El-Masri protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije

Država na koju se presuda odnosi
Severna Makedonija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
39630/09
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Bosanski
Datum
13.12.2012
Članovi
3
5
5-1
5-4
8
8-1
8-2
13
35
35-1
41
Kršenje
3
3 (Proceduralni aspekt)
5
5-1
5-4
8
8-1
13
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
Pozitivne obaveze
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 35-1) Rok od četiri meseca (ranije rok od šest meseci)
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 13) Dokaziva tvrdnja
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 5-4) Ispitivanje zakonitosti lišenja slobode
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Lišenje slobode
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 3 / CAT-2) Tortura
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(Čl. 3) Ekstradicija ili izručenje
(Čl. 3 / CAT-12) Efikasna istraga
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnosilac predstavke, državljanin Nemačke, naveo je da se 31. decembra 2003. godine ukrcao na autobus za Skopje. Na makedonskoj granici javila se sumnja u validnost njegovog pasoša. Ispitivale su ga makedoske vlasti o mogućim vezama sa nekoliko islamskih organizacija i grupa. Kasnije je odveden u hotelsku sobu u Skopju gde su ga držali dvadeset i tri dana. Tokom pritvora svo vreme su ga posmatrali i više puta ispitivali. Njegovi zahtevi da kontaktira ambasadu Nemačke bili su odbijeni. Jednom prilikom, kada je rekao da namerava da ode, u glavu mu je uperen pištolj i pretili su mu. Trinaestog dana njegovog zatočeništva, podnosilac predstavke započeo je štrajk glađu u znak protesta protiv kontinuiranog lišenja slobode. Dana 23. januara 2004. godine, sa lisicama i povezom preko očiju, stavili su ga u automobil i odveli na aerodrom u Skopju.

Tu su ga smestili u neku prostoriju, pretuklo ga je nekoliko maskiranih muškaraca, skinuli su ga do gola i sodomizovali nekim predmetom. Nakon što mu je nasilno stavljen supozitorij stavili su mu pelenu i obukli mu plavu trenerku kratkih rukava. Zatim je vezan i sa kapuljačom na glavi, u potpunoj čulnoj deprivaciji, nasilno odveden do vazduhoplova CIA, koji je bio okružen makedonskim agentima službe bezbednosti koji su oformili kordon oko aviona. Kada je ušao u avion, podnosioca predstavke bacili su na pod, privezali lancima i nasilno mu dali sredstvo za umirenje. U tom položaju je odveden avionom u Kabul (Avganistan) gde je držan u zatočeništvu četiri meseca.
Dana 29. maja 2004. godine podnosilac predstavke vraćen je u Nemačku preko Albanije. U oktobru 2008. godine podnosilac predstavke podneo je krivičnu prijavu državnom tužilaštvu u Skopju, ali je ona odbijena jer nije bila potkrepljena dokazima.

Podnositelj se obratio ESLJP predstavkom u kojoj je naveo da su u odnosu na njega i postupak koji je prošao, a koji je trajao od 31 decembra 2003. do 29. maja 2004. godine, povređeni članovi 3, 5, 8 i 13 Konvencije. Podnositelj predstavke je posebno naveo da je bio predmet operacije tajne predaje, tj. da su ga agenti tužene države uhapsili, držali pritvorenog u izolaciji, ispitivali i zlostavljali, te da su ga predali na skopljanskom aerodromu agentima CIA-e koji su ga prebacili, specijalnim letom koji je organizirala CIA, u tajni pritvorski objekat CIA-e u Afganistanu gdje je bio zlostavljan više od četiri meseca.

Tužena Vlada osporila je navode podnosioca predstavke po svim stavkama. Međutim, nakon izvođenja zaključaka iz dostupnog materijala i postupanja vlasti i u odsustvu bilo kakvog zadovoljavajućeg i ubedljivog obrazloženja Vlade, Sud je našao da su ti navodi potvrđeni van osnovane sumnje.

Sud je jednoglasno odlučio da je došlo po povrede člana 3 Konvecnije u odnosu na procesni i to:
(a) Procesni aspekti: Podnošenjem krivične prijave, podnosilac predstavke skrenuo je pažnju državnog tužioca na svoje navode da su ga službena lica države podvrgla zlostavljanju i da su bili aktivno uključeni u njegovu kasniju predaju agentima CIA. Njegove pritužbe bile su potkrepljene dokazima do kojih se došlo u toku međunarodne i drugih inostranih istraga. On je tako postavio osnov za prima facie predmet zlostavljanja snaga bezbednosti tužene države, što mu je garantovalo da će istraga biti sprovedena. Međutim, gotovo dva i po meseca kasnije državni tužilac odbio je pritužbu zbog nedostatka dokaza. Osim traženja informacija od Ministarstva unutrašnjih poslova, tužilac nije preduzeo nikakve korake da ispita navode podnosioca predstavke. Iako su navodi podnosioca predstavke u vezi sa vremenom i načinom njegovog prebacivanja u Avganistan, izuzetno dosledni sa tačnim kursom predmetnog vazduhoplova, u odnosu na ovo nisu sprovedene dalje istražne mere.

Još jedan aspekt koji daje istrazi karakter neadekvatnog jeste njen uticaj na pravo na istinu u vezi sa relevantnim okolnostima predmeta. Predmet je bio od velikog značaja ne samo za podnosioca predstavke i njegovu porodicu, već i za druge žrtve sličnih krivičnih djela i opštu javnost, koja je imala pravo da zna što se dogodilo. Problem "vanredne predaje" privukao je pažnju svetske javnosti i potaknuo istrage mnogih međunarodnih i međuvladinih organizacija, uključujući i organe Ujedinjenih nacija za ljudska prava, Savet Evrope i Evropski parlament. Uprkos neporecivoj složenosti okolnosti ovog predmeta, tužena država je trebalo da uloži napore da preduzme adekvatnu istragu. Skraćena istraga koja je izvršena u ovom predmetu ne može da se smatra delotvornom, te je Sud jednoglasno doneo zaključak o povredi procesnog aspekta člana 3 Konvencije.
(b) Materijalni aspekat – u odnosu na materijalni aspekt člana 3 Konvencije, Sud je sagledavao okolnosti u vezi postupanja u hotelu, postupanja na aerodromu i okolnosti udaljenja podnosioca predstavke, i za svaku od njih jednoglasno utvrdio povredu člana 3.
(i) Postupanje u hotelu – Podnosilac predstavke nesumnjivo je živeo u stalnom stanju straha zbog nesigurnosti po pitanju svoje sudbine tokom ispitivanja kojima je bio podvrgnut. Takvo postupanje bilo je namerno korišćeno sa ciljem da se izvuče priznanje ili informacije o njegovim navodnim vezama sa terorističkim organizacijama. Patnje podnosioca predstavke takođe su povećane tajnom prirodom operacije i činjenicom da je njemu onemogućena komunikacija sa bilo kim dok je dvadeset i tri dana boravio u hotelu, neobičnom mestu za pritvor, van bilo kakvog sudskog okvira. Stoga postupanje kome je bio podvrgnut podnosilac predstavke dok je bio u hotelu predstavlja po raznim stavkama nečovečno i ponižavajuće postupanje.

(ii) Postupanje na aerodromu – Isti obrazac ponašanja primjenjen je u sličnim okolnostima za koje je već utvrđeno da predstavljaju povredu člana 7 Međunarodnog pakta UN o građanskim i političkim pravima. Iako je podnosilac predstavke bio u rukama specijalnog tima CIA za predaju, radnje o kojima je reč bile su izvršene u prisustvu službenih lica tužene države i na njenoj teritoriji. Posledica toga je da se tužena država mora smatrati odgovornom po Konvenciji za radnje koje su izvršila strana službena lica na njenoj teritoriji uz prećutnu saglasnost ili povlađivanje njenih vlasti. Podnosilac predstavke nije predstavljao nikakvu pretnju za lica koja su ga zatočila. Dakle, fizička sila koja je protiv njega upotrebljena na aerodromu bila je preterana i neopravdana u datim okolnostima. Ove mere su upotrebljene u kombinaciji sa predumišljajem, sa ciljem da se izazove teška bol ili patnja da bi se dobile informacije, izvršilo kažnjavanje ili zastrašilo podnosioca predstavke. Takvo postupanje predstavlja mučenje. Stoga se tužena država smatra direktno odgovornom za povredu prava podnosioca predstavke po ovoj stavci pošto su njena službena lica aktivno pomogla postupanje i nisu preduzela potrebne mere da spriječe da do njega dođe.

(iii) Udaljenje podnosioca predstavke – Nije bilo dokaza da je prebacivanje podnosioca predstavke u ruke agenata CIA obavljeno u skladu sa legitimnim zahtevom za njegovo izručenje ili bilo kakvom drugom zakonskom procedurom priznatom u međunarodnom pravu za prebacivanje zatvorenika stranim vlastima. Nije se pokazalo ni da je postojao nalog za hapšenje u vreme kada je ovlašćena predaja podnosioca predstavke u ruke agenata SAD. Nadalje, dokazi ukazuju na to da su makedonske vlasti imale saznanja o odredištu na koje će biti odveden podnosilac predstavke sa aerodroma u Skopju. Oni su takođe znali ili je trebalo da znaju da postoji stvarni rizik da će podnosilac predstavke biti podvrgnut postupanju koje je protivno članu 3, pošto su u to vreme bili objavljeni razni izveštaji koji su se odnosili na praksu kojoj su pribegavale ili je tolerisale vlasti SAD, a koja je bila očigledno suprotna principima Konvencije. I na kraju, tužena država nije tražila nikakva uveravanja od vlasti SAD da bi sprečila rizik da će podnosilac predstavke biti zlostavljan. Shodno tome, uzevši u obzir način na koji je podnosilac predstavke prebačen u nadležnost vlasti SAD, Sud smatra da da je bio podvrgnut "vanrednoj predaji ", tj. vansudskom prebacivanju lica iz jedne jurisdikcije ili države u drugu za svrhe pritvora i ispitivanja van normalnog pravnog sistema, gde je postojao stvarni rizik mučenja ili surovog, nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja.

U odnosu na član 5 Konvencije, Sud je takođe posmatrao situacije pritvora u Skoplju i kasnijeg pritvora. U odnosu na ove situacije, zaključio je sledeće:
(i) Pritvor u Skopju – Držanje podnosioca predstavke u ograničenom prostoru u hotelu nije bilo ovlašćeno od strane suda niti propraćeno bilo kakvom evidencijom o zadržavanju. Podnosilac predstavke nije imao pristup advokatu, niti mu je dozvoljeno da stupi u kontakt sa svojom porodicom ili ambasadom Nemačke i bila mu je uskraćena svaka mogućnost da bude izveden pred sud da se ispita zakonitost njegovog pritvora. Ovakav pritvor podnosioca predstavke i njegova nemogućnost da komunicira sa bilo kim, na tako neobičnoj lokaciji kao što je hotel još pojačava proizvoljnost njegovog lišenja slobode. To predstavlja naročito tešku povredu njegovog prava na slobodu i bezbednost.
(ii) Kasniji pritvor – U ovom predmetu, podnosilac predstavke bio je predmet "vanredne predaje", koja je obuhvatala pritvor van normalnog pravnog sistema. Za ovakav pritvor lica osumnjičenih za terorizam u okviru programa “predaje” koji vode vlasti SAD već je u sličnim predmetima bilo utvrđeno da je proizvoljan. U takvim okolnostima, trebalo je da bude jasno makedonskim vlastima da je, nakon što je predat u nadležnost vlasti SAD, podnosilac predstavke bio izložen realnom riziku flagrantnog kršenja njegovih prava po članu 5. Makedonske vlasti nisu samo propustile da ispune svoju pozitivnu obavezu da zaštite podnosioca predstavke od toga da bude pritvoren tako da to krši tu odredbu; oni su takođe aktivno pomogli kasniji pritvor podnosioca predstavke u Avganistanu tako što su ga predali u ruke CIA uprkos činjenici da su znali ili je trebalo da znaju za rizik takvog prebacivanja.
S obzirom na navedeno, otmica i pritvor podnosioca predstavke predstavljaju "prisilni nestanak" definisan međunarodnim pravom. Tužena Vlada treba da se smatra odgovornom za kršenje prava podnosioca predstavke po članu 5 Konvencije tokom čitavog perioda njegovog zatočeništva. U skladu sa ovim, Sud je jednoglasno zaključio da je član 5 Konvencije povređen.

Sud je takođe utvrdio povrede člana 8 i člana 13 Konvencije

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET EL-MASRI protiv BIVŠE JUGOSLOVENSKE REPUBLIKE MAKEDONIJE

(Predstavka broj 39630/09)

PRESUDA

STRASBOURG

13. decembra 2012. godine

Ova presuda je konačna, ali može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu El-Masri protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, Evropski sud za ljudska prava (Veliko vijeće), zasjedajući kao odbor u sljedećem sastavu:

Nicolas Bratza, predsjednik,
Françoise Tulkens,
Josep Casadevall,
Dean Spielmann,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Karel Jungwiert,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Khanlar Hajiyev,
Luis López Guerra,
Ledi Bianku,
Işıl Karakaş,
Vincent A. de Gaetano,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Helen Keller, sudije,
i Michael O’Boyle, zamjenik registrara,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, koje je održano 16. maja i 24.oktobra 2012. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena posljednjeg navedenog dana:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom (broj 39630/09) koju je Sudu podnio njemački državljanin, gosp. Khaled El-Masri (podnositelj predstavke) protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makednije u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) 20. jula 2009. godine.
  2. Podnositelja predstavke su zastupali gosp. J. A. Goldston, gosp. D. Pavli i gosp. R. Skilbeck, iz organizacije Open Society Justice Initiative (OSJI), ured u New Yorku, i gosp. F. Medarski, makedonski odvjetnik. Makedonsku vladu (Vlada) je zastupao njen zastupnik, gosp. K. Bogdanov.
  3. Podnositelj predstavke je posebno naveo da je bio predmet operacije tajne predaje, tj. da su ga agenti tužene države uhapsili, držali pritvorenog u izolaciji, ispitivali i zlostavljali, te da su ga predali na skopljanskom aerodromu agentima CIA-e koji su ga prebacili, specijalnim letom koji je organizirala CIA, u tajni pritvorski objekat CIA-e u Afganistanu gdje je bio zlostavljan više od četiri mjeseca. Navedeno teško iskušenje je trajalo između 31. decembra 2003. godine i 29. maja 2004. godine, kada je podnositelj predstavke vraćen u Njemačku.
  4. Predstavka je prvobitno dodijeljena Petom odjeljenju Suda (pravilo 52. stav 1. Pravila Suda). Dana 1. februara 2011. godine, Sud je promijenio sastav svojih odjeljenja (pravilo 25. stav 1. Pravila Suda) te je dodijelio predmet novoformiranom Prvom odjeljenju (pravilo 52. stav 1).
  5. Dana 28. septembra 2010. godine, žalbeni navodi podnositelja predstavke u vezi s članovima 3, 5, 8. i 13. Konvencije su saopćeni Vladi.
  6. Njemačka vlada, koja je bila informirana o pravu na interveniranje u postupku na osnovu člana 36. stav 1. Konvencije, nije manifestirala namjeru da to želi uraditi.
  7. Mirjana Lazarova Trajkovska, sutkinja izabrana iz Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, se povukla iz sudjelovanja u ovom predmetu (pravilo 28). Tužena Vlada je zbog toga odredila Peera Lorenzena, sudiju izabranog iz Danske, da zasjeda umjesto nje (član 26. stav 4. Konvencije i pravilo 29. stav 1).
  8. Dana 24. januara 2011. godine, Vijeće Prvog odjeljenja u sljedećem sastavu: Nina Vajić, Peer Lorenzen, Elisabeth Steiner, Khanlar Hajiyev, Julia Laffranque, Linos-Alexandre Sicilianos i Erik Møse, uz pomoć Sørena Nielsena, registrara Odjeljenja, je ustupilo nadležnost Velikom vijeću budući da nijedna stranka nije uložila prigovor na ustupanje nadležnosti (član 30. Konvencije i pravilo 72).
  9. Sastav Velikog vijeća je određen u skladu s odredbama člana 26. st. 4. i 5. Konvencije i pravilom 24.
  10. Podnositelj predstavke i Vlada su dostavili zapažanja u pisanoj formi. Pored toga, sljedeće organizacije, u svojstvu trećeg lica-umješača, su dostavile svoja zapažanja: Visoki komesar za ljudska prava Ujedinjenih nacija, Interights, Redress, Međunarodna komisija pravnika i Amnesty International, kojima je predsjednik dozvolio da interveniraju pisanoj formi (član 36. stav 2. Konvencije i pravilo 44. stav 2).
  11. Sud je odlučio da neće usmeno ispitati gosp. H. K., svjedoka kojeg je predložio podnositelj predstavke.
  12. Javna rasprava je održana u Palati ljudskih prava u Strasbourgu 16.maja 2012. godine (pravilo 59. stav 3).
  13. Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Vlade:
Gosp. K. BOGDANOV, zastupnik,
Gđa D. DJONOVA, Ministarstvo pravde,
Gđa V. STANOJEVSKA, Ministarstvo pravde,
Gđa N. JOSIFOVA, Ministarstvo pravde, savjetnici;

(b) u ime podnositelja predstavke:
Gosp. J. A. GOLDSTON, izvršni direktor, Open Society Justice Initiative,
Gosp. D. PAVLI, pravni zastupnici,
Gosp. R. SKILBECK,
Gosp. F. MEDARSKI, savjetnici. 

      14. Sud je saslušao izjave gosp. Bogdanova, gosp. Goldstona i gosp. Pavlija, te njihove odgovore na pitanja koja su im postavili sudije.

ČINJENICE

I   OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj predstavke je rođen 1963. godine i živi u Sendenu, Njemačka.

A. Verzija događaja koju je predočio podnositelj predstavke

  1. U svojoj predstavci, podnositelj predstavke se pozvao na izjavu koju je dao 6. aprila 2006. godine u svrhu postupka koji je vođen pred Okružnim sudom Sjedinjenih Država za Istočni okrug Virdžinije (US District Court for the Eastern District of Virginia) (vidi, st. 62. i 63. dole).

1.  Putovanje u Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju

  1. Dana 31. decembra 2003. godine, podnositelj predstavke je krenuo autobusom iz Ulma, Njemačka, prema Skoplju gdje je želio, kao što je istakao, “da provede kratak odmor daleko od stresne svakodnevnice”. Oko 15h00 je stigao na granični prelaz između Srbije i Makedonije, Tabanovce. Na granici se pojavila sumnja u valjanost njegovog njemačkog pasoša koji je bio izdat neposredno prije toga. Službenik granične policije je provjerio njegov pasoš te mu je postavio pitanja u vezi sa svrhom njegovog putovanja, trajanjem i mjestom njegovog boravka. Njegov pasoš je opečaćen ulaznim pečatom od 31. decembra 2003. godine. Tom prilikom je pretražen njegov lični prtljag te je ispitivan o mogućim vezama s nekoliko islamskih organizacija i grupa. Ispitivanje se okončalo u 22h00. U pratnji naoružanih muškaraca u civilu je odvezen u hotel; pretraživanja koja su obavljena kasnije su pokazala da se radilo o hotelu “Skopski Merak” u Skoplju (hotel). Po povratku u Njemačku, podnositelj predstavke je prepoznao, na fotografijama koje su bile na web lokaciji hotela, zgradu hotela, sobu u kojoj je navodno bio zatvoren i jednog od konobara koji su mu posluživali hranu za vrijeme njegovog pritvora u hotelu.

2. Pritvor u izolaciji u hotelu

  1. Podnositelj predstavke je odveden u sobu koja se nalazila na zadnjem spratu hotela. Za vrijeme pritvora u hotelu, tim od devetorice muškaraca ga je nadgledao. Oni su se smjenjivali svakih šest sati. Trojica od njih su bili prisutni cijelo vrijeme, čak i kada je spavao. Ispitivali su ga u nekoliko navrata u toku njegovog pritvora. Ispitivali su ga na engleskom jeziku uprkos činjenici da je njegovo znanje tog jezika ograničeno. Njegovi zahtjevi da kontaktira njemačku ambasadu su bili odbijeni. U jednom trenutku, kada je izjavio da namjerava otići, uperili su mu pištolj u glavu te su mu zaprijetili da će ga ubiti. Nakon sedam dana izolacije, jedan drugi agent je stigao i ponudio mu nagodbu, tj. da će ga vratiti u Njemačku ako prizna da je član Al-Kaide.
  2. Trinaestog dana izolacije, podnositelj predstavke je započeo štrajk glađu u znak protesta protiv kontinuiranog nezakonitog pritvora. Ništa nije jeo preostalih deset dana svog pritvora u Bivšoj Republici Makedoniji. Sedam dana nakon što je započeo štrajk glađu, rečeno mu je da će uskoro biti prebačen avionom u Njemačku.

3.  Prebacivanje na skopljanski aerodrom

  1. Dana 23. januara 2004. godine, oko 20h00, podnositelj predstavke je snimimljen video-kamerom te su mu date upute da kaže da se prema njemu postupalo dobro, da mu nisu nanesene ozljede na bilo koji način i da će brzo biti vraćen avionom u Njemačku. Stavili su mu lisice na ruke i povez preko očiju, te ga odvezli automobilom na skopljanski aerodrom.

4. Izručenje timu za “predaju” CIA-e na skopljanskom aerodromu

  1. Nakon dolaska, još uvijek s lisicama na rukama i povezom preko očiju, podnositelj predstavke je prvo smješten na stolicu na kojoj je sjedio sat i po. Rečeno mu je da će biti odveden u jednu prostoriju u svrhu medicinskog pregleda prije nego što bude prebačen u Njemačku. Nakon toga, dvije osobe su mu silom stavile ruke na leđa. Tom prilikom je brutalno pretučen sa svih strana. Odjeća mu je rasparana makazama ili nožem. Donji veš mu je skinut silom. Bačen je na pod, ruke su mu bile povučene unazad dok mu je neko stao čizmom na leđa. Nakon toga je osjetio kako mu stavljaju neki tvrdi predmet u anus. Kao što su izjavili odvjetnici podnositelja predstavke na javnoj raspravi održanoj 16. maja 2012. godine, od svih djela koje je pretrpio podnositelj predstavke, taj je bio najponižavajući i najbestidniji. Prema podnositelju predstavke, supozitorij mu je silom stavljen tom prilikom. Nakon toga su ga podigli s poda i odvukli u ugao prostorije gdje su mu svezali stopala. Zatim mu je skinut povez s očiju. Jaka svjetlost ga je privremeno zaslijepila. Kada mu se vid vratio, vidio je sedmoricu ili osmoricu muškaraca obučenih u crnu odjeću, sa crnim skijaškim maskama na glavama. Jedan od muškaraca mu je stavio pelene. Poslije toga su ga obukli u tamoplavu trenerku kratkih rukava. Stavili su mu vreću na glavu, a zatim su mu stavili pojas koji je lancima bio povezan s okovima na njegovim ručnim i nožnim zglobovima. Muškarci su mu stavili čepiće u uši i jastučiće na oči, onemogućivši mu da vidi, te su mu stavili kapuljaču. Savili su ga, silom mu spustili glavu dole, nakon čega su ga brzo odveli do aviona koji ga je čekao, dok su mu se okovi usijecali u nožne zglobove. Avion je bio okružen naoružanim makedonskim pripadnicima obejzbjeđenja. Teško je disao zbog vreće koja mu je stavljena preko glave. Kada se našao u unutrašnjosti aviona, bacili su ga na pod licem okrenutim prema tlu te su mu raširili noge i ruke da bi ih zavezali uz rubove aviona. Za vrijeme leta je primio dvije injekcije. Također su mu inhalirali neki anestetik. Podnositelj predstavke je bio bez svijesti veći dio leta. Makedonski izlazni pečat od 23. januara 2004. godine je stavljen na pasoš podnositelja predstavke.
  2. Prema podnositelju predstavke, postupak kojem je podvrgnut prije leta na skopljanskom aerodromut, “najvjerovatnije u rukama specijalnog tima za predaju CIA-e [United States Central Intelligence Agency]”, nevjerovatno liči na onaj koji je nedavno objavila CIA-a, u kojem se opisuje protokol za takozvani postupak hvatanja kojim se izaziva šok (“capture shock” treatment) (vidi, stav 124. dole).

5.  Let od Skoplja do Afganistana

  1. Nakon slijetanja aviona, podnositelj predstavke je natjeran da izađe napolje. Napolju je bilo toplije nego u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji, što je bilo dovoljno da zaključi da nije vraćen u Njemačku. Potom je došao do zaključka da se nalazi u Afganistanu i da je avion letio preko Bagdada.

6.  Pritvor i ispitivanje u Afganistanu

  1. Nakon slijetanja u Afganistan, podnositelja predstavke su stavili u neko vozilo koje se kretalo desetak minuta, potom je izvučen iz vozila, stavljen uz zid neke prostorije, bačen na tlo, izudaran nogama i pretučen. Udarali su ga nogama i rukama, naročito u nivou glave i vrata. Potom su ga ostavili u maloj betonskoj ćeliji, prljavoj i mračnoj. Kada su mu se oči navikle na svjetlo, vidio je da su zidovi bili prekriveni natpisima na arapskom, urdu i farsi jeziku. U ćeliji nije bilo kreveta. Premda je bilo hladno, ostavili su mu samo prljavi, vojni pokrivač i mali jastuk prekriven starom pocijepanom odjećom. Kroz prozor koji se nalazio na vrhu ćelije je vidio zalazak sunca. Nešto kasnije je shvatio da je prebačen u objekat CIA-e koji su mediji nazivali “Salt Pit”, tvornicu od cigle smještenu na sjeveru poslovnog kvarta Kabula koju je CIA koristila za pritvaranje i ispitivanje visokopozicioniranih osoba osumnjičenih za terorizam.
  2. Dok je bio zatvoren, isti muškarac ga je ispitivao u dva ili tri navrata, koji je govorio arapski s južnolibanonskim naglaskom, i svaki put noću. Ispitivanja su bila popraćena prijetnjama, vrijeđanjem, guranjem i deranjem. Podnositelj predstavke je više puta uzaludno tražio da vidi predstavnika njemačke vlade.
  3. U martu 2004. godine, podnositelj predstavke i nekoliko drugih zatvorenika s kojima je komunicirao kroz ćelijske zidove su započeli štrajk glađu kako bi protestirali zbog držanja u pritvoru bez optužbe. Zbog pritvorskih uvjeta i štrajka glađu, zdravlje podnositelja predstavke se svakodnevno pogoršavalo. Iako je u više navrata za to vrijeme tražio medicinski tretman, nije ga dobio.
  4. Dana 10. aprila 2004. godine, trideset sedmi dan njegovog štrajka glađu, muškarci s kapuljačama su ušli u njegovu ćeliju, svukli su ga s kreveta i vezali mu ruke i stopala. Odvukli su ga u sobu za ispitivanje, stavili su ga na stolicu i vezali za nju. Zatim su mu silom administrirali tečnost uz pomoć nazogastrične sonde. Nakon tog postupka su dali podnositelju predstavke konzerve s hranom i nekoliko knjiga.
  5. Nakon prisilnog hranjenja, podnositelj predstavke se ozbiljno razbolio pri čemu je osjećao snažan bol. Jedan doktor je došao usred noći u njegovu ćeliju i administrirao mu lijekove, ali je on ostao da leži u krevetu nekoliko dana. Negdje u to vrijeme, podnositelj predstavke je osjetio nešto što je povezao s blažim zemljotresom. U vezi s tim, podnositelj predstavke je dostavio “Spisak značajnih zemljotresa u svijetu 2004. godine”, koji je objavila američka organizacija USGS (US Geological Survey) 6. oktobra 2005. godine. Prema tom dokumentu, 5. aprila 2004. godine je bio zemljotres u regiji Hindukuš, Afganistan.
  6. Dana 16. maja 2004. godine, podnositelja predstavke je posjetio čovjek koji je govorio njemački, koji se predstavio kao “Sam” i koji ga je posjetio još tri puta prije nego što je pušten na slobodu.
  7. Dana 21. maja 2004. godine, podnositelj predstavke je započeo svoj drugi štrajk glađu.

7.  Prikrivena “obrnuta predaja” Albaniji

  1. Dana 28. maja 2004. godine, podnositelj predstavke, s povezom preko očiju i s liscama na rukama, je izveden iz svoje ćelije te potom zatvoren u nešto što mu se učinilo kontejnerom dok nije čuo zvuk aviona koji stiže. Tom prilikom su mu vratili kofer koji su mu oduzeli u Skoplju. Rečeno mu je da se presvuče u odjeću koju je nosio po dolasku u Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju te su mu dali dvije nove majice, od kojih je jednu obukao. Nakon što su mu stavili povez preko očiju i začepili uši, odveli su ga u avion koji je čekao, u kojem su ga zavezali lancima za sjedište. “Sam” ga je otpratio do aviona. Rekao je da će avion sletiti u jednu evropsku zemlju koja nije Njemačka, ali da će potom nastaviti put za Njemačku.
  2. Kada je avion sletio, podnositelj predstavke, još uvijek s povezom preko očiju, je smješten na stražnje sjedište nekog vozila. Nije mu rečeno gdje se nalazi. Vozilo se uputilo planinskim putem koji je samo djelomično bio asfaltiran. Podnositelj predstavke je shvatio da neki muškarci izlaze iz vozila te drugi potom ulaze u njega. Svi muškarci su imali slavenski naglasak, ali su malo govorili. Vozilo se konačno zaustavilo. Izveden je iz vozila te mu je skinut povez s očiju. Otmičari su mu dali njegove stvari i pasoš, skinuli mu lisice te ga uputili da hoda putem te da se ne okreće. Bio je mrak i put je bio pust. Pomislio je da će mu pucati u leđa i ostaviti ga da umre. Na jednoj krivini je naišao na tri naoružana muškarca koji su odmah tražili njegov pasoš. Vidjevši da njegov njemački pasoš nema vize, pitali su ga zašto se nalazi ilegalno u Albaniji. Odgovorio je da nema pojma gdje se nalazi. Rečeno mu je da se nalazi blizu albanske granice s Bivšom Jugoslovenskom Republikom Makedonijom i Srbijom. Muškarci su ga odveli u malu zgradu s albanskom zastavom te je predstavljen višem službeniku. Službenik je posmatrao dugu kosu i dugu bradu podnositelja predstavke te mu je rekao da izgleda kao terorista. Potom je odvezen na aerodrom Majka Tereza u Tirani. Proveden je kroz carinsku i imigracionu kontrolu bez pregleda te su ga ukrcali u avion za Frankfurt, Njemačka. Njegov pasoš je opečaćen albanskim izlaznim pečatom.

8.  Dolazak u Njemačku

  1. Dana 29. maja 2004. godine u 8h40, podnositelj predstavke je stigao na međunarodni aerodrom u Frankfurtu. Imao je oko osamnaest kilograma manje nego kada je napustio Njemačku, njegova kosa je bila duga i neuredna, a nije se obrijao od dolaska u Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju. Odmah nakon dolaska u Njemačku, podnositelj predstavke se obratio gosp. M. Gnjidiću, odvjetniku iz Ulma.
  2. U svojim zapažanjima u pisanoj formi, podnositelj predstavke je istakao da nije podvrgnut nikakvom medicinskom ispitivanje po povratku u Njemačku, osim izotopske analize njegovih folikula dlaka (vidi, st. 56. i 57. dole). Na javnoj raspravi, odvjetnici podnositelja predstavke su precizirali da su rezultati nekih medicinskih ispitivanja, koja su obavljena po njegovom povratku u Njemačku, dostavljeni, posredstvom njemačkog javnog tužitelja, istrazi Fava Evropskog parlamenta (vidi, st. 47-51 dole). Međutim, ti rezultati nisu dostavljeni Sudu jer nisu sa sigurnošću dokazivali prisustvo bilo kakve fizičke povrede, imajući u vidu protek vremena od incidenta na skopljanskom aerodromu. Osim toga, podnositelj predstavke je istakao da je bio podvrgnut sofisticiranim tehnikama ispitivanja, koje su posebno osmišljene da ne ostavljaju bilo kakve tragove fizičkog zlostavljanja.
  3. U izvještaju Marty iz 2007. godine (vidi, stav 46. dole) je naznačeno da je podnositelj predstavke zatražio liječenje u centru za liječenje žrtava mučenja u Neu-Ulmu ubrzo po povratku u Njemačku 2004. godine. Međutim, gosp. Gnjidić je tek 2006. godine dobio prethodni pristanak od zdravstvenog osiguranja, koji je bio potreban da bi otopočelo ograničeno liječenje (sedamdeset sati) u centru, što su i gosp. Gnjidić i sama terapeutkinja smatrali nedovoljnim (vidi, stav 296. izvještaja Marty iz 2007. godine).
  4. Podnositelj predstavke je također dostavio pismenu izjavu, od 5. januara 2009. godine, dr. Katherine Porterfield, psihologa sa dugogodišnjim iskustvom koja učestvuje u Programu za osobe koje su preživjele mučenje koji je pokrenuo bolnički centar Bellvuea (Univerzitet u New Yorku), u kojoj je ona potvrdila da je podnositelj predstavke patio od posttraumatskog stresnog poremećaja i depresije “koji su najvjerovatnije uzrokovani zlostavljanjem i zloupotrebom”. Mišljenje dr. Porterfield je zasnovano na nekoliko telefonskih razgovora i dva kontrolna razgovora s podnositeljem predstavke. Ona mu je također savjetovala da nađe nekog kliničara u okviru njegove zajednice koji ima potrebnu stručnost kako bi mu pomogao. Podnositelj predstavke se nije povinovao tom uputstvu.

B. Stav Vlade Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije u vezi sa žalbenim navodima podnositelja predstavke

1.  Stav tužene Vlade prema izvještajima koji su usvojeni nakon određenih međunarodnih istražnih radnji

(a) Navodi o tajnim pritvaranjima i nezakonitim međudržavnim transferima pritvorenika u kojima su upletene države članice Vijeća Evrope (Doc. 10957 od 12. juna 2006 – “izvještaj Marty iz 2006. godine”) 

  1. Dana 13. decembra 2005. godine, predsjednik Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope je zatražio od Komisije za pravna pitanja i ljudska prava da istraži navode o “vanrednim predajama” u Evropi. Švicarski senator Dick Marty je određen kao specijalni izvjestitelj. Dana 12. juna 2006. godine, Skupština je objavila izvještaj Marty iz 2006. godine. U izvještaju je izložen, na osnovu sastanaka koji su održani između 27. i 29. aprila 2006. godine, stav makedonskih vlasti o predmetu podnositelja predstavke. U njemu je, inter alia, navedeno:

3.1.3.1. Stav vlasti

106. ‘Zvaničan stav’ makedonske vlade je prvi put iznesen u dopisu ministra unutrašnjih poslova [ime] ambasadoru Evropske komisije [njegovo ime] od 27. decembra 2005. godine. On u osnovi sadrži četiri informacije koje se zasnivaju na ‘policijskim izvještajima’: prvo, gosp. El-Masri je stigao autobusom na makedonski granični prelaz Tabanovce 31. decembra 2003. godine u 16h00; drugo, njega su ispitali ‘ovlašteni policijski službenici’ koji su sumnjali u ‘posjedovanje falsificiranog putnog dokumenta’; treće, otprilike pet sati kasnije, gosp. El-Masriju ‘je dozvoljen ulazak’ u Makedoniju, očigledno slobodan; i četvrto, dana 23. januara 2004. godine, on je napustio Makedoniju preko graničnog prelaza Blace da bi ušao u Kosovo. (...)

108. Predsjednik Republike [ime] je usvojio vrlo čvrst stav od prvog sastanka s delegacijom Evropskog parlamenta, izražavajući se na način koji nikome nije ostavio mogućnost da izrazi bilo kakvo drugo stanovište: ‘Želio bih Vas uvjeriti da ovog momenta nemam nikakav razlog da sumnjam u zvaničan stav Ministarstva unutrašnjih poslova. Ne raspolažem nikakvim dodatnim elementima ili činjenicama, s bilo koje strane, koji bi me ubijedili da ono što je ustanovljeno u zvaničnom izvještaju našeg ministarstva nije istina.

109. U petak 28. aprila, zvaničan stav je izložen na znatno detaljniji način za vrijeme jednog sastanka sa [ime], koji je bio šef UBK-a, makedonske glavne obavještajne službe u vrijeme predmeta El-Masri. [On] je izjavio da je ‘Odjel za kontrolu i profesionalne standarde’ UBK-a obavio istragu o predmetu te proanalizirao sve zvanične zapisnike o kontaktima između gosp. El-Masrija i makedonskih vlasti. Informacije koje je prezentirao [šef UBK-a] su rezimirane na sljedeći način:

Gosp. El-Masri je stigao na makedonsku granicu 31. decembra 2003. godine, dan uoči Nove godine. Ministarstvo unutrašnjih poslova je pojačalo mjere sigurnosti u periodu praznika te je djelovalo uz visoki stepen opreznosti s ciljem sprečavanja eventualnih kriminalnih djelovanja. U skladu s takvim intenzivnim djelovanjem, putnici u autobusima su bili podvrgnuti vrlo striktnoj sigurnosnoj kontroli, što je uključivalo pregled njihovih identifikacionih dokumenata.

Nakon pregleda pasoša gosp. El-Masrija, makedonska granična policija je imala određene sumnje te je odlučila da ga ‘pritvori’. Da drugi putnici ne bi čekali na granici, autobusu je dozvoljeno da nastavi svoje putovanje.

Cilj zadržavanja gosp. El-Masrija je bio obavljanje razgovora s njim, koji je obavljen (prema [šefu UBK]-a) u skladu sa svim primjenjivim evropskim standardima. Pripadnici UBK-a, sigurnosne i obavještajne službe su prisutne na svim grančnim prelazima u Makedoniji kao dio onoga što je opisano kao ‘Integrirana granična uprava i sigurnost’. Pripadnici UBK-a u sudjelovali u razgovoru s gosp. El-Masrijem. Pripadnici su ispitivali gosp. El-Masrija o razlozima njegovog putovanja u tu zemlju, o mjestu gdje je namjeravao da boravi, te su ga pitali da li ima dovoljno novaca. [Šef UBK-a] je objasnio: ‘Mislim da su to sve bila standardna pitanja, koja su postavljena u kontekstu rutinskog postupka – Ne smatram da je potrebno da dajem dodatna objašnjenja’.

U isto vrijeme, makedonska službena lica su poduzela vizuelno ispitivanje putnih dokumenata gosp. El-Masrija. Sumnjali su da bi pasoš mogao biti lažan ili falsificiran – naznačavajući posebno da je gosp. El-Masri tvrdio, iako je rođen u Kuvajtu, da posjeduje njemačko državljanstvo. Nakon toga je obavljena daljnja provjera pasoša u bazi podataka Interpola. Granični prelaz Tabanovce nije povezan s Interpolovom mrežom tako da su informacije morale biti proslijeđene u Skoplje, odakle je poslan elektronski zahtjev centralnoj elektronskoj bazi Interpola koja se nalazi u Lionu. Jedan službenik Odjela za analizu UBK-a je očigledno podnio taj zahtjev korištenjem elektronske šifre na način da makedonske vlasti nisu imale nikakvog traga o tome. Gosp. El-Masri je zamoljen da sačeka na graničnom prelazu dok ne bude obavljeno Interpolovo pretraživanje.

Kada je ustanovljeno da ne postoji nikakv nalog Interpola protiv gosp. El-Masrija te da ne postoji nikakav daljnji razlog da ga zadrže, pušten je na slobodu. Potom je napustio granični prelaz Tabanovce, premda makedonski zvaničnici nisu mogli opisati kako. Kada im je postavljeno to pitanje na posebnom sastanku, ministar unutrašnjih poslova [ime] je rekao: ‘mi nismo u mogućnosti da vam kažemo tačno šta se desilo s njim nakon što je pušten na slobodu jer to nije u našem interesu; nakon što neka osoba pređe granični prelaz, mi nismo u poziciji da znamo gdje je dalje otputovala’.

Ministarstvo unutrašnjih poslova je potom ustanovilo (...) da je gosp. El-Masri odsjeo u jednom hotelu u Skoplju zvanom ‘Skopski Merak’. Gosp. El-Masri je stigao u hotel uveče 31. decembra 2003. godine, prema knjizi prijavljenih gostiju. On je tamo proveo 23 noći, uključujući doručak, te se odjavio 23. januara 2004. godine.

Ministarstvo je zatim provjerilo sve granične prelaze i ustanovilo da je uveče istog dana, 23. januara 2004. godine, gosp. El-Masri napustio teritoriju Makedonije preko graničnog prelaza Blace i ušao na teritoriju Kosova. Kada mu je postavljeno pitanje da li je gosp. El-Masriju stavljen pečat koji naznačava odlazak, [šef UBK-a] je odgovorio: ‘Normalno, pečat mora biti stavljen na pasoš prilikom prelaska makedonske granice, ali nisam siguran. Privremena administrativna misija Ujedinjenih nacija na Kosovu [United Nations Administration Mission in Kosovo, (UNMIK)] je prisutna i na kosovskoj granici, te je odgovorna s te strane granice (...) Moje kolege iz UBK-a su me upravo informirale da je on prešao granicu u

Blacama dva puta nedavno i da mu nije stavljan nikakv pečat tom prilikom.

(...)

116. Ono što nije rečeno u zvaničnoj verziji je činjenica da makedonski UBK redovno konsultira CIA-u u vezi s takvim pitanjima (što je, na izvjestan način, sasvim razmljivo i logično). Prema povjerljivim informacijama koje smo primili (i čiji izvor znamo), kompletan opis gosp. El-Masrija je proslijeđen CIA-i putem njenog šefa ureda u Skoplju u svrhu analize (...) da li je predmetna osoba imala kontakata s terorističkim pokretima, naročito s Al-Kaidom? Na osnovu obavještajnih podataka koje je imala o Khaledu El-Masriju – čiji sadržaj nama nije poznat – CIA je odgovorila potvrdno. Od UBK-a, lokalne partnerske organizacije, je zatraženo da uhapsi i pritvori gosp. El-Masrija dok ne bude predan CIA-i radi transfera.”

(b)  Vijeće Evrope, izvještaj generalnog sekretara o pitanju tajnog pritvaranja i prevoza pritvorenika osumnjičenih za teroristička djela koji je sačinjen na osnovu člana 52. Konvencije (SG/Inf (2006) 5 od 28. februara 2006. godine)

  1. Dana 21. novembra 2005. godine, generalni sekretar Vijeća Evrope se pozvao na postupak predviđen članom 52. Konvencije u vezi s izvještajima o saradnji evropskih zemalja u letovima tajne predaje. Od država članica je zatraženo da podnesu izvještaj o mehnizmima kontrole koji su predviđeni njihovim unutrašnjim pravom u vezi s djelima stranih agenata koji se nalaze pod njihovom jurisdikcijom, o pravnim garancijama koje onemogućavaju nepriznato lišavanje slobode, o pravnim i istražnim radnjama u vezi s tvrdnjama o navodnim povredama prava iz Konvencije i o pokretanju istraga u vezi s agentima koji su navodno upleteni u djela ili propuste koji su doveli do takvog lišavanja slobode.
  2. Dana 17. februara i 3. aprila 2006. godine, tužena Vlada je dostavila odgovor na taj zahtjev. U svom dopisu je izložila stav o predmetu podnositelja predstavke. Ona je, inter alia, istakla:

“(...) U vezi s predmetom gosp. Khaleda El-Masrija, željeli bismo Vas informirati da je Ministarstvo unutrašnjih poslova ispitalo taj predmet i da su informacije u vezi s njim poslane predstavnicima Evropske komisije u Republici Makedoniji, direktoru za zemlje Zapadnog Balkana Generalne direkcije za proširenje Evropske komisije u Briselu i članovima Evropskog parlamenta još u junu 2005 godine. (...) Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Makedonije ističe da je gosp. Khaled El-Masri, prema policijskim izvještajima o ulasku i izlasku na državnoj granici Republike Makedonije, stigao autobusom na granični prelaz Tabanovce iz Državne Unije Srbije i Crne Gore 31. decembra 2003. godine u 16h00, kada je pokazao njemački pasoš. Sumnjajući da dotična osoba ima falsificirani putni dokument, nadležni službenici policije su provjerili dokument i ispitali gosp. Khaleda El-Masrija na graničnom prelazu.

Izvršena je i provjera u bazi podataka Interpola, koja je pokazala da nikakav međunarodni nalog za hapšenje nije izdat protiv gosp. El-Masrija. Gosp. Khaledu ElMasriju je dozvoljeno da uđe u Republiku Makedoniju 31. decembra 2003. godine u 20h57. Prema policijskim izvještajima, gosp. Khaled El-Masri je napustio Republiku Makedoniju 23. januara 2004. godine na graničnom prelazu Blace i ušao u Državnu Uniju Srbije i Crne Gore (preko Kosova).”

2. Verzija događaja koju je predočila tužena Vlada u postupku pred Sudom

  1. Vlada je potvrdila svoju verziju događaja koja je opisana gore (vidi, st. 37. i 39. gore). Ona je porekla da su državni agenti pritvorili i zlostavljali podnositelja predstavke u hotelu, da je predat agentima CIA-e, da su ga agenti CIA-e zlostavljali na skopljanskom aerodromu i prebacili u zatvor CIA-e u Afganistanu. Prema Vladi, podnositelj predstavke je slobodno ušao, boravio i naspustio teritoriju tužene države. Jedini kontakt s državnim agentima se desio 31. decembra 2003. godine prilikom njegovog ulaska u tuženu državu, kada je poduzeto ispitivanje u vezi s ispravnošću njegovog pasoša. Nije bilo drugih kontakata s državnim agentima za vrijeme cjelokupnog boravka u tuženoj državi. Istraga Ministarstva unutrašnjih oslova je pokazala da je podnositelj predstavke boravio u tuženoj državi po slobodnom izboru i slobodnoj volji u periodu između 31. decembra 2003. godine i 23. januara 2004. godine kada je slobodno napustio državu na graničnom prelazu Blace.
  2. U prilog svom argumentu, Vlada je dostavila kopiju sljedećih dokumenata: izvode iz zvaničnih izvještaja sačinjenih na graničnim prelazima Tabanovce i Blace; izvod iz hotelske knjige gostiju u kojoj je podnositelj predstavke upisan kao gost sobe broj 11 u periodu između 31. decembra 2003. godine i 22. januara 2004. godine te dva dospisa iz februara 2006. godine kojima je direktor hotela saopćio Ministarstvu unutrašnjih poslova imena šest osoba koja su bile na dužnosti u hotelu u relevantno vrijeme te porekao da je bilo koja osoba ikada boravila protiv svoje volje u hotelu. Dalje je specificirano da je osoba čija je fotografija na hotelskoj internet lokaciji (vidi, stav 17. gore) gosp. Z. G. koja se može naći u hotelu. Vlada je također dostavila dopis od 3. februara 2006. godine kojim je makedonsko Ministarstvo za saobraćaj (preciznije Uprava civilne avijacije) informiralo Ministarstvo unutrašnjih poslova da je jednom Boeingu 737, koji je letio iz Palme i koji je registriran pod brojem leta N313P, data dozvola da sleti na skopljanski aerodrom 23. januara 2004. godine, da je isti avion dobio dozvolu (u 22h30) da odleti isti dan prema Kabulu i da je, 24. januara 2004. godine u 2h25, taj avion dobio dozvolu da odleti u Bagdad. Osim toga, Vlada je dostavila kopiju hotelskih računa podnositelja predstavke koji su, prema Vladi, plaćeni u gotovini. Konačno, Vlada je dostavila kopiju policijskog zapisnika o lišavanju slobode podnositelja predstavke na graničnom prelazu Tabanovce 31. decembra 2003. godine. Kao što je naznačeno u zapisniku, podnositelj predstavke je zadržan između 16h30 i 21h30. U zapisniku nisu naznačeni razlozi zbog kojih je podnositelj predstavke lišen slobode, ali on sadrži nepotpunu naznaku napisanu rukom, prema kojoj je lišen slobode na osnovu “tel. broj 9106 od 8. decembra 2003”.

C. Međunarodne istražne radnje u vezi s predmetom podnositelja predstavke

  1. Nekoliko istraga je vođeno o žalbenim navodima o “vanredoj predaji” u Evropi i umiješanosti evropskih vlada. U izvještajima se poziva na predmet podnositelja predstavke.

1.  Parlamentarna skupština Vijeća Evrope – “istraga Marty”

(a)  Izvještaj Marty iz 2006. godine

  1. U izvještaju Marty iz 2006. godine (vidi, stav 37. gore) je, inter alia, navedeno:

A. Nacrt rezolucije

(...)

7. Činjenice i informacije koje su sakupljene do ovog dana, zajedno s novim činjeničnim karakteristikama koje su u toku otkrivanja, jasno naznačavaju da ključni elementi ove ‘paukove mreže’ posebno uključuju: mrežu tajnih pritvora rasprostranjenih po cijelom svijetu na ‘crnim lokacijama’ CIA-e te vojnim ili pomorskim objektima; program ‘predaje’ CIA-e na osnovu kojeg se osumnjičeni za terorizam prebacuju iz jedne države u drugu civilnim avionima van opsega bilo kakve pravne zaštite, često da bi bili predani državama koje uobičajeno pribjegavaju ponižavjućim postupcima i mučenju; korištenje vojnih zračnih baza i aviona da bi se prevezli pritvorenici, kao ljudski teret, u zaljev Guantanamo na Kubi ili u druge pritvorske centre (...).

11. Pokušaji da se izloži prava priroda i stepen tih nezakonitih operacija su naišli na opstrukcije ili odbijanje Sjedinjenih Država i njihovih evropskih partnera. Vlasti većine država članica Vijeća Evrope su negirale svoje sudjelovanje, u mnogim slučajevima bez provođenja ikakvih istražnih radnji ili ozbiljne istrage.

(...)

 C. Obrazloženje

(...)

2.7.1. Metode CIA-e – kako se postupa prema pritvoreniku za vrijeme predaje

(...) Gledano u cjelini, slučajevi u ovom izvještaju pokazuju da postoji uspostavljeni modus operandi predaje, koji je u praksi ostvarila elita, visokoobučena i ultradisciplinirana grupa agenata CIA-e (...).

11. Zaključak

287. Dok dokazi u klasičnom smislu nisu još uvijek na raspolaganju, veliki broj koherentnih i dopunjujućih elemenata pokazuju da tajni pritvorski centri zaista postoje te da se nezakoniti međudržavni transferi zaista poduzimaju. (...).”

  1. U izvještaju Marty iz 2006. godine, skopljanski aerodrom je opisan kao “mjesto kupljenja”, tj. mjesto koje se koristi da se neki pritvorenik ili grupa priotvorenika pokupi u svrhu predaje ili nezakonitog transfera, van svakog sistemskog postupka.
  2. U vezi s predmetom podnositelja predstavke, u izvještaju Marty je, inter alia, navedeno sljedeće:

3. Konkretni primjeri dokumentiranih predaja

3.1. Khaled El-Masri

92. Razgovarali smo satima s Khaledom El-Masrijem, koji je javno svjedočio pred Privremenom komisijom Evropskog parlamenta. Smatramo vjerodostojnom njegovu verziju događaja o pritvoru u Makedoniji i Afganistanu u trajanju od skoro pet mjeseci.

(...)

3.1.2. Dokazi koji potvrđuju svjedočenje gosp. El-Masrija

102. Iskaz gosp. El-Masrija potvrđuju brojni dokazi od kojih neki još uvijek ne mogu biti objavljeni zbog toga što su proglašeni tajnim ili zbog toga što su povjerljive prirode zbog istrage koju vode minhenski organi tužiteljstva nakon što je gosp. ElMasri podnio prijavu zbog otmice.

103. Elementi, koji su već javni, su citirani u navedenom memorandumu koji je dostavljen sudu u Virdžiniji kojem se obratio gosp. El-Masri:

- pečati na pasošu potvrđuju ulazak u Makedoniju, izlazak iz Makedonije te izlazak iz Albanije predmetnih dana;

- naučna analiza folikula dlaka gosp. El-Masrija, koja je obavljena u toku krivične istrage njemačkih organa tužiteljstva, potvrđuje iskaz gosp. El-Masrija da je bio pritvoren u jednoj južnoazijskoj zemlji te da je bio lišen hrane duži vremenski period;

- ostali fizički dokazi, naročito pasoš gosp. El-Masrija, dvije majice koje su mu dali američki otmičari prilikom odlaska iz Afganistana, njegov kupon za ulazak u avion koji je letio iz Tirane u Frankfurt i izvjestan broj ključeva koje je gosp. ElMasri imao prilikom svog teškog iskušenja su predani njemačkim tužiteljima;

- knjiga evidencije leta kojom je potvrđeno da je jedan Boeing business jet u vlasništvu i upotrebi tuženih u ovom predmetu [jedna kompanija SAD-a, Premier Executive Transportation Services, Inc., koja je podružnica jedne druge kompanije SAD-a, Aero Contractors Limited], tada registriran kod Federalne uprave avijacije SAD-a (FAA) [US Federal Aviation Administration] pod brojem N313P, odletio iz Palme de Majorke, Španija, 23. januara 2004. godine; sletio na skopljanski aerodrom u 21h51 to veče; napustio Skoplje više od tri sata nakon toga odletivši prema Bagdadu te potom u Kabul, glavni grad Afganistana [baza podataka kretanja zrakoplova, koji su prikupljeni na osnovu informacija dobijenih iz raznih izvora, se nalazi u prilogu izvještaja Marty iz 2006. godine];

- svjedočenja drugih putnika, koji su bili u autobusu koji je krenuo iz Njemačke prema Makedoniji, koja potvrđuju svjedočenje gosp. El-Masrija o njegovom pritvaranju na granici;

- fotografije hotela u Skoplju u kojem je gosp. El-Masri bio pritvoren 23 dana na kojima je gosp. El-Masri identifcirao i svoju sobu i osoblje koje mu je posluživalo hranu;

- geološki zapisi koji potvrđuju sjećanja gosp. El-Masrija o manjim zemljotresima za vrijeme pritvora u Afganistanu;

- dokazi o identitetu ‘Sama’ kojeg je gosp. El-Masri formalno identificirao na fotografijama te za vrijeme policijske identifikacije prepoznavanjem u vrsti; prema informacijama koje su prenijeli mediji, radi se o njemačkom obavještajnom agentu koji ima veze sa stranim obavještajnim službama;

- skice zatvora u Afganistanu koje je nacrtao gosp. El-Masri i koje je odmah prepoznala jedna druga žrtva predaje koju su Sjedinjene Države pritvorile u Afganistanu;

- fotografije koje su uslikane odmah po povratku gosp. El-Masrija u Njemačku, koje su u skladu s njegovim iskazom o gubitku težine i zapuštenosti;

(...)

113. Bilo bi lako pokazati brojne kontradikcije u zvaničnom stavu. Na primjer, Ministarstvo unutrašnjih poslova je istaklo da bi ‘vlasnik hotela trebao imati evidenciju o računu gosp. El-Masrija’, dok je vlasnik hotela rekao, prilikom odgovaranja na nekoliko pitanja koja su mu postavljena telefonom i lično, da je evidencija predata Ministarstvu unutrašnjih poslova.

(...)

125. Svi ti činjenični elementi pokazuju da je CIA izvršila ‘predaju’ Khaleda ElMasrija. Predmetni avion je obavio transfer jednog drugog pritvorenika dva dana ranije te se nalazio u istom ‘kružnom toku predaje’. Avion i njegova posada su proveli vrijeme između dvije operacije u Palmi de Majorki, poznatom mjestu okupljanja. Fizička i moralna degradacija kojoj je gosp. El-Masri bio podvrgnut prije nego što je bio prisiljen da se ukrca u avion u Makedoniji odgovara sistematičnoj ‘metodologiji predaje’ CIA-e koja je već opisana u ovom izvještaju. Odredište aviona u kojem se nalazio gosp. El-Masri, Kabul, čini središte tajnih pritvora CIA-e na našoj grafičkoj prezentaciji ‘paukove mreže’.

(...)

127. Potrebno je ponoviti da analiza svih činjenica koje se odnose na ovaj predmet govori u prilog gosp. El-Masriju. Sve ukazuje na to je on bio žrtva otmice i zlostavljanja koji su doveli do mučenja u smislu jurisprudencije Komiteta protiv mučenja Ujedinjenih nacija (...).”

(b)  Tajna pritvaranja i nezakoniti transferi pritvorenika u kojima su upletene države članice Vijeća Evrope: drugi izvještaj, doc. 11302 rev., od 11. juna 2007 (“izvještaj Marty iz 2007. godine”)

  1. U svom izvještaju od 11. juna 2007. godine, senator Marty je, inter alia, istakao:

“5. Neke evropske vlade su onemogućavale traganje za istinom te nastavljaju da to rade pozivanjem na koncept ‘državnih tajni’. Na tajnost se poziva da se ne bi dostavljala objašnjenja parlamentarnim organima ili da bi se onemogućilo da pravosudne vlasti ustanove činjenice i poduzmu krivično gonjenje onih koji su krivi za krivična djela. (...) Isti pristup su primijenile vlasti ‘Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije’ da bi sakrile istinu i pružile očigledno lažnu verziju djelovanja sopstvenih državnih agencija i CIA-e prilikom tajnog pritvaranja i predaje Khaleda El-Masrija.

(...)

273. Vjerujemo da smo sada uspjeli detaljno izložiti odiseju gosp. El-Masrija i rasvijetliti njegov povratak u Evropu: ako smo mi, bez ovlasti i sredstava, mogli to uraditi, zašto nadležne vlasti nisu bile u stanju da to urade? Postoji samo jedno moguće objašnjenje: nisu zainteresirane da istina izađe na vidjelo.

(...)

275. (...) Dokazali smo umiješanost CIA-e u transfer gosp. El-Masrija u Afganistan dovođenjem u vezu let kojim je tamo odvezen – avionom broj N313P koji je poletio iz Skoplja (‘Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija’) preko Bagdada (Irak) u Kabul (Afghanistan) 24. januara 2004. godine – i transfer jednog drugog pritvorenika istim avionom dva dana ranije, otkrivajući time postojanje ‘kružnog toka predaje’. (...)

276. Po dolasku u Afganistan, gosp. El-Masri je odveden u tajni pritvorski objekat blizu Kabula te je bio držan u ‘maloj, prljavoj, betonskoj ćeliji’ više od četiri mjeseca. Za vrijeme tog perioda, CIA je otkrila da se se nikakve optužbe ne mogu podnijeti protiv njega i da je njegov pasoš autentičan, ali je zbog neobjašnjivog razloga držala gosp. El-Masrija u njegovoj prljavoj ćeliji više od nekoliko sedmica nakon toga.

(...)

279. Smatram da sam danas u stanju da izložim okolnosti povratka gosp. El-Masrija iz Afganistana: on je odvezen iz Kabula 28. maja 2004. godine avionom Gulfstream u upotrebi CIA-e, registriranim pod brojem N982RK, u vojnu bazu u Albaniji zvanu aerodrom [Bezat-Kuçova].

(...)

314. ‘Zvanična verzija’ nedobrovoljnog boravka gosp. El-Masrija u ‘Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji’ je definitivno postala potpuno neodrživa (...).”

2.  Evropski parlament: istraga Fava

  1. Dana 18. januara 2006. godine, Evropski parlament je osnovao Privremenu komisiju o vanrednoj predaji te je postavio gosp. Claudija Favu kao izvjestitelja s ovlaštenjem da istraži navodno postojanje zatvora CIA-e u Evropi. Ta komisija je održala 130 sastanaka te je poslala delegacije u Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju, Sjedinjene Države, Njemačku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Rumuniju, Poljsku i Portugal.
  2. Komisija je konstatirala da je bilo najmanje 1245 letova koje je koristila CIA u evropskom zračnom prostoru u periodu između kraja 2001. godine i 2005. godine. Za vrijeme svoje posjete bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji, Komisija je imala sastanke s visokopozicioniranim zvaničnicima.
  3. Dana 6. jula 2006. godine, Evropski parlament je usvojio Rezoluciju o evropskim zemljama koje navodno koristi CIA u svrhu transporta i nezakonitog pritvaranja zatvorenika (2006/2027(INI)), P6_TA (2006)0316), u kojoj je, inter alia, naznačeno:

“19. [Evropski parlament] osuđuje otmicu njemačkog državljanina, Khaleda el Masrija, koju je izvela CIA, koji je bio pritvoren u Afganistanu od januara do maja 2004. godine i koji je bio podvrgnut degradirajućim i neljudskim postupcima; dalje, ističe sumnje, koje još uvijek nisu otklonjene, prema kojima je Khaled el Masri nezakonito zadržan u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji od 31. decembra 2003. godine do 23. januara 2004. godine te iz te zemlje prevezen u Afganistan u noći između 23. i 24. januara 2004. godine; smatra da su mjere za koje Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija tvrdi da je poduzela da bi istražila stvar neadekvatne (...)

42. Osuđuje činjenicu da je njemački državljanin, Khalid El-Masri, bio nezakonito privoren u Afganistanu više od četiri mjeseca 2004. godine; izražava žaljenje što vlasti Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije oklijevaju da potvrde da je gosp. El-Masri bio u Skoplju te vjerovatno bio pritvoren tamo prije nego što su ga agenti CIA-e predali u Afganistanu (...).”

  1. Dana 30. januara 2007. godine, objavljen je konačni izvještaj o evropskim zemljama koje navodno koristi CIA u svrhu transporta i nezakonitog pritvaranja zatvorenika (2006/2200 (INI)), doc. A6-0020/2007) u kojem je konstatiran izostanak detaljne istrage tužene države, te je, inter alia, naznačeno sljedeće:

“136. [Evropski parlament] osuđuje vanrednu predaju njemačkog građanina Khaleda El-Masrija koji je otet na graničnom prelazu Tabanovce u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji 31. decembra 2003. godine, koji je bio nezakonito pritvoren u Skoplju od 31. decembra 2003. godine do 23. januara 2004. godine te potom prevezen u Afganistan u noći između 23. i 24. januara 2004. godine gdje je bio pritvoren do maja 2004. godne i gdje je bio podvrgnut degradirajućim i neljudskim postupcima;

 (...)

138. Odobrava u potpunosti preliminarne zaključke gosp. Martina Hofmanna, minhenskog javnog tužitelja, o nepostojanju dokaza koji bi omogućili da se odbaci verzija događaja Khaleda El-Masrija;”

  1. U izvještaju se također ističe da “koncept ‘tajnog pritvorskog objekta’ uključuje ne samo zatvore nego i mjesta gdje se neko drži u izolaciji,kao što su privatni stanovi, policijske stanice ili hotelske sobe, kao u slučaju Khaleda El-Masrija u Skoplju”.

3.  Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija, Opća zapažanja o Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji, od 3. aprila 2008, UN Doc. ССРR/С/МKD/СO/2

  1. U okviru periodičnog ispitivanja o povinovanju tužene države Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, koje je proveo Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija za vrijeme martovsko/aprilske sjednice 2008. godine, on je “obratio pažnju na istragu koju je provela država potpisnica te na njeno negiranje bilo kakve upletenosti u predaju [podnositelja predstavke] uprkos krajnje detaljnim navodima i izraženoj zabrinutosti [u izvještajima Marty i Fava]”. Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija je donio sljedeće preporuke:

“14. (...) država potpisnica bi trebala razmotriti poduzimanje nove i sveobuhvatne istrage o navodima gosp. Khaleda El-Masrija. U istrazi bi trebalo uzeti u obzir sve raspoložive dokaze i zahtijevati saradnju s gosp. El-Masrijem lično (...).”

  1. Tu preporuku je podržao komesar za ljudska prava Vijeća Evrope u svom izvještaju objavljenom 11. septembra 2008. godine (komesar za ljudska prava Vijeća Evrope, Thomas Hammarberg, “izvještaj o posjeti Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji, 25-29 februara 2008. godine”).

4.  Peticija podnositelja predstavke Međuameričkoj komisiji za ljudska prava protiv Sjedinjenih Američkih Država (SAD)

  1. Dana 9. aprila 2008. godine, podnositelj predstavke je podnio peticiju Međuameričkoj komisiji za ljudska prava. Dana 23. augusta 2009. godine, Komisija je proslijedila peticiju Vladi Sjedinjenih Američkih Država u svrhu dostavljanja odgovora. Ne postoji nikakva druga informacija u vezi s tim postupkom.

D. Relevantni postupci pred domaćim vlastima koji se ne odnose na tuženu državu

1.  Njemačka

(a)  Istraga njemačkih organa tužiteljstva

  1. Neutvrđenog datuma 2004. godine, Javno tužiteljstvo Minhena je pokrenulo istragu o navodima podnositelja predstavke da je bio nezakonito otet, pritvoren, podvrgnut fizičkim i psihičkim zloupotrebama te ispitivan u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji i Afganistanu. Prema podnositelju predstavke, poduzet je izvjestan broj istražnih radnji, uključujući ispitivanje očevidaca koji su potvrdili da je podnositelj predstavke otputovao u Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju autobusom krajem 2003. godine i da je bio pritvoren ubrzo nakon što je ušao na teritoriju te države.
  2. Osim toga, obavljena je radioizotopska analiza dlaka podnositelja predstavke. U nalazu vještaka od 17. januara 2005. godine je navedeno, inter alia, sljedeće:

“(...) vrlo vjerovatno je da priloženi izotopski otisci [dlake podnositelja predstavke] zaista odgovaraju iskazima [podnositelja predstavke] (...).”

  1. Prema Prvoj istražnoj komisiji njemačkog Bundestaga (vidi, dole), radioizotopskom analizom je također potvrđeno da je podnositelj predstavke iskusio dva štrajka glađu.
  2. Dana 31. januara 2007. godine, minhenski javni tužitelj je izdao nalog za hapšenje trinaestorice agenata CIA-e zbog njihove upletenosti u predaju koju je naveo podnositelj predstavke. Imena traženih osoba nisu objavljena. Identitete agenata CIA-e su ustanovile španske vlasti u toku svoje istrage o španskim aerodromima koje koristi CIA, koje su ih potom navodno saopćile njemačkom tužitelju.

 (b)  Istražne radnje njemačke parlamentarne komisije

  1. Dana 7. aprila 2006. godine, Bundestag (savezni parlament) je uspostavio Prvu istražnu komisiju šesnaestog legislativnog perioda (“Istražna komisija”) da bi preispitala djelovanje tajnih službi. U toku istražnog perioda od tri godine, Istražna komisija je održala ukupno 124 sjednice, provela istrage u vezi sa sedam različitih istražnih područja i saslušala 141 svjedoka, uključujući podnositelja predstavke. Zaključci Istražne komisije su objavljeni 18. juna 2009. godine.
  2. Izvještaj Istražne komisije, koji ima ukupno 1430 stranica, sadrži i sljedeće stavove:

“(...) Iskaz gosp. Khaleda El-Masrija o njegovom zatvaranju u Makedoniji i Afganistanu je vjerodostojan u pogledu osnovnih činjenica o njegovom pritvaranju u

Makedoniji i prebacivanju u Afganistan, te o zatočenju kojem su ga podvrgle snage Sjedinjenih Država u Afganistanu. Međutim, i dalje postoji sumnja u vezi s nekim specifičnim aspektima njegovog svjedočenja.

Policijske istrage koje su provele snage reda Švabije, uz pomoć BKA [Bundeskriminalamt – Savezni ured za sudsku policiju], potvrđuju svjedočenje gosp. El-Masrija. Njegovo putovanje u Makedoniju 31. decembra 2003. godine su potvrdili svjedoci. Njegov iskaz o transferu iz Makedonije u Afganistan koji su poduzele snage

Sjedinjenih Država se poklapa s informacijama koje su dale druge žrtve ekscesa ‘rata protiv terora’ Vlade Sjedinjenih Država u to vrijeme. Evidentirana kretanja američkog Boeinga 737 u upotrebi zračne kompanije ‘Aero-Contractors’, za koju se pretpostavlja da pripada CIA-i, koji je letio iz Majorke u Skoplje 23. januara 2004. godine te nastavio put prema Kabulu, odgovaraju informacijama koje je dao gosp. El-Masri u pogledu trajanja njegovog zatočeništva u hotelu u Makedoniji (...)

Svi ti elementi potvrđuju duboke sumnje Komiteta u zvaničnu verziju događaja (...) Makedonska vlada i dalje negira njegovo pritvaranje u hotelu te njegovo prebacivanje u Afganistan nazivajući to klevetničkom medijskom kampanjom. Jasno je da je ta zvanična makedonska verzija događaja netačna. Mora se zaključiti suprotno, da postoje ubjedljivi dokazi koji se podadaraju s iskazom gosp. El-Masrija o njegovom hapšenju i prebacivanju van zemlje (...).” (str. 353)

  1. Prema izvještaju, ostaju sumnje u vezi sa stvarnim ciljem putovanja podnositelja predstavke u Skoplje te značajne nepodudarnosti u njegovim izjavama u vezi s ispitivanjem u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji i Afganistanu, naročito sumnja u njemačko porijeklo “Sama”.

2.  Pravni postupak pokrenut u Sjedinjenim Državama

  1. Dana 6. decembra 2005. godine, Američka unija za građanske slobode (American Civil Liberties Union (ACLU)) je podnijela tužbu u ime podnositelja predstavke Okružnom sudu Sjedinjenih Država za Istočni okrug Virdžinije (US District Court for the Eastern District of Virginia) protiv izvjesnog broja tuženih, uključujući bivšeg direktora CIA-e, Georgea Teneta, te izvjesnog broja neidentificiranih agenata CIA-e. Podnositelj predstavke je istakao u tužbi da je bio lišen slobode bez ikakvog pravnog postupka te se žalio, na osnovu Zakona o deliktnoj odgovornosti koji se primjenjuje na strance (Alien Tort Statute (ATS)), na kršenja međunarodnih pravnih normi kojima se zabranjuje dugotrajan proizvoljan pritvor te okrutni, neljudski ili degradirajući postupci.
  2. U maju 2006. godine, Okružni sud Sjedinjenih Država za Istočni okrug Virdžinije je odbio tužbeni zahtjev podnositelja predstavke uz obrazloženje da se Vlada Sjedinjenih Država osnovano pozvala na privilegiju u vezi s državnim tajnama. Sud je smatrao da državni interes u očuvanju državnih tajni ima prioritet nad pojedinačnim interesom podnositelja predstavke da zadovolji pravdu. Tu odluku je po žalbi potvrdio Apelacioni sud Sjedinjenih Država za Četvrti okrug (United States Court of Appeals for the Fourth Circuit). U oktobru 2007. godine, Vrhovni sud je odbio da preispituje predmet.

E. Postupak pokrenut u bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji u vezi s navodnim hapšenjem, pritvaranjem i zlostavljanjem

1.  Postupak pred Odjelom za kontrolu i profesionalne standarde Ministarstva unutrašnjih poslova (OKPS)

  1. OKPS je 2005. godine poduzeo interne istražne radnje o navodima podnositelja predstavke. Podnositelj predstavke nije pozvan da predoči dokaze pred OKPS-om, niti je informiran o ishodu istrage. Rezultati istrage nisu predočeni njemu, nego predstavnicima Evropske unije u tuženoj državi (vidi, stav 39. gore).
  2. Nakon što je informirana o ovom predmetu, Vlada je dostavila kopiju dva izvještaja OKPS-a, od 20. marta 2006. godine i 10. aprila 2008. godine. Oba izvještaja su sačinjena na zahtjev Odjela za organizirani kriminal i korupciju Javnog tužiteljstva, koji je djelovao na osnovu dva odvojena zahtjeva za pravnu pomoć, od 9. maja 2005. godine i od 13. novembra 2007. godine, minhenskog javnog tužitelja koji je istraživao krivičnu prijavu koju je podnio podnositelj predstavke u Njemačkoj. U izvještajima je ponovo iznesena verzija događaja Vlade koja je opisana gore. Vlada je istakla da je podnositelj predstavke stigao na granični prelaz Tabanovce 31. decembra 2003. godine, da je potom zadržan između 16h30 i 21h30 u prostorijama na graničnom prelazu te da ga je ispitivala makedonska policija zbog navodnog posjedovanja falsificiranog pasoša. Nakon što je bio pušten na slobodu, odsjeo je u hotelu u sobi broj 11. Platio je hotelski račun te napustio teritoriju tužene države prešavši granicu pješke na graničnom prelazu Blace 23. januara 2004. godine u 18h20. Dalje je naznačeno da bivši šef UBK-a, koji je djelovao u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova, nije nikada primio nikakvu nagradu od bilo koje strane agencije, uključujući CIA-u. Zaključeno je da niko, uključujući podnositelja predstavke, nije bio pritvoren u hotelu, niti su ga ispitivali agenti Ministarstva unutrašnjih poslova.
  3. U okviru tih istražnih radnji, Ministarstvo unutrašnjih poslova je dostavilo makedonskoj javnoj tužiteljici dokumente koji su naznačeni gore (vidi, stav 41. gore).

2.  Krivični postupak protiv nepoznatih pripadnika snaga reda

  1. Dana 6. oktobra 2008. godine, podnositelj predstavke, putem svog pravnog zastupnika, gosp. F. Medarskog, je podnio krivičnu prijavu Javnom tužiteljstvu u Skoplju protiv nepoznatih pripadnika snaga reda zbog nezakonitog privaranja i otmice, što su krivična djela kažnjiva prema članu 140. Krivičnog zakonika. U krivičnoj prijavi se također navodi krivično djelo mučenja ili drugih neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, koje je kažnjivo prema čl. 142. i 143. Krivičnog zakonika. U prilog svojoj prijavi, podnositelj predstavke je dostavio kopiju svoje izjave koju je dao pod zakletvom u svrhu postupka u Sjedinjenim Državama te sljedeće dokaze: kopiju svog pasoša; relevantne izvode iz izvještaja Marty iz 2006. i 2007. godine te iz izvještaja Fava; kopiju evidencije letova; dopis aerodromskih vlasti u Skoplju od 18. juna 2008. godine (kao odgovor na zahtjev podnositelja predstavke za dostavljenje informacija) u kojem je potvrđeno da je Boeing 737, koji je registrirala FAA pod brojem N313P, sletio na skopljanski aerodrom bez putnika 23. januara 2004. godine te odletio 24. januara 2004. godine sa samo jednim putnikom; prevod nalaza vještaka u vezi s analizom folikula dlaka podnositelja predstavke; i skice hotelske sobe u kojoj je podnositelj predstavke navodno bio pritvoren. Fotografija konobara koji je navodno posluživao hranu podnositelju predstavke nije uključena u dokazne elemente dostavljene javnoj tužiteljici zbog toga što “podnositelj predstavke nije mogao sačuvati kopiju u relevantno vrijeme, a fotografija nije više bila dostupna na internet lokaciji hotela”. Podnositelj predstavke se žalio da mu je bilo uskraćeno pravo da kontaktira svoju porodicu, odvjetnika po svom izboru ili predstavnika njemačke ambasade dok je bio na graničnom prelazu Tabanovce i u hotelu “Skopski Merak”.
  2. Dana 13. oktobra 2008. godine, javna tužiteljica je zatražila od Ministarstva unutrašnjih poslova da istraži navode podnositelja predstavke i da obezbijedi konkretne informacije o događajima na graničnom prelazu Tabanovce, u hotelu i na skopljanskom aerodromu da bi se ustanovila istina.
  3. Dana 7. novembra 2008. godine, OKPS je potvrdio svoje prethodne zaključke te je ponovio da su svi dokumenti već dostavljeni javnom tužiteljstvu (vidi, st. 41. i 65. gore).
  4. Dana 18. decembra 2008. godine, javna tužiteljica je odbacila krivičnu prijavu podnositelja predstavke kao neutemeljenu. Pozivajući se na informacije koje je dostavio OKPS-u, javna tužiteljica je zaključila da ne postoje dokazi da su nepoznata službena lica počinila navedena krivična djela. Prema podnositelju predstavke, njemu je saopćena ta odluka 22. novembra 2010. godine.
  5. Vlada je potvrdila da za vrijeme istrage javna tužiteljica nije saslušala ni podnositelja predstavke ni uposlenike koji su radili u hotelu u relevantno vrijeme. Osim toga, nikakve mjere nisu poduzete da bi se ustanovio cilj slijetanja aviona naznačenog u dopisu skopljanskih aerodromskih vlasti od 18. juna 2008. godine koji se nalazi u prilogu krivične prijave podnositelja predstavke (vidi, stav 67. gore). Prema mišljenju Vlade, to je zbog toga što su istražne radnje Ministarstva unutrašnjih poslova omogućile da se odbace navodi podnositelja predstavke koji, prema Ministarstvu, nisu vjerovatni. Osim toga, za vrijeme istrage koja se vodila 2006. godine, Minstarstvo je već ispitalo osobe koje su radile u hotelu u relevantno vrijeme (vidi, st. 41. i 65. gore). Njihovi iskazi su se podudarali. Međutim, oni nisu uneseni u zapisnik.

3.  Građanski postupak za naknadu štete

  1. Dana 24. januara 2009. godine, gosp. F. Medarski je u ime podnositelja predstavke pokrenuo građanski postupak za naknadu štete protiv države i Ministarstva unutrašnjih poslova zbog nezakonitog hapšenja i zlostavljanja. Zahtjev za naknadu štete je zasnovan na članovima 141. i 157. Zakona o obligacionim odnosima (vidi, st. 91. i 92. dole). Podnositelj predstavke je tražio 3 miliona makedonskih denara (otprilike 49000 eura) na ime nematerijalne štete za pretrpljeni fizički i duševni bol i strah da će biti ubijen u toku pritvora. On se ponovo žalio da mu je uskraćeno pravo da uspostavi kontakt s vanjskim svijetom. Činjenica da njegova porodica nije imala nikakvih informacija o njegovoj sudbini je otežala njegovu psihičku patnju, što je dovelo do odvojene povrede njegovog prava na porodični život iz člana 8. Konvencije. On je dalje istakao da su akcije državnih agenata dovele do kršenja članova 3, 5. i 8. Konvencije. Pored dokaza koji su predočeni u krivičnoj prijavi (vidi, stav 67. gore), podnositelj predstavke je zatražio saslušanje od građanskih sudova i da se provede psihološko vještačenje.
  2. Vlada je informirala Sud da je do sada zakazano šesnaest ročišta pred prvostepenim sudom u Skoplju. Ona su bili odložena mnogo puta zbog nedolaska podnositelja predstavke koji je zatvoren u Njemačkoj zbog jednog drugog kaznenog djela. Postupak je još uvijek u toku pred prvostepenim sudom.

F. Ostali dokazi predočeni Sudu

1.  Izjava pod zaklatvom od 4. marta 2010. godine

  1. Gosp. H. K., koji je bio makedonski ministar unutrašnjih poslova između novembra 2002. godine i maja 2004. godine te premijer između juna i novembra 2004. godine, je dao pismenu izjavu, koju je potvrdio notar 4. marta 2010. godine, u kojoj je, inter alia, navedeno:

“(...)

5. Potvrđujem da su makedonski agenti koji pripadaju UBK-u, dok sam obavljao dužnost ministra unutrašnjih poslova za vrijeme mandata od decembra 2003. godine do januara 2004. godine, djelujući na osnovu mog ovlaštenja kao ministra i direktne supervizije šefa UBK-a, pritvorili muškarca koji je putovao s njemačkim pasošem pod imenom Khaled El-Masri.

6. El-Masri je pokušao da uđe u Makedoniju, nalazeći se u autobusu koji je krenuo iz Njemačke, 31. decembra 2003. godine. Makedonska službena lica su ga zaustavila na graničnom prelazu između Srbije i Makedonije, Tabanovce. Rečeno mu je da izađe iz autobusa te je zadržan na graničnom prelazu budući da je policija sumnjala da je njegov identitet lažan.

7. Naši oficiri za vezu UBK-a su upozorili svoje kolege iz obavještajne službe Sjedinjenih Država o dolasku gosp. El-Masrija; odgovoreno im je da je taj čovjek osumnjičen za umiješanost u islamski terorizam. Makedonija je dobila od Sjedinjenih Država valjan međunarodni nalog protiv gosp. El-Masrija te zvanični zahtjev za pritvaranje tog čovjeka.

8. Djelujući u skladu sa zahtjevom Sjedinjenih Država, makedonska vlada je pristala da zadrži gosp. El-Masrija dok ne bude mogao biti predan vlastima Sjedinjenih Država u svrhu dalje istrage. Kao ministar unutrašnjih poslova sam bio redovno informiran o akcijama UBK-a, koje sam odobrio od samog početka, premda nisam bio uključen u operativne radnje. Također sam obezbjeđivao vezu s našim američkim kolegama u ime makedonske vlade.

9. El-Masri je bio pritvoren izvjesno vrijeme na jednoj lokaciji u Skoplju, tajno i bez incidenta, pod stalnom supervizijom agenata UBK-a.

10. El-Masrija nisu smatrali prijetnjom po Makedoniju te nije bio od koristi za makedonsku obavještajnu službu. Da je odluka ovisila samo o nama, mi bismo ga pustili na slobodu. Međutim, mi smo djelovali u skladu s nalogom naših kolega iz Sjedinjenih Država koji su naznačili da će poslati avion i tim agenata CIA-e u Makedoniju da bi priveli gosp. El-Masrija te ga izveli iz zemlje. Kako je vrijeme prolazilo, naznačio sam našim američkim kolegama da će Makedonija pustiti na slobodu gosp. El-Masrija ako predaja ne bude mogla biti obavljena ubrzo.

11. Konačno, u toku dana 23. januara 2004. godine, gosp. El-Masri je izručen ‘timu za predaju’ CIA-e na skopljanskom aerodromu te je odvezen iz Makedonije avionom CIA-e.

12. Na makedonskoj strani, kompletnu operaciju je detaljno dokumentiralo osoblje UBK-a u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova. Ti dokumenti se čuvaju na sigurnom te bi trebali biti na raspolaganju u arhivi Ministarstva. Ja ne poznajem tačan sadržaj dokumenata, ali znam da relevantni materijal nije bio uništen dok sam bio ministar unutrašnjih poslova.

13. Nekoliko dana nakon što je gosp. El-Masri bio odvezen avionom iz zemlje, ja sam primio konačan izvještaj o operaciji redovnim hijerarhijskim putem izvještavanja u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Koliko se sjećam, u konačnom izvještaju je naznačeno da je Makedonija tačno ispoštovala uvjete legitimnog međunarodnog naloga u vezi s gosp. El-Masrijem. Makedonija je djelovala u skladu sa svojim domaćim zakonodavstvom i postupcima koji reguliraju djelovanje Ministarstva unutrašnjih poslova.

14. Status Makedonije, kao pouzdanog partnera u globalnoj borbi protiv terorizma, je ojačan načinom na koji je vođena operacija. Naši partneri iz Sjedinjenih Država su izrazili veliku zahvalnost zbog načina na koji je Makedonija postupila u ovoj stvari.

15. Svjestan sam da su vlasti Sjedinjenih Država konačno pustile na slobodu gosp. El-Masrija bez optužbe nekoliko mjeseci nakon njegovog pritvaranja. Razumijem da je situacija gosp. El-Masrija proizašla iz greške te ne smatram da se ona može pripisati makedonskim vlastima.

16. Svjestan sam da je predmet gosp. El-Masrija sada pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Izjavljujem da sam ovu izjavu dao isključivo u svrhu vijećanja Suda o predstavci gosp. El-Masrija te da se ne može koristiti u svrhu istrage protiv pojedinaca.

(...)

18. Svečano izjavljujem na temelju svoje časti i savjesti da dokazi predočeni u ovoj izjavi predstavljaju istinu, cijelu istinu i ništa drugo osim istine.”

2. Ekspertni izvještaj o predmetu podnositelja predstavke koji je predočio vještak J. G. S.

  1. Gosp. J. G. S. je državljanin Ujedinjenog Kraljevstva. On radi kao odvjetnik i istražitelj. Postavljen kao savjetnik sentaora Dicka Martyja u okviru istrage Marty i kao član istrage Fava, on je sudjelovao u utvrđivanju činjenica u tuženoj državi, prisustvovao je sastancima visokopozicioniranih zvaničnika te je imao kontakte s izvorima bliskim Vladi i obavještajnim službama. Razgovarao je o predmetu podnositelja predstavke s ostalim relevantnim funkcionerima Vlade i ostalih država, te s predstavnicima nevladinih organizacija. Također je ispitivao podnositelja predstavke u više navrata 2006. godine te ostale svjedoke. Na zahtjev organizacije Open Society Justice Initiative, dana 28. marta 2011. godine, je dostavio ekspertni izvještaj na šezdeset dvije stranice u kojem je u detalje predočio činjenične konstatacije u vezi s istragom o predmetu podnositelja predstavke. Izvještaj je zasnovan na “značajanom broju izjava, dokumenata i ostalim dokazima koji se odnose na predmet podnositelja predstavke” od kojih je većina dobijena od osoba koje su zatražile da ostanu anonimne zbog povjerljive i osjetljive prirode predmeta. Prema ovom vještaku, “Vlada je klasificirala kao ‘top secret’ sve dokumente iz dosjea koji bi bili od pomoći da se rasvijetli slučaj” (vidi, stav 21. izvještaja). On je precizirao da je u više navrata posjetio granični prelaz Tabanovce, hotel i skopljanski aerodrom, te da je ispitao “svjedoke te ostale izvore koji su sudjelovali u događaju ili bili prisutni za vrijeme događaja”. Vještak je u svom izvještaju predočio detaljne informacije o sljedećem: dolasku podnositelja predstavke u tuženu državu, hronologiju događaja na graničnom prelazu Tabanovce te mjere koje je poduzela makedonska granična policija u vezi s podnositeljm predstavke, intervenciju UBK-a na graničnom prelazu Tabanovce te ispitivanje podnositelja predstavke na licu mjesta, veze između UBK-a i CIA-e, te slijetanje, rutu i raspored leta CIA-e, čiji cilj je bio transfer podnositelja predstavke sa skopljanskog aerodroma. Kao što je naznačeno u izvještaju, po dolasku agenata UBK-a na granični prelaz Tabanovce “makedonske vlasti su poduzele brižljive i opsežne mjere (...) kako bi prikrile sve ono šta odudara od onoga što je uobičajeno – uključujući odstupanja od makedosnkog prava i postupaka – što bi se moglo desiti gosp. El-Masriju za vrijeme pritvora u Makedoniji. Bio sam zaprepašten pedantnošću makedonskih vlasti koje su pokušale da zakamufliraju ili da se umiješaju u skoro svaku mogućnost neovisne istrage o istini o događajima koji su se desili” (vidi, stav 141. izvještaja).

3.  Izjave Evropskog centra za ustavna i ljudska prava (ECCHR)

  1. Podnositelj predstavke je dostavio dva izvještaja u kojima su izložena zapažanja ECCHR-a o izvještaju Prve istražne komisije njemačkog Bundestaga (vidi, st. 59-61 gore), brzojave koje je poslala ambasada Sjedinjenih Država (vidi, stav 77. dole) te naloge o hapšenju koje je izdalo minhensko javno tužiteljstvo (vidi, stav 58. gore).

4.  Brzojavi WikiLeaksa

  1. Podnositelj predstavke je dostavio nekoliko diplomatskih brzojava u kojima su američke diplomatske misije u tuženoj državi, Njemačkoj i Španiji izvijestile državnog sekretara Sjedinjenih Država o predmetu podnositelja predstavke i/ili navodnim letovima CIA-e, te istragama u Njemačkoj i Španiji (brzojav 06SKOPJE105 od 2. februara 2006; brzojav 06SKOPJE118 od 6. februara 2006; brzojav 07BERLIN242 od 6. februara 2006; brzojav 06MADRID1490 od 9. juna 2006; i brzojav 06MADRID3104 od 28. decembra 2006). Te brzojave je objavila organizacija WikiLeaks (koju je BBC opisao 7. decembra 2010. godine kao “internet lokaciju za alarmiranje”).

II  RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav iz 1991. godine (Устав)

  1. Prema članu 12. st. 1, 2. i 4. Ustava, pravo na slobodu je neopozivo. Niko ne može biti lišen slobode, osim sudskom odlukom, te u slučajevima i na osnovu postupka koji su propisani zakonom. Svaka pritvorena osoba mora biti izvedena odmah, u svakom slučaju ne kasnije od dvadest četiri sata od pritvaranja, pred sud koji mora odlučiti bez odlaganja o zakonitosti njenog pritvora.

B. Krivični zakonik (Кривичен законик)

1.  Zastara krivičnog gonjenja

  1. Prema članu 107. stav 1(4) Krivičnog zakonika, krivično gonjenje u vezi s djelima za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju od više od tri godine zastarjeva pet godina nakon što je počinjeno krivično djelo.

2.  Tok i obustava toka roka zastare

  1. Prema članu 108. stav 3, bilo koja proceduralna mjera poduzeta s ciljem krivičnog gonjenja počinioca prekida tok roka zastare.

3.  Nezakonito lišavanje slobode

  1. Član 140. Krivičnog zakonika predviđa da će osoba, koja nezakonito pritvori, drži u pritvoru ili na drugi način ograniči slobodu kretanja druge osobe, biti kažnjena novačnom kaznom ili kaznom zatvora u trajanju od jedne godine. Službeno lice, koje nezakonito liši slobode drugu osobu, će biti kažnjeno zatvorskom kaznom u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

4.  Mučenje

  1. Prema članu 142. Krivičnog zakonika, djela mučenja su kažnjiva zatvorskom kaznom od tri mjeseca do pet godina.

5.  Zlostavljanje prilikom obavljanja službene dužnosti

  1. Prema članu 143. Krivičnog zakonika, osoba, koja prilikom obavljanju službene dužnosti zlostavlja, zastrašuje, vrijeđa ili uopćeno postupa prema drugoj osobi na način koji ponižava njeno ljudsko dostojanstvo ili ličnost, će biti kažnjena zatvorskom kaznom u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

C. Zakon o krivičnom postupku iz 1997. godine (Закон за кривичната постапка), kao što je glasio u relevantno vrijeme

  1. Član 3. tog zakona propisuje da osoba koja je pozvana da se pojavi pred sudom, koja je uhapšena ili pritvorena mora biti informirana u najkraćem roku, na jeziku koji razumije, o razlozima zbog kojih je pozvana da se pojavi pred sudom, zbog kojih je uhapšena ili pritvorena, te o svojim zakonskim pravima. Dotična osoba se ne može prisiliti da dā izjavu. Osumnjičena osoba, tj. osoba optužena za neko krivično djelo, mora biti jasno informirana na samom početku o svom pravu na šutnju, o pravu da se konsultira s odvjetnikom, da ima odvjetnika po svom izboru za vrijeme ispitivanja te da informira treću stranu o svom pritvaranju. Pritvorena osoba treba biti izvedena u najkraćem roku ili najkasnije dvadeset četiri sata nakon pritvaranja pred sudiju koji će odlučiti o zakonitosti njenog pritvaranja.
  2. Član 16. tog zakona propisuje da krivični postupak mora biti pokrenut po zahtjevu ovlaštenog tužitelja. U predmetima koji se odnose na djela koja podliježu krivičnom gonjenju države proprio motu ili po zahtjevu žrtve, ovlašteni tužitelj je javni tužitelj, a u predmetima koji se odnose na djela koja podliježu samo privatnim optužbama, ovlašteni tužitelj je privatni tužitelj. Ako javni tužitelj smatra da nema osnova za pokretanje ili nastavak krivičnog postupka, njegovu ulogu može preuzeti žrtva djelujući kao supsidijarni tužitelj pod uvjetima specificiranim u zakonu.
  3. Član 56(1), (2) i (4) propisuje da, inter alia, ako javni tužitelj smatra da nema osnova za krivično gonjenje u vezi s nekim djelom koje podliježe krivičnom gonjenju države, on mora saopćiti žrtvi takvu odluku u roku od osam dana. Javni tužitelj mora također informirati žrtvu da ona može poduzeti krivično gonjenje. Žrtva može pokrenuti krivično gonjenje u roku od osam dana od dana kada je dostavljeno saopćenje tužitelja. Žrtva, koja nije bila informirana o odluci javnog tužitelja, može podnijeti pismeni zahtjev nadležnom sudu da bi poduzela krivično gonjenje u roku od tri mjeseca nakon što je tužitelj odbio njenu prijavu.
  4. Prema članu 144, javni tužitelj mora odbiti krivičnu prijavu ako, inter alia, ne postoji osnov da se zaključi da je krivično djelo bilo počinjeno. Javni tužitelj mora saopćiti žrtvi odluku o odbijanju krivične prijave te razloge odbijanja u roku od osam dana (član 56). Amandman na tu odredbu, koji je usvojen u oktobru 2004. godine, propisuje da javni tužitelj mora dostaviti kopiju odluke o odbijanju krivične prijave s poukom žrtvi da ima pravo da sama pokrene krivično gonjenje u roku od osam dana. Ako ne postoji dovoljno dokaza ili ako je krivična prijava podnesena protiv nepoznatog počinitelja, javni tužitelj će tražiti informaciju od Ministarstva unutrašnjih poslova. Javni tužitelj može zatražiti informacije od podnositelja krivične prijave ili bilo koje druge osobe koja bi mogla pomoći da se ustanove činjenice.
  5. Član 184. propisuje osnove za pritvaranje.
  6. Prema članu 185, istražni sudija izdaje nalog za pritvaranje. Osoba koja je pritvorena može uložiti žalbu protiv tog naloga u roku od dvadeset četiri sata vijeću sastavljenom od trojice sudija, koje raspolaže vremenom od četrdeset osam sati da donese odluku o žalbi.
  7. Član 188(2) propisuje da službena lica Ministarstva unutrašnjih poslova mogu uhapsiti, bez sudskog naloga, bilo koju osobu osumnjičenu da je počinila djelo za koje je predviđeno krivično gonjenje primjenom zakona. Uhapšena osoba mora biti izvedena pred istražnog sudiju u najkraćem roku. Prema članu 188(3) te kao izuzetak od općeg pravila, službena lica Ministarstva mogu pritvoriti neku osobu ako je potrebno ustanoviti njen identitet, provjeriti njen alibi ili ako postoje ostali razlozi koji opravdavaju prikupljanje informacija koje bi omogućile da se pokrene postupak protiv trećih lica. Prema alineji 4, informacije predviđene članom 3. ovog zakona se moraju saopćiti uhapšenoj osobi. Član 188(6) predviđa da pritvor u skladu s članom 188(3) ne može trajati duže od dvadeset četiri sata. Službeno lice Ministarstva mora potom pustiti na slobodu uhapšenu osobu ili postupiti u skladu s članom 188(2).

D.  Zakon o obligacionim odnosima (Закон за облигационите односи)

  1. Član 141. Zakona o obligacionim odnosima definira razloge na osnovu kojih se može pokrenuti građanski postupak za naknadu štete.
  2. Prema članu 157, poslodavac se smatra odgovornim za štetu koju je uzrokovao njegov uposlenik prilikom obavljanja svojih dužnosti ili u vezi s njima. Žrtva može tražiti naknadu štete direktno od uposlenika ako je šteta nanesena namjerno. Poslodavac može tražiti od uposlenika isplatu iznosa koji on duguje žrtvi po osnovu štete ako je uposlenik uzrokovao štetu namjerno ili nehatom.

III RELEVANTNO MEĐUNARODNO PRAVO I OSTALI RELEVANTNI JAVNI DOKUMENTI

A.  Međunarodni pravni dokumenti

1.  Bečka konvencija o konzularnim odnosima, Beč, od 24. aprila 1963.godine, koja je stupila na snagu 19. marta 1967. godine

  1. Relevantni dio člana 36. Bečke konvencije o konzularnim odnosima glasi:

Član 36. Komunikacija i kontakt sa državljanima države imenovanja

“1. S ciljem olakšanja vršenja konzularnih funkcija koje se odnose na državljane države imenovanja:

(...)

(b) ako zainteresirani to traži, nadležni organi države primateljice će bez odlaganja informirati konzulat države imenovanja ako je, na njegovom konzularnom području, neki državljanin te države uhapšen ili zatvoren ili stavljen u pritvor prije suđenja, ili pritvoren na bilo koji drugi način. Isto tako će ti nadležni organi bez odlaganja dostaviti konzulatu svako saopćenje koje mu je uputila uhapšena, zatvorena, stavljena u pritvor prije suđenja ili na drugi način pritvorena osoba. Ti organi moraju bez odlaganja obavijestiti dotičnu osobu o njenim pravima na osnovu ove alineje (...);

2. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR)

  1. Relevantne odredbe Pakta, koji je usvojen 16. decembra 1966. godine i koji je stupio na snagu 23. marta 1976. godine, glase:

Član 4.

“(...)

2. Prethodna odredba ne omogućava nikakvo odstupanje od članova 6, 7, 8 (st. 1. i 2), 11, 15, 16. i 18.

(...).”

Član 7.

“Niko ne može biti podvrgnut mučenju niti okrutnim, neljudskim ili ponižavajućim postupcima ili kažnjavanju. Posebno je zabranjeno podvrgavanje nekog lica medicinskim ili naučnim opitima bez njegovog slobodnog pristanka.”

Član 9.

“1. Svako ima pravo na slobodu i ličnu sigurnost. Niko ne može biti samovoljno uhapšen ili pritvoren. Niko ne može bili lišen slobode osim iz razloga i u skladu s postupkom predviđenim zakonom.

2. Svako ko je uhapšen biće u trenutku hapšenja obaviješten o razlozima hapšenja i u najkraćem roku će mu se saopćiti bilo kakva optužba protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili zatvoren zbog krivičnog djela biće u najkraćem roku izveden pred sudiju ili nekog drugog službenika, zakonom ovlašćenog da vrši pravosudne funkcije, i u razumnom roku će mu se suditi ili će biti oslobođen. Stavljanje u pritvor lica koja očekuju da im se sudi ne smije biti opće pravilo, ali puštanje na slobodu može se usloviti jemstvom kojim će se osigurati prisustvo tog lica na suđenju u bilo kojoj fazi sudskog postupka i, u slučaju potrebe, radi izvršenja presude.

4. Ko god je hapšenjem ili pritvaranjem lišen slobode ima pravo da uloži žalbu kod suda s ciljem da sud bez odlaganja odluči o zakonitosti lišenja slobode i naredi njegovo oslobođenje ako je pritvor nezakonit.

5. Svako ko je nezakonito uhapšen ili pritvoren ima pravo na naknadu štete.”

3.  Međunarodna konvencija o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka

  1. Relevantne odredbe ove konvencije, koja je usvojena 20. decembra
  2. godine, stupila na snagu 23. decembra 2010. godine, a koju je tužena država potpisala, ali nije ratificirala, glase:

Član 1.

“1. Niko neće biti podvrgnut prisilnom nestanku.

2. Ne može se pozivati ni na kakvu izvanrednu okolnost, bilo da se radi o ratnom stanju ili ratnoj opasnosti, unutrašnjoj političkoj nestabilnosti ili bilo kojem drugom vanrednom stanju, da bi se opravdao prisilni nestanak.”

Član 2.

“U svrhu ove konvencije, ‘prisilnim nestankom’ se smatra hapšenje, pritvor, otmica ili bilo koji drugi oblik lišavanja slobode od strane pripadnika državnih vlasti ili od strane osoba ili grupa osoba koje djeluju po ovlaštenju, uz podršku ili prešutnu saglasnost države, uz odbijanje da se prizna lišenje slobode ili prikrivanje sudbine ili lokacija nestale osobe, što tu osobu stavlja van granica zaštite zakonom.”

Član 3.

“Svaka država strana ugovornica poduzima odgovarajuće mjere da istraži djela koja su definirana u članu 2, a koja su počinile osobe ili grupe osoba koje djeluju bez ovlaštenja, podrške ili prešutne saglasnosti države, i da izvede odgovorne osobe pred lice pravde.”

Član 4.

“Svaka država strana ugovornica poduzima neophodne mjere da osigura da prisilni nestanak predstavlja krivično djelo prema njenom krivičnom zakonu.”

4.  Visoki komesar za ljudska prava Ujedinjenih nacija, Priručnik o djelotvornoj istrazi i izvođenju dokaza o mučenju i drugim okrutnim, neljudskim ili ponižavajućim postupcima ili kažnjavanju, 2001

  1. Relevantni dio tog priručnika glasi:

“80. Navodne žrtve mučenja ili zlostavljanja te njihovi pravni zastupnici moraju biti informirani o bilo kojem saslušanju, imati pristup saslušanju te imati pristup bilo kojoj informaciji koja je relevantna za istragu, te moraju imati pravo da predoče druge dokaze;

5.  Međunarodna pravna komisija, članovi o odgovornosti država za međunarodno protupravna djela, 2001

  1. Relevantni dijelovi članova, koji su usvojeni 3. augusta 2001. godine (Godišnjak Međunarodne pravne komisije, 2001, tom II), glase:

Član 7. Prekoračenje ovlasti ili postupanje suprotno uputuma

“Ponašanje organa neke države ili osobe, ili pravnog lica koje je ovlašteno da vrši dio vladinih ovlasti, se smatra djelom države prema međunarodnom pravu ako taj organ, osoba ili pravno lice djeluje u tom svojstvu, čak ako prekorači svoje ovlaštenje ili djeluje suprotno uputama.

(...)”

Član 14. Vremensko produženje povrede međunarodne obaveze

“1. Povreda neke međunarodne obaveze nekim djelom države koje nema kontinuirani karakter se pojavljuje u momentu činjenja djela, čak i ako njegova dejstva i dalje postoje.

2. Povreda neke međunarodne obaveze nekim djelom države koje ima kontinuirani karakter se proteže na cijeli period za vrijeme kojeg se djelo nastavlja te ostaje nesukladno međunarodnoj obavezi.

3. Povreda neke međunarodne obaveze kojom se od države iziskuje da spriječi da se neki događaj desi se pojavljuje kada se događaj desi te se proteže na cijeli period za vrijeme kojeg se događaj nastavlja te ostaje nesukladan s tom obavezom.”

Član 15. Povreda koja se sastoji od složenog djela

“1. Povreda neke međunarodne obaveze države putem niza činjenja ili propusta, definirana u cjelini kao protupravno djelo, je počinjena kada se desi činjenje ili propust koje je, zajedno s ostalim činjenjima ili propustima, dovoljno da predstavlja protupravno djelo.

2. U tom slučaju, povreda se produžava na kompletan period koji počinje prvim činjenjem ili propustom u niz činjenja ili propusta i traje sve dok se ta činjenja ili propusti ponavljaju i dok su i dalje u nesukladni s međunarodnom obavezom.”

Član 16. Pomoć ili podrška prilikom činjenja međunarodno protupravnog djela

“Država koja pomaže ili daje podršku drugoj državi u činjenju međunarodno protupravnog djela se smatra međunarodno odgovornom da je djelovala na taj način ako:

(a) ta država djeluje na taj način poznavajući okolnosti međunarodno protupravnog djela; i

(b) bi djelo bilo međunarodno protupravno da ga je počinila ta država.”

6.  Izvještaj koji je dostavio specijalni izvjestitelj Komisije za ljudska prava Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija o pitanju mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja 2. jula 2002. godine (A/57/173)

  1. Relevatni dio tog izvještaja glasi:

“35. Konačno, specijalni izvjestitelj bi želio apelirati na sve države da osiguraju da u svim odgovarajućim okolnostima osobe koje one namjeravaju izručiti, zbog optužbi za terorizam ili zbog drugih optužbi, ne budu izručene, osim ako je vlada zemlje koja ih prihvata dala nedvosmislene garancije vlastima koje izručuju dotične osobe da one neće biti podvrgnute mučenju ili nekom drugom obliku zlostavljanja po povratku i ako je sistem nadgledanja postupanja prema dotičnim osobama uspostavljen s ciljem da se osigura da se prema njima postupa uz puno poštivanje njihovog dostojanstva

(...)”

7. Rezolucija 1433 o zakonitosti pritvora Sjedinjenih Država u zaljevu Guantanamo koju je usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Evrope 26. aprila 2005. godine

  1. Relevantni dijelovi te rezolucije glase:

“7. Na osnovu detaljne analize pravnog i činjeničnog materijala iz ovih i ostalih pouzdanih izvora, Skupština je zaključila da okolnosti u vezi s pritvorom osoba koje su pod nadzorom Sjedinjenih Država u zaljevu Guantanamo pokazuju nezakonitost i nesukladnost s vladavinom prava, na osnovu sljedećeg:

(...)

vii. Sjedinjene Države su, koristeći ‘predaju’ (udaljenje osoba u druge zemlje bez sudskog nadzora u svrhu ispitivanja ili stavljanja u pritvor), dozvolile da pritvorenici budu podvrgnuti mučenju i okrutnim, neljudskim ili ponižavajućim postupcima te time prekršile zabranu non-refoulement.”

8. Rezolucija 1463 o prisilnim nestancima koju je usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Evrope 3. oktobra 2005. godine

  1. Relevantni dijelovi te rezolucije glase:

“1. ‘Prisilni nestanak’ obuhvata lišavanje slobode, odbijanje priznavanja lišavanja slobode ili otkrivanja sudbine i mjesta nestale osobe te stavljanje osobe van zaštite zakona.

2. Parlamentarna skupština nedvosmisleno osuđuje prisilni nestanak kao vrlo ozbiljnu povredu ljudskih prava na istoj osnovi kao i mučenje i ubistvo, te konstatira sa zabrinutošću da se ta humanitrana nedaća još uvijek nastavlja, čak u Evropi (...).”

9.  Rezolucija 60/148 o mučenju i drugim okrutnim, neljudskim ili ponižavajućim postupcima ili kažnjavanju koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 21. februara 2006. godine

  1. Rezolucija 60/148 Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, u relevantnom dijelu, glasi:

“Generalna skupština

(...)

11. Podsjeća sve države da dugotrajan pritvor u izolaciji ili pritvor na tajnim mjestima može olakšati praksu mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja i da po sebi može predstavljati oblik takvog postupka, te traži od svih država da poštuju garancije koje se odnose na slobodu, sigurnost i dostojanstvo osobe.”

10. Mišljenje broj 363/2005 o pravnim obavezama država članica Vijeća Evrope u vezi s tajnim pritvorskim objektima i međudržavnim prevoženjem zatvorenika, koje je usvojila Evropska komisija za demokratiju putem prava (Venecijanska komisija) 17. marta 2006. godine

  1. Relevantni dijelovi tog mišljenja Venecijanske komisije glase:

“30. U vezi s terminologijom koja se koristi da bi se označio protupravan transfer i pritvaranje zatvorenika, Venecijanska komisija ističe da se u javnoj debati često koristi termin ‘predaja’. To nije termin koji se koristi u međunarodnom pravu. Termin se koristi kada neka država pritvori osobu koja je osumnjičena za teško krivično djelo (na primjer, terorizam) na teritoriji druge države i/ili prebaci takvu osobu u pritvor na teritoriji prve države ili na mjesto koje podliježe njenoj jurisdikciji. Prema tome, ‘predaja’ je opći termin koji se odnosi više na rezultat – pritvaranje osumnjičene osobe – nego na sredstva. Zakonitost ‘predaje’ će ovisiti o zakonodavstvu dotičnih država i o primjenjivim pravilima međunarodnog prava, naročito međunarodnog prava o ljudskim pravima. Prema tome, čak i ako je neka ‘predaja’ u skladu s domaćim pravom jedne od umiješanih država (koje ne zabranjuje ili čak regulira vanteritorijalne aktivnosti državnih organa), ona može biti još uvijek nezakonita prema domaćem pravu drugih država. Osim toga, ‘predaja’ može biti suprotna običajnom međunarodnom pravu i ugovornom međunarodnom pravu ili običajnim obavezama koje su preuzele države koje su uzele učešće u međunarodnom pravu o ljudskim pravima i/ili međunarodnom humanitarnom pravu.

31. Termin ‘vanredna predaja’ se korisiti kada se malo sumnja ili se ne sumnja uopće da stavljanje u pritvor neke osobe nije u skladu s postojećim pravnim postupcima koji se primjenjuju u državi u kojoj se osoba nalazila u trenutku hapšenja.(...)

159. U pogledu međudržavnog prebacivanja zatvorenika

f) Postoje samo četiri zakonita načina da države članice Vijeća Evrope prebace nekog zatvorenika stranim vlastima: deportacija, ekstradicija, tranzit i transfer osuđenih osoba u svrhu izdržavanja kazne u drugoj zemlji. Postupak ekstradicije i deportacije mora biti definiran primjenjivim pravom, a zatvorenicima moraju biti osigurane odgovarajuće pravne garancije i pristup nadležnim vlastima. Zabrana ekstradicije ili deportacije u neku zemlju u kojoj postoji rizik od mučenja ili zlostavljanja se mora poštivati.”

11.  Izvještaj specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih nacija o promoviranju i zaštiti ljudskih prava u borbi protiv terorizma, A/HRC/10/3 od 4. februara 2009. godine

  1. U tom izvještaju, specijalni izvjestitelj je istakao sljedeće:

“38. (...) Specijalni izvjestitelj je zabrinut zbog situacija u kojima su osobe pritvorene duži period isključivo u svrhu dobijanja obavještajnih podataka ili na široj osnovi u ime prevencije. Takve situacije predstavljaju arbitrarno lišavanje slobode. Neovisan i nepristrasan sud bi trebao odlučivati o postojanju razloga za dugotrajan pritvor. Dugotrajan pritvor osoba pokreće obavezu vlasti da bez odlaganja ustanove da li može biti potvrđena sumnja koja je po prirodi krivična i da, ako postoji sumnja, optuže osumnjičenu osobu i sude joj (...).

51. Specijalni izvjestitelj ostaje duboko zabrinut zbog toga što su Sjedinjene Države stvorile čitav jedan sistem vanrednih predaja, dugotrajnih i tajnih pritvora, te praksi koje krše zabranu mučenja i ostalih oblika zlostavljanja. Taj sistem, koji uključuje međunarodnu mrežu razmjene podataka, je stvorio štetnu bazu informacija koja se sistematski dijeli s partnerima u ratu protiv terora putem saradnje u domenu obavještavanja, djelujući štetno na institucionalnu kulturu pravnih i institucionalnih sistema država odredišta.

 (...)

60.Obaveze država u pogledu ljudskih prava, naročito obaveza da se obezbijedi djelotvoran pravni lijek, iziskuju da takve pravne odredbe ne smiju a priori voditi odbijanju istrage ili sprečavanju otkrivanja protupravnih djela, naročito ako postoje izvještaji o međunarodnim zločinima ili flagrantnim povredama ljudskih prava. Generalno pozivanje na privilegiju u vezi s državnim tajnama pozivanjem na kompletnu politiku, kao što su program Sjedinjenih Država o pritvaranju, ispitivanju i predaji ili obavještajni izvori treće strane (na osnovu politike ‘kontrole izvora’), spečava djelotvornu istragu te čini pravo na pravni lijek iluzornim. To nije u skladu s članom 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. To također može prouzorokovati povredu obaveze država da osiguraju pravnu pomoć pri istragama o flagrantnim povredama ljudskih prava i povredama međunarodnog humanitarnog prava.”

12.  Rezolucije 9/11 i 12/12 o pravu na istinu koje je usvojilo Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih nacija 24. septembra 2008. godine i 12. oktobra 2009. godine

  1. Relevantni dijelovi navedenih rezolucija glase:

“(...) priznaju pravo žrtava flagrantnih povreda ljudskih prava i pravo članova njihovih porodica na istinu o događajima koji su se desili, uključujući identificiranje počinilaca tih povreda (...).”

13. Vijeće Evrope, Smjernice Komiteta ministara Vijeća Evrope o eliminiranju nekažnjivosti teških povreda ljudskih prava, od 30. marta 2011. godine

  1. Smjernice se odnose na problem nekažnjivosti djela ili propusta koji su doveli do flagrantnih kršenja ljudskih prava. One obuhvataju obaveze država na osnovu Konvencije da poduzmu pozitivne mjere ne samo u pogledu svojih agenata nego i u pogledu nedržavnih aktera. Prema tim smjernicama, “nekažnjivost je naročito uzrokovana ili olakšana izostankom revnosne reakcije institucija ili državnih zvaničnika na flagrantne povrede ljudskih prava. Države imaju obavezu da se bore protiv nekažnjivosti da bi omogućile pravdu žrtvama, da bi odvraćale od budućih povreda ljudskih prava te da bi očuvale vladavinu prava i povjerenje javnosti u pravosudni sistem”. Smjernice predviđaju, inter alia, opće mjere koje bi trebale poduzeti države da bi spriječile nekažnjivost, obavezu da provedu istragu te adekvatne garancije osobama koje su lišene slobode.

B. Relevantna jurisprudencija stranih sudova i međunarodnih tijela

1. Apelacioni sud Engleske i Velsa (Građanski odjel) (Court of Appeal of England and Wales (Civil Division), Abbasi i drugi protiv ministra vanjskih poslova i Commonwealtha i ministra unutrašnjih poslova, predmet broj C/2002/0617A; 0617B od 6. novembra 2002. godine

  1. Ovaj predmet se odnosi na gosp. Feroza Ali Abbasija, britanskog državljanina, kojeg su zarobile snage Sjedinjenih Država u Afganistanu i prebacile u Guantanamo na Kubi u januara 2002. godine. On je bio zarobljen bez ikakvog pristupa sudu ili odvjetniku. On je istakao da je povrijeđeno njegovo pravo da se ne bude pritvoren na arbitraran način. Sud je ustanovio da je pritvor gosp. Abbasija u Guantanamu, koji je okvalificiran kao “pravna crna rupa”, bio arbitraran i “očigledno u suprotnosti s osnovnim principima, koje su priznale i [engleske i američke] pravosudne vlasti, te međunarodnim pravom”.

2. Apelacioni sud Sjedinjenih Država za Deveti okrug (United States Court of Appeals for the Ninth Circuit), Falen Gherebi protiv Georgea Walkera Busha; Donalda H. Rumsfelda, D.C. No. CV-03-01267-AHM od 18. decembra 2003. godine

  1. Dana 18. decembra 2003. godine, u predmetu koji se odnosio na jednog libijskog muškarca (gosp. Gherebi) koji je pritvoren kao “neprijateljski vojnik” u Guantanamu, Apelacioni sud Sjedinjenih Država je opisao na sljedeći način argumente koje je američka vlada predočila pred njim:

“prema teoriji vlade, ona ima potpunu slobodu da zatvori gosp. Gherebija na neodređeno vrijeme zajedno sa stotinama drugih građana stranih zemalja, od kojih su neke prijateljske zemlje, te da čini s gosp. Gherebijem i ostalim pritvorenicima šta želi, kada želi, a da se ne povinuje bilo kojem pravilu vladavine prava, da mu ne omogući da konsultira branitelja i da ne prizna vlast bilo kojeg sudskog organa pred kojim bi njena djelovanja mogla biti osporena. Za vrijeme usmenog obraćanja, vlada nam je zapravo naznačila da bi njen stav bio isti čak i da je optužena da se odala djelima mučenja ili da je pogubila pritvorenike po kratkom postupku. Prema našem saznanju, prije otvaranja pritvorskog centra Guantanamo, Vlada Sjedinjenih Država nije nikada dala takvu ozbiljnu i iznenađujuću izjavu. Prema tome, smatramo da je Guantanamo jedistven slučaj ne samo zbog toga što teritorijalna veza Sjedinjenih Država s tom bazom danas nema ekvivalenta nego i zbog toga što je vlada po prvi put obznanila skup takvih vanrednih principa – poziciju koja je tako extremna da pokreće najozbiljniju zabrinutost i u pogledu američkoog i u pogledu međunarodnog prava.”

3. Komitet protiv mučenja Ujedinjenih nacija, Agiza protiv Švedske, Saopćenje broj 233/2003, UN Doc. CAT/C/34/D/233/2003 (2005), i  Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija, Alzery protiv Švedske, UN Doc. CCPR/C/88/D/1416/2005 (2006)

  1. Oba predmeta su predočena u izvještaju Marty iz 2006. godine (vidi, st. 150-161 izvještaja). Njegovi najznačajniji dijelovi glase:

“153. Ukratko, činjenice su se odvijele na sljedeći način: dana 18. decembra 2001. godine, gosp. Agiza i gosp. Alzery, egipatski državljani koji su tražili azil u Švedskoj, su bili predmet odluke kojom je odbijen zahtjev za azil i kojom je naložena deportacija na osnovu sigurnosnih razloga, koja je donesena u okviru specijanog postupka na ministarskom nivou. Da bi osigurale da odluka bude izvršena istog dana, švedske vlasti su prihvatile američku ponudu da im stave na raspolaganje avion koji je imao ovlaštenje za specijalna nadletanja. Nakon što ih je uhapsila švedska policija, dvojica muškaraca su odvedena na aerodrom Bromma gdje su podvrgnuti, uz saglasnost Švedske, ‘sigurnosnoj provjeri’ koju su obavili američki agenti koji su imali maskirne kape.

154. Opis te ‘provjere’ je posebno interesantan budući da odgovara u detalje opisu koji su predočile na neovisnom osnovu druge žrtve ‘predaje’, uključujući gosp. ElMasrija. Procedura koju je usvojio američki tim, koju su u ovom predmetu opisali švedski policajci koji su bili prisutni na licu mjesta, je očigledno dobro uhodana: agenti su komunicirali međusobno gestikulacijama, ne riječima. Djelujući veoma brzo, agenti su isjekli odjeću na tijelu Agize i Alzeryja makazama, obukli im trenerke, pregledali detaljno otvore na njihovim tijelima i kosu, stavili im lisice na ruke i lance na stopala te ih natjerali da hodaju i da se popnu u avion bosih nogu.

(...)

157. Prije deportacije dvojice muškaraca u Egipat, Švedska je zatražila i dobila diplomatske garancije da oni neće biti podvrgnuti postupcima koji su u suprotnosti s Konvencijom protiv mučenja, da će imati pravična suđenja te da neće biti osuđeni na smrt. ‘Garancije’ su čak pojačane mehanizmom monitoringa, redovnim posjetama švedskog ambasadora i učešćem švedskih posmatrača na suđenju.”

  1. Nadležni komiteti Ujedinjenih nacija su ustanovili da je Švedska odgovorna na osnovu člana 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zaključivši da se postupak kojem je gosp. Alzery bio podvrgnut na aerodromu Bromma može pripisati državi potpisnici i da je doveo do kršenja člana 7. Pakta; da je Švedska prekršila svoje obaveze da provede brzu, neovisnu i nepristrasnu istragu o događajima na aerodromu Bromma; da je zabrana refoulementa, predviđena tim članom, prekršena u pogledu gosp. Agize i gosp. Alzeryja.
  2. Prema dnevnim novinama USA Today, Vlada Švedske je isplatila 450.000 USD gosp. Alzeryju po osnovu štete koju je pretrpio deportacijom, te se obavezala da će isplatiti isti iznos gosp. Agizi (“Švedska plaća odštetu Egipćaninu, bivšem osumnjičeniku za terorizam”, USA Today, od 19. septembra 2008).

C. Javni izvori u kojima je istaknuta zabrinutost zbog povreda ljudskih prava koje su navodno počinjene u pritvorskim objektima pod odgovornošću Sjedinjenih Država nakon 11. septembra 2001. godine

  1. Podnositelj predstavke i treće lice-umješači su dostavili značajan broj članaka, izvještaja i mišljenja međunarodnih, stranih i domaćih institucija, nevladinih organizacija i medija u kojima je izražena zabrinutost zbog navodnih nezakonitih, tajnih pritvaranja i zlostavljanja u pritvorskim centrima pod odgovornošću Sjedinjenih Država u zaljevu Guantanamo i Afganistanu. Sažetak najvažnijih izvora je predočen dole.

1.  Relevantni dokumenti međunarodnih organizacija koje se bave ljudskim pravima

(a)   Izjava Visokog komesara za ljudska prava Ujedinjenih nacija o pritvaranju talibana i članova Al-Kaide u američkoj bazi Guantanamo, Kuba, od 16. januara 2002. godine

  1. U toj izjavi, Visoki komesar za ljudska prava Ujedinjenih nacija je istakao sljedeće:

“Sve osobe pritvorene u tom kontekstu imaju pravo na zaštitu prema međunarodnom pravu o ljudskim pravima i humanitarnom pravu, naročito relevantim odredbama Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR) i Ženevskoj konvenciji iz 1949. godine. Nadležni sud mora odlučiti o pravnom statusu pritvorenika i njihovom pravu na status ratnih zarobljenika, u slučaju da su osporeni, u skladu s članom 5. Treće ženevske konvencije. Prema svim pritvorenicima se mora postupati u bilo kojem momentu na human način, u skladu s odredbama ICCPR-a i Treće ženevske konvencije.”

(b) Amnesty International, memorandum Vladi Sjedinjenih Država o pravima osoba koje su pritvorile Sjedinjene Države u Afganistanu i Guantanamu, april 2002. godine

  1. U tom memorandumu, Amnesty International je izrazio svoju zabrinutost zbog toga što je Vlada Sjedinjenih Država prebacila i pritvorila osobe u uvjetima koji bi se mogli smatrati okrutnim, neljudskim ili ponižavajućim postupcima, što je prekršila ostale minimalne standarde koji se odnose na pritvor te što je odbila da omogući pritvorenim osobama pristup odvjetnicima i sudovima kako bi mogli osporiti zakonitost svog pritvora.

(c) Human Rights Watch, “Sjedinjene Države, presumpcija vinosti: povrede ljudskih prava osoba koje su pritvorene nakon 11. septembra”, tom 14, broj 4 (G), august 2002. godine

  1. Taj izvještaj obuhvata sljedeći dio:

“(...) borba protiv terorizma koju su pokrenule Sjedinjene Države nakon 11. septembra nije popraćena energičnom afirmacijom tih sloboda. Umjesto toga, zemlja svjedoči o konstantnoj, odlučnoj i neopravdanoj eroziji osnovnih prava (...).Većina osoba koje su direktno pogođene nisu državljani Sjedinjenih Država (...). Ministarstvo pravde ih podvrgava arbitrarnom pritvaranju, krši prava na odbranu u okviru pravnih postupaka na njihovu štetu i gazi presumpciju nevinosti.”

(d) Human Rights Watch, “Sjedinjene Države: izvještaj o mučenju osoba osumnjičenih za pripadnost Al-Kaidi”, od 26. decembra 2002. godine

  1. U tom izvještaju, Human Rights Watch se poziva na jedan članak iz Washington Posta pod nazivom: “Sjedinjene Države negiraju zloupotrebu, a brane ispitivanja” u kojem je opisano “kako se osobe pritvorene u centru za ispitivanje CIA-e u vazduhoplovnoj bazi Bagram u Afganistanu podvrgavaju tehnikama “stresa i prisile” [stress and duress techniques], koje se uglavnom sastoje od “stajanja i klečanja satima” te “držanja u neugodnim, bolnim položajima”.
  2. U izvještaju je dalje naznačeno:

“Konvencija protiv mučenja, koju su Sjedinjene Države ratificirale, naročito zabranjuje mučenje i zlostavljanje, te slanje pritvorenika u zemlje u kojima postoji vjerovatnoća da se takve prakse primjenjuju.”

(e) Međunarodna helsinška federacija za ljudska prava, “Antiterorističke mjere, sigurnost i ljudska prava: dešavanja u Evropi, Centralnoj Aziji i Sjevernoj Americi nakon 11. septembra”, izvještaj, april 2003. godine Relevantni dio tog izvještaja glasi:

“Većina pritvorenika koji su od ‘posebnog interesa’ se nalaze u izolaciji ili su smješteni s osuđenicima, uz ograničenja komunikacije sa svojim porodicama, prijateljima i odvjetnicima, neadekvatan pristup objektima u kojima bi se povinovali vjerskim pravilima i prakticirali svoju vjeru, naročito u vezi sa specifičnim režimima ishrane. Neki su dali na znanje asocijacima koja se bave ljudskim pravima da im je uskraćen medicinski tretman te da ih stražari i ostali pritvorenici batinaju.”

(f) Izvještaj Amnesty Internationala iz 2003 – Sjedinjene Američke Države, od 28. maja 2003. godine

  1. U tom izvještaju se raspravlja o prebacivanju pritvorenika u Guantanamo na Kubi 2002. godine, uvjetima njihovog prebacivanja (“zatvorenicima su stavljaju lisice na ruke, lanci, prisiljeni su da nose rukavice, hirurške maske i štitnike za uši, te naočale za skijanje koje im u potpunosti maskiraju vid”) te uvjetima pritvora (“pritvoreni su bez optužbi ili suđenja, ili pristupa sudovima, odvjetnicima ili članovima svojih porodica”). U izvještaju je dalje naznačeno:

“Izvjestan broj osumnjičenih članova Al-Kaide (...) koji su prijavili da su ih pritvorile vlasti Sjedinjenih Država se i dalje drže na tajnim lokacijama. Vlada Sjedinjenih Država nije pružila nikakva pojašnjenja o mjestu i pravnom statusu pritvorenih osoba, niti im je obezbijedila prava prema međunarodnom pravu, uključujući pravo da informiraju svoje porodice o mjestu pritvora i pravo na pristup predstavnicima njihove zemlje. Neodređen broj pritvorenih osoba koje su prvobitno pritvorene u objektima Sjedinjenih Država su prebačene u treće zemlje, gdje postoji bojazan da bi se osumnjičeni mogli suočiti s mučenjem za vrijeme ispitivanja.”

(g) Amnesty International, “Nezakonito pritvaranje šestorice muškaraca iz Bosne i Hercegovine u Guantanamu”, od 29. maja 2003. godine

  1. Amnesty International je izvjestio da je bosanska policija prebacila šestoricu Alžiraca iz sarajevskog zatvora u kamp X-Ray koji se nalazi u zaljevu Guantanamo na Kubi. Ova organizacija je izrazila zabrinutost zbog njihovog arbitrarnog pritvaranja kojim se krše njihova prava predviđena Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima. Organizacija se također se pozvala na odluku Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine koji je ustanovio da je prebacivanje bilo u suprotnosti s članom 5. Konvencije, članom 1. Protokola broj 7 i članom 1. Protokola broj 6 uz Konvenciju.

(h) Amnesty International, “Sjedinjene Američke Države, prijetnja lošim primjerom: ugrožavanje međunarodnih standarda kako se ‘rat protiv terorizma’ nastavlja”, od 18. augusta 2003. godine

  1. Relevantni dio tog izvještaja glasi:

“Pritvorenici se drže u izolaciji u bazama Sjedinjenih Država u Afganistanu. Tvrdnje o zlostavljanju počinju da se pojavljuju. Druge osobe se drže u izolaciji u pritvorima Sjedinjenih Država na tajnim lokacijama drugdje u svijetu, a Sjedinjene Države su poduzele ‘neregularne predaje’ [irregular renditions] ili su sudjelovale u njima, izraz koji se koristi za neformalne transfere pritvorenika između Sjedinjenih Američkih Država i ostalih zemalja zaobilaženjem ekstradicije ili drugih zaštita ljudskih prava.”

(i) Amnesty International, “Pritvor u izolaciji/strah od zlostavljanja”, od 20. augusta 2003. godine

  1. Relevantni dio tog izvještaja glasi:

“Amnesty International izražava zabrinutost zbog toga što pritvaranje osumnjičenih osoba na tajnim lokacijama bez mogućnosti pristupa pravnim zastupnicima ili članovima porodice te ‘premještanje’ osumnjičenih između zemalja bez ikakve formalne zaštite ljudskih prava krši pravo na pravično suđenje, izlaže dotične osobe opasnosti od zlostavljanja te ugrožava vladavinu prava.”

(j) Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC), Sjedinjene Države: predsjednik Komiteta traži napredak u pogledu pitanja pritvora, Saopćenje 04/03 od 16. januara 2004. godine

  1. ICRC je izrazio sljedeći stav:

“Osim u vezi s Guantanamom, ICRC je sve više zabrinut zbog sudbine nepoznatog broja ljudi koji su uhvaćeni kao dio takozvanog globalnog rata protiv terorizma i koji su pritvoreni na nepoznatim lokacijama. Gosp. Kellenberger je ponovio svoje prethodne službene zahtjeve ICRC-a za informacijama o tim pritvorenicima i eventualni pristup njima kao važan humanitarni prioritet i kao logičan nastavak posjeta pritvorenicima u Guantanamu i Afganistanu.”

(k) Radna grupa Ujedinjenih nacija o arbitrarnom pritvaranju, Mišljenje broj 29/2006, gosp. Ibn al-Shaykh al-Libi i 25 drugih osoba protiv Sjedinjenih Američkih Država, UN Doc. A/HRC/4/40/Add.1 at 103 (2006)

  1. Radna grupa Ujedinjenih nacija je ustanovila da je pritvor dotičnih osoba, koje se drže u objektima pod odgovornošću tajnih službi Sjedinjenih Država ili se premještaju, često tajnim letovima, u centre zemalja s kojima vlasti Sjedinjenih Država sarađuju u borbi protiv međunarodnog terorizma, ne potpada pod opseg domaćih i međunarodnih pravnih režima koji su garancija protiv arbitrarnog pritvaranja. Pored toga, ona je ustanovila da tajnost u vezi s pritvorom i međudržavnim transferom osumnjičenih terorista može izložiti pogođene osobe mučenju, prislinom nestanku ili vansudskom pogubljenju.

2.  Ostali javni dokumenti

Central Intelligence Agency, “Memorandum Komandnom centru Ministarstva pravde (Department of Justice Command Centre) – referentni dokument o kombinovanom korištenju tehnika ispitivanja CIA-e”, od 30. decembra 2004. godine

  1. Podnositelj predstavke je dostavio Sudu navedeni memorandum CIA-e, čiji određeni dijelovi nisu više klasificirani kao povjerljivi. Dokument “se fokusira na kombinovano korištenje tehnika ispitivanja, [čija je svrha] ubjeđivanje pritvorenika od velikog značaja [High-Value Detainees] da pruže pravovremeno informacije o prijetnjama i obavještajne podatke o terorizmu (...) Djelotvorno ispitivanje je zasnovano na konceptu korištenja i fizičkog i psihičkog pritiska na sveobuhvatan, sistematičan i kumulativan način kako bi se uticalo na ponašanje pritvorenika od velikog značaja ili savladao otpor pritvorenika. Cilj ispitivanja je stvaranje stanja stečene nemoći i ovisnosti (...). Proces ispitivanja se može podijeliti u tri odvojene faze: početno stanje, prelazak ka ispitivanju i ispitivanje”. Kao što je opisano u memorandumu, faza “početnog stanja” obuhvata “hvatanje kojim se izaziva šok”, “predaju” i “prijem na tamno mjesto”. U memorandumu je između ostalog naznačeno:

“Hvatanje (...) pridonosi tome da se pritvorenik od velikog značaja stavi u određeno fizičko i psihičko stanje prije početka ispitivanja (...)

1) Predaja

(...) Prije leta se provodi medicinski pregled. Za vrijeme leta, pritvorenik se čvrsto stavlja u lance te se lišava čula vida i sluha korištenjem poveza preko očiju, štitnika za uši i kapuljače (...).”

  1. Faza “ispitivanja” obuhvata “pritvorske uvjete”, “tehnike uvjetovanja” i “korektivne tehnike”.

3.  Članci iz medija

  1. Podnositelj predstavke je dostavio kopije brojnih članaka objavljenih u makedonskim novinama. Najznačajniji su citirani dole:
    1. “Štrajk glađu talibana u Guantanamu”, od 4. marta 2002. godine; “Tajni sporazum s ozbiljnim nedostacima”, od 5. juna 2003. godine; “Četvorica Francuza mučeni u Guantanamu”, od 16. oktobra 2003. godine; “U Guantanamu se muči”, od 27. novembra 2003. godine; i “Zatvorenici bez optužbi i prava”, od 12. januara 2004. godine (svi ti članci su objavljeni u novinama Utrinski Vesnik); i
    2. “CIA muči zatočene islamiste u Afganistanu”, od 27. decembra 2002. godine; “SAD zaboravljaju na ljudska prava u toku antiterorističke kampanje”, od 16. januara 2003. godine; “140 zaboravljenih zatvorenika u Guantanamu”, od 2. decembra 2003. godine (svi objavljeni u Dnevniku).
  2. Podnositelj predstavke je dostavio i kopije članaka objavljenih u štampi Sjedinjenih Država u kojima se izvještava o tehnikama “stresa i prisile” koje koriste Sjedinjene Države pri ispitivanju pritvorenika u vazduhoplovnoj bazi Bagram u Afganistanu (“Vojska istražuje smrt dvojice afganistanskih zatvorenika”, Washington Post od 5. marta 2003. godine i “Ispitivanje osumnjičenih za terorizam u tami i nadrealnom svijetu”, New York Times od 9. marta 2003. godine). Ostali članci iz američke i britanske štampe izvještavaju o predaji američkim vlastima osoba osumnjičenih za terorističke aktivnosti prije januara 2004. godine (“Tim kojem pomaže CIA koristi brutalna sredstva da bi slomio terorističku ćeliju”, Wall Street Journal od 20. novembra 2001. godine; “Sjedinjene Države iza tajnih transfera osumnjičenika za terorizam”, Washington Post od 11. marta 2002. godine; “Chretien protestira protiv deportacije jednog Kanađanina: premijer je okvalificirao postupanje Sjedinjenih Država prema osumnjičeniku za terorizam ‘potpuno neprihvatljivim’”, Washington Post od 6. novembra 2003. godine; “Nevidljivi”, The Independent od 26. juna 2003. godine; i “Nestanak pretpostavljenog okrivljenog: gdje su pritvoreni osumnjičenici za terorizam”, The Independent od 26. juna 2003. godine
  3. Podnositelj predstavke je dostavio članke u kojima su novinari izvještavali da je ambasador Sjedinjenih Država u Njemačkoj u to vrijeme informirao njemačke vlasti u maju 2004. godine da je CIA greškom zatvorila podnositelja predstavke. U njima se dalje ističe da je njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila da joj je američka državna tajnica Condoleezza Rice priznala u privatnom razgovoru da su Sjedinjene Države greškom otele i pritvorile podnositelja predstavke. Prema tim člancima, predstavnici Sjedinjenih Država su odbili da razgovaraju o tom predmetu pred novinarima (“Nezakonito zatvaranje: anatomija greške CIA-e”, The Washington Post od 4. decembra 2005. godine; “Njemac optužuje CIA-u za mučenje, El-Masri traži naknadu štete nakon što je bio žrtva ‘predaje’ zbog greške prilikom identificiranja, NBC News od 6. decembra 2005. godine; “Vlada Merkelove potvrđuje da je Masri bio žrtva greške”, Washington Post od 7. decembra 2005. godine; i “Njemačka provjerava da li je imala ulogu u hvatanju jednog od svojih državaljana koje su poduzele Sjedinjene Države”, The New York Times od 21. februara 2006). Taj posljednji članak se odnosi na razgovor s gosp. H. K.-om, u kojem je on izjavio:

“Ministarstvo nije učinilo ništa što je nezakonito. Čovjek je živ te se vratio kući svojoj porodici. Neko je napravio grešku. Taj neko nije Makedonija.”

  1. Konačno, 2007. godine, kanadska televizijska kuća “CBS” je izvijestila da će kanadski premijer objaviti isplatu 10 miliona američkih dolara (USD) te izraziti formalno izvinjenje gosp. Araru, kanadskom državljaninu kojeg su 2002. godine uhapsile vlasti Sjedinjenih Država u New Yorku, na aerodromu Kenedi, te ga deportirale u Siriju. Premijer je već priznao da je gosp. Arar pretrpio “ogromnu nepravdu” (CBC, “Otava postigla nagodbu od 10 miliona dolara s Ararom”, od 25. januara 2007). The Guardian je 2010. godine objavio članak o navodnoj ulozi Ujedinjenog Kraljevstva u predaji osumnjičenika u kojem je naznačio da su bivši britanski pritvorenici u Guantanamu mogli primiti ogromne iznose od britanske vlade, u izvjesnim slučajevima najmanje milion funti sterlinga (The Guardian, “Mučenje i terorizam: plaćanje visoke cijene”, od 17. novembra 2010. godine).

PRAVO

I.  PRELIMINARNI PRIGOVOR VLADE O NEPOŠTIVANJU ŠETOMJESEČNOG ROKA

A. Argumenti stranaka u postupku

1.  Vlada

  1. Vlada je iznijela prigovor da podnositelj predstavke nije poštivao šestomjesečni rok. Vlada je naznačila da se on obratio domaćim organima tužiteljstva nakon što je proteklo više od četiri i po godine od predmetnih događaja (Vlada je citirala predmete Bayram i Yıldırım protiv Turske (odluka), broj 38587/97, ECHR 2002-III; Artyomov protiv Rusije, broj 14146/02, st. 113-118, od 27. maja 2010; i Nasirkhayeva protiv Rusije (odluka), broj 1721/07, od 31. maja 2011). Između maja 2004. godine i oktobra 2008. godine, podnositelj predstavke je bio u potpunosti pasivan te nije pokazao inicijativu kako bi informirao makedonske organe za provođenje zakona o navodnim događajima. Umjesto toga, on je koristio pravne lijekove u drugim državama. Osim toga, on je trebao znati mnogo vremena prije oktobra 2008. godine da bi krivična istraga u tuženoj državi bila nedjelotvorna. U tom pogledu, Vlada se pozvala na izostanak bilo kakvog kontakta između njega i organa za provođenje zakona tužene države, te na izostanak krivičnog gonjenja propriu motu na domaćem nivou uprkos činjenici da su njemačke kolege već skrenule pažnju organima tužiteljstva na predmet. Posljednje istražne radnje na međunarodnom i domaćem nivou, koje su se okončale u januaru 2007. godine, dosta vremena prije nego što je podnositelj predstavke podnio krivičnu prijavu u oktobru 2008. godine, nisu omogućile nikakvu činjeničnu konstataciju koja bi bila relevantna za tu prijavu. Njegova krivična prijava nije sadržavala nikakav dokaz koji bi mogao nametnuti obavezu državi da istraži njegove navode.
  2. Konačno, Vlada je istakla da podnositelj predstavke nije pokazao revnosnost pri korištenju domaćih pravnih lijekova. Izostanak revnosnosti je očigledan jer on nije pokazao inicijativu da se informira o napredovanju istrage (Vlada je citirala predmet Bulut i Yavuz protiv Turske (odluka), broj 73065/01, od 28. maja 2002). Osim toga, on nije saopćio izjavu gosp. H. K. domaćim vlastima te nije tražio pokretanje krivičnog postupka od javnog tužiteljstva. Da je podnositelj predstavke tražio da se pokrene krivično gonjenje protiv poznatog počinitelja, bilo bi mu dozvoljeno da poduzme krivično gonjenje u svojstvu supsidijarnog tužitelja ako bi javno tužiteljstvo odbacilo njegovu krivičnu prijavu. On nije imao takvu mogućnost u ovom predmetu budući da je njegova krivična prijava iz oktobra 2008. godine bila podnesena protiv nepoznatog počinitelja. Osim toga, podnositelj predstavke ne bi mogao osporiti odluku kojom se odbacuje prijava.

2.  Podnositelj predstavke

  1. Podnositelj predstavke je odgovorio da tužena država ima pozitivnu obavezu na osnovu Konvencije da pokrene istragu po službenoj dužnosti. Interna istraga koju je poduzelo Ministarstvo unutrašnjih poslova (vidi, st.64-66 gore) se ne može smatrati djelotvornom i neovisnom u smislu čl. 3. i 13. Konvencije. Osim toga, on nije imao mogućnost da se informira o toj istrazi budući da ga vlasti nisu kontaktirale niti su objavile istragu. Od momenta kada se vratio u Njemačku krajem maja 2004. godine, on je aktivno nastojao da sakupi dovoljno dokaza da bi mogao predočiti “opravdan zahtjev” domaćim organima tužiteljstva. Period od četiri i po godine između njegovog puštanja na slobodu i podnošenja krivične prijave u oktobru 2008. godine nije prekomjeran. Naprotiv, taj vremenski interval je u potpunosti razuman budući da se radi o kompleksnom predmetu nestanka koji uključuje međunarodnu saradnju između tajnih službi, u okviru koje su vlade Sjedinjenih Država i Makedonije imale dogovor da prikriju postojanje tajnog, multinacionalnog kriminalnog poduzetništva. Prema tome, on je djelovao revnosno i u skladu s praksom Suda. On je tražio pokretanje krivične istrage pravovremeno, ali vlasti nisu odgovorile na ekspeditivan način te su, umjesto toga, tajno odbacile njegovu krivičnu prijavu. Osim toga, on je uzaludno tražio informacije od javnog tužiteljstva o napredovanju istrage. Javna tužiteljica zadužena za predmet mu nije saopćila svoju odluku o odbacivanju krivične prijave do 22. novembra 2010. godine, četrnaest mjeseci nakon što je podnio predstavku Sudu. Budući da je krivična prijava podnesena protiv nepoznatog počinitelja, onemogućeno mu je da pokrene krivično gonjenje u svojstvu privatnog tužitelja.
  2. Podnositelj predstavke je konačno zaključio da je ispoštovao rok od šest mjeseci koji je počeo teći 23. januara 2009. godine, što predstavlja datum kada je krivično gonjenje u vezi sa navedenim krivičnim djelima, prema njemu, zastarilo.

B. Ocjena Suda

1.  Opći principi uspostavljeni jurisprudencijom Suda

  1. Sud ponovo ističe da je Konvencija instrument za zaštitu ljudskih prava i da je od krucijalnog značaja da se tumači i primjenjuje na način koji garantira konkretna i djelotvorna prava, a ne teoretska i iluzorna. Taj princip se odnosi ne samo na tumačenje materijalnih odredbi nego i proceduralnih odredbi; on ima dejstvo na obaveze tuženih vlada, ali i na poziciju podnositelja predstavke. Kada se iziskuje brzina da bi se riješila pitanja koja se pojavljuju u nekom predmetu, na podnositelju predstavke je da osigura da njegovi žalbeni navodi budu predočeni Sudu uz određenu brzinu koja je potrebna da bi se osiguralo da oni mogu biti riješeni ispravno i pravično (vidi, Varnava i ostali protiv Turske [VV], br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90, stav 160, ECHR 2009...).
  2. Cilj šestomjesečnog roka iz člana 35. stav 1. je promoviranje pravne sigurnosti na način da se obezbijedi da predmeti u kojima su pokrenuta pitanja na osnovu Konvencije budu razmotreni u razumnom roku i da se odluke koje su donesene u prošlosti ne dovode stalno u pitanje. To pravilo označava vremensku granicu kontrole koju vrše organi Konvencije i naznačava i pojedincima i državnim vlastima period nakon kojeg kontrola nije više moguća (vidi, Sabri Güneş protiv Turske [VV], broj 27396/06, st. 39. i 40, od 29. juna 2012, i Walker protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), broj 34979/97, ECHR 2000-I).
  3. Po pravilu, šestomjesečni rok počinje teći od dana konačne odluke u postupku iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova. Međutim, ako je jasno od samog početka da nikakav djelotvoran pravni lijek nije na raspolaganju podnositelju predstavke, rok počinje teći od dana djela ili mjera na koje se podnositelj predstavke žali, ili od dana saznanja o takvim djelima ili njihovim dejstvima ili šteti nanesenoj podnositelju predstavke (vidi, Dennis i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), broj 76573/01, od 2. jula 2002). Ako neki podnositelj predstavke iskoristi lijek koji je očigledno raspoloživ te potom postane svjestan okolnosti koje taj lijek čine nedjelotvornim, može se smatrati adekvatnim u svrhu člana 35. stav 1. da šestomjesečni rok počinje teći od dana kada je podnositelj predstavke postao svjestan ili trebao postati svjetan tih okolnosti (vidi, Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), broj 46477/99, od 4. juna 2001).

2.  Primjena navedenih principa u ovom predmetu

  1. Sud zapaža da prigovor Vlade koji se odnosi na šestomjesečni rok ima dva aspekta: prvo, krivična prijava podnositelja predstavke je podnesena domaćim vlastima prekasno i, drugo, krivična prijava je bila nedjelotvoran lijek. U vezi s tim, prema Vladi, šestomjesečni rok je počeo teći kada je podnositelj predstavke postao svjestan ili trebao postati svjestan okolnosti koje su dovele do nedjelotvornosti raspoloživih domaćih pravnih lijekova.
  2. Da bi odgovorio na prigovor Vlade u vezi sa prihvatljivošću, Sud mora ocijeniti da li je krivična prijava, imajući u vidu posebne okolnosti ovog predmeta, bila djelotvoran pravni lijek koji je podnositelj predstavke trebao koristiti da bi tražio otklanjanje povreda u vezi s njegovim žalbenim navodima koji se odnose na Konvenciju. Odgovor na to pitanje će biti odlučujući za računanje šestomjesečnog roka.

(a)  Da li je krivična prijava predstavljala pravni lijek koji je podnositelj predstavke trebao koristiti

  1. Sud ponovo ističe da će odluka o pitanju, da li je podnositelj predstavke u ovom predmetu poštivao kriterij prihvaljivosti, ovisiti o okolnosima predmeta i ostalim faktorima, kao što su revnosnost i interes koji je pokazao podnositelj predstavke, te o adekvatnosti istrage vođene na domaćem nivou (vidi, Abuyeva i ostali protiv Rusije, broj 27065/05, stav 174, od 2. decembra 2010).
  2. Sud ističe da je već zaključio u predmetima protiv tužene države da je krivična prijava djelotvoran pravni lijek koji u principu treba koristiti u slučajevima navodne povrede člana 3. Konvencije (vidi, Jasar protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, broj 69908/01, od 15. februara 2007.godine 2007; Trajkoski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, broj 13191/02, od 7. februara 2008; Dzeladinov i ostali protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, broj 13252/02, od 10. aprila 2008; i Sulejmanov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, broj 69875/01, od 24. aprila 2008). Sud ne vidi nijedan razlog koji bi opravdao odstupanje od ovog principa, utoliko više što se navodi o neljudskom postupanju i nezakonitom lišavanju slobode u okolnostima ovog predmeta odnose na tajnu operaciju koja je obavljena bez ikakvog pravnog osnova. Ako su djelovanja dotičnih državnih agenata nezakonita i proizvoljna, na organima tužiteljstva tužene države je da identificiraju i kazne počinitelje. Alarmiranje javnog tužiteljstva o takvim djelovanjima se mora smatrati u potpunosti logičnim korakom žrtve.
  3. Sud smatra da se krivična prijava, u momentu kada je podnesena, tj. oktobru 2008. godine, nije mogla razumno smatrati očigledno nedjelotvornim pravnim lijekom. Postojale samo izvjesne sumnje u njenu djelotvornost, a podnositelj predstavke je imao obavezu na osnovu člana 35. stav 1. Konvencije da pokuša iskoristiti taj lijek prije nego što podnese predstavku Sudu. Bilo bi nerazumno očekivati od podnositelja predstavke da podnese svoje žalbene navode Sudu prije nego što je njegova pozicija u vezi s tim pitanjem bila konačno riješena na domaćem nivou u skladu s principom supsidijarnosti, prema kojem je najbolje da istraga o činjenicama i odluka o pokrenutim pitanjima budu riješene u onoj mjeri u kojoj je moguće na domaćem nivou. U interesu podnositelja predstavke je i u interesu djelotvornosti sistema Konvencije da domaće vlasti, koje su u najboljem položaju da to urade, poduzmu mjere da bi otklonile bilo koje navodne povrede Konvencije (vidi, Varnava i ostali, citirana gore, stav 164).
  4. Tačno je da je dosta vremena proteklo između 29. maja 2004. godine, kao datuma kada se podnositelj predstavke vratio u Njemačku, i podnošenja krivične prijave 6. oktobra 2008. godine. Podnositelj predstavke nije poduzeo nikakvu drugu pravnu radnju u tuženoj državi prije tog datuma. Da bi opravdao kašnjenje, podnositelj predstavke je dao objašnjenje koje se po sebi ne može smatrati nerazumnim. Njegov predmet se odnosio na navode od “vanrednoj predaji”, koji su obuhvatali navode o otmici, pritvoru u izolaciji i zlostavljanju. Prema izvještaju Marty iz 2006. godine, vlasti većine članica Vijeća Evrope su osporile navode o njihovom sudjelovanju u operacijama predaje (vidi, stav 43. gore). Takva politika opstrukcije je još jednom potvrđena u izvještaju Marty iz 2007. godine (vidi, stav 46. gore). Imajući u vidu osjetljivost pitanja i prikrivenost koja je naznačena gore, bilo je razumno da podnositelj predstavke čeka razvoj događaja koji bi mu mogao omogućiti da riješi krucijalna činjenična i pravna pitanja. Naime, istražne radnje koje su poduzete prije oktobra 2008. godine su omogućile otkrivanje relevantnih elemenata koji su dodatno rasvijetlili navode podnositelja predstavke te predstavljali čvršći osnov za njegovu krivičnu prijavu. Imajući u vidu kompleksnost predmeta i prirodu navodnih predmetnih povreda ljudskih prava, razumljivo je da je podnositelj predstavke odlučio da koristi pravne lijekove tek kada je imao neke dokaze kojima bi potvrdio svoje navode.
  5. U svakom slučaju, krivična prijava je podnesena prije nego što je zastarilo krivično gonjenje u vezi s navodnim krivičnim djelima (vidi, stav 79 gore). Prijava je odbačena zbog nedostatka dokaza i nepoštivanja kriterija u vezi s prihvatljivošću. Prema tome, ne čini se da je vrijeme koje je bilo potrebno podnositelju predstavke da podnese krivičnu prijavu dovelo do toga da je prijava postala neprihvatljiva, nedjelotvorna ili da se njom nije mogla otkloniti sporna situacija na neki drugi način. Naprotiv, pokretanjem tog postupka u momentu kada su bili dostupni dokazi koju su potvrđivali njegove navode na međunarodnom nivou, podnositelj predstavke je dostavio makedonskim pravosudnim vlastima jake razloge da ispitaju njegove navode.
  6. Iz navedenog slijedi da je krivična prijava, imajući u vidu okolnosti predmeta, bila pravni lijek koji je podnositelj predstavke morao koristiti.

(b) Dan od kojeg počinje teći šestomjesečni rok

  1. Ostaje da se odredi datum kada je podnositelj predstavke saznao za odluku o svojoj krivičnoj prijavi. Taj datum označava dan kada je počeo teći šestomjesečni rok.
  2. Sud ističe da je nešto više od dva mjeseca proteklo između podnošenja krivične prijave i odluke o njenom odbacivanju. Prema mišljenju Suda, to vrijeme, imajući u vidu okolnosti ovog predmeta, se ne može smatrati dovoljno dugim da bi podnositelj predstavke imao obavezu da se raspita o mjerama koje su poduzele domaće vlasti za vrijeme tog perioda. Prema podnositelju predstavke, njegovi daljnji zahtjevi za dostavljanje informacija o napredovanju istrage su ostali bez odgovora (vidi, stav 132. gore).
  3. Javno tužiteljstvo je odbacilo krivičnu prijavu podnositelja predstavke 18. decembra 2008. godine. Prema podnositelju predstavke, ta odluka mu je saopćena tek 22. novembra 2010. godine uprkos činjenici da su organi tužiteljstva, prema primjenjivom poceduralnom pravu, imali obavezu da žrtvi saopće svoju odluku o odbacivanju krivične prijave u roku od osam dana (vidi, st. 86. i 87. gore). Vlada nije navela da je taj zahtjev ispoštovan. Prema tome, dan kada je počeo teći šestomjesečni rok nije 18. decembar 2008. godine, kao datum odluke javnog tužiteljstva, nego datum kada je podnositelj predstavke saznao za tu odluku. Imajući u vidu okolnosti ovog predmeta, nije potrebno provjeravati istinitost izjave podnositelja predstavke u vezi s dostavljanjem odluke budući da Vlada nije dokazala da je podnositelju predstavke službeno uručena odluka ili da je na drugi način imao saznanja o odluci prije 20. januara 2009. godine, tj. šest mjeseci prije nego što je podnio predstavku Sudu.

(c) Zaključak

  1. U svjetlu onoga što je navedeno gore, Sud smatra da je podnositelj predstavke ispoštovao šestomjesečni rok propisan članom 35. stav 1. Konvencije i da se, prema tome, prigovor Vlade da je predstavka neblagovremena mora odbiti.

II  OCJENA SUDA O DOKAZIMA I USTANOVLJAVANJE ČINJENICA

A. Argumenti stranaka u postupku

  1. Podnositelj predstavke je istakao da je bio podvrgnut operaciji vanredne predaje koju su vodili agenti CIA-e uz pomoć, u velikoj mjeri, agenata tužene države. Podnositelj predstavke smatra da su međunarodne istražne radnje, istrage poduzete u drugim zemljama, a ne u tuženoj državi, te vlastiti napori podnositelja predstavke da prikupi dokaze omogućili mnoštvo dokaza koji se podudaraju s navodima podnositelja predstavke te čine obrazloženja Vlade potpuno neodrživim. S druge strane, ne postoji “ni najmanji vjerodostojan dokaz kojim bi se odžala verzija događaja koju je predočila Vlada”.
  2. Vlada je osporila navode podnositelja predstavke kao neosnovane dostavljajući razne materijale u prilog tom argumentu (vidi, st. 41. i 65. gore). Vlada je dalje osporila postojanje dokumenata na koje se pozvao gosp. H. K. (vidi, stav 74. gore i stav 12. izjave).

B. Ocjena činjenica koju je proveo Sud

1.  Opći principi

  1. U predmetima u kojima postoje oprečne verzije događaja, Sud se, prilikom ustanovljavanja činjenica, neizostavno suočava s istim poteškoćama kao što su one s kojima se suočava bilo koji prvostepeni sud. Sud ponovo ističe u vezi s ocjenjivanjem dokaza da je usvojio standard dokaza “van razumne sumnje”. Međutim, njegov cilj nikada nije bio korištenje pristupa domaćih pravnih sistema koji koriste taj standard. Njegova uloga nije odlučivanje o krivici na osnovu krivičnog prava ili o građanskoj odgovornosti, nego o odgovornosti država ugovornica na osnovu Konvencije. Specifičnost njegovog zadatka na osnovu člana 19. Konvencije – obezbjeđivanje poštivanja obaveze država ugovornica da jamče osnovna prava iz Konvencije – uvjetuje njegov pristup pitanjima u vezi s dokazima. U postupku pred Sudom, ne postoje proceduralne prepreke prihvatanja dokaza ni unaprijed definirane formule za njihovu ocjenu. On usvaja zaključke koji su, prema njemu, potkrijepljeni slobodnom procjenom dokaza, uključujući zaključke koji mogu proizaći iz činjenica i argumenata stranaka. Prema njegovoj konstantnoj sudskoj praksi, dokaz može proizaći iz sklopa dovoljno jakih, jasnih i podudarnih zaključaka ili sličnih, neoborivih činjeničnih pretpostavki. Osim toga, stepen ubijeđenosti koji je potreban da bi se došlo do određenog zaključka te, u vezi s tim, raspodjela tereta dokazivanja, su bitno povezani sa specifičnošću činjenica, prirodom predočenog navoda i predmetnim pravom iz Konvencije. Sud također vodi računa o ozbiljnosti konstatacije da je neka država ugovornica prekršila neko osnovno pravo (vidi, Creangă protiv Rumunije [VV], broj 29226/03, stav 88, od 23. februara 2012, i predmeti citirani u tom predmetu).
  2. Osim toga, potrebno je podsjetiti da postupak predviđen Konvencijom nije u svim predmetima pogodan za striktnu primjenu principa affirmanti incumbit probatio. Sud ponovo ističe svoju sudsku praksu u vezi s članovima 2. i 3. Konvencije, prema kojoj, kada vlasti imaju isključivo saznanje o predmetnim događajima, kao što je to slučaj s osobama pod njenom kontrolom u pritvoru, pojavit će se čvrste činjenične pretpostavke o povredama i smrću koje su se desile za vrijeme tog pritvora. Može se smatrati da je u tom slučaju na vlastima teret dokazivanja u smislu obezbjeđivanja zadovoljavajućeg i ubjedljivog objašnjenja (vidi, Çakıcı protiv Turske [VV], broj 23657/94, stav 85, ECHR 1999-IV; Salman protiv Turske [VV], broj 21986/93, stav 100, ECHR 2000-VII; i Rupa protiv Rumunije (broj 1), broj 58478/00, stav 97, od 16. decembra 2008). U slučaju izostanka takvog objašnjenja, Sud može doći do zaključaka koji su nepovoljni za tuženu Vladu (vidi, Orhan protiv Turske, broj 25656/94, stav 274, od 18. juna 2002).
  3. Sud je već ustanovio da se ta stajališta primjenjuju i na slučajeve nestanka koji se ispituju na osnovu člana 5. Konvencije, u kojima je moguće ustanoviti, iako nije dokazano da su neku osobu pritvorile vlasti, da su tu osobu službeno pozvale vlasti da se pojavi, da je došla na mjesto pod njihovom kontrolom te od tog momenta nije više viđena. U takvim okolnostima, na Vladi je da pruži vjerovatno i zadovoljavajuće objašnjenje o tome šta se desilo na tom mjestu i da dokaže da dotičnu osobu nisu pritvorile vlasti, nego je napustila to mjesto i potom nije bila lišena slobode (vidi, Tanış i ostali protiv Turske, broj 65899/01, stav 160, ECHR 2005– VIII; Yusupova i Zaurbekov protiv Rusije, broj 22057/02, stav 52, od 9. oktobra 2008, i Matayeva i Dadayeva protiv Rusije, broj 49076/06, stav 85, od 19. aprila 2011). Osim toga, Sud ponovo ističe da on tražio i u kontekstu žalbenih navoda na osnovu člana 5. stav 1. Konvencije da se dostave dokazi u vidu podudarnih zaključaka prije nego što se teret dokazivanja prebaci na tuženu Vladu (vidi, Öcalan protiv Turske [VV], broj 46221/99, stav 90, ECHR 2005-IV, i Creangă, citirana gore, stav 89).

2.  Ustanovljavanje činjenica u ovom predmetu

  1. Sud ističe da je Vlada osporila navode podnositelja predstavke po svim osnovama. Imajući u vidu nepodudarnost dokaznih elemenata koje su predočile stranke, odlučno negiranje tužene Vlade da su državni agenti bili umiješani u događaje na koje se žali podnositelj predstavke i odbacivanje krivične prijave podnositelja predstavke, Sud smatra da se postavlja pitanje tereta dokazivanja u ovom predmetu, naročito u pogledu pitanja da li bi on trebao biti prenesen s podnositelja predstavke na tuženu Vladu.
  2. U vezi s tim, Sud ističe da je osjetljiv na supsidijarnu prirodu svoje uloge te priznaje da mora biti oprezan prilikom preuzimanja uloge prvostepenog suda, koji ustanovljava činjenice, kada je to neizbježno zbog okolnosti određenog predmeta (vidi, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), broj 28883/95, od 4. aprila 2000). Ipak, kada se radi o navodima u vezi s članom 3. Konvencije, Sud mora primijeniti “posebno pažljivo ispitivanje” (vidi, mutatis mutandis, Ribitsch protiv Austrije, od 4. decembra 1995, stav 32, Serija A broj 336, i Georgiy Bykov protiv Rusije, broj 24271/03, stav 51, od 14. oktobra 2010), čak i ako su određeni domaći postupci već vođeni (vidi, Cobzaru protiv Rumunije, broj 48254/99, stav 65, od 26. jula 2007). Drugim riječima, u takvom kontekstu, Sud je spreman da bude kritičniji prilikom ispitivanja zaključaka domaćih sudova. Pri ispitivanju zaključaka, Sud može uzeti u obzir kvalitet domaćih postupaka te bilo koji mogući nedostatak u postupku donošenja odluke (vidi, Denisenko i Bogdanchikov protiv Rusije, broj 3811/02, stav 83, od 12. februara 2009).
  3. Sud prije svega zapaža da je opis okolnosti koji je predočio podnositelj predstavke u vezi sa svojim teškim iskušenjem bio veoma detaljan, specifičan i konzistentan za vrijeme kompletnog perioda nakon njegovog vraćanja u Njemačku. Njegov iskaz je ostao dosljedan za vrijeme istrage koja je vođena na međunarodnom nivou, na nivou zemalja koje nisu tužena država i na nivou domaćih postupaka, te on obuhvata konzistentne informacije u pogledu mjesta, vremena i trajanja njegovog navodnog pritvora u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji i objektu pod odgovornošću CIA-e, te u pogledu postupaka kojima je navodno bio podvrgnut dok je bio u hotelu, za vrijeme predaje agentima CIA-e na aerodromu u Skoplju te za vrijeme pritvora u objektu “Salt Pit” u Afganistanu. Pored navedenog, postoje drugi aspekti u ovom predmetu koji pojačavaju kredibilitet podnositelja predstavke.
  4. Sud prije svega ističe da je iskaz podnositelja predstavke potkrijepljen velikim brojem indirektnih dokaza koji su dobijeni za vrijeme istražnih radnji na međunarodnom nivou i istrage koju su poduzele njemačke vlasti. U vezi s tim, Sud ističe sljedeće dokaze:
    1. knjiga evidencije leta koja potvrđuje da je jedan Boeing business jet (tada registriran kod Federalne uprave avijacije SAD-a (FAA)) odletio iz Palme de Majorke (Španija) 23. januara 2004. godine, sletio na skopljanski aerodrom u 20h51 to veče te napustio Skoplje više od tri sata kasnije, odletivši u Bagdad, potom u Kabul;
    2. knjiga evidencije leta koja potvrđuje da je avion Gulfstream koji je koristila CIA, registriran pod brojem N982RK, odletio iz Kabula 28. maja 2004. godine te sletio na aerodrom Bezat-Kuçov, vazduhoplovnu bazu u Albaniji;
    3. naučna analiza folikula dlaka podnositelja predstavke, koja je provedena u toku krivične istrage koju je vodila Njemačka, kojom je potvrđeno da je podnositelj predstavke proveo određeno vrijeme u jednoj južnoazijskoj zemlji te bio lišen hrane duži period;
    4. evidencije o geološkim promjenama koje potvrđuju sjećanja podnositelja predstavke u vezi sa slabijim zemljotresima za vrijeme njegovog navodnog pritvora u Afganistanu;
    5. skice zatvora u Afganistanu koje je nacrtao podnositelj predstavke, koje je odmah prepoznala jedna druga žrtva predaje koju su pritvorili agenti Sjedinjenih Država u Afganistanu.
  1. Ti dokazni elementi su omogućili da se u istrazi Marty zaključi da je predmet podnositelja predstavke “predmet dokumentirane predaje” (vidi, stav 45. gore) i da je verzija događaja koju je predočila Vlada “potpuno neodrživa” (vidi, stav 46. gore). U konačnom izvještaju o istrazi Fava “se osuđuje vanredna predaja njemačkog državljanina Khaleda El-Masrija” (vidi, stav 49. gore). Osim toga, njemački Bundestag je istakao da je priča podnositelja predstavke “vjerodostojna u pogledu osnovnih činjenica u vezi s njegovim pritvorom u Makedoniji i njegovim prebacivanjem u Afganistan, te u pogledu njegovog zatočenja u toj zemlji koje su poduzele snage Sjedinjenih Država” (vidi, stav 60. gore).
  2. Drugo, istražne radnje podnositelja predstavke u tuženoj državi su omogućile otkrivanje drugih relevantnih dokaznih elemenata koji se podudaraju s njegovom pričom. U tom kontekstu, Sud skreće posebnu pažnju na dopis vlasti skopljanskog aerodroma, od 18. juna 2008. godine (vidi, stav 67. gore), koji potvrđuje zaključke iz istrage Marty u pogledu rute aviona Boeinga 737, registriranog pod brojem N313P. Taj dokument potvrđuje po prvi put da je avion sletio na skopljanski aerodrom bez putnika te da je odletio s jednim putnikom. Drugi element u prilog navodima podnositelja predstavke je ekspertni izvještaj koji je predočio gosp. J. G. S., istražitelj koji je sudjelovao u istragama Marty i Fava, u kojem su izložene detaljne činjenične konstatacije u pogledu događaja koji su se desili između dolaska podnositelja predstavke u Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju i njegove predaje agentima CIA-e.
  3. Treće, Sud pridaje posebnu važnost relevantnim dokumentima (vidi, st. 98, 103, 106-127 gore), koji su sada javni i dolaze od raznih organa, koji otkrivaju relevantne informacije o “programu predaje” vlasti Sjedinjenih Država u to vrijeme. Čak i ako se ti dokumenti ne pozivaju na predmet podnositelja predstavke direktno, oni pružaju razjašnjenja o metodama korištenim u slučajevima “predaje” koje su slične onima koje je opisao podnositelj predstavke.
  4. Konačno, Sud se poziva na pismenu izjavu gosp. H. K., koji je bio ministar unutrašnjih poslova tužene države u relevantno vrijeme te je neposredno nakon toga postao premijer. U toj izjavi, koja je jedini direktni dokaz o predmetnim događajim iznesenim pred Sudom, svjedok je potvrdio da su makedonske vlasti za provođenje zakona, djelujući na osnovu validnog međunarodnog naloga za hapšenje koji su izdale vlasti Sjedinjenih Država, pritvorile podnositelja predstavke, držale ga u izolaciji i pod konstantnim nadzorom agenata UBK-a (državna obavještajna služba) na jednoj lokaciji u Skoplju. On je potom proslijeđen “timu za predaju” na skopljanskom aerodromu te je napustio tuženu državu avionom u upotrebi CIA-e. Njegova izjava je potvrda činjnica ustanovljenih u toku ostalih istraga te konzistentnog i logičnog opisa događaja koji je predočio podnositelj predstavke.
  5. Tačno je da domaćim vlastima nije data mogućnost da provjere dokaze gosp. H. K. niti je sam Sud imao mogućnost da provjeri detalje njegove izjave u toku postupka pred njim. Međutim, to ne umanjuje nužno njegovu dokaznu vrijednost, a činjenica da se taj dokazni element pojavio nakon što su domaći organi tužiteljstva odbacili krivičnu prijavu podnositelja predstavke ne onemogućava Sud da ga uzme u razmatranje (vidi, mutatis mutandis, Saadi protiv Italije [VV], broj 37201/06, stav 133, ECHR 2008).
  6. Sud će u principu pažljivo razmotiri izjave ministara Vlade ili drugih visokih funkcionera budući da bi oni mogli imati sklonost da se izjašnjavaju u prilog Vladi koju predstavljaju ili su predstavljali. Međutim, Sud smatra da su izjave visokih zvaničnika, čak bivših ministara i funkcionera, koji su imali centralnu ulogu u predmetnom sporu, od posebnog dokaznog značaja kada priznaju činjenice ili postupke koji bacaju nepovoljno svjetlo na vlasti. Slične izjave se onda mogu tumačiti kao oblik priznanja (vidi, u tom kontekstu, mutatis mutandis, Vojne i paravojne aktivnosti u Nikaragvi i protiv Nikaragve (Nikaragva protiv Sjedinjenih Američkih Država) presuda u meritumu, ICJ Reports 1986, 14, stav 64).
  7. Prema tome, Sud smatra da se izjava tog svjedoka može uzeti u obzir. U vezi s tim, on ističe da Vlada nije predočila Sudu nikakav element koji bi omogućio da se posumnja u njegov kredibilitet.
  8. Imajući u vidu navedeno, Sud zaključuje da postoje prima facie dokazi u prilog verziji događaja koju je predočio podnositelj predstavke i da bi se teret dokazivanja trebao prebaciti na tuženu Vladu.
  9. Ipak, Vlada nije dokazala na odlučujući način zašto se navedeni dokazi ne bi mogli koristiti da bi se njima potvrdili navodi podnositelja predstavke. Vlada nije predočila nikakvo zadovoljavajuće ili ubjedljivo objašnjenje u vezi s načinom na koji su se predmetni događaji desili niti je predočila vjerovatno objašnjenje o onome što se desilo podnositelju predstavke nakon što su njene vlasti preuzele kontrolu nad njim na graničnom prelazu Tabanovce 31. decembra 2003. godine. Vlada nije pružila nikakvo vjerodostojno ili utemeljeno objašnjenje kako bi oborila presumpciju odgovornosti svojih vlasti, prema kojoj je na vlastima tužene države bila odgovornost za sudbinu podnositelja predstavke nakon što je bio uhapšen 31. decembra 2003. godine. Dokazi koje je predočila Vlada (vidi, st. 41. i 65. gore) su nedovoljni u tom pogledu. U vezi s tim, potrebno je istaći da Vlada nije dala nikakvo objašnjenje zašto ti dokazni elementi nisu bili raspoloživi ranije (vidi, stav 45. gore i stav 113. izvještaja Marty iz 2006. godine). Dalje, Vlada nije predočila nikakav komentar ni prigovor na ekspertni izvještaj koji je dostavio gosp. J. G. S. Dalje, Vlada nije dostavila dokumente u vezi s predmetom podnositelja predstavke kojeg je pritvorilo Ministarstvo unutrašnjih poslova, na koje se pozvao gosp. H. K. u svojoj izjavi (vidi, stav 74. gore), niti je Sudu dostavljen ikakav dokument u tom kontekstu. Konačno, istraga koja se okončala odbacivanjem krivične prijave podnositelja predstavke je ostala bez zaključaka te Sud nije mogao iskoristiti njene rezultate.
  10. Imajući u vidu takve okolnosti, Sud smatra da ne može izvući zaključke iz dokaznog materijala koji mu je na raspolaganju i iz postupaka vlasti (vidi, Kadirova i ostali protiv Rusije, broj 5432/07, st. 87. i 88, od 27. marta 2012), te zaključuje da su navodi podnositelja predstavke dovoljno ubjedljivi i van razumne sumnje.

III  NAVODNO KRŠENJE ČLANA 3. KONVENCIJE

  1. Podnositelj predstavke je naveo da je tužena država odgovorna za zlostavljanje kojem je bio podvrgnut dok je bio pritvoren u hotelu i zbog toga što nije spriječila njegovo podvrgavanje postupku “hvatanja kojim se izaziva šok” kada je prebačen timu za predaju CIA-e na skopljanskom aerodromu. On se dalje žali da je tužena država odgovorna za njegovo zlostavljanje za vrijeme pritvora u objektu “Salt Pit” u Afganistanu budući da ga je potpuno svjesno predala američkim agentima iako su postojali osnovani razlozi da se vjeruje da postoji rizik od takvog zlostavljanja. U vezi s tim, on se žali da su pritvorski uvjeti, fizički nasrtaji, neadekvatna hrana i voda, lišavanje sna, prisilno hranjenje i izostanak medicinske njege za vrijeme pritvora u objektu “Salt Pit” doveli do postupaka koje je u suprotnosti s članom 3. Konvencije. Konačno, on se žali da je istraga koju su poduzele makedonske vlasti bila nedjelotvorna u smislu tog člana.

Član 3. Konvencije glasi:

“Niko neće biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.”

A. Argumenti stranaka u postupku

1.  Podnositelj predstavke

  1. Podnositelj predstavke je istakao da je bio nezakonitom pritvoru u izolaciji, da je ispitivan dvadeset tri dana u hotelu, da su mu stalno prijetili te da je dugotrajno držan u neizvjesnosti u pogledu svoje sudbine, što je dovelo do povrede njegovih prava predviđenih članom 3. Konvencije. Čak i bez fizičkih nasrtaja, kumulativna i akutna psihološka dejstva zebnje i stresa korištena s izričitim ciljem da se slomi njegov psihički integritet u svrhu ispitivanja su bila dovoljna da ga dovedu do toga da protestira štrajkom glađu koji je trajao deset dana.
  2. On je dalje istakao da je tužena država odgovorna za postupak kojem je bio podvrgnut za vrijeme transfera agentima CIA-e na skopljanskom aerodromu jer su njeni agenti pružali aktivnu potporu te nisu spriječili tu operaciju. Tom prilikom je bio podvrgnut brutalnom i zastrašujućem postupku koji je namjerno osmišljen da izazove “šok od hvatanja” te slomi njegovu volju u svrhu kasnijeg ispitivanja. Nasilje koje je korišteno da bi se on ukrcao u avion CIA-e je bilo u potpunosti disproporcionalno bilo kakvoj prijetnji koju bi on mogao predstavljati te je ono korišteno kako bi ga ponizili ili mu slomili duh. Postupak kojem je podvrgnut i u hotelu i na skopljanskom aerodromu je doveo do mučenja.
  3. Dalje, on smatra da su makedonske vlasti imale obavezu, u okviru predaje CIA-i, da ocijene rizik od njegovog zlostavljanja u Afganistanu i da da dobiju adekvatne diplomatske garancije. Međutim, vlasti to nisu učinile uprkos činjenici da su brojni javni dokumenti svjedočili o takvim zlostavljanjima. Prema tome, tužena Vlada je imala odgovornost na osnovu člana 3. Konvencije.
  4. Konačno, podnositelj predstavke je istakao da su domaće vlasti provele površnu i u potpunosti neadekvatnu istragu o njegovim opravdanim tvrdnjama. Uprkos pozivima mnogobrojnih međunarodnih tijela i njegovim žalbama, tužena Vlada nije provela brzu, nepristrasnu i djelotvornu istragu kakvu je iziskivao član 3. Konvencije.

2.  Vlada

  1. Vlada je ponovo u potpunosti negirala navode podnositelja predstavke o zlostavljanju. Ona je dalje osporila kredibilitet ekspertnog izvještaja od 5. januara 2009. godine, koji, prema Vladi, nije ubjedljiv u pogledu zdravstvenog stanja podnositelja predstavke (vidi, stav 36. gore). Iz tih razloga, Vlada je zatražila da Sud uzme “s krajnjom rezervom” tu ekspertizu.
  2. Vlada dalje prihvata da istraga koju su obavili organi tužiteljstva nije bila djelotvorna, ali da se to može pripisati činjenici da je podnositelj predstavke podnio svoju krivičnu prijavu kasno i činjenici da je ona podnesena protiv nepoznatog počinitelja.

B. Treće lice-umješači

1. Visoki komesar za ljudska prava Ujedinjenih nacija (UNHCHR)

  1. UNHCHR je izjavio da je pravo na istinu autonomno pravo koje se ostvaruje u slučaju flagrantnih povreda, kao što je slučaj s prisilnim nestankom. To pravo je obuhvaćeno članom 13. te je nerazdvojivo od članova 2, 3. i 5. Konvencije. U slučaju prisilnog nestanka, pravo na istinu ima karakter posebno imperativne norme u pogledu tajne o sudbini i mjestu žrtve, čak i ako se žrtva na kraju ponovo pojavi. Saznanje o flagrantnim povredama ljudskih prava i flagrantnim povredama humanitarnog prava dodjeljuje žrtvama, njihovim porodicama i bliskim prijateljima određenu mjeru zadovoljenja. Pravo na istinu se primjenjuje u korist direktnih žrtava povrede, njihovih srodnika te društva u širem smislu. Nosioci prava mogu tražiti i dobiti informacije o raznim pitanjima, naročito o identitetu počinitelja, napredovanju i rezultatima istrage te okolnostima i razlozima zbog kojih su počinjene povrede. S druge strane, pravo na istinu nameće sveobuhvatne obaveze državi, kao što su: (1) provođenje djelotvorne istrage; (2) omogućavanje žrtvama i njihovim srodnicima djelotvoran pristup istražnom postupku; (3) saopćavanje relevantnih informacija žrtvama i široj javnosti i (4) zaštita žrtava i svjedoka od represalija i prijetnji. Konačno, UNHCHR je istakao da je pravo na istinu priznato međunarodnim pravom (Konvencija o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka) i sudskom praksom Međuameričkog suda i Afričke komisije o ljudskim pravima i pravima naroda.

2.  Interights

  1. Interights je istakao da ovaj predmet daje mogućnost Sudu da proglasi neprihvatljivim sistem povreda koje su postale poznate kao “vanredna predaja” i da odluči o odgovornosti države na osnovu Konvencije. Postupak kojem se podvrgavaju dotične osobe za vrijeme priprema i u toku procesa predaje (uključujući takozvani postupak “hvatanja kojim se izaziva šok”) i korištenje metoda prisilnog ispitivanja mogu dovesti do mučenja i/ili zlostavljanja. Prakse vanredne predaje po prirodi uključuju premještanje osoba iz jedne države u drugu u kojoj postoji stvaran rizik od mučenja ili neljudskih ili ponižavajućih postupaka. Takvo premještanje je zabranjeno principom non-refoulement, koji je Sud priznao svojom sudskom praksom (Interights se pozvao na presude Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. jula 1989, Serija A broj 161, Saadi protiv Italije, citirana gore). Prema principu non-refoulement, odgovornost za saučesništvo, sudjelovanje ili druge oblike saradnje u “vanrednim predajama” postoji kada su državne vlasti znale ili trebale znati da su te predaje popraćene povredama ljudskih prava. Paralelno s “odgovornošću za saučesništvo”, država se može smatrati odgovornom, prema općem međunarodnom pravu, kada je pružila pomoć ili podršku drugoj državi u činjenju međunarodno protupravnog djela (“sporedna odgovornost”). Nesprečavanje takvih povreda je najflagrantnije kada je država dala saglasnost za djela stranih agenata koji krše predmetna prava. Osim toga, država se može smatrati odgovornom zbog prešutnog pristanka ili toleriranja djela stranih agenata. Nakon što je obavljena predaja, država ima obavezu da provede brzu i djelotvornu istragu o tvrdnjama o tajnom pritvaranju i transferu, te da obezbijedi odštetu, uključujući naknadu nematerijalne štete koja je proistekla iz povrede.

3.  Redress

  1. Redress je istakao da istraga u kontekstu navoda o vanrednoj predaji mora biti brza, neovisna, detaljna te mora omogućiti identificiranje i krivično gonjenje odgovornih osoba; mora omogućiti javnu analizu i sudjelovanje žrtve; i mora omogućiti žrtvama pristup informacijama kako bi se omogućilo poštivanje njihovog prava na istinu. Obaveza da se provede istraga je inkorporirana u članovima 3. i 5. Konvencije. Ne može se prihvatiti da pitanja nacionalne sigurnosti onemogućavaju da žrtva ima pristup takvim informacijama. Ako pitanja nacionalne sigurnosti odnosu prevagu nad pravom žrtve na pristup informacijama, neotuđivi i apsolutni karakter člana 3. te zabrana pritvora koji nije priznat bi bili ugroženi. U vezi s tim, Redress se pozvao Smjernice o eliminiranju nekažnjivosti teških povreda ljudskih prava Vijeća Evrope od 30. marta 2011. godine (vidi, stav 105. gore), prema kojima “nekažnjivost onih koji su odgovorni za djela koja su dovela do flagrantnih kršenja ljudskih prava prouzrokuje dodatnu patnju žrtvama”. Adekvatan lijek i odšteta moraju obuhvatiti priznavanje žrtava navodnih povreda članova 3. i 5. Konvencije kao takvih i uživanje poštivanja koje im se duguje po tom osnovu kako bi one same, njihove porodice i društvo u cjelini mogli znati istinu o pretrpljenim povredama. Pored odštete, druge važne komponente koje se odnose na dugoročne ciljeve otklanjanja posljedica moraju također biti obezbijeđene, uključujući zadovoljenje (priznavanje povrede, izraz žaljenja ili formalno izvinjenje), garancije o neponavljanju i rehabilitaciju. U vezi s posljednjim pitanjem, Redress je dostavio ekspertni izvještaj od 28. marta 2011. godine u kojem je dr. M. Robertson, ovlašteni klinički psiholog, objasnila psihološke koristi od javnog otkrivanja istine za žrtvu. Prema njoj, javno priznavanje istine i adekvatno potvrđivanje putem neke forme obeštećenja mogu igrati esencijalnu ulogu u oporavku preživjelog. U suprotnom, ako bi istina ostala sakrivena te se počinitelji slobodno kretali, to bi moglo usložniti osjećaj bespomoćnosti kod preživjelog i poteškoće da dā određeno značenje onome što je preživio i okrene novu stranicu.

4.  Zajednički podnesci Amnesty Internationala (AI) i Međunarodne komisije pravnika (ICJ)

  1. AI i ICJ su istakli da se ovaj premet odnosi na “transgranični sistem pritvaranja i predaja kojim rukovode Sjedinjene Države, koji je organiziran masovno, koji djeluje uz zanemarivanje domaćeg zakonodavstva te međunarodnih pravnih obaveza bez ikakvog sudskog ili administrativnog postupka i koji ovisi o saradnji, bilo aktivnoj ili pasivnoj, mnogih država”. Taj sistem karakteriza prisilni nestanak pojedinaca, koji predstavlja povredu prava da se ne bude podvrgnut mučenju i neljudskim ili ponižavajućim postupcima ili kažnjavanju. Član 3. Konvencije implicira obaveze koje se odnose na princip non-refoulement zabranjujući državama ugovornicama da djeluju – i/ili da se uzdrže od djelovanja – na načine koji rezultiraju udaljenjem pojedinaca van njihove jurisdikcije kada su države ugovornice znale ili trebale znati da bi udaljenjem oni bili izloženi stvarnom riziku od zlostavljanja.
  2. Konačno, oni su istakli da pravo na djelotvornu istragu na osnovu, inter alia, članova 3. i 5, zajedno s članom 13, obuhvata pravo na istinu u vezi s povredama prava iz Konvencije koje su počinjene u kontekstu “sistema tajnih pritvaranja i predaja”. To je tako ne samo zbog opsega i ozbiljnosti povreda ljudskih prava nego i u svjetlu naširoko rasprostranjene nekažnjivosti takvih praksi i držanja u tajnosti informacija o njima, što je zapaženo u brojnim nacionalnim pravosudnim sistemima.

C. Ocjena Suda

1.  Prihvatljivost

  1. U svjetlu materijala kojim raspolaže, Sud smatra da žalbeni navodi u vezi s članom 3. pokreću ozbiljna činjenična i pravna pitanja u pogledu Konvencije, koja iziskuju ispitivanje u meritumu. Prema tome, Sud zaključuje da ti žalbeni navodi nisu očigledno neosnovani u smislu člana 35. stav 3(a) Konvencije. Nije ustanovljen ni bilo koji drugi osnov po kojem bi bili proglašeni neprihvatljivi. Prema tome, oni se proglašavaju prihvatljivim.

2. Meritum

  1. Sud će prvo ispitati žalbene navode podnositelja predstavke da nije bilo djelotvorne istrage o njegovim navodima o zlostavljanju.

(a)  Proceduralni aspekt člana 3: izostanak djelotvorne istrage

i) Opći principi

  1. Sud ponovo naznačava da, kada neki pojedinac predoči osnovanu tvrdnju da je bio podvrgnut postupku u suprotnosti s članom 3. pod kontrolom policije ili sličnih državnih agenata, ta odredba, u vezi s općom obavezom države iz člana 1. Konvencije da “jamči svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u (...) Konvenciji”, iziskuje, implicitno, postojanje djelotvorne službene istrage. Takva istraga bi trebala omogućiti identificiranje i kažnjavanje odgovornih. Opća pravna zabrana mučenja i neljudskih i ponižavaućih postupaka i kažnjavanja bi u suprotnom bila, uprkos svojoj fundamentalnoj važnosti, nedjelotvorna u praksi te bi u nekim slučajevima omogućila državnim agentima da zloupotrebljavaju, uživajući kvazi-nekažnjivost, prava onih koji su pod njihovom kontrolom (vidi, Assenov i ostali protiv Bugarske, od 28. oktobra 1998. godine, stav 102, Reports of Judgments and Decisions 1998-VIII; Corsacov protiv Moldavije, broj 18944/02, stav 68, od 4. aprila 2006; i Georgiy Bykov, citirana gore, stav 60).
  2. Istraga o navodima o zlostavljanju mora biti i brza i detaljna. To znači da vlasti moraju uvijek uložiti ozbilje napore da ustanove šta se desilo te se ne smiju oslanjati na ishitrene ili neosnovane zaključke da bi okončale istragu ili da bi ih korisitile kao osnov za svoju odluku (vidi, Assenov i ostali, citirana gore, stav 103 i Batı i ostali protiv Turske, br. 33097/96 i 57834/00, stav 136, ECHR 2004-IV (izvodi)). One moraju poduzeti sve razumne mjere koje su im na raspologanju da bi obezbijedile dokaze koji se odnosne na incident, uključujući, inter alia, svjedočenja očevidaca i forenzičke dokaze (vidi, Tanrıkulu protiv Turske [VV], broj 23763/94, stav 104, ECHR 1999-IV, i Gül protiv Turske, broj 22676/93, stav 89, od 14. decembra 2000). Bilo koji nedostatak u istrazi koji ugrožava njen kapacitet da se ustanovi uzrok povreda ili identitet odgovorne osobe će voditi riziku da se zaključi da ona ne odgovara iziskivanom standardu (vidi, Boicenco protiv Moldavije, broj 41088/05, stav 123, od 11. jula 2006).
  3. Osim toga, istraga treba biti neovisna o izvršnoj vlasti (vidi, Oğur protiv Turske [VV], broj 21594/93, st. 91-92, ECHR 1999-III, i Mehmet Emin Yüksel protiv Turske, broj 40154/98, stav 37, od 20. jula 2004). Neovisnost istrage implicira ne samo izostanak hijerarhijske i institucionalne veze nego i neovisnost u praksi (vidi, Ergi protiv Turske, od 28. jula 1998, st. 83-84, Reports 1998-IV).
  4. Konačno, žrtva mora biti u mogućnosti da sudjeluje djelotvorno u istrazi na ovaj ili onaj način (vidi, mutatis mutandis, Oğur, citirana gore, stav 92; Ognyanova i Choban protiv Bugarske, broj 46317/99, stav 107, od 23. februara 2006; Khadzhialiyev i ostali protiv Rusije, broj 3013/04, stav 106, od 6. novembra 2008; Denis Vasilyev protiv Rusije, broj 32704/04, stav 157, od 17. decembra 2009; i Dedovskiy i ostali protiv Rusije, broj 7178/03, stav 92, ECHR 2008).

(ii)  Primjena navedenih principa u ovom predmetu

  1. Sud zapaža da je podnositelj predstavke, podnošenjem krivične prijave u oktobru 2008. godine, skrenuo poažnju javnog tužiteljstva na svoje navode da su ga zlostavljali državni agenti te da su aktivno sudjelovali u predaji koju su organizirali agenti CIA-e. Njegovi žalbeni navodi su potkrijepljeni dokazima koji su izašli na vidjelo u toku istraga koje su vođene na međunarodnom nivou te na nivou drugih stranih zemalja. Prema mišljenju Suda, opis događaja podnositelja predstavke i raspoloživi materijal su bili dovoljni da izazovu barem razumnu sumnju da bi se navedena kršenja Konvencije mogla pripisati državnim vlastima, kao što je naznačio podnositelj predstavke. Dakle, on je uspostavio osnov za prima facie dokaz o zloupotrebi sigurnosnih snaga tužene države, što je iziskivalo istragu vlasti u skladu sa zahtjevima iz člana 3. Konvencije. U svakom slučaju, činjenica da je podnositelj predstavke podnio formalnu krivičnu prijavu nije bila odlučujuća budući da su informacije, koje su date na znanje vlastima, o flagrantnim kršenjima člana 3. u to vrijeme stvorile ipso facto obavezu države na osnovu tog člana da obavi djelotvornu istragu (vidi, mutatis mutandis, Gorgiev protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, broj 26984/05, stav 64, od 19. aprila 2012).
  2. Na osnovu prijave podnositelja predstavke, javna tužiteljica je kontaktirala Ministarstvo unutrašnjih poslova s ciljem dobijanja informacija u vezi s predmetom podnositelja predstavke. Ministarstvo je u odgovoru dostavilo izvještaj u kojem je predočen sažetak verzije događaja koja je već bila predočena u izvještajima koje je on ranije sačinio po zahtjevima za uzajamnu pravnu pomoć minhenskog javnog tužitelja. U decembru 2008. godine, skoro dva i po mjeseca kasnije, skopljanska javna tužiteljica je odbacila prijavu zbog nedostatka dokaza. Osim što je zatražila informacije od Ministarstva, tužiteljica nije poduzela nikakve istražne mjere kako bi ispitala navode podnositelja predstavke. Vlada je potvrdila da javna tužiteljica nije ispitala podnositelja predstavke ni osoblje koje je radilo u hotelu u relevantno vrijeme.
  3. Konačno, nije sporno da nikakvi koraci nisu poduzeti kako bi se ustanovio cilj slijetanja aviona N313P, u vezi s kojim se sumnjalo da se koristio za transfer podnositelja predstavke od tužene države do Afganistana. Prema istrazi Marty, taj avion se zaista koristio za transfer podnositelja predstavke te se nalazio u “kružnom toku u svrhu predaje” koji je obuhvatao prebacivanja drugih pritvorenika u sličnim okolnostima (vidi, stav 45. gore). Dalje, podnositelj predstavke je dostavio, u prilog svojim navodima, zvanični dopis u kojem su skopljanske aerodromske vlasti potvrdile da je avion sletio na skopljanski aerodrom 23. januara 2004. godine bez putnika te da je odletio sljedeće jutro s jednim putnikom (vidi, stav 67. gore). Navodi podnositelja predstavke u vezi s njegovim transferom u Afganistan su, i u pogledu vremena i načina, izuzetno konzistentni sa stvarnom putanjom tog aviona. Međutim, istražne vlasti su ostale pasivne te su odlučile da ne slijede taj trag. Iznenađujuće je da one nisu pridale posebnu pažnju toj informaciji te da nisu istražile identitet putnika koji se ukrcao u avion te noći. Istraga o okolnostima u vezi s avionom i putnikom bi donijela relevantne informacije kojima bi se mogla odbaciti ili potvrditi osnovanost verzije događaja koju je predočio podnositelj predstavke.
  4. Javna tužiteljica je odlučivala isključivo na osnovu dokumentacije koju joj je dostavilo Ministarstvo unutrašnjih poslova. Ona nije smatrala potrebnim da ide dalje od tvrdnji Ministarstva. Pri odbacivanju prijave podnositelja predstavke, ona se oslonila isključvo na informacije i obrazloženja Ministarstva, čiji su agenti, u širem smislu riječi, osumnjičeni za sudjelovanje u postupku koji je pretrpio podnositelj predstavke. Prema Vladi, javna tužiteljica je smatrala, usljed nedostatka bilo kakvih dokaza kojima bi se opovrgli zaključci Ministarstva, da nisu potrebne nikakave druge istražne mjere (vidi, stav 71. gore). Imajući u vidu značajan broj, barem neizravnih, dokaza raspoloživih u vrijeme kada je podnositelj predstavke podnio krivičnu prijavu, takav zaključak nije bio u skladu s onim što bi se moglo očekivati od jednog neovisnog organa. Kompleksnost predmeta, težina navodnih povreda te raspoloživi materijal su iziskivali neovisna i adekvatna reagiranja organa tužiteljstva.
  5. Vlada je također priznala da istraga koju su poduzeli organi tužiteljstva nije bila djelotvorna (vidi, stav 174. gore).
  6. Imajući u vidu argumente stranaka te naročito podneske trećeg licaumješača, Sud također želi razmotriti jedan drugi aspekt neadekvatnog karaktera istrage u ovom predmetu, tj. njegovo dejstvo na pravo na istinu u vezi s relevantnim okolnostima predmeta. U vezi s tim, Sud ističe veliki značaj ovog predmeta ne samo za podnositelja predstavke i njegovu porodicu nego i za ostale žrtve sličnih krivičnih djela i javnost, koji imaju pravo da znaju šta se desilo. Pitanje “vanredne predaje” privlači pažnju širom svijeta te pokreće istražne radnje mnogih međunarodnih i međuvladinih organizacija, uključujući tijela za zaštitu ljudskih prava Ujedinjenih nacija, Vijeće Evrope i Evropski parlament. Evropski parlament je obznanio da neke od dotičnih država nisu uopće zainteresirane da istina izađe na vidjelo. Često se pozivalo na koncept “državnih tajni” da bi se onemogućilo traganje za istinom (vidi, st. 46. i 103). Vlada Sjedinjenih Država se također pozvala na privilegiju u vezi s državnom tajnom u predmetu podnositelja predstavke pred sudovima Sjedinjenih Država (vidi, stav 63. gore). Osim toga, istragom Marty je ustanovljeno da “su se vlasti ‘Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije’ rukovodile istim pristupom kako bi sakrile istinu” (vidi, stav 46. gore).
  7. Sud smatra da su organi tužiteljstva tužene države, nakon što su bili upozoreni o navodima podnositelja predstavke, trebali uložiti napore kako bi poduzeli adekvatnu istragu da bi spriječili pojavljivanje nekažnjivosti određenih djela. Sud ne podcjenjuje neospornu kompleksnost okolnosti u ovom predmetu. Međutim, ako mogu postojati prepreke i poteškoće koje onemogućavaju napredovanje istrage u određenoj situaciji, adekvatan odgovor vlasti o istrazi navoda o flagrantnim povredama ljudskih prava, kao u ovom predmetu, se općenito može smatrati osnovnim za održanje povjerenja javnosti u njihovo poštivanje vladavine prava i sprečavanje pojavljivanja saučesništva u nezakonitim djelima ili toleriranja nezakonitih djela. Iz istih razloga, javnost mora imati pravo na dovoljan uvid u istragu ili rezultate kako bi se osigurala odgovornost i u praksi i u teoriji (vidi, Anguelova protiv Bugarske, broj 38361/97, stav 140, ECHR 2002-IV; AlSkeini i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 55721/07, stav 167, ECHR 2011; Asocijacija 21. decembar 1989 i ostali protiv Rumunije, br. 33810/07 i 18817/08, stav 135, od 24. maja 2011). Kao što je Vijeće Evrope naznačilo u svojim smjernicama od 30. marta 2011. godine o eliminaciji nekažnjivosti teških povreda ljudskih prava (vidi, stav 105. gore) “protiv nekažnjivosti se mora boriti da bi se pružila pravda žrtvama, da bi se odvraćalo od budućih povreda i da bi se očuvala vladavina prava i povjerenje javnosti u pravosudni sistem”. Neadekvatna istraga u ovom predmetu je lišila podnositelja predstavke mogućnosti da bude informiran o onome što se desilo, uključujući tačan izvještaj o patnjama koje je navodno pretrpio i o ulozi onih koji su odgovorni za njegovo navedeno teško iskušenje.
  8. U vezi s navedenim pitanjima, Sud zaključuje da se skraćeni postupak istrage koji je vođen u ovom predmetu ne može smatrati djelotvornim u smislu da je omogućio identificranje i kažnjavanje onih koji su odgovorni za navedene događaje te ustanovljavanje istine.
  9. Imajući u vidu takve okolnosti, Sud zaključuje da je proceduralni aspekt člana 3. Konvencije prekršen.

(b)  Materijalni aspekt člana 3. Konvencije

(i) Zlostavljanje u hotelu i na skopljanskom aerodromu

(α)  Opći principi

  1. Sud ponovo ističe da član 3. Konvencije obuhvata jednu od najfundamentalnijih vrijednosti demokratskih društava. Za razliku od većine materijalnih klauzula Konvencije, član 3. ne sadrži odredbu kojom se predviđaju izuzeci ili odstupanja, te prema članu 15. stav 2, on ne predviđa nikakva odstupanja čak ni u slučaju da javna opasnost prijeti opstanku nacije (vidi, Selmouni protiv Francuske [VV], broj 25803/94, stav 95, ECHR 1999-V, i Labita protiv Italije [VV], broj 26772/95, stav 119, ECHR 2000-IV). Sud je potvrdio da čak i u najtežim okolnostima, kao što je borba protiv terorizma i organiziranog kriminala, Konvencija zabranjuje na apsolutan način mučenje i neljudske ili ponižavajuće postupke ili kažnjavanje, neovisno o ponašanju dotične osobe (vidi, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 15. novembra 1996. godine, stav 79, Reports 1996-V, i Labita, citirana gore, stav 119).
  2. Da bi zlostavljanje bilo obuhvaćeno opsegom člana 3, ono mora doseći minimalni nivo težine. Ocjena tog minimuma ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su trajanje postupka, njegova fizička i psihička dejstva i, u nekim slučajevima, spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, stav 162, Serija A broj 25, i Jalloh protiv Njemačke [VV], broj 54810/00, stav 67, ECHR 2006-IX). Među drugim faktorima su cilj postupka zajedno s namjerom ili motivacijom iza njih (uporedi, inter alia, Aksoy protiv Turske, od 18. decembra 1996, stav 64, Reports 1996-VI; Egmez protiv Kipra, broj 30873/96, stav 78, ECHR 2000-XII; i Krastanov protiv Bugarske, broj 50222/99, stav 53, od 30. septembra 2004).
  3. Da bi se odredilo koji oblik zlostavljanja bi se trebao okvalificirati kao mučenje, Sud mora voditi računa o razlici koju člana 3. pravi između tog pojma i pojma neljudskog ili ponižavajućeg postupka. Ta razlika je obuhvaćena Konvencijom kako bi se omogućilo da se posebna stigma “mučenja” veže samo uz namjeran neljudski postupak koji uzrokuje veoma teške i okrutne patnje (vidi, Aksoy, citirana gore, stav 62). Pored težine postupka, pojam mučenja uključuje element namjere, priznat Konvencijom Ujedinjenih nacija protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, koja je stupila na snagu 26. juna 1987. godine, koja definira mučenje kao namjerno nanošenje oštrog bola ili patnje s ciljem, inter alia, dobijanja informacija, kažnjavanja ili zastrašivanja (član 1. Konvencije Ujedinjenih nacija) (vidi, İlhan protiv Turske [VV], broj 22277/93, stav 85, ECHR 2000-VII).
  4. Obaveza visokih strana ugovornica na osnovu člana 1. Konvencije da jamče svim licima pod njihvom jurisdikcijom prava i slobode definirane u Konvenciji, zajedno s članom 3, iziskuje od država da poduzmu mjere kako bi osigurale da pojedinci pod njihovom jurisdikcijom ne budu podvrgnuti mučenju ili neljudskim ili ponižavajućim postupcima, uključujući zlostavljanje koje nanose privatna lica (vidi, i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 29392/95, stav 73, ECHR 2001-V). Prema tome, država može snositi odgovornost ako vlasti ne poduzmu razumne mjere kako bi se izbjegao rizik od zlostavljanja o kojem su one imale saznanja ili trebale imati saznanja (vidi, Mahmut Kaya protiv Turske, broj 22535/93, stav 115, ECHR 2000-III).

(β) Primjena navedenih principa u ovom predmetu

  1. Imajući u vidu svoje zaključke u vezi s prebacivanjem tereta dokazivanja na Vladu (vidi, st. 165. i 167. gore), Sud je već zaključio da je verzija događaja podnositelja predstavke dovoljno ubjedljiva i da su njegovi navodi u vezi s ovim članom ustanovljeni “van razumne sumnje”. Ostaje da se utvrdi da li postupak kojem je podnositelj predstavke bio podvrgnut potpada pod opseg ovog člana i da li se on može pripisati tuženoj državi.

 Postupak kojem je podnositelj predstavke bio podvrgnut za vrijeme boravka u hotelu

  1. U vezi s postupanjem prema podnositelju predstavke u hotelu, Sud zapaža da se on nalazio pod konstantnim nadzorom agenata makedonskih sigurnosnih snaga, da je ispitivan na stranom jeziku kojim nije u potpunosti vladao, da su mu prijetili pištoljem te da su mu zabranili sve kontakte s bilo kim drugim osim njegovim ispitivačima. Takvo postupanje je dovelo podnositelja predstavke do toga da je protestirao štrajkom glađu deset dana.
  2. Tužena Vlada nije obezbijedila nikakvo opravdanje za takvo postupanje.
  3. Tačno je da nikakva fizička sila nije primijenjena protiv podnositelja predstavke za vrijeme njegovog boravka u hotelu. Međutim, Sud ponovo ističe da se član 3. ne odnosi isključivo na nanošenje fizičkog bola nego i na duševnu patnju, koja je uzrokovana stvaranjem stanja zebnje i stresa sredstvima koja ne predstavljaju napade na fizički integritet (vidi, Iljina i Sarulienė protiv Litvanije, broj 32293/05, stav 47, od 15. marta 2011). Nema sumnje da je stavljanje podnositelja predstavke u izolaciju u hotelu dovelo do zastrašivanja podnositelja predstavke budući da je živio u strahu od onoga šta će se dalje desiti s njim te mu je moralo prouzrokovati emocionalno i psihičko uzmenirenje. Dugotrajno držanje podnositelja predstavke u hotelu ga je dovelo u situaciju potpune ranjivosti. On je neosporno bio u stalnom stanju anksioznosti zbog neizvjesnosti o svojoj sudbini za vrijeme ispitivanja kojem je bio podvrgnut. Sud ističe da je podnositelj predstavke namjerno podvrgavan takvim postupcima s ciljem iznuđivanja priznanja ili informacija o njegovim navodnim vezama s terorističkim organizacijama (vidi, Dikme protiv Turske, broj 20869/92, st.82 i 95, ECHR 2000-VIII). Dalje, prijetnja da će biti ubijen ako napusti hotelsku sobu je bila dovoljno stvarna i neposredna da po sebi bude suprotna članu 3. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 25. februara 1982. godine, stav 26, Serija A broj 48, i Gäfgen protiv Njemačke [VV], broj 22978/05, stav 91, ECHR 2010).
  4. Konačno, patnja podnositelja predstavke je bila dodatno otežana povjerljivom prirodom operacije i činjenicom da je držan u izolaciji dvadeset tri dana u hotelu, kao posebnom pritvorskom mjestu koje je van svakog pravosudnog okvira (vidi također, stav 101. gore i stav 236. dole).
  5. Imajući u vidu navedeno, Sud smatra da se postupanje prema podnositelju predstavke u hotelu može smatrati neljudskim i ponižavajućim postupkom po više osnova, koji je suprotan članu 3. Konvencije.

 Postupak kojem je podnositelj predstavke bio podvrgnut na skopljanskom aerodromu

  1. Sud zapaža da je podnositelj predstavke, s lisicama na rukama i povezom preko očiju, odvezen iz hotela na skopljanski aerodrom 23. januara 2004. godine. Smjestili su ga u jednu prostoriju gdje ga je nekoliko maskiranih muškaraca obučenih u crno teško pretuklo. Skinuli su ga i sodomizirali uz pomoć nekog predmeta. Stavili su mu pelenu i navukli tamnoplavu trenerku kratkih rukava. Nakon što su mu stavili lance i kapuljaču preko glave te ga podvrgli totalnom lišavanju čula, natjerali su ga da hoda do aviona CIA-e (Boeing 737 koji je na repu imao registarski broj N313P) koji je bio okružen pripadnicima makedonskih sigurnosnih snaga koji su formirali kordon oko aviona. Kada se našao u avionu, bacili su ga na zemlju, zavezali lancima i silom administrirali sedative. U tom položaju je ostao tokom cijelog leta prema Kabulu (Afganistan) preko Bagdada. Već je ustanovljeno da je isti postupak, koji je primijenjen u sličnim okolnostima, u suprotnosti s članom 7. ICCPR-a (vidi, st. 108. i 109. gore).
  2. Sud mora prvo ocijeniti da li je postupak koji je pretrpio podnositelj predstavke na skopljanskom aerodromu, dok je bio u rukama specijalnog tima za predaju CIA-e, pripisiv tuženoj državi. U tom pogledu, Sud naglašava da su sporna djela učinjena u prisustvu službenih lica tužene države i pod njenom jurisdikcijom. Prema tome, tužena država se mora smatrati odgovornom na osnovu Konvencije za djela koja su počinili strani agenti na njenoj teritoriji uz prešutan pristanak ili toleriranje vlasti tužene države (vidi, Ilaşcu i ostali protiv Moldavije i Rusije [VV], broj 48787/99, stav 318, ECHR 2004-VII).
  3. U vez s pojedinačnim mjerama koje su poduzete protiv podnositelja predstavke, Sud ponovo ističe da bilo koje korištenje fizičke sile koje nije apsolutno potrebno usljed ponašanja podnositelja predstavke degradira ljudsko dostojanstvo te u principu predstavlja povredu prava iz člana 3. Konvencije (vidi, Ribitsch, citirana gore, stav 38). U ovom predmetu, Sud ističe da je cijela operacija prebacivanja podnositelja predstavke u ruke CIA-e bila brižljivo pripremljena te da podnositelj predstavke nije predstavljao nikakvu prijetnju po svoje otmičare, koji su bili brojčano nadmoćniji. Tužena Vlada nije dostavila nikakve argumente kojima bi objasnila ili opravdala stepen korištene sile na skopljanskom aerodromu. Prema tome, imajući u vidu predmetne okolnosti, fizička sila koja je upotrijebljena protiv podnositelja predstavke na aerodromu je bila prekomjerna i neopravdana.
  4. Dalje, Sud zapaža da je već ustanovio da se postupak prisilnog skidanja koji koristi policija može smatrati toliko agresivnom i potencijalno degradirajućom mjerom da se on ne treba koristiti bez nužnog razloga (vidi, Wieser protiv Austrije, broj 2293/03, stav 40, od 22. februara 2007). Vlada nije istakla nijedan argument kojim bi dokazala da je mjera koja je primijenjena protiv podnositelja predstavke, koji je već bio u posebno bespomoćnoj situaciji, bila potrebna.
  5. Vlada nije dala ni objašnjenja kako bi opravdala korištenje mjera fizičkih ograničenja kojima je podnositelj predstavke bio podvrgnut. Isto se odnosi i na stavljanje kapuljače, za koje je već ustanovljeno da uzrokuje, ako ne stvarne tjelesne povrede onda barem intenzivnu fizičku i psihičku patnju osobama koje se tome podvrgavaju (vidi, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citirana gore, st. 96. i 167).
  6. Prisilno administriranje supozitorija podnositelju predstavke dok je držan na tlu nije bilo rukovođeno nikakvim medicinskim razlozima. Osim toga, način na koji je podnositelj predstavke bio podvrgnut tom postupku je uzrokovalo fizički bol i patnju (vidi, Zontul prtiv Grčke, broj 12294/07, stav 89, od 17. januara 2012, i Jalloh, citirana gore, st. 69. i 72).
  7. Sud ističe da su navedene mjere upotrijebljene kumulativno i s predumišljajem kako bi se nanio snažan bol ili patnja s ciljem dobijanja informacija, kažnjavanja ili zastrašivanja podnositelja predstavke (vidi, stav 124 gore). Prema mišljenju Suda, takav postupak je doveo do mučenja, što je u suprotnosti s članom 3. Konvencije. Tužena država se mora smatrati direktno odgovornom za povredu prava podnositelja predstavke po ovom osnovu budući da su agenti aktivno pomagali u postupku te potom nisu poduzeli nikakve mjere koje bi mogle biti potrebne u okolnostima predmeta da bi to spriječile (vidi, Z. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citirana gore; M. C. protiv Bugarske, broj 39272/98, stav 149, ECHR 2003-XII; i Članovi Kongregacije Jehovinih svjedoka Gldani protiv Gruzije, broj 71156/01, st. 124. i 125, od 3. maja 2007).

(ii)   Udaljenje podnositelja predstavke

(α)  Opći principi

  1. Prema konstantnoj jurisprudenciji Suda, odluka neke države ugovornice da udalji nekog bjegunca – i, a fortiori, samo udaljenje – može pokrenuti pitanje na osnovu člana 3. te, prema tome, odgovornost te države na osnovu Konvencije kada postoje osnovani razlozi da se vjeruje da će se predmetna osoba, ako bude izručena, suočiti sa stvarnim rizikom od podvrgavnja postupku koji je suprotan članu 3. u zemlji odredišta. Ustanovljavanje takve odgovornosti neizostavno uključuje ocjenu uvjeta u odredišnoj zemlji u smislu standarda iz člana 3. Konvencije. Ipak, ne radi se o odlučivanju ili ustanovljavanju odgovornosti zemlje odredišta bilo na osnovu općeg međunarodnog prava ili na drugi način. U vezi s odgovornošću koja se može pojaviti na osnovu Konvencije, država ugovornica koja poduzima udaljenje ima odgovornost zbog poduzimanja akcije čija je direktna posljedica izlaganje pojedinca zabranjenom zlostavljanju (vidi, Soering, citirana gore, stav 91; Saadi protiv Italije, citirana gore, st. 125. i 126; Cruz Varas i ostali protiv Švedske, od 20. marta 1991. godine, st. 69-70, Serija A broj 201; i Mamatkulov i Askarov protiv Turske [VV], br. 46827/99 i 46951/99, stav 67, ECHR 2005-I).
  2. Pri odgovaranju na pitanje da li postoje osnovani razlozi da se vjeruje da postoji stvaran rizik od postupka koji je suprotan člana 3, Sud će razmotriti pitanje u svjetlu kompletenog materijala koji mu je na raspolaganju ili, ako je potrebno, materijala koji je dobio proprio motu (vidi, Hilal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 45276/99, stav 60, ECHR 2001-II, i Saadi protiv Italije, citirana gore, stav 128). On mora ispitati predvidljive posljedice slanja podnositelja predstavke u zemlju odredišta, imajući u vidu opću situaciju tamo te njegove lične okolnosti (vidi, Vilvarajah i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 30. oktobra 1991, stav 108, Serija A broj 215).
  3. Postojanje rizika mora biti prvenstveno ocijenjeno u vezi s onim činjenicama koje su poznate ili su trebale biti poznate državi ugovornici u vrijeme njegovog udaljenja; međutim, to ne sprečava Sud da vodi računa o informacijama koje su izašle na vidjelo nakon njegovog udaljenja. To može biti značajno za potvrđivanje ili odbacivanje ocjene države ugovornice ili osnovanosti strahova podnositelja predstavke (vidi, Cruz Varas i ostali, citirana gore, stav 76, i Vilvarajah i ostali, citirana gore, stav 107).

(β)  Primjena navedenih principa u ovom predmetu

  1. Na osnovu činjenica koje su već ustanovljene prema potrebnom standardu u vezi s dokazima, Sud mora ispitati da li se bilo koja odgovornost za predaju podnositelja predstavke vlastima Sjedinjenih Država može pripisati tuženoj državi.
  2. Sud prvo ističe da ne postoje dokazi da je podnositelj predstavke predan agentima CIA-e bilo na osnovu legitimnog zahtjeva za ekstradiciju bilo na osnovu bilo kojeg drugog postupka za transfer zatvorenika stranim vlastima koji je priznat međunarodnim pravom (vidi, stav 102. gore). Osim toga, nije dokazano da je postojao ikakav nalog za hapšenje u to vrijeme koji bi omogućio predaju podnositelja predstavke u ruke agenata Sjedinjenih Država (vidi, a contrario, Öcalan protiv Turske [VV], broj 46221/99, stav 92, ECHR 2005-IV).
  3. Drugo, dokazi pokazuju da su makedonske vlasti imale saznanja o odredištu aviona koji je odletio sa skopljanskog aerodroma s podnositeljem predstavke u njemu. Dokumenti koje je izdala Uprava civilne avijacije (vidi, stav 41. gore) potvrđuju da je avionu registriranom pod brojem N313P bilo dozvoljeno da sleti 23. januara 2004. godine na skopljanski aerodrom. Dana 23. januara 2004. godine u 22h30, avion je dobio dozvolu da odleti prema Kabulu. Dana 24. januara 2004. godine u 2h25, vlasti su dozvolile da on nastavi svoju put prema Bagdadu.
  4. Treće, Sud pridaje važnost izvještajima i relevantnoj međunarodnoj i stranoj jurisprudenciji te, imajući u vidu specifične okolnosti ovog predmeta, člancima iz medija koji su naznačeni gore (vidi, st. 99, 106-122, 126. i 127. gore), koji predstavljaju pouzdane izvore o praksama koje su koristile ili tolerirale vlasti Sjedinjenih Država i koje su očigledno suprotne principima Konvencije. Sud je već zaključio da neki od tih izvještaja “zabrinjavaju” te je izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog metoda ispitivanja koje su koristile vlasti Sjedinjenih Država da bi ispitale osobe osumnjičene za upletenost u međunarodni terorizam te pritvorenike u pomorskoj bazi u zaljevu Guantanamo i u Bagramu (Afghanistan) (vidi, Al-Moayad protiv Njemačke (odluka), broj 35865/03, stav 66, od 20. januara 2007). Taj materijal je bio dostupan javnosti prije nego što je podnositelj predstavke predan vlastima Sjedinjenih Država. Njim se može dokazati da su postojali ozbiljni razlozi da se vjeruje da će podnositelj predstavke, ako bude predan vlastima Sjedinjenih Država na osnovu programa “predaje”, biti izložen stvarnom riziku od podvrgavanja postupku koji je u suprotnosti s članom 3. Prema tome, mora se zaključiti da su makedonske vlasti znale ili trebale znati u relevantno vrijeme da postoji stvaran rizik da će podnositelj predstavke biti podvrgnut postupku suprotnom članu 3. Tužena Vlada nije otklonila bilo koju sumnju u tom pogledu (vidi, Saadi protiv Italije, citirana gore, stav 129). Dokazni elementi koji su izašli na vidjelo nakon predaje podnositelja predstavke potvrđuju postojanje tog rizika (vidi, stav 103, 108110, 123, 124, 128. i 129. gore).
  5. Četvrto, tužena država nije zatražila bilo kakve garancije od vlasti Sjedinjenih Država da bi izbjegla rizik od zlostavljanja podnositelja predstavke (vidi, a contrario, Mamatkulov i Askarov, citirana gore, st. 7178; Al-Moayad, citirana gore; i Babar Ahmad i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), br. 24027/07, 11949/08 i 36742/08, stav 113, od 6. jula 2010).
  6. Imajući u vidu takve okolnosti, Sud smatra da su makedonske vlasti, predavši podnositelja predstavke vlastima Sjedinjenih Država, svjesno izložile podnositelja predstavke stvarnom riziku od zlostavljanja te uvjetima pritvaranja koji su suprotni članu 3. Konvencije.
  7. Imajući u vidu način na koji je podnositelj predstavke predan vlastima Sjedinjenih Država, Sud smatra da je on bio podvrgnut “vanrednoj predaji”, tj, “vansudskom transferu osoba iz jedne jurisdikcije ili države u drugu u svrhu pritvaranja ili ispitivanja van redovnog pravnog sistema kada je postojao stvaran rizik od mučenja ili okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupka” (vidi, Babar Ahmad i ostali, citirana gore, stav 113).
  8. Prema tome, tužena država je prekršila član 3. Konvencije u tom pogledu.

iii) Zaključak

  1. U svjetlu navedenog, Sud zaključuje da se tužena država smatra odgovornom za neljudski i ponižavajućih postupak kojem je podnositelj predstavke bio podvrgnut dok je bio u hotelu, za mučenje na skopljanskom aerodromu i za predaju vlastima Sjedinjenih Država, što ga je izožilo riziku od daljnjih postupaka suprotnim članu 3. Konvencije.

IV  NAVODNA POVREDA ČLANA 5. KONVENCIJE

  1. Podnositelj predstavke se žalio na osnovu člana 5. da je bio pritvoren nezakonito i da je držan u izolaciji bez bilo kakvog naloga za hapšenje, te da nikada nije izveden pred sudiju. On je istakao da tužena država snosi direktnu odgovornost za cijeli period zatočeništva od 31. decembra 2003. godine do njegovog povratka u Albaniju 28. maja 2004. godine. Konačno, on se žalio da su izostankom brze i djelotvorne istrage makedonskih vlasti o njegovim vjerodostojnim navodima povrijeđena njegova prava iz člana 5. Član 5. Konvencije glasi:

“1.  Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;

b) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;;

c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

d) lišenja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;

e) zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;

f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.”

A. Argumenti stranaka u postupku

  1. Podnositelj predstavke je istakao da je tužena država odgovorna za povredu njegovih prava iz ovog člana zbog djela koja su počinili njeni vlastiti agenti i/ili strani agenti koji su djelovali na njenoj teritoriji i pod njenom jurisdikcijom. Njegov pritvor u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji bez optužbe ili sudskog nadzora je doveo do kršenja njegovih prava iz člana 5. Njegov dugotrajan nestanak za vrijeme pritvora u Afganistanu je doveo od kršenja člana 5. za koje je odgovorna makedonska vlada. Osim toga, tužena Vlada je prekršila član 5. Konvencije jer nije provela djelotvornu istragu o njegovim vjerodostojnim navodima o nestanku na duži period zbog zajedničkog djelovanja makedonskih agenata i agenata Sjedinjenih Država.
  2. Vlada je osporila argumente podnositelja predstavke.

B. Treće lice-umješači

  1. Interights je istakao da se otmica, predaja i pritvaranje neke osobe u tajnosti bez pružanja informacija njenoj porodici smatraju prisilnim nestankom. Takva djela predstavljaju oblike tajnog pritvaranja, kada osobi nije dozvoljen bilo kakav kontakt s vanjskim svijetom (“pritvor u izolaciji”) i kada vlasti ne otkrivaju mjesto pritvora ili informacije o sudbini pritvorenika (“nepriznati pritvor”). Obaveza non-refoulement se primjenjuje na situacije koje se odnose na stvaran rizik od teških povreda najosnovnijih ljudskih prava, kao što je arbitrarno pritvaranje ili flagrantno uskraćivanje pravičnog suđenja.
  2. AI i ICJ su istakli da lišavanja slobode u kontekstu “sistema tajnih pritvaranja i predaja” predstavljaju po svojoj prirodi i težini flagrantna kršenja člana 5. Konvencije. U takvim okolnostima, od država ugovornica se iziskuje, na osnovu principa non-refoulement koji je također obuhvaćen članom 5. Konvencije, da ne udalje van svoje jurisdikcije nijednu osobu ako su države ugovornice znale ili morale znati da bi je udaljenje izložilo stvarnom riziku od flagrantnih povreda njenog prava na slobodu i sigurnost ličnosti. Oni su dalje istakli da je do januara 2004. godine bilo dosta javnih informacija koje su naznačavale da su Sjedinjene Države upletene u arbitrarna i tajna pritvaranja u objektima u izolaciji, te u tajna premještanja pritvorenika ili osoba koje vlasti sumnjiče za sudjelovanje u međunarodnom terorizmu ili koje imaju saznanja o međunarodnom terorizmu. Prema principu non-refoulement, države nisu oslobođene odgovornosti za “bilo koje predvidljive posljedice” koje pretrpi pojedinac nakon udaljenja van njihove jurisdikcije. AI i ICJ su istakli da u slučaju da neko djelo ili propust države ugovornice, koje se desilo u okviru njene jurisdikcije, ima direktnu uzročno-posljedičnu vezu s predajom koja uključuje produženu povredu prava iz Konvencije, koja se desila djelomično na njenoj teritoriji, a djelomično drugdje, država ima i pozitivnu i negativnu obavezu na osnovu Konvencije. U takvim slučajevima, država ima obavezu da se uzdrži od bilo kojeg djela kojim bi potpomogla operaciju predaje i da poduzme sve preventivne i istražne mjere i mjere otklanjanja povreda koje su joj na raspolaganju u okviru njene jurisdikcije kako bi spriječila, otklonila ili istražila produženu povredu prava iz Konvencije.

C. Ocjena Suda

1.  Prihvatljivost

  1. Sud isitče da žalbeni navodi u vezi s ovim članom nisu očigledno neosnovani u smislu člana 35. stav 3. Konvencije te da oni nisu neprihvatljvi po ostalim osnovama. Prema tome, oni se proglašavaju prihvatljivim.

2.  Meritum

(a)  Opći principi uspostavljeni jurisprudencijom Suda

  1. Sud na početku ističe funadamentalnu važnost garancija iz člana 5. kojim se jamče prava pojedinaca u demokraciji da ne budu podvrgnuti arbitrarnom pritvaranju vlasti. Sud je zbog toga razloga stalno isticao u svojoj sudskoj praksi da bilo koje lišavanje mora biti ne samo u skladu s materijalnim i proceduralnim pravilima domaćeg prava nego i u skladu sa samim ciljem člana 5, tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti (vidi, Chahal, citirana gore, stav 118). To insistiranje na zaštiti pojedinca protiv zloupotrebe vlasti je ilustrirano činjenicom da član 5. stav 1. obuhvata spisak okolnosti pod kojima pojedinci mogu zakonito biti lišeni slobode, s tim da se te okolnosti moraju usko tumačiti jer se radi o izuzecima na fundamentalnu garanciju individualne slobode (vidi, Quinn protiv Francuske, od 22. marta 1995, stav 42, Serija A broj 311).
  2. Također je potrebno istaći da su kreatori Konvencije pojačali zaštitu pojedinca od arbitrarnog lišavanja slobode garantiranjem čitavog jednog skupa materijalnih prava s ciljem minimiziranja rizika od arbitrarnosti, omogućavanjem da djela lišavanja slobode budu podvrgavana neovisnoj sudskoj kontroli i jamčenjem odgovornosti vlasti za takvo djelo. Zahtjevi iz člana 5. st. 3. i 4. , koji stavljaju akcent na brzinu i sudsku kontrolu, imaju posebnu važnost u ovom kontekstu. Brzom sudskom intervencijom se mogu otkriti i spriječiti mjere kojima se ugrožava život ili teško zlostavljanje kojima se krše fundamnetalne garancije iz čl. 2. i 3. Konvencije (vidi, Aksoy, citirana gore, stav 76). Radi se i o zaštiti fizičke slobode pojedinaca i o njihovoj ličnoj sigurnosti u kontekstu koji, u slučaju izostanka garancija, može rezultirati podrivanjem vladavine prava te dovesti pritvorenike u situaciju u kojoj bi im najrudimentarniji oblici pravne zaštite bili nedostupni.
  3. Premda istraga terorističkih djela nesumnjivo predstavlja poseban problem za vlasti, to ne znači da vlasti imaju carte blanche na osnovu člana
  4. da hapse i pritvaraju osumnjičene van djelotvorne kontrole domaćih sudova i, u krajnjoj instanci, organa kontrole Konvencije kad god smatraju da se desilo terorističko djelo (vidi, Dikme, citirana gore, stav 64). 233. U vezi s tim, Sud ističe da nepriznato pritvaranje nekog pojedinca predstavlja potpuno negiranje tih garancija te najteže kršenje člana 5. Kada vlasti preuzmu kontrolu nad nekim pojedincem, one imaju obavezu da znaju gdje se nalazi. Iz tog razloga se mora smatrati da član 5. iziskuje od vlasti da poduzmu djelotvorne mjere zaštite od rizika nestanka i da provedu brzu i djelotvornu istragu o opravdanoj tvrdnji da je neka osoba pritvorena te od tada nije više viđena (vidi, Kurt, citirana gore, st. 123-124).

(b)  Primjena navedenih principa u ovom predmetu

  1. Stranke nisu osporile da je podnositelj predstavke izveden iz autobusa decembra 2003. godine kada je ulazio na teritoriju tužene države te da ga je ispitivala makedonska policija. On je potom nestao te ga niko nije vidio do povratka u Njemačku 29. maja 2004. godine. Sud je već ustanovio u skladu s potrebnim standardom dokazivanja da je podnositelj prestavke bio pritvoren u hotelu pod konstantnim nadzorom makedonskih sigurnosnih snaga u periodu između 31. decembra 2003. godine i 23. januara 2004. godine kada je predan vlastima Sjedinjenih Država na skopljanskom aerodromu. Istog dana je bio prebačan avionom koji je koristila CIA u Kabul (Afganistan) gdje je bio pritvoren do povratka u Njemačku.
  2. Sud mora ispitati da li je pritvaranje podnositelja predstavke u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji bilo u skladu sa zahtjevima propisanim članom 5. Konvencije i da li se pritvaranje podnositelja predstavke, nakon toga u Kabulu, može pripisati tuženoj državi. Sud će potom ispitati da li je provedena djelotvorna istraga o navodima podnositelja predstavke o njegovom nezakonitom i arbitrarnom pritvaranju.

 (i)  Pritvaranje podnositelja predstavke u Skoplju

  1. Sud prije svega ističe da nije postojao sudski nalog za pritvaranje podnositelja predstavke, koji je bio potreban prema domaćem pravu (vidi, stav 89. gore). Sud nije dao dozvolu za njegovo zatvaranje u hotelu. Dalje, pritvaranje podnositelja predstavke u tuženoj državi nije bilo zasnovano ni na kakvoj evidenciji o nadzoru ili Sudu nije predočen takav dokument. Sud je već ustanovio da činjenica, da vlasti nisu evidentirale podatke, kao što su datum, vrijeme i mjesto pritvaranja, ime pritvorenika i razlozi pitvaranja, i ime osobe koja je to obavila, nije u skladu sa samim ciljem člana 5. Konvencije (vidi, Kurt, citirana gore, stav 125). Za vrijeme pritvora u tuženoj državi, podnositelj predstavke nije imao pristup odvjetniku, niti mu je bilo dozvoljeno da kontaktira svoju porodicu ili predstavnike njemačke ambasade u tuženoj državi, što iziskuje član 36. stav 1(b) Bečke konvencije o konzularnim odnosima (vidi, stav 93. gore). Osim toga, bio je lišen bilo kakve mogućnosti izvođenja pred sud da bi provjerio zakonitost pritvaranja (vidi, st. 84. i 90. gore). Njegov nepriznati pritvor u izolaciji znači da je bio u potpunosti ostavljen na milosti i nemilost onih koji su ga zatočili (vidi, Aksoy, citirana gore, stav 83). Konačno, Sud zaključuje da je u potpunosti neprihvatljivo da neka osoba, u državi koja se rukovodi vladavinom prava, može biti lišena slobode na neregularnom mjestu van sudskog okvira, kao što je bio hotel u ovom predmetu. Sud smatra da pritvaranje podnositelja predstavke na krajnje neuobičajenom mjestu pridonosi arbitrarnosti lišavanja slobode (vidi, mutatis mutandis, Bitiyeva i X protiv Rusije, br. 57953/00 i 37392/03, stav 118, od 21. juna 2007. godine).
  2. Imajući u vidu navedeni zaključak i činjenicu da tužena Vlada nije predočila objašnjenje u vezi s pritvorom podnositelja predstavke između 31. decembra 2003. godine i 23. januara 2004. godine, niti bilo koje dokumente u svrhu opravdanja, Sud zaključuje da je za vrijeme tog perioda podnositelj predstavke bio držan u nepriznatom pritvoru uz potpuno zanemarivanje garancija iz člana 5. te da on predstavlja posebno tešku povredu prava na slobodu i sigurnost koje je zagarantirano članom 5. Konvencije (vidi, Gisayev protiv Rusije, broj 14811/04, st. 152-153, od 20. januara 2011; Kadirova i ostali protiv Rusije, br 5432/07, st. 127-130, od 27. marta 2012; i Chitayev i Chitayev protiv Rusije, broj 59334/00, stav 173, od 18. januara 2007).

(ii)  Pritvor podnositelja predstavke kasnije

  1. U svjetlu zaključka u vezi s činjenicama koje su ustanovljene u skladu sa standardom dokazivanja (vidi, st. 164. i 167. gore), Sud zapaža da su 23. januara 2004. godine makedonske sigurnosne snage predale podnositelja predstavke na skopljanskom aerodromu agentima CIA-e koji su ga odvezli u Afganistan posebnim avionom koji je koristila CIA, koji je u istrazi Marty opisan kao “avion za predaju N313P” (vidi, stav 64. gore izvještaja Marty iz 2006. godine). On je ostao tamo do 28. maja 2004. godine kada je vraćen natrag u Njemačku, preko Albanije.
  2. Sud ponavlja da bi država ugovornica prekršila člana 5. Konvencije ako bi udaljila podnositelja predstavke u neku državu u kojoj bi on bio izložen stvarnom riziku od flagrantnog kršenja tog člana (vidi, Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 8139/09, stav 233, od 17. januara 2012). U ovom predmetu, Sud je već ustanovio u skladu sa standardom dokazivanja da je podnositelj predstavke bio podvrgnut “vanrednoj predaji” (vidi, stav 122. gore), koja uključuje pritvaranje (...) “van redovnog pravnog sistema” i koja predstavlja, “zbog svog namjernog zaobilaženja propisnog postupka, anatemu vladavini prava i vrijednostima koje su zaštićene Konvencijom” (vidi, Babar Ahmad i ostali, citirana gore, st. 113-114). Osim toga, već je ustanovljeno da je pritvaranje osumnjičenih za terorizam u okviru programa “predaje”, koji su realizirale vlasti Sjedinjenih Država u sličnim predmetima, arbitrarno (st. 103, 106, 113, 119. i 123. gore). Imajući u vidu takve okolnosti, Sud smatra da je makedonskim vlastima moralo biti jasno da se podnositelj predstavke, nakon predaje vlastima Sjedinjenih Država, suočava sa stvarnim rizikom od flagrantne povrede prava iz člana 5. U vezi s tim, Sud ponovo ističe da član 5. Konvencije propisuje obavezu države da se ne samo uzdrži od aktivnog kršenja predmetnih prava nego i da poduzme odgovarajuće mjere kako bi jamčila zaštitu protiv nezakonitog miješanja u ta prava bilo kojoj osobi koja se nalazi pod njenom jurisdikcijom (vidi, Storck protiv Njemačke, broj 61603/00, st. 100-101, ECHR 2005-V, i Medova protiv Rusije, broj 25385/04, stav 123, od 15. januara 2009). Ne samo da makedonske vlasti nisu poštivale svoju pozitivnu obavezu da zaštite podnositelja predstavke od pritvaranja koje je suprotno članu 5. Konvencije nego su aktivno potpomagale njegovo kasnije pritvaranje u Afganistanu predavši ga CIA-i uprkos činjenici da su bile svjesne ili trebale biti svjesne rizika svojstvenog tom transferu. Prema tome, Sud smatra da postoji odgovornost tužene države i za pritvaranje podnositelja predstavke između 23. januara i maja 2004. godine (vidi, mutatis mutandis, Rantsev protiv Kipra i Rusije, broj 25965/04, stav 207, ECHR 2010).

(iii)  Zaključak

  1. Imajući u vidu navedeno, Sud smatra da su otmica i pritvaranje podnositelja predstavke doveli do “prisilnog nestanka” kao što je definiran u međunarodnom pravu (vidi, st. 95. i 100. gore). “Prisilni nestanak” podnositelja predstavke, iako privremen, je okarakteriziran neizvjesnošću i izostankom objašnjenja i informacija, koji su trajali kompletan period njegovog zatočenja (vidi, Varnava i ostali, citirana gore, stav 148). U vezi s tim, Sud ističe da se povreda, u slučaju niza protupravnih djela i propusta, proteže na kompletan period počevši od prvog djela te se nastavlja sve dok se djela ili propusti ponavljaju i ostaju nesukladni s predmetnim međunarodnim obavezama (vidi, Ilaşcu i ostali, citirana gore, stav 321, vidi također, stav 97. gore).
  2. Imajući u vidu pitanja razmotrena gore, Sud zaključuje da se tužena država mora smatrati odgovornom za povredu prava podnositelja predstavke iz člana 5. Konvencije za vrijeme kompletnog perioda zatočenja.

(iv) Proceduralni aspekt člana 5: izostanak djelotvorne istrage

  1. Sud je već zaključio da tužena država nije provela djelotvornu istragu o navodima podnositelja predstavke o zlostavljanju (vidi, st. 186-194 gore). Zbog istih razloga, Sud smatra da nije provedena nikakva ozbiljna istraga o vjerodostojnim navodima podnositelja predstavke da je bio pritvoren na arbitraran način (vidi, Kurt, citirana gore, stav 128).
  2. Prema tome, Sud zaključuje da je tužena država prekršila proceduralni aspekt člana 5. Konvencije.

V.  NAVODNA POVREDA ČLANA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj predstavke se dalje žalio da su tajna i vansudska otmica i arbitrarno pritvaranje koje je pretrpio doveli do povrede njegovog prava iz člana 8. Konvencije, koji glasi:

“1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.”

A. Argumenti stranaka u postupku

  1. Podnositelj predstavke je istakao da je njegovo teško iskušenje bilo u potpunosti arbitrarno predstavljajući tešku povredu prava na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života na osnovu tog člana. On je bio držan u izolaciji za vrijeme pritvora, viđao je samo stražare i ispitivače te je bio odvojen od svoje porodice koja nije imala nikakvu informaciju o njegovoj sudbini. Ta situacija je imala ozbiljne posljedice po njegov fizički i psihički integritet.
  2. Vlada je osporila taj argument.

B. Ocjena Suda

1.  Prihvatljivost

  1. Sud ističe da taj žalbeni navod nije očigledno neosnovan u smislu člana 35. stav 3. Konvencije. Sud dalje ističe da on nije neprihvatljiv ni po nekom drugom osnovu. Prema tome, on se proglašava prihvatljivim.

2.  Meritum

  1. Prema jurisprudenciji Suda, pojam “privatni život” je širok te ne podliježe ograničenoj definiciji; ona može, u ovisnosti o okolnostima, obuhvatiti moralni i fizički integritet osobe. Sud dalje priznaje da se ti aspekti koncepta pružaju na situacije lišavanja slobode (vidi, Raninen protiv Finske, od 16. decembra 1997, stav 63, Reports 1997-VIII). Član 8. također štiti pravo na lični razvoj, pravo da se uspostavi i razvije odnos s drugim ljudskim bićima i vanjskim svijetom. Niko se smije biti tretiran na način koji uzrokuje gubitak dostojanstva budući da su “dostojanstvo i sloboda čovjeka sama suština Konvencije” (vidi, Pretty protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 2346/02, st. 61. i 65, ECHR 2002-III). Dalje, za članove porodice, biti zajedno predstavlja osnovni element porodičnog života (vidi, mutatis mutandis, Olsson protiv Švedske (broj 1), od 24. marta 1988, stav 59, Serija A broj 130). Sud ponovo ističe da je osnovni cilj člana 8. zaštita pojedinca od arbitrarnog miješanja javnih vlasti (vidi, Kroon i ostali protiv Nizozemske, od 27. oktobra 1994, stav 31, Serija A broj 297-C).
  2. Imajući u vidu svoje zaključke koji se odnose na odgovornost tužene države na osnovu članova 3. i 5. Konvencije, Sud smatra da djela i propusti države stvaraju odgovornost i na osnovu člana 8. Konvencije. Imajući u vidu ustanovljene činjenice, Sud smatra da miješanje u pravo podnositelja predstavke na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života nije bilo “u skladu sa zakonom”.
  3. Prema tome, Sud zaključuje da je u ovom predmetu član 8. Konvencije prekršen.

VI  NAVODNA POVREDA ČLANA 13. KONVENCIJE

  1. Podnositelj predstavke se također žalio da nije imao nikakvog djelotvornog pravnog lijeka na osnovu člana 13. Konvencije u pogledu svojih prava iz članova 3, 5. i 8. Konvencije. On se pozvao na član 13. Konvencije koji glasi:

“Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.”

A. Argumenti stranaka u postupku

  1. Pored žalbenog navoda zasnovanog na proceduralnom aspektu člana 3, podnositelj predstavke je istakao da nije bilo djelotvorne istrage kojom bi se mogle ustanoviti činjenice u vezi s njegovim pritvaranjem i postupcima kojima je podvrgnut. Osim toga, pored žalbenog navoda u vezi s pravima iz člana 5. Konvencije, on se žalio da nije bilo domaćih pravnih lijekova kojima bi mogao osporiti zakonitost pritvaranja u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji i predaju CIA-i. Isto se primjenjuje i na njegova prava iz člana 8. Konvencije.
  2. Vlada je prihvatila da podnositelj predstavke, prije izjave gosp. H. K., nije raspolagao djelotvornim domaćim lijekom, što iziskuje član 13, u pogledu žalbenih navoda u vezi s čl. 3. i 5. Konvencije. Vlada je dalje priznala da se građanski postupak za naknadu štete kao takav ne može smatrati djelotvornim u pogledu žalbenog navoda podnositelja predstavke na osnovu člana 8. Konvencije budući da krivična istraga nije došla ni do kakvih zaključaka.

B. Ocjena Suda

1.  Prihvatljivost

  1. Sud ističe da taj žalbeni navod nije očigledno neosnovan u smislu člana 35. stav 3. Konvencije. Sud dalje ističe da on nije neprihvatljiv ni po nekom drugom osnovu. Prema tome, on se proglašava prihvatljivim.

2.  Meritum

(a)  Opći principi uspostavljeni jurisprudencijom Suda

  1. Sud zapaža da član 13. garantira postojanje pravnog lijeka na domaćem nivou koji bi omogućio ostvarivanje suštine prava i sloboda iz Konvencije bez obzira na oblik u kojem mogu biti zajamčeni domaćim pravnim poretkom. Prema tome, cilj tog člana je da obezbijedi domaći pravni lijek koji omogućava domaćoj nadležnoj vlasti da razmotri suštinu žalbenog navoda zasnovanog na Konnvenciji i da omogući adekvatno obeštećenje, premda države ugovornice uživaju izvjesno polje slobodne ocjene u pogledu načina na koji će se povinovati svojim obavezama na osnovu te odredbe. Opseg te obaveze na osnovu člana 13. varira u ovisnosti o prirodi žalbenog navoda podnositelja predstavke na osnovu Konvencije. Ipak, pravni lijek koji iziskuje član 13. mora biti “djelotvoran” i u praksi i u pravu, naročito u smislu da njegovo korištenje ne smije biti neopravdano onemogućeno djelima ili propustima vlasti tužene države. Kada neki pojedinac ima osnovanu tvrdnju da su ga agenti države zlostavljali, pojam “djelotvornog lijeka” obuhvata, pored plaćanja odštete ako je to adekvatno, detaljnu i djelotvornu istragu koja omogućava identificiranje i kažnjavanje onih koji su odgovorni te djelotvoran pristup podnositelja prijave istražnom postupku (vidi, Anguelova, citirana gore, st. 161-162; Assenov i ostali, citirana gore, st. 114 et seq.; Süheyla Aydın protiv Turske, broj 25660/94, stav 208, od 24. maja 2005; i Aksoy, citirana gore, st. 95 i 98).
  2. Sud dalje ponavlja da su zahtjevi iz člana 13. širi od obaveze države ugovornice na osnovu članova 3. i 5. da provede djelotvornu istragu o nestanku neke osobe u pogledu koje je dokazano da je bila pod njenom kontrolom i za čiju dobrobit je, prema tome, ona odgovorna (vidi, mutatis mutandis, Orhan, citirana gore, stav 384; Khashiyev i Akayeva protiv Rusije, br. 57942/00 i 57945/00, stav 183, od 24. februara 2005; i Kurt, citirana gore, stav 140).
  3. Imajući u vidu nepovratnu prirodu štete koja može biti uzrokovana ako se ostvari rizik od zlostavljanja i važnost koju Sud pridaje članu 3, pojam djelotvornog lijeka iz člana 13. iziskuje neovisno i rigorozno ispitivanje tvrdnje da su postojali osnovani razlozi da se vjeruje u postojanje stvarnog rzika od postupaka suprotnih članu 3 (vidi, Jabari protiv Turske, br. 40035/98, stav 50, ECHR 2000-VIII). To ispitivanje se mora obaviti bez obzira na ono šta je osoba mogla učiniti da bi opravdala protjerivanje ili bez obzira na bilo koju prijetnju nacionalnoj sigurnosti koju može percipirati država koja poduzima protjerivanje (vidi, Chahal, citirana gore, stav 151).

(b)  Primjena navedenih principa u ovom predmetu

  1. Sud je ustanovio da je podnositelj predstavke u suštini predočio javnom tužitelju svoje žalbene navode o kršenju članova 3, 5. i 8. Konvencije. Ti žalbeni navodi nisu nikada bili ozbiljno istraženi budući da su zanemarani u prilog ishitrenom objašnjenju da on nije nikada bio podvrgnut bilo kakvim postupcima na koje se žali. Sud je već zaključio da je tužena država odgovorna za povrede prava podnositelja predstavke zagarantiranih članovima 3, 5, i 8. Konvencije. Dakle, njegovi žalbeni navodi na osnovu tih članova su “osnovani” u smislu člana 13. Konvencije (vidi, Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 27. aprila 1988, stav 52, Serija A broj 131).
  2. Prema tome, podnositelj predstavke je trebao imati na raspolaganju djelotvorne i praktične pravne lijekove koji bi omogućili identificiranje i kažnjavanje onih koji su odgovorni te dodjeljivanje odštete u smislu člana 13. Zbog razloga koji su navedeni gore (vidi, st. 186-194 i 242. gore), ne može se smatrati da je provedena ikakva krivična istraga u skladu s članom 13 u pogledu žalbenih navoda podnositelja predstavke na osnovu članova 3. i 5. Konvencije. Ne može se reći da je površan pristup javne tužiteljice bio u skladu s dužnošću da se provede istraga o navodima podnositelja predstavke o zlostavljanju i nezakonitom lišavanju slobode. Vlada je također potvrdila izostanak djelotvornog pravnog lijeka u relevantno vrijeme (vidi, stav 253. gore).
  3. Osim toga, nisu predočeni nikakvi dokazi kojima bi se pokazalo da je odluku da se podnositelj predstavke preda CIA-i preispitala neka sudska vlast ili bilo koja druga vlast koja pruža dovoljno garancija da je lijek koji se njoj ulaže djelotvoran, u vezi pitanjem rizika od zlostavljanja ili flagrantne povrede njegovog prava na slobodu i sigurnost (vidi, Chahal, citirana gore, stav 152).
  4. Kao što je istakla Vlada u svojim podnescima, nedjelotvornost krivične istrage je ugrozila djelotvornost bilo kojeg drugog lijeka, uključujući građanski postupak za naknadu štete. Sud je već zaključio u sličnim predmetima da je zahtjev za nakadu štete teoretski i iluzoran te ne može pružiti obeštećenje podnositelju predstavke (vidi, mutatis mutandis, Cobzaru, citirana gore, stav 83; Estamirov i ostali protiv Rusije broj 60272/00, st. 77 i 120, od 12. oktobra 2006; i Musayev i ostali protiv Rusije, br. 57941/00, 58699/00 i 60403/00, stav 175, od 26. jula 2007).
  5. Prema tome, Sud zaključuje da je podnositelju predstavke uskraćen djelotvoran pravni lijek iz člana 13, u vezi s članovima 3. 5. i 8. Konvencije.

VII  OSTALA NAVODNA KRŠENJA KONVENCIJE

  1. Konačno, podnositelj predstavke se poziva na član 10. Konvencije, tvrdeći da je imao pravo da bude informiran o istini u vezi s okolnostima koje su dovele do navedenog kršenja njegovih prava iz Konvencije. Član 10. glasi:

“1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.”

  1. Sud smatra da se pitanje koje se pojavljuje u vezi s ovim članom preklapa s meritumom žalbenih navoda podnositelja predstavke na osnovu člana 3. te da je već bilo razmotreno u vezi s tim žalbenim navodima (vidi, stav 192 above). Ovaj predmet ne pokreće bilo kakvo posebno pitanje koje bi se trebalo ispitati na osnovu člana 10. odvojeno, koji se ne primjenjuje na činjenice na koje se podnositelj predstavke žali. Prema tome, ne čini se da postoji povreda prava i sloboda podnositelja predstavke iz ovog člana.
  2. Slijedi da je ovaj žalbeni navod očigledno neosnovan te da se mora odbaciti u skladu s članom 35. st. 3(a) i 4. Konvencije.

VIII  PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Član 41. Konvencije glasi:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo dijelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Podnositelj predstavke je tražio 300.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenog duševnog bola, zebnje i nervnog sloma koji su u vezi s pretrpljenim zlostavljanjem, nepriznatim pritvorom, neizvjesnošću zbog sudbine, odbijanjem tužene države da prizna istinu i nemogućnošću vraćanja poljuljanog ugleda. U vezi s ovim posljednjim, on je istakao da je bio izvrgnut “klevetničkoj kampanji” koja je imala negativne posljedice na mogućnost zapošljavanja. U prilog svojoj tvrdnji, on se pozvao na slične predmete u kojima su vlade Švedske, Kanade i Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, st. 110. i 129. gore) naložile ili se složile da plate odštetu u iznosu od 450.000 USD do 10.000.000 USD. On je dalje zatražio da Sud naloži tuženoj državi da provede djelotvornu i detaljnu istragu o činjenicama predmeta. Podnositelj predstavke nije tražio nikakav iznos na ime materijalne štete.
  2. Vlada je osporila zahtjeve podnositelja predstavke po ovom osnovu. Ona je ponovo istakla da on nije bio podvrgnut “vanrednoj predaji” te je osporila navode kao neutemeljene. Konačno, Vlada je istakla da bi procjena štete trebala biti individualizirana i da je ne bi trebalo računati upoređivanjem s drugim predmetima.
  3. Sud ponavlja da mu član 41. daje pravo da oštećenoj stranci dodijeli takvo obeštećenje kakvo on smatra odgovarajućim. U vezi s tim, Sud zapaža da je on ustanovio da je tužena država počinila teška kršenja nekoliko odredaba iz Konvencije. Sud smatra da je podnositelj predstavke mučen i zlostavljan, i da je tužena država odgovorna zbog toga što ga je svjesno predala CIA-i premda je bilo ozbiljnih razloga da se vjeruje da bi mogao biti podvrgnut postupcima suprotnim članu 3. Konvencije. Sud je također ustanovio da je podnositelj predstavke bio pritvoren na arbitraran način, što je u suprotnosti s članom 5. Tužena država nije provela djelotvornu istragu, što se iziskuje članovima 3. i 5. Konvencije. Osim toga, Sud je ustanovio povredu prava podnositelja predstavke iz člana 8. Konačno, Sud zaključuje da je tužena država odgovorna zbog toga što nije obezbijedila djelotvoran pravni lijek u smislu člana 13. Konvencije koji bi mu omogućio da predoči svoje žalbene navode u vezi s članovima 3, 5. i 8. Imajući u vidu ustanovljene povrede, Sud smatra da je neosporno da je podnositelj predstavke pretrpio nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi pukim konstatiranjem povrede.
  4. Prema tome, imajući u vidu ekstremnu težinu kršenja Konvencije, čija žrtva je bio podnositelj predstavke, te odlučujući na osnovu pravičnosti, kao što to iziskuje član 41. Konvencije, Sud mu dodjeljuje 60.000 EUR, plus bilo koji iznos koji bi se mogao potraživati po osnovu poreza na taj iznos (vidi, Ilaşcu i ostali, citirana gore, stav 489).

B. Sudski i drugi troškovi

  1. Podnositelj predstavke nije tražio isplatu sudskih i drugih troškova kojima je bio izložen za vrijeme postupaka pred domaćim sudovima i postupkom pred Sudom.
  2. Prema tome, Sud smatra da nije potrebno dodijeliti nikakav iznos po tom osnovu.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra odgovarajućim da se zatezna kamata računa na bazi najniže kreditne stope Evropske centralne banke uvećane za tri procentna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Odbija preliminarni prigovor Vlade o nepoštivanju šestomjesečnog roka; 
  1. Proglašava žalbene navode u vezi s članovima 3, 5, 8. i 13. Konvencije prihvatljivim, a ostatak predstavke neprihvatljivom; 
  1. Odlučuje da je proceduralni aspekt člana 3. Konvencije prekršen zbog toga što tužena Vlada nije provela djelotvornu istragu o navodima podnositelja predstavke o zlostavljanju; 
  1. Odlučuje da je tužena država prekršila član 3. Konvencije zbog neljudskih i ponižavajućih postupaka kojima je podnositelj predstavke bio podvrgnut dok je bio pritvoren u hotelu u Skoplju; 
  1. Odlučuje da je tužena država odgovorna za zlostavljanje kojem je podnositelj predstavke bio podvrgnut na skopljanskom aerodromu i da se taj postupak mora okvalificirati kao mučenje u smislu člana 3. Konvencije; 
  1. Odlučuje da je tužena država odgovorna za predaju podnositelja predstavke vlastima Sjedinjenih Država iako je postojao stvarni rizik da će on dalje biti podvrgnut postupcima suprotnim članu 3. Konvencije; 
  1. Odlučuje da je pritvor podnositelja predstavke u hotelu koji je trajao dvadeset tri dana bio arbitraran, što je u suprotnosti s članom 5. Konvencije; 
  1. Odlučuje da je tužena država odgovorna, prema članu 5, za kasnije zatočeništvo podnositelja predstavke u Afganistanu; 
  1. Odlučuje da tužena država nije ispunila obavezu, iz člana 5. Konvencije, provođenja djelotvorne istrage o navodima podnositelja predstavke o arbitrarnom pritvaranju; 
  1. Odlučuje da je član 8. Konvencije prekršen; 
  1. Odlučuje da je član 13. Konvencije prekršen zbog izostanka djelotvornih pravnh lijekova u vezi sa žalbenim navodima podnositelja predstavke koji se odnose na članove 3, 5. i 8. Konvencije
  2. Odlučuje

  1. da je tužena država obavezna da plati podnositelju predstavke, u roku od tri mjeseca, 60.000 EUR (šezdeset hiljada eura), plus bilo koji iznos koji bi se mogao potraživati po osnovu poreza, na ime nematerijalne štete;
  2. da će se od dana isteka navedenog roka od tri mjeseca do isplate plaćati obična kamata na navedeni iznos po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke za vrijeme tog perioda, plus tri procentna poena;
  1. Odbija ostatak  zahtjeva podnositelja predstavke za  pravično zadovoljenje.

Sastavljena na engleskom i francuskom jeziku i saopćena na javnoj raspravi u Palati ljudskih prava u Strasbourgu 13. decembra 2012. godine.

 Michael O’Boyle                                              Nicolas Bratza

Zamjenik registrara                                         Predsjednik

U skladu s članom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Pravila Suda, sljedeća izdvojena mišljenja se nalaze u prilogu ove presude:

  • zajedničko mišljenje o slaganju sljedećih sudija: Tulkens, Spielmann, Sicilianos i Keller;
  • zajedničko mišljenje o slaganju sljedećih sudija: Casadevall i López Guerra.

N.B. M.O’B.

 

Izdvojena mišljenja nisu prevedena, ali ih sadrži presuda na engleskom i/ili francuskom jeziku, kao službenim jezicima, te se mogu pročitati u bazi podataka o sudskoj praksi Suda HUDOC.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund). 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF EL-MASRI v. THE FORMER YUGOSLAV REPUBLIC OF MACEDONIA

(Application no. 39630/09)

JUDGMENT

STRASBOURG

13 December 2012

In the case of El-Masri v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Françoise Tulkens,
Josep Casadevall,
Dean Spielmann,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Karel Jungwiert,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Khanlar Hajiyev,
Luis López Guerra,
Ledi Bianku,
Işıl Karakaş,
Vincent A. De Gaetano,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Helen Keller, judges,

and Michael O’Boyle, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 16 May and 24 October 2012, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 39630/09) against the former Yugoslav Republic of Macedonia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a German national, Mr Khaled El-Masri (“the applicant”), on 20 July 2009.

2. The applicant was represented by Mr J.A. Goldston, Mr D. Pavli and Mr R. Skilbeck, from the Open Society Justice Initiative’s New York office, and Mr F. Medarski, a Macedonian lawyer. The Macedonian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr K. Bogdanov.

3. The applicant alleged, in particular, that he had been subjected to a secret rendition operation, namely that agents of the respondent State had arrested him, held him incommunicado, questioned and ill-treated him, and handed him over at Skopje Airport to agents of the US Central Intelligence Agency (CIA) who had transferred him, on a special CIA-operated flight, to a CIA-run secret detention facility in Afghanistan, where he had been ill-treated for over four months. The alleged ordeal lasted between 31 December 2003 and 29 May 2004, when the applicant returned to Germany.

4. The application was allocated initially to the Fifth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 1 February 2011 the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 1) and this case was assigned to the newly composed First Section (Rule 52 § 1).

5. On 28 September 2010 notice of the applicant’s complaints under Articles 3, 5, 8 and 13 of the Convention was given to the Government.

6. The German Government, who had been informed of their right to intervene in the proceedings, under Article 36 § 1 of the Convention, gave no indication that they wished to do so.

7. Mirjana Lazarova Trajkovska, the judge elected in respect of the former Yugoslav Republic of Macedonia, withdrew from sitting in the case (Rule 28). The respondent Government accordingly appointed Peer Lorenzen, the judge elected in respect of Denmark, to sit in her place (Article 26 § 4 of the Convention and Rule 29 § 1).

8. On 24 January 2012 a Chamber of the First Section, composed of Nina Vajić, Peer Lorenzen, Elisabeth Steiner, Khanlar Hajiyev, Julia Laffranque, Linos-Alexandre Sicilianos and Erik Møse, judges, assisted by Søren Nielsen, Section Registrar, relinquished jurisdiction in favour of the Grand Chamber, none of the parties having objected to relinquishment (Article 30 of the Convention and Rule 72).

9. The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24.

10. The applicant and the Government each filed observations. In addition, third-party comments were received from the United Nations Office of the High Commissioner for Human Rights, Interights, Redress, the International Commission of Jurists and Amnesty International, which had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3).

11. The Court decided to dispense with an oral examination of Mr H.K., a witness proposed by the applicant.

12. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 16 May 2012 (Rule 59 § 3).

13. There appeared before the Court:

(a) for the Government
MrK. Bogdanov,Agent,
MsD. Djonova, Ministry of Justice,
MsV. Stanojevska, Ministry of Justice,
MsN. Josifova, Ministry of the Interior,Advisers;

(b) for the applicant
MrJ.A. Goldston, Executive Director,
Open Society Justice Initiative,
MrD. Pavli,Counsel,
MrR. Skilbeck,
MrF. Medarski, Advisers.

 

14. The Court heard addresses by Mr Bogdanov, Mr Goldston and Mr Pavli, and also their replies to questions put by its members.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

15. The applicant was born in 1963 and lives in Senden, Germany.

A. The applicant’s version of events

16. In the application, the applicant referred to his declaration made on 6 April 2006 for the purpose of the proceedings before the US District Court for the Eastern District of Virginia (see paragraphs 62 and 63 below).

1. Travel to the former Yugoslav Republic of Macedonia

17. On 31 December 2003 the applicant boarded a bus in Ulm, Germany, with a view to visiting Skopje in order, as he stated, “to take a short vacation and some time off from a stressful home environment”. At around 3 p.m., he arrived at the Serbian/Macedonian border crossing at Tabanovce. A suspicion arose as to the validity of his recently issued German passport. A border official checked his passport and asked him about the purpose of his trip and the length and location of his intended stay. A Macedonian entry stamp dated 31 December 2003 was affixed to his passport. On that occasion, his personal belongings were searched and he was questioned about possible ties with several Islamic organisations and groups. The interrogation ended at 10 p.m. Accompanied by men in civilian clothes who were armed, he was driven to a hotel, which later research indicated was the Skopski Merak Hotel in Skopje (“the hotel”). Upon his return to Germany, the applicant recognised, through photographs available on the hotel’s website, the hotel building, the room where allegedly he had been held and one of the waiters who had served him food during his detention in the hotel.

2. Incommunicado detention in the hotel

18. The applicant was taken to a room on the top floor of the hotel. During his detention at the hotel, he was watched by a team of nine men, who changed shift every six hours. Three of them were with him at all times, even when he was sleeping. He was interrogated repeatedly throughout the course of his detention. He was questioned in English despite his limited proficiency in that language. His requests to contact the German embassy were refused. On one occasion, when he stated that he intended to leave, a gun was pointed at his head and he was threatened with being shot. After seven days of confinement, another official arrived and offered him a deal, namely that he would be sent back to Germany in return for a confession that he was a member of al-Qaeda.

19. On the thirteenth day of his confinement, the applicant commenced a hunger strike to protest against his continued unlawful detention. He did not eat for the remaining ten days of his detention in the former Yugoslav Republic of Macedonia. A week after he had commenced his hunger strike, he was told that he would soon be transferred by air back to Germany.

3. Transfer to Skopje Airport

20. On 23 January 2004 at around 8 p.m., the applicant was filmed by a video camera and instructed to say that he had been treated well, that he had not been harmed in any way and that he would shortly be flown back to Germany. Handcuffed and blindfolded, he was put in a car and taken to Skopje Airport.

4. Handover to a CIA “rendition” team at Skopje Airport

21. Upon arrival, still handcuffed and blindfolded, he was initially placed in a chair, where he sat for one and a half hours. He was told that he would be taken into a room for a medical examination before being transferred to Germany. Then, two people violently pulled his arms back. On that occasion he was beaten severely from all sides. His clothes were sliced from his body with scissors or a knife. His underwear was forcibly removed. He was thrown to the floor, his hands were pulled back and a boot was placed on his back. He then felt a firm object being forced into his anus. As stated by the applicant’s lawyers at the public hearing of 16 May 2012, of all the acts perpetrated against the applicant that had been the most degrading and shameful. According to the applicant, a suppository was forcibly administered on that occasion. He was then pulled from the floor and dragged to a corner of the room, where his feet were tied together. His blindfold was removed. A flash went off and temporarily blinded him. When he recovered his sight, he saw seven or eight men dressed in black and wearing black ski masks. One of the men placed him in an adult nappy. He was then dressed in a dark blue short-sleeved tracksuit. A bag was placed over his head and a belt was put on him with chains attached to his wrists and ankles. The men put earmuffs and eye pads on him and blindfolded and hooded him. They bent him over, forcing his head down, and quickly marched him to a waiting aircraft, with the shackles cutting into his ankles. The aircraft was surrounded by armed Macedonian security guards. He had difficulty breathing because of the bag that covered his head. Once inside the aircraft, he was thrown to the floor face down and his legs and arms were spread-eagled and secured to the sides of the aircraft. During the flight he received two injections. An anaesthetic was also administered over his nose. He was mostly unconscious during the flight. A Macedonian exit stamp dated 23 January 2004 was affixed to the applicant’s passport.

22. According to the applicant, his pre-flight treatment at Skopje Airport, “most likely at the hands of the special CIA rendition team”, was remarkably consistent with a recently disclosed CIA document describing the protocol for the so-called “capture shock” treatment (see paragraph 124 below).

5. Flight from Skopje to Afghanistan

23. Upon landing, the applicant disembarked. It was warmer outside than it had been in the former Yugoslav Republic of Macedonia, which was sufficient for him to conclude that he had not been returned to Germany. He deduced later that he was in Afghanistan and that he had been flown via Baghdad.

6. Detention and interrogation in Afghanistan

24. After landing in Afghanistan, the applicant was driven for about ten minutes, then dragged from the vehicle, slammed into the walls of a room, thrown to the floor, kicked and beaten. His head and neck were specifically targeted and stepped upon. He was left in a small, dirty, dark concrete cell. When he adjusted his eyes to the light, he saw that the walls were covered in Arabic, Urdu and Farsi handwriting. The cell did not contain a bed. Although it was cold, he had been provided with only one dirty, military-style blanket and some old, torn clothes bundled into a thin pillow. Through a window at the top of the cell, he saw the red, setting sun. Later he understood that he had been transferred to a CIA-run facility which media reports have identified as the “Salt Pit”, a brick factory north of the Kabul business district that was used by the CIA for detention and interrogation of some high-level terror suspects.

25. During his confinement, he was interrogated on three or four occasions, each time by the same man, who spoke Arabic with a south Lebanese accent, and each time at night. His interrogations were accompanied by threats, insults, pushing and shouting. His repeated requests to meet with a representative of the German government were ignored.

26. In March 2004 the applicant, together with several other inmates with whom he communicated through cell walls, commenced a hunger strike to protest about their continued confinement without charge. As a consequence of the conditions of his confinement and his hunger strike, the applicant’s health deteriorated on a daily basis. He received no medical treatment during this time, although he had requested it on several occasions.

27. On 10 April 2004, the thirty-seventh day of his hunger strike, hooded men entered his cell, pulled him from his bed and bound his hands and feet. They dragged him into the interrogation room, sat him on a chair and tied him to it. A feeding tube was then forced through his nose to his stomach and a liquid was poured through it. After this procedure, the applicant was given some canned food, as well as some books to read.

28. Following his force-feeding, the applicant became extremely ill and suffered very severe pain. A doctor visited his cell in the middle of the night and administered medication, but he remained bedridden for several days. Around that time, the applicant felt what he believed to be a minor earthquake. In this connection, the applicant submitted the “List of significant earthquakes of the world in 2004”, issued by the US Geological Survey on 6 October 2005. According to this document, there was one earthquake on 5 April 2004 in the Hindu Kush region, Afghanistan.

29. On 16 May 2004 the applicant was visited by a German speaker who identified himself only as “Sam”. The latter visited the applicant three more times prior to his release.

30. On 21 May 2004 the applicant began his second hunger strike.

7. Disguised “reverse rendition” to Albania

31. On 28 May 2004 the applicant, blindfolded and handcuffed, was led out of his cell and locked in what seemed to be a shipping container until he heard the sound of an aircraft arriving. On that occasion, he was handed the suitcase that had been taken from him in Skopje. He was told to change back into the clothes he had worn upon his arrival in the former Yugoslav Republic of Macedonia and was given two new T-shirts, one of which he put on. He was then taken to the waiting aircraft, wearing a blindfold and earmuffs, and was chained to his seat there. “Sam” accompanied him on the aircraft. He said that the plane would land in a European country other than Germany, but that the applicant would eventually continue on to Germany.

32. When the aircraft landed, the applicant, still blindfolded, was placed in the back seat of a vehicle. He was not told where he was. He was driven in the vehicle up and down mountains, on paved and unpaved roads. The applicant was aware of men getting out of the car and then of men getting in. All of the men had Slavic-sounding accents, but said very little. Eventually, the vehicle was brought to a halt. He was taken from the car and his blindfold was removed. His captors gave him his belongings and passport, removed his handcuffs and directed him to walk down the path without turning back. It was dark and the road was deserted. He believed he would be shot in the back and left to die. He rounded a corner and came across three armed men. They immediately asked for his passport. They saw that his German passport had no visa in it and asked him why he was in Albania without legal permission. He replied that he had no idea where he was. He was told that he was near the Albanian borders with the former Yugoslav Republic of Macedonia and Serbia. The men led him to a small building with an Albanian flag and he was presented to a superior officer. The officer observed the applicant’s long hair and long beard and told him that he looked like a terrorist. He was then driven to Mother Teresa Airport in Tirana. He was guided through customs and immigration control without inspection and put on a plane to Frankfurt, Germany. An Albanian exit stamp was affixed to the applicant’s passport.

8. Arrival in Germany

33. On 29 May 2004 at 8.40 a.m. the applicant arrived at Frankfurt International Airport. He was about eighteen kilograms lighter than when he had left Germany, his hair was long and unkempt, and he had not shaved since his arrival in the former Yugoslav Republic of Macedonia. Immediately after arrival in Germany, the applicant met Mr M. Gnjidic, a lawyer practising in Ulm.

34. In his written submissions, the applicant stated that he had not undergone any medical examination apart from the isotope analysis of his hair follicles (see paragraphs 56 and 57 below). At the public hearing, the applicant’s lawyers specified that the results of some medical examinations carried out upon his return to Germany had been submitted by the German public prosecutor to the European Parliament’s Fava Inquiry (see paragraphs 47-51 below). However, those results had not been submitted to the Court since they had not been conclusive as to the presence of any physical injury, given the long time that had elapsed since the incident at Skopje Airport. Furthermore, the applicant stated that he had been subjected to sophisticated interrogation techniques and methods, which had been specifically designed not to leave any evidence of physical ill-treatment.

35. The 2007 Marty Report (see paragraph 46 below) noted that the applicant had asked for treatment at the treatment centre for torture victims in Neu-Ulm shortly after his return to Germany in 2004. However, it took until 2006 for Mr Gnjidic to obtain the required health-insurance funding agreement to start a course of limited treatment (seventy hours) at the centre, which had been considered insufficient both by Mr Gnjidic and by the therapist herself (see paragraph 296 of the 2007 Marty Report).

36. The applicant also submitted a written statement of 5 January 2009 by Dr Katherine Porterfield, a senior psychologist at the Bellevue/NYU Program for Survivors of Torture, in which she had confirmed that the applicant had suffered from post-traumatic stress disorder and depression “most likely caused by his experience of capture and extensive maltreatment and abuse”. Dr Porterfield’s opinion was based on several telephone calls and two follow-up discussions with the applicant. She also advised him to visit a clinician in his community with the requisite expertise to help him. The applicant did not comply with that instruction.

B. The position of the Government of the former Yugoslav Republic of Macedonia as regards the applicant’s allegations

1. The position of the Government as noted in the reports adopted following certain international inquiries

(a) Alleged secret detentions and unlawful inter-State transfers of detainees involving Council of Europe member States, Doc. 10957, 12 June 2006 (“the 2006 Marty Report”)

37. On 13 December 2005 the President of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe asked the Assembly’s Committee on Legal Affairs and Human Rights to investigate allegations of “extraordinary renditions” in Europe. Senator Dick Marty of Switzerland was appointed as Special Rapporteur. On 12 June 2006 the Assembly published the 2006 Marty Report. It set out, on the basis of meetings that took place between 27 and 29 April 2006, the position of the Macedonian authorities regarding the applicant’s case. It stated, inter alia:

3.1.3.1. The position of the authorities

106. The ‘official line’ of the Macedonian Government was first contained in a letter from the Minister of Interior ... to the Ambassador of the European Commission ... dated 27 December 2005. In its simplest form, it essentially contains four items of information ‘according to police records’: first, Mr El-Masri arrived by bus at the Macedonian border crossing of Tabanovce at 4 p.m. on 31 December 2003; second, he was interviewed by ‘authorised police officials’ who suspected ‘possession of a falsified travel document’; third, approximately five hours later, Mr El-Masri ‘was allowed entrance’ into Macedonia, apparently freely; and fourth, on 23 January 2004, he left Macedonia over the border crossing of Blace into Kosovo.

...

108. The President of the Republic ... set out a firm stance in the very first meeting with the European Parliament delegation, providing a strong disincentive to any official who may have wished to break ranks by expressing an independent viewpoint: ‘Up to this moment, I would like to assure you that I have not come across any reason not to believe the official position of our Ministry of Interior. I have no additional comments or facts, from any side, to convince me that what has been established in the official report of our Ministry is not the truth.’

109. On Friday 28 April the official position was presented in far greater detail during a meeting with ... [the] Head of the UBK, Macedonia’s main intelligence service, at the time of the El-Masri case. [He] stated that the UBK’s Department for Control and Professional Standards had undertaken an investigation into the case and traced official records of all Mr El-Masri’s contact with the Macedonian authorities. The further details as presented by [the Head of the UBK] are summarized as follows:

Mr El-Masri arrived on the Macedonian border on 31 December 2003, New Year’s Eve. The Ministry of Interior had intensified security for the festive period and was operating a higher state of alert around the possible criminal activity. In line with these more intense activities, bus passengers were being subjected to a thorough security check, including an examination of their identity documents.

Upon examining Mr El-Masri’s passport, the Macedonian border police developed certain suspicions and decided to ‘detain him’. In order not to make the other passengers wait at the border, the bus was at this point allowed to continue its journey.

The objective of holding Mr El-Masri was to conduct an interview with him, which (according to [the Head of the UBK]) was carried out in accordance with all applicable European standards. Members of the UBK, the security and counter-intelligence service, are present at all border points in Macedonia as part of what is described as ‘Integrated Border Management and Security’. UBK officials participated in the interview of Mr El-Masri.

The officials enquired into Mr El-Masri’s reasons for travelling into the country, where he intended to stay and whether he was carrying sufficient amounts of money. [The Head of the UBK] explained: ‘I think these were all standard questions that are asked in the context of such a routine procedure – I don’t think I need to go into further details.’

At the same time, Macedonian officials undertook a preliminary visual examination of Mr El-Masri’s travel documents. They suspected that the passport might be faked or forged – noting in particular that Mr El-Masri was born in Kuwait, yet claimed to possess German citizenship.

A further passport check was carried out against an Interpol database. The border point at Tabanovce is not linked to Interpol’s network, so the information had to be transmitted to Skopje, from where an electronic request was made to the central Interpol database in Lyon[s]. A UBK official in the Analytical Department apparently made this request using an electronic code, so the Macedonian authorities can produce no record of it. Mr El-Masri was made to wait on the border point while the Interpol search was carried out.

When it was established that there existed no Interpol warrant against Mr El-Masri and no further grounds on which to hold him, he was released. He then left the border point at Tabanovce, although Macedonian officials were not able to describe how. Asked directly about this point in a separate meeting, the Minister of Interior ... said: ‘we’re not able to tell you exactly what happened to him after he was released because it is not in our interest; after the person leaves the border crossing, we’re not in a position to know how he traveled further.’

The Ministry of Interior subsequently established ... that Mr El-Masri had stayed at a hotel in Skopje called the ‘Skopski Merak’. Mr El-Masri is said to have checked in on the evening of 31 December 2003 and registered in the guest book. He stayed for 23 nights, including daily breakfast, and checked out on 23 January 2004.

The Ministry then conducted a further check on all border crossings and discovered that on the same day, 23 January 2004, in the evening, Mr El-Masri left the territory of Macedonia over the border crossing at Blace, into the territory of Kosovo. When asked whether Mr El-Masri had received a stamp to indicate his departure by this means, [the Head of the UBK] answered: ‘Normally there should be a stamp on the passport as you cross the border out of Macedonia, but I can’t be sure. UNMIK [United Nations Administration Mission in Kosovo] is also present on the Kosovo border and is in charge of the protocol on that side ... My UBK colleague has just informed me that he has crossed the border at Blace twice in recent times and didn’t receive a stamp on either occasion.’

...

116. What is not said in the official version is the fact that the Macedonian UBK routinely consults with the CIA on such matters (which, on a certain level, is quite comprehensible and logical). According to confidential information we received (of which we know the source), a full description of Mr El-Masri was transmitted to the CIA via its Bureau Chief in Skopje for an analysis ... did the person in question have contact with terrorist movements, in particular with [al-Qaeda]? Based on the intelligence material about Khaled El-Masri in its possession – the content of which is not known to us – the CIA answered in the affirmative. The UBK, as the local partner organisation, was requested to assist in securing and detaining Mr El-Masri until he could be handed over to the CIA for transfer.”

(b) Council of Europe, Report by the Secretary General under Article 52 of the Convention on the question of secret detention and transport of detainees suspected of terrorist acts, notably by or at the instigation of foreign agencies (SG/Inf (2006) 5, 28 February 2006)

38. On 21 November 2005 the Secretary General of the Council of Europe invoked the procedure under Article 52 of the Convention with regard to reports of European collusion in secret rendition flights. Member States were required to provide a report on the controls provided in their internal law over acts by foreign agents in their jurisdiction, on legal safeguards to prevent unacknowledged deprivation of liberty, on legal and investigative responses to alleged infringements of Convention rights and on whether public officials who had allegedly been involved in acts or omissions leading to such deprivation of liberty of detainees had been or were being investigated.

39. On 17 February and 3 April 2006 the Government replied to this request. In the latter submission, the Government stated their position as regards the applicant’s case. They stated, inter alia:

“... As far as the case of Mr Khaled El-Masri is concerned, we would like to inform you that this case was examined by the Ministry of Internal Affairs, and the information about it was sent to the representatives of the European Commission in the Republic of Macedonia, to the Director for Western Balkans in the DG [Directorate General] Enlargement of the European Commission in Brussels and to members of the European Parliament as early as June 2005. ... [T]he Ministry of Internal Affairs of the Republic of Macedonia informs that, based on the police records on entry and exit at the State border of the Republic of Macedonia, Mr Khaled El-Masri arrived, by bus, at the Tabanovce border crossing from the State Union of Serbia and Montenegro on 31 December 2003 at 4 p.m. presenting a German passport. Suspecting possession of a forged travel document, the competent police officers checked the document and interviewed Mr Khaled El-Masri at the border crossing. A check in the Interpol records was also carried out which showed that no international arrest warrant had been issued for Mr El-Masri. Mr Khaled El-Masri was allowed to enter the Republic of Macedonia on 31 December 2003 at 8.57 p.m. According to the police records, Mr Khaled El-Masri left the Republic of Macedonia on 23 January 2004 at the Blace border crossing to the State Union of Serbia and Montenegro (on the Kosovo section).”

2. The version of events submitted by the Government in the proceedings before the Court

40. The Government confirmed their version of events as outlined above (see paragraphs 37 and 39 above). They denied that the applicant had been detained and ill-treated by State agents in the hotel, that he had been handed over to CIA agents, and that the latter had ill-treated him at Skopje Airport and transferred him to a CIA-run prison in Afghanistan. In their submission, the applicant had freely entered, stayed in and left the territory of the respondent State. The only contact with State agents had occurred on 31 December 2003, on the occasion of his entry into the respondent State, when enquiries had been undertaken regarding the validity of his passport. There had been no other contact with State agents during his entire stay in the respondent State. The enquiries by the Ministry of the Interior demonstrated that the applicant had stayed in the respondent State by his own choice and free will between 31 December 2003 and 23 January 2004, when he had freely left the State through the Blace border crossing.

41. In support of their argument, they submitted a copy of the following documents: extracts from the official border-crossing records for Tabanovce and Blace; an extract from the hotel guest book in which the applicant had been registered as a guest occupying room number 11 between 31 December 2003 and 22 January 2004; and two letters of February 2006 in which the hotel’s manager, firstly, had communicated to the Ministry of the Interior the names of six persons who had been on duty in the hotel at the relevant time and, secondly, had denied that any person had ever stayed in the hotel involuntarily. It was further specified that the person whose photograph was on the hotel’s website (see paragraph 17 above) was Mr Z.G., who could be found in the hotel. They also produced a letter of 3 February 2006 in which the Macedonian Ministry of Transport/Civil Aviation Administration had informed the Ministry of the Interior that on 23 January 2004 a Boeing 737 aircraft flying from Palma de Mallorca (Spain), registered as flight no. N313P, had been given permission to land at Skopje Airport, that the same aircraft had received permission (at 10.30 p.m.) to take off on the same day to Kabul (Afghanistan), and that at 2.25 a.m. on 24 January 2004 permission had been given for that aircraft to fly to Baghdad (Iraq). Furthermore, the Government filed a copy of the applicant’s hotel bills which, according to them, he had paid in cash. Lastly, they provided a copy of a police record of the applicant’s apprehension at the Tabanovce border crossing on 31 December 2003. As specified in the record, the applicant had been held between 4.30 p.m. and 9.30 p.m. The record does not state the reasons for his apprehension, but it contains an incomplete handwritten note that he was apprehended on the basis of “tel. no. 9106 of 8 December 2003”.

C. International inquiries relating to the applicant’s case

42. There have been a number of international inquiries into allegations of “extraordinary renditions” in Europe and the involvement of European governments. The reports have referred to the applicant’s case.

1. Parliamentary Assembly of the Council of Europe – “the Marty Inquiry”

(a) The 2006 Marty Report

43. The 2006 Marty Report (see paragraph 37 above) stated, inter alia:

A. Draft resolution

...

7. The facts and information gathered to date, along with new factual patterns in the process of being uncovered, indicate that the key elements of this ‘spider’s web’ have notably included: a worldwide network of secret detentions on CIA ‘black sites’ and in military or naval installations; the CIA’s programme of ‘renditions’, under which terrorist suspects are flown between States on civilian aircraft, outside of the scope of any legal protections, often to be handed over to States who customarily resort to degrading treatment and torture; and the use of military airbases and aircraft to transport detainees as human cargo to Guantánamo Bay in Cuba or to other detention centres.

...

11. Attempts to expose the true nature and extent of these unlawful operations have invariably faced obstruction or dismissal, from the United States and its European partners alike. The authorities of most Council of Europe member States have denied their participation, in many cases without actually having carried out any inquiries or serious investigations.

...

C. Explanatory memorandum

...

2.7.1. CIA methodology – how a detainee is treated during a rendition

...

... Collectively, the cases in the report testify to the existence of an established modus operandi of rendition, put into practice by an elite, highly-trained and highly-disciplined group of CIA agents ...

...

11. Conclusion

...

287. Whilst hard evidence, at least according to the strict meaning of the word, is still not forthcoming, a number of coherent and converging elements indicate that secret detention centres have indeed existed and unlawful inter-State transfers have taken place in Europe. ...

...”

44. Skopje Airport was categorised in the 2006 Marty Report as a “one-off pick-up point”, that is, a point from which one detainee or one group of detainees was picked up for rendition or unlawful transfer, but not as part of a systemic occurrence.

45. As to the applicant’s case, the 2006 Marty Report stated, inter alia:

3. Specific examples of documented renditions

3.1. Khaled El-Masri

92. We spoke for many hours with Khaled El-Masri, who also testified publicly before the Temporary Committee of the European Parliament, and we find credible his account of detention in Macedonia and Afghanistan for nearly five months.

...

3.1.2. Elements of corroboration for Mr El-Masri’s account

102. Mr El-Masri’s account is borne out by numerous items of evidence, some of which cannot yet be made public because they have been declared secret, or because they are covered by the confidentiality of the investigation under way in the office of the Munich prosecuting authorities following Mr El-Masri’s complaint of abduction.

103. The items already in the public domain are cited in the afore-mentioned memorandum submitted to the Virginia court in which Mr El-Masri lodged his complaint:

• Passport stamps confirming Mr El-Masri’s entry to and exit from Macedonia, as well as exit from Albania, on the dates in question;

• Scientific testing of Mr El-Masri’s hair follicles, conducted pursuant to a German criminal investigation, that is consistent with Mr El-Masri’s account that he spent time in a South-Asian country and was deprived of food for an extended period of time;

• Other physical evidence, including Mr El-Masri’s passport, the two T-shirts he was given by his American captors on departing from Afghanistan, his boarding pass from Tirana to Frankfurt, and a number of keys that Mr El-Masri possessed during his ordeal, all of which have been turned over to German prosecutors;

• Aviation logs confirming that a Boeing business jet owned and operated by defendants in this case [a US-based corporation, Premier Executive Transportation Services, Inc., and operated by another US-based corporation, Aero Contractors Limited], then registered by the FAA [US Federal Aviation Administration] as N313P, took off from Palma, Majorca, Spain on January 23, 2004; landed at ... Skopje Airport at 8:51 p.m. that evening; and left Skopje more than three hours later, flying to Baghdad and then on to Kabul, the Afghan capital [a database of aircraft movements, compiled on the basis of information obtained from various sources, was attached to the 2006 Marty Report];

• Witness accounts from other passengers on the bus from Germany to Macedonia, which confirm Mr El-Masri’s account of his detention at the border;

• Photographs of the hotel in Skopje where Mr El-Masri was detained for 23 days, from which Mr El-Masri has identified both his actual room and a staff member who served him food;

• Geological records that confirm Mr El-Masri’s recollection of minor earthquakes during his detention in Afghanistan;

• Evidence of the identity of ‘Sam’, whom Mr El-Masri has positively identified from photographs and a police line-up, and who media reports confirm is a German intelligence officer with links to foreign intelligence services;

• Sketches that Mr El-Masri drew of the layout of the Afghan prison, which were immediately recognisable to another rendition victim who was detained by the US in Afghanistan;

• Photographs taken immediately upon Mr El-Masri’s return to Germany that are consistent with his account of weight loss and unkempt grooming.

...

113. One could, with sufficient application, begin to tease out discrepancies in the official line. For example, the Ministry of Interior stated that ‘the hotel owner should have the record of Mr El-Masri’s bill’, while the hotel owner responded to several [e]nquiries, by telephone and in person, by saying that the record had been handed over to the Ministry of Interior.

...

125. All these factual elements indicate that the CIA carried out a ‘rendition’ of Khaled El-Masri. The plane in question had finished transferring another detainee just two days earlier and the plane was still on the same ‘rendition circuit’. The plane and its crew had spent the interim period at Palma de Mallorca, a popular CIA staging point. The physical and moral degradation to which Mr El-Masri was subjected before being forced aboard the plane in Macedonia corresponds with the CIA’s systematic ‘rendition methodology’ described earlier in this report. The destination of the flight carrying Mr El-Masri, Kabul, forms a hub of CIA secret detentions in our graphic representation of the ‘spider’s web’.

...

127. It is worth repeating that the analysis of all facts concerning this case points in favour of the credibility of El-Masri. Everything points in the direction that he was the victim of abduction and ill-treatment amounting to torture within the meaning of the term established by the case-law of the United Nations Committee against Torture ...”

(b) Secret detentions and illegal transfers of detainees involving Council of Europe member States: second report, Doc. 11302 rev., 11 June 2007 (“the 2007 Marty Report”)

46. In his report of 11 June 2007, Senator Marty stated, inter alia:

“5. Some European governments have obstructed the search for the truth and are continuing to do so by invoking the concept of ‘State secrets’. Secrecy is invoked so as not to provide explanations to parliamentary bodies or to prevent judicial authorities from establishing the facts and prosecuting those guilty of offences ... The same approach led the authorities of the former Yugoslav Republic of Macedonia to hide the truth and give an obviously false account of the actions of its own national agencies and the CIA in carrying out the secret detention and rendition of Khaled El‑Masri.

...

273. We believe we have now managed to retrace in detail Mr El-Masri’s odyssey and to shed light on his return to Europe: if we, with neither the powers nor resources, were able to do so, why were the competent authorities unable to manage it? There is only one possible explanation: they are not interested in seeing the truth come out.

...

275. ... We were able to prove the involvement of the CIA in Mr El-Masri’s transfer to Afghanistan by linking the flight that carried him there – on the aircraft N313P, flying from Skopje (the former Yugoslav Republic of Macedonia) to Baghdad (Iraq) to Kabul (Afghanistan) on 24 January 2004 – to another known CIA detainee transfer on the same plane two days earlier, thus establishing the first ‘rendition circuit’. ...

276. Upon Mr El-Masri’s arrival in Afghanistan, he was taken to a CIA secret detention facility near Kabul and held in a ‘small, filthy, concrete cell’ for a period of over four months. During this period the CIA discovered that no charges could be brought against him and that his passport was genuine, but inexplicably kept Mr El‑Masri in his squalid, solitary confinement for several weeks thereafter.

...

279. Today I think I am in a position to reconstruct the circumstances of Mr El‑Masri’s return from Afghanistan: he was flown out of Kabul on 28 May 2004 on board a CIA-chartered Gulfstream aircraft with the tail number N982RK to a military airbase in Albania called [Bezat-Kuçova] Aerodrome.

...

314. The ‘official version’ of Mr El-Masri’s involuntary stay in the former Yugoslav Republic of Macedonia has definitely become utterly untenable ...”

2. European Parliament: the Fava Inquiry

47. On 18 January 2006 the European Parliament set up a Temporary Committee on Extraordinary Rendition and appointed Mr Claudio Fava as Rapporteur with a mandate to investigate the alleged existence of CIA prisons in Europe. The Fava Inquiry held 130 meetings and sent delegations to the former Yugoslav Republic of Macedonia, the United States of America, Germany, the United Kingdom, Romania, Poland and Portugal.

48. It identified at least 1,245 flights operated by the CIA in European airspace between the end of 2001 and the end of 2005. During its visit to the former Yugoslav Republic of Macedonia, the Inquiry met with high-ranking officials.

49. On 6 July 2006 the European Parliament adopted a Resolution on the alleged use of European countries by the CIA for the transportation and illegal detention of prisoners (2006/2027(INI), doc. P6_TA(2006)0316), which stated, inter alia:

“19. [The European Parliament] condemns the abduction by the CIA of the German national, Khaled [El-Masri], who was held in Afghanistan from January to May 2004 and subjected to degrading and inhuman treatment; notes further the suspicion – not yet allayed – that Khaled [El-Masri] was illegally held before that date, from 31 December 2003 to 23 January 2004, in the former Yugoslav Republic of Macedonia and that he was transported from there to Afghanistan on 23-24 January 2004; considers the measures that the former Yugoslav Republic of Macedonia claims to have taken to investigate the matter to be inadequate;

...

42. Condemns the fact that the German national, [Khaled] El-Masri, was held illegally in Afghanistan for more than four months in 2004; deplores the reluctance of the authorities of the former Yugoslav Republic of Macedonia to confirm that El‑Masri was in Skopje and was probably being held there before his rendition to Afghanistan by CIA agents;

...”

50. On 30 January 2007 the final Report on the alleged use of European countries by the CIA for the transportation and illegal detention of prisoners (2006/2200(INI), doc. A6-0020/2007) was published. Noting the lack of thorough investigation by the respondent State, the Report stated, inter alia:

“136. [The European Parliament] condemns the extraordinary rendition of the German citizen Khaled El-Masri, abducted at the border crossing Tabanovce in the former Yugoslav Republic of Macedonia on 31 December 2003, illegally held in Skopje from 31 December 2003 to 23 January 2004 and then transported to Afghanistan on 23-24 January 2004, where he was held until May 2004 and subjected to degrading and inhuman treatment;

...

138. Fully endorses the preliminary findings of Munich Public Prosecutor Martin Hofmann that there is no evidence on the basis of which to refute Khaled El-Masri’s version of events;

...”

51. The Report also emphasised that “the concept of ‘secret detention facility’ includes not only prisons, but also places where somebody is held incommunicado, such as private apartments, police stations or hotel rooms, as in the case of Khaled El-Masri in Skopje”.

3. United Nations Human Rights Committee, Concluding Observations on the former Yugoslav Republic of Macedonia, 3 April 2008, UN Doc. CCPR/C/MKD/CO/2

52. In the course of the periodic review of the respondent State’s compliance with the International Covenant on Civil and Political Rights conducted by the United Nations Human Rights Committee during its March to April 2008 session, the latter “noted the investigation undertaken by the State Party and its denial of any involvement in the [applicant’s] rendition notwithstanding the highly detailed allegations as well as the concerns [raised by the Marty and Fava Inquiries]”. The United Nations Human Rights Committee made the following recommendation:

“14. ... the State Party should consider undertaking a new and comprehensive investigation of the allegations made by Mr Khaled El-Masri. The investigation should take account of all available evidence and seek the cooperation of Mr [El‑Masri] himself ...”

53. This recommendation was supported by the Commissioner for Human Rights of the Council of Europe in his report published on 11 September 2008 (Council of Europe Commissioner for Human Rights, Thomas Hammarberg, “Report on visit to the former Yugoslav Republic of Macedonia, 25-29 February 2008”).

4. The applicant’s petition before the Inter-American Commission on Human Rights against the United States of America

54. On 9 April 2008 the applicant filed a petition with the Inter-American Commission on Human Rights. On 23 August 2009 the Commission transmitted the petition to the US government for comments. No further information has been provided in respect of these proceedings.

D. Relevant proceedings before national authorities other than those of the respondent State

1. Germany

(a) Investigation by the German prosecuting authorities

55. On an unspecified date in 2004 the Munich public prosecutor’s office opened an investigation into the applicant’s allegations that he had been unlawfully abducted, detained, physically and psychologically abused and interrogated in the former Yugoslav Republic of Macedonia and Afghanistan. According to the applicant, a number of investigative steps were taken, including an examination of eyewitnesses who confirmed that the applicant had travelled to the former Yugoslav Republic of Macedonia by bus at the end of 2003 and that he had been detained shortly after entering that State.

56. Furthermore, a radioactive isotope analysis of the applicant’s hair was carried out. An expert report of 17 January 2005 stated, inter alia:

“... it is very likely that the changes observed in the enclosed isotopic signatures [of the applicant’s hair] indeed correspond to [the applicant’s] statements ...”

57. According to the First Committee of Inquiry of the German Bundestag (see paragraphs 59-61 below), the radioisotope analysis also confirmed that the applicant had undergone two hunger strikes.

58. On 31 January 2007 the Munich public prosecutor issued arrest warrants for thirteen CIA agents on account of their involvement in the applicant’s alleged rendition. The names of the people sought were not made public. The identities of the CIA agents were allegedly given to the German prosecutor by the Spanish authorities, which had uncovered them in the course of their investigation into the use of Spanish airports by the CIA.

(b) German parliamentary inquiry

59. On 7 April 2006 the German Bundestag (Federal Parliament) appointed the First Committee of Inquiry of the Sixteenth Legislative Period (“the Committee of Inquiry”) to review the activities of the secret services. Over a period of investigation of 3 years, the Committee of Inquiry held a total of 124 sessions, 7 areas of investigation were addressed and a total of 141 witnesses were heard, including the applicant. The findings of the Committee of Inquiry were made public on 18 June 2009.

60. The Committee of Inquiry’s report, which runs altogether to 1,430 pages, stated, inter alia:

“... Khaled El-Masri’s report on his imprisonment in Macedonia and in Afghanistan is credible as to the core facts of his detention in Macedonia and his transfer to Afghanistan, as well as his confinement there by United States forces. Doubts remain, however, about some specific aspects of his account.

The police investigations conducted by Swabian law-enforcement authorities and supported by the BKA [Bundeskriminalamt  German Federal Criminal Police] reaffirm Mr El-Masri’s account. His trip to Macedonia on 31 December 2003 was corroborated by witnesses. El-Masri’s account of the transfer from Macedonia to Afghanistan by United States forces is consistent with subsequent reports from other victims of the excesses of the ‘war on terror’ by the United States government at the time. The recorded movement of an American Boeing 737 of the presumed CIA airline ‘Aero-Contractors’ that flew from Majorca to Skopje on 23 January 2004 and continued on to Kabul matches the temporal information that Mr El-Masri provided on the duration of his confinement at a Macedonian hotel ...

All this supports the Committee’s profound doubts about the official Macedonian version of the events ... The Macedonian government continue to deny his detention at the hotel and his transfer to Afghanistan, calling this a defamatory media campaign. This official account of the events by Macedonia is clearly incorrect. Rather, it must be concluded that convincing evidence exists for El-Masri’s account of the course of his arrest and transfer outside the country ...” (p. 353)

61. According to the report, doubts remained about the actual purpose of the applicant’s trip to Skopje and significant discrepancies were noted in his statements concerning his questioning in the former Yugoslav Republic of Macedonia and Afghanistan, in particular his suspicion as to the German background of “Sam”.

2. Legal action in the United States of America

62. On 6 December 2005 the American Civil Liberties Union (ACLU) filed a claim on behalf of the applicant in the US District Court for the Eastern District of Virginia against a number of defendants, including the former CIA Director George Tenet and certain unknown CIA agents. The claim alleged that the applicant had been deprived of his liberty in the absence of legal process and included a claim under the Alien Tort Statute (ATS) for violations of international legal norms prohibiting prolonged arbitrary detention and cruel, inhuman or degrading treatment.

63. In May 2006 the District Court dismissed the applicant’s claim, finding that the US government had validly asserted the State secrets privilege. The District Court held that the State’s interest in preserving State secrets outweighed the applicant’s individual interest in justice. That decision was confirmed on appeal by the US Court of Appeals for the Fourth Circuit. In October 2007 the Supreme Court refused to review the case.

E. Proceedings taken in the former Yugoslav Republic of Macedonia regarding the applicant’s alleged arrest, confinement and ill-treatment

1. Proceedings before the Department for Control and Professional Standards (“the DCPS”) within the Ministry of the Interior

64. In 2005 an internal inquiry was carried out into the applicant’s claims by the DCPS within the Ministry of the Interior. The applicant was not invited to produce any evidence before the DCPS, nor was he informed of the outcome of the investigation. The results of this inquiry were not communicated to him, but to the representatives of the European Union in the respondent State (see paragraph 39 above).

65. After having been given notice of the instant case, the Government submitted a copy of two reports issued on 20 March 2006 and 10 April 2008 by the DCPS. Both reports were drawn up at the request of the Public Prosecutor’s Department of Organised Crime and Corruption, which had acted on two separate legal assistance requests, dated 9 May 2005 and 13 November 2007 respectively, from the Munich public prosecutor investigating the applicant’s criminal complaint in Germany. These reports reiterated the Government’s version of events as described above. They specified that the applicant, after having arrived at the Tabanovce border crossing on 31 December 2003, had been held between 4.30 p.m. and 9.30 p.m. in the official border premises and interviewed by the Macedonian police in connection with the alleged possession of a forged passport. After he had been released, he had stayed in the hotel, occupying room number 11. He had paid the hotel bill and had left the respondent State, as a pedestrian, at 6.20 p.m. on 23 January 2004 at the Blace border crossing. It was further specified that the then Head of the UBK, which had operated within the Ministry of the Interior, had never been rewarded by any foreign agency, including the CIA. It was concluded that no one, including the applicant, had ever been held in the hotel and interrogated by agents of the Ministry of the Interior.

66. In the course of these inquiries, the Ministry of the Interior submitted to the Macedonian public prosecutor the documents indicated above (see paragraph 41).

2. Criminal proceedings against unknown law-enforcement officials

67. On 6 October 2008 the applicant, through his legal representative Mr F. Medarski, lodged a criminal complaint with the Skopje public prosecutor’s office against unidentified law-enforcement officials on account of his unlawful detention and abduction, offences punishable under Article 140 of the Criminal Code. The complaint also alleged the crime of torture or other inhuman or degrading treatment or punishment, punishable under Articles 142 and 143 of the Criminal Code. In support of his complaint, the applicant submitted a copy of his affidavit prepared for the purposes of his lawsuit in the United States of America and produced the following evidence: a copy of his passport; relevant extracts from the 2006 and 2007 Marty Reports and the Fava Inquiry; a copy of the aviation logs; a letter from the Skopje Airport authorities issued on 18 June 2008 (in reply to the applicant’s request for information) attesting that on 23 January 2004 a Boeing 737 aircraft registered by the FAA as N313P had landed at Skopje Airport without any passengers and that it had taken off on 24 January 2004 carrying only one passenger; a translated version of the expert report on the applicant’s hair; and sketches of the hotel room where the applicant had allegedly been detained. The photograph of the waiter who had allegedly served the applicant with food was not included in the submission to the public prosecutor because “the applicant had been unable to preserve a copy at the relevant time and the photograph was no longer available on the hotel’s website”. The applicant further complained that, while being held at the Tabanovce border crossing and in the Skopski Merak Hotel, he had been denied the right to contact his family, a lawyer of his own choosing or a representative of the German embassy.

68. On 13 October 2008 the public prosecutor requested the Ministry of the Interior to investigate the applicant’s allegations, and in particular to provide concrete information regarding the events at the Tabanovce border-crossing point, the hotel and Skopje Airport in order to establish the truth.

69. On 7 November 2008 the DCPS confirmed its previous findings and reiterated that all documents had already been submitted to the public prosecutor’s office (see paragraphs 41 and 65 above).

70. On 18 December 2008 the public prosecutor rejected the applicant’s criminal complaint as unsubstantiated. Relying on the information submitted by the DCPS, the public prosecutor found no evidence that unidentified officials had committed the alleged crimes. According to the applicant, he was notified of that decision on 22 November 2010.

71. The Government confirmed that, during the investigation, the public prosecutor had taken oral evidence from neither the applicant nor the personnel working in the hotel at the relevant time. Furthermore, no steps had been taken to establish the purpose of the landing of the aircraft mentioned in the letter issued by the Skopje Airport authorities on 18 June 2008 and attached to the applicant’s criminal complaint (see paragraph 67 above). In the Government’s view, this was because the inquiries made by the Ministry of the Interior had rebutted the applicant’s implausible allegations. Furthermore, during the 2006 inquiries the Ministry had already interviewed the persons working in the hotel at the time (see paragraphs 41 and 65 above). They had produced consistent evidence. However, there had been no record of those interviews.

3. Civil proceedings for damages

72. On 24 January 2009 Mr F. Medarski, on behalf of the applicant, brought a civil action for damages against the State and the Ministry of the Interior in relation to his alleged unlawful abduction and ill-treatment. The claim was based on sections 141 and 157 of the Obligations Act (see paragraphs 91 and 92 below). The applicant claimed 3 million Macedonian denars (equivalent to approximately 49,000 euros) in respect of the non-pecuniary damage resulting from his physical and mental pain and the fear that he would be killed during his detention. He reiterated his complaints that he had been denied the right to establish any contact with the outside world. The fact that his family had had no information about his fate and whereabouts had added to his mental suffering. That had amounted to a separate violation of his family life under Article 8 of the Convention. He further argued that such actions by State agents amounted to a violation of Articles 3, 5 and 8 of the Convention. Besides the evidence submitted in his criminal complaint (see paragraph 67 above), the applicant requested that the civil courts hear oral evidence from him and that a psychological examination be carried out.

73. The Government informed the Court that sixteen hearings had so far been scheduled before the Skopje Court of First Instance. Many adjournments had been ordered owing to the absence of the applicant, who was imprisoned in Germany in relation to another offence. The case is still pending before the first-instance court.

F. Other evidence submitted to the Court

1. Sworn witness statement of 4 March 2010

74. Mr H.K., who was the Macedonian Minister of the Interior between November 2002 and May 2004 and Prime Minister between June and November 2004, gave a written statement, certified by a notary public on 4 March 2010, in which he stated, inter alia:

“...

5. I can affirm that it was during my tenure as Minister of the Interior, in December 2003 and January 2004, that Macedonian agents belonging to the UBK, acting under my authority as Minister and under the direct supervision of the then UBK Director, were engaged in detaining a man who was travelling with a German passport under the name of Khaled El-Masri.

6. Mr El-Masri attempted to enter Macedonia on a bus from Germany on 31 December 2003. Macedonian police officials stopped him at the Tabanovce border crossing with Serbia. He was taken off the bus and held at the border crossing because the police suspected that his identity might be fraudulent.

7. Our UBK liaisons told their US intelligence partners about Mr El-Masri’s arrival and were told that this man was suspected of involvement in Islamic terrorism. Macedonia received a valid international warrant from the US bearing Mr El-Masri’s name and an official request to detain this man.

8. Acting in compliance with the US request, the Macedonian government agreed to hold Mr El-Masri until he could be handed over to the US authorities for further interrogation. As Minister of the Interior I was kept informed of the UBK’s actions and authorised them from the very beginning, although I was not involved at the operational level. I also liaised with our US counterparts on behalf of the Macedonian government.

9. Mr El-Masri was held for a certain period in a location in Skopje, secretly and without incident, under the constant supervision of UBK agents.

10. Mr El-Masri was not regarded as a threat to Macedonia and held no intelligence value for Macedonia’s purposes. If the decision had been ours alone, we would have released him. However, we acted faithfully on the warrant of our US counterparts, who indicated that they would send an aircraft and a team of CIA agents to Macedonia to take custody of Mr El-Masri and fly him out of the country. As time passed I indicated to our US counterparts that Macedonia would have to release Mr El-Masri if this rendition could not take place quickly.

11. Ultimately, some time on 23 January 2004, Mr El-Masri was handed over to the custody of a CIA ‘rendition team’ at Skopje Airport and was flown out of Macedonia on a CIA-operated aircraft.

12. The entire operation was thoroughly documented on the Macedonian side by UBK personnel in the Ministry of the Interior. This documentation was kept securely and ought to be available in the Ministry’s files. I cannot state exactly what the files contain but I know that the relevant materials were not destroyed while I was the Minister of the Interior.

13. Some days after Mr El-Masri had been flown out of the country, I received a final report on the operation through the appropriate line of reporting in the Ministry of the Interior. In my recollection, the final report indicated that Macedonia had adhered exactly to the terms of a legitimate international warrant regarding Mr El‑Masri. Macedonia acted according to its domestic laws and procedures regulating the activities of the Ministry of the Interior.

14. Macedonia’s status as a reliable partner in global counterterrorism was strengthened by the way we carried out this operation. Our US partners expressed great appreciation for Macedonia’s handling of the matter.

15. I am aware that the US authorities ultimately released Mr El-Masri, without charge, after several further months of detention. I understand that Mr El-Masri’s situation resulted from a mistake. I maintain that if any mistake was made in Mr El‑Masri’s case, it was not Macedonia’s mistake, and I do not believe there was any intentional wrongdoing on the part of the Macedonian authorities.

16. I am aware that Mr El-Masri has now taken his case to the European Court of Human Rights in Strasbourg. My statement is expressly and solely for the purposes of this Court’s deliberations on the application of Mr El-Masri, and may not be used in the pursuit of any investigations against individuals.

...

18. I solemnly declare upon my honour and conscience that the evidence contained in this statement is the truth, the whole truth and nothing but this truth. ”

2. Expert report on the applicant’s case submitted by Mr J.G.S.

75. Mr J.G.S. is a citizen of the United Kingdom. He works as a lawyer and investigator. Appointed as an adviser to Senator Dick Marty in the context of the Marty Inquiry and a member of the Fava Inquiry, he took part in fact-finding missions in the respondent State, attended meetings with the highest-level officials and contacted sources close to the Government and the intelligence services. He further discussed the applicant’s case with other relevant domestic and foreign government officials and non-governmental representatives. He also interviewed the applicant on several occasions in 2006, as well as other witnesses. At the Open Society Justice Initiative’s request, on 28 March 2011 he submitted an expert report running to sixty-two pages in which he detailed the factual findings of his investigations into the applicant’s case. The report was based on a “considerable amount of original testimonial, documentary and other physical evidence related to the applicant’s case”, most of which was obtained from people who had requested anonymity given the confidential and sensitive nature of the matter. According to the expert, “the Government has classified as ‘Top Secret’ all the documentation in its files that might help to shed light on the case” (see paragraph 21 of the report). He made repeated site visits of the Tabanovce border crossing, the hotel and Skopje Airport and interviewed “witnesses and other sources who participated in or experienced the[se] events at first hand”. In the report, the expert gave detailed information about: the applicant’s arrival in the respondent State; the chronological sequence of events at the Tabanovce border crossing and the actions taken by the Macedonian border officials with respect to the applicant; the UBK’s deployment to Tabanovce and the on-site interrogation of the applicant; the UBK’s liaison with the CIA; and the landing, route and timing of a CIA-operated flight which had been used for the applicant’s transfer from Skopje Airport. As noted in the report, after the arrival of the UBK agents at the Tabanovce border crossing, “the Macedonian authorities took meticulous and wide-ranging measures ... to conceal from scrutiny anything out of the ordinary – including deviations from Macedonian law and procedures – that might happen to Mr El‑Masri while held in Macedonian custody. I have been struck by the attention to detail I have learned about on the part of the Macedonian authorities, as they sought to cover up or interfere with almost every avenue of independent investigation into the truth of what happened” (see paragraph 141 of the report).

3. Declarations of the European Centre for Constitutional and Human Rights (ECCHR)

76. The applicant submitted two reports containing the ECCHR’s observations on the report of the First Committee of Inquiry of the German Bundestag (see paragraphs 59-61 above), cables sent by the US embassy (see paragraph 77 below) and the arrest warrants issued by the Munich public prosecutor’s office (see paragraph 58 above).

4. WikiLeaks cables

77. The applicant submitted several diplomatic cables in which the US diplomatic missions in the respondent State, Germany and Spain had reported to the US Secretary of State about the applicant’s case and/or the alleged CIA flights and the investigations in Germany and Spain (cable 06SKOPJE105, issued on 2 February 2006; cable 06SKOPJE118, issued on 6 February 2006; cable 07BERLIN242, issued on 6 February 2006; cable 06MADRID1490, issued on 9 June 2006; and cable 06MADRID3104, issued on 28 December 2006). These cables were released by WikiLeaks (described by the BBC on 7 December 2010 as “a whistle-blowing website”) in 2010.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Constitution of 1991 (Устав)

78. Under Article 12 §§ 1, 2 and 4 of the Constitution, the right to liberty is irrevocable. No one may be deprived of his liberty except by a court decision and in the cases and under a procedure prescribed by law. Everyone detained must be brought immediately, and in any event no later than twenty-four hours from the detention, before a court that must decide on the lawfulness of the detention without any delay.

B. The Criminal Code (Кривичен законик)

1. Time bar for criminal prosecution

79. Pursuant to Article 107 § 1 (4) of the Criminal Code, prosecution of offences subject to a prison sentence of more than three years becomes statute-barred five years after the offence was committed.

2. Running and suspension of the time bar

80. Under Article 108 § 3, any procedural step taken with a view to prosecuting the perpetrator interrupts the running of the time bar.

3. Unlawful deprivation of liberty

81. Article 140 of the Criminal Code provides that a person who unlawfully detains, holds in custody or otherwise restricts another’s freedom of movement is to be fined or punished by a term of imprisonment of one year. An official who unlawfully deprives another of his or her liberty is to be punished by a term of imprisonment of six months to five years.

4. Torture

82. Article 142 of the Criminal Code punishes acts of torture, providing for a prison term of three months to five years.

5. Ill-treatment in the performance of official duties

83. Article 143 of the Criminal Code provides that a person who, in the performance of his or her official duties, mistreats, intimidates, insults or generally treats another in such a manner that his or her human dignity or personality is humiliated is to be punished by a term of imprisonment of six months to five years.

C. The Criminal Procedure Act of 1997 (Закон за кривичната постапка), as worded at the material time

84. Section 3 of the Criminal Procedure Act provided that anyone who was summoned, arrested or detained had to be informed promptly, in a language which he or she understood, of the reasons for the summons, arrest or detention and of his or her statutory rights. He or she could not be forced to make a statement. A suspect, that is, a person accused of an offence, had to be clearly informed from the outset of his or her right to remain silent, to consult with a lawyer, to have a lawyer of his or her choice present during questioning, and to inform a third party of his or her detention. A detainee should be brought promptly or, at the latest, twenty-four hours after the detention, before a judge who would decide on the lawfulness of the detention.

85. Section 16 of the Act provided that criminal proceedings must be instituted at the request of an authorised prosecutor. In cases involving offences subject to prosecution by the State proprio motu or on an application by the victim, the authorised prosecutor was the public prosecutor, whereas in cases involving offences subject to merely private charges, the authorised prosecutor was the private prosecutor. If the public prosecutor found no grounds for the institution or continuation of criminal proceedings, his or her role could be assumed by the victim, acting as a subsidiary prosecutor under the conditions specified in the Act.

86. Section 56(1), (2) and (4) provided, inter alia, that where the public prosecutor found that there were no grounds for prosecuting an offence subject to State prosecution, he or she was to notify the victim of that decision within eight days. The public prosecutor also had to inform the victim that the latter could conduct the prosecution. The victim could take over the prosecution within eight days from the receipt of the prosecutor’s notification. A victim who was not informed of the public prosecutor’s decision could make a written application to the competent court to take over the prosecution within three months after the prosecutor rejected his or her complaint.

87. Under section 144, the public prosecutor was to reject a criminal complaint if, inter alia, there were no grounds to conclude that a crime had been committed. The public prosecutor had to notify the victim of the rejection and the reasons therefor within eight days (section 56). An amendment to that provision, enacted in October 2004, specified that the public prosecutor should submit a copy of the decision rejecting the criminal complaint in which the victim was to be advised that he or she had the right to take over the prosecution within eight days. Where there was insufficient evidence or a complaint had been lodged against an unknown perpetrator, the public prosecutor would seek information from the Ministry of the Interior. The public prosecutor could also seek information from the complainant or any other person who could contribute to establishing the facts.

88. Section 184 specified the grounds for pre-trial detention.

89. Under section 185, pre-trial detention was ordered by an investigating judge. The person detained could appeal against that order within twenty-four hours before a three-judge panel, which was required to determine the appeal within forty-eight hours.

90. Section 188(2) provided that officials of the Ministry of the Interior could arrest, without a court order, anyone suspected of committing an offence prosecutable by automatic operation of the law. The arrested person had to be brought promptly before an investigating judge. In accordance with section 188(3) and as an exception to the general rule, Ministry officials could detain a person if it was necessary to determine his or her identity, to verify his or her alibi or if there were other grounds requiring the collection of information to enable proceedings to be brought against a third party. Subsection (4) required the arrested person to be given the information referred to in section 3 of the Act. Section 188(6) provided that detention pursuant to section 188(3) could not exceed twenty-four hours. The Ministry official was required either to release the arrested person or to proceed in accordance with section 188(2).

D. The Obligations Act (Закон за облигационите односи)

91. Section 141 of the Obligations Act defines different grounds for claiming civil compensation.

92. Under section 157, an employer is liable for damage caused by an employee in the performance of his or her duties or in relation to them. The victim can claim compensation directly from the employee if the damage was caused intentionally. The employer may seek reimbursement from the employee of the compensation awarded to the victim if the employee caused the damage intentionally or negligently.

III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW AND OTHER PUBLIC MATERIALS

A. International legal documents

1. Vienna Convention on Consular Relations, done in Vienna on 24 April 1963 and which came into force on 19 March 1967

93. The relevant parts of Article 36 of the Vienna Convention on Consular Relations read as follows:

Article 36
Communication and contact with nationals of the sending State

“1. With a view to facilitating the exercise of consular functions relating to nationals of the sending State:

...

(b) if he so requests, the competent authorities of the receiving State shall, without delay, inform the consular post of the sending State if, within its consular district, a national of that State is arrested or committed to prison or to custody pending trial or is detained in any other manner. Any communication addressed to the consular post by the person arrested, in prison, custody or detention shall be forwarded by the said authorities without delay. The said authorities shall inform the person concerned without delay of his rights under this sub-paragraph ...”

2. International Covenant on Civil and Political Rights (ICCPR)

94. The relevant provisions of the ICCPR, which was adopted on 16 December 1966 and came into force on 23 March 1976, read as follows.

Article 4

“...

2. No derogation from Articles 6, 7, 8 (paragraphs 1 and 2), 11, 15, 16 and 18 may be made under this provision.

...”

Article 7

“No one shall be subjected to torture or to cruel, inhuman or degrading treatment or punishment. In particular, no one shall be subjected without his free consent to medical or scientific experimentation.”

Article 9

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be subjected to arbitrary arrest or detention. No one shall be deprived of his liberty except on such grounds and in accordance with such procedure as are established by law.

2. Anyone who is arrested shall be informed, at the time of arrest, of the reasons for his arrest and shall be promptly informed of any charges against him.

3. Anyone arrested or detained on a criminal charge shall be brought promptly before a judge or other officer authorized by law to exercise judicial power and shall be entitled to trial within a reasonable time or to release. It shall not be the general rule that persons awaiting trial shall be detained in custody, but release may be subject to guarantees to appear for trial, at any other stage of the judicial proceedings, and, should occasion arise, for execution of the judgment.

4. Anyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings before a court, in order that that court may decide without delay on the lawfulness of his detention and order his release if the detention is not lawful.

5. Anyone who has been the victim of unlawful arrest or detention shall have an enforceable right to compensation.”

3. International Convention for the Protection of All Persons from Enforced Disappearance

95. The relevant provisions of the above-mentioned Convention, which was adopted on 20 December 2006, came into force on 23 December 2010, and has been signed but not ratified by the respondent State, read as follows.

Article 1

“1. No one shall be subjected to enforced disappearance.

2. No exceptional circumstances whatsoever, whether a state of war or a threat of war, internal political instability or any other public emergency, may be invoked as a justification for enforced disappearance.”

Article 2

“For the purposes of this Convention, ‘enforced disappearance’ is considered to be the arrest, detention, abduction or any other form of deprivation of liberty by agents of the State or by persons or groups of persons acting with the authorization, support or acquiescence of the State, followed by a refusal to acknowledge the deprivation of liberty or by concealment of the fate or whereabouts of the disappeared person, which place such a person outside the protection of the law.”

Article 3

“Each State Party shall take appropriate measures to investigate acts defined in Article 2 committed by persons or groups of persons acting without the authorization, support or acquiescence of the State and to bring those responsible to justice.”

Article 4

“Each State Party shall take the necessary measures to ensure that enforced disappearance constitutes an offence under its criminal law.”

4. United Nations Office of the High Commissioner for Human Rights, Manual on the Effective Investigation and Documentation of Torture and Other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment – the Istanbul Protocol, 1999

96. The relevant passage of this manual reads as follows:

“80. Alleged victims of torture or ill-treatment and their legal representatives must be informed of, and have access to, any hearing as well as to all information relevant to the investigation and must be entitled to present other evidence.”

5. International Law Commission, 2001 Articles on Responsibility of States for Internationally Wrongful Acts

97. The relevant parts of the Articles, adopted on 3 August 2001 (Yearbook of the International Law Commission, 2001, vol. II), read as follows:

Article 7
Excess of authority or contravention of instructions

“The conduct of an organ of a State or of a person or entity empowered to exercise elements of the governmental authority shall be considered an act of the State under international law if the organ, person or entity acts in that capacity, even if it exceeds its authority or contravenes instructions.

...”

Article 14
Extension in time of the breach of an international obligation

“1. The breach of an international obligation by an act of a State not having a continuing character occurs at the moment when the act is performed, even if its effects continue.

2. The breach of an international obligation by an act of a State having a continuing character extends over the entire period during which the act continues and remains not in conformity with the international obligation.

3. The breach of an international obligation requiring a State to prevent a given event occurs when the event occurs and extends over the entire period during which the event continues and remains not in conformity with that obligation.”

Article 15
Breach consisting of a composite act

“1. The breach of an international obligation by a State through a series of actions or omissions defined in aggregate as wrongful occurs when the action or omission occurs which, taken with the other actions or omissions, is sufficient to constitute the wrongful act.

2. In such a case, the breach extends over the entire period starting with the first of the actions or omissions of the series and lasts for as long as these actions or omissions are repeated and remain not in conformity with the international obligation.”

Article 16
Aid or assistance in the commission of an internationally wrongful act

“A State which aids or assists another State in the commission of an internationally wrongful act by the latter is internationally responsible for doing so if:

(a) that State does so with knowledge of the circumstances of the internationally wrongful act; and

(b) the act would be internationally wrongful if committed by that State.”

6. United Nations General Assembly, Report of the Special Rapporteur of the Commission on Human Rights on the question of torture and other cruel, inhuman or degrading treatment or punishment, 2 July 2002, UN Doc. A/57/173

98. The relevant passage of this report reads as follows:

“35. Finally, the Special Rapporteur would like to appeal to all States to ensure that in all appropriate circumstances the persons they intend to extradite, under terrorist or other charges, will not be surrendered unless the Government of the receiving country has provided an unequivocal guarantee to the extraditing authorities that the persons concerned will not be subjected to torture or any other forms of ill-treatment upon return, and that a system to monitor the treatment of the persons in question has been put into place with a view to ensuring that they are treated with full respect for their human dignity.”

7. Parliamentary Assembly of the Council of Europe, Resolution 1433 (2005) on lawfulness of detentions by the United States in Guantánamo Bay, adopted on 26 April 2005

99. The relevant parts of this Resolution read as follows:

“7. On the basis of an extensive review of legal and factual material from these and other reliable sources, the Assembly concludes that the circumstances surrounding detentions by the United States at Guantánamo Bay show unlawfulness and inconsistency with the rule of law, on the following grounds:

...

vii. the United States has, by practising ‘rendition’ (removal of persons to other countries, without judicial supervision, for purposes such as interrogation or detention), allowed detainees to be subjected to torture and to cruel, inhuman or degrading treatment, in violation of the prohibition on non-refoulement ...”

8. Parliamentary Assembly of the Council of Europe, Resolution 1463 (2005) on enforced disappearances, adopted on 3 October 2005

100. The relevant parts of this Resolution read as follows:

“1. ’Enforced disappearances’ entail a deprivation of liberty, refusal to acknowledge the deprivation of liberty or concealment of the fate and the whereabouts of the disappeared person and the placing of the person outside the protection of the law.

2. The Parliamentary Assembly unequivocally condemns enforced disappearance as a very serious human rights violation on a par with torture and murder, and it is concerned that this humanitarian scourge has not yet been eradicated, even in Europe.”

9. United Nations General Assembly Resolution 60/148 on torture and other cruel, inhuman or degrading treatment or punishment, adopted on 16 December 2005

101. The relevant part of this Resolution reads as follows:

“The General Assembly,

...

11. Reminds all States that prolonged incommunicado detention or detention in secret places may facilitate the perpetration of torture and other cruel, inhuman or degrading treatment or punishment and can in itself constitute a form of such treatment, and urges all States to respect the safeguards concerning the liberty, security and dignity of the person ...”

10. European Commission for Democracy through Law (Venice Commission), Opinion on the international legal obligations of Council of Europe member States in respect of secret detention facilities and inter-State transport of prisoners (no. 363/2005, 17 March 2006)

102. The relevant parts of the Venice Commission’s Opinion read as follows.

“30. As regards the terminology used to refer to irregular transfer and detention of prisoners, the Venice Commission notes that the public debate frequently uses the term ‘rendition’. This is not a term used in international law. The term refers to one State obtaining custody over a person suspected of involvement in serious crime (e.g. terrorism) in the territory of another State and/or the transfer of such a person to custody in the first State’s territory, or a place subject to its jurisdiction, or to a third State. ‘Rendition’ is thus a general term referring more to the result – obtaining of custody over a suspected person – rather than the means. Whether a particular ‘rendition’ is lawful will depend upon the laws of the States concerned and on the applicable rules of international law, in particular human rights law. Thus, even if a particular ‘rendition’ is in accordance with the national law of one of the States involved (which may not forbid or even regulate extraterritorial activities of State organs), it may still be unlawful under the national law of the other State(s). Moreover, a ‘rendition’ may be contrary to customary international law and treaty or customary obligations undertaken by the participating State(s) under human rights law and/or international humanitarian law.

31. The term ‘extraordinary rendition’ appears to be used when there is little or no doubt that the obtaining of custody over a person is not in accordance with the existing legal procedures applying in the State where the person was situated at the time.

...

159. As regards inter-State transfers of prisoners

(f) There are only four legal ways for Council of Europe member States to transfer a prisoner to foreign authorities: deportation, extradition, transit and transfer of sentenced persons for the purpose of their serving the sentence in another country. Extradition and deportation proceedings must be defined by the applicable law, and the prisoners must be provided appropriate legal guarantees and access to competent authorities. The prohibition to extradite or deport to a country where there exists a risk of torture or ill-treatment must be respected.”

11. Report of the United Nations Special Rapporteur on the promotion and protection of human rights and fundamental freedoms while countering terrorism, 4 February 2009, UN Doc. A/HRC/10/3

103. In this Report, the Special Rapporteur noted the following.

“38. ... The Special Rapporteur is concerned about situations where persons are detained for a long period of time for the sole purpose of intelligence-gathering or on broad grounds in the name of prevention. These situations constitute arbitrary deprivation of liberty. The existence of grounds for continued detention should be determined by an independent and impartial court. Without delay, the continued detention of such a person triggers a duty for the authorities to establish whether criminal suspicions can be confirmed and, if this is the case, to bring charges against the suspect and to put him on trial. ...

...

51. The Special Rapporteur remains deeply troubled that the United States has created a comprehensive system of extraordinary renditions, prolonged and secret detention, and practices that violate the prohibition against torture and other forms of ill-treatment. This system required an international web of exchange of information and has created a corrupted body of information which was shared systematically with partners in the war on terror through intelligence cooperation, thereby corrupting the institutional culture of the legal and institutional systems of recipient States.

...

60. The human rights obligations of States, in particular the obligation to ensure an effective remedy, require that such legal provisions must not lead to a priori dismissal of investigations, or prevent disclosure of wrongdoing, in particular when there are reports of international crimes or gross human rights violations. The blanket invocation of State secrets privilege with reference to complete policies, such as the United States secret detention, interrogation and rendition programme or third-party intelligence (under the policy of ‘originator control’ ...) prevents effective investigation and renders the right to a remedy illusory. This is incompatible with Article 2 of the International Covenant on Civil and Political Rights. It could also amount to a violation of the obligation of States to provide judicial assistance to investigations that deal with gross human rights violations and serious violations of international humanitarian law.”

12. United Nations Human Rights Council, Resolutions 9/11 and 12/12: Right to the Truth, adopted on 18 September 2008 and 1 October 2009

104. The relevant part of the above Resolutions read as follows:

“... recognised the right of the victims of gross violations of human rights and the right of their relatives to the truth about the events that have taken place, including the identification of the perpetrators of the facts that gave rise to such violations ...”

13. Guidelines of the Committee of Ministers of the Council of Europe on eradicating impunity for serious human rights violations, 30 March 2011

105. The Guidelines address the problem of impunity in respect of acts or omissions that amount to serious human rights violations. They cover States’ obligations under the Convention to take positive action in respect not only of their agents, but also in respect of non-State actors. According to the Guidelines, “impunity is caused or facilitated notably by the lack of diligent reaction of institutions or State agents to serious human rights violations. ... States are to combat impunity as a matter of justice for the victims, as a deterrent with respect to future human rights violations and in order to uphold the rule of law and public trust in the justice system”. They provide, inter alia, for the general measures that States should undertake in order to prevent impunity, the duty to investigate, as well as the adequate guarantees for persons deprived of their liberty.

B. Relevant case-law of foreign jurisdictions and international bodies

1. Court of Appeal of England and Wales (Civil Division), Abbasi and Another v. Secretary of State for Foreign and Commonwealth Affairs and Secretary of State for the Home Department, [2002] EWCA Civ 1598, 6 November 2002

106. This case concerned Mr Feroz Ali Abbasi, a British national who had been captured by US forces in Afghanistan and transported in January 2002 to Guantánamo Bay in Cuba. He had been held captive without access to a court or any other form of tribunal or to a lawyer. He contended that the right not to be arbitrarily detained had been infringed. The court found that Mr Abbasi’s detention in Guantánamo Bay, which it referred to as “a legal black hole”, had been arbitrary “in apparent contravention of fundamental principles recognised by both [English and American] jurisdictions and by international law”.

2. United States Court of Appeals for the Ninth Circuit, Falen Gherebi v. George Walker Bush; Donald H. Rumsfeld352 F.3d 1278, 18 December 2003

107. On 18 December 2003, in a case involving a Libyan national (Mr Falen Gherebi) held as an “enemy combatant” at Guantánamo Bay, the US Court of Appeals described what the US government had argued before it:

“... under the government’s theory, it is free to imprison Gherebi indefinitely along with hundreds of other citizens of foreign countries, friendly nations among them, and to do with Gherebi and these detainees as it will, when it pleases, without any compliance with any rule of law of any kind, without permitting him to consult counsel, and without acknowledging any judicial forum in which its actions may be challenged. Indeed, at oral argument, the government advised us that its position would be the same even if the claims were that it was engaging in acts of torture or that it was summarily executing the detainees. To our knowledge, prior to the current detention of prisoners at Guantánamo, the US government has never before asserted such a grave and startling proposition. Accordingly, we view Guantánamo as unique not only because the United States’ territorial relationship with the [b]ase is without parallel today, but also because it is the first time that the government has announced such an extraordinary set of principles – a position so extreme that it raises the gravest concerns under both American and international law.”

3. United Nations Committee against Torture, Agiza v. Sweden, Communication No. 233/2003, UN Doc. CAT/C/34/D/233/2003 (2005), and United Nations Human Rights Committee, Alzery v. Sweden, UN Doc. CCPR/C/88/D/1416/2005 (2006)

108. Both these cases were discussed in the 2006 Marty Report (see paragraphs 150-61 of the Report), the relevant parts of which read as follows.

“153. In short, the facts occurred in the following manner: on 18 December 2001, Mr Agiza and Mr Alzery, Egyptian citizens seeking asylum in Sweden, were the subject of a decision dismissing the asylum application and ordering their deportation on grounds of security, taken in the framework of a special procedure at ministerial level. In order to ensure that this decision could be executed that same day, the Swedish authorities accepted an American offer to place at their disposal an aircraft which enjoyed special over flight authorisations. Following their arrest by the Swedish police, the two men were taken to Bromma Airport where they were subjected, with Swedish agreement, to a ‘security check’ by hooded American agents.

154. The account of this ‘check’ is especially interesting, as it corresponds in detail to the account given independently by other victims of ‘rendition’, including Mr El‑Masri. The procedure adopted by the American team, described in this case by the Swedish police officers present at the scene, was evidently well rehearsed: the agents communicated with each other by gestures, not words. Acting very quickly, the agents cut Agiza’s and Alzery’s clothes off them using scissors, dressed them in tracksuits, examined every bodily aperture and hair minutely, handcuffed them and shackled their feet, and walked them to the aircraft barefoot.

...

157. Prior to deportation of the two men to Egypt, Sweden sought and obtained ‘diplomatic assurances’ that they would not be subjected to treatment contrary to the anti-torture convention, would have fair trials and would not be subjected to the death penalty. The ‘assurances’ were even backed up by a monitoring mechanism, regular visits by the Swedish Ambassador and participation by Swedish observers at the trial.”

109. The relevant United Nations committees found Sweden responsible under Article 7 of the ICCPR, concluding that the treatment to which Mr Alzery had been subjected at Bromma Airport had been imputable to the State Party and had amounted to a violation of Article 7 of the Covenant; that Sweden had breached its obligations to carry out a prompt, independent and impartial investigation into the events at Bromma Airport; and that the prohibition of refoulement, set out in that Article, had been breached in respect of both Mr Agiza and Mr Alzery.

110. USA Today reported that the Swedish government had paid 450,000 United States dollars (USD) to Mr Alzery in compensation for his deportation. The same amount had been agreed to be paid to Mr Agiza (“Sweden Compensates Egyptian Ex-terror Suspect”, USA Today, 19 September 2008).

C. Public sources highlighting concerns as to human rights violations allegedly occurring in US-run detention facilities in the aftermath of 11 September 2001

111. The applicant and third-party interveners submitted a considerable number of articles, reports and opinions of international, foreign and national bodies, non-governmental organisations and media, which raised concerns about alleged unlawful secret detentions and ill-treatment in US‑run detention centres in Guantánamo Bay and Afghanistan. A summary of the most relevant sources is given below.

1. Relevant materials of international human rights organisations

(a) Statement of the United Nations High Commissioner for Human Rights on detention of Taliban and al-Qaeda prisoners at the US Base in Guantánamo Bay, Cuba, 16 January 2002

112. The United Nations High Commissioner for Human Rights stated as follows:

“All persons detained in this context are entitled to the protection of international human rights law and humanitarian law, in particular the relevant provisions of the International Covenant on Civil and Political Rights (ICCPR) and the Geneva Conventions of 1949. The legal status of the detainees and their entitlement to prisoner-of-war (POW) status, if disputed, must be determined by a competent tribunal, in accordance with the provisions of Article 5 of the Third Geneva Convention. All detainees must at all times be treated humanely, consistent with the provisions of the ICCPR and the Third Geneva Convention.”

(b) Amnesty International, Memorandum to the US government on the rights of people in US custody in Afghanistan and Guantánamo Bay, 14 April 2002

113. In this memorandum, Amnesty International expressed its concerns that the US government had transferred and held people in conditions that might amount to cruel, inhuman or degrading treatment and that violated other minimum standards relating to detention, and had refused to grant people in its custody access to legal counsel and to the courts in order to challenge the lawfulness of their detention.

(c) Human Rights Watch, “United States, Presumption of Guilt: Human Rights Abuses of Post-September 11 Detainees”, vol. 14, no. 4 (G), 15 August 2002

114. This report included the following passage:

“... the fight against terrorism launched by the United States after September 11 did not include a vigorous affirmation of those freedoms. Instead, the country has witnessed a persistent, deliberate, and unwarranted erosion of basic rights ... Most of those directly affected have been non-US citizens ... the Department of Justice has subjected them to arbitrary detention, violated due process in legal proceedings against them, and run roughshod over the presumption of innocence.”

(d) Human Rights Watch, “United States: Reports of Torture of Al-Qaeda Suspects”, 27 December 2002

115. This report referred to The Washington Post’s article “U.S. Decries Abuse but Defends Interrogations” which described “how persons held in the CIA interrogation center at Bagram air base in Afghanistan [were] being subject to ‘stress and duress’ techniques, including ‘standing or kneeling for hours’ and being ‘held in awkward, painful positions’”.

116. It further stated:

“The Convention against Torture, which the United States has ratified, specifically prohibits torture and mistreatment, as well as sending detainees to countries where such practices are likely to occur.”

(e) International Helsinki Federation for Human Rights, “Anti-terrorism Measures, Security and Human Rights: Developments in Europe, Central Asia and North America in the Aftermath of September 11”, Report, April 2003

117. The relevant passage of this report reads as follows:

“Many ‘special interest’ detainees have been held in solitary confinement or housed with convicted prisoners, with restrictions on communications with family, friends and lawyers, and have had inadequate access to facilities for exercise and for religious observance, including facilities to comply with dietary requirements. Some told human rights groups they were denied medical treatment and beaten by guards and inmates.”

(f) Amnesty International Report 2003 – United States of America, 28 May 2003

118. This report discussed the transfer of detainees to Guantánamo, Cuba in 2002, the conditions of their transfer (“prisoners were handcuffed, shackled, made to wear mittens, surgical masks and ear muffs, and were effectively blindfolded by the use of taped-over ski goggles”) and the conditions of detention (“they were held without charge or trial or access to courts, lawyers or relatives”). It further stated:

“A number of suspected members of [al-Qaeda] reported to have been taken into US custody continued to be held in undisclosed locations. The US government failed to provide clarification on the whereabouts and legal status of those detained, or to provide them with their rights under international law, including the right to inform their families of their place of detention and the right of access to outside representatives. An unknown number of detainees originally in US custody were allegedly transferred to third countries, a situation which raised concern that the suspects might face torture during interrogation.”

(g) Amnesty International, “Unlawful Detention of Six Men from Bosnia-Herzegovina in Guantánamo Bay”, 29 May 2003

119. Amnesty International reported on the transfer of six Algerian men, by Bosnian Federation police, from Sarajevo Prison into US custody in Camp X-Ray, located in Guantánamo Bay, Cuba. It expressed its concerns that they had been arbitrarily detained in violation of their rights under the ICCPR. It also referred to the decision of the Human Rights Chamber of Bosnia and Herzegovina, which had found that the transfer had been in violation of Article 5 of the Convention, Article 1 of Protocol No. 7 and Article 1 of Protocol No. 6.

(h) Amnesty International, “United States of America, The Threat of a Bad Example: Undermining International Standards as ‘War on Terror’ Detentions Continue”, 18 August 2003

120. The relevant passage of this report reads as follows:

“Detainees have been held incommunicado in US bases in Afghanistan. Allegations of ill-treatment have emerged. Others have been held incommunicado in US custody in undisclosed locations elsewhere in the world, and the US has also instigated or involved itself in ‘irregular renditions’, US parlance for informal transfers of detainees between the USA and other countries which bypass extradition or other human rights protections.”

(i) Amnesty International, “Incommunicado Detention/Fear of Ill-treatment”, 20 August 2003

121. The relevant passage of this report reads as follows:

“Amnesty International is concerned that the detention of suspects in undisclosed locations without access to legal representation or to family members and the ‘rendering’ of suspects between countries without any formal human rights protections is in violation of the right to a fair trial, places them at risk of ill-treatment and undermines the rule of law.”

(j) International Committee of the Red Cross (ICRC), “United States: ICRC President Urges Progress on Detention-related Issues”, news release 04/03, 16 January 2004

122. The ICRC expressed its position as follows:

“Beyond Guantánamo, the ICRC is increasingly concerned about the fate of an unknown number of people captured as part of the so-called global war on terror and held in undisclosed locations. Mr Kellenberger echoed previous official requests from the ICRC for information on these detainees and for eventual access to them, as an important humanitarian priority and as a logical continuation of the organization’s current detention work in Guantánamo and Afghanistan.”

(k) United Nations Working Group on Arbitrary Detention, Opinion No. 29/2006, Mr Ibn al-Shaykh al-Libi and 25 other persons v. United States of America, UN Doc. A/HRC/4/40/Add.1 at 103 (2006)

123. The United Nations Working Group on Arbitrary Detention found that the detention of the persons concerned, held in facilities run by the US secret services or transferred, often by secretly run flights, to detention centres in countries with which the US authorities cooperated in their fight against international terrorism, fell outside all national and international legal regimes pertaining to the safeguards against arbitrary detention. In addition, it found that the secrecy surrounding the detention and inter-State transfer of suspected terrorists could expose the persons affected to torture, forced disappearance and extrajudicial killing.

2. Other public documents

CIA, “Memo to the Department of Justice Command Centre – Background Paper on CIA’s Combined Use of Interrogation Techniques”, 30 December 2004

124. The applicant submitted to the Court the above-mentioned CIA memo, parts of which are no longer classified. The document “focuses strictly on the topic of combined use of interrogation techniques, [the purpose of which] is to persuade High-Value Detainees (HVD) to provide threat information and terrorist intelligence in a timely manner ... Effective interrogation is based on the concept of using both physical and psychological pressures in a comprehensive, systematic, and cumulative manner to influence HVD behavior, to overcome a detainee’s resistance posture. The goal of interrogation is to create a state of learned helplessness and dependence ... [T]he interrogation process can be broken into three separate phases: Initial Conditions; Transition to Interrogation; and Interrogation”. As described in the memo, the “Initial Conditions” phase concerned “capture shock”, “rendition” and “reception at Black Site”. It reads, inter alia:

“Capture ... contribute to the physical and psychological condition of the HVD prior to the start of interrogation ...

(1) Rendition

... A medical examination is conducted prior to the flight. During the flight, the detainee is securely shackled and is deprived of sight and sound through the use of blindfolds, earmuffs, and hoods ...”

125. The “Interrogation” phase included descriptions of “detention conditions”, “conditioning techniques” and “corrective techniques”.

3. Media articles

126. The applicant further submitted copies of numerous articles published in Macedonian newspapers. The most relevant are cited below:

(1) “Hunger Strike of the Taliban in Guantánamo”, 4 March 2002; “Secret Agreement with Serious Shortcomings”, 5 June 2003; “Four Frenchmen in Guantánamo under Torture”, 16 October 2003; “In Guantánamo Torture is Performed”, 27 November 2003; and “Prisoners without Charges or Rights”, 12 January 2004 (all published in the newspaper Utrinski Vesnik); and

(2) “CIA Tortures Captured Islamists in Afghanistan”, 27 December 2002; “USA Forgets about Human Rights in the Course of the Anti-terrorism Campaign”, 16 January 2003; and “Oblivion for 140 Prisoners of Guantánamo”, 2 December 2003 (all published in the newspaper Dnevnik).

127. He also provided copies of articles published in US newspapers, which reported on “stress and duress” techniques employed by the US in interrogating detainees at the US air base at Bagram in Afghanistan (“Army Probing Deaths of 2 Afghan Prisoners”, The Washington Post, 5 March 2003, and “Questioning Terror Suspects in a Dark and Surreal World”, The New York Times, 9 March 2003). Other articles from US and British newspapers reported on the rendition to US custody of individuals suspected of terrorist-related activities prior to January 2004 (“A CIA-Backed Team Used Brutal Means to Crack Terror Cell”, The Wall Street Journal, 20 November 2001; “U.S. Behind Secret Transfer of Terror Suspects”, The Washington Post, 11 March 2002; “Chretien Protests Deportation of Canadian: Prime Minister Calls U.S. Treatment of Terror Suspect ‘Completely Unacceptable’”, The Washington Post, 6 November 2003; “The Invisible”, The Independent, 26 June 2003; and “Missing Presumed Guilty: Where Terror Suspects Are Being Held”, The Independent, 26 June 2003.

128. The applicant submitted articles in which journalists reported that the US Ambassador in Germany at the time had informed the German authorities in May 2004 that the CIA had wrongly imprisoned the applicant. They further reported that German Chancellor Angela Merkel had stated that the US Secretary of State Condoleezza Rice had admitted to her, in a private discussion, that the US had mistakenly abducted and detained the applicant. According to those articles, US representatives had declined to discuss anything about the case with reporters (“Wrongful Imprisonment: Anatomy of a CIA Mistake”, The Washington Post, 4 December 2005; “German Sues CIA, Alleging Torture – [E]l-Masri Seeks Damages after Mistaken-identity ‘Rendition’ Case”, NBC News, 6 December 2005; “Merkel Government Stands By Masri Mistake Comments”, The Washington Post, 7 December 2005; and “Germany Weighs if It Played Role in Seizure by US”, The New York Times, 21 February 2006). The latter article made reference to an interview with Mr H.K. in which he stated:

“There is nothing the Ministry has done illegally. The man is alive and back home with his family. Somebody made a mistake. That somebody is not Macedonia.”

129. Lastly, in 2007, the Canadian Broadcasting Corporation (CBC) reported that the Canadian Prime Minister was to announce a settlement of USD 10,000,000 and issue a formal apology to a Mr Arar, a Canadian citizen born in Syria, who had been arrested in 2002 by US authorities at New York’s John F. Kennedy International Airport and deported to Syria. The Prime Minister had already acknowledged that Mr Arar had suffered a “tremendous injustice” (CBC, “Ottawa Reaches $10M Settlement with Arar”, 25 January 2007). In 2010 The Guardian published an article about the alleged role of the United Kingdom in the rendition of suspects in which it was announced that former detainees of British nationality in Guantánamo Bay might receive a very large payout from the United Kingdom government, in some cases at least one million pounds sterling (The Guardian, “Torture and Terrorism: Paying a High Price”, 17 November 2010).

THE LAW

I. THE GOVERNMENT’S PRELIMINARY OBJECTION OF NON-COMPLIANCE WITH THE SIX-MONTH RULE

A. The parties’ submissions

1. The Government

130. The Government objected that the applicant had failed to comply with the six-month rule. They argued that he had applied to the domestic prosecuting authorities over four and a half years after the events complained of (the Government cited Bayram and Yıldırım v. Turkey (dec.), no. 38587/97, ECHR 2002‑III; Artyomov v. Russia, no. 14146/02, §§ 113‑18, 27 May 2010; and Nasirkhayeva v. Russia (dec.), no. 1721/07, 31 May 2011). Between May 2004 and October 2008, the applicant had remained totally passive and displayed no initiative in informing the Macedonian law-enforcement authorities about the alleged events. Instead, he had pursued remedies in other jurisdictions. Furthermore, he ought to have known long before October 2008 that any criminal investigation in the respondent State would have been ineffective. In this connection they referred to the absence of any contact between him and the law-enforcement authorities of the respondent State, as well as the absence of State prosecution proprio motu, despite the fact that the prosecuting authorities had already been alerted about his case by their German counterparts. The last inquiries at international and national level, which had ended in January 2007, long before the applicant had submitted his criminal complaint in October 2008, had not led to any finding of fact which would have been of relevance to that complaint. His criminal complaint had not contained any new evidence capable of reviving the State’s duty to investigate his allegations.

131. Lastly, they argued that the applicant had not been diligent in pursuing the domestic avenues of redress. His lack of diligence was evident because he had taken no initiative in informing himself about the progress made in the investigation (the Government cited Bulut and Yavuz v. Turkey (dec.), no. 73065/01, 28 May 2002). Moreover, he had failed to communicate Mr H.K.’s statement to the domestic authorities and to seek the institution of criminal proceedings by the public prosecutor. Had the applicant requested the prosecution of an identified perpetrator, he would have been allowed to take over the prosecution as a subsidiary complainant if the public prosecutor dismissed his complaint. He had had no such opportunity in the present case, given that his criminal complaint of October 2008 had been filed against an unidentified perpetrator. Furthermore, the applicant could not have challenged the decision dismissing his complaint.

2. The applicant

132. The applicant submitted in reply that the respondent State had a positive obligation under the Convention to carry out an investigation of its own motion. The internal investigation undertaken by the Ministry of the Interior (see paragraphs 64-66 above) could not be regarded as effective and independent within the meaning of Articles 3 and 13 of the Convention. Moreover, he had had no possibility of knowing about that inquiry, given the failure of the authorities to contact him or make their inquiry public. From the moment he had returned to Germany in late May 2004, he had actively sought to obtain sufficient evidence to build an “arguable case” to present to the national prosecuting authorities. The period of four and a half years between his release and the filing of the criminal complaint in October 2008 had not been excessive. On the contrary, that time had been entirely reasonable, considering that this was a complex case of disappearance, involving international intelligence cooperation, in which the US and Macedonian Governments had agreed to cover up the existence of a secret, multinational criminal enterprise. Accordingly, he had acted diligently and in compliance with the Court’s practice. He had sought in timely fashion to initiate a criminal investigation, but the authorities had not responded expeditiously and instead had secretly rejected his complaint. He had further sought in vain information from the public prosecutor about the progress of the investigation. The public prosecutor had not notified him of her decision rejecting the complaint until 22 November 2010, fourteen months after his application had been lodged with the Court. Since the criminal complaint had been lodged against an unidentified perpetrator, he had been prevented from initiating a private prosecution.

133. The applicant submitted in conclusion that he had accordingly complied with the six-month time-limit, which had started to run on 23 January 2009, the date when the prosecution of the alleged offences had, according to him, become time-barred.

B. The Court’s assessment

1. General principles established in the Court’s case-law

134. The Court reiterates that the Convention is an instrument for the protection of human rights and that it is of crucial importance that it is interpreted and applied in a manner that renders these rights practical and effective, not theoretical and illusory. This concerns not only the interpretation of substantive provisions of the Convention, but also procedural provisions; it impacts on the obligations imposed on Governments, but also has effects on the position of applicants. Where time is of the essence in resolving the issues in a case, there is a burden on the applicant to ensure that his or her claims are raised before the Court with the necessary expedition to ensure that they may be properly, and fairly, resolved (see Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/9016065/9016066/9016068/9016069/9016070/9016071/9016072/90 and 16073/90, § 160, ECHR 2009).

135. The object of the six-month time-limit under Article 35 § 1 is to promote legal certainty, by ensuring that cases raising issues under the Convention are dealt with in a reasonable time and that past decisions are not continually open to challenge. It marks out the temporal limits of supervision carried out by the organs of the Convention and signals to both individuals and State authorities the period beyond which such supervision is no longer possible (see Sabri Güneş v. Turkey [GC], no. 27396/06, §§ 39 and 40, 29 June 2012, and Walker v. the United Kingdom (dec.), no. 34979/97, ECHR 2000-I).

136. As a rule, the six-month period runs from the date of the final decision in the process of exhaustion of domestic remedies. Where it is clear from the outset, however, that no effective remedy is available to the applicant, the period runs from the date of the acts or measures complained of, or from the date of knowledge of such acts or their effect on or prejudice to the applicant (see Dennis and Others v. the United Kingdom (dec.), no. 76573/01, 2 July 2002). Where an applicant avails himself of an apparently existing remedy and only subsequently becomes aware of circumstances which render the remedy ineffective, it may be appropriate for the purposes of Article 35 § 1 to take the start of the six-month period from the date when the applicant first became or ought to have become aware of those circumstances (see Edwards v. the United Kingdom (dec.), no. 46477/99, 7 June 2001).

2. Application of the above principles in the present case

137. The Court observes that the Government’s objection that the application was out of time was twofold: firstly, that the applicant’s criminal complaint was submitted to the domestic authorities too late and, secondly, that the complaint had been an ineffective remedy. In this connection they suggested that the six-month time-limit should be regarded as having started to run when the applicant first became or ought to have become aware of the circumstances which rendered the available domestic remedies ineffective.

138. In order to answer the Government’s admissibility objection, the Court must assess whether, in the particular circumstances of the present case, a criminal complaint was an effective remedy to be used by the applicant in order to seek redress for his Convention grievances. The answer to that question will be determinative for the calculation of the six-month time-limit.

(a) Whether a criminal complaint was a remedy to be used by the applicant

139. The Court reiterates that the determination of whether the applicant in a given case has complied with the admissibility criteria will depend on the circumstances of the case and other factors, such as the diligence and interest displayed by the applicant, as well as the adequacy of the domestic investigation (see Abuyeva and Others v. Russia, no. 27065/05, § 174, 2 December 2010).

140. The Court notes that it has already found in cases against the respondent State that a criminal complaint is an effective remedy which should be used, in principle, in cases of alleged violations of Article 3 of the Convention (see Jasar v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 69908/01, 15 February 2007; Trajkoski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 13191/02, 7 February 2008; Dzeladinov and Others v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 13252/02, 10 April 2008; and Sulejmanov v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 69875/01, 24 April 2008). It sees no reasons that could justify departing from this principle, all the more so in the circumstances of the present case where allegations of inhuman treatment and unlawful deprivation of liberty purportedly are the result of a secret operation carried out without any legal basis. If the actions of the State agents involved have been illegal and arbitrary, it is for the prosecuting authorities of the respondent State to identify and punish the perpetrators. Alerting the public prosecutor’s office about these actions must be seen as an entirely logical step on the part of the victim.

141. The Court considers that it could not have been reasonably presumed that, when it was introduced in October 2008, a criminal complaint was a clearly ineffective remedy. There were merely some doubts about its effectiveness, and the applicant was required under Article 35 § 1 of the Convention to attempt it before submitting his application to the Court. It would be unreasonable to expect the applicant to bring his complaints to the Court before his position, in connection with the matter, had been finally settled at domestic level in line with the principle of subsidiarity, according to which it is best for the facts of cases to be investigated and issues to be resolved in so far as possible at the domestic level. It is in the interests of the applicant, and the effectiveness of the Convention system, that the domestic authorities, who are best placed to do so, act to put right any alleged breaches of the Convention (see Varnava and Others, cited above, § 164).

142. It is true that a considerable time elapsed between 29 May 2004, the date of the applicant’s return to Germany, and the filing of his criminal complaint on 6 October 2008. No other legal action in the respondent State was taken by the applicant prior to that date. In accounting for this delay, the applicant gave an explanation which cannot in itself be considered unreasonable. His case concerned allegations of “extraordinary rendition”, which included allegations of abduction, incommunicado detention and ill-treatment. According to the 2006 Marty Report, the authorities of most Council of Europe member States have denied allegations of their participation in rendition operations (see paragraph 43 above). Such policy of obstruction was reaffirmed in the 2007 Marty Report (see paragraph 46 above). Given the sensitivity of the matter and the concealment noted above, it was reasonable for the applicant to wait for developments that could have resolved crucial factual or legal issues. Indeed, the inquiries under way in the years prior to October 2008 revealed relevant elements that shed additional light on the applicant’s allegations and constituted a more solid background for his criminal claim. Given the complexity of the case and the nature of the alleged human rights violations at stake, it is understandable that the applicant decided to pursue domestic remedies only when he had some corroborative material available to him.

143. In any event, the criminal complaint was brought before the prosecution of the alleged offences became time-barred (see paragraph 79 above). It was rejected for lack of evidence and not for non-compliance with the admissibility criteria. It does not appear, therefore, that the delay in bringing the complaint rendered it inadmissible, ineffective or otherwise incapable of remedying the situation complained of. On the contrary, by bringing his claim when some corroborative evidence was available at the international level, the applicant furnished the Macedonian judicial authorities with more solid reasons to look further into his allegations.

144. It follows from the above that a criminal complaint was a remedy that had to be used by the applicant in the circumstances.

(b) The starting-point of the six-month time-limit

145. It thus remains to be determined when the final decision on his criminal complaint became known to the applicant. This date would mark the starting-point of the six-month time-limit.

146. The Court observes that little more than two months elapsed between the submission of the criminal complaint and the decision to reject it. This period of time, in the Court’s view, cannot be regarded in the circumstances of the case as being of sufficient length to require the applicant to enquire about the steps taken during that period by the domestic authorities. As submitted by the applicant, his further requests for information about the progress made in the investigation were to no avail (see paragraph 132 above).

147. The public prosecutor rejected the applicant’s criminal complaint on 18 December 2008. According to the applicant, that decision was not brought to his attention until 22 November 2010, despite the fact that the applicable procedural law placed the prosecuting authorities under an obligation to notify victims of their decision to dismiss a complaint within eight days (see paragraphs 86 and 87 above). The Government have not alleged that this requirement was complied with. Therefore, the starting-point of the six-month time-limit cannot be fixed at 18 December 2008, the date of the public prosecutor’s decision, but at the date on which the applicant subsequently learned about that decision. In the circumstances of the present case, it is not necessary to ascertain the truthfulness of the applicant’s statement about the service of the decision since the Government have not demonstrated that the applicant received an official notification of the decision or otherwise learned about it before 20 January 2009, that is, six months before he lodged his application with the Court.

(c) Conclusion

148. In the light of the above, the Court considers that the applicant has complied with the six-month rule under Article 35 § 1 of the Convention and that the Government’s objection that the application is out of time must accordingly be dismissed.

 

II. THE COURT’S ASSESSMENT OF THE EVIDENCE AND ESTABLISHMENT OF THE FACTS

A. The parties’ submissions

149. The applicant maintained that he had been subjected to extraordinary rendition by CIA agents assisted, to a large extent, by agents of the respondent State. The international inquiries, the foreign investigations and the applicant’s further efforts to investigate his case provided a wealth of compelling evidence supporting his allegations and rejecting the Government’s explanation as utterly untenable. On the other hand, there had been “not a shred of credible evidence to buttress the Government’s version of events”.

150. The Government denied the applicant’s allegations as unsubstantiated, submitting various materials in support of that argument (see paragraphs 41 and 65 above). They further denied the existence of any documentation referred to by Mr H.K. (see paragraph 74 above and paragraph 12 of the statement).

B. The Court’s evaluation of the facts

1. General principles

151. In cases in which there are conflicting accounts of events, the Court is inevitably confronted when establishing the facts with the same difficulties as those faced by any first-instance court. It reiterates that, in assessing evidence, it has adopted the standard of proof “beyond reasonable doubt”. However, it has never been its purpose to borrow the approach of the national legal systems that use that standard. Its role is not to rule on criminal guilt or civil liability but on Contracting States’ responsibility under the Convention. The specificity of its task under Article 19 of the Convention – to ensure the observance by the Contracting States of their engagement to secure the fundamental rights enshrined in the Convention – conditions its approach to the issues of evidence and proof. In the proceedings before the Court, there are no procedural barriers to the admissibility of evidence or pre-determined formulae for its assessment. It adopts the conclusions that are, in its view, supported by the free evaluation of all evidence, including such inferences as may flow from the facts and the parties’ submissions. According to its established case-law, proof may follow from the coexistence of sufficiently strong, clear and concordant inferences or of similar unrebutted presumptions of fact. Moreover, the level of persuasion necessary for reaching a particular conclusion and, in this connection, the distribution of the burden of proof, are intrinsically linked to the specificity of the facts, the nature of the allegation made and the Convention right at stake. The Court is also attentive to the seriousness that attaches to a ruling that a Contracting State has violated fundamental rights (see Creangă v. Romania [GC], no. 29226/03, § 88, 23 February 2012, and the cases cited therein).

152. Furthermore, it is to be recalled that Convention proceedings do not in all cases lend themselves to a strict application of the principle affirmanti incumbit probatio. The Court reiterates its case-law under Articles 2 and 3 of the Convention to the effect that where the events in issue lie within the exclusive knowledge of the authorities, as in the case of persons under their control in custody, strong presumptions of fact will arise in respect of injuries and death occurring during that detention. The burden of proof in such a case may be regarded as resting on the authorities to provide a satisfactory and convincing explanation (see Çakıcı v. Turkey [GC], no. 23657/94, § 85, ECHR 1999-IV; Salman v. Turkey [GC], no. 21986/93, § 100, ECHR 2000-VII; and Rupa v. Romania (no. 1), no. 58478/00, § 97, 16 December 2008). In the absence of such explanation, the Court can draw inferences which may be unfavourable for the Government (see Orhan v. Turkey, no. 25656/94, § 274, 18 June 2002).

153. The Court has already found that these considerations apply also to disappearances examined under Article 5 of the Convention, where, although it has not been proved that a person has been taken into custody by the authorities, it is possible to establish that he or she was officially summoned by the authorities, entered a place under their control and has not been seen since. In such circumstances, the onus is on the Government to provide a plausible and satisfactory explanation as to what happened on the premises and to show that the person concerned was not detained by the authorities, but left the premises without subsequently being deprived of his or her liberty (see Tanış and Others v. Turkey, no. 65899/01, § 160, ECHR 2005–VIII; Yusupova and Zaurbekov v. Russia, no. 22057/02, § 52, 9 October 2008; and Matayeva and Dadayeva v. Russia, no. 49076/06, § 85, 19 April 2011). Furthermore, the Court reiterates that, again in the context of a complaint under Article 5 § 1 of the Convention, it has required proof in the form of concordant inferences before the burden of proof is shifted to the Government (see Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, § 90, ECHR 2005‑IV, and Creangă, cited above, § 89).

2. Establishment of the facts in the present case

154. The Court notes that the applicant’s allegations are contested by the Government on all accounts. Having regard to the conflicting evidence submitted by the parties, the firm denial of the Government of any involvement of State agents in the events complained of and the rejection of the applicant’s criminal complaint, the Court considers that an issue arises as to the burden of proof in this case and in particular as to whether it should shift from the applicant onto the Government.

155. In this connection it emphasises that it is sensitive to the subsidiary nature of its role and recognises that it must be cautious in taking on the role of a first-instance tribunal of fact, where this is not rendered unavoidable by the circumstances of a particular case (see McKerr v. the United Kingdom (dec.), no. 28883/95, 4 April 2000). Nonetheless, where allegations are made under Article 3 of the Convention the Court must apply a “particularly thorough scrutiny” (see, mutatis mutandisRibitsch v. Austria, 4 December 1995, § 32, Series A no. 336, and Georgiy Bykov v. Russia, no. 24271/03, § 51, 14 October 2010), even if certain domestic proceedings and investigations have already taken place (see Cobzaru v. Romania, no. 48254/99, § 65, 26 July 2007). In other words, in such a context the Court is prepared to be more critical of the conclusions of the domestic courts. In examining them, the Court may take into account the quality of the domestic proceedings and any possible flaws in the decision-making process (see Denisenko and Bogdanchikov v. Russia, no. 3811/02, § 83, 12 February 2009).

156. The Court observes first of all that the applicant’s description of the circumstances regarding his alleged ordeal was very detailed, specific and consistent throughout the whole period following his return to Germany. His account remained coherent throughout the international and other foreign inquiries and the domestic proceedings, and involved consistent information regarding the place, time and duration of his alleged detention in the former Yugoslav Republic of Macedonia and in the CIA-run detention facility, as well as the treatment to which he was allegedly subjected while in the hotel, during his transfer into the custody of CIA agents at Skopje Airport and in the “Salt Pit” in Afghanistan. In addition to this, there are other aspects of the case which enhance the applicant’s credibility.

157. In the first place, the Court notes that the applicant’s account was supported by a large amount of indirect evidence obtained during the international inquiries and the investigation by the German authorities. In this connection the Court notes the following evidence:

(a) aviation logs confirming that a Boeing business jet (then registered by the US Federal Aviation Administration (FAA)) took off from Palma de Mallorca (Spain) on 23 January 2004, landed at Skopje Airport at 8.51 p.m. that evening and left Skopje more than three hours later, flying to Baghdad (Iraq) and then to Kabul (Afghanistan);

(b) flight logs confirming that a CIA-chartered Gulfstream aircraft with the tail number N982RK took off from Kabul on 28 May 2004 and landed at a military airbase in Albania called Bezat-Kuçova Aerodrome;

(c) scientific testing of the applicant’s hair follicles, conducted pursuant to a German criminal investigation, confirming that he had spent time in a South Asian country and had been deprived of food for an extended period of time;

(d) geological records that confirm the applicant’s recollection of minor earthquakes during his alleged detention in Afghanistan; and

(e) sketches that the applicant drew of the layout of the Afghan prison, which were immediately recognisable to another rendition victim who had been detained by US agents in Afghanistan.

158. On the basis of that evidence, the Marty Inquiry was able to conclude that the applicant’s case was “a case of documented rendition” (see paragraph 45 above) and that the Government’s version of events was “utterly untenable” (see paragraph 46 above). The final report of the Fava Inquiry “condemn[ed] the extraordinary rendition of the German citizen Khaled El-Masri” (see paragraph 50 above). Furthermore, the German Bundestag noted that the applicant’s story was “credible as to the core facts of his detention in Macedonia and his transfer to Afghanistan, as well as his confinement there by United States forces” (see paragraph 60 above).

159. Secondly, the applicant’s inquiries in the respondent State revealed other relevant elements corroborating his story. In this context the Court draws particular attention to the letter from the Skopje Airport authorities issued on 18 June 2008 (see paragraph 67 above) confirming the Marty Inquiry’s findings regarding the route of the Boeing 737 aircraft with the tail number N313P. That document attested, for the first time, that the aircraft had landed at Skopje Airport without any passengers and that it had taken off carrying only one passenger. Other compelling evidence in support of the applicant was the expert report produced by Mr J.G.S., an investigator involved in the Marty and Fava Inquiries, in which a detailed factual finding was made regarding events between the applicant’s entry into the former Yugoslav Republic of Macedonia and his transfer into the custody of CIA agents.

160. Thirdly, the Court attaches particular importance to the relevant material (see paragraphs 98, 103 and 106-27 above), which is already a matter of public record, issued by different fora disclosing relevant information about the “rendition programme” run by the US authorities at the time. Even though this material does not refer to the applicant’s case as such, it sheds light on the methods employed in similar “rendition” cases to those described by the applicant.

161. Lastly, the Court refers to the written statement of Mr H.K., who was, at the relevant time, the Minister of the Interior of the respondent State and soon afterwards became Prime Minister. In the statement, which is the only direct evidence about the events complained of before the Court, the witness confirmed that the Macedonian law-enforcement authorities, acting upon a valid international arrest warrant issued by the US authorities, had detained the applicant, kept him incommunicado and under the constant supervision of UBK (State Intelligence Service) agents in a location in Skopje. He had later been handed over to the custody of a CIA “rendition team” at Skopje Airport and had been flown out of the respondent State on a CIA-operated aircraft. His statement is a confirmation of the facts established in the course of the other investigations and of the applicant’s consistent and coherent description of events.

162. It is true that the domestic authorities were not given the opportunity to test the evidence of Mr H.K. Nor has the Court itself had the opportunity to probe the details of his statement in the course of the proceedings before it. However, this does not necessarily diminish its probative value, nor does the fact that it came to light after the domestic prosecuting authorities had already rejected the applicant’s criminal complaint prevent the Court from taking it into consideration (see, mutatis mutandisSaadi v. Italy [GC], no. 37201/06, § 133, ECHR 2008).

163. In principle the Court will treat with caution statements given by government ministers or other high officials, since they would tend to be in favour of the government that they represent or represented. However, it also considers that statements from high-ranking officials, even former ministers and officials, who have played a central role in the dispute in question are of particular evidentiary value when they acknowledge facts or conduct that place the authorities in an unfavourable light. They may then be construed as a form of admission (see in this context, mutatis mutandisMilitary and Paramilitary Activities in and against Nicaragua (Nicaragua v. United States of America) Merits, Judgment, ICJ Reports 1986, p. 14, § 64).

164. The Court therefore considers that the evidence produced by this witness can be taken into account. In this connection it notes that the Government has not presented the Court with any reason to cast doubt on its credibility.

165. In view of the above, the Court is satisfied that there is prima facie evidence in favour of the applicant’s version of events and that the burden of proof should shift to the Government.

166. However, the Government have failed to demonstrate conclusively why the above evidence cannot serve to corroborate the allegations made by the applicant. They have not provided a satisfactory and convincing explanation of how the events in question occurred. Nor have they provided a plausible explanation as to what happened to the applicant after their authorities had taken control of him at the Tabanovce border crossing on 31 December 2003. No credible and substantiated explanation has been given by the Government to rebut the presumption of responsibility on the part of their authorities to account for the applicant’s fate since his apprehension on 31 December 2003. The evidence submitted by the Government (see paragraphs 41 and 65 above) is insufficient in this respect. In this connection it is noteworthy that no explanation was given by the Government as to why it had not been made available earlier (see paragraph 45 above and paragraph 113 of the 2006 Marty Report). Furthermore, the Government neither commented on nor submitted any objection to the expert report submitted by Mr J.G.S. They further failed to produce the documents regarding the applicant’s case held by the Ministry of the Interior to which Mr H.K. had referred in his statement (see paragraph 74 above). Neither was any written material in this context submitted to the Court. Lastly, the investigation which ended with the rejection of the applicant’s complaint was inconclusive and the Court is unable to draw any benefit from its results.

167. In such circumstances, the Court considers that it can draw inferences from the available material and the authorities’ conduct (see Kadirova and Others v. Russia, no. 5432/07, §§ 87 and 88, 27 March 2012) and finds the applicant’s allegations sufficiently convincing and established beyond reasonable doubt.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

168. The applicant complained that the respondent State had been responsible for the ill-treatment to which he had been subjected while he was detained in the hotel and for the failure to prevent him from being subjected to “capture shock” treatment when transferred to the CIA rendition team at Skopje Airport. He further complained that the respondent State had been responsible for his ill-treatment during his detention in the “Salt Pit” in Afghanistan by having knowingly transferred him into the custody of US agents even though there had been substantial grounds for believing that there was a real risk of such ill-treatment. In this latter context, he complained that the conditions of detention, physical assaults, inadequate food and water, sleep deprivation, forced feeding and lack of any medical assistance during his detention in the “Salt Pit” amounted to treatment contrary to Article 3 of the Convention. Lastly, he complained that the investigation before the Macedonian authorities had not been effective within the meaning of this Article.

Article 3 of the Convention reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

A. The parties’ submissions

1. The applicant

169. The applicant stated that his unlawful solitary incommunicado detention and interrogation for twenty-three days in the hotel, combined with repeated threats and prolonged uncertainty as to his fate, violated his rights under Article 3 of the Convention. Even without direct physical assaults, the cumulative and acute psychological effects of anguish and stress had been intentionally used for the express purpose of breaking his psychological integrity for the purpose of interrogation, and had been sufficient to drive him to protest by way of a hunger strike for ten days.

170. He further argued that the respondent State had been responsible for the treatment to which he had been subjected during his transfer into the CIA’s custody at Skopje Airport because its agents had actively facilitated and failed to prevent that operation. On that occasion, he had been subjected to brutal and terrifying treatment which had been intentionally designed to induce “capture shock” and break his will for the purpose of subsequent interrogation. The violence used to transfer him to the CIA plane had been out of all proportion to any threat that he had posed, and had been inflicted for the purpose of debasing him or breaking his spirit. His treatment both in the hotel and at Skopje Airport amounted to torture.

171. Furthermore, he submitted that the Macedonian authorities had been under an obligation, when handing him to the CIA, to assess the risk of his ill-treatment in Afghanistan and to obtain appropriate diplomatic assurances. However, they had failed to do so despite the fact that there had been ample publicly available evidence of such ill-treatment. The respondent State had accordingly been responsible under Article 3 of the Convention.

172. Lastly, the applicant submitted that the domestic authorities had conducted a cursory and grossly inadequate investigation into his arguable allegations. Despite calls from a plethora of international bodies and his complaints, the respondent State had failed to conduct a prompt, impartial and effective investigation, as required under this Article.

2. The Government

173. The Government repeated their position of complete denial of the applicant’s allegations of being ill-treated. They further challenged the credibility of the expert report of 5 January 2009, which, according to them, had not been conclusive regarding the applicant’s state of health (see paragraph 36 above). For these reasons they required that the Court consider it with the “utmost reserve”.

174. They further conceded that the investigation carried out by the prosecuting authorities had not been effective, but contended that this was due to the late submission of the applicant’s criminal complaint and the fact that it had been filed against an unidentified perpetrator.

B. The third-party interveners

1. The United Nations Office of the High Commissioner for Human Rights (OHCHR)

175. The OHCHR submitted that the right to the truth was an autonomous right triggered by gross violations, as in the case of enforced disappearances. This right was also embodied in Article 13 and woven into Articles 2, 3 and 5 of the Convention. In enforced disappearance cases, the right to the truth was a particularly compelling norm, in view of the mystery surrounding the fate and whereabouts of the victim, irrespective of the eventual reappearance of the victim. Knowing the truth about gross human rights violations and serious violations of humanitarian law afforded victims, their relatives and close friends a measure of satisfaction. The right to the truth inured to the benefit of the direct victims of the violation, as well as to their relatives and to society at large. Rights holders were entitled to seek and obtain information on various issues, namely the identity of the perpetrators, the progress and results of an investigation, and the circumstances and reasons for the perpetration of violations. On the other hand, the right to the truth placed comprehensive obligations on the State, including duties (1) to carry out an effective investigation; (2) to give victims and their relatives effective access to the investigative process; (3) to disclose all relevant information to the victims and the general public; and (4) to protect victims and witnesses from reprisals and threats. Lastly, the OHCHR argued that the right to the truth was recognised in international law (the Convention on the Protection of All Persons from Enforced Disappearance) and the jurisprudence of the Inter-American Court of Human Rights and the African Commission on Human and Peoples’ Rights.

2. Interights

176. Interights submitted that the present case presented an opportunity for the Court to recognise as impermissible the system of violations which had become known as “extraordinary rendition” and to determine the State’s responsibility under the Convention. The treatment of the rendered persons in preparation for or during the rendition process (including so-called “capture shock” treatment) and the use of coercive interrogation methods might amount to torture and/or ill-treatment. Extraordinary rendition practices inherently involved the removal of a person from one State to another where there was a real risk of torture or inhuman or degrading treatment. Such removal was prohibited by the principle of non-refoulement, which was recognised in the Court’s case-law (Interights referred to Soering v. the United Kingdom, 7 July 1989, Series A no. 161, and Saadi, cited above). Under the non-refoulement principle, responsibility for complicity, participation or other forms of cooperation in “extraordinary renditions” would arise where the State authorities knew or ought to have known that the violations involved in renditions were being committed. In parallel to the “accomplice liability”, under general international law a State could be held responsible where it rendered aid or assistance to another State in the commission of an internationally wrongful act (“accessory responsibility”). The failure to prevent such violations was the most flagrant where the State had given its consent to the acts of foreign agents violating the rights at stake. In addition, acquiescence or connivance in the acts of the foreign agents might engage the State’s responsibility. After the rendition had taken place, the State had an obligation to conduct a prompt and effective investigation into allegations of secret detention and transfer, and to provide reparation, including compensation for non-pecuniary damage flowing from the breach.

3. Redress

177. Redress stated that an investigation in the context of allegations of extraordinary rendition must be: prompt, independent, thorough and capable of leading to the identification and prosecution of the persons responsible; provide for public scrutiny and victim participation; and afford victims access to information in order to satisfy their right to the truth. The obligation to investigate was incorporated in both Articles 3 and 5 of the Convention. National-security considerations could not operate so as to bar a victim from access to such information. If national-security concerns were allowed to prevail over the victim’s right of access to information, the non-derogable and absolute character of Article 3 and the prohibition of unacknowledged detention would be undermined. In this connection it referred to the Council of Europe’s Guidelines of 30 March 2011 on eradicating impunity for serious human rights violations (see paragraph 105 above), according to which “impunity for those responsible for acts amounting to serious human rights violations inflicts additional suffering on victims”. An adequate remedy and reparation must include recognition of, and respect for, the victims of alleged breaches of Articles 3 and 5 of the Convention, so that they, their families and society, as a whole, could know the truth regarding the violations suffered. Besides compensation, other important components which addressed the long-term restorative aims of reparation must also be provided, including satisfaction (acknowledgment of the breach, an expression of regret or a formal apology), guarantees of non-repetition and rehabilitation. In this latter connection, Redress submitted an expert report of 28 March 2011 in which Dr M. Robertson, a chartered clinical psychologist, explained the psychological benefits for the victim of the public disclosure of the truth. According to her, public recognition of the truth and proper acknowledgment through some form of redress could play an integral role in the survivor’s recovery. Conversely, if the truth remained hidden and the perpetrators walked free, that could compound the survivor’s sense of helplessness and struggle to create meaning and obtain closure.

4. Joint submissions by Amnesty International and the International Commission of Jurists

178. Amnesty International and the International Commission of Jurists submitted that the present case concerned a “US-led ‘secret detentions and renditions system’, a large-scale, organised cross-border system that operated in disregard of national laws, as well as international legal obligations, without any judicial or administrative process, that depended on the cooperation, both active and passive, of many States”. That system was characterised by the enforced disappearance of individuals, which constituted a violation of the right to freedom from torture and inhuman or degrading treatment or punishment. Article 3 of the Convention entailed non-refoulement obligations enjoining Contracting Parties from acting – and/or omitting to act – in ways that would result in the removal of any individuals from their jurisdiction when the Contracting Parties knew or ought to have known that their removal would expose them to a real risk of ill-treatment.

179. Lastly, they maintained that the right to an effective investigation, under, inter alia, Articles 3 and 5, read in conjunction with Article 13, entailed a right to the truth concerning violations of Convention rights perpetrated in the context of the “secret detentions and renditions system”. This was so not only because of the scale and severity of the human rights violations concerned, but also in the light of the widespread impunity in respect of these practices and the suppression of information about them which persisted in multiple national jurisdictions.

C. The Court’s assessment

1. Admissibility

180. In view of the available material, the Court considers that the applicant’s complaints under Article 3 raise serious issues of fact and law under the Convention, the determination of which requires an examination of the merits. The Court concludes therefore that these complaints are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. No other ground for declaring them inadmissible has been established. They must therefore be declared admissible.

2. Merits

181. The Court will first examine the applicant’s complaint that there was no effective investigation into his allegations of ill-treatment.

(a) Procedural aspect of Article 3: lack of an effective investigation

(i) General principles

182. The Court reiterates that where an individual raises an arguable claim that he has suffered treatment infringing Article 3 at the hands of the police or other similar agents of the State, that provision, read in conjunction with the State’s general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in ... [the] Convention”, requires by implication that there should be an effective official investigation. Such investigation should be capable of leading to the identification and punishment of those responsible. Otherwise, the general legal prohibition of torture and inhuman and degrading treatment and punishment would, despite its fundamental importance, be ineffective in practice and it would be possible in some cases for agents of the State to abuse the rights of those within their control with virtual impunity (see Assenov and Others v. Bulgaria, 28 October 1998, § 102, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VIII; Corsacov v. Moldova, no. 18944/02, § 68, 4 April 2006; and Georgiy Bykov, cited above, § 60).

183. The investigation into serious allegations of ill-treatment must be both prompt and thorough. That means that the authorities must always make a serious attempt to find out what happened and should not rely on hasty or ill-founded conclusions to close their investigation or to use as the basis of their decisions (see Assenov and Others, cited above, § 103, and Batı and Others v. Turkey, nos. 33097/96 and 57834/00, § 136, ECHR 2004‑IV). They must take all reasonable steps available to them to secure the evidence concerning the incident, including, inter alia, eyewitness testimony and forensic evidence (see Tanrıkulu v. Turkey [GC], no. 23763/94, § 104, ECHR 1999‑IV, and Gül v. Turkey, no. 22676/93, § 89, 14 December 2000). Any deficiency in the investigation which undermines its ability to establish the cause of injuries or the identity of the persons responsible will risk falling foul of this standard (see Boicenco v. Moldova, no. 41088/05, § 123, 11 July 2006).

184. Furthermore, the investigation should be independent from the executive (see Oğur v. Turkey [GC], no. 21594/93, §§ 91-92, ECHR 1999‑III, and Mehmet Emin Yüksel v. Turkey, no. 40154/98, § 37, 20 July 2004). Independence of the investigation implies not only the absence of a hierarchical or institutional connection, but also independence in practical terms (see Ergi v. Turkey, 28 July 1998, §§ 83-84, Reports 1998-IV).

185. Lastly, the victim should be able to participate effectively in the investigation in one form or another (see, mutatis mutandisOğur, cited above, § 92; Ognyanova and Choban v. Bulgaria, no. 46317/99, § 107, 23 February 2006; Khadzhialiyev and Others v. Russia, no. 3013/04, § 106, 6 November 2008; Denis Vasilyev v. Russia, no. 32704/04, § 157, 17 December 2009; and Dedovskiy and Others v. Russia, no. 7178/03, § 92, 15 May 2008).

(ii) Application of the above principles in the present case

186. The Court observes that the applicant, by having filed the criminal complaint in October 2008, brought to the attention of the public prosecutor his allegations of ill-treatment by State agents and their active involvement in his subsequent rendition by CIA agents. His complaints were supported by the evidence which had come to light in the course of the international and other foreign investigations. In the Court’s opinion, the applicant’s description of events and the available material were sufficient to raise at least a reasonable suspicion that the said Convention grievances could have been imputed to the State authorities as indicated by the applicant. He has thus laid the basis of a prima facie case of misconduct on the part of the security forces of the respondent State, which warranted an investigation by the authorities in conformity with the requirements of Article 3 of the Convention. In any event, the fact that the applicant lodged a formal criminal complaint was not decisive since the information brought to the knowledge of the authorities about serious violations of Article 3 at the time gave rise ipso facto to an obligation under that Article that the State carries out an effective investigation (see, mutatis mutandisGorgiev v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 26984/05, § 64, 19 April 2012).

187. On the basis of the applicant’s complaint, the public prosecutor contacted the Ministry of the Interior with a view to obtaining information regarding the applicant’s case. The Ministry submitted in reply a report which summarised the account noted in its earlier reports drawn up in view of the requests for legal assistance by the Munich public prosecutor. In December 2008, almost two and a half months later, the Skopje public prosecutor rejected the complaint for lack of evidence. Apart from seeking information from the Ministry, she did not undertake any other investigative measure to examine the applicant’s allegations. The Government confirmed that the public prosecutor had interviewed neither the applicant nor the personnel working in the hotel at the material time.

188. Lastly, it is not in dispute that no steps were taken to establish the purpose of the landing of the aircraft N313P, which was suspected of having been used to transfer the applicant from the respondent State to Afghanistan. According to the Marty Inquiry, that aircraft had been used in the applicant’s case and had been on a “rendition circuit” involving other detainees transferred under similar circumstances (see paragraph 45 above). Furthermore, the applicant submitted in support of his allegations an official letter in which the Skopje Airport authorities had attested that the aircraft had landed at Skopje Airport on 23 January 2004 without any passengers and that it had taken off the next morning carrying only one passenger (see paragraph 67 above). The applicant’s allegations regarding his transfer to Afghanistan, both in terms of time and manner, were strikingly consistent with the actual course of that aircraft. However, the investigating authorities remained passive and decided not to follow up on that lead. It is surprising that they took no notice of that information and failed to investigate the identity of the passenger who had boarded the aircraft that night. An investigation of the circumstances regarding the aircraft and the passenger would have revealed relevant information capable of rebutting or confirming the well-foundedness of the applicant’s account of events.

189. The public prosecutor ruled on the sole basis of the papers submitted by the Ministry of the Interior. She did not consider it necessary to go beyond the Ministry’s assertions. When rejecting the applicant’s complaint, she relied exclusively on the information and explanations given by the Ministry, whose agents were, broadly speaking, suspected of having been involved in the applicant’s treatment. According to the Government, the public prosecutor considered that, in the absence of any evidence contradicting the Ministry’s conclusions, no other investigatory measures were necessary (see paragraph 71 above). Having regard to the considerable, at least circumstantial, evidence available at the time of the submission of the applicant’s complaint, such a conclusion falls short of what could be expected from an independent authority. The complexity of the case, the seriousness of the alleged violations and the available material required independent and adequate responses on the part of the prosecuting authorities.

190. The Government also conceded that the investigation undertaken by the prosecuting authorities had not been effective (see paragraph 174 above).

191. Having regard to the parties’ observations, and especially the submissions of the third-party interveners, the Court also wishes to address another aspect of the inadequate character of the investigation in the present case, namely its impact on the right to the truth regarding the relevant circumstances of the case. In this connection it underlines the great importance of the present case not only for the applicant and his family, but also for other victims of similar crimes and the general public, who had the right to know what had happened. The issue of “extraordinary rendition” attracted worldwide attention and triggered inquiries by many international and intergovernmental organisations, including the United Nations human rights bodies, the Council of Europe and the European Parliament. The latter revealed that some of the States concerned were not interested in seeing the truth come out. The concept of “State secrets” has often been invoked to obstruct the search for the truth (see paragraphs 46 and 103 above). State secret privilege was also asserted by the US government in the applicant’s case before the US courts (see paragraph 63 above). The Marty Inquiry found, moreover, that “[t]he same approach led the authorities of the former Yugoslav Republic of Macedonia to hide the truth” (see paragraph 46 above).

192. The Court considers that the prosecuting authorities of the respondent State, after having been alerted to the applicant’s allegations, should have endeavoured to undertake an adequate investigation in order to prevent any appearance of impunity in respect of certain acts. The Court does not underestimate the undeniable complexity of the circumstances surrounding the present case. However, while there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation in a particular situation, an adequate response by the authorities in investigating allegations of serious human rights violations, as in the present case, may generally be regarded as essential in maintaining public confidence in their adherence to the rule of law and in preventing any appearance of collusion in or tolerance of unlawful acts. For the same reasons, there must be a sufficient element of public scrutiny of the investigation or its results to secure accountability in practice as well as in theory (see Anguelova v. Bulgaria, no. 38361/97, § 140, ECHR 2002‑IV; Al-Skeini and Others v. the United Kingdom [GC], no. 55721/07, § 167, ECHR 2011; and Association “21 December 1989” and Others v. Romania, nos. 33810/07 and 18817/08, § 135, 24 May 2011). As the Council of Europe stated in its Guidelines of 30 March 2011 on eradicating impunity for serious human rights violations (see paragraph 105 above), “impunity must be fought as a matter of justice for the victims, as a deterrent to prevent new violations, and to uphold the rule of law and public trust in the justice system”. The inadequate investigation in the present case deprived the applicant of being informed of what had happened, including of getting an accurate account of the suffering he had allegedly endured and the role of those responsible for his alleged ordeal.

193. In view of the above considerations, the Court concludes that the summary investigation that has been carried out in this case cannot be regarded as an effective one capable of leading to the identification and punishment of those responsible for the alleged events and of establishing the truth.

194. Against this background, the Court finds that there has been a violation of Article 3 of the Convention, in its procedural limb.

(b) Substantive aspects of Article 3 of the Convention

(i) Ill-treatment in the hotel and at Skopje Airport

(α) General principles

195. The Court reiterates that Article 3 of the Convention enshrines one of the most fundamental values of democratic societies. Unlike most of the substantive clauses of the Convention, Article 3 makes no provision for exceptions and no derogation from it is permissible under Article 15 § 2 even in the event of a public emergency threatening the life of the nation (see Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 95, ECHR 1999‑V, and Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 119, ECHR 2000‑IV). The Court has confirmed that even in the most difficult circumstances, such as the fight against terrorism and organised crime, the Convention prohibits in absolute terms torture and inhuman or degrading treatment or punishment, irrespective of the conduct of the person concerned (see Chahal v. the United Kingdom, 15 November 1996, § 79, Reports 1996-V, and Labita, cited above, § 119).

196. In order for ill-treatment to fall within the scope of Article 3, it must attain a minimum level of severity. The assessment of this minimum depends on all the circumstances of the case, such as the duration of the treatment, its physical or mental effects and, in some cases, the sex, age and state of health of the victim (see Ireland v. the United Kingdom, 18 January 1978, § 162, Series A no. 25, and Jalloh v. Germany [GC], no. 54810/00, § 67, ECHR 2006‑IX). Further factors include the purpose for which the treatment was inflicted together with the intention or motivation behind it (compare, inter aliaAksoy v. Turkey, 18 December 1996, § 64, Reports 1996-VI; Egmez v. Cyprus, no. 30873/96, § 78, ECHR 2000-XII; and Krastanov v. Bulgaria, no. 50222/99, § 53, 30 September 2004).

197. In order to determine whether any particular form of ill-treatment should be classified as torture, the Court must have regard to the distinction drawn in Article 3 between this notion and that of inhuman or degrading treatment. This distinction would appear to have been embodied in the Convention to allow the special stigma of “torture” to attach only to deliberate inhuman treatment causing very serious and cruel suffering (see Aksoy, cited above, § 62). In addition to the severity of the treatment, there is a purposive element, as recognised in the United Nations Convention against Torture and Other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment, which came into force on 26 June 1987, which defines torture in terms of the intentional infliction of severe pain or suffering with the aim, inter alia, of obtaining information, inflicting punishment or intimidating (Article 1 of the United Nations Convention) (see İlhan v. Turkey [GC], no. 22277/93, § 85, ECHR 2000‑VII).

198. The obligation on Contracting Parties under Article 1 of the Convention to secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in the Convention, taken in conjunction with Article 3, requires States to take measures designed to ensure that individuals within their jurisdiction are not subjected to torture or inhuman or degrading treatment, including such ill-treatment administered by private individuals (see Z and Others v. the United Kingdom [GC], no. 29392/95, § 73, ECHR 2001‑V). The State’s responsibility may therefore be engaged where the authorities fail to take reasonable steps to avoid a risk of ill-treatment about which they knew or ought to have known (see Mahmut Kaya v. Turkey, no. 22535/93, § 115, ECHR 2000‑III).

(β) Application of the above principles in the present case

199. In view of its conclusion regarding the shifting of the burden of proof to the Government (see paragraphs 165 and 167 above), the Court has already found that the applicant’s account is sufficiently persuasive and that his allegations under this Article are established “beyond reasonable doubt”. It remains to be ascertained whether the treatment to which the applicant was subjected falls within the ambit of this Article and whether it could be imputed to the respondent State.

Treatment in the hotel

200. As to the applicant’s treatment in the hotel, the Court observes that he was under constant guard by agents of the Macedonian security forces, interrogated in a foreign language of which he had a limited command, threatened with a gun and consistently refused access to anyone other than his interrogators. Such treatment led the applicant to protest by way of a hunger strike for ten days.

201. The Government did not provide any justification for such treatment.

202. It is true that while he was kept in the hotel, no physical force was used against the applicant. However, the Court reiterates that Article 3 does not refer exclusively to the infliction of physical pain but also of mental suffering, which is caused by creating a state of anguish and stress by means other than bodily assault (see Iljina and Sarulienė v. Lithuania, no. 32293/05, § 47, 15 March 2011). There is no doubt that the applicant’s solitary incarceration in the hotel intimidated him on account of his apprehension as to what would happen to him next and must have caused him emotional and psychological distress. The applicant’s prolonged confinement in the hotel left him entirely vulnerable. He undeniably lived in a permanent state of anxiety owing to his uncertainty about his fate during the interrogation sessions to which he was subjected. The Court notes that such treatment was intentionally meted out to the applicant with the aim of extracting a confession or information about his alleged ties with terrorist organisations (see Dikme v. Turkey, no. 20869/92, §§ 82 and 95, ECHR 2000‑VIII). Furthermore, the threat that he would be shot if he left the hotel room was sufficiently real and immediate which, in itself, may be in conflict with Article 3 of the Convention (see, mutatis mutandisCampbell and Cosans v. the United Kingdom, 25 February 1982, § 26, Series A no. 48, and Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, § 91, ECHR 2010).

203. Lastly, the applicant’s suffering was further increased by the secret nature of the operation and the fact that he was kept incommunicado for twenty-three days in a hotel, an extraordinary place of detention outside any judicial framework (see also paragraph 101 above, and paragraph 236 below).

204. In view of the foregoing, the Court considers that the treatment to which the applicant was subjected while in the hotel amounted on various counts to inhuman and degrading treatment in breach of Article 3 of the Convention.

Treatment at Skopje Airport

205. The Court observes that on 23 January 2004 the applicant, handcuffed and blindfolded, was taken from the hotel and driven to Skopje Airport. Placed in a room, he was beaten severely by several disguised men dressed in black. He was stripped and sodomised with an object. He was placed in an adult nappy and dressed in a dark blue short-sleeved tracksuit. Shackled and hooded, and subjected to total sensory deprivation, the applicant was forcibly marched to a CIA aircraft (a Boeing 737 with the tail number N313P), which was surrounded by Macedonian security agents who formed a cordon around the plane. When on the plane, he was thrown to the floor, chained down and forcibly tranquillised. While in that position, the applicant was flown to Kabul (Afghanistan) via Baghdad (Iraq). The same pattern of conduct applied in similar circumstances has already been found to be in breach of Article 7 of the ICCPR (see paragraphs 108 and 109 above).

206. The Court must firstly assess whether the treatment suffered by the applicant at Skopje Airport at the hands of the special CIA rendition team is imputable to the respondent State. In this connection it emphasises that the acts complained of were carried out in the presence of officials of the respondent State and within its jurisdiction. Consequently, the respondent State must be regarded as responsible under the Convention for acts performed by foreign officials on its territory with the acquiescence or connivance of its authorities (see Ilaşcu and Others v. Moldova and Russia [GC], no. 48787/99, § 318, ECHR 2004‑VII).

207. As to the individual measures taken against the applicant, the Court reiterates that any recourse to physical force which has not been made strictly necessary by the applicant’s own conduct diminishes human dignity and is in principle an infringement of the right set forth in Article 3 of the Convention (see Ribitsch, cited above, § 38). In the present case, it notes that the whole operation of transferring the applicant into the custody of the CIA was well rehearsed and that the applicant did not pose any threat to his captors, who clearly outnumbered him. The Government failed to submit any arguments providing a basis for an explanation or justification of the degree of force used at Skopje Airport. Accordingly, the physical force used against the applicant at the airport was excessive and unjustified in the circumstances.

208. Furthermore, the Court observes that it has already found that the procedure of forcible undressing by the police may amount to such an invasive and potentially debasing measure that it should not be applied without a compelling reason (see Wieser v. Austria, no. 2293/03, § 40, 22 February 2007). No such argument has been adduced to show that the measure applied against the applicant, who was already in a particularly helpless situation, was necessary.

209. Nor was any explanation given to justify the use of physical restraints on the applicant. The same concerns the use of hooding, which has already been found to cause, if not actual bodily injury, at least intense physical and mental suffering to the persons subjected to it (see Ireland v. the United Kingdom, cited above, §§ 96 and 167).

210.  The forcible administration of a suppository while the applicant was held on the ground without any explanation was not based on any medical considerations. Furthermore, the manner in which the applicant was subjected to that procedure caused serious physical pain and suffering (see Zontul v. Greece, no. 12294/07, § 89, 17 January 2012, and Jalloh, cited above, §§ 69 and 72).

211. The Court notes that the above-mentioned measures were used in combination and with premeditation, the aim being to cause severe pain or suffering in order to obtain information, inflict punishment or intimidate the applicant (see paragraph 124 above). In the Court’s view, such treatment amounted to torture in breach of Article 3 of the Convention. The respondent State must be considered directly responsible for the violation of the applicant’s rights under this head, since its agents actively facilitated the treatment and then failed to take any measures that might have been necessary in the circumstances of the case to prevent it from occurring (see Z and Others v. the United Kingdom, cited above; M.C. v. Bulgaria, no. 39272/98, § 149, ECHR 2003-XII; and Members of the Gldani Congregation of Jehovah’s Witnesses and Others v. Georgia, no. 71156/01, §§ 124 and 125, 3 May 2007).

(ii) Removal of the applicant

(α) General principles

212. It is the settled case-law of the Court that the decision by a Contracting State to remove a fugitive – and, a fortiori, the actual removal itself – may give rise to an issue under Article 3, and hence engage the responsibility of that State under the Convention, where substantial grounds have been shown for believing that the person in question would, if extradited, face a real risk of being subjected to treatment contrary to Article 3 in the receiving country. The establishment of such responsibility inevitably involves an assessment of conditions in the requesting country against the standards of Article 3 of the Convention. Nonetheless, there is no question of adjudicating on or establishing the responsibility of the receiving country, whether under general international law, under the Convention or otherwise. In so far as any liability under the Convention is or may be incurred, it is liability incurred by the sending Contracting State by reason of its having taken action which has as a direct consequence the exposure of an individual to proscribed ill-treatment (see Soering, cited above, § 91; Saadi, cited above, §§ 125 and 126; Cruz Varas and Others v. Sweden, 20 March 1991, §§ 69-70, Series A no. 201; and Mamatkulov and Askarov v. Turkey [GC], nos. 46827/99 and 46951/99, § 67, ECHR 2005-I).

213. In determining whether substantial grounds have been shown for believing that a real risk of treatment contrary to Article 3 exists, the Court will assess the issue in the light of all the material placed before it or, if necessary, material it has obtained proprio motu (see Hilal v. the United Kingdom, no. 45276/99, § 60, ECHR 2001-II, and Saadi, cited above, § 128). It must examine the foreseeable consequences of sending the applicant to the receiving country, bearing in mind the general situation there and his personal circumstances (see Vilvarajah and Others v. the United Kingdom, 30 October 1991, § 108, Series A no. 215).

214. The existence of the risk must be assessed primarily with reference to those facts which were known or ought to have been known to the Contracting State at the time of the removal; the Court is not precluded, however, from having regard to information which comes to light subsequent to the removal. This may be of value in confirming or refuting the appreciation that has been made by the Contracting Party or the well-foundedness or otherwise of an applicant’s fears (see Cruz Varas and Others, cited above, § 76, and Vilvarajah and Others, cited above, § 107).

(β) Application of the above principles in the present case

215. On the basis of the facts already established to the required standard of proof, the Court must examine whether any responsibility may be attributed to the respondent State for having transferred the applicant into the custody of the US authorities.

216. In the first place, the Court notes that there is no evidence that the applicant’s transfer into the custody of CIA agents was pursuant to a legitimate request for his extradition or any other legal procedure recognised in international law for the transfer of a prisoner to foreign authorities (see paragraph 102 above). Furthermore, no arrest warrant has been shown to have existed at the time authorising the delivery of the applicant into the hands of US agents (contrast Öcalan, cited above, § 92).

217. Secondly, the evidence suggests that the Macedonian authorities had knowledge of the destination to which the applicant would be flown from Skopje Airport. Documents issued by the Civil Aviation Administration (see paragraph 41 above) confirm that the aircraft N313P was allowed to land on 23 January 2004 at Skopje Airport. At 10.30 p.m. on the same day, permission was given for the aircraft to take off for Kabul. At 2.25 a.m. on 24 January 2004, the authorities authorised its onward route to Baghdad.

218. Thirdly, the Court attaches importance to the reports and relevant international and foreign jurisprudence, and – given the specific circumstances of the present case – to media articles, referred to above (see paragraphs 99, 106-22, 126 and 127 above), which constitute reliable sources reporting practices that have been resorted to or tolerated by the US authorities and that are manifestly contrary to the principles of the Convention. The Court has already found some of these reports “worrying” and expressed its grave concerns about the interrogation methods used by the US authorities on persons suspected of involvement in international terrorism and detained in the naval base in Guantánamo Bay and in Bagram (Afghanistan) (see Al-Moayad v. Germany (dec.), no. 35865/03, § 66, 20 February 2007). This material was in the public domain before the applicant’s actual transfer into the custody of the US authorities. It is capable of proving that there were serious reasons to believe that if the applicant was to be transferred into US custody under the “rendition” programme, he would be exposed to a real risk of being subjected to treatment contrary to Article 3. Consequently, it must be concluded that the Macedonian authorities knew or ought to have known, at the relevant time, that there was a real risk that the applicant would be subjected to treatment contrary to Article 3 of the Convention. The Government failed to dispel any doubts in that regard (see Saadi, cited above, § 129). Material that came to light subsequent to the applicant’s transfer confirms the existence of that risk (see paragraphs 103, 108-10, 123, 124, 128 and 129 above).

219. Fourthly, the respondent State did not seek any assurances from the US authorities to avert the risk of the applicant being ill-treated (see, by contrast, Mamatkulov and Askarov, cited above, §§ 71-78; Al-Moayad, cited above; and Babar Ahmad and Others v. the United Kingdom (dec.), nos. 24027/0711949/08 and 36742/08, § 113, 6 July 2010).

220. In such circumstances, the Court considers that by transferring the applicant into the custody of the US authorities, the Macedonian authorities knowingly exposed him to a real risk of ill-treatment and to conditions of detention contrary to Article 3 of the Convention.

221. Having regard to the manner in which the applicant was transferred into the custody of the US authorities, the Court considers that he was subjected to “extraordinary rendition”, that is, an “extrajudicial transfer of persons from one jurisdiction or State to another, for the purposes of detention and interrogation outside the normal legal system, where there was a real risk of torture or cruel, inhuman or degrading treatment” (see Babar Ahmad and Others, cited above, § 113).

222. Accordingly, the respondent State has violated Article 3 of the Convention on this account.

(iii) Conclusion

223. In the light of the above, the Court concludes that the respondent State is to be held responsible for the inhuman and degrading treatment to which the applicant was subjected while in the hotel, for his torture at Skopje Airport and for having transferred the applicant into the custody of the US authorities, thus exposing him to the risk of further treatment contrary to Article 3 of the Convention.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 OF THE CONVENTION

224. The applicant complained under Article 5 of the Convention that he had been detained unlawfully and kept incommunicado, without any arrest warrant having been issued, and that he had never been brought before a judge. He claimed that the respondent State bore direct responsibility for his entire period of captivity between 31 December 2003 and his return to Albania on 28 May 2004. Lastly, he complained that the absence of a prompt and effective investigation by the Macedonian authorities into his credible allegations had been in breach of his Article 5 rights. Article 5 of the Convention reads as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a) the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

(b) the lawful arrest or detention of a person for non-compliance with the lawful order of a court or in order to secure the fulfilment of any obligation prescribed by law;

(c) the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

(d) the detention of a minor by lawful order for the purpose of educational supervision or his lawful detention for the purpose of bringing him before the competent legal authority;

(e) the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants;

(f) the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or of a person against whom action is being taken with a view to deportation or extradition.

2. Everyone who is arrested shall be informed promptly, in a language which he understands, of the reasons for his arrest and of any charge against him.

3. Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be brought promptly before a judge or other officer authorised by law to exercise judicial power and shall be entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.

4. Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.

5. Everyone who has been the victim of arrest or detention in contravention of the provisions of this Article shall have an enforceable right to compensation.”

A. The parties’ submissions

225. The applicant argued that the respondent State was responsible for the violation of his rights under this Article, by its own agents and/or foreign agents operating in its territory and under its jurisdiction. His detention in the former Yugoslav Republic of Macedonia without charge or judicial oversight had violated his Article 5 rights. His prolonged disappearance during his subsequent detention in Afghanistan constituted a violation of Article 5, for which the Macedonian Government was responsible. In addition, the Government had violated Article 5 of the Convention by failing to conduct an effective investigation into his credible allegations that he had disappeared for an extended period as a result of a joint operation by Macedonian and US agents.

226. The Government contested the applicant’s arguments.

B. The third-party interveners

227. Interights submitted that the abduction, rendition and detention of a person in secret and without notification of the person’s family amounted to enforced disappearance. Such acts constituted forms of secret detention, where the person was not permitted any contact with the outside world (“incommunicado detention”), and where the authorities did not disclose the place of detention or information about the fate of the detainee (“unacknowledged detention”). The obligation of non-refoulement applied to situations involving a real risk of serious violations of the most fundamental human rights, including arbitrary detention and flagrant denial of a fair trial.

228. Amnesty International and the International Commission of Jurists argued that by their nature and severity, deprivations of liberty carried out in the context of the “secret detentions and renditions system” amounted to flagrant violations of Article 5 of the Convention. In such circumstances, Contracting Parties were required, under the non-refoulement principle also embodied in Article 5 of the Convention, not to remove any individuals from their jurisdiction when the Contracting Parties knew or ought to have known that their removal would expose them to a real risk of flagrant breaches of their right to liberty and security of person. They further stated that by January 2004, there was much credible information in the public domain indicating that the US had been engaging in arbitrary, incommunicado and secret detention, as well as secret detainee transfers, of individuals the authorities suspected of being involved in or having knowledge of international terrorism. Under the non-refoulement principle, States were not absolved from responsibility “for all and any foreseeable consequences” suffered by an individual following removal from their jurisdiction. Amnesty International and the International Commission of Jurists submitted that where an act or omission of a Contracting Party, taking place within its jurisdiction, had a direct causal connection with a rendition involving a continuing violation of Convention rights, taking place partly on its territory and partly elsewhere, both the State’s negative and positive Convention obligations were engaged. In such cases, the responsibility of the State was to refrain from any act that would facilitate the rendition operation and to take such preventive, investigative and remedial measures as were available to it within the limits of its jurisdiction, to prevent, remedy or investigate the continuing violation of the Convention rights.

C. The Court’s assessment

1. Admissibility

229. The Court notes that the complaints under this Article are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

2. Merits

(a) General principles established in the Court’s case-law

230. The Court notes at the outset the fundamental importance of the guarantees contained in Article 5 for securing the right of individuals in a democracy to be free from arbitrary detention at the hands of the authorities. It is for that reason that the Court has repeatedly stressed in its case-law that any deprivation of liberty must not only have been effected in conformity with the substantive and procedural rules of national law but must equally be in keeping with the very purpose of Article 5, namely to protect the individual from arbitrariness (see Chahal, cited above, § 118). This insistence on the protection of the individual against any abuse of power is illustrated by the fact that Article 5 § 1 circumscribes the circumstances in which individuals may be lawfully deprived of their liberty, it being stressed that these circumstances must be given a narrow interpretation having regard to the fact that they constitute exceptions to a most basic guarantee of individual freedom (see Quinn v. France, 22 March 1995, § 42, Series A no. 311).

231. It must also be stressed that the authors of the Convention reinforced the individual’s protection against arbitrary deprivation of his or her liberty by guaranteeing a corpus of substantive rights which are intended to minimise the risks of arbitrariness, by allowing the act of deprivation of liberty to be amenable to independent judicial scrutiny and by securing the accountability of the authorities for that act. The requirements of Article 5 §§ 3 and 4 with their emphasis on promptness and judicial supervision assume particular importance in this context. Prompt judicial intervention may lead to the detection and prevention of life-threatening measures or serious ill-treatment which violate the fundamental guarantees contained in Articles 2 and 3 of the Convention (see Aksoy, cited above, § 76). What is at stake is both the protection of the physical liberty of individuals as well as their personal security in a context which, in the absence of safeguards, could result in a subversion of the rule of law and place detainees beyond the reach of the most rudimentary forms of legal protection.

232. Although the investigation of terrorist offences undoubtedly presents the authorities with special problems, that does not mean that the authorities have carte blanche under Article 5 to arrest suspects and detain them in police custody, free from effective control by the domestic courts and, in the final instance, by the Convention’s supervisory institutions, whenever they consider that there has been a terrorist offence (see Dikme, cited above, § 64).

233. The Court emphasises in this connection that the unacknowledged detention of an individual is a complete negation of these guarantees and a most grave violation of Article 5. Having assumed control over an individual, the authorities have a duty to account for his or her whereabouts. For this reason, Article 5 must be seen as requiring the authorities to take effective measures to safeguard against the risk of disappearance and to conduct a prompt effective investigation into an arguable claim that a person has been taken into custody and has not been seen since (see Kurt v. Turkey, 25 May 1998, §§ 123-24, Reports 1998-III).

(b) Application of the above principles in the present case

234. It is not disputed between the parties that on 31 December 2003 the applicant was taken off the bus on entering the territory of the respondent State and was questioned by Macedonian police officers. He subsequently disappeared and was thereafter not seen until he returned to Germany on 29 May 2004. The Court has already established to the required standard of proof that the applicant was held in the hotel under constant guard by the Macedonian security forces between 31 December 2003 and 23 January 2004, when he was handed over, at Skopje Airport, into the custody of the US authorities. On the latter date he was flown on a CIA-operated flight to Kabul (Afghanistan), where he was detained until his return to Germany.

235. The Court must examine whether the applicant’s detention in the former Yugoslav Republic of Macedonia was in conformity with the requirements set out in Article 5 of the Convention and whether the applicant’s subsequent detention in Kabul is imputable to the respondent State. It will further examine whether there was an effective investigation into the applicant’s allegations of unlawful and arbitrary detention.

(i) The applicant’s detention in Skopje

236. In the first place, the Court notes that there was no court order for the applicant’s detention, as required under domestic law (see paragraph 89 above). His confinement in the hotel was not authorised by a court. Furthermore, the applicant’s detention in the respondent State has not been substantiated by any custody records, or, at least, no such documents have been submitted to the Court. The Court has already found that the failure to hold data recording such matters as the date, time and location of detention, the name of the detainee as well as the reasons for the detention and the name of the person effecting it must be seen as incompatible with the very purpose of Article 5 of the Convention (see Kurt, cited above, § 125). During his detention in the respondent State, the applicant did not have access to a lawyer, nor was he allowed to contact his family or a representative of the German embassy in the respondent State, as required by Article 36 § 1 (b) of the Vienna Convention on Consular Relations (see paragraph 93 above). Furthermore, he was deprived of any possibility of being brought before a court to test the lawfulness of his detention (see paragraphs 84 and 90 above). His unacknowledged and incommunicado detention means that he was left completely at the mercy of those holding him (see Aksoy, cited above, § 83). Lastly, the Court finds it wholly unacceptable that in a State subject to the rule of law a person could be deprived of his or her liberty in an extraordinary place of detention outside any judicial framework, as was the hotel in the present case. It considers that his detention in such a highly unusual location adds to the arbitrariness of the deprivation of liberty (see, mutatis mutandisBitiyeva and X v. Russia, nos. 57953/00 and 37392/03, § 118, 21 June 2007).

237. Having regard to the above finding and the fact that the Government submitted no explanation about the applicant’s detention between 31 December 2003 and 23 January 2004, or any documents by way of justification, the Court concludes that during that period the applicant was held in unacknowledged detention in complete disregard of the safeguards enshrined in Article 5, and that this constitutes a particularly grave violation of his right to liberty and security as secured by Article 5 of the Convention (see Gisayev v. Russia, no. 14811/04, §§ 152-53, 20 January 2011; Kadirova and Others v. Russia, no. 5432/07, §§ 127-30, 27 March 2012; and Chitayev v. Russia, no. 59334/00, § 173, 18 January 2007).

(ii) The applicant’s subsequent detention

238. In view of its finding regarding the facts established to the required standard of proof (see paragraphs 165 and 167 above), the Court observes that on 23 January 2004 the Macedonian security forces handed over the applicant at Skopje Airport into the custody of CIA agents who transported him to Afghanistan on a special CIA-operated flight, described by the Marty Inquiry as the “well-known rendition plane N313P” (see paragraph 64 of the 2006 Marty Report). He remained there until 28 May 2004, when he was transported back to Germany, via Albania.

239. The Court reiterates that a Contracting State would be in violation of Article 5 of the Convention if it removed an applicant to a State where he or she was at real risk of a flagrant breach of that Article (see Othman (Abu Qatada) v. the United Kingdom, no. 8139/09, § 233, ECHR 2012). In the present case, the Court has already established to the required standard of proof that the applicant was subjected to “extraordinary rendition” (see paragraph 221 above), which entails detention ...“outside the normal legal system” and which, “by its deliberate circumvention of due process, is anathema to the rule of law and the values protected by the Convention” (see Babar Ahmad and Others, cited above, §§ 113-14). Furthermore, the detention of terrorist suspects within the “rendition” programme run by the US authorities has already been found to have been arbitrary in other similar cases (see paragraphs 103, 106, 113, 119 and 123 above). In such circumstances, the Court considers that it should have been clear to the Macedonian authorities that, having been handed over into the custody of the US authorities, the applicant faced a real risk of a flagrant violation of his rights under Article 5. In this connection the Court reiterates that Article 5 of the Convention lays down an obligation on the State not only to refrain from active infringements of the rights in question, but also to take appropriate steps to provide protection against an unlawful interference with those rights to everyone within its jurisdiction (see Storck v. Germany, no. 61603/00, §§ 100-01, ECHR 2005‑V, and Medova v. Russia, no. 25385/04, § 123, 15 January 2009). The Macedonian authorities not only failed to comply with their positive obligation to protect the applicant from being detained in contravention of Article 5 of the Convention, but they actively facilitated his subsequent detention in Afghanistan by handing him over to the CIA, despite the fact that they were aware or ought to have been aware of the risk of that transfer. The Court considers therefore that the responsibility of the respondent State is also engaged in respect of the applicant’s detention between 23 January and 28 May 2004 (see, mutatis mutandisRantsev v. Cyprus and Russia, no. 25965/04, § 207, ECHR 2010).

(iii) Conclusion

240. Having regard to the above, the Court considers that the applicant’s abduction and detention amounted to “enforced disappearance” as defined in international law (see paragraphs 95 and 100 above). The applicant’s “enforced disappearance”, although temporary, was characterised by an ongoing situation of uncertainty and unaccountability, which extended through the entire period of his captivity (see Varnava and Others, cited above, § 148). In this connection the Court would point out that in the case of a series of wrongful acts or omissions, the breach extends over the entire period starting with the first of the acts and continuing for as long as the acts or omissions are repeated and remain at variance with the international obligation concerned (see Ilaşcu and Others, cited above, § 321, and see also paragraph 97 above).

241. Having regard to these considerations, the Court concludes that the Government is to be held responsible for violating the applicant’s rights under Article 5 of the Convention during the entire period of his captivity.

(iv) Procedural aspect of Article 5: lack of an effective investigation

242. The Court has already found that the respondent State did not conduct an effective investigation into the applicant’s allegations of ill-treatment (see paragraphs 186-94 above). For the same reasons, it finds that no meaningful investigation was conducted into the applicant’s credible allegations that he was detained arbitrarily (see Kurt, cited above, § 128).

243. It accordingly finds that the respondent State has violated Article 5 of the Convention in its procedural aspect.

V. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

244. The applicant further complained that his secret and extrajudicial abduction and arbitrary detention had violated his rights under Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. The parties’ submissions

245. The applicant submitted that his ordeal had been entirely arbitrary, constituting a serious violation of his right to respect for his private and family life under this Article. For over four months he had been detained in solitary confinement, seeing only his guards and interrogators and being separated from his family, who had no idea of his whereabouts. This situation had had a severe effect on his physical and psychological integrity.

246. The Government contested that argument.

B. The Court’s assessment

1. Admissibility

247. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

2. Merits

248. According to the Court’s case-law, the notion of “private life” is a broad one and is not susceptible to exhaustive definition; it may, depending on the circumstances, cover the moral and physical integrity of the person. The Court further recognises that these aspects of the concept extend to situations of deprivation of liberty (see Raninen v. Finland, 16 December 1997, § 63, Reports 1997‑VIII). Article 8 also protects a right to personal development, the right to establish and develop relationships with other human beings and the outside world. A person should not be treated in a way that causes a loss of dignity, as “the very essence of the Convention is respect for human dignity and human freedom” (see Pretty v. the United Kingdom, no. 2346/02, §§ 61 and 65, ECHR 2002‑III). Furthermore, the mutual enjoyment by members of a family of each other’s company constitutes a fundamental element of family life (see, mutatis mutandisOlsson v. Sweden (no. 1), 24 March 1988, § 59, Series A no. 130). The Court reiterates that an essential object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary interference by the public authorities (see Kroon and Others v. the Netherlands, 27 October 1994, § 31, Series A no. 297‑C).

249. Having regard to its conclusions concerning the respondent State’s responsibility under Articles 3 and 5 of the Convention, the Court considers that the State’s actions and omissions likewise engaged its responsibility under Article 8 of the Convention. In view of the established evidence, the Court considers that the interference with the applicant’s right to respect for his private and family life was not “in accordance with the law”.

250. Accordingly, it finds that in the present case there has been a violation of Article 8 of the Convention.

VI. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

251. The applicant also complained that he had no effective remedy under Article 13 of the Convention in respect of his rights under Articles 3, 5 and 8 of the Convention. He relied on Article 13 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. The parties’ submissions

252. The applicant stated that there had been no effective investigation capable of establishing the facts of his detention and treatment, auxiliary to the investigative element of Article 3 of the Convention. Furthermore, there had been no domestic remedy to challenge the lawfulness of his detention in the former Yugoslav Republic of Macedonia and his transfer into CIA custody, auxiliary to his rights under Article 5. The same applied to his rights under Article 8 of the Convention.

253. The Government conceded that prior to Mr H.K.’s statement the applicant had not had an effective domestic remedy as required under Article 13 of the Convention in respect of his complaints under Articles 3 and 5. They further admitted that in the absence of any conclusions of the criminal investigation, the civil avenue of redress, as such, could not be regarded as effective in relation to the applicant’s complaint under Article 8 of the Convention.

B. The Court’s assessment

1. Admissibility

254. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

2. Merits

(a) General principles established in the Court’s case-law

255. The Court observes that Article 13 guarantees the availability at national level of a remedy to enforce the substance of the Convention rights and freedoms in whatever form they might happen to be secured in the domestic legal order. The effect of this Article is thus to require the provision of a domestic remedy allowing the competent national authority both to deal with the substance of the relevant Convention complaint and to grant appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they conform to their obligations under this provision. The scope of the obligation under Article 13 varies depending on the nature of the applicant’s complaint under the Convention. Nevertheless, the remedy required by Article 13 must be “effective” in practice as well as in law, in particular in the sense that its exercise must not be unjustifiably hindered by the acts or omissions of the authorities of the respondent State. Where an individual has an arguable claim that he has been ill-treated by agents of the State, the notion of an “effective remedy” entails, in addition to the payment of compensation where appropriate, a thorough and effective investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible and including effective access for the complainant to the investigatory procedure (see Anguelova, cited above, §§ 161-62; Assenov and Others, cited above, §§ 114 et seq.; Süheyla Aydın v. Turkey, no. 25660/94, § 208, 24 May 2005; and Aksoy, cited above, §§ 95 and 98).

256. The Court further reiterates that the requirements of Article 13 are broader than a Contracting State’s obligation under Articles 3 and 5 to conduct an effective investigation into the disappearance of a person who has been shown to be under their control and for whose welfare they are accordingly responsible (see, mutatis mutandisOrhan, cited above, § 384; Khashiyev and Akayeva v. Russia, nos. 57942/00 and 57945/00, § 183, 24 February 2005; and Kurt, cited above, § 140).

257.  Given the irreversible nature of the harm that might occur if the risk of ill-treatment materialised and the importance the Court attaches to Article 3, the notion of an effective remedy under Article 13 requires independent and rigorous scrutiny of the claim that there exist substantial grounds for fearing a real risk of treatment contrary to Article 3 (see Jabari v. Turkey, no. 40035/98, § 50, ECHR 2000VIII). This scrutiny must be carried out without regard to what the person may have done to warrant expulsion or to any perceived threat to the national security of the expelling State (see Chahal, cited above, § 151).

(b) Application of the above principles in the present case

258. The Court has established that the applicant brought the substance of his grievances under Articles 3, 5 and 8 of the Convention to the attention of the public prosecutor. Those complaints were never the subject of any serious investigation, being discounted in favour of a hastily reached explanation that he had never been subjected to any of the actions complained of. The Court has already found the respondent State responsible for violations of the applicant’s rights under Articles 3, 5 and 8 of the Convention. His complaints under these Articles are therefore “arguable” for the purposes of Article 13 (see Boyle and Rice v. the United Kingdom, 27 April 1988, § 52, Series A no. 131).

259.  The applicant should accordingly have been able to avail himself of effective and practical remedies capable of leading to the identification and punishment of those responsible and to an award of compensation, for the purposes of Article 13. For the reasons set out above (see paragraphs 186-94 and 242 above), no effective criminal investigation can be considered to have been carried out in accordance with Article 13 with regard to the applicant’s complaints under Articles 3 and 5 of the Convention. The superficial approach which the public prosecutor took cannot be said to be compatible with the duty to carry out an investigation into the applicant’s allegations of ill-treatment and unlawful deprivation of liberty. The Government have also confirmed the lack of an effective remedy at the relevant time (see paragraph 253 above).

260.  Furthermore, no evidence has been submitted to show that the decision to transfer the applicant into the custody of the CIA was reviewed with reference to the question of the risk of ill-treatment or a flagrant breach of his right to liberty and security of person, either by a judicial authority or by any other authority providing sufficient guarantees that the remedy before it would be effective (see Chahal, cited above, § 152).

261.  As the Government pointed out in their submissions, the ineffectiveness of the criminal investigation undermined the effectiveness of any other remedy, including a civil action for damages. The Court has already found in similar cases that a compensation claim is theoretical and illusory and not capable of affording redress to the applicant (see, mutatis mutandisCobzaru, cited above, § 83; Estamirov and Others v. Russia, no. 60272/00, §§ 77 and 120, 12 October 2006; and Musayev and Others v. Russia, nos. 57941/00, 58699/00 and 60403/00, § 175, 26 July 2007).

262. Accordingly, the Court finds that the applicant was denied the right to an effective remedy under Article 13 of the Convention taken in conjunction with Articles 3, 5 and 8.

VII. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

263. Lastly, the applicant relied on Article 10 of the Convention, arguing that he had a right to be informed of the truth regarding the circumstances that had led to the alleged violations of his Convention rights. Article 10 provides:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

264. The Court considers that the issue raised under this Article overlaps with the merits of the applicant’s complaints under Article 3 and has already been addressed in relation to those complaints (see paragraph 192 above). The present case does not raise any particular issue that should be analysed under Article 10 alone, which does not apply to the facts complained of. Consequently, there is no appearance of a violation of the applicant’s rights and freedoms set out in this Article.

265. It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

VIII. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

266. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

267. The applicant claimed 300,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage for the suffering, anguish and mental breakdown linked to his ill-treatment, unacknowledged detention, uncertainty about his fate, the refusal of the Government to acknowledge the truth and the impossibility of restoring his reputation. In the latter connection, he claimed that he had been subjected to a “defamatory campaign”, which had had a negative impact on his employment prospects. In support of his claim, he referred to similar cases in which the governments of Sweden, Canada and the United Kingdom (see paragraphs 110 and 129 above) had been ordered or had agreed to pay compensation of between 450,000 United States dollars (USD) and USD 10,000,000. He further requested that the Court order the respondent State to conduct an effective and thorough investigation into the facts of his case. The applicant did not claim any award in respect of pecuniary damage.

268. The Government contested the applicant’s claims under this head. They reaffirmed that he had not been subjected to “extraordinary rendition” and rejected his allegations as unsubstantiated. Lastly, they stated that the assessment of any damage should be individualised and that it should not be calculated by way of comparison with other cases.

269. The Court reiterates that Article 41 empowers it to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate. In this connection it observes that it has found serious violations of several Convention provisions by the respondent State. It has found that the applicant was tortured and ill-treated and that the responsibility of the respondent State was engaged for having transferred him knowingly into the custody of the CIA although there had been serious reasons to believe that he might be subjected to treatment contrary to Article 3 of the Convention. It has also found that the applicant was detained arbitrarily, contrary to Article 5. The respondent State also failed to carry out an effective investigation as required under Articles 3 and 5 of the Convention. In addition, the Court has found a violation of the applicant’s rights under Article 8. Lastly, it has held the respondent State responsible for having failed to provide an effective remedy within the meaning of Article 13 of the Convention for the applicant’s grievances under Articles 3, 5 and 8. The Court considers that in view of the violations found, the applicant undeniably suffered non-pecuniary damage which cannot be made good by the mere finding of a violation.

270. Consequently, regard being had to the extreme seriousness of the violations of the Convention of which the applicant was a victim, and ruling on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court awards him EUR 60,000, plus any tax that may be chargeable on that amount (see Ilaşcu and Others, cited above, § 489).

B. Costs and expenses

271. The applicant did not seek the reimbursement of the costs and expenses incurred before the domestic courts and before the Court.

272. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

C. Default interest

273. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Dismisses the Government’s preliminary objection of non-compliance with the six-month rule;

2. Declares the complaints under Articles 3, 5, 8 and 13 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention in its procedural aspect on account of the failure of the respondent State to carry out an effective investigation into the applicant’s allegations of ill-treatment;

4. Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention by the respondent State on account of the inhuman and degrading treatment to which the applicant was subjected while being held in the hotel in Skopje;

5. Holds that the respondent State is responsible for the ill-treatment to which the applicant was subjected at Skopje Airport and that this treatment must be classified as torture within the meaning of Article 3 of the Convention;

6. Holds that the responsibility of the respondent State is engaged with regard to the applicant’s transfer into the custody of the US authorities despite the existence of a real risk that he would be subjected to further treatment contrary to Article 3 of the Convention;

7. Holds that the applicant’s detention in the hotel for twenty-three days was arbitrary, in breach of Article 5 of the Convention;

8. Holds that the respondent State is responsible under Article 5 of the Convention for the applicant’s subsequent captivity in Afghanistan;

9. Holds that the respondent State failed to carry out an effective investigation into the applicant’s allegations of arbitrary detention, as required under Article 5 of the Convention;

10. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

11. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention on account of the lack of effective remedies in respect of the applicant’s grievances under Articles 3, 5 and 8 of the Convention;

12. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 60,000 (sixty thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

13. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 13 December 2012.

Michael O’Boyle    Nicolas Bratza
Deputy Registrar     President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) joint concurring opinion of Judges Tulkens, Spielmann, Sicilianos and Keller;

(b) joint concurring opinion of Judges Casadevall and López Guerra.

N.B.
M.O’B.

 

JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES TULKENS, SPIELMANN, SICILIANOS AND KELLER

(Translation)

1. In relation to Article 13 of the Convention, which the Court unanimously found to have been breached in conjunction with Articles 3, 5 and 8, we would have liked the reasoning to extend to an aspect which in our view is fundamental. On account of the seriousness of the violations found, we consider that the Court should have acknowledged that in the absence of any effective remedies – as conceded by the Government – the applicant was denied the “right to the truth”, that is, the right to an accurate account of the suffering endured and the role of those responsible for that ordeal (see Association “21 December 1989” and Others v. Romania, nos. 33810/07 and 18817/08, § 144, 24 May 2011 [the text of § 144 is available only in French in Hudoc]).

2. Obviously, this does not mean “truth” in the philosophical or metaphysical sense of the term but the right to ascertain and establish the true facts. As was pointed out by the United Nations Office of the High Commissioner for Human Rights, and also by Redress, Amnesty International and the International Commission of Jurists[1], in enforced disappearance cases the right to the truth is a particularly compelling norm in view of the secrecy surrounding the victims’ fate.

3. In addressing the applicant’s complaint under Article 10 of the Convention that he “had a right to be informed of the truth regarding the circumstances that had led to the alleged violations”, the Court considers that the issue raised overlaps with the merits of his Article 3 complaints and has already been dealt with in relation to those complaints (see paragraph 264 of the judgment). It could therefore be argued that the Court is implicitly acknowledging that the right to the truth has a place in the context of Article 3, although it does not really commit itself to such a finding, instead simply noting that there was an inadequate investigation which deprived the applicant of the possibility of being informed (see paragraph 193 of the judgment).

4. We consider, however, that the right to the truth would be more appropriately situated in the context of Article 13 of the Convention, especially where, as in the present case, it is linked to the procedural obligations under Articles 3, 5 and 8. The scale and seriousness of the human rights violations in issue, committed in the context of the secret detentions and renditions system, together with the widespread impunity observed in multiple jurisdictions in respect of such practices, give real substance to the right to an effective remedy enshrined in Article 13, which includes a right of access to relevant information about alleged violations, both for the persons concerned and for the general public.

5. The right to the truth is not a novel concept in our case-law, nor is it a new right. Indeed, it is broadly implicit in other provisions of the Convention, in particular the procedural aspect of Articles 2 and 3, which guarantee the right to an investigation involving the applicant and subject to public scrutiny.

6. In practice, the search for the truth is the objective purpose of the obligation to carry out an investigation and the raison d’être of the related quality requirements (transparency, diligence, independence, access, disclosure of results and scrutiny). For society in general, the desire to ascertain the truth plays a part in strengthening confidence in public institutions and hence the rule of law. For those concerned – the victims’ families and close friends – establishing the true facts and securing an acknowledgment of serious breaches of human rights and humanitarian law constitute forms of redress that are just as important as compensation, and sometimes even more so. Ultimately, the wall of silence and the cloak of secrecy prevent these people from making any sense of what they have experienced and are the greatest obstacles to their recovery.

7. A more explicit acknowledgment of the right to the truth in the context of Article 13 of the Convention, far from being either innovative or superfluous, would in a sense cast renewed light on a well-established reality.

8. Today, the right to the truth is widely recognised by international and European human rights law. At United Nations level, it is set forth in the 2006 International Convention for the Protection of All Persons from Enforced Disappearance (Article 24 § 2) and in the Set of Principles for the Protection and Promotion of Human Rights through Action to Combat Impunity. Resolutions 9/11 and 12/12 on the right to the truth, adopted on 18 September 2008 and 1 October 2009 respectively by the United Nations Human Rights Council, state that: “... the Human Rights Committee and the Working Group on Enforced or Involuntary Disappearances ... have recognized the right of the victims of gross violations of human rights and the right of their relatives to the truth about the events that have taken place, including the identification of the perpetrators of the facts that gave rise to such violations ...”.

9. The same is true at regional level. In the context of the American Convention on Human Rights, the right to the truth has been expressly acknowledged in the decisions of the Inter-American Court of Human Rights in Velásquez Rodríguez v. Honduras (29 July 1988) and Contreras et al. v. El Salvador (31 August 2011). On the European scene, with reference first of all to the European Union, the Council Framework Decision of 15 March 2001 on the standing of victims in criminal proceedings[2] establishes a link between truth and dignity and states, in its Preamble, that “[t]he rules and practices as regards the standing and main rights of victims need to be approximated, with particular regard to the right to be treated with respect for their dignity, the right to provide and receive information, the right to understand and be understood ...”. Within the Council of Europe, the Guidelines of 30 March 2011 on eradicating impunity for serious human rights violations pursue a similar approach.

10. In these circumstances, we consider that the judgment’s somewhat timid allusion to the right to the truth in the context of Article 3 and the lack of an explicit acknowledgment of this right in relation to Article 13 of the Convention give the impression of a certain over-cautiousness.

 

JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES CASADEVALL AND LÓPEZ GUERRA

We agree with the Grand Chamber ruling, as well as with the reasoning supporting it. We consider however that, as regards the violation of the procedural aspect of Article 3 of the Convention on account of the failure of the respondent State to carry out an effective investigation into the applicant’s allegations of ill-treatment, no separate analysis as performed by the Grand Chamber in paragraph 191 of the judgment was necessary with respect to the existence of a “right to the truth” as something different from, or additional to, the requisites already established in such matters by the previous case-law of the Court.

According to the Court’s case-law, as reflected in the present judgment (see paragraphs 182 et seq.), an investigation into alleged ill-treatment must in any event represent a serious attempt to establish the facts of the case concerning the cause of the injuries suffered and the identity of the persons responsible. It seems evident to us that all this required activity amounts to finding out the truth of the matter, irrespective of the relevance or importance of the particular case for the general public, and therefore a separate analysis of the right to the truth becomes redundant.

The right to a serious investigation, equivalent to the right to the truth, derives from the protection provided by the case-law of the Court in the application of the Convention for victims of deprivation of life (Article 2) or of torture or inhuman or degrading treatment or punishment (Article 3); this applies equally in cases which have attracted wide public coverage and in other cases which have not been subject to the same degree of public attention. Therefore, as far as the right to the truth is concerned, it is the victim, and not the general public, who is entitled to this right as resulting from Article 3 of the Convention, in the light of the Court’s case-law.

 


[1]. See the observations of the third-party interveners, paragraphs 175-79 of the judgment.

[2]Official Journal of the European Communities L 082, 22 March 2001.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde