Peša protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
40523/08
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
08.04.2010
Članovi
5
5-3
5-4
6
6-2
Kršenje
5-3
5-4
6-2
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-3) Bez odlaganja izvesti pred sudiju ili drugo službeno lice
(Čl. 5-3) Dužina predraspravnog lišenja slobode
(Čl. 5-4) Ispitivanje zakonitosti lišenja slobode
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-2) Optužen za krivično delo
(Čl. 6-2) Pretpostavka nevinosti
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na osnovu predstavke br. 40523/08, koju je protiv Republike Hrvatske podneo hrvatski državljanin g. Robert Peša. Podnosilac se žalio na uslove u pritvoru, osnov i zakonitost lišenja slobode i njegovo pravo na pošteno suđenje kao i pravo na pretpostavku nevinosti.

On je bio potpredsednik Hrvatskog fonda za privatizaciju – HFP, državne agencije nadležne za privatizaciju imovine u državnom vlasništvu. Dana 16. juna 2007. godine uhapšen je pod sumnjom da je primao mito te mu je određen pritvor. Istragu je sprovodio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala – „USKOK“, odnosila se na podnosioca predstavke i još nekoliko lica, i kasnije je proširivana kako bi obuhvatila naknadno otkrivena krivična dela. Predmet je u nacionalnoj štampi poznat kao slučaj „Maestro“.

Podnosilac je nakon hapštenja smešten u Zatvor u Zagrebu, gde je ostao do 18. marta 2009. godine, kad je pušten. Tokom procesa pred Županijskim sudom, obraćao se sudu zahtevom za ukidanje pritvora više puta, kao i Vrhovnom sudu, a potom i Ustavnom sudu. Dana 17. marta 2009. godine Ustavni sud je prihvatio ustavnu tužbu podnosioca i ukinuo rešenje Vrhovnog suda od 4. februara 2009. godine i rešenje Županijskog suda u Zagrebu od 19. novembra 2008. godine. U izreci odluke utvrdio je povredu prava podnosioca na čovečno postupanje prema njemu i poštovanje njegovog dostojanstva. Takođe je naložio Vladi da prilagodi objekt Zatvora u Zagrebu potrebama pritvorenika u razumnom roku, ne dužem od pet godina.
Dana 18. marta 2009. godine podnositelj je pušten iz pritvora, nakon čega se obratio državnom pravobranilaštvu zahtevom za naknadu štete.

U obraćanju ESLJP naveo je da je došlo do povrede člana 3 Konvencije, usled loših uslova u pritvorskoj jednici. Dalje, tvrdi da je došlo do povrede člana 5. stav 3, jer su nacionali sudovi tokom celog trajanja njegovog pritvora neosnovano pritvor produžavali, kao i da postupak koji se odnosi na zakonitost njegovo pritvora nije bio u skladu sa članom 5, stav 4.Takođe, on navodi da je krivični postupak protiv njega bio nepošten jer sudovi nisu bili nepristrani, nije mu bilo dato odgovarajuće vreme i mogućnosti da pripremi svoju odbranu i nije se mogao braniti uz pravnu pomoć po svom odabiru, posebno u svetlu loših uslova njegovog pritvora, što ga je sprečilo da pripremi svoju odbranu. Isto tako prigovara da su izjave nekih visokih državnih funkcionera u medijima bile protivne pretpostavci nevinosti. Pozvao se na član 6., stav 1., 2. i 3(b) i (c) Konvencije
Sud smatra da je, imajući u vidu da je razmatranje zahteva podnosioca na naknadu štete još uvek u toku, deo predstavke koji se odnosi na član 3 preuranjen.

U odnosu na član 5. stav 3, Sud je našao da, imajući u vidu da podnosilac nije višestruki počitelj i da je bio optužen za finansijski kriminal, a ne za krivična dela koja su sadržala nasilni element, nije bilo neophodno produžavati pritvor optuženom. Stoga je zaključio da je došlo do povrede člana 5, stav 3.

U odnosu na član 5, stav 4, Sud je mišljenja da to što Ustavni sud nije brzo odlučio o ustavnim tužbama podnositelja, učinilo je nemogućim osigurati pravilno i smisleno funkcionisanje sistema za preispitivanje njegovoga pritvora, kako je to predviđeno nacionalnim pravom. Time što su ustavne tužbe podnositelja utvrđene nedopuštenima samo zato što su u međuvremenu bila donesena nova rešenja o produženju pritvora, Ustavni sud nije zadovoljio zahtev „da okolnosti koje vlasti dobrovoljno stvore moraju biti takve da podnositeljima predstavki daju realnu mogućnost korišćenja pravnog sredstva“, tako nije ispunio svoju obavezu iz člana 5., stav 4. Konvencije da preispita zakonitost pritvora podnositelja. Stoga je došlo do povrede te odredbe.

U odnosu na navode da je povređen član 6 stav 1 i 3(b) i (c), Sud primećuje da je krivični postupak protiv podnosioca u trenutnu donošenja presude ESLJP još u toku pred Vrhivnim sudom Hrvatske, kao žalbenim sudom u ovoj stvari. Podnositelj predstavke može uložiti svoje prigovore na temelju člana 6., stav 1. i 3. (a) i (c) Konvencije i u svojoj žalbi i, konačno, u svojoj ustavnoj tužbi. Iz tih razloga, i u svetlu supsidijarne prirode mehanizama Konvencije, Sud smatra da je ovaj deo preuranjen budući da je krivični postupak protiv podnosioca još uvek u toku, te se ovaj deo predstavke odbacuje.

U odnosu na član 6 stav 2, Sud smatra da su izjave visokih zvaničnika o krivici podnosioca prejudicirale ocenu činjenica od strane suda i ohrabrile javnost da podnositelja smatra krivim, dok je proces još u toku. Stoga, Sud nalazi da je došlo do povrede prava podnosioca da bude smatran nevinim, te da je došlo do povrede člana 6 stav 2.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET PEŠA PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 40523/08)

PRESUDA

STRASBOURG

8. travnja 2010.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Peša protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Christos Rozakis, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Anatoly Kovler
gđa Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Dean Spielmann,
g. Sverre Erik Jebens, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 18. ožujka 2010. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma: 

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 40523/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 25. kolovoza 2008. godine hrvatski državljanin g. Robert Peša ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). 
  2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa. V. Drenški Lasan, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Dana 26. kolovoza 2008. godine predsjednik Prvoga odjela odlučio je zahtjevu dati prvenstvo u postupanju u skladu s pravilom 41. Poslovnika Suda.
  4. Dana 25. studenog 2008. godine predsjednik Prvoga odjela odlučio je Vladu obavijestiti o prigovorima podnositelja zahtjeva koji se odnose na uvjete i osnove njegovoga pritvora, postupak koji se odnosi na zakonitost pritvora i na pravo podnositelja zahtjeva na pošteno suđenje i na pravo da se smatra nevinim. Odlučeno je i da će se istovremeno ispitati dopuštenost i osnovanost zahtjeva (članak 29. stavak 3.).  

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva je rođen 1965. godine i živi u Zagrebu. 

1. Kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva

(a) Istraga

  1. Podnositelj zahtjeva je bio potpredsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju – „HFP“), državne agencije nadležne za privatizaciju sve imovine u državnom vlasništvu. Dana 16. lipnja 2007. godine podnositelj zahtjeva je uhićen pod sumnjom da je primao mito te mu je određen pritvor. Podnositelj zahtjeva je smješten u Zatvor u Zagrebu, gdje je ostao do 18. ožujka 2009. godine, kad je pušten. Predmet je u nacionalnom tisku poznat kao slučaj „Maestro“.
  2. Nakon zahtjeva koji je 19. lipnja 2007. godine podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala – „USKOK“ istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu pokrenuo je dana 20. lipnja 2007. godine istragu u odnosu na podnositelja zahtjeva, nekoliko drugih zaposlenika HFP-a i nekih drugih osoba. Glede podnositelja zahtjeva, ustanovljena je osnovana sumnja da je primao mito. Istraga je nekoliko puta proširivana kako bi obuhvatila naknadno otkrivena daljnja kaznena djela. 
  3. Nekoliko okrivljenika uložilo je žalbu protiv odluke kojom je naložena istraga.
  4. Od 12. do 21. lipnja 2007. godine policija je obavila pretragu ureda okrivljenika koje su oni koristili u HFP-u, nekih drugih prostorija, računalne opreme i nekih vozila koja su koristili okrivljenici, te je oduzela veliki broj dokumenata koji su na kraju bili dostavljeni državno odvjetničkim i istražnim tijelima.
  5. Od 21. do 26. lipnja 2007. godine državno odvjetništvo je obavilo obavijesne razgovore s dvije osobe.
  6. Dana 2. srpnja 2007. godine Županijski sud u Zagrebu odbio je žalbe protiv rješenja o provođenju istrage.
  7. Od 4. do 13. srpnja 2007. godine, nakon naloga koje je izdao istražni sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad, obavljene su pretrage računalnih programa i mobilnih telefona nekih okrivljenika i drugih osoba.
  8. Dana 5. srpnja 2007. godine istražni sudac je naložio Zagrebačkoj banci i Erste & Steiermärkische Banci da dostave podatke koji se odnose na račune okrivljenika.
  9. Dana 11. srpnja 2007. godine policija je obavijestila USKOK, koji je postupao kao tijelo kaznenog progona u ovome predmetu, o poduzetim koracima, kao što su obavijesni razgovori s dvije osobe i oduzimanje daljnje opsežne dokumentacije bitne za ovaj predmet. Tijekom kolovoza i rujna 2007. godine policija je prikupila daljnju dokumentaciju povezanu s navodnim kriminalnim aktivnostima okrivljenika. Dana 20. rujna 2007. godine policija je obavila razgovor s još jednom osobom.
  10. Dana 3. listopada 2007. godine proširena je istraga u odnosu na podnositelja zahtjeva zbog kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti.
  11. Dana 29. studenog 2007. godine policija je obavila obavijesni razgovor s još jednim svjedokom.
  12. Dana 30. studenog 2007. godine istražni sudac naložio je vještaku da izradi transkript 100 video zapisa i 219 audio zapisa i brojnih telefonskih razgovora.
  13. Tijekom istrage, istražni sudac je izveo dokaze saslušanjem okrivljenika dana 18. i 20. lipnja 2007., 2., 3. i 22. listopada 2007. i 3. 12. i 14. prosinca 2007. godine. Izveo je i dokaz saslušanjem pedeset četiri svjedoka dana 17., 19., 23. i 24. srpnja 2007. godine, 17. 19. i 21. rujna 2007. godine, 3. listopada 2007. godine, 19., 21. i 26. studenog 2007. godine, 3. i 4. prosinca 2007. godine i 8., 9. i 11. siječnja 2008. godine.

(b) Suđenje u kaznenom postupku 

  1. Dana 13. veljače 2008. godine USKOK je podnio optužnicu protiv deset osoba, uključujući i podnositelja zahtjeva. Optužbe podnesene protiv podnositelja zahtjeva sastojale su se od kaznenih djela primanja mita i zlouporabe položaja i ovlasti kao potpredsjednika HFP-a. Dana 19. veljače 2008. godine optužnica je dostavljena okrivljenicima, od kojih je samo jedan uložio prigovor protiv nje između 21. veljače i 6. ožujka 2008. godine. 
  2. Dana 30. travnja 2008. godine Županijski sud u Zagrebu vratio je optužnicu USKOK-u radi uklanjanja nedostataka u roku od tri dana. Dana 9. svibnja Županijskom sudu u Zagrebu dostavljen je ispravak optužnice. Optužnica je postala pravomoćna dana 27. svibnja 2008. godine.
  3. Dana 27. svibnja 2008. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu izdvojilo je određene dokumente iz spisa predmeta. Dana 6. lipnja 2008. godine jedan od okrivljenika uložio je žalbu, koju je Vrhovni sud odbio dana 9. lipnja 2008. godine.
  4. Dana 24. listopada 2008. godine raspravno vijeće odredilo je vještačenje o daljnjim audio i video zapisima. Nalaz i mišljenje dostavljeni su 7. studenog 2008. godine.
  5. Jedan broj ročišta održan je između 10. studenog 2008. i 12. svibnja 2009., kada je Županijski sud donio presudu kojom je podnositelja proglasio krivim za uzimanje mita, te ga osudio na dvije godine zatvora. Dana 15. svibnja 2009. godine presuda je javno objavljena. Okrivljenici su uložili svoje žalbe i postupak po žalbi je u ovome trenutku u tijeku.

2. Uvjeti u pritvoru podnositelja zahtjeva 

  1. Od 18. lipnja 2007. do 10. listopada 2008. godine podnositelj zahtjeva dijelio je ćeliju veličine 21,10 m2 sa šest drugih pritvorenika. 
  2. Prema podnositelju zahtjeva, prostor WC-a nije bio potpuno zaklonjen i pritvorenici su ponekada u jutro morali koristiti boce kako bi mokrili, jer nisu mogli čekati na svoj red. Pritvorenici su pušili u ćeliji iako u njoj nije bilo nikakvog prozračivanja. Sve je to stvaralo nesnošljiv zapušten miris, posebice ljeti kad bi se temperatura popela iznad 30 stupnjeva Celzijusa. Pristup prirodnom svjetlu bio je također loš. Hrana se posluživala u ćeliji. Međutim, budući da nije bilo dovoljno mjesta da svi pritvorenici istovremeno jedu hranu, svađe oko hrane bile su česte. Ćelija je bila namještena sa sedam kreveta, jednim stolom i četiri stolice. Ćelija je bila toliko pretrpana da nije bilo prostora za kretanje, iako je podnositelju zahtjeva kretanje bilo potrebno jer je imao bolesne vene. Nadalje, imao je problema sa prostatom, za što nije primio nikakvu liječničku pomoć. U travnju 2008. godine jedan pritvorenik pokušao je samoubojstvo, a jedan drugi je svojom rukom razbio prozorsko okno. Nije bilo nikakvih rekreativnih aktivnosti. Podnositelj zahtjeva tvrdi da su mu ovi uvjeti uzrokovali psihičke probleme, ali ga psihijatar nije pregledao, iako je to tražio.
  3. Prema navodima Vlade, ćelija je imala četiri prozora, svaki veličine 86 puta 87 centimetara. Podnositelj zahtjeva je primao tri obroka dnevno. U nekoliko navrata pregledao ga je psihijatar te mu propisao tablete za spavanje, koje je prestao uzimati u prosincu 2008. godine. Pregledao ga je i kirurg u vezi s problemima koje je imao s varikoznim venama, te mu je prepisan i davan odgovarajući lijek. Odobren je zahtjev podnositelja zahtjeva da pribavi biljne lijekove izvan zatvora.
  4. Od 10. listopada do 18. prosinca 2008. godine podnositelj zahtjeva dijelio je jednu drugu ćeliju iste veličine i sličnih uvjeta s pet drugih pritvorenika.
  5. Od 18. prosinca 2008. godine do 18. ožujka 2008. godine podnositelj zahtjeva bio je smješten u jednokrevetnu ćeliju veličine 9,97m2.
  6. Prema navodima podnositelja zahtjeva, on je zatražio da bude smješten u samicu kako bi mogao pripremiti svoju obranu, što mu je bilo nemoguće u njegovim prethodnim ćelijama zbog naprijed opisanih prenapučenih uvjeta a i s obzirom na složenost kaznenog predmeta protiv njega. Kao ilustraciju ovoga posljednjega, podnositelj zahtjeva tvrdi da se spis kaznenog predmeta protiv njega sastoji od preko osam tisuća stranica i da u njegovim prethodnim ćelijama nije bilo dovoljno mjesta čak ni da drži presliku svih mjerodavnih dokumenata iz spisa, a kamo li da ih prouči.
  7. Za cijelo vrijeme dok je bio u pritvoru, podnositelj zahtjeva smio je provoditi dva sata dnevno na svježem zraku.

3. Rješenja koja se tiču zadržavanja/pritvora podnositelja zahtjeva 

  1. Dana 17. lipnja 2007. godine istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu odredio je zadržavanja podnositelja zahtjeva od strane policije do 16.45 sati dana 18. lipnja 2007. godine, na temelju članka 98., stavka 1. Zakona o kaznenom postupku. 
  2. Dana 18. lipnja 2007. godine istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu odredio je zadržavanje podnositelja zahtjeva do 17.45 sati dana 19. lipnja 2007. godine, na temelju članka 98., stavka 2. Zakona o kaznenom postupku.
  3. Dana 20. lipnja 2007. godine istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu odredio je pritvor podnositelju zahtjeva na temelju članka 102., stavka 1., točke 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku, te naveo da se njegov pritvor treba računati od 16. lipnja 2007. u 16.45 sati te da može trajati najdulje mjesec dana. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi: 

“Razloge za određivanje pritvora protiv osumnjičenih, a temeljem čl. 102. st. 1. toč. 2. ZKP-a nalazim u činjenici, da će u tijeku ovog kaznenog postupka biti nužno ispitati veći broj svjedoka koji imaju saznanja vezanih za izvršenje kaznenih djela od strane osumnjičenika. Naime, I, II, III i IV osumnjičenici djelatnici su Hrvatskog fonda za privatizaciju u kojem su i zaposleni između ostalih i svjedoci G. I. kao predsjednik HFP-a, F. J. tajnik HFP-a, B. S. tajnica u HFP-u, M. B. rukovoditelj u HFP-u, Z. R. i V.S. također zaposleni u HFP-u, LJ. Ž. i J. I. zaposleni u Sektoru prodaje HFP-a i drugi s kojima se I-IV osum. Dobro poznaju. Pa postoji opravdana bojazan da bi osumnjičenici boravkom na slobodi mogli utjecati na ove kao i ostale svjedoke u smislu podešavanja njihovih iskaza odnosno usklađenja sa svojom obranom.

Što se tiče II osumnjičenog Roberta Peša  isti je pokazao izuzetno visoki stupanj kriminalne volje u poduzimanju niza protupravnih radnji kroz duže vremensko razdoblje, čime je prouzročio veliku materijalnu štetu kršeći kao djelatnik HFP-a zakonom propisana pravila ponašanja. 

Sva ova postupanja osumnjičenika i dalje opravdavaju bojazan da bi svojim boravkom na slobodi, a pogotovo I do IV osum. Koji su i dalje djelatnici Hrvatskog fonda za privatizaciju, te cijeneći njihove funkcije utjecaj kojeg imaju u svojstvu potpredsjednika HFP-a, … nastavili s vršenjem inkriminiranih im i drugih kaznenih djela.“

  1. Dana 29. lipnja 2007. godine podnositelj zahtjeva razriješen je svoje dužnosti odlukom predsjednika HFP-a.
  2. Podnositelj zahtjeva i drugi osumnjičenici žalili su se protiv navedenog rješenja. Dana 2. srpnja 2007. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu potvrdilo je pritvor podnositelju zahtjeva pozivajući se na članak 102., stavak 1., točku 2. Zakona o kaznenom postupu i ukinulo pobijano rješenje glede osnove iz članka 102., stavka 1., točke 3. Zakona o kaznenom postupku. U tom je dijelu pobijano rješenje vraćeno istražnom sucu na ponovno odlučivanje. Mjerodavni dio rješenja o žalbi glasi kako slijedi:

„Žalbe okrivljenika u odnosu na određivanje pritvora po čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP nisu osnovane. 

U odnosu na razloge za primjenu mjere pritvora prema … II … okrivljenima temeljem zakonske osnove iz čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP i ovo vijeće nalazi, da ista u odnosu na naprijed spomenute okrivljenike egzistira.

Rješenjem o provođenju istrage … osnovano je sumnjiv da je počinio … II-okrivljenik kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. KZ …

… II-okrivljenik osnovano je sumnjiv da je kao potpredsjednik HFP, odnosno kao visoki pozicionirani državni službenik koristio svoj položaj, te kao takav primio obećanje dara da u granicama svoje ovlasti obavi službenu radnju koju ne bi smio obaviti, jer je njegova primarna zadaća bila štiti imovinske interese RH. Na taj način isti je također iskazao visok stupanj kriminalne volje i upornost u protupravnom postupanju. … Sve naprijed navedeno, u odnosu na … II … -okrivljene, i po ocjeni ovog vijeća u svojoj ukupnosti čini one osobite okolnosti koje opravdavaju realnu bojazan da bi okrivljenici boravkom na slobodi mogli nastaviti s činjenjem istih ili istovrsnih kaznenih djela. Zbog izloženog nužna je primjena mjere pritvora prema …II…-okrivljenima i temeljem zakonske osnove iz čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP.

Po službenoj dužnosti, a u odnosu na na određivanje pritvora po čl. 102. st. 1. toč. 2. ZKP

Naime, izrekom pobijanog Rješenja je …II…-okrivljeniku određen pritvor iz osnove čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP, dok iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je … određen pritvor i po osnovi čl. 102. st. 1. toč. 2. ZKP. S obzirom na ovu proturječnost nije moguće ispitati ni osnovanost žalbenih prigovora, jer nije jasno da li je okrivljenicima osim po čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP odlukom istražnog suca određen i pritvor po čl. 102. st. 1. toč 2.ZKP.“

  1. U rješenju od 5. srpnja 2007. godine istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu odredio je pritvor podnositelja zahtjeva i temeljem iz članka 102., stavka 1., točke 2. Zakona o kaznenom postupku. Ponovio je iste razloge kao i u svojem prethodnom rješenju od 20. lipnja 2007. godine.
  2. Dana 12. srpnja 2007. godine isti sudac produljio je pritvor podnositelja zahtjeva do 16. rujna 2007. godine temeljem članka 102., stavka 1., točke 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku.
  3. Dana 13. veljače 2008. godine podignuta je pred Županijskim sudom u Zagrebu optužnica protiv podnositelja zahtjeva i drugih okrivljenika. 
  4. Dana 15. veljače 2008. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu produljilo je pritvor podnositelju zahtjeva temeljem članka 102., stavka 1., točke 4. Zakona o kaznenom postupku. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi: 

Na temelju podignute optužnice postoji osnovana sumnja da su I-V… okrivljenici počinili kaznena djela navedena u optužnici, što je sukladno odredbi članka 102. stavka 1, ZKP opći zakonski uvjet da bi se pritvor mogao produljiti. 

… II okrivljeni Robert Peša … se podignutom optužnicom terete da su kaznena djela počinili kao potpredsjednici Hrvatskog fonda za privatizaciju (u daljenjem tekstu: HFP)… Odredbom članka 3. Zakona o HFP („Narodne novine“ broj: 84/92, 70/93, 76/93, 19/94, 52/94, 87/96) propisano je da se HFP osnova radi provođenja i dovršenja postupka privatizacije imovine, koja je HFP-u na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća privremeno prenesena, …

Odredbom članka 4. Zakona o HFP propisano je da HFP obavlja stručne i upravne poslove koji se odnose na: privatizaciju …

Važnost i značaj HFP u gospodarskom životu Republike Hrvatske, uloga navedenih okrivljenika u inkriminiranim aktivnostima, činjenica da su obnašali određene funkcije u HFP i prema činjeničnom opisu zlouporabili te funkcije, počinivši mnoge nepravilnosti i lažno prezentirajući zakonitost potrebnih radnji, s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi, čime su narušili ugled HFP kojemu je između ostalog povjereno provođenje i dovršenje postupka privatizacije i upravljanje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske i izazvali sumnju cjelokupne javnosti u pravilnost i zakonitost rada HFP, po mišljenju Vijeća, predstavlja one posebne teške okolnosti djela zbog kojih je produljenje pritvora protiv …II… okrivljenika neophodno iz razloga u članku 102. stavak 1. točka 4. ZKP-a.

  1. I podnositelj zahtjeva i državno odvjetništvo podnijeli su žalbe protiv navedenog rješenja. Dana 14. ožujka 2008. godine Vrhovni sud je odbio žalbu podnositelja zahtjeva. Usvojio je žalbu državnog odvjetnika i naložio pritvor podnositelja zahtjeva i temeljem članka 102., stavka 1., točke 2. Zakona o kaznenom postupku.  Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi: 

Opisanim postupcima ovih okrivljenika oni su, motivirani osobnom korišću postupali kroz koruptivnu aktivnost suprotno zadaći funkcija koje su obavljali u procesu privatizacije, a time i suprotno svrsi postojanja Fonda. Takvom djelatnošću, osim što su pribavili sebi značajnu imovinsku korist oni su u javnosti kako zainteresiranoj za djelatnost Fonda, tako i općoj javnosti, svojim postupcima oživljavali sliku devijantnog načina pretvorbe vlasništva, a time su ugrozili i ugled temeljnih institucija države.

Provodeći privatizacijski proces ovi okrivljenici su bili dužni štititi imovinske interese Hrvatskog fonda za privatizaciju, odnosno Republike Hrvatske kao nositelja vlasničkih prava na nekretninama koji su predmet inkriminacije. U uvjetima tržišnog gospodarstva dužni su bili ostvariti preduvjete poštene tržišne utakmice, omogućiti svim ponuditeljima sudjelovanje i ravnopravan položaj u javnom nadmetanju i predložiti Vladi Republike

Hrvatske odabir najpovoljnije ponude isključivo u interesu prodavatelja, Hrvatskog fonda za privatizaciju odnosno RH i samih društava koje su bile predmet prodaje, a sve radi postizanja cilja određenog u Zakonu o privatizaciji. Činjenice da su ovi okrivljenici imali navedene funkcije u Hrvatskom fondu za privatizaciju, koji ima izuzetan značaj i važnost u procesu privatizacije, oni su ovakvim postupkom u znatnoj mjeri smanjili ugled Hrvatskog fonda za privatizacije u postupku provođenja i dovršenja postupka privatizacije i upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Sve je to imalo za posljedicu sumnje šire javnosti u zakonitost i pravilnost cjelokupnog rada Hrvatskog fonda za privatizaciju. Ove okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju sadržaje koji u znatnoj mjeri nadilaze radnju i popratne okolnosti koje se ustanovljuju kod izvršenja takvog kaznenog djela za koje se vodi kazneni postupak. Time one predstavljaju posebno teške okolnosti kaznenog djela radi kojih je protiv okrivljenih …R. P.,… neophodno produljenje pritvora prvostupanjski sud opravdano produljuje pritvor po osnovi čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP.

…sud smatra da … u odnosu na okrivljenike … Roberta Peše…, postoje zakonski osnovi za produljenje pritvora i po osnovi čl. 102. st. 1. toč. 2. ZKP …

…svjedok J. K. nije saslušan u dosadašnjem tijeku postupka. Radi se o svjedoku koji ima neposredna saznanja, kako to ukazuju podaci u spisu, o odlučnim i važnim činjenicama inkriminirane djelatnosti navedenim okrivljenicima, koji istoga poznaju … ukazuje na postojanje osnovane sumnje da bi ti okrivljenici boravkom na slobodi utjecali na tog svjedoka…“

  1. Dana 9. travnja 2008. godine podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu. Dana 30. travnja 2008. godine Ustavni sud je djelomično potvrdio odluku Vrhovnoga suda o produljenju pritvora podnositelja zahtjeva temeljem članka 102., stavka 1., točke 4. Zakona o kaznenom postupku. Međutim, ukinuo je dio pobijane odluke glede osnove iz članka 102., stavka 1., točke 4. Zakona o kaznenom postupku. U tom je dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
  2. Dana 12. svibnja 2008. godine Vrhovni sud je odbio žalbu koju je uložilo državno odvjetništvo protiv odluke Županijskog suda u Zagrebu od 15. veljače 2008. godine. Tako je daljnji pritvor podnositelja zahtjeva bio određen samo temeljem članka 102., stavka 1., točke 4. Zakona o kaznenom postupku.
  3. Dana 12.. svibnja 2008. godine podnositelj zahtjeva podnio je prijedlog za ukidanje pritvora.
  4. Dana 14. svibnja 2008. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu produljilo je pritvor podnositelju zahtjeva temeljem članka 102., stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku i istovremeno odbilo njegov prijedlog za ukidanje pritvora.
  5. Dana 20. svibnja 2008. godine podnositelj zahtjeva žalio se protiv navedenih odluka. Dana 9. lipnja 2008. godine Vrhovni sud odbio je žalbu podnositelja zahtjeva. Dana 24. lipnja 2008. godine podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu protiv navedenih odluka Županijskog suda i Vrhovnog suda. Podnositelj zahtjeva je također naveo da su uvjeti njegovog pritvora bili nečovječni. 
  6. Dana 10. srpnja 2008. godine Uprava Zatvora u Zagrebu dozvolila je nadzor telefonskih razgovora između podnositelja zahtjeva i njegove braniteljice, gđe V.D.L.
  7. Dana 8. kolovoza 2008. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu produljilo je pritvor podnositelju zahtjeva temeljem članka 102., stavka 1., točke 4. Zakona o kaznenom postupku, ponavljajući isto obrazloženje kako i u svojoj odluci od 15. veljače 2008. godine. Dana 11. kolovoza 2008. godine podnositelj zahtjeva je uložio žalbu u kojoj je, inter alia, ponovio svoje navode da su uvjeti njegovoga pritvora nečovječni. Dana 19. rujna 2008. godine Vrhovni sud je odbio žalbu podnositelja zahtjeva, pri čemu se nije osvrnuo na navode podnositelja zahtjeva o uvjetima njegovoga pritvora. Razmotrio je pitanje zakonitosti pritvora podnositelja zahtjeva i podrobno analizirao težinu optužbi i konkretnu okolnost navodnoga načina na koji su djela bila počinjena. 
  8. Dana 25. rujna 2008. godine utvrđeno je da je ustavna tužba podnositelja zahtjeva od 24. lipnja 2008. godine nedopuštena iz razloga što pobijana rješenja više nisu bila na snazi budući je, u međuvremenu, dana 8. kolovoza 2008. godine bilo doneseno novo rješenje o njegovom pritvoru. 
  9. Dana 29. rujna 2008. godine podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 8. kolovoza 2008.godine i rješenja Vrhovnoga suda od 19. rujna 2008. godine. Između ostalih stvari, ponovio je svoje prigovore na uvjete svoga pritvora. 
  10. Dana 24. listopada 2008. godine Uprava Zatvora u Zagrebu dozvolila je telefonske pozive bez nadzora između podnositelja zahtjeva i njegove braniteljice, gđe V.D.L.
  11. Dana 19. studenog 2008. godine Županijski sud u Zagrebu produljio je pritvor podnositelju zahtjeva. Podnositelj zahtjeva je uložio žalbu.
  12. Dana 18. prosinca 2008. godine Ustavni sud je utvrdio da je ustavna tužba podnositelja zahtjeva od 29. rujna 2008. godine nedopuštena iz razloga što pobijana rješenja više nisu bile na snazi, budući je u međuvremenu dana 29. studenog 2008. godine doneseno novo rješenje o njegovom pritvoru.
  13. Dana 4. veljače 2009. godine Vrhovni sud je potvrdio rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 19. studenog 2008. godine. Podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu.
  14. Dana 17. ožujka 2009. godine Ustavni sud je prihvatio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva i ukinuo rješenje Vrhovnog suda od 4. veljače 2009. godine i rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 19. studenog 2008. godine. U izreci odluke utvrdio je povredu prava podnositelja zahtjeva na čovječno postupanje prema njemu i poštivanje njegovoga dostojanstva. Također je naložio Vladi da prilagodi objekt Zatvora u Zagrebu potrebama pritvorenika u razumnome roku, ne duljem od pet godina. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:

[Glede prava na slobodu]

4. … Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenom rješenju navodi da ta prava podnositelju nisu povrijeđena, jer je nesumnjivo ispunjen prvi uvjet za određivanje pritvora kad je na temelju optužnice „nedvojbeno utvrđeno postojanje osnovane sumnje u počinjenje kaznenih djela od strane optuženika, a što je opća pretpostavka određivanja pritvora iz odredbe članka 102. stavka 1. ZKP-a“. Neosnovanim je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio i tumačenje pritvorske osnove iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a na način da je njezina svrha osiguranje prisustvovanja optuženika kaznenom postupku i da se može primijeniti samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

8. … da se nekome oduzme sloboda samo zbog osnovane sumnje da je počinio određeno (teško) kazneno djelo, onda se u primjeni takve odredbe naročito značajnim čini zahtjev da tijela kaznenog postupka s posebnom pažnjom ispituju svako produljenje pritvora po toj osnovi. Sama činjenica daljnjeg postojanja osnovane sumnje u tom smislu nije dostatna da bi se, nakon stanovitog proteka vremena, opravdao pritvor. Potrebno je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, u takvim slučajevima razmotriti dva uvjeta za njegovu primjenu: a) jesu li razlozi koji ga opravdavaju i dalje "relevantni i dostatni", te b) jesu li tijela kaznenog postupka u vođenju postupka iskazala "posebnu marnost". Samo u slučaju ako su oba uvjeta ispunjena, razdoblje provedeno u produljenom pritvoru može se smatrati razboritim…

9…Propustom Vrhovnog suda Republike Hrvatske da bez valjanog objašnjenja prema načelu razmjernosti ocijeni prikladnost, nužnost i primjerenost daljnjeg zadržavanja u pritvoru podnositelja po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a, odnosno samo konstatacija da "(...) ovo načelo dosadašnjim boravkom optuženika u pritvoru za sada nije ugroženo." podnositelju je, prema ocjeni Ustavnog suda, povrijeđeno njegovo ustavno pravo na osobnu slobodu.

9.2. …Vrhovni sud Republike Hrvatske ispravno primjećuje da u primjeni načela razmjernosti „osim vremena provedenog u pritvoru valja imati na umu i razmjer između konkretne težine te broja kaznenih djela za koja se optuženik tereti kao i kazne koje se može očekivati prema stanju spisa ako bude proglašen krivim“. No, pri tome mu iz vida izmiču dvije važne činjenice: (a) činjenica da je podnositelj optužen za kaznena djela za koja se može po zakonu izreći kazna od jedne do deset godina zatvora te da … po odredbi članka 109. stavka 1. točke 4. ZKP-a, do donošenja prvostupanjske presude pritvor može

trajati najdulje dvije godine, s time da se po odredbi članka 28. stavka 3. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta … može produljiti za još šest mjeseci; (b) činjenica da se podnositelj nalazi u pritvoru već više od 1 godine i 8 mjeseci, a da se ne može u ovom času s izvjesnošću reći koliko će još dokazni postupak i glavna rasprava do donošenja prvostupanjske presude trajati. Potpuna primjena načela razmjernosti, u smislu onoga što je ranije rečeno o pogledu njegovog „testa“ prikladnosti, nužnosti i uravnoteženosti, nesumnjivo traži uvažavanje ovih dviju okolnosti. Samo tada se u konačnici može ispravno ocijeniti je li u konkretnom slučaju javni interes da se podnositelju produljuje pritvor tijekom kaznenog postupka – u kojem tek treba odlučiti o njegovoj krivnji za inkriminirana kaznena djela – preteže nad Ustavom i Europskom konvencijom zajamčenim pravom na osobnu slobodu.

[Glede zabrane mučenja]

 Ustavni sud napominje kako odredbe članka 74. stavka 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora propisuju, uz ostalo, prostorni standard za jednog zatvorenika na sljedeći način: Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

…činjenica prenapučenosti zatvora u Zagrebu ne može prihvatiti kao objašnjenje za loš položaj podnositelja u svjetlu njegova smještaja u spornoj ćeliji te uvjeta života u njoj. Pri tome, Ustavni sud upozorava da se radi o pritvoreniku, a ne o zatvoreniku, kojem se u smislu pretpostavke okrivljenikove nedužnosti, kako je ranije istaknuto, ustavno pravo na osobnu slobodu smije manje ograničiti nego zatvoreniku.

17.2. Ocjenjujući kvalitetu medicinske pomoći, Ustavni sud prihvaća navode uprave Zatvora u Zagrebu o zadovoljavajućem stupnju te pomoći. Međutim, uprava zatvora mora, vodeći računa o općem načelu suzbijanja štetnih učinaka prenapučenosti pojačanom skrbi za pritvorenike i zatvorenike, uspostaviti za pritvorenike standarde korištenja dodatne medicinske pomoći angažiranjem vanjskih liječničkih usluga, koje neće ovisiti o diskrecijskoj ocjene uprave zatvora.

17.3. Konačno, Ustavni sud ocjenjuje da je pravni režim posjeta članova obitelji pritvorenicima i zatvorenicima, u uvjetima prenapučenosti, neprimjeren, kako u pogledu duljine dopuštenog kontakta, tako i u pogledu procedure koja se na članove obitelji … i koja … bitno umanjuje smisao takvih kontakata…

22. Ustavni sud je iz razloga navedenih u točkama … 17. ocijenio da su podnositelju uvjetima smještaja i života u zatvoru za izvršavanje pritvora, koji u svojoj ukupnosti predstavljaju ponižavajuće postupanje, povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 23. i 25. stavkom 1. Ustava, kao i odredbom članka 3. Europske konvencije. Ustavni sud nije razmatrao mogućnost dodjele pravične naknade podnositelju za ove povrede ustavnih odnosno konvencijskih prava, jer u hrvatskom pravnom poretku za to postoji drugo, djelotvorno pravno sredstvo (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-1437/07 od 23. travnja 2008.).

…”

  1. Dana 18. ožujka 2009. godine podnositelj zahtjeva je pušten.
  2. Dana 29. travnja 2009. godine podnositelj zahtjeva podnio je državnom odvjetništvu zahtjev za naknadu štete, tražeći da se u toj stvari postigne nagodba.

4. Izjave nekih visoko rangiranih državnih dužnosnika u medijima

  1. Dana 17. lipnja 2007. godine u nedjeljnom izdanju nacionalnih dnevnih novina Nedjeljni jutarnji objavljen je članak pod naslovom „Mito U HFP-u: 6 uhićenih“. Članak počinje kako slijedi:

„ZAGREB – Šest uhićenih, od kojih su tri potpredsjednici Hrvatskog fonda za privatizaciju, potraga za sedmom osobom te potrošenih više od 800 tisuća, možda i 1,3 milijuna eura iz državne blagajne za mito osobama u HFP-u, rezultat su jednogodišnje krim obrade, …“ 

  1. U tom je članku citirana slijedeća izjava ravnatelja policije:

„Da bi popili kavu s vama i pustili vas u igru, u namještanje poslova za kupnju imovine iz HFP-a, bilo je potrebno platiti 50 tisuća eura“, kazao je Marijan Benko, ravnatelj Policije…“

  1. Dana 17. lipnja 2007. godine u nacionalnim dnevnim novinama 24 sata objavljen je članak pod naslovom „Uzeli milijune eura“. Citirana je slijedeća izjava Glavnog državnog odvjetnika:

 „-Da bi vas saslušali, odnosno otišli s vama na kavu, tražili su 50.000 eura…“

  1. Dana 18. lipnja 2007. godine u nacionalnim dnevnim novinama 24 sata objavljen je članak pod naslovom „Najveći korupcijski skandal“. Ponovno je citirana slijedeća izjava Glavnog državnog odvjetnika:

 „Državni odvjetnik Mladen Bajić rekao je kako su tijekom istrage osumnjičeni bili nezasitno pohlepni. Samo da bi započeli ikakav razgovor o poslu, tražili su 50.000 eura, kako su govorili, za kavicu.“  

  1. Dana 21. lipnja 2007. godine u nacionalnim dnevnim novinama Večernji list objavljen je slijedeći citat iz izjave koju je dao g. Ivo Sanader, Predsjednik Vlade: 

 „U Fondu za privatizaciju posrijedi je bio organizirani kriminal, rekao je premijer Sanader. –Ne mora biti da su u svakom projektu zajedno sudjelovala trojica potpredsjednika Fonda, ali vjerojatno je da je svaki od njih radio s nizom drugih ljudi, pa se u tom smislu može govoriti o organiziranom kriminalu.“ 

  1. Dana 22. lipnja 2007. godine u nacionalnim dnevnim novinama Jutarnji list objavljen je članak pod naslovom „Predsjednik Mesić: Tri tenora dobit će orkestar“. Mjerodavni dio članka glasi kako slijedi:

„ZAGREB – Istraga o korupciji će se proširiti i na druge institucije, nije dovoljno riješiti samo Hrvatski fond za privatizaciju. On je centar korupcije, no kao hobotnica proširen je dalje. Akcije Maestro samo je jedan pravac djelovanja, a bit će ih više. Melodija se zna i uštimava, a i partitura je zadana. Tri tenora dobit će orkestar – rekao je predsjednik Mesić…“

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001 i 41/2001 (pročišćeni tekst), 55/2001 (ispravak)) propisuje kako slijedi:

Članak 23.

„Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja….“

 Članak 25.

„Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo.

…“ 

Članak 28.

“Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.“

  1. Članak 62., stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (Narodne novine br. 29/2002) glasi kako slijedi: 

Članak 62.

"(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo) …“

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003, 178/2004 i 115/2006) propisuju kako slijedi:

Članak 3.

(1) Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

4. Mjere opreza 

Članak 90.

(1) U slučaju kad postoje okolnosti iz članka 102. ovoga Zakona zbog kojih je moguće odrediti pritvor, sud će, ako se ista svrha može ostvariti i nekom od mjera opreza propisanih ovim člankom, obrazloženim rješenjem naložiti okrivljeniku provođenje jedne ili više mjera….   

(2) Mjere opreza jesu:

1) zabrana napuštanja boravišta,

2) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja,

3) obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, 

4) zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom,

5) zabrana poduzimanja određene poslovne aktivnosti,

6) privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice,

7) privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim vozilom.

….“

8. Općenite odredbe o pritvoru 

Članak 101.

(1) Pritvor može biti određen samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom [opreza].

(2) Čim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor određen, pritvor se mora ukinuti i pritvorenika pustiti na slobodu.

(3) Pri odlučivanju o pritvoru, posebno o njegovu trajanju, vodit će se računa o razmjeru između težine počinjenoga kaznenog djela, kazne koja se….može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja pritvora.

(4) Sudbena tijela pred kojima se vodi postupak postupat će u predmetima u kojima je određen pritvor posebno žurno, te po službenoj dužnosti paziti jesu li prestali razlozi i zakonski uvjeti za pritvor i u tom slučaju ga odmah ukinuti.

9. Osnove za određivanje pritvora

Članak 102.

„(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:  

….

(2) ako postoji osnovana sumnja da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače,

(3) ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo…

(4) ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, zlouporabe položaja ili ovlasti, udruživanja za počinjenje kaznenog djela ili kojeg drugoga kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od dvanaest godina ili teža kazna, ako je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela.“

Članak 106.

(1) Pritvor određen rješenjem istražnog suca….  

(2) Iz opravdanih razloga istražni sudac…može pritvor tijekom istrage produljiti i to prvi puta za još najviše dva mjeseca, a zatim za još najviše tri mjeseca.

(3) Ukupno trajanje pritvora u istrazi ne može prijeći šest mjeseci….“

Članak 107.

„…

(2) Nakon podnošenja optužnice…[sudsko ]vijeće….  će ispitati svaka dva mjeseca postoje li i dalje zakonski uvjeti za pritvor…“

 Osnove zbog kojih se [prvostupanjska] presuda može pobijati

Članak 366.

[Prvostupanjska] presuda se može pobijati:

1) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka,

2) zbog povrede Kaznenog zakona,

3) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

4) zbog odluke o kaznenim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima kaznenog postupka, imovinskopravnim zahtjevima te zbog odluke o objavi presude u sredstvima javnog priopćavanja.

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005 i 42/2008) propisuju kako slijedi:

Članak 19.

„(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.

(2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.  ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.“

Članak 1046.

„Šteta je ….povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).“

  1. Mjerodavni dio članka 186.(a) Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 i 117/03) glasi kako slijedi:

„Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora.

…. 

Ako zahtjev iz stavka 1. ovoga članka ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

…“

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o izvršavanju kazne zatvora, (Narodne novine br. 128/1999 i 190/2003) glase kako slijedi:

Članak 17.

„(1) Protiv postupka i odluke kojom se zatvorenik nezakonito prikraćuje ili ograničava u nekom pravu iz ovoga Zakona zatvorenik može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu.

(2) O zahtjevu za sudsku zaštitu odlučuje sudac izvršenja.“

Članak 74.

„…

Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

…„

  1. U odluci br. U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008. godine Ustavni sud je utvrdio da su uvjeti pritvora zatvorenika, P.M. u Kaznionici u Lepoglavi predstavljali nečovječno postupanje. Razmotrio je i zahtjev P.M.a za pravičnom naknadom. Mjerodavni dijelovi odluke glase:

Ustavni sud posebno neprihvatljivim smatra stajalište [nižih] sudova da se u ovom slučaju ne može dosuditi naknada neimovinske štete prema članku 200. Zakona o obveznim odnosima, jer da se radi o pravnom nepriznatom obliku naknade štete.

Hrvatski Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05.) je u članku 1046. definirao neimovinsku štetu kao povredu prava osobnosti. Drugim riječima, svaka povreda prava osobnosti predstavlja neimovinsku štetu.

Pojam prava osobnosti Zakon o obveznim odnosima daje u članku 19. stavku 2. gdje se kao prava osobnosti u smislu tog Zakona navode: pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i dr.

… valja zaključiti da je u ovom slučaju došlo do povrede ljudskog ustavnog i osobnog dobra, jer je podnositelj bio u zatvorskim uvjetima koji nisu sukladni standardima koji su propisani Zakonom o izdržavanju kazne zatvora, a isti su protivni i pravnom standardu koji je propisan člankom 25. stavkom 1. Ustava. Zbog toga su sudovi dužni odrediti odštetu i za tu povredu ljudskog dostojanstva.

…”

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. I ČLANKA 5., STAVKA 3. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovara na temelju članka 3. Konvencije uvjetima svojega pritvora. Nadalje prigovara na temelju članka 5., stavka 3. trajanju svoga pritvora te tvrdi da su razlozi na koje su se pozvali nacionalni sudovi kad su odredili produljenje njegovoga pritvora bili nedostatni i neodgovarajući tijekom cijeloga njegovoga pritvora. Članak 3. i članak 5.glase: 

Članak 3. 

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“

Članak 5., stavak 3.

Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.

A. Dopuštenost

  1. Vlada tvrdi da nakon odluke Ustavnog suda od 17. ožujka 2009. godine podnositelj zahtjeva više nije mogao tvrditi da je žrtva povreda navedenih na temelju članka 3. i članka 5., stavka 3. Konvencije, jer je Ustavni sud utvrdio povredu tih odredbi. Nadalje, glede prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 3. Konvencije (uvjeti njegovoga pritvora), nacionalno je pravo naknadno omogućilo podnositelju zahtjeva potraživati naknadu štete u građanskom postupku protiv države.
  2. Podnositelj zahtjeva osporava te tvrdnje.

1. Opća načela

  1. Sud smatra da su pitanje ima li podnositelj zahtjeva položaj žrtve i pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava bitno povezana u okolnostima ovoga predmeta, te da ih stoga treba zajedno razmotriti.
  2. Glede položaja žrtve podnositelja zahtjeva, Sud ponavlja da on može, na temelju članka 34. Konvencije „primati zahtjeve bilo koje fizičke osobe…koji tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u ovoj Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je počinila jedna visoka ugovorna stranka.„ Prvo je na nacionalnim vlastima da isprave svaku navodnu povredu Konvencije. U tom pogledu, pitanje može li podnositelj zahtjeva tvrditi da je žrtva navodne povrede mjerodavno je u svim fazama postupka koji se vodi na temelju Konvencije (vidi predmete Burdov v. Russia, br. 59498/00, stavak 30., ECHR 2002-III i Trepashkin v. Russia, br. 36898/03, stavak 67., 19. srpnja 2007.).
  3. Sud također ponavlja da neka odluka ili mjera koja je povoljna za podnositelja zahtjeva u načelu nije dostatna da bi ga se lišilo njegovoga položaja „žrtve“, osim ako su nacionalne vlasti priznale, bilo izričito ili u biti, povredu Konvencije te za nju dale i zadovoljštinu (vidi predmete Amuur v. France, 25. lipnja 1996., stavak 36., Reports of Judgments and Decisions 1996-III i Dalban v. Romania [GC], br. 28114/95, stavak 44., ECHR 1999-VI). Takvo priznanje i zadovoljština obično su rezultat procesa iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava (vidi predmet Koç and Tambaş v. Turkey (dec.), br. 46947/99, 24. veljače 2005.).
  4. Sud nadalje ponavlja da su mehanizmi zaštite temeljnih prava uspostavljeni Konvencijom, supsidijarni u odnosu na nacionalne sustave koji čuvaju ljudska prava. Konvencija ne određuje državama ugovornicama neki zadani način za osiguranje djelotvorne primjene Konvencije unutar njihovoga internoga prava. Izbor najprikladnijega načina da se to postigne u načelu je stvar domaćih vlasti, koje su u trajnom kontaktu s vitalnim snagama svojih zemalja i u boljem su položaju procijeniti mogućnosti i resurse koje im daju njihovi odnosni domaći pravni sustavi (vidi predmete Swedish Engine Drivers' Union v. Sweden, 6. veljače 1976., stavak 50., Series A br. 20; Chapman v. the United Kingdom [GC], br. 27238/95, stavak 91., ECHR 2001-I i Sisojeva and Others v. Latvia [GC], br. 60654/00, stavak 90., ECHR 2007-II).
  5. Glede iscrpljivanja domaćih pravnih sredstva, Sud ponavlja da se on, u skladu s člankom 35., stavkom 1. Konvencije, može nekim pitanjem baviti samo nakon što budu iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha članka 35 je dati svim državama ugovornicama priliku da spriječe ili isprave povrede navedene protiv njih prije nego što ti navodi budu dostavljeni Sudu (vidi, na primjer, predmete Hentrich v. France, 22. rujna 1994., stavak 33., Series A br. 296-A i Remli v. France, 23. travnja 1996., stavak 33., Reports 1996-II). Tako prigovor podnesen Sudu treba prvo biti podnesen ogovarajućim nacionalnim sudovima, barem u biti, u skladu s formalnim zahtjevima domaćega prava i u propisanim rokovima. Drugačije stajalište značilo bi dupliciranje domaćega procesa s postupkom pred Sudom, što bi se teško moglo smatrati spojivim sa supsidijarnim značajem Konvencije (vidi predmet Gavril Yosifov v. Bulgaria, br. 74012/01, stavak 42., 6. studeni 2008.). Ipak, obveza iscrpiti domaća pravna sredstva zahtijeva samo da podnositelj zahtjeva redovnim putem koristi pravna sredstva koja su djelotvorna, dostatna i pristupačna u odnosu na njegove pritužbe na temelju Konvencije (vidi predmete Balogh v. Hungary, br. 47940/99, stavak 30., 20. srpnja 2004. i John Sammut and Visa Investments Limited v. Malta (dec.), br. 27023/03, 28. lipnja 2005.).

2. Primjena ovih načela na ovaj predmet

(a) Članak 3.

  1. Sud bilježi da je u svojoj odluci od 17. ožujka 2009. godine Ustavni sud izričito utvrdio povredu članka 3. Konvencije glede uvjeta pritvora podnositelja zahtjeva. Presudio je da opći uvjeti njegovoga pritvora predstavljaju ponižavajuće postupanje prema njemu. Utvrđenja Ustavnoga suda obuhvatila su cijelo razdoblje tijekom kojeg je podnositelj zahtjeva bio u pritvoru.
  2. Po mišljenju Suda, ova utvrđenja Ustavnog suda nedvojbeno predstavljaju odluku u korist podnositelja zahtjeva, čime su mjerodavne nacionalne vlasti izričito priznale povredu njegovoga prava da ne bude podvrgnut postupanju protivnome članku 3. Konvencije.
  3. Sud smatra da zadovoljština u okolnostima podnositelja zahtjeva ima dva vida: jedan je micanje podnositelja zahtjeva iz okolnosti pritvora koje su protivne članku 3. Konvencije, a drugi je moguće dosuđivanje naknade štete za vrijeme tijekom kojega je bio u takvim uvjetima. S tim u vezi Sud bilježi da je podnositelj zahtjeva bio pušten odmah nakon odluke Ustavnog suda. Nadalje, Sud bilježi da je pravo na poštivanje nečije „osobnosti“ zaštićeno na temelju članka 19. Zakona o obveznim odnosima i da se sve povrede toga prava priznaju kao osnove za dosuđivanje naknade štete na temelju članka 1046. istoga zakona u odnosu na nematerijalnu štetu. Sud isto tako prima na znanje odluku Ustavnog suda br. U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008. – vidi stavak 73. ove presude), koju je dostavila Vlada, u kojoj je Ustavni sud izričito naveo da u slučaju kad on utvrdi da je podnositelj zahtjeva bio pritvoren u neprihvatljivim uvjetima, on ima pravo na naknadu štete od države. Ovaj pristup Ustavnog suda jasno naznačuje da osoba u položaju podnositelja zahtjeva ima priznato pravo, na temelju domaćeg prava, tražiti naknadu od države. 
  4. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva uistinu tražio naknadu štete od države i da postupak s tim u vezi sada traje pred nadležnim građanskim sudom. Iako se pokretanje građanskog postupka za naknadu štete ne može samo po sebi smatrati djelotvornim pravnim sredstvom u odnosu na nepovoljne zatvorske uvjete, taj postupak, u kombinaciji s odlukom Ustavnog suda kojom se nalaže trenutačno puštanje podnositelja zahtjeva, u okolnostima ovoga predmeta, zadovoljava zahtjeve djelotvornosti (vidi, mutatis mutandis, Štitić v. Croatia (dec.), br. 9660/03, 9. studeni ). 
  5. Stoga je, budući da je postupak koji se odnosi na zahtjev podnositelja zahtjeva za naknadu štete još uvijek u tijeku, ovaj dio zahtjeva preuranjen. Slijedi da mora biti odbačen u skladu s člankom 35., stavcima 1.i 4. Konvencije.  

(b) Članak 5., stavak 3. 

  1. Sud prvo primjećuje da je podnositelj zahtjeva prigovorio da su razlozi na koje su se pozvali nacionalni sudovi kad su naložili i produljili njegov pritvor bili nedostatni i neodgovarajući tijekom cijeloga njegovoga pritvora. Glede odluke Ustavnoga suda od 17. ožujka 2009. godine, njome je ukinuta odluka Vrhovnoga suda od 4. veljače 2009. godine s osnova što taj sud nije utvrdio da bi bila ispunjena dva uvjeta za određivanje daljnjega pritvora: (a) jesu li razlozi koji opravdavaju lišenje slobode bili još uvijek „relevantni i dostatni“ i (b) jesu li mjerodavne vlasti iskazale „posebnu marnost“ u provođenju postupka. Po mišljenju Ustavnoga suda “samo u slučaju ako su oba uvjeta ispunjena, razdoblje provedeno u produljenom pritvoru može se smatrati razboritim.“
  2. Prije odluke Ustavnog suda od 17. ožujka 2009. godine u postupku pred nacionalnim sudovima, podnositelj zahtjeva uložio je nekoliko ustavnih tužbi koje su ili bile odbijene ili utvrđene nedopuštenima. U svojoj se odluci od 17. ožujka 2009. godine Ustavni sud nije nigdje osvrnuo na ukupno trajanje pritvora podnositelja zahtjeva. On je samo ukinuo odluku Vrhovnoga suda od 4. veljače 2009. godine, bez bilo kakvog utvrđenja je li došlo do povrede prava podnositelja zahtjeva na temelju članka 5., stavka 3. Konvencije. Još je od veće važnosti za pitanje položaja žrtve podnositelja zahtjeva to što on nema nikakvo pravo na temelju nacionalnog prava tražiti bilo kakvu naknadu u vezi sa svojim prigovorom o trajanju njegovoga pritvora. Stoga se, u okolnostima ovoga predmeta, ne može reći da je podnositelj zahtjeva izgubio svoj položaj žrtve glede svoga prigovora na temelju članka 5., stavka 3. Konvencije. 
  3. Slijedi da prigovor Vlade treba biti odbijen.
  4. Sud nadalje smatra da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje smatra da nije nedopušten po bilo kojoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost   

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdi da su osnove za određivanje i produljivanje njegovoga pritvora bile nedostatne, posebice osnove na temelju članka 102., stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku.
  2. Vlada tvrdi da su razlozi na koje su se pozvali nacionalni sudovi za određivanje i produljenje pritvora podnositelja zahtjeva – time da su oni, prije optužnice protiv njega bili, opasnost da bi mogao utjecati na svjedoke, opasnost da bi mogao ponoviti kazneno djelo i težina optužbi, a nakon optužnice, samo težina optužbi – bili relevantni i dostatni. 
  3. Vlada također tvrdi da je, zbog težine optužbi protiv podnositelja zahtjeva, njegovo puštanje moglo dovesti do javnih nereda. Objasnili su da je podnositelj zahtjeva bio jedan od potpredsjednika HFP-a, ustanove koja je bila nadležna za proces privatizacije u Hrvatskoj i koja je imala značajnu ulogu u gospodarskom životu u zemlji. Kao takav, podnositelj zahtjeva je uživao javno povjerenje, kojemu je naškodio zlouporabom svojega položaja. Istovremeno je nekoliko rukovoditelja visoke razine HFP-a bilo uhićeno zbog sumnje na korupciju, što je dodalo težini optužbe.
  4. Nadalje tvrde da je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva bio vrlo složen, budući se odnosio na brojne navode o kaznenoj aktivnosti od strane deset okrivljenika.

2. Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da na temelju drugog dijela članka 5., stavka 3., osoba kojoj se na teret stavlja kazneno djelo, mora uvijek biti puštena za vrijeme suđenja, osim ako država može dokazati postojanje „mjerodavnih i dostatnih“ razloga koji opravdavaju daljnje trajanje pritvora te osobe (vidi predmet Yağcı and Sargın v. Turkey, 8. lipnja 1995., stavak 52., Series A br.319-A). Štoviše, domaći sudovi „moraju ispitati sve činjenice koje daju argumente za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz dužno poštivanje načela predmnijeve nevinosti, odstupanje od pravila poštivanja pojedinačne slobode te ih moraju navesti u svojim odlukama o zahtjevima za puštanje na slobodu (vidi predmet Letellier v. France, 26. lipnja 1991., stavak 35., Series A br. 207).
  2. Sud nadalje ponavlja da je opstojnost osnovane sumnje da je uhićena osoba počinila neko kazneno djelo conditio sine qua non za zakonitost produljenog pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produljuje pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „osnovana sumnja“, nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na predmnijevu nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet .A. v. France, 23. rujna 1998., stavak 102., Reports 1998-VII), s time da je prvenstvena svrha drugog dijela članka 5., stavka 3. tražiti privremeno puštanje na slobodu okrivljenika tijekom suđenja (vidi predmete Garycki v. Poland, br. 14348/02, stavak 39., 6. veljače 2007. i McKay v. the United Kingdom [GC], br. 543/03, stavak 41., ECHR 2006X).
  3. Sud primjećuje da je razdoblje pritvora podnositelja zahtjeva započelo 16. lipnja 2007. godine, kad je prvo bio uhićen, a završilo 18. ožujka 2009. godine, kad je pušten. Tako je ono trajalo jednu godinu, devet mjeseci i dva dana.
  4. U svojim odlukama o produljenju pritvora podnositelja zahtjeva vlasti su se prvenstveno oslonile na tri osnove, i to ozbiljnu narav kaznenog djela za koje je optužen, opasnost da bi mogao utjecati na svjedoke i opasnost da bi, ako bi bio na slobodi, mogao ponovno počiniti kazneno djelo.

(a) Opasnost od ponovnog počinjenja kaznenog djela

  1. Sud smatra da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do suđenja kako bi spriječili bilo kakve pokušaje da počini daljnja kaznena djela. No, međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerojatna a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, a osobito prošlosti i osobnosti dotične osobe (vidi predmet Clooth v. Belgium, 12. prosinca 1991., stavak 40., Series A br. 225).
  2. Sud bilježi da podnositelj zahtjeva nije do tada bio evidentiran u kaznenoj evidenciji i da nije obavljena nikakva stručna procjena vjerojatnosti da će on ponovno počiniti kazneno djelo. Nadalje, budući da je optužen za počinjenje kaznenih djela blisko povezanih s njegovim položajem kao jednoga od potpredsjednik HFP-a, nakon što je bio razriješen te dužnosti dana 29. lipnja 2007. godine, nije opstala nikakva opasnost da će on ponoviti kazneno djelo.
  3. Osnova koja se temelji na riziku ponovnog počinjenja nije stoga samo po sebi opravdala nastavak pritvora podnositelja zahtjeva nakon 29.lipnja 2007. godine. 

(b) Opasnost da će utjecati na svjedoke

  1. Sud priznaje da je predmet podnositelja zahtjeva bio vrlo složen, te je bilo nužno izvršiti teške izvide. Neki od svjedoka bili su zaposlenici HFPa, u kojemu je podnositelj zahtjeva bio na visokom položaju. Uvjerenje vlasti da je on stoga trebao biti držan u pritvoru kako bi ga se spriječilo da bude u mogućnosti utjecati na svjedoke lako je za razumjeti, barem na početku.
  2. Međutim, dugoročno, zahtjevi istrage nisu dostatni za opravdanje pritvora osumnjičenika: u redovnom tijeku događaja navedeni rizici se smanjuju s protekom vremena kako se provode izvidi, uzimaju izjave i obavljaju verifikacije (vidi naprijed citirani predmet Clooth, stavak 43.).
  3. Sud bilježi da su do 13. veljače 2008. godine, kad je podnesena optužnica, bili izvedeni dokazi saslušanjem pred istražnim sucem svih svjedoka koji su bili zaposlenici HFP-a. Stoga opasnost da bi podnositelj zahtjeva mogao utjecati na svjedoke više nije postojala nakon toga datuma. Iz toga se treba izvesti da je nakon dana 13. veljače 2008. godine, datuma kad je podignuta optužnica protiv podnositelja zahtjeva, rizik o kojemu je riječ nestao i da više nije mogao služiti kao opravdanje za njegov pritvor. 

(c) Zaštita javnog poretka

  1. Sud primjećuje da se Vlada pozvala i na zaštitu javnog poretka kao osnovu za pritvor podnositelja zahtjeva, iako to nacionalni sudovi nisu izričito spomenuli. Ovi su se, međutim, pozvali na štetu koju je navodno ponašanje podnositelja zahtjeva uzrokovalo u odnosu na povjerenje javnosti. U svakom slučaju, Sud prihvaća da pojedina kaznena djela, zbog svoje osobite težine i reakcije javnosti na njih, mogu dovesti do uznemirenja javnosti koje može opravdati pritvor prije suđenja, barem određeno vrijeme.
  2. U iznimnim okolnostima – i očito, podložno tome da postoje dostatni dokazi – ovaj se čimbenik dakle može uzeti u obzir u svrhu Konvencije. Međutim, ova se osnova može smatrati relevantnom i dostatnom samo ako se temelji na činjenicama koje mogu pokazati da bi puštanje okrivljenika u stvari bilo protivno javnom poretku Nadalje, pritvor će i dalje biti legitiman samo ako javni poredak ostane ugrožen; njegov nastavak ne može se koristiti kao anticipacija kazne zatvora. (vidi predmete Kemmache v. France, 27. studeni 1991., stavak 52., Series A br. 218 i Tomasi v. France, 27. kolovoza 1992., stavak 91., Series A br. 241-A).
  3. Sud konačno bilježi da hrvatsko pravo ne priznaje pojam protivnosti javnom poretku uzrokovane kaznenim djelom kao osnovu za pritvor. Nadalje, nacionalni sudovi nisu objasnili zašto je bio potreban produljeni pritvor podnositelja zahtjeva kako bi se spriječila uznemirenost javnosti i nisu ispitali je li podnositelj zahtjeva predstavljao opasnost za javnu sigurnost. Stoga se tvrdnje Vlade koje se pozivaju na zaštitu javnog poretka ne mogu smatrati dostatnima za određivanje ili produljenje pritvora podnositelja zahtjeva. 

(d) Ozbiljnost navodnih kaznenih djela

  1. Sud je opetovano presudio da se, iako strogost sankcije s kojom je okrivljenik suočen jest mjerodavni element pri procjeni rizika od skrivanja ili ponovnog počinjenja kaznenog djela, potreba da se nastavi lišenje slobode ne može se procijeniti iz čisto apstraktnog gledišta, uzimajući u obzir samo težinu djela. Produljenje pritvora ne može se koristiti niti na način da se anticipira kazna zatvora (vidi predmete Belevitskiy v. Russia, br. 72967/01, stavak 101., 1. ožujka 2007.; Panchenko v. Russia, br. 45100/98, stavak 102., 8. veljače 2005.; Khudoyorov v. Russia, br. 6847/02, stavak 180., ECHR 2005-X i Ilijkov v. Bulgaria, br. 33977/96, stavak 81., 26. srpnja 2001.).
  2. U ovome su predmetu od 15. veljače 2008., odmah nakon što je počelo suđenje, do 18. ožujka 2009. godine, domaći sudovi produljivali pritvor podnositelja zahtjeva samo s osnove osobito teških okolnosti pod kojima je navodno počinio kaznena djela o kojima je riječ. To razdoblje je trajalo jednu godinu, jedan mjesec i tri dana.
  3. Glede naravi kaznenih djela koja se stavljaju na teret podnositelju zahtjeva u ovome predmetu, Sud bilježi da je on optužen za počinjenje kaznenih djela povezanih s primanjem mita u svojstvu jednoga od potpredsjednika HFP-a. I dok Sud prihvaća da su optužbe protiv podnositelja zahtjeva bile ozbiljne i da su nacionalni sudovi utvrdili da su navodna kaznena djela za sobom povlačila veliki stupanj kriminalne odlučnosti za poduzimanje jednog broja nezakonitih koraka kroz dulje razdoblje, Sud bilježi da objašnjenja koja su dali nacionalni sudovi s tim u vezi nisu dostatna i relevantna za produljenje pritvora podnositelja zahtjeva nakon 15. veljače 2008. godine. Niti jedan element koji su predočili nacionalni sudovi nije mogao dokazati da je podnositelj zahtjeva predstavljao trajnu opasnost ili da bi njegovo puštanje na bilo koji način štetilo vođenju kaznenog postupka protiv njega. 
  4. Sud nadalje naglašava da su vlasti, kad odlučuju o tome treba li osobu pustiti na slobodu ili zadržati u pritvoru, obvezne, na temelju članka 5., stavka 3. razmotriti alternativne načine jamstva njegovoga pojavljivanja na suđenju. Uistinu, taj članak ne jamči samo pravo „na suđenje u razumnome roku ili puštanje na slobodu dok traje suđenje, već se puštanje na slobodu može uvjetovati jamstvima za pojavljivanje na sudu“ (vidi predmet Jabłoński v. Poland, 33492/96, stavak 83., 21. prosinca 2000.). Sud u ovome predmetu bilježi da nema nikakve izričite naznake da bi tijekom cijeloga razdoblja pritvora podnositelja zahtjeva vlasti predvidjele bilo kakva druga jamstva kojima bi bio cilj osigurati njegovu nazočnost na suđenju. One nisu niti razmotrile mogućnost osiguranja njegove nazočnosti na suđenju tako što bi mu izrekle, na temelju članka 90. Zakona o kaznenom postupku, druge „preventivne mjere“ kojima je izričita namjena osigurati pravilno vođenje kaznenog postupka. 
  5. Sud bilježi da podnositelj zahtjeva nije bio višestruki počinitelj i da je bio optužen za financijska kaznena djela a ne za zločine koji bi sadržavali nasilni element. Sud stoga nalazi da su pozivajući se isključivo na težinu optužbi vlasti produljile pritvor podnositelja zahtjeva u razdoblju od 15. veljače 2008. godine do 18. ožujka 2009. godine s osnova koje se ne može smatrati „dostatnima“. U takvim okolnostima nije potrebno ispitati je li postupak bio vođen uz „posebnu revnost“.
  6. Stoga je došlo do povrede članka 5., stavka 3. Konvencije. 

II . NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 4. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovara da postupak koji se odnosi na zakonitost njegovoga pritvora nije bio u skladu s jamstvima na temelju članka 5., stavka 4. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.“

A. Dopuštenost

  1. Sud bilježi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Nadaje bilježi da nije nedopušten po nekoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdi da se Vrhovni sud, kad je preispitivao rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 8. kolovoza 2008. godine kojim mu je produljen pritvor, u svojoj odluci od 19. rujna 2008. godine, nije očitovao o njegovim navodima da su uvjeti njegovoga pritvora bili nečovječni. Nadalje tvrdi da je u istom postupku Ustavni sud utvrdio da je njegova ustavna tužba od 29. rujna 2008. godine nedopuštena isključivo s osnova da je u međuvremenu bila donesena nova odluka kojom je produljen njegov pritvor. Isto se dogodilo s njegovom ustavnom tužbom od 24. lipnja 2008. godine. Po mišljenju podnositelja zahtjeva, takva praksa protivna je zahtjevima članka 5., stavka 4. Konvencije. 
  2. Vlada tvrdi da je pritvor podnositelja zahtjeva bio često preispitivan od strane nadležnih sudova po službenoj dužnosti i da je podnositelj zahtjeva također imao mogućnost na temelju domaćega prava zatražiti da mu se ukine pritvor. Podnositelj zahtjeva je uvijek mogao podnijeti žalbu Vrhovnom sudu protiv svakog rješenja o produljenju njegovoga pritvora i o njegovim se žalbama brzo odlučivalo. Glede ovlastiUstavnog suda u stvarima koje se tiču pritvora, Vlada tvrdi da je on ovlašten preispitati odluke kojima se određuje i produljuje pritvor i ukinuti te odluke kad utvrdi da su suprotne pravu na osobnu slobodu, zajamčenom Ustavom i Konvencijom. Međutim, zahtjevi članka 5., stavka 4. bili su u Hrvatskoj ispunjeni kroz sudsku zaštitu od strane nižih sudova, uključujući i Vrhovni sud, te ne mogu ići tako daleko da budu primjenjivi na postupak koji se odnosi na ustavnu tužbu. 

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud ponavlja da je svrha članka 5., stavka 4. uhićenim i pritvorenim osobama osigurati pravo na sudski nadzor zakonitosti mjere kojoj su podvrgnuti (vidi mutatis mutandis, predmete De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18. lipnja 1971., stavak 76., Series A br. 12 i Ismoilov and Others v. Russia, br. 2947/06, stavak 145., 24. travnja 2008.). Pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neka osoba u pritvoru kako bi ta osoba mogla dobiti brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, koje bi moglo dovesti, kad je to odgovarajuće, do njegovog ili njezinog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje traži članak 5., stavak 4. mora biti dostatno izvjesno, ne samo u teoriji nego također i u praksi, bez čega će mu nedostajati dostupnosti i djelotvornosti koje su potrebne u svrhu te odredbe (vidi, mutatis mutandis, predmete Stoichkov v.Bulgaria, br. 9808/02, stavak 66. in fine, 24. ožujka 2005. i Vachev v. Bulgaria, br. 42987/98, stavak 71., ECHR 2004-VIII). Dostupnost pravnoga lijeka podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnositeljima zahtjeva daju stvarnu mogućnost korištenja toga pravnoga sredstva (vidi, mutatis mutandis, predmet Čonka v. Belgium, br. 51564/99, stavci 46. i 55., ECHR 2002-I).

(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet 

  1. Sud prvo bilježi da na temelju mjerodavnog domaćeg prava pritvor tijekom istrage mora preispitati istražni sudac nakon mjesec dana i onda ponovno nakon dva mjeseca i tri mjeseca (članak 107. Zakona o kaznenom postupku). Nakon što bude podignuta optužnica, sud mora preispitivati pritvor svaka dva mjeseca. Sud bilježi da su domaći sudovi u okolnostima ovoga predmeta u mnogo navrata preispitali zakonitost pritvora podnositelja zahtjeva.
  2. Podnositelj zahtjeva mogao je podnositi zahtjeve da ga se pusti na slobodu. Mogao je uložiti žalbu Vrhovnom sudu protiv svake odluke Županijskog suda u Zagrebu kojom je određen, a kasnije produljivan, njegov pritvor. Sud nalazi da su nacionalni sudovi periodično i automatski preispitivali pritvor podnositelja zahtjeva te dali obrazloženje produljenja pritvora. Podnositelj zahtjeva je svaki puta mogao podnijeti žalbu Vrhovnom sudu kao i ustavnu tužbu. Međutim, Sud će se baviti pitanjem jesu li odluka Vrhovnoga suda od 19. rujna 2008. godine i odluke Ustavnog suda od 25. rujna i 18. prosinca 2008. godine bile u skladu s člankom 5., stavkom 4. Konvencije. 

(i) Odluka Vrhovnoga suda od 19. rujna 2008.

  1. Sud bilježi da je u svojoj žalbi Vrhovnom sudu od 11. kolovoza 2008. godine podnositelj zahtjeva pobijao zakonitost svog pritvora te je isto tako prigovorio da su uvjeti njegovoga pritvora bili nečovječni. Vrhovni sud se nije, odbivši njegovu žalbu od 19. rujna 2008. godine, osvrnuo na te navode. S tim u vezi Sud ponavlja da članak 5., stavak 4. Konvencije uhićenoj ili pritvorenoj osobi daje pravo na preispitivanje, u odnosu na postupovne i materijalne uvjete koji su bitni za „zakonitost“ u smislu Konvencije, njihovog lišenja slobode. To znači da nadležni sud treba ispitati ne samo pridržava li se domaće pravo postupovnih zahtjeva, nego i razumnost sumnje koja je osnov uhićenja, te legitimnost svrhe koja se želi postići uhićenjem, te pritvora koji iz toga proizlazi (vidi predmet Butkevičius v. Lithuania, br. 48297/99, stavak 43., ECHR 2002-II).
  2. Sud bilježi da je u postupku koji je kulminirao odlukom Vrhovnoga suda od 19. rujna 2008. godine Županijski sud u Zagrebu, postupajući kao prvostupanjski sud, produljio pritvor podnositelja zahtjeva dana 8. kolovoza 2008. godine. Citirao je mjerodavne postupovne odredbe koje postavljaju osnove za produljenje pritvora te dao razloge koji opravdavaju daljnji pritvor podnositelja zahtjeva, i to „osobito teške okolnosti“ pod kojima je navodno počinio kazneno djelo za koje ga se tereti, a koje su okolnosti podrobno opisane (vidi stavak 47. u kojem se upućuje na stavak 39. ove presude).
  3. Glede odluke Vrhovnoga suda od 19. rujna 2008. godine, ona je potvrdila nalaze pobijane odluke Županijskog suda u Zagrebu i još jednom detaljno navela konkretne okolnosti u kojima su navodno bila počinjena djela.
  4. Po mišljenju Suda, i Županijski sud u Zagrebu i Vrhovni sud zadovoljili su zahtjeve navedene u sudskoj praksi Suda, budući da su se bavili postupovnim i materijalnim uvjetima koji su bili bitni za „zakonitost“ daljnjeg pritvora podnositelja zahtjeva u smislu Konvencije.
  5. U svjetlu gornjih razmatranja, Sud nalazi da nije došlo do povrede članka 5., stavka 4. Konvencije glede odluke Vrhovnog suda od 19. rujna 2008. godine.

(ii) Odluke Ustavnog suda od 25. rujna i 18. prosinca 2008.

  1. Sud nadalje bilježi da nacionalni sustav također dozvoljava ustavnu tužbu protiv svakog rješenja Vrhovnoga suda o žalbi koja se odnosi na pritvor. Međutim, Sud bilježi da će prema svojoj praksi Ustavni sud utvrditi da je nedopuštena svaka ustavna tužba, kad je, prije nego što je donio odluku, u međuvremenu doneseno novo rješenje o produljenju pritvora. Tako je utvrđeno da su ustavne tužbe podnositelja zahtjeva od 24. lipnja i 29. rujna 2008. godine nedopuštene s tih osnova.
  2. S tim u vezi Sud ponavlja da, prema njegovoj sudskoj praksi, članak 5., stavak 4. sadržava, kao i članak 6. stavak 1. pravo pristupa sudu, koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidi predmete Shishkov v. Bulgaria, br. 38822/97, stavci 82.-90., ECHR 2003-I i Bochev v. Bulgaria, br. 73481/01, stavak 70., 13. studeni 2008.).
  3. Nadalje, članak 5., stavak 4. ne tjera države ugovornice da uspostave drugu razinu nadležnosti za ispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora. Ipak, država koja uspostavi takav sustav mora u načelu dati pritvorenicima ista jamstva u žalbenom postupku kao i u prvom stupnju (vidi predmet Toth v. Austria, 12. prosinca 1991., stavak 84., Series A br. 224; vidi također predmete Rutten v. the Netherlands, br. 32605/96, stavak 53., 24. srpnja 2001.; Lanz v. Austria, br. 24430/94, stavak 42., 31. siječnja 2002. i Svipsta v. Latvia, br. 66820/01, stavak 129., ECHR 2006-III). Sud smatra da se ovo jednako primjenjuje u sustavu koji predviđa ustavnu tužbu protiv odluka kojima se određuje i produljuje pritvor.
  4. Međutim, hrvatski sustav, iako dozvoljava ustavnu tužbu, ostavlja Ustavnom sudu mogućnost da čeka na novo rješenje o produljenju pritvora i da tada utvrdi da je ustavna tužba protiv prethodnog rješenja o pritvoru nedopuštena. Tako, iako je podnositelj zahtjeva podnio ustavnu tužbu protiv rješenja Vrhovnoga suda od 9. lipnja 2008. godine, Ustavni sud nije odlučio o ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva do 25. rujna 2008. godine, a tada je samo utvrdio da je ustavna tužba nedopuštena jer je u međuvremenu bilo doneseno novo rješenje. Ista je situacija ponovljena kad je dana 18. prosinca 2008. godine utvrđeno od strane Ustavnog suda da je ustavna tužba podnositelja zahtjeva od 29. rujna 2008. godine nedopuštena (vidi stavke 48. i 52.). Sud nalazi da nije bilo dovoljno brzo odlučeno o ustavnim tužbama podnositelja zahtjeva od 24. lipnja i 29. rujna 2008. godine te da je bilo dozvoljeno da pitanje ustavnosti njegovoga pritvora ostane nerješavano.
  5. Po mišljenju Suda, to što Ustavni sud nije brzo odlučio o ustavnim tužbama podnositelja zahtjeva od 24. lipnja i 29. rujna 2008. godine učinilo je nemogućim osigurati pravilno i smisleno funkcioniranje sustava za preispitivanje njegovoga pritvora, kako je to predviđeno nacionalnim pravom. Time što su ustavne tužbe podnositelja zahtjeva utvrđene nedopuštenima samo zato što su u međuvremenu bila donesena nova rješenja o produljenju pritvora, Ustavni sud nije zadovoljio zahtjev „da okolnosti koje vlasti dobrovoljno stvore moraju biti takve da podnositeljima zahtjeva daju realnu mogućnost korištenja pravnog sredstva“ (vidi stavak 92. ove presude). Tako nije ispunio svoju obvezu iz članka 5., stavka 4. Konvencije da preispita zakonitost pritvora podnositelja zahtjeva. Stoga je došlo do povrede te odredbe. 

III. NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara da je kazneni postupak protiv njega bio nepošten jer sudovi nisu bili nepristrani, nije mu bilo dano odgovarajuće vrijeme i mogućnosti da pripremi svoju obranu i nije se mogao braniti uz pravnu pomoć po svom odabiru, posebice u svjetlu loših uvjeta njegovoga pritvora, što ga je spriječilo da pripremi svoju obranu. Isto tako prigovara da su izjave nekih visokih državnih dužnosnika u medijima bile protivne predmnijevi nevinosti. Pozvao se na članak 6., stavke 1. 2. i 3(b) i (c) Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi: 

"1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza … u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da sud pravično ispita njegov slučaj.

2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom. 

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

(b) da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane;

c(c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;…“

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada tvrdi da su prigovori podnositelja zahtjeva na temelju članka 6. preuranjeni jer je kazneni postupak protiv njega još uvijek u tijeku i da on može uložiti iste prigovore koristeći razna pravna sredstva predviđena domaćim pravom, kao što je žalba protiv prvostupanjske presude i ustavna tužba. Sva prava na koja se poziva podnositelj zahtjeva pred Sudom zajamčena su raznim odredbama Zakona o kaznenom postupku i Ustavom, i, uz to, Konvencija je u Hrvatskoj izravno primjenjiva. 
  2. Podnositelj zahtjeva se slaže da je mogao ulagati iste prigovore u svojoj žalbi, osim prigovora na temelju članka 6., stavka 2. Konvencije.

2. Ocjena Suda

(a) Članak 6., stavci 1. i 3(b) i (c) Konvencije

  1. Sud bilježi da je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva u ovome trenutku u tijeku pred Vrhovnim sudom, kao žalbenim sudom u ovoj stvari. Podnositelj zahtjeva može uložiti svoje prigovore na temelju članka 6., stavaka 1. i 3. (a) i (c) Konvencije i u svojoj žalbi i, konačno, u svojoj ustavnoj tužbi. Iz tih razloga, i u svjetlu supsidijarne prirode mehanizama Konvencije, Sud se slaže s Vladom da je ovaj dio zahtjeva preuranjen budući da je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva još uvijek u tijeku. 
  2. Slijedi da ovaj dio zahtjeva treba odbaciti na temelju članka 35., stavaka 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.

(b) Članak 6., stavak 2. Konvencije

  1. Sud primjećuje da su pobijane izjave dali određeni visoki državni dužnosnici te da su objavljene u novinama. Protivno tvrdnji Vlade, ove izjave ne mogu poslužiti kao osnova za žalbu ili bilo koje drugo pravno sredstvo u kontekstu kaznenog postupka protiv podnositelja zahtjeva, budući da se, prema domaćem pravu, takva osnova sastoji od činjeničnih pogrešaka i pravnih pogrešaka kao i postupovnih pogrešaka. Pobijane izjave ne spadaju niti u jednu od ovih kategorija. Nadalje, pravna sredstva dostupna podnositelju zahtjeva u kontekstu kaznenog postupka protiv njega mogu se koristiti u odnosu na presude i druge odluke donesene u tome postupku, a ne u odnosu na izjave koje su dali javni dužnosnici u medijima.
  2. Glede mogućnosti ulaganja ustavne tužbe zbog navodne povrede prava podnositelja zahtjeva da ga se smatra nevinim, Sud bilježi da iako je to pravo zajamčeno Ustavom, ustavna se tužba može podnijeti samo protiv odluke koju je donijelo nadležno tijelo vlasti. Međutim, glede pobijanih izjava nije donesena nikakva odluka i stoga protiv njih nema nikakve ustavne tužbe.
  3. Slijedi da prigovor Vlade o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava treba odbiti. 
  4. Sud dalje smatra da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje bilježi da nije nedopušten po niti jednoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdi da pobijane izjave četiri visoka državna dužnosnika, objavljene u danima neposredno nakon njegovog uhićenja, predstavljaju proglašenje njegove krivnje prije nego ga je sud proglasio krivim, što predstavlja povredu njegovoga prava da ga se smatra nevinim.
  2. Vlada naglašava važnost HFP-a u gospodarskom i javnom životu Hrvatske, što opravdava interes javnosti da bude informirana o njegovim aktivnostima. Glede pobijanih odluka, Vlada naglašava da nisu spominjana imena osumnjičenika i da u vrijeme kad su članci o kojima se radi objavljeni još uvijek nije bilo otkriveno koji od četiri potpredsjednika HFPa je bio uhićen. Pobijane izjave nisu naznačile da su državni dužnosnici o kojima je riječ spomenuli bilo kakve kriminalne aktivnosti ili dali svoje mišljenje o krivnji podnositelja zahtjeva u odnosu na bilo koje kazneno djelo.

2. Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da je predmnijeva nevinosti upisana u stavku 2. članka 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (vidi predmete Deweer v. Belgium, 27. veljače 1980., Series A br. 35., stavak 56. i Allenet de Ribemont v. France, 10. veljače 1995., Series A br. 308, stavak 35.). U svom relevantnom aspektu članak 6., stavak 2. ima za cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (vidi predmete Khuzhin and Others v. Russia, br. 13470/02, stavak 93., 23. listopad 2008. i Matijašević v. Serbia, br. 23037/04, stavak 45., ECHR 2006-X). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje od strane samoga suda mišljenja da je osoba „optužena za kazneno djelo“ kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (vidi predmet Minelli v. Switzerland, 25. ožujka 1983., Series A br. 62) ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti (vidi naprijed citirani predmet Allenet de Ribemont, stavak 41. i predmete Daktaras v. Lithuania, br. 42095/98, stavke 41.-43., ECHR 2000-X i Butkevičius v. Lithuania, br. 48297/99, stavak 49., ECHR 2002-II).
  2. Sloboda izražavanja, zajamčena člankom 10. Konvencije uključuje slobodu primati i davati informacije. Stoga članak 6., stavak 2. ne može spriječiti vlasti da informiraju javnost o kaznenim istragama koje su u tijeku, ali traži da to čine uz svu potrebnu diskreciju i oprez, ako će biti poštivana predmnijeva nevinosti (vidi naprijed citirani predmet Allenet de Ribemont stavak 38. i predmet Karakaş and Yeşilırmak v. Turkey, br. 43925/985, stavak 50., 28. lipnja 2005.).
  3. Sud je smatrao da je u demokratskom društvu neizbježno priopćiti informacije kad su podignute ozbiljne optužbe za zlouporabu položaja i ovlasti (vidi naprijed citirani predmet Butkevičius, stavak 50.).
  4. Treba učiniti temeljno razlikovanje između izjave da je netko tek osumnjičen za počinjenje kaznenog djela i jasne izjave, dok nema pravomoćne osude, da je pojedinac počinio kazneno djelo o kojemu je riječ. Sud je dosljedno naglašavao važnost biranja riječi od strane javnih dužnosnika u njihovim izjavama prije nego je nekoj osobi suđeno i ona utvrđena krivom za neko određeno kazneno djelo (vid naprijed citirani predmet Daktaras i predmete Böhmer v. Germany, br. 37568/97, stavke 54. i 56., 3. listopad 2002. i Nešťák v. Slovakia, br. 65559/01, stavke 88. i 89., 27. veljače 2007.). Isto je tako naglasio važnost poštivanja predmnijeve nevinosti tijekom tiskovne konferencije od strane državnih dužnosnika (vidi naprijed citirani predmet Butkevičius, stavke 50.-52. i predmete Lavents v. Latvia, br. 58442/00, stavak 122., 28. studeni 2002. i Y.B. and Others v. Turkey, br. 48173/99 i 48319/99, stavke 49. 51., 28. listopada 2004.). Ipak, predstavlja li neka izjava javnog dužnosnika povredu načela predmnijeve nevinosti mora bit utvrđeno u kontekstu konkretnih okolnosti u kojima je dana pobijana izjava (vidi predmet Adolf v. Austria, 26. ožujka 1982., stavci 36.-41., Series A br. 49). U svakom slučaju, izražena mišljenja ne mogu predstavljati izjave od strane javnog dužnosnika o tome da je podnositelj zahtjeva kriv, što bi ohrabrilo javnost da vjeruje da je on ili ona kriv i prejudiciralo ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti (vidi naprijed citirani predmet Butkevičius,  stavak 53.). 

(b) Primjena tih načela na ovaj predmet  

  1. Sud uviđa da je podnositelj zahtjeva imao važan položaj u državnoj agenciji koja se bavi privatizacijom sve imovine u državnom vlasništvu i da su njegove aktivnosti bile od velikog interesa za opću javnost. U vrijeme navodnog kaznenog djela od najviših se državnih dužnosnika, uključujući posebice Glavnog državnog odvjetnika i Ravnatelja policije, tražilo da obavještavaju javnost o navodnom djelu i kaznenom postupku koji je iz njega slijedio. Međutim, ova dužnost da se obavještava javnost ne može opravdati sve moguće izbore riječi, nego treba biti obavljena tako da se poštuje pravo osumnjičenika da ih se smatra nevinima.
  2. Sud isto tako ima na umu da su izjave o kojima je riječ dane samo jedan dan (u slučaju Ravnatelja policije i Glavnog državnog odvjetnika) i četiri dana (u drugim slučajevima) nakon uhićenja podnositelja zahtjeva. Međutim, bilo je osobito važno u ovoj početnoj fazi, čak i prije nego je pokrenut kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva, da se ne daju nikakvi javni navodi koji bi se mogli tumačiti kao da, po mišljenju određenih važnih javnih dužnosnika, potvrđuju njegovu krivnju (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Butkevičius, stavak 51.).
  3. Sud bilježi da su u ovome predmetu pobijane izjave dali Glavni državni odvjetnik, Ravnatelj policije, Predsjednik Vlade i Predsjednik Republike, u kontekstu neovisnom od samog kaznenog postupka. Sud će sada nastaviti ispitivati odvojeno svaku od tih izjava koje su dale dotične osobe.
  4. Sud bilježi da je Ravnatelj policije citiran da je rekao „Da bi popili kavu s vama i pustili vas u igru, u namještanje poslova za kupnju imovine iz HFP-a bilo je potrebno platiti 50 tisuća eura“, a to je izjava koja je upućivala na već uhićene potpredsjednike HFP-a. Glavni državni odvjetnik je citiran da je rekao „osumnjičeni bili nezasitno pohlepni. Samo da bi započeli ikakav razgovor o poslu, tražili su 50.000 eura“.
  5. Sud ne može prihvatiti tvrdnje Vlade da ime podnositelja zahtjeva nije bilo spomenuto i da u to vrijeme nije bio poznat identitet osumnjičenika. Sud bilježi da je podnositelj zahtjeva bio uhićen pod sumnjom da je uzimao mito u svojstvu jednoga od potpredsjednika HFP-a dana 16. lipnja 2007. godine i da su stoga pobijane izjave Ravnatelja policije i Glavnog državnog odvjetnika, objavljene 18. lipnja 2007. godine u članku koji se ticao navodnih kaznenih aktivnosti visoko pozicioniranih zaposlenika HFP-a jasno upućivale, inter alia, na podnositelja zahtjeva.
  6. Izjave Ravnatelja policije i Glavnog državnog odvjetnika nisu bile ograničene na to da opišu status postupka koji je bio u tijeku ili „stanje sumnje“ protiv podnositelja zahtjeva, nego su bile iznošene kao utvrđena činjenica, bez ikakve zadrške glede toga jesu li osumnjičenici počinili radnju uzimanja mita, radi čega je podnositelj bio uhićen.
  7. Glede izjava Predsjednika Vlade, Sud primjećuje da je on ustvrdio da je u HFP-u bilo organiziranog zločina i iako je priznao da tri potpredsjednika možda nisu sudjelovala u svakom projektu, on je također implicirao da su bili uključeni u organizirani zločin. Sud primjećuje da je jasno da se ova izjava također ticala podnositelja zahtjeva, budući je on bio jedan od tri potpredsjednika HFP-a i pobijane izjave su upućivale na kriminalnu aktivnost u vezi s kojom je podnositelj zahtjeva bio uhićen.
  8. Glede pobijane izjave Predsjednika Mesića, Sud primjećuje da je on imenovao HFP kao središte korupcije i implicirao da su tri tenora bili dio toga. Iako je koristio metaforične izraze jasno je da je izraz „tri tenora“ upućivao na tri uhićena potpredsjednika HFP-a, od kojih je jedan bio podnositelj zahtjeva. Sud smatra da izričaj pobijane izjave ide dalje od toga da se samo kaže da je podnositelj zahtjeva osumnjičen glede optužbi za korupciju. Upotrijebljeni izrazi označavaju tri potpredsjednika HFP-a, implicirajući da su bili dio korupcije u HFP-u. 
  9. Sud smatra da su ove izjave od strane javnih dužnosnika predstavljale izjavu o krivnji podnositelja zahtjeva i prejudicirale ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti. Budući da su dužnosnici o kojima je riječ bili na visokim položajima, oni su trebali postupati s osobitim oprezom u svom izboru riječi za opisivanje kaznenog postupka protiv podnositelja zahtjeva koji je u tijeku. Međutim, s obzirom na sadržaj njihovih izjava, kako je to podcrtano u prednjem tekstu, Sud nalazi da su njihove izjave sigurno ohrabrile javnost da vjeruje da je podnositelj zahtjeva kriv prije nego mu je krivnja dokazana u skladu sa zakonom.
  10. U skladu s navedenim Sud nalazi da je došlo do povrede prava podnositelja zahtjeva da ga se smatra nevinim. Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 2. Konvencije.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE

  1. Na kraju, podnositelj zahtjeva prigovara da je diskriminiran.
  2. U svjetlu cjelokupnog materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da taj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Iz toga slijedi da je nedopušten prema članku 35. stavku 3. kao očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

V. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potražuje 60.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete u vezi sa svojim prigovorom na temelju članka 3. Konvencije. On potražuje i 12.862 EUR na ime materijalne štete na ime nastalih troškova liječenja koje mu je bilo potrebno zbog pogoršanja njegovoga zdravlja tijekom pritvora.
  2. Vlada tvrdi da je podnositelj zahtjeva, nakon utvrđenja Ustavnoga suda glede njegovih prigovora na temelju članka 3. Konvencije, mogao tražiti naknadu od države. U svakom slučaju, tražena naknada je prekomjerna.
  3. Sud primjećuje da su prigovori podnositelja zahtjeva na temelju članaka 3. Konvencije utvrđeni nedopuštenima i da on nije podnio nikakav zahtjev za naknadu materijalne ili nematerijalne štete u vezi sa svojim ostalim prigovorima. Stoga odbija taj zahtjev.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potražuje i 5.605 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima u postupku koji se odnosi na određivanje pritvora i produljenje pritvora podnositelja zahtjeva i 4.388,45 EUR za one nastale pred Sudom.
  2. Vlada tvrdi da podnositelj zahtjeva nije imao pravo na troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova količina razumna. Glede domaćeg postupka koji se tiče odluka o određivanju i produljenju pritvora podnositelja zahtjeva, Sud se slaže se, budući da im je u biti cilj bio ispraviti neke od povreda Konvencije navedenih pred Sudom, ovi domaći pravni troškovi mogu se uzeti u obzir pri ocjeni zahtjeva za naknadu troškova (vidi predmet Scordino v. Italy (bro. 1) [GC], br. 36813/97, stavak 284., ECHR 2006-V). U ovome predmetu, s obzirom na informacije koje posjeduje i na navedena mjerila, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 5.600 EUR na ime troškova i izdataka u postupku pred nacionalnim vlastima. Glede postupka na temelju Konvencije, ocjenjujući na pravičnoj osnovi i u svjetlu svoje prakse u usporedivim predmetima, Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva, kojega je zastupala odvjetnica, dosuditi iznos od 4.300 EUR uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat na te iznose.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na osnove pritvora podnositelja zahtjeva, pravo podnositelja zahtjeva na preispitivanje njegovoga pritvora kao i njegovo pravo da ga se smatra nevinim dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten; 
  1. presuđuje da je došlo do povrede članka 5., stavka 3. Konvencije; 
  1. presuđuje da nije došlo do povrede članka 5., stavka 4. Konvencije u odnosu na odluku Vrhovnoga suda od 19. rujna 2008. godine; 
  1. presuđuje da je došlo do povrede članka 5., stavka 4. Konvencije glede odluka Ustavnog suda od 25. rujna i 18. prosinca 2008. godine;  
  1. presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 2. Konvencije; 
  1. presuđuje
  1. da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti iznos od 9,900 EUR (devet tisuća devet stotina eura) uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju zahtjeva na ime troškova i izdataka, a koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države po stopi primjenjivoj na datum namirenja;
  2. da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda; 
  1. Odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 8. travnja 2010. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Søren Nielsen                          Christos ROZAKIS          

 Tajnik                                     Predsjednik

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF PEŠA v. CROATIA

(Application no. 40523/08)

JUDGMENT

STRASBOURG 

8 April 2010

FINAL

08/07/2010

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Peša v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,
Nina Vajić,
Anatoly Kovler,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 18 March 2010,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 40523/08) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Robert Peša (“the applicant”), on 25 August 2008.

2. The applicant was represented by Ms V. Drenški Lasan, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 26 August 2008 the President of the First Section decided to give priority treatment to the application in accordance with Rule 41 of the Rules of Court.

4. On 25 November 2008 the President of the First Section decided to communicate to the Government the applicant's complaints concerning the conditions of and grounds for his detention, the proceedings concerning its lawfulness, and his right to a fair trial and to be presumed innocent. It was also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1965 and lives in Zagreb.

1. Criminal proceedings against the applicant

(a) Investigation

6. The applicant was a vice-president of the Croatian Privatisation Fund (Hrvatski Fond za privatizaciju – “the CPF”), a State-run agency which is in charge of privatisation of all publicly owned property. On 16 June 2007 the applicant was arrested and remanded in custody on suspicion of accepting bribes. The applicant was placed in Zagreb Prison, where he stayed until 18 March 2009, when he was released. The case was known in the national press as the “Maestro” affair.

7. Following a request filed on 19 June 2007 by the Anti-Corruption and Prevention of Organised Crime Office (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala – “the Anti-Corruption Office”), on 20 June 2007 an investigating judge of the Zagreb County Court opened an investigation in respect of the applicant, several other employees of the CPF and some other persons. As regards the applicant, a reasonable suspicion was established that he had accepted bribes. Several times the investigation was extended to cover further criminal acts discovered subsequently.

8. Several defendants lodged an appeal against the decision ordering the investigation.

9. Between 12 and 21 June 2007 the police carried out searches of the offices the defendants used in the CPF, certain other premises, computer equipment and some of the vehicles the defendants used, and confiscated a large number of documents which were eventually submitted to the prosecuting and investigating authorities.

10. Between 21 and 26 June 2007 the State Attorney's Office carried out interviews with two persons.

11. On 2 July 2007 the Zagreb County Court dismissed the appeals against the decision ordering the investigation.

12. Between 4 and 13 July 2007, following warrants issued by the investigation judge assigned to the case, searches of computer software and cellular telephones of some of the defendants and other persons were carried out.

13. On 5 July 2007 the investigation judge ordered the Zagreb Bank and the Erste & Steiermärkische Bank to submit data concerning the defendants' accounts.

14. On 11 July 2007 the police informed the Anti-Corruption Office, which acted as prosecuting authority in the case, of the steps taken, such as informative interviews with two persons and confiscation of further voluminous documentation relevant to the case. During August and September 2007 the police collected further documentation connected to the defendant's alleged criminal activities. On 20 September 2007 the police interviewed another person.

15. On 3 October 2007 the investigation in respect of the applicant was extended to charges of abuse of his position.

16. On 29 November 2007 the police interviewed another witness.

17. On 30 November 2007 the investigation judge ordered an expert to make a transcript of 100 video recordings and 219 audio recordings and numerous telephone calls.

18. During the investigation, the investigation judge heard evidence from the defendants on 18 and 20 June 2007, 2, 3 and 22 October 2007, and 3, 12 and 14 December 2007. He also heard evidence from fifty-four witnesses on 17, 19, 23 and 24 July 2007, 17, 19 and 21 September 2007, 3 October 2007, 19, 21 and 26 November 2007, 3 and 4 December 2007, and 8, 9 and 11 January 2008.

(b) Criminal trial

19. On 13 February 2008 the Anti-Corruption Office submitted an indictment against ten persons, including the applicant. The charges preferred against the applicant consisted of the criminal offences of accepting bribes and abuse of his position as a vice-president of the CPF. On 19 February 2008 the indictment was served on the defendants, all but one of whom lodged objections against it between 21 February and 6 March 2008.

20. On 30 April 2008 the Zagreb County Court returned the indictment to the Anti-Corruption Office in order to rectify it within three days. A rectification of the indictment was lodged with the Zagreb County Court on 9 May 2008. The indictment became final on 27 May 2008.

21. On 27 May 2008 a non-trial panel of the Zagreb County Court excluded certain documents from the case file. On 6 June 2008 one of the defendants lodged an appeal, which was dismissed by the Supreme Court on 9 June 2008.

22. On 24 October 2008 the trial court ordered an expert report on further audio and video recordings. The report was submitted on 7 November 2008.

23. A number of hearings were held between 10 November 2008 and 12 May 2009, when the Zagreb County Court adopted a judgment finding the applicant guilty of taking bribes and sentenced him to two years' imprisonment. On 15 May 2009 the judgment was delivered publicly. The defendants lodged their respective appeals and the appeal proceedings are currently pending.

2. Conditions of the applicant's detention

24. From 18 June 2007 to 10 October 2008 the applicant shared a cell measuring 21.10 square metres with six other inmates.

25. According to the applicant, the toilet area was not completely secluded and sometimes in the morning the inmates had to use bottles to urinate since they could not wait for their turn. The inmates smoked in the cell although there was no ventilation. All this created an unbearable foul smell, especially in the summer when temperatures rose above 30 degrees Celsius. Also, access to natural light was very poor. Food was served in the cell. However, since there was not enough space for all the inmates to consume food at the same time, quarrels over the food were frequent. The cell was furnished with seven beds, a table and four chairs. The cell was so overcrowded that there was no space to move about although movement was necessary for the applicant since he suffered from a vein ailment. Furthermore, he had problems with his prostate, for which he received no medical assistance. In April 2008 one other inmate attempted suicide and another broke the window pane with his hand. There were no recreational activities. The applicant alleged that these conditions had caused him mental problems but he had not seen a psychiatrist although he had requested to do so.

26. According to the Government, the cell had four windows, each measuring 86 cm by 87 cm. The applicant had received three meals a day. He had been seen by a psychiatrist on several occasions and prescribed sleeping pills, which he had stopped taking in December 2008. He had also been seen by a surgeon in connection with the problems he had had with varicose veins and appropriate medication had been prescribed and administered. The applicant's request to obtain herbal medicine from outside the prison had been allowed.

27. From 10 October to 18 December 2008 the applicant shared another cell of the same size and in similar conditions with five other inmates.

28. From 18 December 2008 to 18 March 2008 the applicant was placed in a single-occupancy cell measuring 9.97 square metres.

29. According to the applicant, he had requested to be placed in solitary confinement in order to be able to prepare his defence, which had been impossible for him in his previous cells owing to the overcrowded conditions described above and also in view of the complexity of the criminal case against him. As an illustration of the latter, the applicant submitted that the criminal case file against him consisted of over eight thousand pages and in his previous cells there had not been enough space even to keep a copy of all relevant documents from the file, let alone to study them.

30. During his entire detention the applicant was allowed to spend two hours a day in the fresh air.

3. Decisions concerning the applicant's detention

31. On 17 June 2007 an investigation judge of the Zagreb County Court remanded the applicant in police custody until 4.45 p.m. on 18 June 2007, pursuant to Article 98 § 1 of the Code of Criminal Procedure.

32. On 18 June 2007 an investigation judge of the Zagreb County Court remanded the applicant in custody until 5.45 p.m. on 19 June 2007, pursuant to Article 98 § 2 of the Code of Criminal Procedure.

33. On 20 June 2007 an investigation judge of the Zagreb County Court remanded the applicant in custody pursuant to Article 102 § 1(2) and (3) of the Code of Criminal Procedure and stated that his detention was to be counted from 16 June 2007 at 4.45 p.m. and could last one month at most. The relevant part of the decision reads as follows:

“I find that there are grounds for ordering the suspects' detention under Article 102 § 1(2) of the Code of Criminal Procedure in view of the fact that a large number of witnesses due to give evidence during these criminal proceedings have obtained information from the suspects about the criminal offences. The first, second, third and fourth suspects are employees of the Croatian Privatisation Fund, as are the witnesses G.I., the President of the CPF, F.J., the Registrar of the CPF, B.S., a secretary in the CPF, M.B., an administrator in the CPF, Z.R. and V.S., also employed in the CPF, Lj.Ž. and J.I., employed in the Sales Department of the CPF, and other individuals well known to the first to fourth suspects. Therefore, there is a reasonable fear that the suspects, if released, might suborn these and other witnesses so as to adjust the witnesses' evidence with their defence.

...

The second suspect, Robert Peša, showed a high degree of criminal resolve in undertaking a number of illegal steps over a long period of time by which he caused substantial material damage when he, in his capacity as an employee of the CPF, violated the statutory code of conduct.

...

The above-mentioned acts of the suspects justify the fear that they, and particularly the first to fourth suspects, who are still employees of the CPF, in view of their functions and the influence they exert in their capacity as the vice-presidents of the CPF, ... if released, would continue their criminal activity...”

34. On 29 June 2007 the applicant was dismissed from his post by a decision of the President of the CPF.

35. The applicant and the other suspects appealed against the above decision. On 2 July 2007 a three-judge panel of the Zagreb County Court upheld the applicant's detention, relying on Article 102 § 1(2) of the Code of Criminal Procedure and quashed the impugned decision as regards the ground under Article 102 § 1 (3) of the Code of Criminal Procedure. In that part the impugned decision was remitted to the investigation judge for fresh consideration. The relevant part of the appellate decision reads as follows:

The appeals of the accused in respect of the ground for ordering detention under Article 102 § 1(3) of the Code of Criminal Procedure

This panel considers that the ground for detention under Article 102 § 1(3) of the Code of Criminal Procedure in respect of the ... second ... accused exists.

The decision ordering an investigation [is based on a] suspicion that ... the second accused had committed the criminal offence under Article 347 § 1 of the Criminal Code ...

... There is a well-founded suspicion that the second accused, as a vice-president of the CPF, that is to say a high-ranking State official, abused his position by accepting a proffered gift in order to undertake an official act ... which he was not supposed to undertake because his primary duty was to protect the economic interests of the Republic of Croatia. He showed a high degree of criminal resolve and determination in his unlawful activities. ... In the opinion of this panel the foregoing amounts to specific circumstances which justify a genuine fear that ... the second ... accused, if released, might continue his criminal activity in committing the same or similar criminal offences. Therefore, the measure of detention is necessary in respect of ... the second accused ... also on the ground under Article 102 § 1(3) of the Code of Criminal Procedure.

Ex officio, in respect of the ground for detention under Article 102 § 1(2) of the Code of Criminal Procedure

...

In the operative part of the impugned decision the detention against ... the second accused ... is ordered on the ground under Article 102 § 1(3) of the Code of Criminal Procedure, while the reasoning of the impugned decision ... refers to the ground under Article 102 § 1(2) of the Code of Criminal Procedure. In view of this contradiction, it is not possible to examine whether the appeals were founded or not because it is not clear whether the investigation judge ordered detention solely on the ground under Article 102 § 1(3) of the Code of Criminal Procedure or also on the ground under Article 102 § 1(2) of the same Code.”

36. In a decision of 5 July 2007 the investigation judge of the Zagreb County Court ordered the applicant's detention also on the ground under Article 102 § 1(2) of the Code of Criminal Procedure. He reiterated the same reasons as in his previous decision of 20 June 2007.

37. On 12 July 2007 the same judge extended the applicant's detention until 16 September 2007 on the ground under Article 102 § 1(2) and (3) of the Code of Criminal Procedure.

38. On 13 February 2008 an indictment was filed against the applicant and other defendants before the Zagreb County Court.

39. On 15 February 2008 a three-judge panel of the Zagreb County Court extended the applicant's detention on the ground under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure. The relevant part of the decision reads as follows:

“The indictment reveals a well-founded suspicion that the first to fifth ... defendants committed the criminal offences listed, which is a general statutory condition under Article 102 § 1 of the Code of Criminal Procedure for ordering detention.

... the second defendant Robert Peša is indicted for having committed criminal offences in his capacity as a vice-president of the Croatian Privatisation Fund ('the CPF') ...

Section 3 of the CPF Act (Official Gazette nos. 84/1992, 70/1993, 76/1993, 19/1994, 52/1994 and 87/1996) provides that the CPF was founded for the purpose of conducting and completing the process of privatisation of assets which were temporarily transferred to the CPF ...

Section 4 of the CPF Act entrusts the CPF with expert and administrative tasks concerning privatisation ...

The importance of the CPF in the economic life of the Republic of Croatia, the role of the defendants in the activities of which they are accused, the fact that they held certain functions in the CPF and that, according to the indictment, they abused those functions by committing various wrongful acts and falsely presenting their acts as legal in order to secure substantial material gain by which they harmed the reputation of the CPF, which was entrusted, inter alia, with conducting and completing the process of privatisation and managing the assets of the Republic of Croatia, and the distrust, [the defendants] stirred up among the public as regards the legality of the CPF's activities, amount, in the opinion of this panel, to particularly grave circumstances which justify the necessity of extending the detention of ... the second defendant ... on the grounds under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure.”

40. Both the applicant and the State Attorney's Office lodged appeals against the above decision. On 14 March 2008 the Supreme Court dismissed the applicant's appeal. It allowed the State Attorney's appeal and ordered the applicant's detention also on the ground under Article 102 § 1(2) of the Code of Criminal Procedure. The relevant part of the decision read as follows:

“The acts of the defendants show that they were motivated by personal gain and acted in a corrupt manner contrary to their duties in the process of privatisation and thus also contrary to the purposes for which the Fund was established. These activities, apart from securing substantial material gain to the defendants, also presented a public image of the deviant nature of privatisation, by which the defendants harmed the reputation of the basic State institutions.

In the privatisation process these defendants were obliged to protect the economic interests of the CPF and the Republic of Croatia as the owner of the immovable property which is the subject of the accusations. In the context of the market economy, their duties included securing fair competition, enabling all bidders to participate under equal conditions in public tenders and making proposals to the Government as regards the best offers exclusively in the interest of the seller, the Croatian Privatisation Fund, that is to say the Republic of Croatia and the companies which were the subject of the sale, and all that in order to achieve the purposes defined in the Privatisation Act. Given the functions of the defendants in the Croatian Privatisation Fund, it being of exceptional importance in the process of privatisation, they significantly damaged the reputation of the Croatian Privatisation Fund in conducting and completing the privatisation process and managing the assets of the Republic of Croatia. All this resulted in arousing public doubts as to the legality and correctness of the entirety of the activities of the Croatian Privatisation Fund. These circumstances taken as a whole surpass by far the essential elements ... of the criminal offence in respect of which these proceedings are conducted. Thus, they amount to particularly grave circumstances in relation to a criminal offence, justifying the necessity of extending the detention against ... Robert Peša ... on the grounds under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure.

...

... this court considers that ... a legal ground for the extension of detention in respect of the defendant ... Robert Peša also exists under Article 102 § 1(2) of the Code of Criminal Procedure ...

... the witness J.K. has not given his evidence yet. This witness is to testify about crucial facts concerning the alleged activities of the defendants who know him ... which justify a fear that these defendants, if released, might suborn that witness ...”

41. On 9 April 2008 the applicant lodged a constitutional complaint. On 30 April 2008 the Constitutional Court upheld the part of the Supreme Court's decision extending the applicant's detention on the ground under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure. However, it quashed the part of the impugned decision as regards the grounds under Article 102 § 1(2) of the Code of Criminal Procedure. In that part the case was remitted to the Supreme Court for fresh consideration.

42. On 12 May 2008 the Supreme Court dismissed an appeal lodged by the State Attorney's Office against the Zagreb County Court's decision of 15 February 2008. Thus, the applicant's further detention was ordered only on the ground under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure.

43. On 12 May 2008 the applicant lodged an application for the detention order against him to be lifted.

44. On 14 May 2008 a three-judge panel of the Zagreb County Court extended the applicant's detention on the ground under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure and at the same time dismissed his application for the detention order against him to be lifted.

45. On 20 May 2008 the applicant appealed against the above-mentioned decision. On 9 June 2008 the Supreme Court dismissed the applicant's appeal. On 24 June 2008 the applicant lodged a constitutional complaint against the above-mentioned decisions of the County and Supreme Courts. The applicant also alleged that the conditions of his detention had been inhuman.

46. On 10 July 2008 the Zagreb Prison Administration allowed supervised telephone calls between the applicant and his defence counsel, Mrs V.D.L.

47. On 8 August 2008, a three-judge panel of the Zagreb County Court extended the applicant's detention on the grounds under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure, repeating the same reasoning as in its decision of 15 February 2008. On 11 August 2008 the applicant lodged an appeal in which, inter alia, he repeated his allegations that the conditions of his detention were inhuman. On 19 September 2008 the Supreme Court dismissed the applicant's appeal, without referring to the applicant's allegations about the conditions of his detention. It addressed the issue of the legality of the applicant's detention and analysed in detail the gravity of the charges and the specific circumstance of the alleged manner in which the offences had been committed.

48. The applicant's constitutional complaint of 24 June 2008 was declared inadmissible on 25 September 2008 on the ground that the impugned decisions were no longer in effect since, meanwhile, a fresh decision on his detention had been adopted on 8 August 2008.

49. On 29 September 2008 the applicant lodged a constitutional complaint against the Zagreb County Court's decision of 8 August 2008 and the Supreme Court's decision of 19 September 2008. Among other things, he reiterated his complaints about the conditions of his detention.

50. On 24 October 2008 the Zagreb Prison Administration allowed unsupervised telephone calls between the applicant and his defence counsel. Mrs V.D.L.

51. On 19 November 2008 the Zagreb County Court extended the applicant's detention. The applicant appealed.

52. On 18 December 2008 the Constitutional Court declared the applicant's constitutional complaint of 29 September 2008 inadmissible on the ground that the impugned decisions were no longer in effect since, meanwhile, a fresh decision on his detention had been adopted on 29 November 2008.

53. On 4 February 2009 the Supreme Court upheld the Zagreb County Court's decision of 19 November 2008. The applicant lodged a constitutional complaint.

54. On 17 March 2009 the Constitutional Court accepted the applicant's complaint and quashed the Supreme Court's decision of 4 February 2009 and the Zagreb County Court's decision of 19 November 2008. In the operative part of the decision it found a violation of the applicant's right to human treatment and respect for his dignity. It also ordered the Government to adjust the facilities at Zagreb Prison to the needs of detainees within a reasonable time, not exceeding five years. The relevant part of the decision reads:

“[As to the right to personal liberty]

4. ... the impugned decision of the Supreme Court found that these rights of the applicant had not been infringed since the first condition for ordering detention had undoubtedly been met by the fact that the existence of a reasonable suspicion that the applicant had committed criminal offences had been established with certainty, which was a general requirement for ordering detention under Article 102, paragraph 1, of the C[ode of] C[riminal] P[rocedure]. The Supreme Court also deemed unfounded [the applicant's] understanding that detention under Article 102 paragraph 1(4) of the C[ode of] C[riminal] P[rocedure] should be in keeping with the aim of ensuring the attendance of an accused in criminal proceedings and was to be ordered only where the same aim could not be achieved by another measure.

...

8. ...when a person is deprived of liberty only owing to the reasonable suspicion that he or she has committed a specific (grave) criminal offence, then the requirement for the bodies conducting the criminal proceedings to examine with special diligence any extension of detention on such grounds carries even greater weight. The persistence of a reasonable suspicion as such no longer suffices after a certain lapse of time for justifying detention. According to the case-law of the European Court of Human Rights, in such cases it is necessary to establish two conditions for ordering [further detention]: (a) whether the grounds justifying [deprivation of liberty] are still 'relevant and sufficient'; and (b) whether the competent authorities displayed 'special diligence' in the conduct of the proceedings. Only where both conditions are met can the duration of continued detention be seen as reasonable...

9. ...By disregarding, without a good reason, the principle of proportionality as to the appropriateness, necessity and adequacy of the applicant's continued detention on the grounds under Article 102, paragraph 1(4), of the C[ode of] C[riminal] P[rocedure] and by limiting its findings to saying that '... the applicant's placement in detention has not for the time being jeopardised this principle', the Supreme Court has, in the view of the Constitutional Court, infringed the applicant's constitutional right to personal liberty.

...

9.2. ... the Supreme Court correctly noted that the principle of proportionality required, 'apart from the duration of detention, an assessment of the relationship between the gravity and the number of the criminal offences held against the accused and [the severity of] the penalty he risked on the basis of the case file in the event of being found guilty'. However, it overlooked two important factors: (a) the fact that the applicant is accused of criminal offences punishable by one to ten years' imprisonment and that ... under Article 109, paragraph 1(4), of the C[ode of] C[riminal] P[rocedure] his detention, before the adoption of the first-instance judgment, cannot exceed two years, while section 28, paragraph 3, of the Anti-corruption Office Act ... allows for its extension for a further six months; and (b) the fact that the applicant has so far spent more than a year and eight months in detention and at this time it is not possible to say with any certainty how much longer the taking of evidence and the trial before the first-instance court might last. Paying full regard to the principle of proportionality, as to its above-mentioned test of appropriateness, necessity and adequacy, surely requires consideration of these two factors. Only then can the question whether in the case at issue the public interest in the applicant's continued detention during the criminal proceedings against him – in which the judgment as to his guilt is yet to be given – outweighs the right to personal liberty guaranteed by the Constitution and the Convention be correctly assessed.

...

[As to the right not to be ill-treated]

17.1. ... the Constitutional Court notes that section 74, paragraph 3, of the Enforcement of Prison Sentences Act, inter alia, defines the standard occupancy space per prisoner in the following terms:

'Premises in which the prisoners dwell shall be clean, dry and sufficiently spacious. There shall be a minimum space of 4 square metres and 10 cubic metres per prisoner in each dormitory.'

... overcrowded conditions in Zagreb Prison cannot serve as acceptable justification for the poor condition of the cell the applicant occupies. In the light of the principle of presumption of innocence, the Constitutional Court stresses that the applicant's right to personal freedom, since he is in pre-trial detention and not convicted, must not be restricted to a more severe degree than that of a convicted person.

17.2. In assessing the quality of medical care, the Constitutional Court accepts the allegations of the Zagreb Prison Administration that it is at a satisfactory level. However, the Prison Administration must, taking into account the need to minimise any damaging consequences of overcrowded conditions, establish standards in respect of additional medical care for detainees by employing the services of out-of-prison medical assistance not dependent on the discretionary assessment of the Prison Administration.

17.3. Lastly, the Constitutional Court finds the family visits regime inadequate, in view of the overcrowded conditions, both as regards the duration of visits and the procedure applied in respect of family members, which, ..., significantly diminishes the purpose of such contact ...

...

22. For the reasons set out in points ... 17 [of this decision] the Constitutional Court finds that the general conditions of the applicant's detention amount to degrading treatment and thus infringe his constitutional rights guaranteed under Article 23 and Article 25(1) of the Constitution as well as his rights under Article 3 of the Convention.

The Constitutional Court has not addressed the possibility of granting the applicant just satisfaction for the above infringements of his constitutional and Convention rights because in the Croatian legal system there exists another, effective legal remedy in that respect (see the Constitutional Court's decision no. U-III-1437/07 of 23 April 2008.

...”

55. On 18 March 2009 the applicant was released.

56. On 29 April 2009 the applicant filed a claim for damages with the State Attorney's Office, asking that a settlement be reached in the matter.

4. Statements by certain high-ranking State officials in the media

57. On 17 June 2007 an article entitled “Bribery in the CPF – 6 arrested” was published in a Sunday edition of the national daily newspaper Nedjeljni Jutarnji. The article starts as follows:

“ZAGREB – six arrested, three of whom are vice-presidents of the Croatian Privatisation Fund, the search for the seventh person [still on] and more than 800,000 or maybe even 1.3 million euros from the State budget given as bribes to individuals in the CPF: these are the results of a year-long criminal investigation ...”

58. In the article the following statement by the Head of the Police was quoted:

“'To have a coffee with you and allow you into the game, into making deals for purchasing CFP property, a sum of 50,000 euros was required in payment,' said Marijan Benko, the Head of the Police ...”

59. On 17 June 2007 an article entitled “They took millions of euros” was published in the national daily newspaper 24 sata. It quoted the following statement by the State Attorney:

“Just for listening to you, that is to say having a coffee with you, they asked for 50,000 euros.”

60. On 18 June 2007 an article entitled “The biggest corruption scandal” was published in the national daily newspaper 24 sata. It again quoted the following statement by the State Attorney:

“The State Attorney Mladen Bajić said that the investigation [showed that] the suspects were ravenously greedy. Just for initiating any conversation about business they asked for 50,000 euros, for coffee, as they said.”

61. On 21 June 2007 the following quotation from a statement made by Mr Ivo Sanader, the Prime Minister, was published in the national daily newspaper Večernji list:

“'There was organised crime in the Privatisation Fund,' said Prime Minister Sanader. 'The three vice-presidents did not necessarily participate in each project of the Fund but it is probable that each of them acted together with a number of other individuals and in that sense it is possible to talk about organised crime.'”

62. On 22 June 2007 an article entitled “President Mesić: The three tenors will be supplied with an orchestra” was published in the national daily newspaper Jutarnji list. The relevant part of the article reads:

“ZAGREB – The investigation of corruption will be extended to other institutions; it is not enough to deal with the Croatian Privatisation Fund only. It is the centre of corruption, but extends further like an octopus. The Maestro action is only one of the leads to follow, and there will be more. The melody is known and is now practised and the parts are allocated. The three tenors will be supplied with an orchestra, said President Stjepan Mesić.”

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

63. The relevant articles of the Croatian Constitution (Ustav Republike Hrvatske) provide:

Article 23

“No one shall be subjected to any form of ill-treatment ...”

Article 25

“All detainees and convicted persons shall be treated in a human manner and with respect for their dignity.

...”

Article 28

“Everyone shall be presumed innocent and nobody shall be held guilty of a criminal offence until his or her guilt has been established in a final judgment of a court of law.”

64. Section 62(1) of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Ustavni zakon o Ustavnom sudu, Official Gazette no. 29/2002) reads:

“1. Everyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that a decision (pojedinačni akt) of a State body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority, which has decided about his or her rights and obligations, or about a suspicion or accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter: constitutional right) ...”

65. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku – Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003, 178/2004 and 115/2006) provide as follows:

Article 3

“Everyone shall be presumed innocent and nobody shall be held guilty of a criminal offence until his or her guilt has been established in a final judgment of a court of law.”

Preventive Measures

Article 90

“(1) Where the conditions for ordering detention under Article 102 of this Code have been fulfilled, and where the same purpose may be achieved by other preventive measures under this Article, the court shall order that one or more preventive measures are to be applied ...

(2) Preventive measures are:

1) prohibition on leaving one's place of residence;

2) prohibition on being in a certain place or area;

3) obligation on the defendant to report periodically to a certain person or a State body;

4) prohibition on access to a certain person or on establishing or maintaining contact with a certain person;

5) prohibition on undertaking a certain business activity;

6) temporary seizure of a passport or other document necessary for crossing the State border;

7) temporary seizure of a driving licence.

...”

8. General Provisions on Detention

Article 101

“(1) Detention may be imposed only if the same purpose cannot be achieved by another [preventive] measure.

(2) The detention order shall be lifted and the detainee released as soon as the grounds for detention cease to exist.

(3) When deciding on detention, in particular its duration, the court shall take into consideration the proportionality between the gravity of the offence, the sentence which ... may be expected to be imposed, and the need to order and determine the duration of detention.

(4) The judicial authorities conducting the criminal proceedings shall proceed with particular urgency when the defendant is in detention and shall review of their own motion whether the grounds and legal conditions for detention have ceased to exist, in which case the detention order shall immediately be lifted.”

9. Grounds for Ordering Detention

Article 102

“(1) Where a reasonable suspicion exists that a person has committed a criminal offence, he or she may be placed in detention if:

...

(2) there is a reasonable suspicion that the person concerned may destroy, hide, alter or forge evidence or traces important for the criminal proceedings or may impede the proceedings by suborning witnesses, accomplices or accessories after the offence.

(3) special circumstances justify the fear that the person concerned will repeat a criminal offence ...

(4) the charges involved relate to murder, robbery, rape, terrorism, kidnapping, abuse of narcotic drugs, extortion or any other offence carrying a sentence of at least twelve years' imprisonment, when detention is justified by the modus operandi or other especially grave circumstances of the offence.”

Article 106

“(1) Detention ordered by an investigation judge ... shall not exceed one month ...

(2) During the investigation the investigation judge ... may, for justified reasons, extend detention for the first time for a maximum of two months and then for a further maximum of three months.

(3) The maximum detention during the investigation shall not exceed six months ...”

Article 107

“...

(2) After the indictment has been lodged ... a [judicial] panel ... shall examine every two months whether the statutory conditions for detention have continued to exist ...”

Grounds for appeal against a [first-instance] judgment

Article 366

“An appeal against a [first-instance] judgment may be lodged on account of:

(1) grave procedural errors;

(2) infringements of the Criminal Code;

(3) an incorrect or insufficient assessment of the facts;

(4) decisions on criminal sanctions, forfeiture, costs of proceedings and pecuniary claims and orders to publish a judgment in the media.”

66. The relevant provisions of the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette nos. 35/2005 and 42/2008) read as follows:

Section 19

“(1) Every legal entity and every natural person has the right to respect for their personal integrity under the conditions prescribed by this Act.

(2) The right to respect for one's personal integrity within the meaning of this Act includes the right to life, physical and mental health, good reputation and honour, the right to be respected, the right to respect for one's name and privacy of personal and family life, freedom et alia.

...”

Section 1046

“Damage is ... infringement of the right to respect for one's personal dignity (non-pecuniary damage).”

67. The relevant part of section 186(a) of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/9191/9258/93112/9988/01 and 117/03) reads as follows:

“A person intending to bring a civil suit against the Republic of Croatia shall first submit a request for a settlement to the competent State Attorney's Office.

...

Where the request has been refused or no decision has been taken within three months of its submission, the person concerned may file an action with the competent court.

...”

68. The relevant provisions of the Enforcement of Prison Sentences Act (Zakon o izvršavanju kazne zatvora, Official Gazette nos. 128/1999 and 190/2003) read as follows:

JUDICIAL PROTECTION AGAINST ACTS AND DECISIONS OF THE PRISON ADMINISTRATION

Section 17

“(1) An inmate may lodge a request for judicial protection against any acts or decisions unlawfully denying him, or limiting him in, any of the rights guaranteed by this Act.

(2) Requests for judicial protection shall be decided by the judge responsible for the execution of sentences.”

Section 74

“...

Premises in which the prisoners dwell shall be clean, dry and sufficiently spacious. There shall be a minimum space of 4 square metres and 10 cubic metres per prisoner in each dormitory.

...”

69. In decision no. U-III-1437/2007 of 23 April 2008 the Constitutional Court found that the conditions of detention of a prisoner, P.M., in Lepoglava State Prison amounted to inhuman treatment. It also addressed the question of P.M.'s claim for just satisfaction. The relevant parts of the decision read:

“In particular, the Constitutional Court finds unacceptable the [lower] courts' opinion that in this case a claim for non-pecuniary damage cannot be awarded under section 200 of the Civil Obligations Act on the ground that such a compensation claim is unfounded in law.

...

Section 1046 of the Civil Obligations Act defines non-pecuniary damage as infringement of the right to respect for one's personal integrity. In other words, every infringement with one's right to personal integrity amounts to non-pecuniary damage.

Section 19(2) of the Civil Obligations Act defines the right to personal integrity for the purposes of that Act as: the right to life, physical and mental health, reputation, honour, respect for one's dignity and name, privacy of personal and family life, freedom and other aspects.

... it is to be concluded that in this case there has been a violation of human, constitutional and personal values because the applicant was in prison conditions which were incompatible with the standards prescribed by the Enforcement of Prison Sentences Act and also with the legal standards under Article 25 § 1 of the Constitution. For that reason the courts are obliged to award compensation for the infringement of the applicant's dignity.

...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 AND ARTICLE 5 § 3 OF THE CONVENTION

70. The applicant complained under Article 3 of the Convention of the conditions of his detention. He further complained under Article 5 § 3 of the duration of his detention and submitted that the reasons relied on by the national courts for ordering and extending his detention had been insufficient and inadequate throughout his detention. Article 3 and Article 5 § 3 read:

Article 3

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 5 § 3

“Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be ... entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.”

A. Admissibility

71. The Government argued that, following the decision of the Constitutional Court of 17 March 2009, the applicant could no longer claim to be a victim of the violations alleged under Article 3 and Article 5 § 3 of the Convention because the Constitutional Court had found a violation of those provisions. Furthermore, as regards the applicant's complaint under Article 3 of the Convention (conditions of his detention), the national law had subsequently offered the applicant the possibility of seeking compensation in civil proceedings against the State.

72. The applicant disputed these arguments.

1. General principles

73. The Court considers that the issues of the applicant's victim status and the exhaustion of domestic remedies are intrinsically linked in the circumstances of the present case and should therefore be addressed together.

74. As to the applicant's victim status, the Court reiterates that under Article 34 of the Convention it “may receive applications from any person ... claiming to be the victim of a violation by one of the High Contracting Parties of the rights set forth in the Convention or the Protocols thereto”. It falls first to the national authorities to redress any alleged violation of the Convention. In this regard, the question whether an applicant can claim to be a victim of the violation alleged is relevant at all stages of the proceedings under the Convention (see Burdov v. Russia, no. 59498/00, § 30, ECHR 2002-III, and Trepashkin v. Russia, no. 36898/03, § 67, 19 July 2007).

75. The Court also reiterates that a decision or measure favourable to the applicant is not in principle sufficient to deprive him of his status as a “victim” unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the breach of the Convention (see Amuur v. France, 25 June 1996, § 36, Reports of Judgments and Decisions 1996-III, and Dalban v. Romania [GC], no. 28114/95, § 44, ECHR 1999-VI). Such acknowledgment and redress are usually the result of the process of exhaustion of domestic remedies (see Koç and Tambaş v. Turkey (dec.), no. 46947/99, 24 February 2005).

76. The Court further reiterates that the machinery for the protection of fundamental rights established by the Convention is subsidiary to the national systems safeguarding human rights. The Convention does not lay down for the Contracting States any given manner for ensuring within their internal law the effective implementation of the Convention. The choice as to the most appropriate means of achieving this is in principle a matter for the domestic authorities, who are in continuous contact with the vital forces of their countries and are better placed to assess the possibilities and resources afforded by their respective domestic legal systems (see Swedish Engine Drivers' Union v. Sweden, 6 February 1976, § 50, Series A no. 20; Chapman v. the United Kingdom [GC], no. 27238/95, § 91, ECHR 2001-I; and Sisojeva and Others v. Latvia [GC], no. 60654/00, § 90, ECHR 2007‑II).

77. As to the exhaustion of domestic remedies, the Court reiterates that, in accordance with Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an issue after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Hentrich v. France, 22 September 1994, § 33, Series A no. 296-A, and Remli v. France, 23 April 1996, § 33, Reports 1996-II). Thus, the complaint submitted to the Court must first have been made to the appropriate national courts, at least in substance, in accordance with the formal requirements of domestic law and within the prescribed time-limits. To hold otherwise would mean to duplicate the domestic process with proceedings before the Court, which would be hardly compatible with the subsidiary character of the Convention (see Gavril Yosifov v. Bulgaria, no. 74012/01, § 42, 6 November 2008). Nevertheless, the obligation to exhaust domestic remedies requires only that an applicant make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004, and John Sammut and Visa Investments Limited v. Malta (dec.), no. 27023/03, 28 June 2005).

2. Application of these principles to the present case

(a) Article 3

78. The Court notes that in its decision of 17 March 2009 the Constitutional Court expressly found a violation of the Article 3 of the Convention as regards the conditions of the applicant's detention. It held that the general conditions of his detention amounted to degrading treatment. The Constitutional Court's findings covered the entire period of the applicant's detention.

79. In the Court's view these findings of the Constitutional Court undoubtedly represent a decision in the applicant's favour by which the relevant national authorities expressly acknowledged a breach of his right not to be subjected to treatment contrary to Article 3 of the Convention.

80. The Court considers that redress in the applicant's circumstances has two aspects: one is removal of the applicant from the conditions of detention that ran counter to Article 3 of the Convention and the other is the possible award of damages for the time he was detained in such conditions. In this connection, the Court notes that the applicant was released immediately following the Constitutional Court's decision. Furthermore, the Court notes that the right to respect for one's “personal integrity” is protected under section 19 of the Civil Obligations Act and that any infringements of such a right are recognised as grounds for awarding damages under section 1046 of the same Act in respect of non-pecuniary damage. The Court also takes note of a decision by the Constitutional Court (no. U-III-1437/2007 of 23 April 2008 – see paragraph 73 above), submitted by the Government, in which the Constitutional Court expressly stated that where it found that an applicant had been detained in unacceptable conditions, there was a right to obtain damages from the State. This approach by the Constitutional Court clearly indicates that a person in the applicant's position has a recognised right under domestic law to seek compensation from the State.

81. The Court notes that the applicant has indeed sought damages from the State and that the related proceedings are at present pending before the competent civil court. While the institution of civil proceedings for damages in itself cannot be regarded as an effective remedy in respect of adverse prison conditions, such proceedings in combination with the decision of the Constitutional Court ordering the applicant's immediate release, in the circumstances of the present case, do satisfy the requirements of effectiveness (see, mutatis mutandisŠtitić v. Croatia (dec.), no. 9660/03, 9 November 2006).

82. Therefore, as the proceedings concerning the applicant's claim for damages are still pending, this part of the application is premature. It follows that it must be rejected in accordance with Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention.

(b) Article 5 § 3

83. The Court notes firstly that the applicant complained that the reasons relied on by the national courts for ordering and extending his detention had been insufficient and inadequate throughout his detention. As to the decision of the Constitutional Court of 17 March 2009, it quashed the Supreme Court's decision of 4 February 2009 on the grounds that it failed to establish two conditions for ordering further detention: (a) whether the grounds justifying deprivation of liberty were still “relevant and sufficient”; and (b) whether the competent authorities displayed “special diligence” in the conduct of the proceedings. In the opinion of the Constitutional Court, “only where both conditions are met can the duration of continued detention be seen as reasonable.”

84. Prior to the Constitutional Court's decision of 17 March 2009, in the proceedings before the national courts, the applicant lodged several constitutional complaints which were either dismissed or declared inadmissible. In its decision of 17 March 2009 the Constitutional Court made no reference to the applicant's overall detention. It only quashed the Supreme Court's decision of 4 February 2009, without any findings as to whether there had been a violation of the applicant's rights under Article 5 § 3 of the Convention. Of even greater importance for the issue of the applicant's victim status is that he has no right under the national law to claim any compensation in connection with his complaint about the duration of his detention. Therefore, in the circumstances of the present case it cannot be said that the applicant has lost his victim status as to his complaint under Article 5 § 3 of the Convention.

85. It follows that the Government's objection must be dismissed.

86. The Court further considers that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further considers that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties' arguments

87. The applicant argued that the grounds for ordering and extending his detention had been insufficient, in particular the grounds under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure.

88. The Government argued that the reasons relied on by the national courts for ordering and extending the applicant's detention – those being, prior to his indictment, the danger that he might suborn witnesses, the danger that he might reoffend and the gravity of the charges, and, after the indictment, the gravity of the charges only – had been relevant and sufficient.

89. The Government also argued that, owing to the gravity of the charges against the applicant, his release could have caused public disorder. They explained that the applicant had been one of the vice-presidents of the CPF, an institution which had been in charge of the privatisation process in Croatia and had had a significant role in the economic life of the county. As such, the applicant had enjoyed public trust, which he had harmed by abusing his position. At the same time several high-level managers of the CPF had been arrested on suspicion of corruption, which had added to the gravity of the charges.

90. They submitted further that the criminal proceedings against the applicant had been very complex since they had concerned a number of allegations of criminal activity on the part of ten defendants.

2. The Court's assessment

91. The Court reiterates that under the second limb of Article 5 § 3, a person charged with an offence must always be released pending trial unless the State can show that there are “relevant and sufficient” reasons to justify his continuing detention (see Yağcı and Sargın v. Turkey, 8 June 1995, § 52, Series A no. 319-A). Moreover, the domestic courts “must examine all the facts arguing for or against the existence of a genuine requirement of public interest justifying, with due regard to the principle of the presumption of innocence, a departure from the rule of respect for individual liberty and set them out in their decisions on the applications for release” (see Letellier v. France, 26 June 1991, § 35, Series A no. 207).

92. The Court further reiterates that the persistence of a reasonable suspicion that the person arrested has committed an offence is a condition sine qua non for the lawfulness of the continued detention, but after a certain lapse of time it no longer suffices. A court decision extending detention requires a more solid basis to show not only that there was genuinely “a reasonable suspicion”, but also that there were other serious public-interest considerations which, notwithstanding the presumption of innocence, outweighed the right to liberty (see, among other authorities, I.A. v. France, 23 September 1998, § 102, Reports 1998-VII), given that the primary purpose of the second limb of Article 5 § 3 is to require the provisional release of the accused pending trial (see Garycki v. Poland, no. 14348/02, § 39, 6 February 2007, and McKay v. the United Kingdom [GC], no. 543/03, § 41, ECHR 2006-X).

93. The Court observes that the period of the applicant's detention began on 16 June 2007, when he was first arrested, and ended on 18 March 2009, when he was released. It thus lasted one year, nine months and two days.

94. In their decisions extending the applicant's detention the authorities relied principally on three grounds, namely the serious nature of the offence with which he had been charged, the danger that he might suborn witnesses and the danger that, if at large, he might reoffend.

(a) The danger of reoffending

95. The Court considers that the seriousness of a charge may lead the judicial authorities to place and leave a suspect in detention on remand in order to prevent any attempts to commit further offences. It is, however, necessary, among other conditions, for the danger to be a plausible one and the measure appropriate, in the light of the circumstances of the case and in particular the past history and the personality of the person concerned (see Clooth v. Belgium, 12 December 1991, § 40, Series A no. 225).

96. The Court notes that the applicant had no previous criminal record and that no expert assessment of the likelihood of his reoffending was carried out. Furthermore, as he was charged with committing criminal offences closely related to his position as one of the vice-presidents of the CPF, after he had been dismissed from that position on 29 June 2007, no danger of his reoffending persisted.

97. The ground based on the risk of reoffending did not therefore in itself justify the continuation of the applicant's detention after 29 June 2007.

(b) The danger of suborning witnesses

98. The Court acknowledges that the applicant's case was a very complicated one, necessitating difficult inquiries. Some of the witnesses were employees of the CPF, in which the applicant had held a high-ranking position. The authorities' belief that he should consequently be kept in detention in order to prevent him from being able to suborn those witnesses is easy to understand, at least at the outset.

99. In the long term, however, the requirements of the investigation do not suffice to justify the detention of a suspect: in the normal course of events the risks alleged diminish with the passing of time as the inquiries are conducted, statements taken and verifications carried out (see Clooth, cited above, § 43).

100. The Court notes that by 13 February 2008, when the indictment was lodged, all witnesses who were employees of the CPF had already given their evidence before the investigation judge. Therefore, the danger that the applicant might suborn witnesses no longer persisted after that date. It must be inferred from this that after 13 February 2008, the date on which the applicant was indicted, the risk in question disappeared and could no longer serve as justification for his detention.

(c) Protection of public order

101. The Court notes that the Government also relied on the protection of public order as a ground for the applicant's detention, although it was not expressly mentioned by the national courts. The latter did rely, however, on the harm which the applicant's alleged conduct had caused to public trust. In any event, the Court accepts that, by reason of their particular gravity and the public reaction to them, certain offences may give rise to public disquiet capable of justifying pre-trial detention, at least for a certain time.

102. In exceptional circumstances – and subject, obviously, to there being sufficient evidence – this factor may therefore be taken into account for the purposes of the Convention. However, this ground can be regarded as relevant and sufficient only provided that it is based on facts capable of showing that the accused's release would actually prejudice public order. In addition, detention will continue to be legitimate only if public order actually remains threatened; its continuation cannot be used to anticipate a custodial sentence (see Kemmache v. France, 27 November 1991, § 52, Series A no. 218, and Tomasi v. France, 27 August 1992, § 91, Series A no. 241‑A).

103. The Court firstly notes that Croatian law does not recognise the notion of prejudice to public order caused by an offence as a ground for detention. Furthermore, the national courts did not explain why continued detention of the applicant was necessary in order to prevent public disquiet and did not examine whether the applicant presented a danger for public safety. Therefore, the arguments of the Government referring to the protection of public order cannot be seen as sufficient for ordering or extending the applicant's detention.

(d) Seriousness of the alleged offences

104. The Court has repeatedly held that although the severity of the sentence faced is a relevant element in the assessment of the risk of absconding or reoffending, the need to continue the deprivation of liberty cannot be assessed from a purely abstract point of view, taking into consideration only the gravity of the offence. Nor can continuation of the detention be used to anticipate a custodial sentence (see Belevitskiy v. Russia, no. 72967/01, § 101, 1 March 2007; Panchenko v. Russia, no. 45100/98, § 102, 8 February 2005; Khudoyorov v. Russia, no. 6847/02, § 180, ECHR 2005‑X; and Ilijkov v. Bulgaria, no. 33977/96, § 81, 26 July 2001).

105. In the present case, from 15 February 2008, immediately after the trial had commenced, to 18 March 2009, the domestic courts extended the applicant's detention solely on the ground of the particularly grave circumstances under which he had allegedly committed the offences at issue. This period lasted one year, one month and three days.

106. As to the nature of the offences held against the applicant in the present case, the Court notes that he was charged with committing offences related to accepting bribes in his capacity as one of the vice-presidents of the CPF. While the Court accepts that the charges against the applicant were serious and that the national courts found that the alleged offences entailed a high degree of criminal resolve in undertaking a number of illegal steps over a long period, it notes that the explanations given by the national courts in this connection were not sufficient and relevant for extending the applicant's detention after 15 February 2008. No elements adduced by the national courts were capable of showing that the applicant presented a continued danger or that his release would in any manner harm the conduct of the criminal proceedings against him.

107. The Court further emphasises that, when deciding whether a person is to be released or detained, the authorities are obliged under Article 5 § 3 to consider alternative means of guaranteeing his appearance at the trial. Indeed, that Article lays down not only the right to “trial within a reasonable time or release pending trial” but also provides that “release may be conditioned by guarantees to appear for trial” (see Jabłoński v. Poland, no. 33492/96, § 83, 21 December 2000). In the present case, the Court notes that there is no express indication that during the entire period of the applicant's detention the authorities envisaged any other guarantees designed to secure his appearance at the trial. Nor did they give any consideration to the possibility of ensuring his presence at the trial by imposing on him, under Article 90 of the Code of Criminal Procedure, other “preventive measures” expressly intended to ensure the proper conduct of criminal proceedings.

108. The Court notes that the applicant was not a habitual offender and that he was charged with financial offences and not with crimes containing a violent element. The Court finds, therefore, that by relying solely on the gravity of the charges, the authorities prolonged the applicant's detention in the period from 15 February 2008 to 18 March 2009 on grounds which cannot be regarded as “sufficient”. In those circumstances it is not necessary to examine whether the proceedings were conducted with “special diligence”.

109. There has accordingly been a violation of Article 5 § 3 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

110. The applicant complained that the proceedings concerning the lawfulness of his detention had not been in conformity with the guarantees under Article 5 § 4 of the Convention, which reads as follows:

“4. Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

A. Admissibility

111. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties' arguments

112. The applicant maintained that, when reviewing the decision of the Zagreb County Court of 8 August 2008 which had extended his detention, the Supreme Court, in its decision of 19 September 2008, had failed to address his allegations that the conditions of his detention had been inhuman. He further argued that in the same proceedings the Constitutional Court had declared his constitutional complaint of 29 September 2008 inadmissible solely on the ground that meanwhile a fresh decision extending his detention had been adopted. The same had happened with his constitutional complaint of 24 June 2008. In the applicant's view, such a practice ran counter to the requirements of Article 5 § 4 of the Convention.

113. The Government argued that the applicant's detention had been frequently reviewed by the competent courts of their own motion and that the applicant also had the possibility under domestic law of applying for his detention order to be lifted. The applicant had always been able to lodge an appeal with the Supreme Court against each decision extending his detention and his appeals had been speedily decided. As regards the powers of the Constitutional Court in matters concerning detention, the Government submitted that it was empowered to review decisions ordering and extending detention and to quash such decisions where it found that they had contravened the right to personal liberty, guaranteed by the Constitution and the Convention. However, the requirements of Article 5 § 4 in Croatia were satisfied through judicial protection by lower courts, including the Supreme Court, and could not go so far as to be applicable to proceedings concerning a constitutional complaint.

2. The Court's assessment

(a) General principles

114. The Court reiterates that the purpose of Article 5 § 4 is to assure to persons who are arrested and detained the right to judicial supervision of the lawfulness of the measure to which they are thereby subjected (see, mutatis mutandisDe Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18 June 1971, § 76, Series A no. 12, and Ismoilov and Others v. Russia, no. 2947/06, § 145, 24 April 2008). A remedy must be made available during a person's detention to allow that person to obtain speedy judicial review of the lawfulness of the detention, capable of leading, where appropriate, to his or her release. The existence of the remedy required by Article 5 § 4 must be sufficiently certain, not only in theory but also in practice, failing which it will lack the accessibility and effectiveness required for the purposes of that provision (see, mutatis mutandisStoichkov v. Bulgaria, no. 9808/02, § 66 in fine, 24 March 2005, and Vachev v. Bulgaria, no. 42987/98, § 71, ECHR 2004‑VIII). The accessibility of a remedy implies, inter alia, that the circumstances voluntarily created by the authorities must be such as to afford applicants a realistic possibility of using the remedy (see, mutatis mutandisČonka v. Belgium, no. 51564/99, §§ 46 and 55, ECHR 2002‑I).

(b) Application of these principles in the present case

115. The Court firstly notes that under the relevant domestic law, detention during an investigation must be reviewed by the investigation judge after one month and then again after two months and three months (Article 107 of the Code of Criminal Procedure). After the indictment has been lodged, detention must be judicially reviewed every two months. The Court notes that in the circumstances of the present case the lawfulness of the applicant's detention was considered by the domestic courts on many occasions.

116. The applicant was able to lodge requests for his release. He was able to lodge an appeal with the Supreme Court against each decision of the Zagreb County Court ordering, and later on extending, his detention. The Court finds that the national courts periodically and automatically reviewed the applicant's detention and gave reasons for its extension. Each time the applicant was able to lodge an appeal with the Supreme Court and a constitutional complaint. However, the Court will address the question of the compliance of the Supreme Court's decision of 19 September 2008 and the Constitutional Court's decisions of 25 September and 18 December 2008 with the requirements of Article 5 § 4 of the Convention.

(i) The Supreme Court's decision of 19 September 2008

117. The Court notes that in his appeal to the Supreme Court of 11 August 2008, the applicant challenged the lawfulness of his detention and also complained that the conditions of his detention were inhuman. The Supreme Court, in dismissing the appeal on 19 September 2008, did not address these allegations. In this connection the Court reiterates that Article 5 § 4 of the Convention entitles arrested or detained persons to a review bearing upon the procedural and substantive conditions which are essential for the “lawfulness”, in Convention terms, of their deprivation of liberty. This means that the competent court has to examine not only compliance with the procedural requirements of domestic law but also the reasonableness of the suspicion underpinning the arrest, and the legitimacy of the purpose pursued by the arrest and the ensuing detention (see Butkevičius v. Lithuania, no. 48297/99, § 43, ECHR 2002-II).

118. The Court notes that in the proceedings culminating in the Supreme Court's decision of 19 September 2008, the Zagreb County Court, acting as the court of first instance, extended the applicant's detention on 8 August 2008. It cited the relevant procedural provisions setting out grounds for extending detention and gave reasons justifying the applicant's further detention, these being the “particularly grave circumstances” in which he had allegedly committed the criminal offence held against him, which circumstances were described in detail (see paragraph 47, referring to paragraph 39, above).

119. As regards the Supreme Court's decision of 19 September 2008, it confirmed the findings of the impugned decision of the Zagreb County Court and once again set out in detail the specific circumstances in which the offences had allegedly been committed.

120. In the Court's view, the Zagreb County Court and the Supreme Court both satisfied the requirements set out in the Court's case-law since they addressed the procedural and substantive conditions which were essential for the “lawfulness” of the applicant's further detention in Convention terms.

121. In view of the above considerations, the Court finds that there has been no violation of Article 5 § 4 of the Convention as regards the Supreme Court's decision of 19 September 2008.

(ii) The Constitutional Court's decisions of 25 September and 18 December 2008

122. The Court notes further that the national system also allows for a constitutional complaint against each appeal decision of the Supreme Court concerning detention. However, the Court notes that the practice of the Constitutional Court is to declare inadmissible each constitutional complaint where, before it has given its decision, a fresh decision extending detention has been adopted in the meantime. Thus, the applicant's constitutional complaints of 24 June and 29 September 2008 were declared inadmissible on such grounds.

123. In this connection the Court reiterates that, according to its case-law, Article 5 § 4 enshrines, as does Article 6 § 1, the right of access to a court, which can only be subject to reasonable limitations that do not impair its very essence (see Shishkov v. Bulgaria, no. 38822/97, §§ 82-90, ECHR 2003-I, and Bochev v. Bulgaria, no. 73481/01, § 70, 13 November 2008).

124. Furthermore, Article 5 § 4 does not compel the Contracting States to set up a second level of jurisdiction for the examination of applications for release from detention. Nevertheless, a State which institutes such a system must in principle accord detainees the same guarantees on appeal as at first instance (see Toth v. Austria, 12 December 1991, § 84, Series A no. 224; see also Rutten v. the Netherlands, no. 32605/96, § 53, 24 July 2001; Lanz v. Austria, no. 24430/94, § 42, 31 January 2002; and Svipsta v. Latvia, no. 66820/01, § 129, ECHR 2006‑III). The Court considers that the same applies in a system which provides for a constitutional complaint against decisions ordering and extending detention.

125. However, the Croatian system, although allowing for a constitutional complaint, leaves it to the Constitutional Court to await a fresh decision on extending detention and then to declare the complaint against the previous decision on detention inadmissible. Thus, although the applicant lodged a constitutional complaint against the decision of the Supreme Court of 9 June 2008, the Constitutional Court did not decide on the applicant's complaint until 25 September 2008, only to declare the complaint inadmissible because a fresh decision had meanwhile been adopted. The same situation was repeated with the applicant's constitutional complaint of 29 September 2008, declared inadmissible by the Constitutional Court on 18 December 2008 (see paragraphs 48 and 52). The Court finds that the applicant's constitutional complaints of 24 June and 29 September 2008 were not decided upon speedily and that the issue of the constitutionality of his detention was allowed to remain unaddressed.

126. In the Court's opinion, the Constitutional Court's failure to decide speedily on the applicant's constitutional complaints of 24 June and 29 September 2008 made it impossible to ensure the proper and meaningful functioning of the system for the review of his detention, as provided for under the national law. By declaring the applicant's constitutional complaints inadmissible simply because fresh decisions extending his detention had meanwhile been adopted, the Constitutional Court did not satisfy the requirement “that the circumstances voluntarily created by the authorities must be such as to afford applicants a realistic possibility of using the remedy” (see paragraph 92 above). Thus, it fell short of its obligation under Article 5 § 4 of the Convention to review the lawfulness of the applicant's detention. There has accordingly been a violation of that provision.

III. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

127. The applicant further complained that the criminal proceedings against him had been unfair in that the courts had not been impartial, he had not been afforded adequate time and facilities to prepare his defence and he had not been able to defend himself through legal assistance of his own choosing, in particular in view of the poor conditions of his detention, which had prevented him from preparing his defence. He also complained that the statements of some high-ranking State officials to the media ran counter to the presumption of innocence.

He relied on Article 6 §§ 1, 2 and 3(b) and (c) of the Convention, the relevant parts of which read:

“1. In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...

2. Everyone charged with a criminal offence shall be presumed innocent until proved guilty according to law.

3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

...

(b) to have adequate time and facilities for the preparation of his defence;

(c) to defend himself in person or through legal assistance of his own choosing or, if he has not sufficient means to pay for legal assistance, to be given it free when the interests of justice so require ...”

A. Admissibility

1. The parties' arguments

128. The Government argued that the applicant's complaints under Article 6 were premature because the criminal proceedings against him were still pending and he would be able to raise the same complaints by using various remedies envisaged under the relevant domestic law, such as an appeal against the first-instance judgment and a constitutional complaint. All the rights the applicant was invoking before the Court were guaranteed in various provisions of the Code of Criminal Procedure and the Constitution, and besides, in Croatia the Convention was directly applicable.

129. The applicant agreed that he was able to raise the same complaints in his appeal, save for the complaint under Article 6 § 2 of the Convention.

2. The Court's assessment

(a) Article 6 §§ 1 and 3 (b) and (c) of the Convention

130. The Court notes that the criminal proceedings against the applicant are at present pending before the Supreme Court as the appeal court in the matter. The applicant is able to put forward his complaints under Article 6 §§ 1 and 3(b) and (c) of the Convention both in his appeal and, eventually, in his constitutional complaint. For these reasons, and in view of the principle of the subsidiary nature of the Convention mechanism, the Court agrees with the Government that this part of the application is premature since the criminal proceedings against the applicant are still pending.

131. It follows that this part of the application must be rejected under Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention for non-exhaustion of domestic remedies.

(b) Article 6 § 2 of the Convention

132. The Court notes that the impugned statements were made by certain high-ranking State officials and published in newspapers. Contrary to the Government's assertion, these statements cannot serve as grounds for an appeal or for any other remedy in the context of the criminal proceedings against the applicant since, under the relevant domestic laws, such grounds consist of errors of fact and law as well as procedural errors. The impugned statements do not fall within any of these categories. Furthermore, the remedies available to the applicant in the context of the criminal proceedings against him may be used in respect of judgments and other decisions adopted in those proceedings and not in respect of statements made by public officials in the media.

133. As regards the possibility of lodging a constitutional complaint on account of the alleged violation of the applicant's right to be presumed innocent, the Court notes that, although such a right is guaranteed under the Constitution, a constitutional complaint may be lodged only against a decision issued by a competent authority. However, as regards the impugned statements, no decision has been adopted and therefore no constitutional complaint lies against them.

134. It follows that the Government's objection as to the exhaustion of domestic remedies must be dismissed.

135. The Court further considers that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties' arguments

136. The applicant argued that the impugned statements by four high-ranking State officials, published in the days immediately following his arrest, amounted to the pronouncement of his guilt before he had been found guilty by a court of law, in violation of his right to be presumed innocent.

137. The Government stressed the importance of the CFP in the economic and public life of Croatia, which justified the public interest in being informed of its activities. As regards the impugned statements, the Government emphasised that the names of the suspects had not been mentioned and that at the time when the articles in question had been published, it had still not been revealed which of the four CFP vice-presidents had been arrested. The impugned statements did not indicate that the State officials in question had mentioned any criminal activities or given their opinion on the guilt of the applicant in respect of any criminal offence.

2. The Court's assessment

(a) General principles

138. The Court reiterates that the presumption of innocence enshrined in paragraph 2 of Article 6 is one of the elements of the fair criminal trial that is required by paragraph 1 (see Deweer v. Belgium, 27 February 1980, Series A no. 35, § 56, and Allenet de Ribemont v. France, 10 February 1995, Series A no. 308, § 35). Article 6 § 2, in its relevant aspect, is aimed at preventing the undermining of a fair criminal trial by prejudicial statements made in close connection with those proceedings (see Khuzhin and Others v. Russia, no. 13470/02, § 93, 23 October 2008, and Matijašević v. Serbia, no. 23037/04, § 45, ECHR 2006‑X). It prohibits the premature expression by the tribunal itself of the opinion that the person “charged with a criminal offence” is guilty before he has been so proved according to law (see Minelli v. Switzerland, 25 March 1983, Series A no. 62) but also covers statements made by other public officials about pending criminal investigations which encourage the public to believe the suspect guilty and prejudge the assessment of the facts by the competent judicial authority (see Allenet de Ribemont, cited above, § 41; Daktaras v. Lithuania, no. 42095/98, §§ 41-43, ECHR 2000-X; and Butkevičius v. Lithuania, no. 48297/99, § 49, ECHR 2002-II).

139. The freedom of expression, guaranteed by Article 10 of the Convention, includes the freedom to receive and impart information. Article 6 § 2 cannot therefore prevent the authorities from informing the public about criminal investigations in progress, but it requires that they do so with all the discretion and circumspection necessary if the presumption of innocence is to be respected (see Allenet de Ribemont, cited above, § 38, and Karakaş and Yeşilırmak v. Turkey, no. 43925/985, § 50, 28 June 2005).

140. The Court has considered that in a democratic society it is inevitable that information is imparted when a serious charge of misconduct in office is brought (see Arrigo and Vella v. Malta (dec.), no. 6569/04, 10 May 2005). It has acknowledged that in cases where an applicant was an important political figure at the time of the alleged offence, the highest State officials, including the Prosecutor General, were required to keep the public informed of the alleged offence and the ensuing criminal proceedings. However, this circumstance could not justify all possible choices of words by the officials in their interviews with the press (see Butkevičius, cited above, § 50).

141. A fundamental distinction must be made between a statement that someone is merely suspected of having committed a crime and a clear declaration, in the absence of a final conviction, that an individual has committed the crime in question. The Court has consistently emphasised the importance of the choice of words by public officials in their statements before a person has been tried and found guilty of a particular criminal offence (see Daktaras, cited above, § 41; Böhmer v. Germany, no. 37568/97, §§ 54 and 56, 3 October 2002; and Nešťák v. Slovakia, no. 65559/01, §§ 88 and 89, 27 February 2007). It has also asserted the importance of respect for the presumption of innocence during press conferences by State officials (see Butkevičius, cited above, §§ 50-52; Lavents v. Latvia, no. 58442/00, § 122, 28 November 2002; and Y.B. and Others v. Turkey, nos. 48173/99 and 48319/99, §§ 49 51, 28 October 2004). Nevertheless, whether a statement of a public official is in breach of the principle of the presumption of innocence must be determined in the context of the particular circumstances in which the impugned statement was made (see Adolf v. Austria, 26 March 1982, §§ 36-41, Series A no. 49). In any event, the opinions expressed cannot amount to declarations by a public official of the applicant's guilt which would encourage the public to believe him or her guilty and prejudge the assessment of the facts by the competent judicial authority (see Butkevičius, cited above, § 53).

(b) Application of these principles in the present case

142. The Court acknowledges that the applicant held an important position in a State agency dealing with privatisation of all State-owned property and that his activities were of great interest to the general public. At the time of the alleged offence the highest State officials, including in particular the State Attorney and the Head of the Police, were required to keep the public informed of the alleged offence and the ensuing criminal proceedings. However, this duty to inform the public cannot justify all possible choices of words, but has to be carried out with a view to respecting the right of the suspects to be presumed innocent.

143. The Court is also mindful that the statements at issue were made only a day (in the case of the Head of the Police and the Attorney General) and four days (in the other cases) following the applicant's arrest. However, it was particularly important at this initial stage, even before a criminal case had been brought against the applicant, not to make any public allegations which could have been interpreted as confirming his guilt in the opinion of certain important public officials (see, mutatis mutandisButkevičius, cited above, § 51).

144. The Court notes that in the present case the impugned statements were made by the State Attorney, the Head of the Police, the Prime Minister and the State President in a context independent of the criminal proceedings themselves. The Court shall now proceed by examining separately each of the statements by the persons concerned.

145. The Court notes that the Head of Police was quoted as having said that “just to ... allow you into the game, into making deals for purchasing CFP property, a sum of 50,000 euros was required in payment”, a statement which referred to the already arrested vice-presidents of the CPF. The State Attorney was quoted as having said that “the suspects were ravenously greedy. Just for initiating any conversation about business they asked for 50,000 euros.”

146. The Court cannot accept the Government's arguments that the applicant's name had not been mentioned and that at the time the identity of suspects had not been known. The Court notes that the applicant was arrested on suspicion of having taken bribes in his capacity as one of the vice-presidents of the CPF on 16 June 2007 and that therefore the impugned statements by the Head of the Police and the State Attorney, published on 18 June 2007 in an article concerning the alleged criminal activities of highly positioned employees of the CPF, clearly referred, inter alia, to the applicant.

147. The statements of the Head of the Police and the State Attorney were not limited to describing the status of the pending proceedings or a “state of suspicion” against the applicant but were presented as an established fact, without any reservation as to whether the act of taking bribes had actually been committed by the suspects, one of whom was the applicant.

148. As to the statement by the Prime Minister, the Court notes that he asserted that there had been organised crime in the CPF and while he conceded that the three vice presidents might have not participated in each project, he also implied that they had been involved in the organised crime. The Court notes that it is clear that this statement also concerned the applicant since he was one of the three vice-presidents of the CPF and the impugned statements referred to the criminal activity in connection with which the applicant had been arrested.

149. As regards the impugned statement of President Mesić, the Court notes that he named the CPF as the centre of corruption and implied that the three tenors had been a part of it. Although he used metaphorical terms it is clear that the expression “three tenors” referred to the three arrested vice-presidents of the CPF, one of whom was the applicant. The Court considers that the wording of the impugned statement goes further than just saying that the applicant was a suspect as regards charges of corruption. The expressions used put a certain label on the three vice-presidents of the CFP, implying that they had been part of the corruption in the CPF.

150. The Court considers that those statements by public officials amounted to a declaration of the applicant's guilt and prejudged the assessment of the facts by the competent judicial authority. Given that the officials in question held high positions, they should have exercised particular caution in their choice of words for describing pending criminal proceedings against the applicant. However, having regard to the contents of their statements as outlined above, the Court finds that their statements could not but have encouraged the public to believe the applicant guilty before he had been proved guilty according to law.

151. Accordingly, the Court finds that there was a breach of the applicant's right to be presumed innocent. There has therefore been a violation of Article 6 § 2 of the Convention.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

152. Lastly, the applicant complained that he had been discriminated against.

153. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this complaint does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

V. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

154. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

155. The applicant claimed 60,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage in connection with his complaint under Article 3 of the Convention. He also claimed EUR 12,862 in respect of pecuniary damage on account of the costs he had incurred for medical treatment he had needed owing to the deterioration of his health during his detention.

156. The Government argued that, following the Constitutional Court's findings as regards his complaints under Article 3 of the Convention, the applicant was able to seek compensation from the State. In any event, the compensation claimed was excessive.

157. The Court notes that the applicant's complaints under Article 3 of the Convention have been declared inadmissible and that he has not submitted any claim for pecuniary or non-pecuniary damage in connection with his other complaints. It therefore dismisses this claim.

B. Costs and expenses

158. The applicant also claimed EUR 5,605 for the costs and expenses incurred before the domestic courts in the proceedings concerning the ordering and extension of the applicant's detention and EUR 4,388.45 for those incurred before the Court.

159. The Government argued that the applicant had no right to the costs and expenses incurred before the domestic courts.

160. According to the Court's case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. As to the domestic proceedings concerning the decisions on ordering and extending the applicant' detention, the Court agrees that, as they were essentially aimed at remedying some of the violations of the Convention alleged before the Court, these domestic legal costs may be taken into account in assessing the claim for costs (see Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 284, ECHR 2006-V). In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court awards the applicant the sum of EUR 5,600 for costs and expenses in the proceedings before the national authorities. As to the Convention proceedings, making its assessment on an equitable basis and in the light of its practice in comparable cases, the Court considers it reasonable to award the applicant, who was represented by counsel, the sum of EUR 4,300, plus any tax that may be chargeable to him on these amounts.

C. Default interest

161. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint concerning the grounds for the applicant's detention; the applicant's right to a review of his detention; as well as his right to be presumed innocent, admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 5 § 3 of the Convention;

3. Holds that there has been no violation of Article 5 § 4 of the Convention in respect of the Supreme Court's decision of 19 September 2008;

4. Holds that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention as regards the Constitutional Court's decisions of 25 September and 18 December 2008;

5. Holds that there has been a violation of Article 6 § 2 of the Convention;

6. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 9,900 (nine thousand nine hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses, to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

7. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 8 April 2010, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                        Christos Rozakis
Registrar                               President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde