasno i jednostavno izraženo u predmetu Lucà protiv Italije, br. 33354/96, st. 40., ECHR 2001-II; dobro je ustaljeno u praksi Suda te predstavlja principijelnu, praktičnu i razumnu interpretaciju članka 6. st. 3.(d).
  3. Podnositelji zahtjeva dalje su naveli da je Vrhovni sud pogriješio u svom pristupu zauzetom u predmetu Horncastle i ostali. Pogriješio je time što je zaključio da bi pristup Vijeća doveo do isključivanja dokaza koji su bili uvjerljivi i pouzdano dokazivi. Nije bilo nikakve opasnosti u prihvaćanju netestiranih dokaza koji su se činili pouzdano dokazivi: zakon je bio pun slučajeva gdje su se dokazi činili nadmoćni ali se kasnije pokazalo da to nije bio slučaj.
  4. Lord Phillips je naveo kako je cilj članka 6. st. 3.(d) bio ispravljanje nedostataka kontinentalnog prava, a ne common law sustava. Međutim, podnositelji su tvrdili da se bez obzira na povijesne korijene te odredbe, englesko pravo odmaklo od tradicionalnog pravila protiv dokaza prepričavanjem. Bilo je jednako nedopustivo da se na različite pravne sustave primjenjuju različiti standardi: to bi obezvrijedilo samu prirodu konvencijskog sustava.
  5. Podnositelji zahtjeva nadalje su primijetili da je Vrhovni sud pogrešno smatrao kako bi došlo do praktičnih poteškoća u primjeni pravila jedinog ili odlučujućeg dokaza u Engleskoj i Walesu. Pojam „odlučujući” jasno je značio središnji dokaz u nekom predmetu, te je Sud primjenjujući ovo pravilo i sam pokazao da je moguće odlučiti koji je dokaz u određenom predmetu bio jedini ili odlučujući. Vlada nije imala poteškoća priznati pred Vijećem da je iskaz odsutnog svjedoka u svakom od predmeta bio jedini ili odlučujući. Suci u Ujedinjenom Kraljevstvu redovno razmatraju komplicirane činjenične okolnosti kao i da li su zadovoljeni pravni standardi poput „pravičnosti“ ili „dostatnosti dokaza”. Nadalje, test je također uključen u Zakon o istražnim sucima i pravdi iz 2009. u pogledu anonimnih svjedoka (vidi st. 46. gore). Podnositelji su dalje tvrdili da je Vrhovni sud posebice naglasio da bi ishod slučajeva odlučenih od strane ovog Suda bio isti da su odlučivani prema Zakonu iz 1988. ili onome iz 2003. Posljedica takvog navoda znači da bi primjena pravila jedinog ili odlučujućeg dokaza dovela do istog ishoda u mnogim predmetima pred domaćim sudovima čak i prije njegove primjene.

 (b) Domaće pravo i praksa

  1. Podnositelji zahtjeva također su tvrdili da je, suprotno podnescima Vlade i zaključcima Vrhovnog suda u predmetu Horncastle i ostali, Vijeće razumjelo procesna jamstva sadržana u zakonima iz 1988. i 2003. Ti su postupci mogli osigurati primjerenu zaštitu jedino ukoliko su djelovali unutar sustava gdje su prevladavale osnovne vrijednosti članka 6.; to nisu mogli učiniti ukoliko domaći sudovi nisu pravilno razmotrili pravo optuženog na ispitivanje svjedoka protiv njega.

 (c) Činjenice svakog od slučajeva

  1. Za podnositelje zahtjeva jedina ili odlučujuća narav netestiranih dokaza u svakom od slučajeva značila je da nijedan postupak osim ispitivanja spornih svjedoka nije mogao osigurati pravično suđenje. U predmetu prvog podnositelja zahtjeva postojala su očita pitanja koja su se mogla postaviti ST, primjerice da li je čula optužbe VU prije nego što je dala svoju izjavu te zašto je čekala gotovo četiri mjeseca prije davanja iste. U predmetu drugog podnositelja zahtjeva, očita pitanja koja su se mogla postaviti osobi T bila su zašto nije razgovarao s policijom iste noći kad se incident dogodio, kakav je pogled imao na taj veoma brz incident, je li poznavao neke od drugih muškaraca koji su se tamo zatekli te je li imao bilo kakvog razloga štititi nekoga od njih. U nedostatku unakrsnog ispitivanja procesna jamstva sadržana u zakonima iz 1988. i 2003. su bila nedovoljna. Činjenica da je sudac u svakom od slučajeva primijenio test „interesa pravde“ nije dalje odgovorilo na sporno pitanje: taj se test morao primijeniti u skladu s člankom 6. te je u biti bilo na Sudu da odluči da li su nadležni suci ispravno odlučili da bi prihvaćanje svake od izjava bilo u interesu pravde.
  2. Nije također bilo od značaja da su podnositelji zahtjeva imali pravo izvoditi dokaze kojima bi pobijali vjerodostojnost odsutnih svjedoka: takav materijal nije postojao za svakog od svjedoka i zakonske odredbe nisu predviđale mogućnost osporavanja vjerodostojnosti ili istinitosti svjedoka u pogledu ključnih optužbi u svakom od slučajeva. Podnositelji zahtjeva bili su mišljenja da nikakvo upozorenje suca nije moglo nadoknaditi nedostatak mogućnosti porote da vidi i čuje svjedoke od tolike važnosti, niti je moglo spriječiti opasnost da bi sporni dokazi mogli imati dokaznu vrijednost koju nisu zaslužili. Pravo žalbe protiv osude nije imalo učinka budući da je Žalbeni sud u oba slučaja odbio primijeniti pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza kako je postavljeno u predmetu Lucà, citiranom gore.

3. Treća strana umješač

  1. JUSTICE (vidi st. 7. gore) je tvrdio da je pravo na ispitivanje svjedoka bilo drevno pravo, ukorijenjeno u rimskom pravu i povijesnom pravu suočavanja common law sustava. To je common law pravilo priznalo opasnost prihvaćanja dokaza po čuvenju, uključujući njihovu svojstvenu nepouzdanost. Ono je također oblikovalo jamstvo pravičnog suđenja ustoličeno u Šestom amandmanu Ustava SAD-a, kaznenom postupku svih common law država kao i međunarodnom pravu zaštite ljudskih prava. Iako je pravilo o dokazima po čuvenju u engleskom pravu postalo prekruto, bilo je nepravilno tvrditi, kao što je to učinio Vrhovni sud u predmetu Horncastle i ostali, da su reforme predložene od strane Komisije za pravo bile „u velikoj mjeri provedene” u Zakonu iz 2003. Primjerice, Zakon iz 2003. sadržavao je u članku 114. širu diskreciju prihvaćanja dokaza po čuvenju kada je to bilo „u interesu pravde” nego što je to predvidjela Komisija za pravo (vidi st. 42. i 43. gore). Štoviše, čak i da je pravilo o dokazima po čuvenju zahtijevalo reformu, common law pravo suočavanja nije: to pravo određivalo je da osoba nije mogla svjedočiti protiv optuženika u kaznenom postupku osim ako je svoju izjavu dala pod prisegom, licem u lice i ako je optuženi imao pravo unakrsnog ispitivanja.
  2. Vrhovni sud također je pogriješio našavši da nije bilo opravdanja za nametanje pravila o jedinom ili odlučujućem dokazu u istoj mjeri u kontinentalnim i common law jurisdikcijama. Vrhovni sud je pridao preveliku vjeru u mogućnost mjera protuteže kao načina na koji bi se premostila očita nepravičnost osuđivanja pojedinca u potpunosti ili u odlučujućoj mjeri na temelju neosporenog svjedočenja. Bit prava na suočavanje u common law sustavu nalazila se upravo u pretpostavci da je unakrsno ispitivanje najučinkovitiji način utvrđivanja pouzdanosti izjave svjedoka. Bilo je korisno prisjetiti se upozorenja Megarry J (u John protiv Reesa [1970] Ch 345) da je „put prava prepun primjera otvorenih i zatvorenih predmeta koji to nekako nisu bili; nerješivih optužbi koje su u konkretnom slučaju bile potpuno riješene”. JUSTICE je nadalje podnio da je bilo, upravo kako je to opazio Sedley LJ u Secretary of State for the Home Department protiv AF i ostalih [2008] EWCA Civ 1148, „zavodljivo lako zaključiti da ne može biti odgovora u slučaju u kojem se saslušala  samo jedna strana”. Iz ovog razloga paradoks na koji se pozvao Lord Phillips uopće nije bio paradoks. Dokaz po čuvenju nije postao uvjerljiviji samo iz razloga što je mogao biti jedini ili odlučujući dokaz krivnje pojedinca. Potreba isključenja očigledno „odlučujućeg“ dokaza po čuvenju bila je opravdana stoljećima starim strahom sudaca common law sustava da bi mu porota mogla dati nezasluženu težinu.
  3. Pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza ne bi bilo teško primijeniti u engleskom kaznenom postupku budući da suci ionako već moraju razmotriti moguće posljedice prihvaćanja dokaza u skladu s različitim zakonima, uključujući i dijelovima Zakona iz 2003. Članak 125.(1) na primjer obvezuje nadležnog suca da dade oslobađajuću uputu kad se predmet protiv optuženog temelji „isključivo ili djelomično“ na neuvjerljivim glasinama. JUSTICE je prihvatio da je bilo potrebno donekle razjasniti pojam „odlučujući“ ali je isto tako smatrao da je test svejedno bio izvediv te da se u Engleskoj i Walesu primjenjivao u kontekstu naloga o anonimnosti svjedoka (vidi Zakon o istražnim sucima i pravdi iz 2009. u st. 46. gore). U kontekstu kaznenog postupka pojam „odlučujući“ trebao bi se tumačiti usko: ne bi trebao značiti samo „sposoban biti od utjecaja” nego više kao “vjerojatno da dovede do jednog ili drugog zaključka”.
  4. Konačno, analiza komparativnog prava od strane Vrhovnog suda je u najmanju ruku bila nepotpuna. Na temelju dostupnih dokaza (vidi, inter alia, s 63-87. gore), nije bilo moguće zaključiti, kao što je to učinio Vrhovni sud, da bi druge common law jurisdikcije našle kaznenu osudu na utemeljenu jedino ili u odlučujućoj mjeri na dokazu po čuvenju u suglasnosti s pravom na pravično suđenje.

C.  Ocjena Velikog vijeća

1.  Opća načela

  1. Sud podsjeća da jamstva iz stavka 3.(d) članka 6. predstavljaju specifične aspekte prava na pravično suđenje zajamčenog u stavku 1. te odredbe, koji se moraju uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja pravičnosti postupka kao takvog. Zadaća Suda u skladu s člankom 6. jest prvenstveno ocijeniti pravičnost kaznenog postupka općenito (vidi, kao recentni primjer, Taxquet protiv Belgije [GC], br. 926/05, st. 84., 16. studenog 2010., s daljnjim referencama). Prilikom takvog ocjenjivanja Sud će razmotriti postupak u cjelini imajući na umu prava obrane kao i interes javnosti i žrtve da se kazneni progon pravilno izvršava (vidi Gäfgen protiv Njemačke [GC], br. 22978/05, st. 175., ECHR 2010-....) kao i, kada je to potrebno, prava svjedoka (vidi, između ostalih autoriteta, Doorson, gore citirano, st. 70.). U ovom kontekstu također se podsjeća da je dopustivost dokaza prvenstveno pitanje koje se ima urediti nacionalnim pravom i nacionalnim sudovima, dok je zadaća Suda jedino razmotriti je li postupak vođen pravično (vidi Gäfgen, gore citirano, st. 162., s daljnjim referencama). Članak 6. st. 3.(d) sadrži načelo da, prije nego što optuženi može biti osuđen, svi dokazi protiv njega moraju u pravilu biti izvedeni u njegovoj prisutnosti na javnoj raspravi s ciljem kontradiktornosti postupka. Iznimke od ovog načela su moguće, ali ne smiju vrijeđati prava obrane, koja u pravilu zahtijevaju da se optuženom omogući primjerena i stvarna mogućnost osporavanja i ispitivanja svjedoka protiv njega, bilo u vrijeme kada svjedok daje svoju izjavu ili u kasnijem stadiju postupka (vidi Lucà, gore citirano, st. 39.; Solakov protiv “bivše jugoslavenske Republike Makedonije”, br. 47023/99, st. 57., ECHR 2001-X). Slično i davno uspostavljeno načelo također postoji i u common law sustavu Engleske i Walesa (vidi zapažanje Lorda Binghama u st. 5. predmeta R. protiv Davisa, sažetog u st. 49. gore).
  2. Imajući na umu praksu Suda, postoje dva uvjeta koja proizlaze iz gore navedenog općeg načela. Kao prvo, mora postojati dobar razlog za izostanak svjedoka. Kao drugo, kad se osuda temelji jedino ili u odlučujućoj mjeri na izjavama osobe koju optuženi nije imao prilike ispitati ili dati da se ispita, bilo tijekom istrage ili suđenja, prava obrane mogu biti ograničena do mjere koja vrijeđa jamstva predviđena člankom 6. (takozvano „pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza“). Sud će u nastavku ispitati da li se ovo pravilo ima smatrati apsolutnim pravilom, čije se kršenje automatski smatra povredom prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. st. 1. Konvencije.

2. Je li postojao valjan razlog za izostanak svjedoka     

  1. Uvjet da mora postojati valjan razlog za prihvaćanje izjave odsutnog svjedoka predstavlja prethodno pitanje koje se mora razmotriti prije daljnjeg ispitivanja činjenice je li taj dokaz bio jedini ili odlučujući u konkretnom predmetu. Čak i kada izjava odsutnog svjedoka nije bila jedini niti odlučujući dokaz, Sud je ipak našao povredu članka 6. st. 1. i 3.(d) kada nije postojao valjan razloga za neispitivanje svjedoka (vidi, primjerice, Lüdi protiv Švicarske, 15. lipnja 1992., Serija A br. 238, Mild i Virtanen protiv Finske, br. 39481/98 i 40227/98, 26. srpnja 2005.; Bonev protiv Bugarske, br. 60018/00, 8. lipnja 2006.; i Pello protiv Estonije, br. 11423/03, 12. travnja 2007.). Razlog tome jest opće pravilo koje nalaže da bi svjedoci trebali dati svoje izjave tijekom suđenja i da bi se trebali poduzeti svi razumni koraci kako bi se osigurala njihova nazočnost. Kad svjedoci izostanu s davanje izjave uživo, ima se ispitati je li njihovo odsustvo opravdano. Postoji niz razloga zbog kojih svjedok može biti spriječen od pohađanja ročišta, no u ovom je predmetu potrebno razmotriti samo slučajeve odsustva zbog smrti odnosno straha.
  2. 121. Logično je da se u slučaju smrti svjedoka njegova izjava treba navesti kako bi se mogla uzeti u obzir kao dokaz (vidi, primjerice, Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, 7. kolovoza 1996., st. 52., Reports of Judgments and Decisions 1996-III; Mika protiv Švedske (odluka), st. 37., br. 31243/06, 27. siječnja 2009.). 
  3.  122. Odsustvo zbog straha zahtijeva detaljnije razmatranje. Moraju se razlikovati dvije vrste straha: strah koji proizlazi iz prijetnji ili drugih akcija optuženog ili osoba koje nastupaju u njegovo ime i strah koje je posljedica općenitog straha oko toga što bi se moglo dogoditi ako svjedok dade izjavu na suđenju.
  4. 123. Kad je strah svjedoka posljedica ponašanja optuženog ili osoba koje nastupaju u njegovo ime, prikladno je dopustiti dokaze tog svjedoka na suđenju bez potrebe da on ili ona osobno svjedoči ili da bude ispitan od strane optuženog ili njegovog zastupnika – čak i kada se radi o jedinom ili odlučujućem dokazu protiv optuženog. Dopustiti optuženom da izvuče korist od zastrašivanja svjedoka ne bi bilo u skladu s pravima žrtava i svjedoka. Od nijednog se suda ne može očekivati da dopusti podrivanje integriteta postupka na taj način. Zbog toga se mora uzeti da se optuženi koji se ponašao na takav način odrekao svog prava na ispitivanje tih svjedoka prema članku 6. st. 3.(d). Isti zaključak mora se primijeniti i kada prijetnje koje uzrokuju strah svjedoka od svjedočenja dolaze od osoba koje nastupaju u ime ili uz znanje i odobravanje optuženog. U predmetu Horncastle i ostali Vrhovni sud je opazio da bi bilo vrlo teško za bilo koji sud utvrditi da je upravo optuženi zastrašivao svjedoka. Sud ne podcjenjuje poteškoće koje bi mogle nastati u utvrđivanju je li u konkretnom slučaju optuženi ili njegov suučesnik odgovoran za prijetnju ili zastrašivanje svjedoka. Međutim, predmet Tahery sam po sebi dokazuje da uz učinkovitu istragu takve poteškoće nisu nepremostive.
  5. Praksa Suda ukazuje da je učestalije da svjedoci imaju opći strah od svjedočenja bez da je isti posljedica izravnih prijetnji od strane optuženika ili osoba koje nastupaju u njegovo ime. Primjerice, u mnogim je slučajevima strah bio posljedica ozloglašenosti optuženog ili njegovih suradnika (vidi, primjerice, Dzelili protiv Njemačke (odluka), 15065/05, 29. rujna 2009.). Također nije uvjet izuzimanja svjedoka od svjedočenja pred sudom da je njegov strah posljedica izravnih prijetnji optuženog. Štoviše, strah od smrti ili ozljede druge osobe ili financijskog gubitka su također relevantni faktori prilikom utvrđivanja da li bi od svjedoka trebalo zahtijevati da usmeno svjedoči. Ovo međutim ne znači da će biti dostatan bilo kakav subjektivni strah svjedoka. Nadležni sud mora na odgovarajući način istražiti kao prvo da li postoje objektivni razlozi za takav strah, te kao drugo da li postoje dokazi za te objektivne razloge (vidi, primjerice, Krasniki protiv Češke Republike, br. 51277/99, st. 80-83., 28. veljače 2006., gdje Sud nije bio zadovoljan da su domaći sudovi proveli ispitivanje razloga za strah svjedoka prije nego što su im odobrili anonimnost).
  6. Konačno, zbog opsega u kojem odsustvo svjedoka može imati negativnog utjecaja na pravo obrane, Sud naglašava da kada svjedok nije ispitan u niti jednom prethodnom stadiju postupka, prihvaćanje njegove izjave u dokaze umjesto svjedočenja uživo trebala bi zaista biti mjera krajnje nužde. Prije nego što se svjedoka može izuzeti od svjedočenja na temelju straha, nadležni sud mora utvrditi da su sve dostupne alternative, poput anonimnosti ili ostalih posebnih mjera, neprikladne ili neizvedive.

3. Pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza

(a) Opća zapažanja

  1. Sud primjećuje da se predmeti koje ima pred sobom odnose samo na odsutne svjedoke čije su izjave pročitane na suđenju. Zadaća Suda nije ispitati funkcioniranje pravila common law sustava glede dokaza prepričavanjem in abstracto niti razmatrati općenito da li su iznimke od tog pravila koje trenutno postoje u engleskom pravu u skladu s odredbama Konvencije. Kao što je Sud već naglasio (u st. 118. gore), članak 6 ne propisuje nikakva specifična pravila glede dopustivosti dokaza, te to ostaje područje koje se ima urediti nacionalnim pravom.
  2. Sud nadalje opaža da se u konkretnim slučajevima ne radi o iskazima na suđenju svjedoka čiji je identitet skriven od optuženog (anonimni svjedoci). Iako problemi u svezi anonimnih i odsutnih svjedoka nisu identični, te dvije situacije se u principu ne razlikuju budući da, kako je priznao i Vrhovni sud, obje imaju za posljedicu potencijalno dovođenje optuženog u nepovoljniji položaj. Temeljno načelo jest da bi optuženi u kaznenom postupku morao imati učinkovitu mogućnost osporavanja svih dokaza protiv sebe. Ovo načelo zahtijeva ne samo da bi optuženi trebao znati identitet onih koji ga optužuju kako bi mogao osporavati njihovu poštenost i vjerodostojnost, nego bi također trebao biti u mogućnosti ispitivati istinitost i pouzdanost njihovih iskaza kroz usmeno ispitivanje u njegovoj prisutnosti bilo u vrijeme davanja iskaza od strane svjedoka ili u nekom od kasnijih stadija postupka.
  1. Sjeme pravila o jedinom ili odlučujućem dokazu nalazi se u presudi Unterpertinger protiv Austrije, 24. studenog 1986., st. 33., Serija A br. 110, koja također sadrži i obrazloženje za test koji se ima primijeniti: ukoliko se osuda optuženika isključivo ili uglavnom temelji na iskazu svjedoka kojeg optuženi nije mogao ispitati u niti jednom stadiju postupka, njegova su prava obrane bila neopravdano ograničena. Kao što je istaknuo Vrhovni sud, u ranijoj praksi Suda, gdje je ovo pravilo bilo nagoviješteno u slučajevima odsutnih ili anonimnih svjedoka, povrede članka 6. st. 3.(d) barem su djelomično bile utemeljene na činjenici da nije bilo opravdanog razloga za nepozivanje ili neidentificiranje spornih svjedoka. Tek je u predmetu Doorson, koji je ranije citiran, Sud po prvi put zaključio da bi osuda utemeljena isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu svjedoka čije je nepozivanje bilo opravdano također bila nepravična.

(b) Kritika pravila jedinog ili odlučujućeg dokaza

  1. Oslanjajući se na presudu Vrhovnog suda u predmetu Horncastle i ostali, Vlada je osporila pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza, odnosno njegovu primjenu od strane Vijeća u ovim predmetima iz četiri razloga. Kao prvo, tvrdila je da common law sustav svojim pravilima o dokazivanju koja zabranjuju dokaze po čuvenju i mnogo su starija od same Konvencije, štite taj aspekt pravičnog suđenja koji je zajamčen člankom 6. st. 3.(d) bez potrebe primjene pravila jedinog ili odlučujućeg dokaza. Stoga se utjecaj članka 6. st. 3.(d) najviše osjeti u kaznenim postupcima kontinentalnih sustava koji su ranije dopuštali da se optuženi osudi na temelju iskaza svjedoka koji nisu imali priliku osporiti. Kao drugo, navodi se da bi primjena tog pravila uzrokovala praktične poteškoće, te da Vijeće nije objasnilo kada bi se dokaz imao smatrati odlučujućim do te mjere da bi sud imao obvezu primijeniti pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza. Isto tako, nije se adekvatno razmotrilo praktične probleme koje bi primjena ovog pravila imala u common law sustavu Engleske i Walesa. Nadalje, nije bilo primjerene rasprave načela na kojima se to pravilo temelji, a koje počiva na pogrešnoj pretpostavci da su svi dokazi po čuvenju ključni za određeni slučaj nepouzdani ili, u nedostatku unakrsnog ispitivanja svjedoka, nepodobni za pravilno utvrđivanje činjenica. Konačno, Vijeće je primijenilo navedeno pravilo pretjerano kruto i nije u potpunosti analiziralo jamstva dostupna u Engleskoj i Walesu niti pridalo važnosti različitostima između common law sudskih postupaka i onih u drugim državama ugovornicama. Sud će razmotriti svaki od navedenih argumenata.
  2. Što se tiče prvog argumenta, Sud prihvaća da je pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza razvijeno u kontekstu pravnih sustava koji su dozvoljavali da optuženi bude osuđen na temelju iskaza svjedoka koji nije imao mogućnosti osporavati, odnosno u situaciji koja se ne bi pojavila da su bila primijenjena stroga pravila common law sustava protiv dokaza po čuvenju. Međutim, Sud primjećuje da su i ovi slučajevi nastali upravo zbog napuštanja strogog pravila common law sustava u pogledu dokaza prepričavanjem u pravnom sustavu Engleske i Walesa. Stvorene su iznimke od tog pravila, naime Zakonima iz 1988. i 2003., koji su dozvoljavali prihvaćanje izjave ST u slučaju Al-Khawaja i izjave osobe T u predmetu Tahery (vidi st. 41. i 44. gore). Sud prihvaća da je ovo slabljenje strogog pravila glede dokaza po čuvenju bilo popraćeno zakonskim jamstvima te da je time ključno pitanje koje se postavlja u ovim slučajevima da li su ta jamstva bila dostatna da osiguraju prava podnositelja zahtjeva zajamčena člankom 6. st. 1. i 3.(d). U ovom kontekstu, iako je važno da Sud uzme u obzir materijalne različitosti pravnih sustava i postupaka, uključujući i različite pristupe dopustivosti dokaza u kaznenim postupcima, naposljetku ipak mora primijeniti iste standarde članka 6. st. 1. i 3.(d), bez obzira na pravni sustav u kojem je konkretni slučaj
  3. Kao drugo, što se tiče navodne nepreciznosti pravila, Sud primjećuje da pojam „jedini“ u smislu jedinog dokaza protiv optuženog (vidi, primjerice,  Saïdi  protiv  Francuske,    rujna  1993.,  Serija   A   br. 261-C), naočigled nije uzrokovao probleme, dok se glavna kritika odnosi na pojam „odlučujući“. „Odlučujući” (ili na engleskom „decisive“ odnosno na francuskom „déterminante”) u ovom smislu znači više nego „određene dokazne vrijednosti“. Nadalje znači više nego da bi bez tog konkretnog dokaza šanse za osudu bile umanjene, a one za oslobađajuću presudu bile uvećane, test koji je primijenio Žalbeni sud u predmetu Horncastle i ostali (vidi st. 54. gore), i koji bi značio da bi gotovo svi dokazi potpadali u ovu skupinu. Umjesto toga pojam „odlučujući” trebao bi se tumačiti usko i označavati dokaze tolike vrijednosti ili značaja koji bi vjerojatno bili odlučujući za ishod postupka. Ukoliko je netestirani iskaz svjedoka potvrđen drugim dokazima, ocjena da li je isti odlučujući ovisit će o jačini tih popratnih dokaza; što su oni jači, to je manje vjerojatno da će se dokaz odsutnog svjedoka tumačiti kao odlučujući.
  4. Također je navedeno da se pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza u common law sustavu ne može primijeniti bez velikih praktičnih poteškoća. U predmetu Horncastle i ostali, Vrhovni je sud primijetio da je obveza neprihvaćanja određenog dokaza kao odlučujućeg bila dovoljno teška za profesionalnog suca, ukoliko bi takvo pravilo bilo primijenjeno u kontekstu suđenja pred porotom jedini praktičan način njegove primjene bio bi putem pravila o dopustivosti: nadležni sudac morao bi proglasiti nedopustivim svaki iskaz svjedoka koji bi se mogao pokazati odlučujućim, što ne bi bio lagan zadatak. Što se tiče Žalbenog suda ili Europskog suda, navedeno je da bi u nedostatku razloga danih u presudi porote često bilo nemoguće odlučiti da li je određena izjava predstavljala jedini ili odlučujući temelj za osudu.
  5. Sud prihvaća da bi moglo biti teško za nadležnog suca odrediti prije samog suđenja da li bi konkretni dokaz bio odlučujući bez da ima pred sobom i bude u stanju je izvagati cjelokupne dokaze izvedene tijekom suđenja.
  6. Međutim, nakon što tužilaštvo zaključi svoj slučaj, nadležni sudac je u mogućnosti ocijeniti značenje i težinu netestiranog dokaza u kontekstu ostalih dokaza protiv optuženog. U common law sustavima su nakon završetka slučaja tužilaštva nadležni suci često dužni razmatrati da li uopće postoji slučaj protiv optuženog. Kao dio tog postupka često moraju utvrđivati snagu i pouzdanost dokaza koje je iznijelo tužilaštvo. Dapače, Sud primjećuje da članak 125. Zakona iz 2003. izričito zahtijeva od nadležnog suca da obustavi predmet ukoliko se, nakon razmatranja važnosti u konkretnom slučaju protiv optuženog, dokaz prepričavanjem čini toliko neuvjerljivim da bi osuda bila nepravilna.
  7. Sud nadalje nije uvjeren da bi žalbeni sud u common law sustavu, u slučajevima kada porota ne dade razloge za svoju presudu, bio u nemogućnosti odlučiti da li je netestirani dokaz bio jedini ili odlučujući u osudi optuženog. Od sudaca žalbenih sudova često se zahtijeva da razmotre da li je određeni dokaz nepravilno prihvaćen u dokazni materijal te, ukoliko jeste, da li bi osuda unatoč tome bila pravilna. Tom prilikom od njih se traži da razmotre, inter alia, značenje spornog dokaza za predmet tužilaštva i omjer u kojim bi isti doveo u nepovoljan položaj prava obrane. Žalbeni sud je zbog toga sposoban razmatrati da li se netestirani dokaz u određenom slučaju može smatrati jedinim ili odlučujućim dokazom protiv optuženog i da li je postupak u cjelini bio pravičan.
  8. Sud primjećuje da dostupni materijali komparativnog prava podržavaju ovaj zaključak u pogledu primjene pravila u različitim common law jurisdikcijama (vidi st. 63-87. gore te posebice pristup škotskog Visokog suda pravde).
  9. Sud s ovime u svezi također primjećuje da se ne čini da je u predmetu protiv Davisa (vidi st. 49. i 50. gore), Dom lordova predvidio ikakve očite poteškoće u primjeni pravila jedinog ili odlučujućeg dokaza u kontekstu anonimnih svjedoka. Lord Bingham primijetio je da se osuda utemeljena jedino ili u odlučujućoj mjeri na izjavi ili svjedočenju anonimnog svjedoka ne bi mogla smatrati pravičnom te da je „ovo [bio] tradicionalan pristup u common law-u Engleske” (vidi st. 25. presude Davis). Dom lordova je u slučaju Davis zaključio ne samo da je iskaz anonimnog svjedoka bio jedini ili odlučujući temelj na kojem se optuženi mogao osuditi, nego i da je učinkovito unakrsno ispitivanje bilo onemogućeno. Odluka u predmetu Davis dovela je do uključenja u Zakon o istražnim sucima i pravdi iz 2009. uvjeta koji traži od suca da prilikom odlučivanja o anonimnosti svjedoka između ostalog uzme u obzir da li bi iskaz takvog svjedoka mogao predstavljati jedini ili odlučujući dokaz protiv optuženog (vidi st. 46. gore).
  10. Sud također opaža da je u kontekstu izvlačenja negativnih zaključaka iz optuženikove šutnje primijenio pravilo da ne bi bilo sukladno pravu na šutnju temeljiti osudu isključivo ili uglavnom na šutnji optuženog ili njegovom odbijanju da odgovara na pitanja ili osobno svjedoči (vidi John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 8. veljače 1996., st. 47., Reports of Judgments and Decisions 1996-I; Condron protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 35718/97, st. 56., ECHR 2000-V).
  11. Iz sličnih razloga Sud ne može prihvatiti niti treći argument Vlade da pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza počiva na pretpostavci da su svi ključni dokazi po čuvenju nepouzdani ili nepodobni za pravilnu ocjenu osim ako su bili predmetom unakrsnog ispitivanja. Umjesto toga, ono počiva na načelu da što je dokaz važniji, to je veća potencijalna nepravičnost za optuženog ukoliko bi se dopustilo da svjedok ostane anoniman ili odsutan sa suđenja, a veća je i potreba za jamstvima koja će osigurati da dokazi budu dokazivo pouzdani ili da se mogu pravilno ispitati i ocijeniti.
  12. U predmetu Kostovski protiv Nizozemske, 20. studenog 1989., Serija A br. 166, u kojem je prihvaćeno da je osuda podnositelja zahtjeva bila utemeljena u odlučujućoj mjeri na dokazu istovremeno anonimnih i odsutnih svjedoka, Sud je naglasio (u st. 42. svoje presude):

“Svjedočenje ili kakva druga izjava koja tereti optuženog može biti namjerno neistinita ili jednostavno pogrešna, a obrana ovo neće moći pokazati ukoliko joj nedostaje podataka koji bi joj dozvolili da ispita pouzdanost autora ili dovede u sumnju njegovu vjerodostojnost. Opasnosti koje postoje u takvim situacijama su očite.”

Sud je također zaključio da, iako su nadležni sudovi oprezno ocijenili sporne izjave, to se nije moglo smatrati dostatnom zamjenom za izravno opažanje. Stoga je našao da je korištenje dokaza izazvalo ograničenja prava obrane koja su bila nespojiva s jamstvima sadržanim u članku 6.

  1. U kasnijem predmetu Doorson, citiranom gore, Sud je primijetio da je anonimnost dvoje svjedoka u predmetu za obranu predstavljalo „poteškoće kakve kazneni postupak ne bi smio uključivati”, ali da neće doći do povrede ukoliko su nepovoljnosti koje je obrana pretrpila bile uravnotežene naknadnim postupcima (st. 72. presude). Smatrao je da je, za razliku od predmeta Kostovski, obrana bila u mogućnosti osporavati pouzdanost anonimnih svjedoka (st. 73. i 75.). Štoviše, čak je i nakon izjave da se osuda ne bi trebala temeljiti isključivo ili u odlučujućem opsegu na anonimnim svjedocima, Sud naglasio da se „dokazi pribavljeni od svjedoka pod uvjetima u kojima se ne mogu osigurati prava obrane u uobičajenom opsegu koji zahtijeva Konvencija moraju tretirati s krajnjom opreznošću“ (st. 76.).
  2. Što se tiče posljednjeg argumenta Vlade, Sud smatra da oba razloga na kojima se temelji pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza, a koji su navedeni u presudi Doorson još uvijek vrijede. S obzirom na prvi, Sud ne vidi razloga za odstupanje od svog zaključka u predmetu Kostovski, da okrivljujući dokazi protiv optuženog mogu biti „namjerno neistiniti ili jednostavno pogrešni”. Štoviše, neprisegnute izjave svjedoka koji se ne mogu ispitati često se na prvi pogled čine uvjerljivima i snažnima te je, kako je ukazao Lord Justice Sedley, „zavodljivo lako” zaključiti da nema nikakvog odgovora na predmet protiv optuženog (vidi st. gore). Iskustvo pokazuje da pouzdanost dokaza, uključujući onih koji se čine uvjerljivim i snažnim može izgledati potpuno drugačije nakon što se izloži istražnom ispitivanju. Opasnosti svojstvene dopuštanju neispitanog dokaza po čuvenju time su veće ukoliko je sporni dokaz jedini ili odlučujući dokaz protiv optuženog. Što se tiče drugog razloga, optuženog se ne smije dovesti u položaj u kojem bi mu bila uskraćena prava šansa obrane time što ne bi bio u mogućnosti osporavati navode protiv njega. Suđenje mora osigurati da optuženikova prava zajamčena člankom 6. nisu nedopustivo ograničena te da ima mogućnost učinkovitog sudjelovanja u postupku (vidi T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 24724/94, st. 83., 16. prosinca 1999.; Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. veljače 1994., st. 26., Serija A br. 282-A). Ocjena Suda o tome da li je kazneno suđenje bilo pravično ne može ovisiti isključivo na tome da li su se dokazi protiv optuženog prima facie činili pouzdanima, ukoliko nije bilo mogućnosti osporavanja tih dokaza nakon što su bili prihvaćeni.
  3. Iz ovih je razloga Sud dosljedno ocjenjivao utjecaj koji je nemogućnost optuženog da ispita svjedoka imala na ukupnu pravičnost njegova suđenja. Uvijek je smatrao potrebnim ispitati značaj neispitanih dokaza kako bi utvrdio da li su optuženikova prava bila neprihvatljivo ograničena (vidi, kao rane primjere, Unterpertinger, citirano gore; i Bricmont protiv Belgije, 7. srpnja 1989., Serija A br. 158 i recentnije, Kornev i Karpenko protiv Ukrajine, br. 17444/04, st. 54-57, 21. listopada 2010.; Caka protiv Albanije, br. 44023/02, st. 112-116, 8. prosinca 2009.; Guilloury protiv Francuske, br. 62236/00, st. 57-62, 22. lipnja 2006.; i M., Krasniki, Lucà, i Saïdi, svi prethodno citirani). Komisija je u svojoj praksi zauzela isti stav (vidi, među najranijim predmetima Komisije, X. Protiv Austrije, br. 4428/70, odluka od 1. lipnja 1972., Collection 40, str. 1; X protiv Belgije, br. 8417/78, odluka od 4. svibnja 1979., D.R. 16, str. 205; X. protiv Federalne Republike Njemačke, br. 8414/78, odluka od 4. srpnja 1979., DR. 17, str. 231; i S. protiv Federalne Republike Njemačke, br. 8945/80, odluka od 13. prosinca 1983., D.R. 39, str. 43). Istovremeno je međutim Sud uvijek tumačio članak 6. st. 3. u kontekstu cjelokupnog razmatranja pravičnosti postupka. (vidi, kao recentni autoritet, Salduz protiv Turske [GC], br. 36391/02, st. 50., 27. studenog 2008.).
  4. Prilikom razmatranja pritužbi pod člankom 6. st. 1., Sud je tradicionalno ispitivao pravičnost postupka općenito, uzimajući u obzir faktore kao što su način na koji su primijenjena zakonska jamstva, opseg u kojem su obrani osigurane postupovne mogućnosti protiv stavljanja u nepovoljniji položaj i način na koji je nadležni sudac vodio postupak u cjelini (vidi, primjerice, John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gore citirano).
  5. U slučajevima uskraćivanja dokaza od obrane kako bi se zaštitili policijski izvori Sud je prepustio domaćim sudovima odluku da li bi prava obrane trebala ustupiti svoje mjesto javnom interesu i ograničio se na provjeravanje da li je postupak poduzet od strane sudskih vlasti u dovoljnoj mjeri uravnotežio ograničenja obrane putem prikladnih jamstava. Činjenica da neki dokazi nisu bili dostupni obrani nije se smatrala automatskom povredom članka 6. st. 1. (vidi, primjerice, Rowe i Davis protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 28901/95, ECHR 2000-II). Slično tome, u predmetu Salduz, citiranom gore, st. 50., Sud je naglasio da pravo na pravnu pomoć zajamčeno člankom 6. st. 3.(c) predstavlja samo jedan od elemenata pravičnog suđenja u kaznenom postupku sadržanog u članku 6. st.1.
  6. Sud smatra da bi se pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza trebalo primijeniti na sličan način. Ne bi bilo ispravno prilikom razmatranja pitanja pravičnosti primjenjivati ovo pravilo na nefleksibilan način. Isto tako ne bi bilo ispravno da Sud u potpunosti zanemari specifičnosti konkretnog pravnog sustava koji je u pitanju te posebice njegova pravila o dokazivanju, bez obzira na sudske izreke koje su mogle sugerirati obrnuto (vidi, na primjer, Lucà, citirano gore, u st. 40.). To bi pretvorilo konkretno pravilo u tup i nekritičan instrument protivan tradicionalnom pristupu Suda pitanjima općenite pravičnosti postupka, naime uravnoteženju suprotstavljenih interesa obrane, žrtvi i svjedoka s javnim interesom učinkovitog provođenja pravde.

(c) Opći zaključak o pravilu jedinog ili odlučujućeg dokaza

  1. Sud stoga zaključuje da, kada dokaz po čuvenju predstavlja jedini ili odlučujući dokaz protiv optuženika, njegovo prihvaćanje u dokazni materijal neće automatski imati za posljedicu povredu članka 6. st. 1. Istovremeno, kad se osuda temelji isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu odsutnog svjedoka, Sud će pažljivo razmotriti čitav postupak. Zbog opasnosti prihvaćanja takvih dokaza, vrlo je važno prilikom uravnoteženja različitih faktora, da citiramo Lorda Mancea u predmetu protiv Davis (vidi st. 50. gore), uzeti u obzir postojanje jakih postupovnih jamstava.  Pitanje koje se postavlja u svakom od predmeta jeste da li su postojali dovoljni faktori uravnoteženja, uključujući mjere koje su dozvoljavale pravičnu i pravilnu ocjenu pouzdanosti spornog dokaza. Ovo bi omogućilo da se osuda temelji na takvom dokazu samo ukoliko je isti dovoljno pouzdan s obzirom na njegovu važnost u predmetu.

(d) Procesna jamstva sadržana u Zakonima iz 1988. i

  1. Sud će stoga ispitati mjere protuteže koje su postojale u engleskom pravu u spornom razdoblju. Sud primjećuje da prema Zakonima iz 1988. i 2003. odsustvo svjedoka mora biti opravdano i potpadati u jednu od definiranih kategorija (vidi članak 23. Zakona iz 1988. i članak 116. Zakona iz 2003. u st. 41. i 44. gore). Bez obzira na razlog za odsustvo svjedoka, nije dopušteno prihvaćanje izjave svjedoka koji je istovremeno odsutan i anoniman. Štoviše, kad je odsustvo posljedica straha, prema Zakonu iz 2003. nadležni sudac može dopustiti dokaz samo ako smatra prihvaćanje takve izjave u interesu pravde i mora odlučiti mogu li se primijeniti posebne mjere koje bi omogućile takvom svjedoku da svjedoči uživo. U takvom slučaju nadležni sudac mora uzeti u obzir poteškoće koje će nastati za optuženog u osporavanju izjava svjedoka ukoliko dotični svjedok ne bude pozvan da svjedoči. 
  2. Zakon iz 2003. također propisuje da bez obzira na razlog za odsutnost svjedoka, dokazi bitni za vjerodostojnost i dosljednost autora izjave mogu biti prihvaćeni čak i kada ne bi bili dopustivi da ih je svjedok dao osobno. Nadležni sudac ima pravo diskrecije odbiti prihvaćanje dokaza po čuvenju ukoliko je uvjeren da argumenti za njegovo isključivanje bitno nadmašuju one za njegovo dopuštanje. Pritom je od posebne važnosti uvjet propisan Zakonom iz 2003. da bi sudac trebao obustaviti postupak ukoliko je nakon završetka iznošenja predmeta od strane tužilaštva uvjeren da je predmet protiv optuženog „u potpunosti ili djelomično“ utemeljen na dokazu po čuvenju u smislu Zakona iz 2003., te ukoliko je uvjeren da je sporna izjava toliko neuvjerljiva da bi, s obzirom na njezinu važnost u predmetu protiv optuženog, osuda bila nepravilna. 
  3. Sud također primjećuje da, uz jamstva sadržana u svakom od navedenih zakona, članak 78. Zakona o policiji i kaznenim dokazima iz 1984. predviđa opće pravo diskrecije isključivanja dokaza ukoliko bi njihovo prihvaćanje imalo toliko negativan utjecaj na pravičnost suđenja da ga ne bi trebalo prihvatiti. Konačno, common law zahtijeva od nadležnog suca davanje tradicionalne upute poroti vezane uz teret dokazivanja, kao i uz opasnosti oslanjanja na dokaze prepričavanjem. 
  4. Sud smatra jamstva sadržana u Zakonima iz 1988. i 2003., nadopunjena onima sadržanim u članku 78. Zakona o policiji i kaznenim dokazima i u common law sustavu, u principu jakim jamstvima čiji je cilj osiguranje pravičnosti. Preostaje ispitati kako su ta jamstva primijenjena u svakom od konkretnih slučajeva.

4. Konkretni slučajevi 

  1. S obzirom na konkretne predmete, Sud primjećuje da je tijekom rasprave pred Velikim vijećem strankama postavljeno pitanje o tome da li je nesporno da je izjava ST predstavljala jedini ili odlučan dokaz u slučaju Al- Khawaja te da je svjedočenje osobe T predstavljalo jedini ili odlučan dokaz u slučaju Tahery. U odgovoru na to pitanje, Vlada je promijenila stav koji je bila zauzela pred Vijećem i odgovorila da ni izjave ST niti osobe T nisu bile jedini ili odlučujući dokazi u predmetima (vidi st. 104. i 105. gore). Sud će stoga razmotriti tri pitanja s obzirom na svaki od predmeta: prvo, da li je bilo neophodno prihvatiti izjave ST odnosno osobe T; drugo, da li su njihove netestirane izjave predstavljale jedini ili odlučujući dokaz za osudu svakog od podnositelja zahtjeva; i treće, da li su postojali dostatni faktori protuteže uključujući jaka postupovna jamstva, koja bi osigurala da se oba postupka promatrana u cjelini mogu smatrati pravičnima u smislu članka 6. st. 1. i 3.(d).

 (a) Predmet Al-Khawaja

  1. Sud primjećuje da je nesporno kako je smrt ST učinila nužnim prihvaćanje u dokazni materijal njezine izjave ukoliko se ona imala uzeti u obzir.
  2. Bez obzira na tvrdnju Vlade kako izjava osobe ST nije predstavljala jednini niti odlučujući dokaz jer su postojali i drugi dokazi koji su ju potvrđivali, Sud primjećuje da je sudac koji je dopustio prihvaćanje njezine izjave bio u najboljem položaju da procijeni njezinu važnost. Bio je također prilično jasan kad je izjavio „ako nema izjave, nema ni prve točke optužnice” (vidi st. 13. gore). Sud koji je toliko udaljen od sudskog postupka ne može proturječiti takvoj ocjeni, već je stoga primoran zaključiti da je izjava osobe ST bila odlučujuća.
  3. Usprkos tome, kao što je Sud već naveo (vidi st. 147. gore) primanje u dokaz izjave ne može samo po sebi uzrokovati nepravičnost postupka, već se samo može uzeti kao veoma bitan faktor koji treba izvagati uz gore spomenute proceduralne i ostale protutežne čimbenike u predmetu.
  4. Interesi pravde su očito išli u korist primanja u dokaze izjave ST, koju je policija snimila u prikladnom obliku. Pouzdanost tog dokaza bila je potvrđena činjenicom da se ST požalila dvoje prijatelja, osobama BF i SH, odmah nakon spornog događaja kao i da su postojale samo manje proturječnosti između njezine izjave i onih koje su dali njezino dvoje prijatelja, koji su svjedočili na suđenju. Što je najvažnije, postojale su velike sličnosti između opisa navodnog napada od strane ST i onog druge tužiteljice VU, među kojima prema dostupnim dokazima nije bilo prethodnog U slučaju nedoličnog napada doktora na pacijenta, koji se dogodio za vrijeme privatnih konzultacija i kojem su bili nazočni samo on i žrtva bilo bi teško zamisliti jače potkrepljujući dokaz, posebice kada su svi ostali svjedoci bili pozvani da osobno svjedoče na suđenju i njihova je pouzdanost testirana unakrsnim ispitivanjem.
  5. Istina je da je Žalbeni sud zaključio kako je uputa koju je sudac dao poroti bila manjkava. Međutim, Žalbeni sud je također našao da je poroti moralo biti jasno iz te upute da bi izjava ST trebala imati manju težinu prilikom odlučivanja iz razloga što podnositelj nije imao priliku unakrsno ispitati autora te izjave te što ju porota nije vidjela ni čula kako osobno svjedoči (vidi st. gore). Uzimajući u obzir ovu uputu, kao i dokaze tužilaštva u potporu izjave osobe ST, Sud smatra da je porota mogla provesti pravičnu i pravilnu ocjenu pouzdanosti njezinih navoda protiv prvog podnositelja zahtjeva.
  6. U ovakvim okolnostima, promatrajući pravičnost postupka u cjelini, Sud smatra da su, unatoč poteškoćama za obranu nastalim prihvaćanjem u dokaze sporne izjave kao i opasnosti takvog postupanja, postojali dostatni čimbenici uravnoteženja da bi se moglo zaključiti kako primanje u dokaze izjave ST nije dovelo do povrede članka 6. st. 1 u svezi s člankom 6. st. 3.(d)

 (b) Predmet Tahery

  1. Sud smatra da je prikladno istraženo da li je strah osobe T bio opravdan. Nadležni sudac saslušao je osobu T kao i policajca u vezi postojanja straha. Također je bio uvjeren da posebne mjere, poput svjedočenja iza zastora, ne bi ublažile njegov strah. Iako je identitet osobe T kao autora inkriminirajućih izjava bio javno otkriven, zaključak nadležnog suca da je isti imao opravdan strah od usmenog svjedočenje te da nije bio spreman to učiniti čak niti uz primjenu posebnih mjera na suđenju predstavlja dovoljno opravdanje za primanje njegove izjave u dokaze.
  2. Sud opaža da prilikom prvotnog ispitivanja osoba koje su bile prisutne prilikom izbadanja nitko nije tvrdio da je vidio kako je podnositelj zahtjeva izbo osobu S, a sama osoba S nije vidjela tko ga je izbo, iako je prvotno pretpostavila da se radilo o drugom podnositelju zahtjeva. T je dva dana poslije samog događaja u svojoj izjavi okrivio podnositelja zahtjeva. Bio je jedini svjedok koji je tvrdio da je vidio samo ubadanje. Njegova nepotvrđena izjava očevica bila je barem odlučujući, ako ne i jedini dokaz protiv podnositelja zahtjeva. Očito se radilo o dokazu od velike važnosti bez kojeg bi šanse za osudu bile znatno umanjene. Iako je svjedočenje na prvi pogled bilo dosljedno i uvjerljivo, ne može se tvrditi da je pripadalo kategoriji „dokazivo pouzdanih“ dokaza, kao što je izjava prilikom umiranja ili drugi primjeri koje su dali Žalbeni i Vrhovni sud u predmetu Horncastle i ostali (vidi st. 53. i 60. gore).
  3. Takav neispitani dokaz ima veliku težinu i zahtijeva dostatne protutežne čimbenike kako bi se nadoknadile poteškoće uzrokovane obrani njegovim primanjem u dokazni materijal. Vlada se oslonila na dva glavna faktora uravnoteženja: činjenicu da je nadležni sudac zaključio da ne bi bilo nepravično primiti izjavu osobe T u dokaze budući da je podnositelj zahtjeva mogao izazivati i osporavati tu izjavu svjedočenjem u svoju obranu ili pozivanjem drugih svjedoka koji su bili prisutni, a jedan od kojih je bio i njegov ujak; i upozorenje koje je nadležni sudac dao poroti glede potrebe opreznog tumačenja izjave date od strane odsutnog svjedoka.
  4. Međutim, Sud smatra da nijedan od ovih faktora, bilo samostalno ili u kombinaciji, ne može predstavljati dovoljnu protutežu nepovoljnom položaju u koji je bila dovedena obrana. Čak i da je podnositelj zanijekao optužbe, nije bio u mogućnosti ispitati istinitost i pouzdanost izjave osobe T putem unakrsnog ispitivanja. Činjenica je da je osoba T bila jedini svjedok koji je očito bio voljan ili u mogućnost svjedočiti o onome što je vidio. Obrana stoga nije mogla pozvati druge očevice kako bi proturječili izjavi sadržanoj u dokazu prepričavanjem.
  5. Drugi dokaz bio je onaj osobe S koja nije znala tko ga je izbo, iako je inicijalno bio pretpostavio da je to učinio podnositelj zahtjeva. Njegova izjava se temeljila na indicijama i podnositelj zahtjeva ju uglavnom nije pobijao. Svjedočio je o samoj svađi i ponašanju podnositelja zahtjeva nakon izbadanja (vidi st. 32. gore). Iako je ova izjava donekle potvrđivala neke detalje izjave osobe T, u najbolju ruku je mogla predstavljati samo neizravnu potporu tvrdnji osobe T da je podnositelj izbo osobu S.
  6. Istina je da je uputa koju je sudac dao poroti bila potpuna i oprezno sročena, i da je naglašavala opasnosti oslanjanja na netestirane dokaze. Međutim, Sud nije mišljenja da je takvo upozorenje, bez obzira koliko jasno ili energično izraženo, moglo biti dovoljna protuteža u slučaju gdje je netestirana izjava jedinog očevica tužiteljstva bila jedini izravni dokaz protiv podnositelja zahtjeva.
  7. Sud stoga smatra da je odlučujuća narav izjave osobe T bez bilo kakvog snažnog potkrepljujućeg dokaza u predmetu značila da porota u ovom slučaju nije mogla provesti pravičnu i pravilnu ocjenu pouzdanosti izjave osobe T. Razmatrajući pravičnost postupka u cijelosti, Sud zaključuje da nisu postojali dostatni faktori uravnoteženja koji bi nadoknadili poteškoće uzrokovane obrani primanjem u dokaze izjave osobe T. Stoga nalazi da je došlo do povrede članka 6. st. 1. u svezi s člankom 6. st. 3.(d) Konvencije u pogledu predmeta Tahery

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.

  1. Budući da nije nađena povreda s obzirom na prvog podnositelja zahtjeva, pravedna se naknada ima odrediti samo s obzirom na drugog podnositelja zahtjeva.

A.  Naknada štete

  1. Drugi podnositelj zahtjeva ostao je pri svojoj tvrdnji da se, za razliku od većine predmeta pod člankom 6., može opravdano tvrditi da se njegova osuda za kazneno djelo u pitanju kao ni njegova kazna zatvora ne bi dogodile da nije bilo navedene povrede. Na temelju dodatnog vremena koje je proveo u zatvoru kao i naknade na domaćem nivou za slična nezakonita lišavanja slobode, drugi podnositelj zahtjeva potraživao je GBP 65,000 (otprilike EUR 83,830). Vlada je ostala pri svojoj tvrdnji da nije bilo uzročne veze između navodne povrede i podnositeljeve osude, da je domaća praksa bila prilično nebitna te da bi samo pronalaženje povrede predstavljalo dovoljnu pravednu naknadu. Podredno, bilo bi primjereno dosuditi mnogo niži iznos, kao primjerice 6,000 EUR dodijeljenih u predmetu Visser protiv Nizozemske, br. 26668/95, st. 56., 14. veljače 2002.
  2. Vijeće je u svojoj presudi prihvatilo da je domaća praksa bila tek od neznatne važnosti za pitanje nematerijalne štete u postupku pred Sudom. Međutim, našlo je da kazneni postupak protiv podnositelja, barem u dijelu u kojem se tiče optužbe utemeljene na izjavi osobe T, nije bio sukladan Konvenciji i da je time podnositelj neizbježno pretrpio tjeskobu i anksioznost. Dodijelilo mu je iznos od EUR 6,000 na ime nematerijalne štete.
  3. Veliko vijeće ne vidi razloga odstupiti od ocjene Vijeća te sukladno tome također dodjeljuje iznos od EUR 6,000.

B.   Troškovi i izdaci

  1. U postupku pred Vijećem drugi podnositelj zahtjeva potraživao je ukupni iznos od GBP 7,995 na ime troškova i izdataka, koji je jednak otprilike EUR 9,079. Ovo se potraživanje sastojalo od GBP 5,571.47 (uključujući PDV) za otprilike četrdeset i pet sati rada gđe Trowler, a uključivao je i dolazak na javnu raspravu održanu pred Vijećem i vrijeme putovanja u Strasbourg. Odvjetnički troškovi i izdaci iznosili su GBP 2,423.56 (uključujući PDV), a uključivali su troškove od GBP 1,734.16 za otprilike petnaest sati rada i GBP 689.40 na ime troskova.
  2. Pred Velikim vijećem drugi podnositelj zahtjeva potraživao je ukupni iznos od GBP 3,614.82 na ime odvjetničkih troškova i izdataka, a koji su pokrivali postupak pred Vijećem i Velikim vijećem. Također je potraživao dodatnih GBP 3,643 (uključujući PDV) za još trideset sedam sati rada gđe Trowler. Ovo je uključivalo sedamnaest sati rada koji su trebali pokriti njezino planirano pohađanje rasprave pred Velikim vijećem kao i vrijeme putovanja u Strasbourg. Međutim, ista nije bila u mogućnosti doći na raspravu.
  3. Vlada je smatrala naplaćeni iznos po satu previsokim.
  4. Sud nalazi da potraživani iznosi nisu prekomjerni s obzirom na složenost slučaja. Stoga, s iznimkom troškova od sedamnaest sati za pohađanje rasprave i putovanja na raspravu Velikog vijeća (koji nisu nastali), ostatak potraživanja drugog podnositelja zahtjeva treba se prihvatiti u cijelost. Sud mu stoga dodjeljuje EUR 13,150, uključujući PDV, umanjeno za EUR 1,150 koje je već primio u vidu pravne pomoći od Vijeća Europe, koji se imaju preračunati u funte na dan plaćanja.

C.   Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Presuđuje, s petnaest glasova za i dva protiv, da nije došlo do povrede članka 6. st. 1 u svezi s člankom 6. st. 3.(d) Konvencije s obzirom na predmet Al-Khawaja; 
  1. Presuđuje, jednoglasno, je došlo do povrede članka 6. st. 1 u svezi s člankom 6. st. 3.(d) Konvencije s obzirom na predmet Tahery; 
  1. Presuđuje, jednoglasno,
    1. da tužena država treba isplatiti, u roku od tri mjeseca, drugom podnositelju zahtjeva, g. Taheryju, slijedeće iznose, preračunate u funte prema tečaju na dan plaćanja:
      1. EUR 6,000 (šest tisuća eura), na ime nematerijalne štete uvećane za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;
      2. EUR 12,000 (dvanaest tisuća eura), na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;
    2. da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda; 
  1. Odbija preostali dio zahtjeva za pravednom naknadom podnositelja zahtjeva.

 

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu dana 15. prosinca 2011 

Michael O’Boyle                                                                Françoise Tulkens

Zamjenik Tajnika                                                                     Predsjednica

 

U skladu s člankom 45. st. 2. Konvencije i pravilom 74. st. 2. Poslovnika Suda, slijedeća izdvojena mišljenja nalaze se u aneksu ove presude:

  • Suglasno mišljenje suca Bratze;
  • Zajedničko djelomično suglasno i djelomično drugačije mišljenje sudaca Karakaş i Sajó.

Odvojena mišljenja nisu prevedena, a može ih se pronaći na engleskom i / ili francuskom jeziku u službenoj verziji presude u HUDOC bazi sudske prakse.

 

Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (www.coe.int/humanrightstrustfund

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF AL-KHAWAJA AND TAHERY v. THE UNITED KINGDOM

(Applications nos. 26766/05 and 22228/06)

JUDGMENT

STRASBOURG 

15 December 2011

In the case of Al-Khawaja and Tahery v. the United Kingdom, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Françoise Tulkens, President,
Nicolas Bratza,
Jean-Paul Costa,
Christos Rozakis,
Peer Lorenzen,
Elisabet Fura,
Alvina Gyulumyan,
Danutė Jočienė,
Dragoljub Popović,
Ineta Ziemele,
Mark Villiger,
Giorgio Malinverni,
András Sajó,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Işıl Karakaş,
Nebojša Vučinić,
Kristina Pardalos, judges,
and Michael O’Boyle, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 19 May 2010 and on 9 November 2011, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The cases originated in two applications (nos. 26766/05 and 22228/06) against the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a British national, Mr Imad Al-Khawaja (“the first applicant”), on 18 July 2005 and by an Iranian national, Mr Ali Tahery (“the second applicant”), on 23 May 2006.

2. The first applicant was represented by Mr A. Burcombe and Mr D. Wells, lawyers practising in London with Wells Burcombe LLP Solicitors, assisted by Mr J. Bennathan QC, counsel. The second applicant was represented by Mr M. Fisher, a lawyer practising in London with Peter Kandler & Co. Solicitors, assisted by Ms R. Trowler, counsel. The United Kingdom Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr J. Grainger of the Foreign and Commonwealth Office.

3. The first applicant alleged that his trial for indecent assault had been unfair because one of the two women who made complaints against him died before the trial and her statement to the police was read to the jury. The second applicant alleged that his trial for wounding with intent to commit grievous bodily harm had been unfair because the statement of one witness, who feared attending trial, was read to the jury.

4. The applications were allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 20 January 2009, following a hearing on the admissibility and merits (Rule 54 § 3), a Chamber of that Section, composed of Josep Casadevall, Nicolas Bratza, Giovanni Bonello, Kristaq Traja, Ljiljana Mijović, Ján Šikuta and Päivi Hirvelä, judges, together with Lawrence Early, Section Registrar, decided unanimously to join the applications, to declare each application admissible and to find a violation of Article 6 § 1 of the Convention read in conjunction with Article 6 § 3 (d) in respect of each applicant.

5. On 1 March 2010, pursuant to a request by the Government dated 16 April 2009, the panel of the Grand Chamber decided to refer the case to the Grand Chamber in accordance with Article 43 of the Convention.

6. The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24. At the final deliberations, Alvina Gyulumyan, Işıl Karakaş and Nebojša Vučinić, substitute judges, replaced Corneliu Bîrsan, Ireneu Cabral Barreto and Sverre Erik Jebens, who were unable to take part in the further consideration of the case (Rule 24 § 3). Jean-Paul Costa, Christos Rozakis and Giorgio Malinverni, whose terms of office expired in the course of the proceedings, continued to sit in the case (Article 23 § 7 of the Convention and Rule 24 § 4).

7. The applicants and the Government each filed observations on the merits. In addition, third-party comments were received from the London-based non-governmental organisation JUSTICE, which had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2). The parties replied to those comments (Rule 44 § 5).

8. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 19 May 2010 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MrJ. Grainger,Agent,
MrD. Perry QC,
MrL. Mably,
MsV. Ailes,Counsel,
MrC. Munro,
MrN. Gibbs,Advisers;

(b) for the applicants
MrJ. Bennathan QC,Counsel,
MrD. Wells,Adviser.

The Court heard addresses by Mr Bennathan and Mr Perry and their answers in reply to questions put by the Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASES

A.  Mr Al-Khawaja

9. The first applicant was born in 1956 and lives in Brighton. The facts which gave rise to his application are as follows.

10. While working as a consultant physician in the field of rehabilitative medicine, the first applicant was charged on two counts of indecent assault on two female patients while they were allegedly under hypnosis. The first count in the indictment alleged that he had indecently assaulted a woman called S.T. during a consultation on 3 June 2003. The second count in the indictment alleged that he had indecently assaulted a woman called V.U. also during a consultation, this time on 12 June 2003.

11. For reasons unrelated to the alleged assault, S.T. committed suicide before the trial. However, several months after the alleged assault, she had made a statement to the police. She had also told two friends, B.F. and S.H., that the applicant had indecently assaulted her.

12. On 22 March 2004 a preliminary hearing was held to determine whether S.T.’s statement should be read to the jury. At that hearing, the defence indicated that the defence to each count of the indictment was essentially the same, namely that S.T. and V.U.’s allegations were wholly untrue. The judge at the hearing decided that S.T.’s statement should be read to the jury at trial. He observed that the first applicant was very likely to feel that he had no realistic alternative other than to give evidence in order to defend himself on the second count relating to V.U. Therefore, the reading of S.T.’s statement would not have the effect of making it very difficult for the applicant not to give evidence. The judge also noted that collusion between S.T. and V.U. was not alleged, and so that issue did not need to be investigated by cross-examination of each woman.

13. Having regard to the contents of S.T.’s statement, the judge also observed that it was crucial to the prosecution on count one as there was no other direct evidence of what took place during the consultation on 3 June 2003. He said: “[P]utting it bluntly, no statement, no count one.” He went on to observe that the real issue was whether it was likely to be possible for the first applicant to controvert the statement in a way that achieved fairness to the defendant. The judge found that the first applicant could give evidence as to what had happened during the consultation. It was also the intention of the prosecution to call S.T.’s friends to give evidence as to what she had said to them. There were inconsistencies between their statements and S.T.’s, which provided a route by which S.T.’s statement could be challenged. An expert witness would also be called by the prosecution to give evidence on altered perception during hypnosis and cross-examination of that witness might also serve to undermine S.T.’s credibility.

14. At the trial, once S.T.’s statement had been read, the jury heard evidence from B.F. and S.H., S.T.’s friends. S.T.’s general practitioner also gave evidence as to a letter he had written on S.T.’s behalf to the hospital authorities, which outlined S.T.’s allegations against the first applicant. In respect of the second count, the indecent assault upon V.U., evidence was given by V.U. and by the police officers who had investigated the case. Evidence was then given by two women who alleged that the first applicant had made improper suggestions to them during hypnosis consultations. That evidence was relied on by the prosecution as “similar fact evidence” to support the evidence of S.T. and V.U. As the prosecution had indicated, expert evidence was given as to the effects of hypnosis. The defence was given the opportunity to cross-examine all the witnesses who gave live evidence. The first applicant gave evidence in his own defence. He also called a number of witnesses, who gave evidence as to his good character.

15. In his summing up, the trial judge directed the jury, on two separate occasions, as to how they should regard S.T.’s statement. Firstly, he stated:

“It is very important that you [the jury] bear in mind when considering her [S.T.’s] evidence that you have not seen her give evidence; you have not heard her give evidence; and you have not heard her evidence tested in cross-examination [by counsel for Mr Al-Khawaja], who would, undoubtedly, have had a number of questions to put to her.”

16. He later stated:

“... bear in mind ... that this evidence was read to you. The allegation is completely denied ... you must take that into account when considering her evidence.”

17. When referring to the evidence of S.T.’s friends, the trial judge reminded the jury that there was an inconsistency between S.T.’s account of the consultation and the account given by S.H. (in her statement S.T. said that the applicant had touched her face and mouth; S.H. gave evidence that it was S.T. herself and not the first applicant who had touched her face and mouth). The trial judge continued:

“It is for you to decide the extent to which the evidence of [B.F.] and [S.H.] helps you in deciding whether or not [S.T.] has spoken the truth in her statement. But bear in mind the evidence as to what [S.T.] said to [B.F.] and [S.H.] is not independent evidence as to the truth of her allegations.”

18. The trial judge also instructed the jury that they were entitled to consider the evidence of V.U., and of the other two women who had given evidence as to the improper suggestions made by the first applicant, when deciding whether S.T.’s statement was true. However, the jury firstly had to discount the possibility of collusion between the four women. Secondly, they had to ask themselves whether it was reasonable that four people independently making similar accusations could all either be lying or mistaken or have all suffered similar hallucinations or false memory. If the jury thought that incredible, they could be satisfied that S.T. and V.U. had spoken the truth. The trial judge also directed the jury that the greater the similarity between the allegations, the greater the likelihood that the four women were telling the truth. He added that the jury also had to consider whether the women could have consciously or unconsciously been influenced by hearing of the complaints of the others.

19. In the course of their deliberations, on two occasions the jury asked for clarification of points raised in the statement of S.T. On 30 November 2004, the first applicant was convicted by a unanimous verdict of the jury on both counts of indecent assault. He was sentenced to a fifteen-month custodial sentence on the first count and a twelve-month custodial sentence on the second count, to run consecutively.

20. The first applicant appealed against his conviction to the Court of Appeal. The appeal centred on the pre-trial ruling to admit S.T.’s statement as evidence. It was also submitted that, in his summing up, the trial judge did not give adequate directions to the jury as to the consequential disadvantage of this evidence to the first applicant.

21. The appeal was heard and dismissed on 6 September 2005. In its written judgment handed down on 3 November 2005 the Court of Appeal concluded that the first applicant’s right to a fair trial had not been infringed. With regard to the admission in evidence of the statement of S.T., the court held that it was not necessarily incompatible with Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention. Relying on Doorson v. the Netherlands (26 March 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996‑II), the court held that the admissibility of evidence is primarily a matter of domestic law. It then found:

“25. The important factors in the present case are the following. The witness, S.T., could not be examined on behalf of the [first applicant] because she had died. She was the only witness whose evidence went directly to the commission of an indecent assault on her by the appellant. If her statement had been excluded, the prosecution would have had to abandon the first count. The [applicant] was able to attack the accuracy of [S.T.’s] statement by exploring the inconsistencies between it and the witnesses, [B.F.] and [S.H.], and through the expert evidence relating to ‘altered perception’ under hypnosis. The relevant sections of the 1988 Act [see paragraph 41 below] contained provisions designed to protect defendants, which were properly considered by the judge, before the statement was admitted in evidence. Lastly, the tribunal of fact, here the jury, could and should take proper account of the difficulties which the admission of a statement might provide for the [applicant], which should be provided by an appropriate direction to the jury.

26. Where a witness who is the sole witness of a crime has made a statement to be used in its prosecution and has since died, there may be a strong public interest in the admission of the statement in evidence so that the prosecution may proceed. That was the case here. That public interest must not be allowed to override the requirement that the defendant have a fair trial. Like the court in Sellick [see paragraph 48 below] we do not consider that the case-law of the European Court of Human Rights requires the conclusion that in such circumstances the trial will be unfair. The provision in Article 6 § 3 (d) that a person charged shall be able to [have] the witnesses against him examined is one specific aspect of a fair trial: but if the opportunity is not provided, the question is ‘whether the proceedings as a whole, including the way the evidence was taken, were fair’ – Doorson, paragraph 19 [see paragraph 58 below]. This was not a case where the witness had absented himself, whether through fear or otherwise, or had required anonymity, or had exercised a right to keep silent. The reason was death, which has a finality which brings in considerations of its own, as has been indicated at the start of this paragraph.”

22. Turning to the issue of the trial judge’s summing up, the court stated:

“We consider that it would have been better if the judge had stated explicitly that the [first applicant] was potentially disadvantaged by the absence of [S.T.] and that in consequence of the inability to cross-examine her and of the jury to see her, her evidence should carry less weight with them. Nonetheless, in the circumstances of this case it must have been wholly clear to the jury from the directions the judge did give, that this was the purpose of his remarks. We therefore consider that the jury were given an adequate direction as to the consequences of [S.T.’s] statement being in evidence in her absence, and that this is not a factor which might make the [first applicant’s] trial unfair and in breach of Article 6. We should also say that overall the evidence against the [first applicant] was very strong. We were wholly unpersuaded that the verdicts were unsafe.”

23. The Court of Appeal refused leave to appeal to the House of Lords but certified that a point of law of general public importance was involved in the decision.

24. On 30 November 2005 the first applicant petitioned the House of Lords on the point of law certified by the Court of Appeal. On 7 February 2006 the House of Lords refused the petition.

B.  Mr Tahery

25. The second applicant was born in 1975. His application arises from his conviction for wounding with intent. The background to that conviction is as follows.

26. On 19 May 2004, S., a member of the Iranian community living in London, was involved in an altercation with some Kurdish men. The second applicant interposed himself between S. and the Kurdish men in order to protect S. In the small hours of the morning of 20 May 2004, S. and the second applicant met again outside an Iranian restaurant in Hammersmith, London. The second applicant asked S to have a word with him and led him into a nearby alleyway. The men began discussing the earlier altercation. Although S. denied throwing the first punch, he conceded while giving evidence at the second applicant’s trial that he had punched the second applicant. In the fight, the second applicant pushed S. back and, at this stage, S. became aware of a burning sensation in his back, which proved to be the result of three stab wounds to his back. S. and the second applicant had been face-to-face and S.’s account was that he neither saw the second applicant stab him, nor was he aware of the second applicant going behind him or reaching round his back, so as to stab him.

27. During the fight other men were present, including the Kurdish men from the earlier altercation. A friend of S., another member of the Iranian community called T., was there, as were two of T.’s friends and the second applicant’s uncle. S could not say which of the men were behind him.

28. S. saw a knife lying on the ground and he realised that he had been stabbed. In his evidence at the second applicant’s trial (see paragraph 32 below), he stated that he went to pick it up but that either the second applicant or T. had picked it up and thrown it towards the restaurant. S. assumed that it had been the second applicant who had stabbed him. According to S., the second applicant immediately denied this. He told S. to sit down beside him and attempted to staunch the blood flow from S.’s wounds until an ambulance arrived; when it did, he accompanied S to the hospital. At the hospital, the second applicant told the police that he had seen two black men stab S.

29. When witnesses were questioned at the scene, no one claimed to have seen the second applicant stab S. Two days later, however, T. made a statement to the police that he had seen the second applicant stab S. In his statement, T. recounted that, when the second applicant and S. had begun fighting in the alleyway, T. had tried to separate them. He then saw the second applicant hold S. by the neck, hold up the knife and stab S. twice in the back. As T. moved towards the second applicant, the second applicant tried to stab T. in the neck. According to T., the second applicant then dropped the knife and shouted “don’t tell the police”.

30. On 3 November 2004 the second applicant was arrested and taken to Hammersmith police station. In interview, he denied stabbing S. and again stated that two black men were responsible. He was charged with wounding with intent and also with attempting to pervert the course of justice for telling the police, at the hospital and at the police station, that he had seen two black men stab S.

31. On 25 April 2005 the second applicant’s trial began at Blackfriars Crown Court. That day, he pleaded guilty in respect of the charge of attempting to pervert the course of justice but maintained his not guilty plea in respect of the charge of wounding with intent.

32. S. gave evidence for the prosecution. He recounted how he and the second applicant had fought in the alleyway. After a minute he realised that he had been injured in the back. He had not seen who stabbed him. The second applicant had made him sit down and had covered the wound. S. had asked the second applicant who had stabbed him and the second applicant had denied that it was him. When cross-examined, S. accepted that he had not seen the second applicant go behind him and that they had been face-to-face. He also testified that he had heard someone shout to him “Tell him it was the blacks”; the voice did not belong to the second applicant.

33. After S had given evidence, the prosecution made an application for leave to read T.’s statement pursuant to section 116(2)(e) and (4) of the Criminal Justice Act 2003 (“the 2003 Act”; see paragraphs 43-45 below). The prosecution argued under the 2003 Act that T. was too fearful to attend trial before the jury and that he should qualify for special measures. The trial judge heard evidence from a police officer conducting the case who testified that the Iranian community was close-knit and that T.’s fear was genuine. T. also gave evidence to the trial judge (but not the jury) from behind a screen. He told the judge that he was in fear for himself and his family because of visits and telephone calls he had received, none of which were said to have been from the second applicant. He did not say who had been responsible for the visits and telephone calls.

34. In ruling that leave should be given for the statement to be read to the jury, the trial judge stated:

“I am satisfied in those circumstances upon the criminal standard of proof that this witness is genuinely in fear; and I base that not only on his oral testimony, but also upon my opportunity while he was in the witness box to observe him.

I therefore have to go on to consider the questions posed in [section 116(4) of the 2003 Act]. Subsection 4(a) requires me to look at the statement’s contents. I have done so. It is submitted by the defence that they may be unreliable; there being some inconsistencies with the evidence that was given by [S.].

There will always be cases, whether it be oral evidence or evidence that is read, where there are inconsistencies. It is always for the jury to come to a conclusion, based upon submissions of counsel and the evidence that they have heard, as to whether the evidence is reliable or not. And they will receive from me the appropriate warning when the time comes as to how they should view that statement.

It is further submitted that in looking at the statement, it is a statement of great importance; in that it is from a person who purports to witness the incident and consequently goes to the heart of the matter.

In my view, it is precisely this type of witness who is likely to be put in fear, and consequently that must have been what Parliament had in mind when it enacted this particular section.

I therefore have to look, having looked at the contents of the statement, to any risk its admission or exclusion will result in unfairness to any party to the proceedings. I am satisfied that there would be an unfairness caused by its exclusion; but I am equally satisfied that no unfairness would be caused by its admission. And in doing so, I have taken into account the words of [the 2003 Act]; in particular how difficult it will be to challenge the statement if the relevant person does not give oral evidence.

Challenge of a statement does not always come from cross-examination. Challenge of a statement can be caused by evidence given in rebuttal; by either the defendant, if he chooses to do so, or by any other bystander – and we know that there were some – who were on the street at that time.

Consequently I am satisfied that the defendant’s evidence, if he chooses to give it, would be sufficient to rebut and to challenge the evidence that is contained in that statement.

I have further considered other relevant factors, and I have also offered to the witness whilst he was in the witness box behind screens the possibility of him giving evidence with the same special measures in place. He told me his position would not change; that he could not give evidence before a jury, and the reason that he could not was because he was in fear.

Having taken all those matters into account in those circumstances, I am satisfied that this is the type of case which Parliament envisaged might require a statement to be read.”

35. T.’s witness statement was then read to the jury. Evidence was also given by the doctor who had treated S. at hospital as to the nature of the wound and by a forensic scientist who had tested the blood found on the second applicant’s clothes and confirmed it matched that of S. (though no firm conclusions could be drawn as to how it had been deposited on the clothes). The record of the second applicant’s interview by the police was also tendered by the prosecution (see paragraph 30 above).

36. The second applicant gave evidence in his defence. He stated that he had been present at the earlier altercation with the Kurdish men. When he and S. later met outside the restaurant, he had taken S. by the hand and suggested that they go and talk, but S. had begun to punch him. He had defended himself by grabbing S. by the collar and pushing him. T. had then tried to intervene and a number of other members of the Iranian community had restrained S. T. had been standing between S. and the second applicant and, at this stage, the second applicant noticed the knife on the ground. He had picked it up and thrown it, not knowing at this point that S. had been stabbed. When S blamed him for the stabbing, the second applicant had told him to sit down and had successfully calmed him down. He placed his hand on the wound on S.’s back. S. then appeared to accept that the second applicant had not stabbed him. The second applicant also gave evidence that he had told the police that two black men were responsible because this was what his uncle had told him to say. Finally, the second applicant gave evidence that, before he had been interviewed by the police, T. had told him that he, T., knew that the second applicant had not stabbed S.

37. The judge, in his summing up, warned the jury about the danger of relying on the evidence of T. He stated:

“That evidence, as you know, was read to you under the provisions that allow a witness who is frightened, it is not a question of nerves it is a question of fright, fear, for his statement to be read to you but you must be careful as to how you treat it. It is right, as has been pointed out by the defence, that they were deprived of an opportunity to test that evidence under cross-examination. It is right also that you did not have the advantage of seeing the witness and his demeanour in court. You did not have the opportunity for him to think back and say ‘possibly because of things I saw I put two and two together and made five’, as counsel for the defence invites you to say. In other words, you must always be alert to [the fact] that he could put things that he did see together and come to the wrong conclusion. That is a way of examining the statement. You must ask yourselves ‘can we rely upon this statement? Is it a statement which we find convincing?’ It is only, if you are satisfied so that you are sure, that what is in the statement has accurately depicted what happened that night and what the witness saw, that you could rely upon it. That goes for any witness. It is only if you find that the evidence is compelling and satisfies you, so that you are sure, that you act upon it. So you must always ask yourselves ‘is the statement he made reliable?’

You must bear in mind also, importantly, that it is agreed and acknowledged that it is not the defendant who is responsible for putting the witness in fear.”

38. On 29 April 2005 the second applicant was convicted by a majority verdict of wounding with intent to cause grievous bodily harm, for which he was later sentenced to nine years’ imprisonment to be served concurrently with a term of fifteen months’ imprisonment for the charge of attempting to pervert the course of justice to which he had pleaded guilty.

39. The second applicant appealed to the Court of Appeal, arguing that the inability to cross-examine T. infringed his right to a fair trial. The Court of Appeal acknowledged that the Crown accepted that T.’s statement was “both important and probative of a major issue in the case ... had it not been admitted the prospect of a conviction would have receded and that of an acquittal advanced”. The court upheld the reasoning of the trial judge, stating that there was available not only cross-examination of other prosecution witnesses but also evidence from the second applicant himself and the potential for evidence from other bystanders in order to prevent unfairness. It was also stated that the trial judge had explicitly warned the jury in detail as to how they should treat this evidence and properly directed them as to how they should consider it in reaching their verdict. Although the second applicant maintained that even a proper direction by the judge could not cure the unfairness, the Court of Appeal held that the jury was informed of all matters necessary to its decision-making process. Leave to appeal on conviction was refused on 24 January 2006. The Court of Appeal did, however, give the second applicant leave to appeal against his sentence and reduced the sentence of nine years’ imprisonment to seven years’ imprisonment.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Common-law principles relevant to both cases

40. Hearsay evidence is any statement of fact other than one made, of his own knowledge, by a witness in the course of oral testimony (see paragraph 20 of the judgment of Lord Phillips in R. v. Horncastle and others, summarised at paragraphs 57 to 62 below). As a general rule it is inadmissible in a criminal case unless there is a common-law rule or statutory provision which allows for its admission. The relevant statutory provisions applicable to each applicant are set in the following section. Those statutory provisions are supplemented by three common-law principles. Firstly, there is an additional discretion at common law for a trial judge to exclude any evidence if its prejudicial effect outweighs its probative value. This, in turn, is supplemented by section 78 of the Police and Criminal Evidence Act 1984, which provides the court with a discretion to exclude evidence if its admission would have such an adverse effect on the fairness of the trial that it ought not to be admitted. Secondly, if hearsay evidence is admitted and the jury have heard it, the trial judge, in his summing up, must direct the jury as to the dangers of relying on hearsay evidence. Thirdly, in a jury trial, the jury must receive the traditional direction as to the burden of proof, namely that they must be satisfied of the defendant’s guilt beyond reasonable doubt.

B.  Primary legislation

1. Primary legislation applicable in Mr Al-Khawaja’s case

41. At the time of the first applicant’s trial, the relevant statutory provisions were to be found in sections 23 to 28 of the Criminal Justice Act 1988 (“the 1988 Act”). Section 23 of the 1988 Act provides for the admission of first-hand documentary hearsay in a criminal trial:

“23. ...

a statement made by a person in a document shall be admissible in criminal proceedings as evidence of any fact of which direct oral evidence by him would be admissible if—

(2) ...

(a) ... the person who made the statement is dead or by reason of his bodily or mental condition unfit to attend as a witness;

...

25. (1) If, having regard to all the circumstances—

(a) the Crown Court—

(i) on a trial on indictment;

(ii) on an appeal from a magistrates’ court; or

(iii) on the hearing of an application under section 6 of the Criminal Justice Act 1987 (applications for dismissal of charges of fraud transferred from magistrates’ court to Crown Court); or

(b) the criminal division of the Court of Appeal; or

(c) a magistrates’ court on a trial of an information,

is of the opinion that in the interests of justice a statement which is admissible by virtue of section 23 or 24 above nevertheless ought not to be admitted, it may direct that the statement shall not be admitted.

(2) Without prejudice to the generality of subsection (1) above, it shall be the duty of the court to have regard—

(a) to the nature and source of the document containing the statement and to whether or not, having regard to its nature and source and to any other circumstances that appear to the court to be relevant, it is likely that the document is authentic;

(b) to the extent to which the statement appears to supply evidence which would otherwise not be readily available;

(c) to the relevance of the evidence that it appears to supply to any issue which is likely to have to be determined in the proceedings; and

(d) to any risk, having regard in particular to whether it is likely to be possible to controvert the statement if the person making it does not attend to give oral evidence in the proceedings, that its admission or exclusion will result in unfairness to the accused or, if there is more than one, to any of them.

26. Where a statement which is admissible in criminal proceedings by virtue of section 23 or 24 above appears to the court to have been prepared ..., for the purposes—

(a) of pending or contemplated criminal proceedings; or

(b) of a criminal investigation,

the statement shall not be given in evidence in any criminal proceedings without the leave of the court, and the court shall not give leave unless it is of the opinion that the statement ought to be admitted in the interests of justice; and in considering whether its admission would be in the interests of justice, it shall be the duty of the court to have regard—

(i) to the contents of the statement;

(ii) to any risk, having regard in particular to whether it is likely to be possible to controvert the statement if the person making it does not attend to give oral evidence in the proceedings, that its admission or exclusion will result in unfairness to the accused or, if there is more than one, to any of them; and

(iii) to any other circumstances that appear to the court to be relevant ...”

Schedule 2 to the Act allows for the admission of evidence relating to the credibility and consistency of the maker of the statement, where such evidence would have been admissible had he or she given evidence in person, or where the matter could have been put to him or her in cross-examination. The Schedule also provides that, in estimating the weight, if any, to be attached to such a statement regard shall be had to all the circumstances from which any inference can reasonably be drawn as to its accuracy or otherwise.

2. Primary legislation applicable in Mr Tahery’s case

(a) The Law Commission’s report

42. In its report of April 1997, entitled “Evidence in Criminal Proceedings: Hearsay and Related Topics”, the Law Commission recommended a series of reforms to the law of hearsay in England and Wales, including the provisions contained in the 1988 Act. In addition to recommending clarification of the conditions under which a witness statement could be admitted at trial (including the existing grounds of death and fear), the Commission proposed that there should be a limited discretion to admit hearsay evidence that did not fall within any other statutory or common-law exception (recommendation 28).

In its earlier consultation paper, published in January 1995, the Commission had reviewed the case-law of this Court on Article 6 § 3 (d) and concluded that there was a risk of a breach of the Convention where a person stood to be convicted on hearsay evidence alone. The Commission considered that this risk was sufficiently serious to warrant requiring the trial court to stop the case where hearsay is the only evidence of an element of the offence (paragraph 9.5 of the consultation paper). After criticisms of this proposal (principally that it was unduly cautious and was beset with practical difficulties), in its 1997 report the Commission decided not to maintain its proposal (see paragraphs 5.33-5.41 of the report). It concluded instead that the adequate protection would be provided by the safeguards it proposed, in particular its recommendation 47, which proposed giving the trial judge the power to stop a case if hearsay evidence was unconvincing (see paragraph 45 below).

(b)  The Criminal Justice Act 2003

43. Part 11, Chapter 2 of the Criminal Justice Act 2003 (“the 2003 Act”) came into force in April 2005. It was intended to reform substantially the law governing the admission of hearsay evidence in criminal proceedings on the basis of the draft bill proposed by the Law Commission.

Under section 114 of the 2003 Act, hearsay evidence is only admissible in criminal proceedings if one of a number of “gateways” applies. Although it was not relied upon in the second applicant’s case, one such “gateway” is section 114(1)(d) which allows for the admission of hearsay evidence if the court is satisfied that it is in the interests of justice for it to be admissible. Section 114(2) provides:

“In deciding whether a statement not made in oral evidence should be admitted under subsection (1)(d), the court must have regard to the following factors (and to any others it considers relevant)—

(a) how much probative value the statement has (assuming it to be true) in relation to a matter in issue in the proceedings, or how valuable it is for the understanding of other evidence in the case;

(b) what other evidence has been, or can be, given on the matter or evidence mentioned in paragraph (a);

(c) how important the matter or evidence mentioned in paragraph (a) is in the context of the case as a whole;

(d) the circumstances in which the statement was made;

(e) how reliable the maker of the statement appears to be;

(f) how reliable the evidence of the making of the statement appears to be;

(g) whether oral evidence of the matter stated can be given and, if not, why it cannot;

(h) the amount of difficulty involved in challenging the statement;

(i) the extent to which that difficulty would be likely to prejudice the party facing it.”

44. The “gateway” relied on in the second applicant’s case was section 116, which allows for the admission of statements of absent witnesses. Section 116, where relevant, provides:

“(1) In criminal proceedings a statement not made in oral evidence in the proceedings is admissible as evidence of any matter stated if—

(a) oral evidence given in the proceedings by the person who made the statement would be admissible as evidence of that matter;

(b) the person who made the statement (the relevant person) is identified to the court’s satisfaction; and

(c) any of the five conditions mentioned in subsection (2) is satisfied.

(2) The conditions are—

(a) that the relevant person is dead;

(b) that the relevant person is unfit to be a witness because of his bodily or mental condition;

(c) that the relevant person is outside the United Kingdom and it is not reasonably practicable to secure his attendance;

(d) that the relevant person cannot be found although such steps as it is reasonably practicable to take to find him have been taken;

(e) that through fear the relevant person does not give (or does not continue to give) oral evidence in the proceedings, either at all or in connection with the subject matter of the statement, and the court gives leave for the statement to be given in evidence.

(3) For the purposes of subsection (2)(e) ‘fear’ is to be widely construed and (for example) includes fear of the death or injury of another person or of financial loss.

(4) Leave may be given under subsection (2)(e) only if the court considers that the statement ought to be admitted in the interests of justice, having regard—

(a) to the statement’s contents;

(b) to any risk that its admission or exclusion will result in unfairness to any party to the proceedings (and in particular to how difficult it will be to challenge the statement if the relevant person does not give oral evidence);

(c) in appropriate cases, to the fact that a direction under section 19 of the Youth Justice and Criminal Evidence Act 1999 (c. 23) (special measures for the giving of evidence by fearful witnesses etc.) could be made in relation to the relevant person; and

(d) to any other relevant circumstances.

(5) A condition set out in any paragraph of subsection (2) which is in fact satisfied is to be treated as not satisfied if it is shown that the circumstances described in that paragraph are caused—

(a) by the person in support of whose case it is sought to give the statement in evidence; or

(b) by a person acting on his behalf;

in order to prevent the relevant person giving oral evidence in the proceedings (whether at all or in connection with the subject matter of the statement).”

45. By section 121 of the 2003 Act, section 116(2)(e) can only be relied upon in respect of first-hand hearsay; it cannot be relied only to allow the admission of multiple hearsay.

In addition, section 124 allows the admission of evidence to challenge the credibility of the absent witness, for example through the admission of evidence of his bad character, including previous convictions, a propensity to be untruthful and so on. It also allows the admission of inconsistent statements that the witness has made. Section 124(2) allows the admission of evidence to challenge the credibility of the absent witness in circumstances where it would not be admissible in respect of a live witness, for example when it relates to a collateral issue in the case.

Where a case is based wholly or partly on hearsay evidence, section 125 requires the trial judge to stop the case (and either direct an acquittal or discharge the jury) if, considering its importance to the case against the defendant, the hearsay evidence is so unconvincing that a conviction would be unsafe. This enacted the Law Commission’s recommendation 47 (see paragraph 42 above).

Section 126 preserves both the common-law discretion and the section 78 discretion of the trial judge to exclude hearsay evidence (see paragraph 40 above). It also provides a statutory discretion to exclude hearsay evidence if the trial judge is satisfied that “the case for excluding it, taking account of the danger that to admit it would result in undue waste of time, substantially outweighs the case for admitting it, taking account of the value of the evidence”.

3. The Coroners and Justice Act 2009

46. The conditions under which witnesses can give evidence anonymously in criminal proceedings are now regulated by the Coroners and Justice Act 2009 (“the 2009 Act”). Formerly, this was regulated by similar provisions in the Criminal Evidence (Witness Anonymity) Act 2008, which was enacted following the House of Lords’ judgment in R. v. Davis (see paragraphs 49 and 50 below). Under the 2009 Act, witnesses can only give evidence anonymously when, upon the application of either the prosecution or a defendant in the proceedings, the trial judge makes a “witness anonymity order”. Section 87 requires that the trial judge be informed of the identity of the witness. Sections 88(2)-(6) and 89 lay down the conditions for the making of a witness anonymity order. In deciding whether those conditions are met, the court must have regard, inter alia, to whether evidence given by the witness might be the sole or decisive evidence implicating the defendant (section 89(2)(c)).

4. The Human Rights Act 1998

47. Section 2 of the Human Rights Act 1998 provides that, in determining any question that arises in connection with a Convention right, courts and tribunals must take into account any case-law from this Court so far as, in the opinion of the court or tribunal, it is relevant to the proceedings in which that question has arisen. Section 6(1) provides that it is unlawful for a public authority to act in a way which is incompatible with a Convention right.

C.  Relevant case-law from England and Wales

1. R. v. Sellick and Sellick

48. This Court’s judgment in Lucà v. Italy (no. 33354/96, § 40, ECHR 2001‑II) was considered by the Court of Appeal in R. v. Sellick and Sellick [2005] EWCA Crim 651, which concerned two defendants who were alleged to have intimidated witnesses. Leave was given by the trial judge to have the witnesses’ statements read to the jury. The defendants appealed on the ground that the admission of the statements breached Article 6 § 1 of the Convention read in conjunction with Article 6 § 3 (d). The Court of Appeal dismissed the appeal. In considering the relevant case-law of this Court, at paragraph 50 of its judgment, it stated that what appeared from that case-law were the following propositions:

“(i) The admissibility of evidence is primarily for the national law;

(ii) Evidence must normally be produced at a public hearing and as a general rule Article [6 §§ 1 and 3 (d)] require a defendant to be given a proper and adequate opportunity to challenge and question witnesses;

(iii) It is not necessarily incompatible with Article [6 §§ 1 and 3 (d)] for depositions to be read and that can be so even if there has been no opportunity to question the witness at any stage of the proceedings. Article [6 § 3 (d)] is simply an illustration of matters to be taken into account in considering whether a fair trial has been held. The reasons for the court holding it necessary that statements should be read and the procedures to counterbalance any handicap to the defence will all be relevant to the issue, whether, where statements have been read, the trial was fair;

(iv) The quality of the evidence and its inherent reliability, plus the degree of caution exercised in relation to reliance on it, will also be relevant to the question whether the trial was fair.”

The Court of Appeal then stated:

“The question is whether there is a fifth proposition to the effect that where the circumstances justify the reading of the statement where the defendant has had no opportunity to question the witness at any stage of the trial process, the statement must not be allowed to be read if it is the sole or decisive evidence against the defendant. Certainly at first sight paragraph 40 of Lucà seems to suggest that in whatever circumstances and whatever counterbalancing factors are present if statements are read then there will be a breach of Article 6, if the statements are the sole or decisive evidence. Furthermore there is some support for that position in the previous authorities. But neither Lucà nor any of the other authorities were concerned with a case where a witness, whose identity was well-known to a defendant, was being kept away by fear, although we must accept that the reference to Mafia-type organisations and the trials thereof in paragraph 40 shows that the court had extreme circumstances in mind.”

2. R. v. Davis

49. In R. v. Davis [2008] UKHL 36, the House of Lords considered an appeal against conviction by a defendant who had been convicted of two counts of murder by shooting. Three witnesses had given evidence at trial identifying the defendant as the gunman. They gave evidence anonymously, testifying behind a screen so that they could be seen by the judge and jury but not the defendant. The House of Lords unanimously allowed the defendant’s appeal.

It found that the witnesses’ testimony was inconsistent with the long-established principle of the English common law that, subject to certain exceptions and statutory qualifications, the defendant in a criminal trial should be confronted by his accusers in order that he may cross-examine them and challenge their evidence, a principle which originated in ancient Rome (Lord Bingham at paragraph 5).

Moreover, this Court had not set its face absolutely against the admission of anonymous evidence in all circumstances. However, it had said that a conviction should not be based solely or to a decisive extent on anonymous statements. In any event, on the facts in Davis’s case, this Court would have found a violation of Article 6: not only was the anonymous witnesses’ evidence the sole or decisive basis on which Davis had been convicted, but effective cross-examination had been hampered.

50. Lord Mance, concurring in judgment, considered the relevant authorities of this Court on Article 6. Having done so, he doubted that there was an absolute requirement that anonymous testimony should not be the sole or decisive evidence against a defendant. Instead, the extent to which such testimony is decisive might be no more than a very important factor to balance in the scales. He also considered that R. v. Sellick and Sellick (among other authorities) served as a caution against treating the Convention, or apparently general statements by this Court, as containing absolutely inflexible rules.

3. R. v. Horncastle and others

51. The Chamber judgment of 20 January 2009 in the present cases was considered by the Court of Appeal and the Supreme Court of the United Kingdom in R. v. Horncastle and others. The case concerned the appeals of four defendants who had been convicted on the basis of statements of absent victims, which were read at trial under section 116 of the 2003 Act. For two of the defendants, the maker of the statement had died. For another two, the witness was too fearful to attend trial. Their appeals were heard together with that of a fifth defendant, Carter, who had been convicted on the basis of business records, which were introduced at his trial.

(a) The judgment of the Court of Appeal

52. On 22 May 2009 the Court of Appeal unanimously dismissed the appeals of the first four defendants ([2009] EWCA Crim 964). It accepted that Article 6 § 3 (d) had a content of its own but, given that it did not create any absolute right to have every witness examined, the balance struck by the 2003 Act was legitimate and wholly consistent with the Convention. There could be a very real disadvantage in admitting hearsay evidence and it needed cautious handling. However, having regard to the safeguards contained in the 2003 Act, which were rigorously applied, there would be no violation of Article 6 if a conviction were based solely or to a decisive degree on hearsay evidence. Where the hearsay evidence was demonstrably reliable, or its reliability could properly be tested and assessed, the rights of the defence would be respected, there would be sufficient counterbalancing measures and the trial would be fair. It was not appropriate that there should be a rule that counterbalancing measures could never be sufficient where the evidence was sole or decisive. This had been considered and rejected by the Law Commission and Parliament when it enacted the 2003 Act.

53. There were also principled and practical difficulties with a sole or decisive rule. Firstly, as a principled difficulty, the test assumed that all hearsay evidence was unreliable in the absence of testing in open court, and secondly, it further assumed that the fact-finder (such as the jury) could not be trusted to assess the weight of the evidence. Neither assumption was justified. For the first, the Court of Appeal gave examples of hearsay evidence that would be reliable such as a victim who, before dying, revealed the name of his or her murderer. For the second, the Court of Appeal found that juries were perfectly able to understand the limitations of written statements and, under section 124 of the 2003 Act, would be provided with material about the maker of the statement (see paragraph 45 above). The mere fact that the evidence was an essential link in the chain of evidence against the accused did not alter that conclusion. For example, forensic evidence might depend on work done by unidentified laboratory assistants (and to that extent was hearsay). However, it was not necessary for every member of the laboratory who had worked with the evidence to be called in order for the strength of the evidence to be tested.

54. The court also found that there were practical difficulties with the sole or decisive rule as a test of admissibility of evidence. It observed:

“It is clear from the judgment in Al-Khawaja [v. the United Kingdom] that the [European Court of Human Rights] took the view that the error had lain in admitting the hearsay evidence: see in particular paragraphs 37, 40, 42 and 46. Any test of admissibility must be one which can be applied in advance of the giving of the evidence, let alone of the outcome of the trial. A routine test of admissibility of evidence which can only be applied in retrospect, after the outcome of the trial is known, makes the trial process little more than speculative. Judge, jury, witnesses and parties may find themselves engaged in shadow-boxing without knowing whether the solemn result of the trial will stand to be reversed on the grounds that, as things have turned out, the test of admissibility was not met. Nor can any defendant decide how to conduct his case, and indeed whether or not to plead guilty, if he does not know what evidence can and cannot be relied upon.

It will no doubt often be possible to identify in advance a case in which the hearsay evidence in question is the sole evidence against the accused. An obvious case is that of the single eyewitness case, with no suggested support from any other source. But this frequently may not be clear from the outset; there may be other evidence which the prosecution intends to present, but which, on hearing, turns out not to incriminate the accused, or is effectively demolished. Conversely, what appears at the outset to be hearsay evidence standing alone may sometimes come to be supported by other material as the evidence develops. A witness may add something of great significance not previously mentioned, or the significance of something always said may become apparent when apparently unconnected other evidence is given. In any case where there is more than one accused jointly charged, it is common experience that the evidence of one may well shed enormous light upon the guilt or innocence of another. So even the concept of ‘sole’ evidence is an impractical test for admissibility.

It is, however, the second limb of the suggested test which is apt to cause the greatest difficulty. No one can know what evidence is decisive until the decision‑making process is over. On no view can it be possible to rule in advance, at the stage when admissibility is in question, which evidence will be decisive ... The application of the test is made the more difficult yet if the meaning of ‘decisive’ is extended to encompass any evidence of which it can be said that, if it were absent, ‘the prospect of a conviction would have receded and that of an acquittal advanced’ (see paragraph 21 of Al-Khawaja). Indeed, if that is the test of what is decisive, virtually all evidence would qualify; evidence which does not, if accepted by the jury, advance the prospect of conviction will ordinarily be excluded as irrelevant.”

The Court of Appeal also observed that the test would also be impossible to apply at a trial of two or more defendants, where one defendant sought to introduce hearsay evidence for his defence. In such a case, the trial judge would be bound to allow the defendant to introduce that evidence even if it might also incriminate one of the other defendants and indeed be decisive evidence against that other defendant.

55. The Court of Appeal also considered that the safeguard in section 125 of the 2003 Act (the power of a trial judge to stop the case if the hearsay evidence is unconvincing; see paragraph 45 above) provided for a “proportionate assessment of the reliability” of hearsay evidence and it would not serve justice if that power were to be trammelled by a requirement that it be exercised in every case in which the hearsay evidence were the sole or decisive evidence. Sole or decisive hearsay could be wholly convincing and, equally, evidence which was neither sole nor decisive might have such a potential influence on the jury that the judge would be persuaded that a conviction was unsafe. Where there was a legitimate argument that that hearsay was unconvincing and important to the case, the trial judge was required to make up his own mind as to whether a conviction would be safe; this involved assessing the reliability of the hearsay evidence, its place in the evidence as a whole, the issues in the case as they had emerged, and all the other individual circumstances of the case. Finally, the other safeguards contained in the 2003 Act were rigorously applied and the difficulties faced by defendants when hearsay was admitted were well understood by the courts. The Act did not equate hearsay with first-hand evidence; on the contrary it required cautious handling.

56. The Court of Appeal also gave guidance as to assessing when it would be appropriate to allow hearsay evidence to be introduced because a witness was in fear. There was, in the case-law of this Court, no requirement that the fear had to be attributable to the defendant, and the essential questions were whether there was a justifiable reason for the absence of the witness supported by evidence and whether the evidence was demonstrably reliable or its reliability could be properly tested and assessed. The Court of Appeal added:

“It is, however, important that all possible efforts are made to get the witness to court. As is clear, the right to confrontation is a long-standing requirement of the common law and recognised in Article 6 [§ 3 (d)]. It is only to be departed from in the limited circumstances and under the conditions set out in the [2003 Act]. The witness must be given all possible support, but also made to understand the importance of the citizen’s duty, and indeed that the violent and intimidatory will only flourish the more if that duty is not done, whilst they will normally back down in the face of determination that it be performed. For this reason it is of especial importance that assurances are never given to potential witnesses that their evidence will be read. Unless the defendant consents, it is only the court applying the strict conditions of the [2003 Act] based on evidence that can admit such a statement. Any indication, let alone an assurance, can only give rise to an expectation that this will indeed happen, when if it does the impact of the evidence will be diminished and the disadvantage to the accused may result in it not being given at all.

It may well be that in the early stage of police enquiries into a prominent crime the investigators need to seek out information on a confidential basis: that is a matter for practical policing and not for us. But no person who is becoming not simply a source of information but a witness should be told that his evidence will be read, or indeed given any indication whatsoever that this is likely. The most that he can be told is that witnesses are expected to be seen at court, that any departure from that principle is exceptional, and that the decision whether to depart from it is one for the judge and not for the police. In the case before us of Marquis and Graham [two of the appellants], as we set out at paragraphs 127 and 132, the judge found that the investigating police officer had significantly contributed to the fear of the witness by referring repeatedly to a notorious local example of witnesses being hunted down, although relocated, and killed. Although notorious, that incident was an extreme and very unusual case. The need for police officers to tender careful advice to potential witnesses in order to discharge their duty of care towards them should not lead to such frightening information being laboured out of defensiveness. Whilst the [2003 Act] requires fear to be construed broadly, it is not to be expected that fear based upon inappropriate assurances by police officers will result in the evidence being read and the case proceeding on the basis of it to the jury. If the evidence can really only be assessed by the jury by seeing the witness, as will often be the case, it may not be admitted. If it is admitted and central to the case, there is a significant possibility that at the end of the trial the judge may have to rule under [section] 125 that a conviction relying upon it would be unsafe.”

(b) The judgment of the Supreme Court

57. On 9 December 2009 the United Kingdom Supreme Court unanimously upheld the Court of Appeal’s judgment ([2009] UKSC 14). Lord Phillips, giving the judgment of the Supreme Court, found that, although domestic courts were required by the Human Rights Act 1998 to take account of the Strasbourg jurisprudence in applying principles that were clearly established, on rare occasions, where a court was concerned that the Strasbourg judgment did not sufficiently appreciate or accommodate some aspect of English law, it might decline to follow the judgment. The Chamber judgment was such a case.

58. Lord Phillips considered that a defendant should not be immune from conviction where a witness, who had given critical and apparently reliable evidence in a statement, was unavailable to give evidence at trial through death or some other reason. In analysing the relevant case-law of this Court on Article 6 § 3 (d), Lord Phillips concluded that, although this Court had recognised the need for exceptions to the strict application of Article 6 § 3 (d), the manner in which it approved those exceptions resulted in a jurisprudence which lacked clarity. The sole or decisive rule had been introduced into the Strasbourg case-law in Doorson (cited above) without discussion of the underlying principle or full consideration of whether there was justification for imposing the rule as an overriding principle applicable equally to continental and common-law jurisdictions. Indeed, the rule seemed to have been created because, in contrast to the common law, continental systems of criminal procedure did not have a comparable body of jurisprudence or rules governing the admissibility of evidence.

59. Lord Phillips, in agreement with the Court of Appeal, found that the rule would create severe practical difficulties if applied to English criminal procedure. Firstly, it was not easy to apply because it was not clear what was meant by “decisive”: under English criminal procedure no evidence could be admitted unless it was potentially probative and, in theory, any item of probative evidence could make the difference between conviction and acquittal. Secondly, it would be hard enough to apply that test at first instance but it would be impossible for national appellate courts or this Court to decide whether a particular statement was the sole or decisive basis for a conviction. In a jury trial, the only way the rule could be applied would be to exclude all hearsay evidence.

60. Lord Phillips also observed:

“The sole or decisive test produces a paradox. It permits the court to have regard to evidence if the support that it gives to the prosecution case is peripheral, but not where it is decisive. The more cogent the evidence the less it can be relied upon. There will be many cases where the statement of a witness who cannot be called to testify will not be safe or satisfactory as the basis for a conviction. There will, however, be some cases where the evidence in question is demonstrably reliable. The Court of Appeal has given a number of examples. I will just give one, which is a variant of one of theirs. A visitor to London witnesses a hit and run road accident in which a cyclist is killed. He memorises the number of the car, and makes a statement to the police in which he includes not merely the number, but the make and colour of the car and the fact that the driver was a man with a beard. He then returns to his own country, where he is himself killed in a road accident. The police find that the car with the registration number that he provided is the make and colour that he reported and that it is owned by a man with a beard. The owner declines to answer questions as to his whereabouts at the time of the accident. It seems hard to justify a rule that would preclude the conviction of the owner of the car on the basis of the statement of the deceased witness, yet that is the effect of the sole or decisive test.”

61. Lord Phillips instead concluded that the 2003 Act made such a rule unnecessary in English criminal procedure because, if the 2003 Act were observed, there would be no breach of Article 6 § 3 (d) even if a conviction were based solely or to a decisive extent on hearsay evidence. To demonstrate this point, Annex 4 to the judgment analysed a series of cases against other Contracting States where this Court had found a violation of Article 6 § 1 when taken in conjunction with Article 6 § 3 (d). In each case, had the trial taken place in England and Wales, the witness’s testimony would not have been admissible under the 2003 Act either because the witness was anonymous and absent or because the trial court had not made sufficient enquiries to ensure there was good reason for the witness’s absence. Alternatively, had the evidence been admitted, any conviction would have been quashed on appeal.

62. Lord Brown delivered a concurring judgment in which he stated:

“These appeals are of the utmost importance. If the Strasbourg case-law does indeed establish an inflexible, unqualified principle that any conviction based solely or decisively on evidence adduced from an absent or anonymous witness is necessarily to be condemned as unfair and set aside as contrary to [Article 6 §§ 1 and 3 (d)] of the Convention, then the whole domestic scheme for ensuring fair trials – the scheme now enshrined (as to hearsay evidence) in the Criminal Justice Act 2003 and (as to anonymous evidence) in the Criminal Evidence (Witness Anonymity) Act 2008 [see paragraph 46 above] – cannot stand and many guilty defendants will have to go free. It is difficult to suppose that the Strasbourg Court has in fact laid down so absolute a principle as this and, indeed, one exception to it, at least, appears to be acknowledged: the fairness of admitting hearsay evidence from a witness absent as a result of the defendant’s own intimidation.

...

Nor can Strasbourg readily be supposed to have intended the sort of practical problems and anomalies identified by the Court of Appeal (paragraphs 61-63 and 68‑71 [of its judgment]) that must inevitably flow from any absolute principle of the kind here contended for. Obviously, the more crucial the evidence is to the proof of guilt, the more scrupulous must the court be to ensure that it can be fairly adduced and is likely to be reliable. In this connection there can be no harm in using the concept of ‘sole or decisive’ so long as it is used broadly – as it is in the 2008 Act with regard to anonymous witnesses and, indeed, in the control order context where it relates rather to the allegations made against the suspect than the evidence adduced in support. Understood and applied inflexibly, however, the concept would involve insoluble problems of detailed interpretation and application.

The better view may therefore be that no such absolute principle emerges from the Strasbourg Court’s judgment in Al-Khawaja and Tahery v. the United Kingdom ...”

III. RELEVANT COMPARATIVE LAW

A. Scotland

63. Subject to certain statutory exceptions, in Scots criminal law a person cannot be convicted of a crime or statutory offence on the uncorroborated testimony of one witness, however credible (see Morton v. HM Advocate 1938 JC 52, quoted in Campbell v. HM Advocate 2004 SLT 135).

64. Hearsay is regulated by section 259 of the Criminal Procedure (Scotland) Act 1995, which allows for its admissibility under certain conditions, including when the person who made the statement is dead. Section 259(4) permits evidence to be admitted which is relevant to the credibility of the person as a witness. In N v. HM Advocate 2003 SLT 761 the High Court of Justiciary, sitting as an appeal court, reluctantly reached the conclusion that section 259 deprived the court of the discretion it previously enjoyed at common law to exclude such evidence if it was unreliable. Lord Justice Clerk observed that, notwithstanding section 259, the long-recognised dangers in hearsay evidence remained. He added:

“Where a general provision such as [section] 259 applies, there are bound to be cases in the circumstances of which hearsay evidence would be so prejudicial to the fairness of the trial that the only just and proper course would be to exclude it. This, I think, is such a case.

I am not impressed by the three safeguards to which the trial judge referred (HM Advocate v. N, at p. 437C–E). The requirement of corroboration is a neutral consideration. It is a safeguard that applies to prosecution evidence in any form. I cannot see what worthwhile safeguard the principle of corroboration provides if the primary evidence sought to be corroborated is per se unfair to the accused. Moreover, the leading of evidence bearing upon the credibility of the maker of the hearsay statement may be at most an exercise in damage limitation where clearly prejudicial evidence has already been led. As for the safeguard of the judge’s directions, I think that there may be cases where the hearsay evidence is so prejudicial that no direction, however strong, could make adequate amends for the unfairness of its having been admitted. ...

In English provisions governing the admissibility of a statement made in a document, Parliament has expressly conferred a discretion on the court to exclude such a statement if it is of the opinion that in the interests of justice it ought not to be admitted. One specific consideration to which the court must have regard is the risk that the admission of the evidence will result in unfairness to the accused (Criminal Justice Act 1988, [sections] 25(1), 25(2)(d) and 26(ii); cf. R. v. Gokal). These, in my view, are prudent provisions. If provisions of this kind had been available to the trial judge in this case, they could have enabled him to exclude the hearsay at the outset.”

65. The High Court of Justiciary also considered the compatibility of the introduction of the evidence of an absent witness with Article 6 § 3 (d) in McKenna v. HM Advocate. In that case, a murder trial, the prosecution sought to introduce statements made to the police by a possible co-accused who had since died. In a previous ruling given before trial (2000 SLT 508), the High Court of Justiciary, sitting as an appeal court, had found that it was only in extreme circumstances that an accused could contend in advance of trial that the introduction of the hearsay evidence would be so prejudicial to the prospects of a fair trial that the court could determine the issue in advance. It therefore allowed the trial to proceed. When the statements were introduced at trial and the accused was convicted, he appealed against his conviction. In its judgment dismissing the appeal (2003 SLT 508), the High Court of Justiciary found that, while the statements were important evidence, having regard to the other evidence led at trial (which included admissions by the accused and forensic evidence), it could not be said that the appellant’s conviction was based to a decisive extent on them. The jury had also been adequately and satisfactorily directed as to how to approach the absent witness’s statement. A similar conclusion was reached by the same court in HM Advocate v. M 2003 SLT 1151.

66. The compatibility of the admission of hearsay evidence with Article 6 § 3 (d) was further considered by the High Court of Justiciary in Campbell v. HM Advocate (cited above). The court observed that, in the relevant case-law of this Court, many of the violations of Article 6 § 3 (d) which had been found had arisen in jurisdictions which did not apply the Scots law rule of corroboration:

“Most of the situations in which it has been held by the court that there had been a violation of [Article 6 §§ 1 and 3 (d)] could not arise in Scotland. Against the requirement for corroboration of all crucial facts, a conviction could not be based solely on the evidence of a single witness, whether in primary or in secondary form. Violations of the Convention right have been established where the principal witness against the accused has not been made available for questioning or, in circumstances where there have been a number of principal witnesses, where none of them has been made so available. No case was cited to us in which a violation was held to have occurred in circumstances where the accused had had an opportunity to question or have questioned the complainer or other direct or central witness and other supporting evidence was in statement form. ‘To a decisive extent’, as used in the European authorities, appears to be concerned with the significance of the evidence as a matter of weight. It is not concerned with any rule that a conviction cannot be based on a single source of evidence. The fact that the hearsay is required to meet the rule about corroboration does not of itself render that hearsay ‘decisive’ in the European sense.

In these circumstances we are not persuaded that in every case in which hearsay evidence is a necessary ingredient of the Crown’s corroborated proof there will be a violation of [Article 6 §§ 1 and 3 (d)]. It will, however, be necessary for the trial judge to address, in the context of the whole evidence in the case, the significance of any hearsay evidence relied on by the Crown and to take appropriate action to ensure that the accused’s entitlement to a fair trial is not violated thereby.”

67. The court added that, in directing a jury, the guidance given by the Lord Justice Clerk in the case of N v. HM Advocate (cited above), should be borne in mind. The High Court allowed the appeal of the first appellant in the case of Campbell (cited above) because of the inadequacy of the trial judge’s direction to the jury. It dismissed the second appellant’s appeal in so far as it related to Article 6 of the Convention, finding that the hearsay evidence was not decisive and that the principal evidence against him came from a witness who had testified in court.

68. Campbell was applied in HM Advocate v. Johnston 2004 SLT 1005 where, in a ruling given during the trial, the Lord Ordinary allowed the admission of a witness statement made to the police by a witness who subsequently died before trial; the statement was admissible, inter alia, because it could not be “decisive”. In Humphrey v. HM Advocate [2008] HCJAC 30, the High Court of Justiciary observed that it had “great difficulty” in understanding the meaning of the word “decisive” in the context of a case based on circumstantial evidence but, in that case, the evidence in the form of a police statement of a witness who had died was not “remotely decisive” and there was sufficient evidence to support the conviction without it. Similar results were reached in Allison v. HM Advocate [2008] HCJAC 63, and Harkins v. HM Advocate [2008] HCJAC 69.

B. Ireland

69. In its March 2010 Consultation Paper on Hearsay in Civil and Criminal Cases, the Law Reform Commission of Ireland provisionally recommended that, subject to existing common law and statutory inclusionary exceptions, hearsay should continue to be excluded in criminal proceedings. It also provisionally recommended that there should be no statutory introduction of a residual discretion to include hearsay evidence and that the concepts of reliability and necessity should not form the basis for reform of the hearsay rule because they lacked clarity.

70. The Commission also noted:

“Article 38.1 of the Constitution of Ireland protects the right to cross-examination and that the free admissibility of hearsay evidence in criminal proceedings would infringe this constitutionally protected right. There are dangers associated with allowing evidence of unavailable witnesses: it undermines the defendant’s right to a fair trial and creates the potential of miscarriages of justice arising if evidence adduced from the following categories of witnesses is admitted:

Where the witness is dead (with the exception of dying declarations);

Where a witness because of a bodily or mental infirmity cannot give evidence;

Where the witness is outside of the jurisdiction;

Where the witness cannot be found.”

71. The Commission declined to recommend that the statutory scheme in England and Wales, and in particular section 114 of the 2003 Act, be adopted in Ireland. It observed:

“This model of reform relaxes the rule in such a manner as to potentially render the rule against hearsay redundant. The categories of admissible hearsay under this model are extended significantly and, in light of the constitutional protection afforded to the right to cross-examination, the Commission is of the provisional opinion that to allow in untested evidence from frightened and unavailable witnesses would undermine this right. The Commission notes that it has provisionally recommended that the courts should retain a discretion to develop the hearsay rule if the necessity exists.”

The Commission also found that (subject to possible reservations concerning the ultimate outcome in the present cases), the case-law of this Court appeared broadly in line with the approach taken in Irish law.

C. Australia

72. A strict approach to the exclusion of out-of-court statements has always been taken by the Australian courts (see, for example, Bannon v. The Queen (1995) 185 CLR 1).

73. The admission of hearsay in federal criminal proceedings in Australia is now regulated by the Evidence Act 1995. Section 65 of the Act allows the admission of evidence as to previous representations (for example statements) when a witness is not available to give evidence about an “asserted fact”. Such evidence will be admissible, inter alia, when: (i) the representation was made when or shortly after the asserted fact occurred in circumstances that make it unlikely that the representation is a fabrication (section 65(2)(b)); or (ii) when the representation was made in circumstances that make it highly probable that the representation was reliable (section 65(2)(c)).

74. The use of these provisions to admit the statement of a witness who died before trial was considered by the Federal Court of Australia in Williams v. The Queen (2000) 119 A Crim R 490. The court found that, in the circumstances of the case, the statement made to the police was not sufficiently reliable, particularly when the witness had reasons to tell the police what they wanted to hear. Equivalent statutory provisions were considered by the Supreme Court of New South Wales in Harris v. The Queen (2005) 158 A Crim R 454, where the deceased complainant’s statement was found to be sufficiently reliable to be admitted, given that, inter alia, the complainant knew that the police would interview other witnesses in the case.

D. Canada

75. The law of hearsay in Canada has been reformed as a result of three principal decisions of the Supreme Court of Canada, which created a “principled approach” to the admissibility of hearsay evidence.

76. Firstly, in R. v. Khan [1990] 2 SCR 531, the Supreme Court found that the trial judge had erred in refusing to allow the victim, a three-and-a-half-year-old girl who alleged that she had been sexually assaulted, to give unsworn evidence and his refusal to allow the Crown to introduce statements the child had made to her mother fifteen minutes after the assault. If unsworn evidence could not be given there would be a danger that offences against very young children could never be prosecuted. In respect of the statements to the mother, the Supreme Court found that it was appropriate to take a more flexible but “principled” approach to hearsay. Despite the need for caution, hearsay could be admitted where the two general requirements of necessity and reliability were met. In determining admissibility the trial judge was required to have regard to the need to safeguard the interests of the accused. Concerns as to the credibility of the evidence remained to be addressed by submissions as to the weight to be accorded to it and submissions as to the quality of any corroborating evidence.

77. Secondly, in R. v. Smith [1992] 2 SCR 915 the Court approved the “principled approach” taken in Khan and found that two telephone calls made by the deceased to her mother shortly before her death were admissible. However, the mother’s evidence as to the contents of a third telephone call should have not been admitted as the conditions under which that call was made did not provide the “circumstantial guarantee of trustworthiness” which would justify its admission without the possibility of cross-examination.

78. Khan and Smith were followed in R. v. Rockey [1996] 3 SCR 829. The Supreme Court was satisfied that any reasonable trial judge would have found it necessary to admit pre-trial statements made by a child, who was five years old at trial, in which he complained that he had been sexually assaulted. It was observed by McLachlin J (concurring in judgment) that the case against the appellant was strong: the child’s statements were entirely consistent and supported, inter alia, by medical evidence and evidence of behavioural changes in him after the assault and the absence of any plausible explanation of someone other than the appellant perpetrating the assault.

79. The third and most significant development in the Supreme Court’s case-law was its judgment in R. v. Khewalon [2006] 2 SCR 787, which took a stricter approach to reliability. The case concerned a complaint of assault made by an elderly resident at a retirement home against one of the home’s employees. The patient, S., gave the police a videotaped statement; the statement was unsworn. After S.’s statement other residents came forward to give statements that they too had been assaulted by the accused. By the time of trial, all those who had made statements, including S, had either died or were no longer competent to testify. Some of the statements were admitted by the trial judge because of the striking similarity between them. The Court of Appeal for Ontario excluded all the statements and acquitted the accused. The Supreme Court dismissed the Crown’s appeal from that decision and affirmed the acquittal. The Supreme Court clarified its previous case-law on reliability and stated that the reliability requirement would generally be met by showing: (i) that there was no real concern about whether the statement was true or not because of the circumstances in which it came about; or (ii) that no real concern arose because the truth and accuracy of the statement could nonetheless be sufficiently tested by means other than cross-examination. It was for the trial judge to make a preliminary assessment of the “threshold” reliability of the statement and to leave the ultimate determination of its worth to the fact-finder/jury. All relevant factors had to be considered by the trial judge including, in appropriate cases, the presence of supporting or contradictory evidence. Charron J, giving the unanimous judgment of the court, stated (at paragraph 49 of the judgment):

“In some cases, because of the circumstances in which it came about, the contents of the hearsay statement may be so reliable that contemporaneous cross-examination of the declarant would add little if anything to the process. In other cases, the evidence may not be so cogent but the circumstances will allow for sufficient testing of evidence by means other than contemporaneous cross-examination. In these circumstances, the admission of the evidence will rarely undermine trial fairness. However, because trial fairness may encompass factors beyond the strict inquiry into necessity and reliability, even if the two criteria are met, the trial judge has the discretion to exclude hearsay evidence where its probative value is outweighed by its prejudicial effect.”

80. The court concluded that S.’s statements were not admissible. It observed that the charges against Khelawon in respect of S. were “entirely based” on the truthfulness of the allegations contained in S.’s statements (paragraph 101 of the judgment). The absence of any opportunity to cross-examine him had a bearing on the question of reliability and there were no adequate substitutes for testing the evidence. The principled exceptions to the hearsay rule did not provide a vehicle for founding a conviction on the basis of a police statement, videotaped or otherwise, without more (paragraph 106 of the judgment). Nor could the reliability requirement be met by relying on the inherent trustworthiness of the statement; this was not a case such as Khan where the cogency of the evidence was such that it would be pedantic to insist upon testing by cross-examination. S. was elderly and frail; his mental capacity was at issue and there was medical evidence that his injuries could have arisen from a fall. It was also not clear that he had understood the consequences of his statement for the accused. In the circumstances, S.’s unavailability for cross-examination posed significant limitations on the accused’s ability to test the evidence and, in turn, on the trier of fact’s ability to properly assess its worth.

E. Hong Kong

81. In its report of November 2009, the Law Reform Commission of Hong Kong proposed substantial reforms to the admission of hearsay evidence in criminal proceedings in that jurisdiction. It proposed that the present rule in Hong Kong against the admission of hearsay evidence should be retained but there should be greater scope to admit hearsay evidence in specific circumstances. The Commission rejected the English statutory scheme contained in the 2003 Act, observing that Hong Kong had none of the statutory mechanisms for excluding hearsay which applied in England and Wales, such as section 126(1) of the 2003 Act and section 78 of the Police and Criminal Evidence Act 1984 (see paragraphs 40 and 45 above). The Commission also observed that grounds for admitting hearsay under section 116 of the 2003 Act, although offering a fair degree of certainty and consistency in decision-making, had “an over-inclusive effect by allowing in all types of relevant evidence, including unreliable hearsay evidence” (paragraph 8.25 of the report).

The Commission instead proposed a model of reform, which was based on the approach taken by the New Zealand Law Commission (see paragraph 82 below) and the Canadian courts since Khelawon. It recommended that hearsay evidence should be admissible, inter alia, if the trial judge was satisfied that it was necessary to admit the hearsay evidence and that it was reliable. Assessment of reliability by a trial judge should include consideration of whether the hearsay evidence was supported by other admissible evidence. The Commission also recommended that, at any stage of criminal proceedings after hearsay evidence had been admitted, the court should have the power to direct the acquittal of the accused if the trial judge considered that it would be unsafe to convict. In reaching that decision, the court should have regard, inter alia, to the importance of such evidence to the case against the accused. The Commission also found that these recommendations meant that its model of reform would comply with the Chamber judgment in the present cases.

F. New Zealand

82. The New Zealand Law Commission, in its 1999 Report on Evidence, recommended that the admissibility of hearsay should be based on two considerations: reliability and necessity. That recommendation was enacted in the Evidence Act 2006, which came into force in 2007. Section 18(1) of the Act provides:

“A hearsay statement is admissible in any proceeding if—

(a) the circumstances relating to the statement provide reasonable assurance that the statement is reliable; and

(b) either—

(i) the maker of the statement is unavailable as a witness; or

(ii) the Judge considers that undue expense or delay would be caused if the maker of the statement were required to be a witness.”

83. “Circumstances” for these purposes are defined in section 16(1) as including: (a) the nature of the statement; (b) the contents of the statement; (c) the circumstances that relate to the making of the statement; (d) any circumstances that relate to the veracity of the person; and (e) any circumstances that relate to the accuracy of the observation of the person.

84. Section 8(1) of the Act provides that evidence must be excluded if its probative value is outweighed by the risk that the evidence will (a) have an unfairly prejudicial effect on the proceeding; or (b) needlessly prolong the proceeding. Section 8(2) provides that in determining whether the probative value of evidence is outweighed by the risk that the evidence will have an unfairly prejudicial effect on a criminal proceeding, the judge must take into account the right of the defendant to offer an effective defence.

G. South Africa

85. Although jury trials are no longer used in South Africa, it too has substantially reformed its law of hearsay. Section 3(4) of the Law of Evidence Amendment Act 45 of 1988 defines hearsay as evidence, whether oral or in writing, the probative value of which depends upon the credibility of any person other than the person giving evidence. By section 3(1) such hearsay evidence is not admissible unless (i) it is admitted by consent; (ii) the person upon whose credibility the evidence depends testifies; or (iii) the court is of the opinion that the evidence should be admitted in the interests of justice. Section 3(1)(c) provides that, in forming its opinion, the court must have regard to: (i) the nature of the proceedings; (ii) the nature of the evidence; (iii) the purpose for which the evidence is tendered; (iv) the probative value of the evidence; (v) the reason why the evidence is not given by the person upon whose credibility the probative value of such evidence depends; (vi) any prejudice to a party which the admission of such evidence might entail; and (vii) any factor which should in the opinion of the court be taken into account.

86. In State v. Ramavhale [1996] ZASCA 14, the Supreme Court observed that, notwithstanding the wording of section 3(1), there remained an “intuitive reluctance to permit untested evidence to be used against an accused in a criminal case”. It also endorsed previous authority that a court should “hesitate long” in admitting or relying on hearsay evidence which plays a decisive or even significant part in convicting an accused, unless there are compelling reasons for doing so. Despite the reforms enacted by section 3(1), the Supreme Court found that reliability was a factor that should continue to be considered in determining the admissibility of hearsay. Moreover, in that case, in assessing what prejudice would arise to the accused if the hearsay were admitted, the trial judge had erred in relying upon the fact that the accused had other avenues open to him to counter the evidence, one of which was to give evidence himself; the logical conclusion of this approach was that the State, by introducing “flimsy” hearsay could force the accused to testify in a case where the absence of direct evidence was such that he would be entitled not to testify.

Compelling reasons for admitting hearsay evidence, even though it was decisive, were found to exist in State v. Ndhlovu and others [2002] ZASCA 70, not least because the guarantees as to the reliability of the evidence were high and the hearsay evidence interlinked powerfully with the other evidence in the case. The concerns expressed in Ramavhale as to admitting or relying on hearsay evidence which played a decisive or even significant part in convicting an accused were reiterated by the Supreme Court in State v. Libazi and others [2010] ZASCA 91, State v. Mpungose and another [2011] ZASCA 60, and State v. Mamushe [2007] ZASCA 58. In the latter, the Supreme Court observed that it stood to reason that a hearsay statement which would only serve to complete a “mosaic pattern” would be more readily admitted than one which was destined to become a vital part of the State’s case.

H. United States of America

87. The Sixth Amendment to the Constitution of the United States of America guarantees the accused in all criminal prosecutions the right to be confronted with the witnesses against him (“the confrontation clause”). In Ohio v. Roberts 448 US 56 (1980) the Supreme Court of the United States of America held that evidence with “particularized guarantees of trustworthiness” was admissible without confrontation. That was overruled in Crawford v. Washington 541 US 36 (2004), where the court ruled that the confrontation clause applied to all evidence which was testimonial in nature and there was no basis in the Sixth Amendment for admitting evidence only on the basis of its reliability. Where testimonial statements were at issue, the only indicium of reliability which was sufficient was the one prescribed by the Constitution: confrontation. Consequently, testimonial evidence was thus inadmissible unless the witness appeared at trial or, if the witness was unavailable, the defendant had a prior opportunity for cross-examination (see also Melendez-Diaz v. Massachusetts 129 SCt 2527 (2009), and Bullcoming v. New Mexico 131 SCt 2705 (2011)).

The right to confront witnesses will be forfeited if it can be demonstrated that the defendant has frightened the witness into not testifying (see Davis v. Washington 547 US 813 (2006), and Giles v. California 554 US 353 (2008).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 §§ 1 AND 3 (d) OF THE CONVENTION

88. Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention read as follows:

“1. In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law. ...

3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

...

(d) to examine or have examined witnesses against him and to obtain the attendance and examination of witnesses on his behalf under the same conditions as witnesses against him; ...”

A.  The Chamber’s conclusions

89. For the Chamber, the provisions of Article 6 § 3 (d), as with the other elements of Article 6 § 3, was one of the minimum rights which had to be accorded to anyone who was charged with a criminal offence. The Chamber also observed that as minimum rights, the provisions of Article 6 § 3 constituted express guarantees and could not be read as illustrations of matters to be taken into account when considering whether a fair trial had been held.

90. The Chamber then observed that whatever the reason for the defendant’s inability to examine a witness, whether absence, anonymity or both, the starting point for the Court’s assessment of whether there was a breach of Article 6 §§ 1 and 3 (d) was set out in Lucà, cited above, § 40:

“If the defendant has been given an adequate and proper opportunity to challenge the depositions either when made or at a later stage, their admission in evidence will not in itself contravene Article 6 §§ 1 and 3 (d). The corollary of that, however, is that where a conviction is based solely or to a decisive degree on depositions that have been made by a person whom the accused has had no opportunity to examine or to have examined, whether during the investigation or at the trial, the rights of the defence are restricted to an extent that is incompatible with the guarantees provided by Article 6 [references omitted].”

91. The Chamber noted that both parties were content to approach the matter on the basis that each conviction was based solely or to a decisive degree on the two witnesses concerned and it proceeded on the same basis. The Chamber then considered the counterbalancing factors which the Government relied on in each case. Firstly, it considered the counterbalancing factors that, in each case, the trial judge correctly applied the relevant statutory test and that the Court of Appeal reviewed the safety of each conviction. It found these factors to be of limited weight since the very issue in each case was whether the trial judges and the Court of Appeal had acted compatibly with Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention.

92. In respect of Mr Al-Khawaja, the Chamber continued:

“41. In examining the facts of Mr Al-Khawaja’s case, the Court observes that the counterbalancing factors relied by the Government are the fact that S.T.’s statement alone did not compel the applicant to give evidence; that there was no suggestion of collusion between the complainants; that there were inconsistencies between S.T.’s statement and what was said by other witnesses which could have been explored in cross-examination of those witnesses; the fact that her credibility could be challenged by the defence; and the warning to the jury to bear in mind that they had neither seen nor heard S.T.’s evidence and that it had not been tested in cross-examination.

42. Having considered these factors, the Court does not find that any of them, taken alone or together, could counterbalance the prejudice to the defence by admitting S.T.’s statement. It is correct that even without S.T.’s statement, the applicant may have had to give evidence as part of his defence to the other count, count two. But had S.T.’s statement not been admitted, it is likely that the applicant would only have been tried on count two and would only have had to give evidence in respect of that count. In respect of the inconsistencies between the statement of S.T. and her account as given to two witnesses, the Court finds these were minor in nature. Only one such inconsistency was ever relied on by the defence, namely the fact that at one point during the alleged assault, S.T. had claimed in her statement that the applicant had touched her face and mouth while in the account given to one of the witnesses she had said that she had touched her own face at the instigation of the applicant. While it was certainly open to the defence to attempt to challenge the credibility of S.T., it is difficult to see on what basis they could have done so, particularly as her account corresponded in large part with that of the other complainant, with whom the trial judge found that there was no evidence of collusion. The absence of collusion may be a factor in domestic law in favour of admissibility but in the present case it cannot be regarded as a counterbalancing factor for the purposes of Article 6 § 1 read with Article 6 § 3 (d). The absence of collusion does not alter the Court’s conclusion that the content of the statement, once admitted, was evidence on count one that the applicant could not effectively challenge. As to the judge’s warning to the jury, this was found by the Court of Appeal to be deficient. Even if it were not so, the Court is not persuaded that any more appropriate direction could effectively counterbalance the effect of an untested statement which was the only evidence against the applicant.”

The Chamber therefore found a violation of Article 6 § 1 of the Convention read in conjunction with Article 6 § 3 (d) in respect of Mr Al‑Khawaja.

93. In respect of Mr Tahery, the Chamber observed:

“45. In this case, the Government relied on the following principal counterbalancing factors: that alternative measures were considered by the trial judge; that the applicant was in a position to challenge or rebut the statement by giving evidence himself and by calling other witnesses; that the trial judge warned the jury that it was necessary to approach the evidence given by the absent witness with care; and that the judge told the jury that the applicant was not responsible for T.’s fear.

46. The Court does not find that these factors, whether considered individually or cumulatively, would have ensured the fairness of the proceedings or counterbalanced the grave handicap to the defence that arose from the admission of T.’s statement. It is appropriate for domestic courts, when faced with the problem of absent or anonymous witnesses, to consider whether alternative measures could be employed which would be less restrictive of the rights of the defence than admitting witness statements as evidence. However, the fact that alternative measures are found to be inappropriate does not absolve domestic courts of their responsibility to ensure that there is no breach of Article 6 §§ 1 and 3 (d) when they then allow witness statements to be read. Indeed, the rejection of less restrictive measures implies a greater duty to ensure respect for the rights of the defence. As regards the ability of the applicant to contradict the statement by calling other witnesses, the very problem was that there was no witness, with the exception of T., who was apparently able or willing to say what he had seen. In these circumstances, the Court does not find that T.’s statement could have been effectively rebutted. The Court accepts that the applicant gave evidence himself denying the charge, though the decision to do so must have been affected by the admission of T.’s statement. The right of an accused to give evidence in his defence cannot be said to counterbalance the loss of opportunity to see and have examined and cross-examined the only prosecution eyewitness against him.

47. Finally, as to the trial judge’s warning to the jury, the Court accepts that this was both full and carefully phrased. It is true, too, that in the context of anonymous witnesses in Doorson, cited above, § 76, the Court warned that ‘evidence obtained from witnesses under conditions in which the rights of the defence cannot be secured to the extent normally required by the Convention should be treated with extreme care’. In that case, it was satisfied that adequate steps had been taken because of the express declaration by the Court of Appeal that it had treated the relevant statements ‘with the necessary caution and circumspection’. However, in the case of an absent witness such as T., the Court does not find that such a warning, including a reminder that it was not the applicant who was responsible for the absence, however clearly expressed, would be a sufficient counterbalance where that witness’s untested statement was the only direct evidence against the applicant.”

The Chamber therefore also found a violation of Article 6 § 1 of the Convention read in conjunction with Article 6 § 3 (d) in respect of Mr Tahery.

B.  The parties’ submissions

1. The Government

(a) The Chamber judgment

94. The Government considered that Article 6 § 3 (d) was an express guarantee but not an absolute rule from which no derogation was possible: the focus was on the proceedings as a whole, the safeguards available to the accused, the reliability of the evidence and, in appropriate cases, the interests of witnesses or victims. An inflexible sole or decisive rule was incompatible with the Court’s general approach to Article 6 § 3 (d).

95. The Government submitted that the manner in which the Court had applied and developed the test lacked clarity in a number of respects: there had been no adequate discussion of the principle underlying the rule; there had never been a full consideration of whether it should be applied equally to civil and common-law jurisdictions; prior to A.M. v. Italy (no. 37019/97, ECHR 1999‑IX), there was no support in the Court’s case-law for applying the test in respect of an absent witness whose identity was known to the defence; and it was not possible to discern any consistency in the Court’s case-law as to when evidence was to be regarded as decisive.

96. The Government further submitted that the sole or decisive rule, as applied by the Chamber in its judgment, was predicated on the false assumption that all hearsay evidence which was critical to a case was either unreliable or, in the absence of cross-examination of the witness, incapable of proper assessment. In fact, sole or decisive hearsay might be perfectly reliable and cross-examination might add little or nothing to the assessment of its reliability. The rule could produce arbitrary results; it could operate to exclude evidence simply because it was important, irrespective of its reliability or cogency. The Chamber had not explained whether or how the issue of reliability was relevant to the application of the rule. It had not conducted a full analysis of the safeguards available in England and Wales, nor had it appreciated the important difference between common-law trial procedures and those of other Contracting States. It had not explained when evidence would be decisive with sufficient precision to enable a trial court to apply the sole or decisive rule in practice or given adequate consideration to the practical problems which would arise by application of the rule in England and Wales.

97. The test would also serve as an incentive to intimidate witnesses, particularly when only one witness had been courageous enough to come forward. It would have greatest impact in sexual abuse cases, where the offending usually took place in private and thus the evidence of the victim was likely to be “sole or decisive”.

98. For these reasons, the Government invited the Court to adopt the approach taken by the Supreme Court in Horncastle and others. The Supreme Court’s judgment demonstrated that this Court’s case-law permitted a more flexible approach than the apparently hard-edged sole or decisive rule set out by the Chamber. In the light of the Supreme Court’s conclusion in Horncastle and others that the sole or decisive rule would give rise to severe practical difficulties in England and Wales, the Government invited the Court to make clear that the importance of the untested evidence was better regarded as one factor among others which were to be taken into account when deciding whether the proceedings as a whole were fair. Alternatively, the Government suggested that any sole or decisive rule should not apply when there were good reasons for the unavailability of the witness such as those set out in section 23 of the Criminal Justice Act 1988 (“the 1988 Act”) and section 116(2) of the Criminal Justice Act 2003 (“the 2003 Act”).

(b) Domestic law and practice

99. The Government underlined that general safeguards protected the defendant against unfairness as a result of the admission of hearsay evidence. The trial judge acted as “gatekeeper”: he had a duty at common law and under section 78 of the Police and Criminal Evidence Act 1984 to prevent the jury hearing evidence which would have such an adverse effect on proceedings that it ought not to be received. The trial judge had to be satisfied that the prosecution could not adduce the evidence by calling the witness and he had to direct the jury on the dangers of relying on hearsay evidence. The jury had to be satisfied of the defendant’s guilt beyond reasonable doubt and there remained the possibility of appeal to the Court of Appeal, which would grant the appeal if the conviction were unsafe.

100. In the 1988 Act, section 23 made provision for the admissibility of a written statement in certain, enumerated circumstances and it applied equally to the prosecution and defence. The trial judge was required to subject the need to admit the evidence to rigorous scrutiny. Section 25 allowed the judge to refuse to admit the statement if he was of the opinion that it ought not to be admitted in the interests of justice (a reliability and due process safeguard). Section 26, which applied to statements prepared for the purpose of criminal proceedings, required the judge to have regard to the nature, source and contents of the statement, the availability of other evidence, the relevance of the evidence and the extent to which its admission would result in unfairness to the accused. Schedule 2 to the 1988 Act also allowed the admission of evidence relating to the credibility and consistency of the maker of the statement.

101. In respect of the 2003 Act, the Government underlined that this had been enacted after a detailed review of the hearsay rule by the Law Commission, which had concluded that many of the assumptions underpinning the traditional exclusion of hearsay were not justified: for example, it had found that hearsay evidence was not necessarily inaccurate or unreliable and that, in many cases, the rule had led to the arbitrary exclusion of cogent evidence.

102. As with the 1988 Act, the 2003 Act allowed both the prosecution and defence to apply to adduce hearsay evidence. Section 116(2)(e) had been included in the 2003 Act in order to tackle crime by providing special measures to protect witnesses who have a genuine fear of intimidation and repercussions. When application was made because the witness was in fear, the trial judge could only give leave when the admission of the statement was in the interests of justice. Moreover, and contrary to many other member States of the Council of Europe, the Act did not allow for the admission of hearsay evidence from anonymous and absent witnesses. Finally, the Government underlined the further protections provided by sections 124 to 126 of the Act (see paragraph 45 above).

(c) The facts of each case

103. In respect of Mr Al-Khawaja, the Government submitted that the relevant facts were that S.T. had not been called to give evidence for a justifiable reason (death). The trial judge accepted that the admission of her statement was in the interests of justice and, in reaching that conclusion, had taken into account the disadvantages that might be caused to the first applicant. The defence had accepted that they would be in a position to rebut the statement.

104. S.T.’s statement was not sole or decisive. There was other evidence in the case supporting it, including evidence that she had made a prompt complaint, evidence of her demeanour when she made the complaint and strikingly similar allegations made by other women. The first applicant had been able to cross-examine the other witnesses, give evidence in his own defence and address the jury in relation to the case against him. The jury was carefully directed both in relation to S.T.’s statement and the burden of proof in the case. The 1988 Act had been properly applied and there was no basis for contradicting the assessment of the trial judge and the Court of Appeal that admission of the statement was fair.

105. In Mr Tahery’s case, T.’s fear was a justifiable reason for not calling him. As in the case of the first applicant, the trial judge had concluded that the admission of the evidence was in the interests of justice and, in reaching that conclusion, had taken into account the disadvantages that might be caused to the defence. T.’s evidence was not sole or decisive: there was other evidence supporting it, including the second applicant’s admission that he was present at the time of the offence, had handled the knife used to stab the victim, had been involved in an altercation with S and had lied to the police. The second applicant had been able to cross-examine the other witness, give evidence in his own defence and address the jury in relation to the case against him. The jury was carefully directed both in relation to T.’s statement and the burden of proof in the case. The 2003 Act had been properly applied and there was no basis for contradicting the assessment of the trial judge and the Court of Appeal that admission of the statement was fair.

2. The applicants

(a) The Chamber judgment

106. The applicants submitted that there were three possible approaches to Article 6 § 3 (d). The first was the rigid and literal approach taken by the United States Supreme Court in respect of the similar provisions of the Sixth Amendment, which the applicants did not urge the Court to adopt. The second, the approach taken by the Court, did not treat the words of Article 6 § 3 (d) as inflexible but interpreted them as setting a minimum irreducible core of fairness. This approach rested on the sole or decisive rule and was the correct one. The third approach was that taken by the United Kingdom Government and the Supreme Court in Horncastle and others, which, in the applicants’ submission, reduced the guarantees offered by Article 6 § 3 to matters only to be considered in deciding whether an accused had had a fair trial.

For these reasons, the applicants submitted that the domestic courts and the Government had not given appropriate weight to the right of a defendant to examine the witnesses against him. That right was not to be dismissed as formalistic or historic; there were a number of reasons why a conviction based solely or decisively on the evidence of an absent witness would be unsafe and unfair. For example, the person’s demeanour could be observed in court; there could be enquiries into the witness’s perception, memory or sincerity, without which there was the possibility of mistakes, exaggerations or deliberate falsehoods going undetected. It was also one thing for a person to make a damaging statement in private and quite another to repeat the statement in the course of a trial.

107. Moreover, the rationale for the rule was clear: in assessing whether, when hearsay evidence had been admitted, the procedures followed had been sufficient to counterbalance the difficulties caused to the defence, due weight had to be given to the extent to which the relevant evidence had been decisive in convicting the applicant. If the evidence was not decisive, the defence was handicapped to a much lesser degree and, if the evidence was decisive, the handicap was much greater. The applicants submitted that the rule had been stated in clear and simple terms in Lucà (cited above, § 40); it was well-established in the Court’s case-law and a principled, practical and sensible interpretation of Article 6 § 3 (d).

108. The applicants submitted that the Supreme Court was incorrect to take the approach it had taken in Horncastle and others. It had erred in finding that the approach taken by the Chamber would lead to the exclusion of evidence that was cogent and demonstrably reliable. There were inherent dangers in admitting untested evidence which appeared to be demonstrably reliable: the law was full of cases where evidence had appeared overwhelming only for it to be shown later that this was not the case.

109. Lord Phillips had suggested that Article 6 § 3 (d) was intended to address a weakness in civil-law, as opposed to common-law, systems. However, the applicants submitted that, whatever the historic roots of that Article, English law had moved away from the traditional rule against hearsay. It was also impermissible for different standards to apply to different legal systems: this would undermine the very nature of the Convention system.

110. The applicants also considered that the Supreme Court was wrong to find that there would be practical difficulties in applying the sole or decisive rule in England and Wales. “Decisive” clearly meant evidence that was central to the case and, in applying the rule, the Court itself had shown that it was possible to decide what evidence was sole or decisive. Before the Chamber the Government had had no difficulty in conceding that the evidence of the absent witness in each case was sole or decisive. Trial judges in the United Kingdom routinely assessed complicated factual circumstances and assessed whether legal tests such as “fairness” or “sufficient evidence” had been met. In addition, the test had been included in the Coroners and Justice Act 2009 in respect of anonymous witnesses (see paragraph 46 above). The applicants also observed that the Supreme Court had laid great emphasis on demonstrating that the outcome of cases decided by this Court would have been the same if decided under the 1988 and 2003 Acts. The corollary of this proposition was that the implementation of the sole or decisive rule would lead to the same result in many cases before the domestic courts prior to any such implementation.

(b) Domestic law and practice

111. The applicants also submitted that, contrary to the Government’s submissions and the observations of the Supreme Court in Horncastle and others, the Chamber had understood the procedural safeguards contained in the 1988 and 2003 Acts. Those procedures could only provide adequate protection if they operated as part of a scheme where the core values of Article 6 prevailed; they could not do so until the domestic courts had proper regard to the right of an accused to examine witnesses against him.

(c) The facts of each case

112. For the applicants, the sole or decisive nature of the untested evidence in each case meant that no procedures short of questioning the relevant witnesses could have secured a fair trial. In the first applicant’s case, there were obvious questions which could have been posed to S.T., not least whether she had heard of V.U.’s allegations before she made her statement and why she had waited nearly four months before making the statement. In the second applicant’s case, the obvious questions which could have been posed to T. were why he had not spoken to the police on the night of the incident, what view he had of the very quick incident, whether he knew the other men at the scene and whether he had any reason to protect them. In the absence of cross-examination, therefore, the procedural safeguards contained in the 1988 and 2003 Acts were insufficient. The fact that the trial judge in each case had applied the “interests of justice” test took the question to be determined no further: that test had to be applied in accordance with Article 6 and whether the trial judges had correctly decided that the admission of each statement was in the interests of justice was, in effect, the issue for the Court to determine.

113. Nor was it of any relevance that the applicants were entitled to introduce evidence challenging the credibility of the absent witnesses: there was no such material available for each witness and the statutory provisions provided no opportunity for challenging the credibility or truthfulness of the witnesses as to the central allegation in each case. The applicants also submitted that no warning from the trial judge could compensate for the lack of opportunity for the jury to see and hear a witness of such importance, nor prevent the danger that the evidence would have a probative value that it did not deserve. The right of appeal against conviction was of no effect since the Court of Appeal in each case had refused to apply the sole or decisive rule as set out in Lucà (cited above).

3. The third-party intervener

114. JUSTICE (see paragraph 7 above) submitted that the right to examine witnesses was an ancient one. It was rooted in Roman law and the historic common-law right of confrontation. That common-law right recognised the dangers of admitting hearsay, including its inherent unreliability. It had, in turn, shaped the fair-trial guarantees enshrined in the Sixth Amendment to the United States Constitution, the criminal procedure of all common-law countries and international human rights law. Although the hearsay rule had become too rigid in English law, it was incorrect to state, as the Supreme Court had in Horncastle and others, that the Law Commission’s proposed reforms had been “largely implemented” in the 2003 Act. For example, the 2003 Act had included in section 114 a more general discretion to admit hearsay when it was “in the interests of justice” than the Law Commission had envisaged (see paragraphs 42 and 43 above). Moreover, even if the hearsay rule was in need of reform the common-law right of confrontation was not: the right enshrined the principle that a person could not offer testimony against a criminal defendant unless it was given under oath, face-to-face with the defendant and subject to cross-examination.

115. The Supreme Court had also been wrong to suggest that there was no justification for imposing the sole or decisive rule equally on continental and common-law jurisdictions. The Supreme Court had placed too much faith in the possibility of counterbalancing measures as a means of overcoming the manifest unfairness of convicting a person wholly or largely on the basis of unchallenged testimony. The essence of the common-law right of confrontation lay in the insight that cross-examination was the most effective way of establishing the reliability of a witness’s evidence. It was instructive to remember the warning of Megarry J (in John v. Rees [1970] Ch 345) that “the path of the law [was] strewn about with examples of open and shut cases which, somehow, were not; of unanswerable charges which, in the event, were completely answered”. In addition, JUSTICE submitted that it was, as Sedley LJ had observed in Secretary of State for the Home Department v. AF and others [2008] EWCA Civ 1148, “seductively easy to conclude that there can be no answer to a case of which you have only heard one side”. It was for this reason that the paradox referred to by Lord Phillips was not a paradox at all. Hearsay did not become more cogent simply because it might be the sole or substantive evidence of a person’s guilt. The need for the exclusion of apparently “decisive” hearsay evidence was justified by the centuries-old fear of common-law judges that juries might give it undue weight.

116. The sole or decisive rule was not difficult to apply in English criminal procedure as trial judges already had to consider the potential consequences of admitting evidence in various statutes, including parts of the 2003 Act. Section 125(1), for example, obligated a trial judge to direct an acquittal where the case against an accused was based “wholly or partly” on unconvincing hearsay. JUSTICE accepted that some clarification of what was meant by “decisive” was required but considered that the test was still workable and indeed had been applied in England and Wales in the context of witness anonymity orders (see the Coroners and Justice Act 2009 at paragraph 46 above). In the context of criminal proceedings, “decisive” should be understood narrowly: it should not mean merely “capable of making a difference” but instead “likely to be determinative or conclusive”.

117. Finally, the Supreme Court’s analysis of comparative law was, at best, a partial one. On the available evidence (see, inter alia, paragraphs 63‑87 above), it was simply not possible to conclude, as the Supreme Court had, that other common-law jurisdictions would find a criminal conviction which was based solely or decisively on hearsay evidence to be compatible with the right to a fair trial.

C. The Grand Chamber’s assessment

1. The general principles

118. The Court notes that the guarantees in paragraph 3 (d) of Article 6 are specific aspects of the right to a fair hearing set forth in paragraph 1 of this provision which must be taken into account in any assessment of the fairness of proceedings. In addition, the Court’s primary concern under Article 6 § 1 is to evaluate the overall fairness of the criminal proceedings (see, as a recent authority, Taxquet v. Belgium [GC], no. 926/05, § 84, ECHR 2010, with further references therein). In making this assessment the Court will look at the proceedings as a whole having regard to the rights of the defence but also to the interests of the public and the victims that crime is properly prosecuted (see Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, § 175, ECHR 2010) and, where necessary, to the rights of witnesses (see, among many authorities, Doorson, cited above, § 70). It is also observed in this context that the admissibility of evidence is a matter for regulation by national law and the national courts and that the Court’s only concern is to examine whether the proceedings have been conducted fairly (see Gäfgen, cited above, § 162, and the references therein).

Article 6 § 3 (d) enshrines the principle that, before an accused can be convicted, all evidence against him must normally be produced in his presence at a public hearing with a view to adversarial argument. Exceptions to this principle are possible but must not infringe the rights of the defence, which, as a rule, require that the accused should be given an adequate and proper opportunity to challenge and question a witness against him, either when that witness makes his statement or at a later stage of proceedings (see Lucà, cited above, § 39, and Solakov v. “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, no. 47023/99, § 57, ECHR 2001‑X).

A similar and long-established principle exists in the common law of England and Wales (see Lord Bingham’s observation at paragraph 5 of R. v. Davis, summarised at paragraph 49 above).

119. Having regard to the Court’s case-law, there are two requirements which follow from the above general principle. Firstly, there must be a good reason for the non-attendance of a witness. Secondly, when a conviction is based solely or to a decisive degree on depositions that have been made by a person whom the accused has had no opportunity to examine or to have examined, whether during the investigation or at the trial, the rights of the defence may be restricted to an extent that is incompatible with the guarantees provided by Article 6 (the so-called “sole or decisive rule”). The Court will examine below whether the latter rule is to be considered as an absolute rule the breach of which automatically leads to a finding that the proceedings have not been fair in violation of Article 6 § 1 of the Convention.

2. Whether there is a good reason for the non-attendance of a witness

120. The requirement that there be a good reason for admitting the evidence of an absent witness is a preliminary question which must be examined before any consideration is given as to whether that evidence was sole or decisive. Even where the evidence of an absent witness has not been sole or decisive, the Court has still found a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (d) when no good reason has been shown for the failure to have the witness examined (see, for example, Lüdi v. Switzerland, 15 June 1992, Series A no. 238; Mild and Virtanen v. Finland, nos. 39481/98 and 40227/98, 26 July 2005; Bonev v. Bulgaria, no. 60018/00, 8 June 2006; and Pello v. Estonia, no. 11423/03, 12 April 2007). As a general rule, witnesses should give evidence during the trial and all reasonable efforts will be made to secure their attendance. Thus, when witnesses do not attend to give live evidence, there is a duty to enquire whether that absence is justified. There are a number of reasons why a witness may not attend trial but, in the present cases, it is only necessary to consider absence owing to death or fear.

121. It is plain that, where a witness has died, in order for his or her evidence to be taken into account, it will be necessary to adduce his or her witness statement (see, for example, Ferrantelli and Santangelo v. Italy, 7 August 1996, § 52, Reports 1996‑III, and Mika v. Sweden (dec.), no. 31243/06, § 37, 27 January 2009).

122. Absence owing to fear calls for closer examination. A distinction must be drawn between two types of fear: fear which is attributable to threats or other actions of the defendant or those acting on his or her behalf and fear which is attributable to a more general fear of what will happen if the witness gives evidence at trial.

123. When a witness’s fear is attributable to the defendant or those acting on his behalf, it is appropriate to allow the evidence of that witness to be introduced at trial without the need for the witness to give live evidence or be examined by the defendant or his representatives – even if such evidence was the sole or decisive evidence against the defendant. To allow the defendant to benefit from the fear he has engendered in witnesses would be incompatible with the rights of victims and witnesses. No court could be expected to allow the integrity of its proceedings to be subverted in this way. Consequently, a defendant who has acted in this manner must be taken to have waived his rights to question such witnesses under Article 6 § 3 (d). The same conclusion must apply when the threats or actions which lead to the witness being afraid to testify come from those who act on behalf of the defendant or with his knowledge and approval.

In the Horncastle and others case the Supreme Court observed that it was notoriously difficult for any court to be certain that a defendant had threatened a witness. The Court does not underestimate the difficulties which may arise in determining whether, in a particular case, a defendant or his associates have been responsible for threatening or directly inducing fear in a witness. However, the Tahery case shows that, with the benefit of an effective inquiry, such difficulties are not insuperable.

124. The Court’s own case-law shows that it is more common for witnesses to have a general fear of testifying without that fear being directly attributable to threats made by the defendant or his agents. For instance, in many cases, the fear has been attributable to the notoriety of a defendant or his associates (see, for example, Dzelili v. Germany (dec.), no. 15065/05, 29 September 2009). There is, therefore, no requirement that a witness’s fear be attributable directly to threats made by the defendant in order for that witness to be excused from giving evidence at trial. Moreover, fear of death or injury of another person or of financial loss are all relevant considerations in determining whether a witness should not be required to give oral evidence. This does not mean, however, that any subjective fear of the witness will suffice. The trial court must conduct appropriate enquiries to determine, firstly, whether or not there are objective grounds for that fear, and, secondly, whether those objective grounds are supported by evidence (see, for example, Krasniki v. the Czech Republic, no. 51277/99, §§ 80-83, 28 February 2006, where the Court was not satisfied that the domestic courts had carried out an examination of the reasons for the witnesses’ fear before granting them anonymity).

125. Finally, given the extent to which the absence of a witness adversely affects the rights of the defence, the Court would emphasise that, when a witness has not been examined at any prior stage of the proceedings, allowing the admission of a witness statement in lieu of live evidence at trial must be a measure of last resort. Before a witness can be excused from testifying on grounds of fear, the trial court must be satisfied that all available alternatives, such as witness anonymity and other special measures, would be inappropriate or impracticable.

3. The sole or decisive rule

(a)  General considerations

126. The Court notes that the present cases concern only absent witnesses whose statements were read at trial. It is not the Court’s task to consider the operation of the common-law rule against hearsay in abstracto or to consider generally whether the exceptions to that rule which now exist in English criminal law are compatible with the Convention. As the Court has reiterated (at paragraph 118 above), Article 6 does not lay down any rules on the admissibility of evidence as such, which is primarily a matter for regulation under national law.

127. The Court further observes that, in the present cases, it is not concerned with testimony that is given at trial by witnesses whose identity is concealed from the accused (anonymous testimony). While the problems raised by anonymous and absent witnesses are not identical, the two situations are not different in principle, since, as was acknowledged by the Supreme Court, each results in a potential disadvantage for the defendant. The underlying principle is that the defendant in a criminal trial should have an effective opportunity to challenge the evidence against him. This principle requires not merely that a defendant should know the identity of his accusers so that he is in a position to challenge their probity and credibility but that he should be able to test the truthfulness and reliability of their evidence, by having them orally examined in his presence, either at the time the witness was making the statement or at some later stage of the proceedings.

128.  The seeds of the sole or decisive rule are to be found in Unterpertinger v. Austria (24 November 1986, § 33, Series A no. 110), which also provides the rationale for the test to be applied: if the conviction of a defendant is solely or mainly based on evidence provided by witnesses whom the accused is unable to question at any stage of the proceedings, his defence rights are unduly restricted. As was pointed out by the Supreme Court, in the earlier case-law of the Court, where the rule had been adumbrated in cases of absent or anonymous witnesses, the violation found of Article 6 § 3 (d) had been based at least in part on the fact that there was no justification for not calling or identifying the witness in question. It was in Doorson (cited above) that the Court first held that, even in a case where there was a justification for the failure to call a witness, a conviction based solely or to a decisive extent on evidence of that witness would be unfair.

(b) Objections to the sole or decisive rule

129. Drawing on the judgment of the Supreme Court in Horncastle and others, the Government challenge the sole or decisive rule, or its application by the Chamber in the present cases, on four principal grounds.

Firstly, it is argued that the common law, through its rules of evidence outlawing the admission of hearsay, which long preceded the coming into force of the Convention, protected that aspect of fair trial that Article 6 § 3 (d) was designed to ensure without the necessity of applying a sole or decisive rule. By contrast, civil-law countries had no such rules of evidence. Therefore, much of the impact of Article 6 § 3 (d) was on procedures in continental systems which previously allowed an accused person to be convicted on the basis of evidence from witnesses whom he had not had an opportunity to challenge.

Secondly, it is said that its application gives rise to practical difficulties, in that the Chamber did not explain when evidence would be decisive with sufficient precision to enable a trial court to apply the sole or decisive rule in practice. Equally, no adequate consideration has been given to the practical problems which would arise by the application of the rule in a common-law system such as that of England and Wales.

Thirdly, it is said that there has been no adequate discussion of the principle underlying the rule, which is predicated on the false assumption that all hearsay evidence which is critical to a case is either unreliable or, in the absence of cross-examination of the witness, incapable of proper assessment.

Finally, it is said that the Chamber applied the rule with excessive rigidity and that it failed to conduct a full analysis of the safeguards available in England and Wales or to appreciate the important difference between common-law trial procedures and those of other Contracting States.

The Court will address each of these arguments in turn.

130. As to the first argument, the Court accepts that the sole or decisive rule may have been developed in the context of legal systems which permitted a defendant to be convicted on evidence of witnesses whom he did not have an opportunity to challenge, a situation which would not have arisen if the strict common-law rule against hearsay evidence had been applied. However, the Court notes that the present cases have arisen precisely because the legal system in England and Wales has abandoned the strict common-law rule against hearsay evidence. Exceptions to the rule have been created, notably in the 1988 and 2003 Acts, which allowed for the admission of S.T.’s statement in the Al-Khawaja case and T.’s statement in the Tahery case (see paragraphs 41 and 44 above). The Court recognises that these dilutions of the strict rule against hearsay have been accompanied by statutory safeguards and, accordingly, the central question in the present cases is whether the application of these safeguards was sufficient to secure the applicants’ rights under Article 6 §§ 1 and 3 (d). Against this background, while it is important for the Court to have regard to substantial differences in legal systems and procedures, including different approaches to the admissibility of evidence in criminal trials, ultimately it must apply the same standard of review under Article 6 §§ 1 and 3 (d), irrespective of the legal system from which a case emanates.

131. Secondly, as to the alleged lack of precision of the rule, the Court notes that the word “sole”, in the sense of the only evidence against an accused (see, for example, Saïdi v. France, 20 September 1993, Series A no. 261‑C), does not appear to have given rise to difficulties, the principal criticism being directed to the word “decisive”. “Decisive” (or “déterminante”) in this context means more than “probative”. It further means more than that, without the evidence, the chances of a conviction would recede and the chances of an acquittal advance, a test which, as the Court of Appeal in Horncastle and others pointed out (see paragraph 54 above), would mean that virtually all evidence would qualify. Instead, the word “decisive” should be narrowly understood as indicating evidence of such significance or importance as is likely to be determinative of the outcome of the case. Where the untested evidence of a witness is supported by other corroborative evidence, the assessment of whether it is decisive will depend on the strength of the supportive evidence; the stronger the corroborative evidence, the less likely that the evidence of the absent witness will be treated as decisive.

132. It is also argued that the sole or decisive rule cannot be applied without excessive practical difficulties in a common-law system. In Horncastle and others, the Supreme Court observed that a duty not to treat a particular piece of evidence as decisive was hard enough for a professional judge to discharge, but that if the rule were to be applied in the context of a jury trial the only practical way to apply it would be as a rule of admissibility: the trial judge would have to rule inadmissible any witness statement capable of proving decisive, which would be no easy task. As for the Court of Appeal or the European Court, it was said that it would often be impossible to decide whether a particular statement was the sole or decisive basis of a conviction in the absence of reasons being given for a jury’s verdict.

133. The Court accepts that it might be difficult for a trial judge in advance of a trial to determine whether evidence would be decisive without having the advantage of examining and weighing in the balance the totality of evidence that has been adduced in the course of the trial.

134. However, once the prosecution has concluded its case, the significance and weight of the untested evidence can be assessed by the trial judge against the background of the other evidence against the accused. In common-law systems, at the conclusion of the prosecution case, trial judges are frequently asked to consider whether there is a case to answer against the accused. As part of that process they are often asked to assess the strength and reliability of the evidence for the prosecution. Indeed, the Court notes that section 125 of the 2003 Act expressly requires the trial judge to stop the case if, considering its importance to the case against the defendant, the hearsay evidence is so unconvincing that a conviction would be unsafe.

135. The Court is further not persuaded that an appellate court in a common-law system, where a jury gives no reasons for its verdict, will be unable to determine whether untested evidence was the sole or decisive evidence in the conviction of the defendant. Appellate judges are commonly required to consider whether evidence was improperly admitted at trial and, if it was, whether the conviction is still safe. In doing so, they must consider, inter alia, the significance of the impugned evidence to the prosecution’s case and the extent to which it prejudiced the rights of the defence. An appellate court is thus well placed to consider whether untested evidence could be considered to be the sole or decisive evidence against the accused and whether the proceedings as a whole were fair.

136. The Court observes that the comparative materials before it support this conclusion as regards the application of the rule in different common-law jurisdictions (see paragraphs 63-87 above and, in particular, the approach of the Scottish High Court of Justiciary).

137. The Court also notes in this context that, in the case of R. v. Davis (see paragraphs 49 and 50 above), the House of Lords appeared to foresee no apparent difficulty in the application of the sole or decisive rule in the context of anonymous witnesses. Lord Bingham observed that a conviction which was based solely or to a decisive extent on statements or testimony of anonymous witnesses resulted from a trial which could not be regarded as fair and that “this [was] the view traditionally taken by the common-law of England” (see paragraph 25 of the Davis judgment). The House of Lords concluded in the Davis case that not only had the evidence of the anonymous witness been the sole or decisive basis on which the defendant could have been convicted but that effective cross-examination had been hampered. The decision in the Davis case led to the introduction into the Coroners and Justice Act 2009 of the very requirement that, in deciding whether to make a witness anonymity order, a judge must have regard, inter alia, to whether evidence given by the witness might be the sole or decisive evidence implicating the defendant (see paragraph 46 above).

138. The Court further notes in this regard that, in the context of the drawing of adverse inferences from a defendant’s silence, the Court has applied the rule that it would be incompatible with the right to silence to base a conviction solely or mainly on the accused’s silence or on a refusal to answer questions or to give evidence himself (see John Murray v. the United Kingdom, 8 February 1996, § 47, Reports 1996‑I, and Condron v. the United Kingdom, no. 35718/97, § 56, ECHR 2000‑V).

139. The Court similarly cannot accept the third argument that the sole or decisive rule is predicated on the assumption that all hearsay evidence which is crucial to a case is unreliable or incapable of proper assessment unless tested in cross-examination. Rather, it is predicated on the principle that the greater the importance of the evidence, the greater the potential unfairness to the defendant in allowing the witness to remain anonymous or to be absent from the trial and the greater the need for safeguards to ensure that the evidence is demonstrably reliable or that its reliability can properly be tested and assessed.

140. In Kostovski v. the Netherlands (20 November 1989, § 42, Series A no. 166), where it was accepted that the applicant’s conviction was based to a decisive extent on the evidence of both anonymous and absent witnesses, the Court emphasised:

“Testimony or other declarations inculpating an accused may well be designedly untruthful or simply erroneous and the defence will scarcely be able to bring this to light if it lacks the information permitting it to test the author’s reliability or cast doubt on his credibility. The dangers inherent in such a situation are obvious.”

The Court further found that while the trial courts had observed caution in evaluating the statements in question, this could scarcely be regarded as a proper substitute for direct observation. It thus concluded that the use of the evidence involved limitations on the rights of the defence which were irreconcilable with the guarantees contained in Article 6.

141. In the subsequent Doorson case (cited above, § 72), the Court observed that the anonymity of two witnesses in the case presented the defence with “difficulties which criminal proceedings should not normally involve” but that no violation could be found if the handicaps under which the defence laboured were sufficiently counterbalanced by the procedures followed. It then considered that, in contrast to Kostovski (cited above), the defence was able to challenge the reliability of the anonymous witnesses (see Doorson, §§ 73 and 75). Moreover, even after its statement that a conviction should not be based either solely or to a decisive extent on anonymous witnesses, the Court emphasised that “evidence obtained from witnesses under conditions in which the rights of the defence cannot be secured to the extent normally required by the Convention should be treated with extreme care” (ibid., § 76).

142. With respect to the Government’s final argument, the Court is of the view that the two reasons underpinning the sole or decisive rule that were set out in the Doorson judgment remain valid. For the first, the Court finds no reason to depart from its finding in Kostovski that inculpatory evidence against an accused may well be “designedly untruthful or simply erroneous”. Moreover, unsworn statements by witnesses who cannot be examined often appear on their face to be cogent and compelling and it is, as Lord Justice Sedley pointed out, “seductively easy” to conclude that there can be no answer to the case against the defendant (see paragraph 115 above). Experience shows that the reliability of evidence, including evidence which appears cogent and convincing, may look very different when subjected to a searching examination. The dangers inherent in allowing untested hearsay evidence to be adduced are all the greater if that evidence is the sole or decisive evidence against the defendant. As to the second reason, the defendant must not be placed in the position where he is effectively deprived of a real chance of defending himself by being unable to challenge the case against him. Trial proceedings must ensure that a defendant’s Article 6 rights are not unacceptably restricted and that he or she remains able to participate effectively in the proceedings (see T. v. the United Kingdom [GC], no. 24724/94, § 83, 16 December 1999, and Stanford v. the United Kingdom, 23 February 1994, § 26, Series A no. 282‑A). The Court’s assessment of whether a criminal trial has been fair cannot depend solely on whether the evidence against the accused appears prima facie to be reliable, if there are no means of challenging that evidence once it is admitted.

143. For these reasons, the Court has consistently assessed the impact that the defendant’s inability to examine a witness has had on the overall fairness of his trial. It has always considered it necessary to examine the significance of the untested evidence in order to determine whether the defendant’s rights have been unacceptably restricted (see, as early examples, Unterpertinger, cited above, and Bricmont v. Belgium, 7 July 1989, Series A no. 158; and, more recently, Kornev and Karpenko v. Ukraine, no. 17444/04, §§ 54-57, 21 October 2010; Caka v. Albania, no. 44023/02, §§ 112-16, 8 December 2009; Guilloury v. France, no. 62236/00, §§ 57-62, 22 June 2006; and A.M. v. Italy; Krasniki; Lucà; and Saïdi, all cited above).

The Commission had taken the same approach in its case-law (see, among the earliest cases of the Commission, X. v. Austria, no. 4428/70, Commission decision of 1 June 1972, Collection 40, p. 1; X. v. Belgium, no. 8417/78, Commission decision of 4 May 1979, Decisions and Reports (DR) 16, p. 205; X. v. Germany, no. 8414/78, Commission decision of 4 July 1979, DR 17, p. 231; and S. v. Germany, no. 8945/80, Commission decision of 13 December 1983, DR 39, p. 43).

At the same time, however, the Court has always interpreted Article 6 § 3 in the context of an overall examination of the fairness of the proceedings. (see, as a recent authority, Salduz v. Turkey [GC], no. 36391/02, § 50, ECHR 2008).

144. Traditionally, when examining complaints under Article 6 § 1, the Court has carried out its examination of the overall fairness of the proceedings by having regard to such factors as the way in which statutory safeguards have been applied, the extent to which procedural opportunities were afforded to the defence to counter handicaps that it laboured under and the manner in which the proceedings as a whole have been conducted by the trial judge (see, for example, John Murray, cited above).

145. Also, in cases concerning the withholding of evidence from the defence in order to protect police sources, the Court has left it to the domestic courts to decide whether the rights of the defence should cede to the public interest and has confined itself to verifying whether the procedures followed by the judicial authorities sufficiently counterbalance the limitations on the defence with appropriate safeguards. The fact that certain evidence was not made available to the defence was not considered automatically to lead to a violation of Article 6 § 1 (see, for example, Rowe and Davis v. the United Kingdom [GC], no. 28901/95, ECHR 2000‑II). Similarly, in Salduz (cited above, § 50), the Court reiterated that the right to legal assistance, set out in Article 6 § 3 (c) was one element, among others, of the concept of a fair trial in criminal proceedings contained in Article 6 § 1.

146. The Court is of the view that the sole or decisive rule should also be applied in a similar manner. It would not be correct, when reviewing questions of fairness, to apply this rule in an inflexible manner. Nor would it be correct for the Court to ignore entirely the specificities of the particular legal system concerned and, in particular its rules of evidence, notwithstanding judicial dicta that may have suggested otherwise (see, for instance, Lucà, cited above, § 40). To do so would transform the rule into a blunt and indiscriminate instrument that runs counter to the traditional way in which the Court approaches the issue of the overall fairness of the proceedings, namely to weigh in the balance the competing interests of the defence, the victim, and witnesses, and the public interest in the effective administration of justice.

(c) General conclusion on the sole or decisive rule

147. The Court therefore concludes that, where a hearsay statement is the sole or decisive evidence against a defendant, its admission as evidence will not automatically result in a breach of Article 6 § 1. At the same time, where a conviction is based solely or decisively on the evidence of absent witnesses, the Court must subject the proceedings to the most searching scrutiny. Because of the dangers of the admission of such evidence, it would constitute a very important factor to balance in the scales, to use the words of Lord Mance in R. v. Davis (see paragraph 50 above), and one which would require sufficient counterbalancing factors, including the existence of strong procedural safeguards. The question in each case is whether there are sufficient counterbalancing factors in place, including measures that permit a fair and proper assessment of the reliability of that evidence to take place. This would permit a conviction to be based on such evidence only if it is sufficiently reliable given its importance in the case.

(d)  Procedural safeguards contained in the 1988 and 2003 Acts

148. The Court will therefore examine the counterbalancing measures in place in English law at the relevant time. The Court observes that under the terms of the 1988 and 2003 Acts the absence of witnesses must be justified and fall within one of the defined categories (see section 23 of the 1988 Act and section 116 of the 2003 Act at paragraphs 41 and 44 above). Whatever the reasons for the absence of a witness, the admission of statements of a witness who is not only absent but anonymous is not admissible.

Moreover, where the absence is due to fear, under the 2003 Act, the trial judge may only give leave if he considers the admission of the statement to be in the interests of justice and he must decide whether special measures can be put in place to allow the witness to give live evidence. In such a case, the trial judge must have regard to the difficulty faced by the defendant in challenging the witness statement if the maker of the statement is not called.

149. The 2003 Act also provides that, whatever the reason for the absence of a witness, evidence relevant to the credibility or consistency of the maker of the statement may be admitted even where the evidence would not have been admissible had the witness given evidence in person. The trial judge retains a specific discretion to refuse to admit a hearsay statement if satisfied that the case for its exclusion substantially outweighs the case for admitting it. Of particular significance is the requirement under the 2003 Act that the trial judge should stop the proceedings if satisfied at the close of the case for the prosecution that the case against the accused is based “wholly or partly” on a hearsay statement admitted under the 2003 Act, provided he or she is also satisfied that the statement in question is so unconvincing that, considering its importance to the case against the accused, a conviction would be unsafe.

150. The Court also notes that, in addition to the safeguards contained in each Act, section 78 of the Police and Criminal Evidence Act 1984 provides a general discretion to exclude evidence if its admission would have such an adverse effect on the fairness of the trial that it ought not to be admitted. Finally, the common law requires a trial judge to give the jury the traditional direction on the burden of proof, and direct them as to the dangers of relying on a hearsay statement.

151. The Court considers that the safeguards contained in the 1988 and 2003 Acts, supported by those contained in section 78 of the Police and Criminal Evidence Act and the common law, are, in principle, strong safeguards designed to ensure fairness. It remains to be examined how these safeguards were applied in the present cases.

4. The present cases

152. In turning to the present cases, the Court begins by observing that, in the course of the hearing before the Grand Chamber, a question was put to the parties as to whether it was accepted that the testimony of S.T. was the sole or decisive evidence in respect of Mr Al-Khawaja and that the testimony of T. was the sole or decisive evidence in respect of Mr Tahery. In reply to that question, the Government departed from the position they had taken before the Chamber and submitted that neither S.T. nor T.’s testimony was sole or decisive (see paragraphs 104 and 105 above). The Court will therefore consider three issues in each case: firstly, whether it was necessary to admit the witness statements of S.T. or T.; secondly, whether their untested evidence was the sole or decisive basis for each applicant’s conviction; and thirdly, whether there were sufficient counterbalancing factors including strong procedural safeguards to ensure that each trial, judged as a whole, was fair within the meaning of Article 6 §§ 1 and 3 (d).

(a) The Al-Khawaja case

153. The Court observes that it is not in dispute that S.T.’s death made it necessary to admit her witness statement if her evidence was to be considered.

154. Notwithstanding the Government’s submission that S.T.’s statement was not sole or decisive because there was other evidence supporting it, the Court notes that the judge who admitted S.T.’s statement was well placed to evaluate its significance. He was quite clear when he observed “no statement, no count one” (see paragraph 13 above). It is not for the Court, so far removed from the trial proceedings, to gainsay such an evaluation. The Court is therefore compelled to conclude that S.T.’s statement was decisive.

155. Nevertheless, as the Court has indicated (see paragraph 147 above) the admission of the statement in evidence cannot be considered as conclusive as to the unfairness of the trial, but as a very important factor to be placed in the balance alongside the procedural safeguards noted above and other counterbalancing factors present in the case.

156. The interests of justice were obviously in favour of admitting in evidence the statement of S.T., which was recorded by the police in proper form. The reliability of the evidence was supported by the fact that S.T. had made her complaint to two friends, B.F. and S.H., promptly after the events in question, and that there were only minor inconsistencies between her statement and the account given by her to the two friends, who both gave evidence at the trial. Most importantly, there were strong similarities between S.T.’s description of the alleged assault and that of the other complainant, V.U., with whom there was no evidence of any collusion. In a case of indecent assault by a doctor on his patient, which took place during a private consultation where only he and the victim were present, it would be difficult to conceive of stronger corroborative evidence, especially when each of the other witnesses was called to give evidence at trial and their reliability was tested by cross-examination.

157. It is true that the judge’s direction to the jury was found to be deficient by the Court of Appeal. However, the Court of Appeal also held that it must have been clear to the jury from that direction that, in consequence of the applicant’s inability to cross-examine S.T. and the fact that they were unable to see and hear her, her statement should carry less weight with them (see paragraph 22 above). Having regard to this direction, and the evidence offered by the prosecution in support of S.T.’s statement, the Court considers that the jury was able to conduct a fair and proper assessment of the reliability of S.T.’s allegations against the first applicant.

158. Against this background, and viewing the fairness of the proceedings as a whole, the Court considers that, notwithstanding the difficulties caused to the defence by admitting the statement and the dangers of doing so, there were sufficient counterbalancing factors to conclude that the admission in evidence of S.T.’s statement did not result in a breach of Article 6 § 1 of the Convention read in conjunction with Article 6 § 3 (d).

(b) The Tahery case

159. The Court considers that appropriate enquiries were made to determine whether there were objective grounds for T.’s fear. The trial judge heard evidence from both T. and a police officer as to that fear. The trial judge was also satisfied that special measures, such as testifying behind a screen, would not allay T.’s fears. Even though T.’s identity as the maker of the incriminating statement was publicly disclosed, the conclusion of the trial judge that T. had a genuine fear of giving oral evidence and was not prepared to do so even if special measures were introduced in the trial proceedings provides a sufficient justification for admitting T.’s statement.

160. The Court notes that when those present at the scene of the stabbing were originally interviewed, no one claimed to have seen the applicant stab S, and S himself had not seen who had stabbed him, although initially he presumed it was the second applicant. T. had made his statement implicating the applicant two days after the event. He was the only witness who had claimed to see the stabbing. His uncorroborated eyewitness statement was, if not the sole, at least the decisive evidence against the applicant for that reason. It was obviously evidence of great weight and without it the chances of a conviction would have significantly receded. Even though the testimony may have been coherent and convincing on its face it cannot be said to belong to the category of evidence that can be described as “demonstrably reliable” such as a dying declaration or other examples given by the Court of Appeal and Supreme Court in their Horncastle and others judgments (see paragraphs 53 and 60 above).

161. Such untested evidence weighs heavily in the balance and requires sufficient counterbalancing factors to compensate for the consequential difficulties caused to the defence by its admission. Reliance is placed by the Government on two main counterbalancing factors: the fact that the trial judge concluded that no unfairness would be caused by the admission of T.’s statement since the applicant was in a position to challenge or rebut the statement by giving evidence himself or calling other witnesses who were present, one of whom was his uncle; and the warning given by the trial judge to the jury that it was necessary to approach the evidence given by the absent witness with care.

162. However, the Court considers that neither of these factors, whether taken alone or in combination, could be a sufficient counterbalance to the handicap under which the defence laboured. Even if he gave evidence denying the charge, the applicant was, of course, unable to test the truthfulness and reliability of T.’s evidence by means of cross-examination. The fact is that T. was the sole witness who was apparently willing or able to say what he had seen. The defence was not able to call any other witness to contradict the testimony provided in the hearsay statement.

163. The other evidence was that given by the victim S who did not know who had stabbed him, although initially he presumed it was the applicant. His evidence was circumstantial in nature and largely uncontested by the applicant. He gave evidence of the fight and the applicant’s actions after the stabbing (see paragraph 32 above). While this evidence corroborated some of the details of T.’s testimony, it could only provide at best indirect support for the claim by T. that it was the applicant who had stabbed S.

164. It is true that the direction in the judge’s summing up to the jury was both full and carefully phrased, drawing attention to the dangers of relying on untested evidence. However, the Court does not consider that such a warning, however clearly or forcibly expressed, could be a sufficient counterbalance where an untested statement of the only prosecution eyewitness was the only direct evidence against the applicant.

165. The Court therefore considers that the decisive nature of T.’s statement in the absence of any strong corroborative evidence in the case meant the jury in this case was unable to conduct a fair and proper assessment of the reliability of T.’s evidence. Examining the fairness of the proceedings as a whole, the Court concludes that there were not sufficient counterbalancing factors to compensate for the difficulties to the defence which resulted from the admission of T.’s statement. It therefore finds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention read in conjunction with Article 6 § 3 (d) in respect of Mr Tahery.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

166. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

167. As no violation has been found in respect of the first applicant, just satisfaction need only be considered in respect of the second applicant.

A.  Damage

168. The second applicant maintained his submission that, unlike the majority of Article 6 cases, it could properly be said that his conviction for the offence in question and his subsequent sentence of imprisonment would not have occurred had it not been for the violation. Based on the additional time he served in prison and with reference to comparable domestic awards for unlawful detention, the second applicant claimed 65,000 pounds sterling (GBP) (approximately 83,830 euros (EUR)). The Government maintained their submissions that there was no causal connection between the alleged violation and the conviction of the applicant, that domestic case-law was of limited relevance and that any finding of a violation amounted to sufficient just satisfaction. Alternatively, a much lower sum, such as the EUR 6,000 awarded in Visser v. the Netherlands (no. 26668/95, § 56, 14 February 2002), would be appropriate.

169. In its judgment, the Chamber accepted that domestic case-law was of limited relevance to the question of non-pecuniary damage in proceedings before it. It found, however, that the criminal proceedings against the second applicant, at least in respect of the charge which was based on T.’s statement, was not conducted in conformity with the Convention and that the applicant had inevitably suffered a degree of distress and anxiety as a result. It awarded the sum of EUR 6,000 by way of compensation for non-pecuniary damage.

170. The Grand Chamber sees no reason to depart from the Chamber’s assessment and accordingly makes the same award of EUR 6,000.

B.  Costs and expenses

171. Before the Chamber, the second applicant claimed a total of GBP 7,995 for costs and expenses, which is approximately EUR 9,079. This comprised GBP 5,571.47 (inclusive of value-added tax (VAT)) for approximately 45 hours’ work by Ms Trowler, which included attendance at the Chamber hearing and travelling time to Strasbourg. Solicitor’s costs and expenses were GBP 2,423.56 (inclusive of VAT) which covered costs of GBP 1,734.16 for approximately 15 hours’ work and GBP 689.40 in expenses.

172. Before the Grand Chamber, the second applicant claimed a total of GBP 3,614.82 in respect of solicitor’s costs and expenses, which covered the proceedings before the Chamber and the Grand Chamber. He also claimed an additional GBP 3,643 (inclusive of VAT) for a further 37 hours’ work by Ms Trowler. This included 17 hours’ work to cover her anticipated attendance at the Grand Chamber hearing and travelling time to Strasbourg. She was, in the event, unable to attend the hearing.

173. The Government considered the hourly rates which had been charged to be excessive.

174. The Court finds that the amounts claimed are not excessive in the light of the complexity of the case. Thus, with the exception of the 17 hours’ attendance and travelling time to the Grand Chamber hearing (which were not actually incurred), the remainder of the second applicant’s costs and expenses should be met in full. It therefore awards EUR 13,150, inclusive of VAT, less EUR 1,150 already received in legal aid from the Council of Europe, to be converted into pounds sterling on the date of settlement.

C.  Default interest

175. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Holds, by fifteen votes to two, that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention read in conjunction with Article 6 § 3 (d) in respect of Mr Al-Khawaja;

2. Holds, unanimously, that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention read in conjunction with Article 6 § 3 (d) in respect of Mr Tahery;

3. Holds, unanimously,

(a) that the respondent State is to pay the second applicant, Mr Tahery, within three months, the following amounts, to be converted into pounds sterling at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 6,000 (six thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 12,000 (twelve thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the second applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses, unanimously, the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 15 December 2011.

Michael O’Boyle   Françoise Tulkens
Deputy Registrar   President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) concurring opinion of Judge Bratza;

(b) joint partly dissenting and partly concurring opinion of Judges Sajó and Karakaş.

F.T.
M.O’B.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE BRATZA

1. In his judgment in the case of R. v. Horncastle and others ([2009] UKSC 14), with which the other members of the Supreme Court agreed, Lord Phillips declined to apply this Court’s “sole or decisive test” rather than the provisions of the Criminal Justice Act 2003 (“the 2003 Act”). Those provisions, in his view, struck the right balance between the imperative that a trial had to be fair and the interests of victims in particular and society in general that a criminal should not be immune from conviction where a witness, who had given critical evidence in a statement that could be shown to be reliable, had died or could not be called to give evidence for some other reason. While stating that he had, in reaching this view, taken careful account of the jurisprudence of the Court, Lord Phillips concluded by expressing the hope that “in due course the Strasbourg Court may also take account of the reasons that have led me not to apply the sole or decisive test in this case” (see the Horncastle and others judgment, paragraph 108).

2. The present cases afford, to my mind, a good example of the judicial dialogue between national courts and the European Court on the application of the Convention to which Lord Phillips was referring. The Horncastle and others case was decided by the Supreme Court after delivery of the judgment of the Chamber in the present cases, to which I was a party, and it was, in part, in order to enable the criticisms of that judgment to be examined that the panel of the Grand Chamber accepted the request of the respondent Government to refer the case to the Grand Chamber.

3. As the national judge in a case brought against the United Kingdom, I had the uncomfortable duty under the Convention of sitting and voting again in the Grand Chamber. The judgment of the Grand Chamber, in which I concur, not only takes account of the views of the Supreme Court on the sole or decisive test and its application by the Chamber but re-examines the safeguards in the 2003 Act (and its predecessor, the Criminal Justice Act 1988) which are designed to ensure the fairness of a criminal trial where hearsay evidence is admitted. While, as is apparent from the judgment, the Court has not been able to accept all the criticisms of the test, it has addressed what appears to be one of the central problems identified by the Supreme Court, namely the inflexible application of the test or rule, as reflected in the Chamber’s Lucà v. Italy judgment (no. 33354/96, ECHR 2001‑II), whereby a conviction based solely or to a decisive degree on the statement of an absent witness is considered incompatible with the requirements of fairness in Article 6, notwithstanding any counterbalancing procedural safeguards within the national system. I share the view of the majority that to apply the rule inflexibly, ignoring the specificities of the particular legal system concerned, would run counter to the traditional way in which the Court has, in other contexts, approached the issue of the overall fairness of criminal proceedings. While, as the Court has now held, in assessing the fairness of the proceedings, the fact that a conviction is based solely or to a decisive extent on the statement of an absent witness is a very important factor to weigh in the scales and one which requires strong counterbalancing factors, including the existence of effective procedural safeguards, it should not automatically result in a breach of Article 6 § 1 of the Convention.

4. Having re-examined the two cases in the light of these principles, I agree with the majority that, contrary to my original view in the Chamber, Article 6 § 1 was not violated in the Al-Khawaja case but that there was a violation of that Article in the Tahery case.

 

JOINT PARTLY DISSENTING AND PARTLY CONCURRING OPINION OF JUDGES SAJÓ AND KARAKAŞ

We were invited by the Supreme Court of the United Kingdom (R. v. Horncastle and others [2009] UKSC 14) to clarify the principles behind the exclusionary rule in cases where hearsay evidence is the sole or decisive evidence. Such requests, which reflect genuine concerns about, and apparent inconsistencies within, our case-law, deserve due consideration to enable a bona fide dialogue to take place[1].

Apparently, the issue to be clarified is as follows. When a conviction is based solely or to a decisive degree on depositions that have been made by a person whom the accused has had no opportunity to examine or to have examined, whether during the investigation or at the trial, the rights of the defence are generally considered to be restricted to an extent that is incompatible with the guarantees provided by Article 6 (the so-called “sole or decisive rule”). The question is whether the latter rule is to be considered as an absolute rule whose breach automatically leads to a finding that the proceedings have not been fair, in violation of Article 6 § 1 of the Convention (see paragraph 119 of the judgment). But there is a much more important issue at stake, namely the relationship between the fundamental human rights of the accused and society’s legitimate interest in imposing punishment – after a fair trial. (Fairness also implies that the innocent shall not be punished.) In fact, the issue is to what extent the right to a fair trial, which is an institutional concern and a matter of striking a fair balance between the conflicting interests of the accused and the administration of justice, can absorb or undermine specific individual rights which are defined in the Convention in absolute and categorical terms.

To clarify the principles in this case it is necessary to start from the express protection of the defence’s rights under Article 6 §§ 1 and 3 (d).

It should be stressed that Article 6 §§ 1 and 3 (d) exist in the context of an inherent power imbalance between the accused and the State. The impetus behind Article 6 is the premise that the interests of justice will not properly safeguard the accused against the dangers of an unfair trial and improper conviction. Because prosecutorial power is subject to abuse as well as to the bureaucratic pressure to single out and punish a perpetrator, the defence should not be unduly impeded in countering the State’s allegations. It is sometimes said that the defendant’s rights must be “balanced” against the public interest in administering justice, and in particular against the Convention rights of victims and witnesses. But the protection of the defence’s rights, including the right to examine adverse witnesses, is already embedded as fundamental to a fair trial in the administration of justice, prior to such considerations. When the Convention singled out paragraph 3 rights this meant that these basic rights of the defence were necessary to counterbalance the dominant power of the prosecution, in the interests of fairness. To balance these rights a second time against the interests of the administration of justice, as the Government have sought to do in Al-Khawaja and Tahery, is to give the prosecution and the interests of administering justice (namely, to punish) a clear advantage. This Court has never held that “Article [6 § 3 (d)] is simply an illustration of matters to be taken into account in considering whether a fair trial has been held” as Waller LJ claimed, reviewing Strasbourg case-law in R. v. Sellick and Sellick [2005] EWCA Crim 651, quoted in Horncastle and others, paragraph 79[2].

In paragraph 143 of the judgment the Court states as follows:

“At the same time, however, the Court has always interpreted Article 6 § 3 in the context of an overall examination of the fairness of the proceedings (see, as a recent authority, Salduz v. Turkey [GC], no. 36391/02, § 50, ECHR 2008).” (Emphasis added).

The term “overall examination” is new in the context of Article 6. It is true that the Court has consistently assessed the impact that the defendant’s inability to examine a witness has had on the overall fairness of his trial. In fact, the Court has recognised that even where an element of a specific named defence right has been restricted, this can be counterbalanced and the fairness of the trial can be achieved. But in applying the holistic approach (now presented as “an overall examination”) in order to determine the fairness of the trial, this Court has never stated that fairness can still be achieved if one of the fundamental rights is deprived of its essence. With regard to the right to cross-examine witnesses and the related but broader equality-of-arms principle, the Court has systematically and consistently drawn a bright line, which it has never abandoned, in the form of the sole or decisive rule. Today this last line of protection of the right to defence is being abandoned in the name of an overall examination of fairness.

In the light of our case-law it is undeniable that the rights listed under Article 6 § 3 are subject to interpretation in the context of the concept of fair trial. Reference is made in that regard to Salduz (see paragraph 143 of the judgment). But the differences in the reasoning in Salduz, which follows a long line of cases, are quite telling. The term “overall examination” is noticeably absent. The Court found a violation “of Article 6 § 3 (c) of the Convention in conjunction with Article 6 § 1”[3]. Of course, the terminology itself is not particularly telling but the change in terminology is quite instructive.

What was relevant in Salduz (and is applicable, mutatis mutandis, in the present cases, given the structural similarity of Article 6 § 3 (c) and (d) rights) for the nature of the relationship under consideration is the following: the reliance on Article 6 § 1 in the interpretation of the right to counsel was dictated by the needs of an extensive interpretation of the specific right at stake. The Convention grants the right to legal assistance for a person’s defence (the right to “defend himself”); it does not say at which stage of the proceedings this right is to be granted. It could be argued that it is limited to the trial stage. However, the Court did not accept such a narrow construction, and it interpreted the right to counsel in terms of its consequences for a fair trial, and extended its scope. Neither in Salduz nor elsewhere has the Court argued that a fair trial absorbs the specific rights enumerated in Article 6 § 3.

Undeniably, there is a line of cases in our jurisprudence in which the rights enumerated under Article 6 § 3, including the right to examine witnesses, were interpreted restrictively and where the requirements of a fair trial were nevertheless found to have been satisfied. Article 6 § 1 was always used as a fallback position; the restriction was found not to have been fatal to the fairness of the trial where it was counterbalanced to some extent, at least in theory. The restrictions were found to be dictated by the practical needs of an effective investigation and trial (the needs of the administration of justice) or by conflicts with the Convention rights of others (for example, where the right to life of a witness had to be protected). In all these cases additional safeguards were demanded and the essence of the right to cross-examine in the sense of equality of arms was always considered to have been respected (as in the case of “special counsel”, or where special confrontation techniques were used for the protection of vulnerable witnesses).

This Court’s case-law supports four propositions concerning the rights of the defence in the context of a fair trial. Firstly, those rights are premised on the principles of equality of arms and adversarial proceedings, both of which require that the defence should not be disadvantaged relative to the prosecution and that a criminal defendant should be able to test the evidence underlying his conviction. Secondly, although some derogation is permitted with respect to these rights, it must be justified and sufficiently counterbalanced by procedural safeguards. Thirdly, the extent of disadvantage to the defence is a factor in determining whether the trial as a whole has been fair. Finally, where statements by witnesses whom the defence has had no chance to examine before or at trial underpin the conviction in a decisive manner, the disadvantage is of such a degree as to constitute in itself a violation of Article 6 which no procedural safeguards can effectively counterbalance. It is the fourth proposition that has come to be known as the sole or decisive rule. But, as we suggest below, it is perhaps more sensible to understand the second, third, and fourth propositions together, as carving out a narrow exception to the prohibition of hearsay. Once again, it is up to States to determine what kind of evidence is admissible, and the Court has never imposed a blanket prohibition in that regard. But it is obvious in the light of its case-law that hearsay remains a problematic source of evidence which requires special caution because of the general inability to test the reliability of hearsay statements. As the Court has put it, “[t]he dangers inherent in such a situation are obvious” (see Kostovski v. the Netherlands, 20 November 1989, § 42, Series A no. 166). While the Court calls for “extreme” care in the treatment of untested evidence, the reality is that either evidence is used or it is not[4].

The Convention does not list grounds for restricting the rights of the defence. Rather, it is often understood as singling these rights out for protection in the context of ensuring a fair trial, as being essential for fairness. Where practical difficulties arise, the measures taken to remedy them are to be assessed by determining whether the rights were adequately protected, not whether the rights were outweighed by other legitimate interests. One must not allow prosecutorial interests to prevail simply because they appear in the guise of witness protection or the need to convict the accused (which is presented as the interest of justice).

This Court has reiterated in its prior case-law that the admissibility of evidence is a matter of national law and that the Court’s task is to rule not on whether a piece of evidence was correctly admitted but on whether the proceedings as a whole were fair (see Kostovski, cited above, § 39). To determine the fairness of a trial, the Court must nevertheless assess, inter alia, the manner in which evidence for the defence and prosecution was given. In principle, Article 6 § 3 (d) demands that witness statements be made at a public hearing in the presence of the accused with a view to adversarial argument. In the absence of confrontation at trial, examination at the pre-trial stage may suffice (ibid.). Concerns around Article 6 § 3 (d) will be triggered above all in cases like Al-Khawaja and Tahery, where the defence was afforded no opportunity to examine key witnesses in either the pre-trial or trial proceedings. The point of departure is thus that the defence shall be given a chance to contest the witness’s statement in court and, unless compelling reasons dictate otherwise, in the very court judging the case. The fact that the Court will not review issues of admissibility of evidence (except for evidence resulting from a violation of Article 3) does not mean that it is not aware of its problematic nature.

The need for cross-examination is well founded, particularly where testimony is central to the prosecution. The value of testimony hinges on a witness’s credibility. To challenge that credibility requires knowledge of the witness’s identity. Personal demeanour is of great importance, as is the direct impression of the evidence on the judge or jury hearing the case. Even experienced trial judges may erroneously give undue weight to evidence by witnesses whom the defence has not cross-examined. A fortiori, these factors are more significant in a jury system, in so far as a professional judge is better positioned than a layperson to evaluate information obtained by or in the presence of another judge conducting a prior hearing. Asking members of a jury to weigh evidence in the light of its being untested demands far more in the way of judicial competence than asking judges to rule on admissibility in the light of the potential value of the evidence to the prosecution’s case. To conform with Article 6 § 3 (d), special care may therefore be necessary to ensure that untested evidence does not go before the jury if that evidence is likely by itself to decide the case. In this regard this Court has to ask: (a) is the care applied in the English and Welsh legal system in the light of the present cases sufficient; or (b) are the risks associated with an otherwise carefully counterbalanced admission of hearsay as sole or decisive evidence such that they put the defence rights and hence the fairness of the trial in jeopardy to an extent that undermines effective human rights protection?

The paradigmatic injustice that requires the robust protection granted by Article 6 § 3 (d) is a criminal conviction based (decisively) on hearsay. The issue cannot be, then, whether the court is otherwise satisfied that the untested evidence is reliable. Justice Scalia’s cautionary reminder is instructive in this regard, “[d]ispensing with confrontation because testimony is obviously reliable is akin to dispensing with jury trial because a defendant is obviously guilty” (see Crawford v. Washington, 541 US 36, 62 (2004))[5]. The Government’s assessment of cogency and reliability in Al‑Khawaja and Tahery is dubious for the very reason that the means by which that assessment was reached restricted the defence’s right to examine key witnesses.

Once we recognise the relationship in principle between the rights of the defence and a fair trial, the sole or decisive test looks like an exception to the total prohibition of hearsay provided by a separate rule. As an exception, it should be interpreted strictly and narrowly. Where this Court has previously found no violation of Article 6 § 3 (d), it has also noted the presence of corroborating evidence capable of supporting the conviction (see, for example, Ferrantelli and Santangelo v. Italy, 7 August 1996, § 52, Reports of Judgments and Decisions 1996-III; Doorson v. the Netherlands, 26 March 1996, § 72, Reports 1996‑II; and Gossa, cited above, § 61).

English law as applied in Al-Khawaja and Tahery amounts to asking for an exception to what is already the exception. The question before the Court is, hence, whether the principles underlying Article 6 §§ 1 and 3 (d) can survive this further retrenchment. The Government asserted that the evidence in these cases was trustworthy because, in effect, the common-law system could be trusted to assess reliability without confrontation and to protect the defence’s rights independently of the Convention. This reasoning is unpersuasive. The very aim of the Convention is to protect human rights from violation by the State, which includes a judiciary composed of fallible triers of fact, be they as professional as is humanly possible. It is no accident that mistrust with regard to non-confronted evidence continues to prevail in common-law systems. The views of the Law Reform Commission of Ireland are particularly instructive:

“There are dangers associated with allowing evidence of unavailable witnesses: it undermines the defendant’s right to a fair trial and creates the potential of miscarriages of justice and ... to allow in untested evidence from frightened and unavailable witnesses would undermine this right. The Commission notes that it has provisionally recommended that the courts should retain a discretion to develop the hearsay rule if the necessity exists.” (see paragraphs 69-71 of the judgment)

The dangers of admitting hearsay in a context comparable to Al-Khawaja forced the Supreme Court of Canada to restrict the admissibility of non-contestable witness statements in R. v. Khewalon ([2006] 2 SCR 787). And, as previously noted, the United States of America, which has a fully functioning common-law system, employs a more stringent requirement of confrontation than the one established under the European Convention on Human Rights. Most importantly, the United Kingdom, like other countries, ratified the Convention on the assumption that its legal system was in conformity with the Convention. At the time of ratification the applicable rule of common law was one that precluded hearsay[6].

Populism, the police and the prosecuting authorities subject courts all around the world to pressure to disregard fundamental safeguards of criminal procedure. Sometimes the demands are legitimately grounded in practical difficulties, but this is not a good enough reason to disregard the protection of the rights of the accused, which are decisive for a fair trial and the fair administration of justice.

Since the reasons behind a witness’s absence or anonymity may differ (for instance, death, witness intimidation, vulnerability as victims of domestic abuse or child sexual abuse), we should avoid dealing with the cases in a one-size-fits-all fashion. The protection of child witnesses from further trauma, for instance, requires special care. Even in such cases it should be possible for the defence to have questions put to the witness during a pre-trial hearing or preliminary investigation. Such sessions can be videotaped to ensure that the defence is also able to challenge the witness’s credibility before the jury (see, for example, S.N. v. Sweden, no. 34209/96, § 52, ECHR 2002-V). In general, any restrictions on the rights of the defence should be treated with extreme care (ibid., § 53). Here again, the acceptable solution was a special form of testing evidence. But the evidence was tested and there was no reliance on untested sole or decisive witness evidence.

In Al-Khawaja and Tahery no pre-trial opportunity to cross-examine the witnesses was provided. Nor were any clear interests alleged as justification for the handicap to the defence, apart from the ever-present interests in ensuring public safety and criminal punishment. S.T.’s suicide in Al‑Khawaja and T.’s refusal in Tahery to testify in court for fear of being branded an informer in his community are clearly distinguishable from cases involving child abuse victims or organised crime prosecutions, both of which involve an unusual need to shield the witness from the defendant. Special caution may well be needed where key witnesses die or are intimidated as a result of the defendant’s actions. Al-Khawaja and Tahery, however, do not constitute such cases. We need not, therefore, tackle this question in order to resolve them.

While we understand the nature of the challenges faced by the prosecution when key witnesses die or refuse to appear at trial out of genuine fear, the protections guaranteed by Article 6 speak only to the rights of the defence, not to the plight of witnesses or the prosecution. The task of this Court is to protect the accused precisely when the Government limit rights under the Convention in order to bolster the State’s own position at trial. Counterbalancing procedures may, when strictly necessary, allow the Government flexibility in satisfying the demands of Article 6 § 3 (d). Our evolving application of the sole or decisive test, however, shows that this exception to the general requirement of confrontation is not itself without limits in principle. In the end, it is the job of the Government to support their case with non-hearsay corroborating evidence. Failure to do so leaves the Government open to serious questions about the adequacy of their procedures and violates the State’s obligations under Article 6 § 1 read in conjunction with Article 6 § 3 (d).

Today the Court has departed from its previous position according to which, where a witness cannot be cross-examined and the conviction is based on hearsay as the sole or decisive evidence, the rights protected under Article 6 will be violated. The Court relies on cases concerning the withholding of evidence from the defence in order to protect police sources (see Rowe and Davis v. the United Kingdom [GC], no. 28901/95, ECHR 2000-II). According to the present judgment:

“[In those cases], the Court has left it to the domestic courts to decide whether the rights of the defence should cede to the public interest and has confined itself to verifying whether the procedures followed by the judicial authorities sufficiently counterbalance the limitations on the defence with appropriate safeguards. The fact that certain evidence was not made available to the defence was not considered automatically to lead to a violation of Article 6 § 1.” (see paragraph 145 of the judgment)

In other words, the Court asserts that it has already accepted that access to evidence is a matter of striking an appropriate balance between the public and private interests at stake. It is clear that, unlike in the case of Articles 8 to 11, the language and the general practice of the Court do not allow such a balancing exercise.

We simply cannot see how one can rely on this line of cases, which do not deal with sole witness evidence. In fact, Rowe and Davis (cited above, § 61) was about the entitlement to disclosure of relevant evidence. It was found that this was not an absolute right:

“In any criminal proceedings there may be competing interests, such as national security or the need to protect witnesses at risk of reprisals or keep secret police methods of investigation of crime, which must be weighed against the rights of the accused (see, for example, [Doorson, cited above,] § 70).”

It was in Doorson that the Court indicated that this counterbalancing exercise applied only where the evidence was not sole or decisive evidence (and particularly, as in the present cases, was based on hearsay). Counterbalancing exercises run the risk of falling short of the standard of precision and reliability expected of legal rule[7], and that risk has been found to be impermissibly high and beyond any counterbalancing measures in the case of sole or decisive evidence.

Beyond the reference to fairness based on the misconstruction of Rowe and Davis no reason is offered for departing from the categorical interpretation of the “sole or decisive” rule, except to say that the Court will demand that the counterbalancing measures be such as to satisfy the most searching scrutiny. The uncertainty and inadequate protection of rights resulting from the counterbalancing approach are well illustrated in Al‑Khawaja, where even the Court of Appeal had to concede that the directions given by the judge were deficient. However, the court assumed that the jury was able to make the necessary distinction, which then enabled the latter to rely on the strong similarities with the complaint of the other alleged victim of assault. We consider such trust to be cavalier, for the reasons given by the Supreme Court in Horncastle and others. As the Supreme Court stated, one of the themes that have marked the common-law approach to a fair criminal trial “has been a reluctance to trust the lay tribunal to attach the appropriate weight to the evidence placed before them” (paragraph 17). This is what was expressly allowed to happen in Al‑Khawaja[8]. In other words, the assurances allegedly offered in the counterbalancing system provided by the legislation and applied by the most competent judges trained in the noble tradition of the common law failed their first test, and in the second case (Tahery), even this Court had to find that the trial judge had misapplied the allegedly foolproof guarantee.

In conclusion, for the above reasons we are of the view that Article 6 § 3 (d) read in conjunction with Article 6 § 1 has been violated in Al‑Khawaja and we must therefore dissent in that case; in the Tahery case, meanwhile, we follow the majority but on a different ground, namely because the sole or decisive rule was disregarded.

This Court, in its efforts to accommodate legitimate demands in the context of a fair trial, has systematically and consistently drawn a bright line in the form of the sole or decisive rule. Today this position is being abandoned in the name of an overall examination of fairness, in the hope that the fairness of the trial will be achieved by demanding a counterbalancing of the restrictions on the right in question and requiring very stringent reasons for, and genuine proof of, such counterbalancing. Even where this is achieved, it will remain a questionable achievement, as it comes at the price of sacrificing an expressly granted Convention right. Legal history shows that convictions based on untested hearsay evidence are often wrong and certainly a favourite instrument of political abuse. True, this is not the case with the current counterbalancing approach as applied in England and Wales. But the very cases in front of us today, and others reported in Horncastle and others, show the uncertainties inherent in the counterbalancing approach, which undermines legal certainty in the proceedings and also the foreseeability of the law. The dangers of such an approach were highlighted as late as 2008, a year before the ruling in Horncastle and others.

In R. v. Davis (paragraph 8), Lord Bingham, in a noble effort to protect the principles of a fair trial, found it necessary to quote the Court of Appeal of New Zealand in R. v. Hughes [1986] 2 NZLR 129, in which Richardson J observed:

“Clearly the accused cannot be assured of a true and full defence to the charge unless he is supplied with sufficient information about his accuser in order to decide on investigation whether his credibility should be challenged.” (p. 147)

Lord Bingham quoted further:

“We would be on a slippery slope as a society if on a supposed balancing of the interests of the State against those of the individual accused the courts were by judicial rule to allow limitations on the defence in raising matters properly relevant to an issue in the trial. Today the claim is that the name of the witness need not be given: tomorrow, and by the same logic, it will be that the risk of physical identification of the witness must be eliminated in the interests of justice in the detection and prosecution of crime, either by allowing the witness to testify with anonymity, for example from behind a screen, in which case his demeanour could not be observed, or by removing the accused from the Court, or both. The right to confront an adverse witness is basic to any civilised notion of a fair trial. That must include the right for the defence to ascertain the true identity of an accuser where questions of credibility are in issue.” (pp. 148-49)[9]

The sole or decisive rule that has been followed so far was intended to protect human rights against the “fruit of the poisonous tree” (if the source of the evidence (the “tree”) is tainted, then anything gained from it (the “fruit”) is as well). The adoption of the counterbalancing approach means that a rule that was intended to safeguard human rights is replaced with the uncertainties of counterbalancing. To our knowledge this is the first time ever that this Court, in the absence of a specific new and compelling reason, has diminished the level of protection. This is a matter of gravest concern for the future of the judicial protection of human rights in Europe.


[1]. We agree with the Supreme Court that insufficient guidance may have been given concerning the concept of “decisive evidence”. This shortcoming is partly the result of the case-specific approach of this Court’s jurisprudence, which is intended to respect national legislative and judicial sovereignty, and is partly due to the assumption that such definitions are best developed within the context of the national legal system. This approach is in accordance with the subsidiarity principle. With the intention of responding to the request, the present judgment provides a definition.

In our view, “decisive” evidence is reasonably taken to mean evidence without which the prosecuting authorities could not bring a case. A higher standard is likely to revert to an absolute bar on hearsay. A lower standard invites abuse. Moreover, where testimony is such that without it there could be no prosecution, let alone conviction, failure to afford an adequate opportunity to cross-examine the witness restricts the defence to a far greater extent than in cases where other evidence independently supports the conviction. The sole or decisive test operates here as a backstop on Article 6 § 3 (d), so as to guarantee that the exception does not undermine the principle and that any resulting conviction does not rest ultimately or exclusively on hearsay.

[2]. The travaux préparatoires indicate that, there, paragraphs 1 and 3 were considered separately.

[3]. Some of the concurring opinions use the expression “Article 6 § 3 (c), read in conjunction with Article 6 § 1”. Another standard formula that is used is: “As the requirements of Article 6 § 3 are to be seen as particular aspects of the right to a fair trial guaranteed by Article 6 § 1, the Court will examine the complaint under Article 6 §§ 1 and 3 (d) taken together” (see Gossa v. Poland, no. 47986/99, § 51, 9 January 2007).

[4]. See the criticism by Stefan Trechsel in Human Rights in Criminal Proceedings, Oxford University Press, 2005, p. 313.

[5]. In its submissions to the Grand Chamber, the Government mischaracterise the Crawford holding as absolutist and anachronistic. Justice Scalia’s references to the Framers’ concerns about the trial of Sir Walter Raleigh are, on the contrary, where one finds the principle behind the rule. Albeit more exacting than our standard, Crawford is hardly absolutist. The US exclusionary rule applies only to testimonial statements and recognises what were already well-known exceptions at the time of the Republic’s founding (see Davis v. Washington, 547 US 813 (2006)). The unavailability of a witness and an adequate prior opportunity to cross-examine the witness will, taken together, suffice to satisfy the confrontation requirement under current US law. In Davis and Hammon, both domestic violence cases, the Supreme Court explained that “[s]tatements are non-testimonial when made in the course of police interrogation under circumstances objectively indicating that the [interrogation’s] primary purpose ... is to enable police assistance to meet an ongoing emergency” but they “are testimonial when the circumstances objectively indicate that there is no such ongoing emergency, and that the [interrogation’s] primary purpose is to establish or prove past events potentially relevant to later criminal prosecution” (547 US 822).

[6]. See Lord Bingham’s statement: “As my noble and learned friend Lord Rodger of Earlsferry suggested ... ‘the introduction of [Article 6 § 3 (d)] will not have added anything of significance to any requirements of English law for witnesses to give their evidence in the presence of the accused’. It may well be (this was not explored in argument) that the inclusion of [Article 6 § 3 (d)], guaranteeing to the defendant a right to examine or have examined witnesses against him, reflected the influence of British negotiators. It is in any event clear, as my noble and learned friend observed in the same case, [paragraph 11], that ‘An examination of the case-law of the European Court of Human Rights tends to confirm that much of the impact of [Article 6 § 3 (d)] has been on the procedures of continental systems which previously allowed an accused person to be convicted on the basis of evidence from witnesses whom he had not had an opportunity to challenge’.” (R. v. Davis, paragraph 24)

[7]. See Trechsel, op. cit., p. 313. For reliance on the sense of justice of the judge on the admissibility of untested hearsay, see the wording of Part 11, Chapter 2 of the Criminal Justice Act 2003, section 116:

“...

(4) Leave may be given under subsection (2)(e) only if the court considers that the statement ought to be admitted in the interests of justice, having regard—

(a) to the statement’s contents;

(b) to any risk that its admission or exclusion will result in unfairness to any party to the proceedings (and in particular to how difficult it will be to challenge the statement if the relevant person does not give oral evidence); ...”

[8]. We would note the statement of the judge at the preliminary hearing: “[P]utting it bluntly, no statement, no count one.” See further his instructions to the jury (paragraphs 15 and 16 of the judgment).

[9]. In a sad sequel to the judicial efforts to ensure fairness, thirty-three days after the Lords’ ruling, Parliament authorised by law what the Lords had held to be eminently contrary to common law and the principles of a fair trial, in a matter that the Lords had considered settled by this Court’s case-law. A year later the Supreme Court was convinced (in a different context and on the basis of earlier laws) that the principles reaffirmed by the late Lord Bingham were satisfied in a comparable context with lesser guarantees, notwithstanding the concerns expressed by him and his fellow judges. So it goes.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde