Postupak u ovom slučaju pokrenut je na osnovu predstavke (br. 503/05) protiv Republike Hrvatske, koju je 17. decembra 2004. podneo hrvatski državljanin, gospodin Tomislav Kovač.

Podnosilac predstavke je rođen 1978. godine i živi u Virovitici. U jednom trenutku 2002. godine, pred Županijskim sudom u Virovitici otvorena je istraga zbog optužbi za delo bludne radnje na štetu maloletnice (dvanaestogodišnje devojčice). Dana 22. aprila 2003. godine, podnosioca predstavke saslušao je istražni sudija. Obavešten je da ima pravo na pravnog zastupnika, ali je odlučio da se brani sam. Dana 3. maja 2002. godine navodna žrtva M.V. svedočila je pred istražnim sudijom u prisustvu psihologa. Podnosilac predstavke, koga u toj fazi nije zastupao advokat, nije bio prisutan. U zapisniku sa saslušanja pred istražnim sudijom navedeno je da podnosilac predstavke nije bio prisutan, bez daljih komentara o razlozima njegovog odsustva.
Opštinsko državno tužilaštvo u Bjelovaru podiglo je 29. novembra 2002. godine optužnicu protiv podnosioca predstavke, optužujući ga za nepristojne radnje na štetu maloljetnice.

Neodređenog datuma započelo je suđenje podnosiocu predstavke pred Opštinskim sudom u Virovitici. Dana 25. februara 2003., pretresni sudija je zatražio mišljenje psihijatra o mentalnom zdravlju i razvoju M.V. (ko inače pohađa specijalnu školu)
Prvostepeni sud je održao ročište 22. aprila 2003. godine. Pred pretresnim sudom podnosilac predstavke se branio negirajući optužbe. Pozvana je i M.V. Tada je, u prisustvu podnosioca predstavke, psihologa i zamenika državnog pravobranioca, zabeleženo da je M.V. ostaje pri svedočenju koje je dala pred istražnim sudijom. Ta izjava nije pročitana. Potom je zamenik državnog pravobranioca zatražio da M.V. ispita u odsustvu podnosioca zahteva. Taj zahtev je prihvaćen i podnosilac predstavke je udaljen iz sudnice. Podnosilac predstavke, još uvek bez pravnog zastupanja, uopšte nije imao priliku da unapred pripremi pitanja za svedoka.

Sud je takođe uzeo svedočenje od partnerke podnosioca predstavke koja je izjavila da je M.V. rekla da je bila gola sa ocem podnosioca predstavke u njegovoj radionici pre nego što je došla u kuću. Saslušani su i drugi svedoci, od kojih niko nije video navodne radnje i koji su svedočili isključivo o kasnijim događajima. Presudom od 22. aprila 2003. godine Opštinski sud u Virovitici proglasio je podnosioca predstavke krivim za nepristojne radnje na štetu maloletnika i osudio ga na šest meseci zatvora. Osuda podnosioca predstavke bila je presudno zasnovana na svedočenju M.V. dao pred istražnim sudijom.

U svojoj naknadnoj žalbi, podnosilac predstavke, koji je sada imao branioca, negirao je optužbe protiv njega i žalio se da mu nije data prilika da sasluša M.V. Konkretno, tvrdio je da je M.V. trebalo je da svedoči u posebnoj sobi i da je izjavu trebalo snimiti kako bi je on mogao slušati. Pored toga, istakao je da je zapis svedočenja M.V. datog pred istražnim sudijom ni na koji način ne može odgovarati onome što je zapravo rekla, jer način izražavanja iz zapisa ne podseća na način izražavanja dvanaestogodišnje devojčice sa mentalnim poremećajima koja ne ume da čita i ne piše i koja ne zna imena nijednog svog učitelja. Podnosilac predstavke se takođe žalio da, zbog svog niskog nivoa obrazovanja, nije bio u mogućnosti da zaštiti svoje interese i da mu je zbog toga trebalo dodeliti advokata od samog početka postupka.

Dana 26. juna 2003. godine Županijski sud u Virovitici odbio je žalbu. U svom pregledu žalbe podnosioca predstavke na način izražavanja koji se pripisuje M.V., Županijski sud je prihvatio da je tekst njene izjave sastavio istražni sudija i da bi izjava zvučala mnogo uverljivije da je tačno prenela reči M.V. Međutim, sud je utvrdio da ovaj propust nije predstavljao značajnu proceduralnu grešku. Apelacioni sud se nije osvrnuo na prigovor podnosioca predstavke da mu nije pružena prilika da ispita M.V. i fokusirao se uglavnom na pitanje pouzdanosti M.V. kao svedoci.

Podnosilac predstavke je 30. jula 2003. godine podneo zahtev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u kojem je tvrdio da mu je tokom suđenja povređeno pravo na odbranu jer mu nije bilo dozvoljeno da ispita M.V. Sud je 15. januara 2004. godine odbacio zahtev podnosioca predstavke. On je potom podneo ustavnu žalbu protiv odluke Vrhovnog suda navodeći da je povređeno njegovo pravo da ispita ili svedoka sasluša, ponavljajući svoje prethodne navode. Dana 28. maja 2004. godine, Ustavni sud je tužbu proglasio neprihvatljivom s obrazloženjem da se ne tiče merituma predmeta. Ta odluka je predstavniku podnosioca predstavke uručena 24. juna 2004. godine.

Obraćajući se Evropskom sudu za ljudska prava, podnosilac predstavke prigovorio je da mu je u krivičnom postupku koji se vodio protiv njega uskraćeno pravo na pošteno suđenje zbog toga što mu nije omogućeno postavljati pitanja M.V., kao svedokinji protiv njega. Pozvao se na član 6. stav 1. i 3. (d) Konvencije.

Sud je nakon razmatranja predmeta jednoglasno doneo odluku da je došlo do povrede članka 6. stav 1., uzetog zajedno s članom 6. stav 3. (d) Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET KOVAČ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 503/05)

PRESUDA

STRASBOURG

12. srpnja 2007.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Kovač protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. C.L. ROZAKIS, predsjednik,
g. L. LOUCAIDES,
gđa N. VAJIĆ,
g. A. KOVLER,
g. K. HAJIYEV,
g. D. SPIELMANN,
g. S.E. JEBENS, suci,
i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 21. lipnja 2007. godine donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 503/05) protiv Republike Hrvatske koji je 17. prosinca 2004. godine hrvatski državljanin, g. Tomislav Kovač („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
Podnositelja zahtjeva zastupao je g. B. Kozjak, odvjetnik iz Virovitice. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
Dana 5. prosinca 2006. godine Sud je odlučio o zahtjevu obavijestiti Vladu. Primjenjujući članak 29. stavka 3. Konvencije, odlučio je istovremeno odlučiti o osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1978. godine i živi u Virovitici.
U neko vrijeme u 2002. godini pred Županijskim sudom u Virovitici otvorena je istraga zbog optužbe za bludne radnje na štetu maloljetnice (dvanaestogodišnje djevojčice). Dana 22. travnja 2003. podnositelja zahtjeva saslušao je istražni sudac. Obaviješten je o tome da ima pravo na pravnog zastupnika, ali je odlučio braniti se sam. Dana 3. svibnja 2002. navodna žrtva M.V. dala je iskaz pred istražnim sucem u prisutnosti psihologa. Podnositelj zahtjeva, koji u toj fazi nije bio zastupan po odvjetniku, nije bio prisutan. Vlada je dostavila kopiju sudskog poziva poslanog podnositelju zahtjeva. U zapisniku s ročišta pred istražnim sucem navodi se da podnositelj zahtjeva nije prisutan, bez ikakvih daljnjih primjedaba glede razloga njegove odsutnosti. Zapisnik o iskazu M.V. glasi kako slijedi:

“Mene su moji roditelji i otac i majka poslali jednog dana kod Tome Kovača [podnositelj] po šteke cigareta i po naš bicikl koji su moji roditelji ranije posudili Tomi. Ja sam tako i otišla kod Tome i na sebi sam imala gaćice, štrample i hlače i imala sam neku majcu. Kada je to baš bilo ja se ne sjećam i ne mogu to danas reći. Kada sam ja tako došla u tu kuću gdje živi Tomo ja sam jedno vrijeme bila u radionici njegovog oca „Ferija“ i kada sam ja bila u toj radionici došao je u jednom trenutku i sam Tomo i mene je Tomo kasnije i odveo u svoj stan. U stanu kod Tome bli su njegova žena Danijela i njegov sin Željko. Kada smo mi tako došli u Tomin stan u jednom trenutku meni je Tomo rekao da ja moram ići u sobu i da će on mene u sobi pregledati i on me je slao u sobu. Ja nisam htjela ići u sobu i mene je tada Tomo sa kuhačom udario jedno dva puta po rukama i po ramenu. Njegova žena Danijela mu je govorila da me ne tuče pa je tada i Danijela dobila batina i nju je Tomo također sa kuhačom udario po rukama, a Tomo je također sa rukama udario svog sina Željka. Mene je Tomo tada uhvatio za moju ruku i on me je jednostavno odveo u sobu i mi smo bili sami u sobi i tada je Tomo sa mene skinuo i povukao moje gaćice, štrample i hlače do koljena i zatim me je bacio na krevet i ja sam ostala ležati na leđima i tada me je Tomo dirao sa svojim rukama po prsima time da je zapravo Tomo sa rukama kružio po mojem gornjem dijelu tijela preko majce. Također me je sa rukama Tomo dirao po mojoj piši i meni je to Tomo radio jedno vrijeme. Meni je tada Tomo rekao da o svemu tome ne smijem nikome ništa reći. Kako je dugo to trajalo ne mogu reći. Uglavnom u jednom trenutku Tomo mi je rekao da se spremim, pa sam se ja i spremila i obukla i potom smo Tomo i ja izašli iz sobe i vratili se nazad u kuhinju gdje su bili Danijela i mali Željko. Mene je samo Tomo sa rukom dirao po mojoj piši, ali niti u jednom trenutku on nije stavljao svoj prst u moju pišu. Kada smo se vratili u kuhinju meni je Tomo dao nešto novaca i rekao mi je da si ja za taj novac nešto kupim i rekao mi je da ja idem kući i da on po meni neće poslati tati cigarete jer da bi ih ja mogla putem izgubiti. Ja sam se nakon toga vratila kući i kući sam dovezla bicikl od mojih roditelja. Kada sam došla kući mene su moji roditelji pitali da li ja želim večerati, ali ja nisam htjela jesti i otišla sam spavati. Ja mojim roditeljima ništa nisam govorila ni te večeri ni sljedećeg dana. Slijedećeg dana kad sam bila u školi po mene je došla moja mama i zajedno s njom je bio i Tomo i mene je moja mama vodila na policiju da ja tamo dadem svoju izjavu i da kažem što se dogodilo u stanu kod Tome. Ja sam na policiji izjavila da je mene dirao Tomo jer je tako doista i bilo. Ja inače pohađam 5. razred Specijalne škole i ja sam vrlo dobra učenica. Ja međutim ne znam ni čitati ni pisati, a brojati znam do deset. Ja nisam ništa mojim roditeljima govorila što mi je Tomo radio kada sam se vratila kući jer sam se bojala mojih roditelja i nisam im se usudila to reći.“

Zabilježeno je i da je kontakt s M.V. teško uspostavljen.

Dana 29. studenoga 2002. Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru podignulo je optužnicu protiv podnositelja zahtjeva tereteći ga za bludne radnje na štetu maloljetnika.
Neutvrđenog datuma započelo je suđenje podnositelju zahtjeva pred Općinskim sudom u Virovitici. Dana 25. veljače 2003. raspravni sudac zatražio je mišljenje psihijatra o duševnom zdravlju i razvoju M.V. U izvješću, podnesenom 10. ožujka 2003., između ostalog navodi se sljedeće:

“...[M.V.] vesela je, znatiželjna sve dotiče i pita što je zanima, na način djeteta. Upadljivo odstupa od ponašanja koje bi bilo uobičajeno za tu kronološku dob. Tjelesno je zdrava i ne poboljeva. Na direktno pitanje koliko joj je godina odgovara „ Dvanaest, ne znam baš..daj mi tu olovku..pa sat..pa telefon…“ Ne zna nabrojati dane u tjednu, ne zna uopće brojati, ne poznaje slova, teško se potpisuje, automatski bez razumijevanja tog čina. Ne zna očitavati vrijeme sa sata. Zna reći adresu na kojoj joj stanuju roditelji. Voli se igrati telefonom.

O spornom događaju teško priča. Kao da se tek djelomično sjeća. Samo ponavlja kako je Tomo Kovač vikao i tukao je kuhačom, te da svoje dijete tuče tom kuhačom.”

Raspravni sud održao je ročište 22. travnja 2003. Pred raspravnim se sudom podnositelj zahtjeva branio poričući optužbe. Pozvana je i M.V. Tada je, u prisutnosti podnositelja zahtjeva, psihologa i zamjenika državnog odvjetnika, zabilježeno da M.V. ostaje kod iskaza što ga je dala pred istražnim sucem. Taj iskaz nije pročitan. M.V. je dodala da je popodne otišla u stan Kovačevih. Nitko, uključujući Franju i Tomu Kovača, nije joj dao nikakve novce. Zamjenik državnog odvjetnika potom je zatražio da se M.V. ispita u odsutnosti podnositelja zahtjeva. Taj je zahtjev prihvaćen i podnositelj zahtjeva udaljen je iz sudnice. Podnositelj zahtjeva, još uvijek bez pravnog zastupnika, nije uopće imao priliku unaprijed pripremiti pitanja za svjedokinju. Zapisnik s dodatnim iskazom M.V., danim u odsutnosti podnositelja zahtjeva, glasi kako slijedi:

“Bojim se Tome Kovača jer me isti stalno napada, govoreći mi da dođem kod tate, našto ja odgovaram da neću, a danas uoči glavne rasprave tj. ujutro isti mi je prijetio riječima kak ću dobiti batina kad se budem vračala sa suda.”

Taj je iskaz potom pročitan podnositelju zahtjeva koji je zanijekao da je prijetio M.V. i rekao da ju tog jutra prije dolaska na sud uopće nije niti vidio. Prisutni psiholog izjavio je da intelektualna razina oštećene odgovara razini prosječnog djeteta od pet godina i četiri mjeseca.

Sud je uzeo iskaz i od partnerice podnositelja zahtjeva koja je izjavila da je M.V. rekla kako je bila gola s ocem podnositelja zahtjeva u njegovoj radionici prije nego što je došla u kuću. Saslušani su i ostali svjedoci, od kojih nitko nije vidio navodne radnje i koji su isključivo svjedočili o naknadnim događajima.
U svojoj presudi od 22. travnja 2003. Općinski sud u Virovitici proglasio je podnositelja zahtjeva krivim zbog bludnih radnji na štetu maloljetnika i osudio ga na zatvorsku kaznu u trajanju od šest mjeseci. Osudu podnositelja zahtjeva u odlučnoj je mjeri temeljio na iskazu što ga je M.V. dala pred istražnim sucem. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

“Iz iskaza oštećenice proizlazi da je ista slikovito opisala događaj s okrivljenikom, navodeći da ju je okrivljenik prisilio da ode u sobu, udarajući je kuhačom po tijelu, a što da je primijenio i prema izvanbračnoj supruzi te je u sobi u cilju zadovoljavanja tjelesne pohote, zatražio od oštećenice da skine odjeću, rukama je dirao po gornjem i donjem dijelu tijela. U jednom trenutku naredio joj je da se obuče te joj zaprijetio da o navedenom ne smije nikome ništa reći.

Psihologijska obrada nad oštećenicom provedena je po proteku godine dana od navedenog događaja, a oštećenica i tada psihologu prilikom intervjua naglašava da je predmet razgovora događaj kada ju je okrivljenik dirao po tijelu.

Kada se ima u vidu ova konstantnost u iskazima oštećenice, a imajući u vidu da ista prema nalazu vještaka psihijatra uslijed svog psihičkog stanja i duševne nerazvijenosti nije bila u mogućnosti pružiti odgovarajući otpor, može se zaključiti da je okrivljenik postupao prema oštećenici na način kako se i navodi u optužnom aktu.”

U svojoj naknadnoj žalbi podnositelj zahtjeva, koji je sada imao branitelja, zanijekao je optužbe protiv sebe i prigovorio da mu nije pružena prilika ispitati M.V. Osobito je tvrdio da je M.V. trebala dati iskaz u posebnoj sobi i da je taj iskaz trebao biti snimljen, kako bi ga on mogao preslušati. Uz to je istaknuo da zapisnik o iskazu što ga je M.V. dala pred istražnim sucem ne može nikako odgovarati onome što je ona zapravo rekla, jer način izražavanja iz zapisnika ne nalikuje načinu izražavanja dvanaestogodišnje djevojčice s duševnim smetnjama koja ne zna čitati ni pisati i koja ne zna imena niti jednog od svojih nastavnika. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i da zbog svog niskog stupnja obrazovanja nije mogao zaštititi svoje interese i da mu je stoga od samoga početka postupka trebao biti dodijeljen odvjetnik.
Dana 26. lipnja 2003. Županijski sud u Virovitici odbacio je žalbu. U svom osvrtu na prigovor podnositelja zahtjeva glede načina izražavanja koji se pripisivao M.V., Županijski sud je prihvatio da je tekst njezinoga iskaza sastavio istražni sudac i da bi iskaz bio zvučao puno uvjerljivije da su u njemu točno prenesene riječi M.V. Međutim, sud je utvrdio da taj propust ne predstavlja značajan postupovni nedostatak. Žalbeni se sud nije osvrnuo na prigovor podnositelja zahtjeva da mu nije pružena prilika ispitati M.V., te se uglavnom usredotočio na pitanje pouzdanosti M.V. kao svjedokinje. Mjerodavni dio presude žalbenoga suda glasi kako slijedi:

“...imajući u vidu odredbu čl. 191. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (…), stoji žalbena tvrdnja da je na glavnoj raspravi održanoj 22. travnja 2003. godine, oštećenicu trebalo ispitati na način predviđen čl. 238. st. 5. ZKP-a, odnosno i čl. 119. Zakona o sudovima za mladež – ispitivanje oštećenice u drugoj prostoriji uz snimanje. Međutim, taj način ispitivanja svjedoka predviđen je jedino radi zaštite takvih svjedoka i nije uvjet za njegovu valjanost. Stoga ta povreda odredaba kaznenog postupka nije utjecala, a ni mogla utjecati na [prvostupanjsku] presudu.

Nasuprot žalbenim tvrdnjama, činjenično stanje je u pobijanoj presudi pravilno i potpuno utvrđeno. Osnovano je prvostupanjski sud poklonio vjeru dosljednom iskazu oštećenice i na temelju njega utvrdio odlučne činjenice u ovom postupku.“

Dana 30. srpnja 2003. podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u kojem je tvrdio da mu je tijekom suđenja povrijeđeno pravo na obranu jer mu nije bilo dopušteno ispitati M.V. Dana 15. siječnja 2004. sud je odbacio zahtjev podnositelja zahtjeva utvrdivši sljedeće:

“…iz stanja spisa je vidljivo da je… optuženik odlukom vijeća privremeno udaljen iz sudnice za vrijeme ispitivanja oštećenice M.V., ali je nakon vraćanja u sudnicu upoznat sa sadržajem njenog iskaza, te je nakon toga mogao dati svoje primjedbe i postaviti pitanja. Zbog navedenog, privremenim udaljenjem iz sudnice nije povrijeđeno njegovo pravo na obranu na glavnoj raspravi.”

Podnositelj zahtjeva potom je podnio ustavnu tužbu protiv odluke Vrhovnoga suda u kojoj je naveo da mu je povrijeđeno pravo da ispita ili dade ispitati svjedoka, ponovivši svoje prethodne tvrdnje.
Dana 28. svibnja 2004. Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio je tu tužbu nedopuštenom zbog toga što se ne tiče merituma predmeta. Ta je odluka punomoćniku podnositelja zahtjeva dostavljena 24. lipnja 2004.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavni dijelovi Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine”, br. 110/1997, 27/1998, 112/1999, 58/2002, 143/2002 i 62/2003) predviđaju kako slijedi.

Članak 248.

„(1) Svjedoci se ispituju svaki posebno i bez ostalih svjedoka. Svjedok je dužan odgovore davati usmeno.

(2) Svjedok će se najprije pitati za ime i prezime, ime oca, zanimanje, boravište, mjesto rođenja, godine života i njegov odnos s okrivljenikom i oštećenikom.

(3) Nakon toga svjedok će se upozoriti da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo. Svjedok će se upozoriti i da nije dužan odgovarati na pitanja predviđena u članku 246. ovoga Zakona i to će se upozorenje unijeti u zapisnik.

(4) Pri ispitivanju maloljetne osobe, osobito ako je oštećena kaznenim djelom, postupit će se obzirno da ispitivanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje maloljetnika.

(5) Ako se kao svjedok ispituje dijete oštećeno kaznenim djelom, ispitivanje se provodi uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe. Istražni sudac će naložiti da se ispitivanje svjedoka snimi video i zvučnom snimkom. Ispitivanje će se provesti bez nazočnosti suca i stranaka u prostoriji gdje se dijete nalazi tako da mu stranke mogu postavljati pitanja putem istražnog suca te psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe.

…“

Članak 346

„…

(3) Ako se kao svjedoka na glavnoj raspravi treba ispitati dijete oštećeno kaznenim djelom vijeće može odlučiti da ga izvan glavne rasprave ispita predsjednik vijeća. Ispitivanje djeteta uvijek će se obaviti uz odgovarajuću primjenu članka 248. stavka 5. ovoga Zakona.

…“

Na temelju članka 430. ako optuženik traži izmjenu pravomoćne presude po utvrđenju. od strane Europskog suda za ljudska prava, između ostalog i povrede prava na obranu, primjenjuju se pravila koja uređuju obnovu kaznenog postupka.

Mjerodavni dijelovi Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“, br. 11/1997, 27/1998 i 12/2002) glase kako slijedi:

Članak 117.

„Vijeća za mladež i suci za mladež sude odraslim počiniteljima za sljedeća kaznena djela na štetu djece i maloljetnika … :

- bludne radnje …“

Članak 119.

„(1) Kad postupaju u kaznenim predmetima protiv počinitelja kaznenih djela na štetu djece i maloljetnika, sudac za mladež i istražni sudac pri provođenju postupovnih radnji osobito će se obazrivo odnositi prema djetetu ili maloljetniku na čiju je štetu počinjeno kazneno djelo, imajući na umu njegovu dob, značajke njegove ličnosti, obrazovanje i prilike u kojima živi, kako bi se izbjegle moguće štetne posljedice na njegov odgoj i razvoj.

(2) Ako se kao svjedok ispituje dijete ili mlađi maloljetnik oštećen kaznenim djelom iz članka 117. ovoga Zakona, takvo se ispitivanje može provesti najviše dva puta. Ispitivanje se provodi uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe. Istražni sudac će naložiti da se ispitivanje svjedoka snima putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka, ispitivanja će se provesti bez nazočnosti suca i stranaka u prostoriji gdje se svjedok nalazi, tako mu stranke mogu postavljati pitanja putem istražnog suca, te psihologa, pedagoga ili druge osobe.

(3) Djeca i mlađi maloljetnici [u dobi od 14 do 16 godina] kao svjedoci oštećeni kaznenim djelom iz članka 117. ovoga Zakona, mogu se, umjesto u sudu, ispitati u svome stanu ili drugom prostoru u kojem borave ili u centru za socijalnu skrb. Pri ispitivanju svjedoka postupit će se na način propisan u stavku 2. ovoga članka.

(4) Kad je dijete ili mlađi maloljetnik ispitan primjenom odredbe stavka 2. i 3. ovoga članka, na glavnoj raspravi uvijek će se pročitati zapisnik o iskazu svjedoka, odnosno reproducirati snimka ispitivanja.

(5) Podaci prikupljeni putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka uništavaju se protekom roka od pet (5) godina od pravomoćnosti presude.

…“

PRAVO

NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je u kaznenom postupku koji se vodio protiv njega uskraćeno pravo na pošteno suđenje zbog toga što mu nije omogućeno postavljati pitanja M.V., kao svjedokinji protiv njega. Pozvao se na članak 6. stavke 1. i 3. (d) Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glase kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom roku ispita njegov slučaj.

…

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe;

…“

Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da zahtjev nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je ustvrdila da su domaća pravila koja uređuju svjedočenje djece i maloljetnika u kaznenom postupku u skladu s međunarodnim standardima za zaštitu takvih svjedoka. Prema domaćem pravu, takvi se svjedoci trebaju saslušati u zaštićenom okruženju u prisutnosti ovlaštenog stručnjaka, poput psihologa ili psihijatra, u odsutnosti optuženika, a njihov iskaz se snima. Kad je riječ o činjeničnom stanju ovoga predmeta, Vlada je ustvrdila da je M.V. prvi dio svoga iskaza dala u prisutnosti podnositelja zahtjeva, a u njegovoj je odsutnosti dala samo dodatni iskaz koji se odnosio na događaje koji nisu bili povezani s kaznenim djelom o kojemu je riječ. Međutim, podnositelj zahtjeva prigovorio je samo drugome dijelu iskaza M.V. Nadalje iako je obaviješten o svom pravu na pravnog zastupnika, podnositelj zahtjeva odlučio je zastupati se sam. Dakle, njegova prava na obranu bila su primjereno zaštićena. U potporu svojih tvrdnji, Vlada je citirala dijelove presude Županijskog suda u Virovitici od 26. lipnja 2003. koji se odnose na istinitost izjava M.V. i njenu umnu sposobnost da pouzdano ispriča događaje o kojima je riječ. I konačno, Vlada je ustvrdila da je postupak pred domaćim sudovima u cjelini bio pošten i u skladu s člankom 6. stavcima 1. i 3. Konvencije.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je u cijelome postupku jedini iskaz koji je M.V. dala glede događaja o kojima je riječ onaj što ga je dala pred istražnim sucem dana 3. svibnja 2002. u njegovoj odsutnosti. Suprotno tvrdnjama Vlade, M.V. nije dala iskaz u njegovoj prisutnosti na ročištu pred raspravnim sudom dana 22. travnja 2003. Na tom je ročištu tek rečeno, i to od strane raspravnoga suca, da M.V. ostaje kod iskaza što ga je dala pred istražnim sucem. M.V. nije ponovila taj iskaz na suđenju, niti je on pročitan. M.V. je potom dala svoj dodatni iskaz glede događaja tog jutra. Taj dodatni iskaz dan je u odsutnosti podnositelja zahtjeva, raspravni sudac mu ga je samo pročitao. Podnositelj zahtjeva doveo je u pitanje istinitost dodatnog iskaza, ali mu nije omogućeno dati primjedbe na prijašnji iskaz M.V. dan pred istražnim sucem jer mu nije niti pročitan. Uz to je ustvrdio da, zbog svoga niskog stupnja obrazovanja i složenosti i formalizma kaznenoga postupka, nije mogao shvatiti informacije što mu ih je dao raspravni sudac glede njegovoga prava na ispitivanje svjedoka, presumpcije nevinosti i njegovoga prava da se brani. Stoga su mu domaće vlasti na početku postupka trebale imenovati pravnog zastupnika. U svakom slučaju, podnositelju zahtjeva nikada nije pružena prilika ispitati M.V. ni na koji način.

2. Ocjena Suda

Sud ponavlja da jamstva iz članka 6. stavka 3. (d) Konvencije predstavljaju specifične vidove prava na pošteno suđenje utvrđenog u prvome stavku toga članka. Zbog toga će se prigovor ispitati na temelju te dvije odredbe zajedno (vidi, na primjer, Yavuz v. Austria, br. 46549/99, § 44 s dodatnim referencama, 27. svibnja 2004.).
Kad je riječ o okolnostima ovoga predmeta, Sud primjećuje da je iskaz što ga je dala M.V. bio praktički jedini dokaz na kojemu su se temeljila utvrđenja krivnje od strane sudova. Ostali svjedoci koje je saslušao raspravni sud nisu vidjeli navodne radnje i svjedočili su samo o naknadnim događajima. Žalbeni se sud uglavnom usredotočio na pouzdanost M.V.-inog iskaza, smatrajući da on ima odlučnu važnost u utvrđivanju krivnje podnositelja zahtjeva. Stoga je potrebno ispitati je li podnositelju zahtjevan na primjeren način omogućeno ostvarivanje njegovih prava na obranu u smislu članka 6. Konvencije, a u odnosu na iskaz što ga je dala M.V.
Sud na početku ponavlja da je dopuštenost dokaza pitanje koje se prvenstveno uređuje nacionalnim pravom te je ocjena iznesenih dokaza, u pravilu, posao nacionalnih sudova. Zadaća Suda je utvrditi je li postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini bio pošten. U pravilu se svi se dokazi moraju izvesti u nazočnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka. To, međutim, ne znači da, da bi se priznao kao dokaz, iskaz svjedoka uvijek mora biti dan na sudu i javno; to se, osobito, može pokazati nemogućim u određenim slučajevima (vidi Asch v. Austria, presuda od 26. travnja 1991., Serija A br. 203, str. 10, § 27).
Sud nadalje ponavlja da upotreba iskaza dobivenih tijekom policijske istrage i sudske istrage u svrhe dokazivanja sama po sebi nije protuslovna stavcima 1. i 3. (d) članka 6., uz uvjet da su poštivana prava na obranu. Ta prava, u pravilu, zahtijevaju da se optuženiku na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok ovaj daje svoj iskaz ili u kasnijoj fazi postupka (vidi, između drugih izvora prava, Isgrò v. Italy, presuda od 19. veljače 1991., Serija A br. 194-A, str. 12, § 34; i Lucà v. Italy, br. 33354/96, §§ 40-43, ECHR 2001-II).
U odgovarajućim slučajevima, načelo poštenog suđenja nalaže da se interesi obrane dovedu u ravnotežu s interesima svjedoka ili žrtava koji su pozvani svjedočiti. U tom pogledu, Sud je uzeo u obzir posebne značajke kaznenog postupka koji se odnosi na seksualna kaznena djela. Žrtva takav postupak često doživljava kao teško iskušenje, osobito ako se protiv svoje volje mora suočiti s optuženikom. Te će značajke biti još naglašenije u predmetu u kojemu se pojavljuje maloljetnik. U ocjeni pitanja je li ili nije u takvom postupku okrivljeniku pošteno suđeno, moraju se uzeti u obzir interesi žrtve. Sud stoga prihvaća da se u kaznenom postupku koji se odnosi na seksualno zlostavljanje mogu poduzeti određene mjere u svrhu zaštite žrtve, uz uvjet da se takve mjere mogu uskladiti s odgovarajućim i djelotvornim ostvarivanjem prava na obranu. U osiguranju prava na obranu, od pravosudnih se tijela može zatražiti da poduzmu mjere koje će kompenzirati teškoće s kojima se obrana bori (vidi N. v. Sweden, br. 34209/96, § 47, ECHR 2002-V s dodatnim referencama).
Vraćajući se na činjenično stanje ovoga predmeta, Sud primjećuje da je M.V. dala iskaz pred istražnim sucem u odsutnosti podnositelja zahtjeva. Glede Vladine tvrdnje da je podnositelj zahtjeva bio pozvan na ročište pred istražnim sucem na kojemu je M.V. dala iskaz, treba primijetiti da Vlada jest dostavila preslik poziva poslanog podnositelju zahtjeva, ali nije dokazala da je podnositelj zahtjeva uistinu i primio taj poziv. Nadalje, zapisnik s tog ročišta ne sadrži nikakve primjedbe o razlozima odsutnosti podnositelja zahtjeva odnosno o tome je li dostava bila uredna. Iskaz M.V. zabilježen je zapisivanjem. Međutim, treba primijetiti da je način izražavanja u pisanom transkriptu njenoga iskaza veoma formalan i da taj iskaz sadrži složene rečenice koje nikako ne mogu odražavati njezin stvarni način izražavanja. U izvješću što ga je sastavio psiholog navodi se da je M.V. dijete s duševnim smetnjama koje se otežano izražava, ne zna čitati, pisati ni brojiti, i jedva se sjeća događaja o kojemu je riječ; s tim u vezi, ona je samo ponavljala da ju je podnositelj zahtjeva udario drvenom žlicom kojom je bio udario i svoga sina. Stoga je očito da je iskaz M.V. svojim riječima sastavio istražni sudac, kao što je to Županijski sud u Virovitici potvrdio u svojoj presudi od 26. lipnja 2003.
Kad je riječ o ročištu održanom pred Općinskim sudom u Virovitici dana 22. travnja 2003., Sud na početku primjećuje da zapisnik s tog ročišta pokazuje kako M.V. nije ponovila iskaz što ga je dala pred istražnim sucem. Štoviše, njezin prijašnji iskaz nije ni na koji način reproduciran pred raspravnim sucem. Samo je zabilježeno da M.V. ostaje kod iskaza što ga je dala u istražnoj fazi postupka. Sud primjećuje da je i to zacijelo svojim riječima formulirao raspravni sudac, jer M.V. sigurno nije imala takvu sposobnost shvaćanja kaznenoga postupka i formalnog pravnog izraza. Stoga se ne može prihvatiti Vladina tvrdnja da je prvi dio iskaza M.V., koji se odnosio na događaje o kojima je riječ, dan u nazočnosti podnositelja zahtjeva. M.V. nije dala svoj iskaz u nazočnosti podnositelja zahtjeva i pred raspravnim sudom nije izjavila ništa što bi se odnosilo na događaje o kojima je riječ. Ona je samo pred raspravnim sucem dala još jednu izjavu koja se, međutim, nije odnosila na kazneno djelo koje se podnositelju zahtjeva stavljalo na teret. U svakom slučaju, čak je i ta dodatna izjava dana u odsutnosti podnositelja zahtjeva.
U tim okolnostima, Sud smatra da se za iskaz što ga je M.V. dala pred istražnim sucem, a koji je bio jedini izravni dokaz o činjenicama koje su teretile podnositelja zahtjeva, mora smatrati da je imao odlučnu važnost za utvrđenja krivnje podnositelja zahtjeva od strane sudova, unatoč činjenici da podnositelju zahtjeva nije ni u fazi istrage ni tijekom suđenja pružena prilika da ispita ili dade ispitati svjedoka. Sud primjećuje da podnositelju zahtjeva nije omogućeno promatrati na koji je način istražni sudac ispitivao dijete. To se, na primjer, moglo organizirati tako da podnositelj zahtjeva putem tehničkih uređaja promatra M.V. dok daje svoj iskaz u drugoj prostoriji. Nadalje, budući da iskaz M.V. pred istražnim sucem nije snimljen na video vrpcu, ni podnositelj zahtjeva ni suci raspravnoga suda nisu mogli promatrati njeno ponašanje tijekom ispitivanja i na taj način stvoriti vlastiti dojam o njenoj pouzdanosti (vidi Bocos-Cuesta v. the Netherlands, br. 54789/00, § 71, 10. studenoga 2005.). Podnositelju zahtjeva nije ni u jednoj fazi postupka pružena prilika da joj preko treće osobe postavlja pitanja. Dakle, nije mu pružena prilika ni da ospori njen iskaz. A ne može se niti reći da je raspravni sud pažljivo razmotrio iskaz uzet od M.V. budući da taj iskaz nije pročitan pred raspravnim sucem bilo u prisutnosti ili u odsutnosti podnositelja zahtjeva. Jedini dokaz glede iskaza M.V. o događaju o kojemu je riječ bio je pisani zapisnik koji je sadržavao njen iskaz pred istražnim sucem. Međutim, kao što je već rečeno, taj zapisnik nije autentična verzija njenoga iskaza prenesena njenim vlastitim riječima, već verzija koju je svojim riječima sastavio istražni sudac i to stilom koji nikako ne može odražavati način izražavanja M.V., pa stoga nije mogao pružiti cjelovitu i istinitu sliku ni raspravnom sucu ni sucima žalbenoga suda koji su naknadno ispitivali predmet.
I konačno, Sud primjećuje da se domaći sudovi, a osobito Županijski sud u Virovitici kad je postupao kao žalbeni sud, nisu obazreli na tvrdnju podnositelja zahtjeva da mu nije pružena prilika ispitati M.V. Sud uvažava to da organiziranje kaznenog postupka na način da se zaštite interesi veoma mladih svjedoka, osobito u postupcima u kojima se sudi za seksualna kaznena djela, predstavlja relevantan razlog koji treba uzeti u obzir u svrhu članka 6. Međutim, odsutnost bilo kakvog objašnjenja od strane domaćih sudova glede tvrdnje podnositelja zahtjeva da mu uopće nije pružena prilika ispitati M.V o njezinom iskazu o kritičnom događaju ne može a da se ne promatra kao nijekanje podnositeljevih prava na obranu.
U tim okolnostima, Sud utvrđuje da se ne može smatrati da je podnositelj zahtjeva imao pravu i primjerenu priliku dovesti u pitanje izjavu svjedokinje koja je bila od odlučne važnosti za njegovu osudu, pa prema tome nije imao pošteno suđenje (vidi S. v. Germany, br. 33900/96, §§ 29-31, 20. prosinca 2001.).
Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. uzetog zajedno s člankom 6. stavkom 3. (d) Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije propisuje:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

Podnositelj zahtjeva potražuje 50.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
Vlada je smatrala da je zatraženi iznos pretjeran, neutemeljen i nepotkrijepljen, te je ustvrdila da nema nikakve uzročne veze između povrede koja je predmet prigovora i potraživanog iznosa.
Sud ne može nagađati kakav bi bio ishod postupka da je on bio u skladu s člankom 6., pa se stoga dosuđivanje pravedne naknade može isključivo temeljiti na činjenici da podnositelj zahtjeva nije uživao jamstva iz toga članka. Sud prihvaća da je pomanjkanje takvih jamstava podnositelju zahtjeva, koji je osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora, nanijelo nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi pukim utvrđenjem povrede (vidi Kuopila v. Finland, br. 27752/95, § 42, 27. travnja 2000. i S. v. Finland, br. 46601/99, § 41, 22. ožujka 2005.) niti omogućavanjem podnositelju zahtjeva da prema nacionalnom pravu zatraži obnovu postupka (prema članku 430. hrvatskoga Zakona o kaznenom postupku). Sud, presuđujući na pravičnoj osnovi, podnositelju zahtjeva dosuđuje 1.000 EUR (tisuću eura) na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva potražuje i 8.660 eura za troškove i izdatke što ih je pretrpio pred Sudom i pred Ustavnim sudom.
Vlada je prepustila Sudu da ocijeni nužnost pretrpljenih troškova.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno i nužno nastali i da su s obzirom na visinu bili razumni. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje ima i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva dosuditi iznos od 4.000 EUR sa svih osnova.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

proglašava zahtjev dopuštenim;

presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1., uzetog zajedno s člankom 6. stavkom 3. (d) Konvencije;

presuđuje

da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja
1. 1.000 EUR (tisuću eura) na ime nematerijalne štete;
2. 4.000 EUR (četiri tisuće eura) na ime troškova i izdataka;
3. sve poreze koje bi se mogli zaračunati na te iznose;
da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 12. srpnja 2007.godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN Christos ROZAKIS

Tajnik Predsjednik

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF KOVAČ v. CROATIA

(Application no. 503/05)

JUDGMENT

STRASBOURG

12 July 2007

FINAL

12/10/2007

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Kovač v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrC.L. Rozakis, President,
MrL. Loucaides,
MrsN. Vajić,
MrA. Kovler,
MrK. Hajiyev,
MrD. Spielmann,
MrS.E. Jebens, judges,
and Mr S. Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 21 June 2007,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 503/05) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Tomislav Kovač (“the applicant”), on 17 December 2004.

2. The applicant was represented by Mr B. Kozjak, a lawyer practising in Virovitica. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3. On 5 December 2006 the Court decided to give notice of the application to the Government. Under the provisions of Article 29 § 3 of the Convention, it decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1978 and lives in Virovitica.

5. At some time in 2002 an investigation was opened before the Virovitica County Court (Županijski sud u Virovitici) concerning an allegation of indecent act against a minor (a girl of twelve). On 22 April 2003 the applicant was heard by an investigating judge. He was informed of his right to be legally represented, but chose to represent himself. On 3 May 2002 the alleged victim, M.V., gave evidence before an investigating judge in the presence of a psychologist. The applicant, who at this stage was not represented by a lawyer, was not present. The Government submitted a copy of the court's summons sent to the applicant. The transcript of the hearing before the investigating judge shows that the applicant was not present, without further comments on the reasons for his absence. The transcript of M.V.'s testimony reads as follows:

“One day my parents sent me to see Tomo Kovač [the applicant] to get cigarettes and our bicycle, which we had lent to Tomo. I went to Tomo's house. I was wearing underwear, tights, trousers and a T-shirt. I do not remember exactly when all this happened. When I arrived at Tomo's house I spent some time in his father Feri's workshop. Then Tomo came and took me to his flat. His wife Danijela and their son Željko were there. Tomo told me straight away that we had to go into a room and that he was going to examine me. I did not want to go into the room and Tomo hit me twice with a wooden spoon on my hands and shoulder. His wife, Danijela, told him not to hit me and Tomo hit her hands with the spoon too. Tomo also hit his son, Željko. Then he took me by the hand and led me to the room, where we were alone. He took off my trousers, tights and underwear and threw me on a bed. I was lying on my back and Tomo was touching me with his hand on the upper part of my body over my T-shirt. Afterwards he also touched my genitals, and he did that for some time. Then he told me that I should not tell anyone about it. I cannot say how long it lasted. Tomo then told me to get dressed, which I did, and then we left the room and went back to the kitchen, where we joined Danijela and Željko. Tomo had touched my genitals with his hand, but he had not put his finger inside me. When we returned to the kitchen, Tomo gave me some money and told me to buy myself something and go home. He also said that he would not give me the cigarettes because I might lose them on my way home. Then I went back home on my parents' bike. When I got back home my parents asked me if I wanted to have dinner but I refused and went to bed. I did not tell my parents anything [about what had happened to me] that evening or the next day. The next day when I was at school my mother and Tomo came to take me out of school. My mother took me to the police station to make a statement about what had happened at Tomo's. I told the police that Tomo had touched me because that was what had really happened. I attend fifth grade of a special school and am a very good pupil. I cannot read or write but I can count to ten. At first I did not tell my parents what happened at Tomo's, because I was afraid of them and I did not dare tell them about it.”

It was also noted that contact with M.V. had been established with difficulty.

6. On 29 November 2002 the Bjelovar State Attorney's Office (Općinsko državno odvjetništvo Bjelovar) filed a bill of indictment against the applicant charging him with an act of indecency against a minor (bludna radnja).

7. On an unspecified date the trial against the applicant opened before the Virovitica Municipal Court (Općinski sud u Virovitici). On 25 February 2003 the trial judge asked for a psychiatrist's opinion on M.V.'s mental health and development. The report, submitted on 10 March 2003, reads, inter alia, as follows:

“...[M.V.] is joyful and curious, she touches everything and asks a lot of questions, as a child would. She strongly deviates from the standard behaviour for a child of her age. Physically she is healthy. When asked a direct question about her age, she answers: 'Twelve, I don't really know, give me that pencil, this watch, a telephone.' She does not know the days of the week, she cannot count, does not know the alphabet, and writes her name with difficulty, automatically, without understanding what she is doing. She can't tell the time. She knows her parents' address. She likes to play with the telephone.

She has difficulty talking about the event in question, as she remembers only parts of it. She just repeats that Tomo Kovač shouted at her and hit her with a wooden spoon, with which he also hit his child.”

8. The trial court held a hearing on 22 April 2003. In his defence before the trial court the applicant denied the charges. M.V. was also summoned. It was then recorded, in the presence of the applicant, a psychologist and a deputy state attorney, that M.V. upheld the statement she had made before the investigating judge. This statement was not read out. M.V. added that on the afternoon she had gone to the Kovač residence. Nobody, including Franjo and Tomo Kovač, had given her any money. The deputy state attorney then asked that M.V. be questioned without the applicant being present. The request was granted and the applicant was removed from the courtroom. The applicant, still unrepresented, had not had the opportunity to prepare any questions for the witness beforehand. The transcript of M.V.'s further statement, made in the applicant's absence, reads as follows:

“I am afraid of Tomo Kovač because he attacks me all the time and tells me to go to see his father. This morning, before the hearing, he threatened to beat me up on my way back home from the court. That is all I have to say.”

This statement was then read to the applicant who denied having threatened M.V. and said that he had not even seen her that morning before he arrived at the court. The psychologist present stated that the applicant's intellectual level corresponded to that of an average child of five years and four months.

9. The court also heard evidence from the applicant's partner who stated that M.V. had said that she had been naked with the applicant's father in his workshop before coming to the house. Other witnesses were also heard, none of whom had seen the alleged acts and who gave evidence only on the subsequent events.

10. In its judgment of 22 April 2003, the Virovitica Municipal Court convicted the applicant of an act of indecency against a minor and sentenced him to six months' imprisonment. It based the applicant's conviction to a decisive degree on the statement made by M.V. before the investigating judge. The relevant part of judgment reads as follows:

“The victim gave a detailed statement of the episode with the defendant, alleging that the defendant had forced her to go into a bedroom, hitting her on her body with a wooden spoon with which he had also hit his partner, and that once in the bedroom, in a state of excitement, he had told her to take off her clothes and touched her with his hands on the upper and lower parts of her body. He had then ordered her to put her clothes back on and warned her not to tell anyone about what had happened.

Psychological tests on the victim were carried out a year after the above-mentioned event. In the interview with the psychologist the victim made it clear that the subject of their conversation was the incident when the defendant had touched her body.

Bearing in mind the consistency of the victim's testimony and that, according to the psychiatrist's report submitted, she had not been able to resist the defendant due to the fact that she was mentally challenged, it can be concluded that the defendant had acted against the victim in the manner described in the indictment.”

11. In his subsequent appeal the applicant, now represented by defence counsel, denied the charges against him and also complained that he had not been given an opportunity to question M.V. In particular, he argued that M.V.'s testimony should have been given in a separate room and tape-recorded so that he could have had the opportunity to hear it. He further pointed out that the transcript of the statement she made before the investigating judge could not possibly correspond to what she had actually said, because the language used in the transcript did not resemble that of a mentally challenged girl who, at the age of 12, could not read or write and did not know the names of any of her teachers. The applicant also complained that due to his poor education he had not been able to protect his own interests and that therefore a lawyer had to be appointed to him from the very beginning of the proceedings.

12. On 26 June 2003 the Virovitica County Court dismissed the appeal. As to the applicant's objection in respect of the language attributed to M.V., the County Court accepted that the wording of her testimony had been formulated by the investigating judge and that the testimony would have sounded more convincing had it reproduced M.V.'s own words. However, the court found that this shortcoming did not amount to a significant procedural defect. The appellate court made no comments on the applicant's complaint concerning his lack of opportunity to question M.V, and concentrated mainly on the question of M.V.'s reliability as a witness. The relevant part of the appellate court's judgment reads as follows:

“... Bearing in mind the provision of Article 191 of the Code of Criminal Procedure (Official Gazette no. 58/2002), the defendant's argument that at the main hearing held on 22 April 2003 the victim should have given testimony in accordance with the rules laid down in Article 238 para. 5 of the Code of Criminal Procedure and Section 119 of the Act on the Juvenile Courts (Official Gazette no. 11/1997 with further amendments) – that is, in a separate room and video recorded – is well founded. However, this method of questioning a witness is prescribed only for the purposes of protecting the witnesses themselves and is not a prerequisite for the testimony to be valid. Therefore, such a procedural error did not and could not have any effect on the [first-instance] judgment.

Contrary to the arguments in the appeal, the factual background has been adequately and thoroughly established in the impugned judgment. The first-instance court was right in trusting the consistent testimony of the victim on the basis of which it established the relevant facts in the proceedings.”

13. On 30 July 2003 the applicant lodged a request for extraordinary review of a final judgment (zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude) with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) whereby he argued that his right to a defence had been violated during the trial because he had not been allowed to question M.V. On 15 January 2004 the court dismissed the applicant's request finding as follows:

“The case-file shows that ... the defendant had been temporarily removed from the courtroom during the testimony of the victim, M.V. However, upon his return to the courtroom he was informed about the content of her statement and was able to give his objections and ask questions. For these reasons, temporary removal of the applicant from the courtroom did not violate his defence rights at the hearing”

14. The applicant then lodged a constitutional complaint against the Supreme Court's decision whereby he claimed that his right to examine or have examined a witness against him had been violated, reiterating his previous arguments.

15. On 28 May 2004 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) declared the complaint inadmissible on the ground that it did not concern the merits of the case. The decision was served on the applicant's counsel on 24 June 2004.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

16. The relevant parts of the Code of Criminal Procedure (Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002 and 62/2003) provide as follows.

Article 248

“(1) Each witness shall be questioned separately without the presence of other witnesses. A witness is obliged to answer orally.

(2) A witness shall firstly be asked to provide his or her name, father's name, occupation, place of residence, place of birth, age and his or her relation to the defendant and the victim.

(3) The witness shall then be informed that he or she is obliged to tell the whole truth and that making a false statement is a crime. A witness shall also be informed that he or she is not obliged to answer a question from Article 246 of this Code, and this notification shall be recorded in the transcript.

(4) Questioning of a minor, especially if he or she is a victim, shall be undertaken with special precautions so as to avoid any possible influence on his or her psychological well-being.

(5) A child who is a victim of the offence in question shall give testimony with the assistance of a psychologist, school counsellor [pedagog] or other qualified person. The investigating judge shall order the video recording of the testimony. The judge and the parties to the proceedings may not be present in the room with the child, but the parties may ask questions through the investigating judge, psychologist, counsellor or other qualified person.

...”

Article 346

“...

(3) If, at the main hearing before a trial court, evidence is to be heard from a child who is a victim of the offence in question, the panel may decide that the child's evidence be heard before the president of the panel alone. Questioning of a child shall always be conducted in accordance with Article 248 paragraph 5 of this Code.

...”

Pursuant to Article 430, where the defendant requests an amendment of a final judgment following a finding of a violation of, inter alia, defence rights, by the European Court of Human Rights, the rules governing a retrial shall apply.

17. The relevant parts of the Juvenile Courts Act (Zakon o sudovima za mladež, Official Gazette nos. 11/1997, 27/1998 and 12/2002) read as follows:

Section 117

“Juvenile courts shall try adults for the following offences committed against children and minors ...

– indecent acts ...”

Section 119

“(1) When conducting proceedings concerning offences against children and minors a judge for minors and an investigating judge shall take special precautions when dealing with a child or a minor who is a victim of the offence in question, bearing in mind the child's age, personality traits, level of education and life circumstances, so as to avoid possible damaging effects on his or her development.

(2) A child or a minor who is a victim of an offence under section 117 of this Act shall give their testimony no more than twice in the proceedings. Questioning shall be conducted in the presence of a psychologist, counsellor or other qualified person. The investigating judge shall order the video recording of the testimony. The judge and the parties to the proceedings shall not be present in the room with the child, but the parties may ask questions through the investigating judge, psychologist, counsellor or other qualified person.

(3) Children and younger minors [aged 14-16] who are witnesses to or victims of the offence in question may give their testimony at home or at a welfare centre. Questioning shall be conducted in accordance with paragraph 2 of this section.

(4) When a child or a younger minor has been questioned in accordance with paragraphs 2 and 3 of this section, their statement shall always be read out or the recording of the testimony viewed at the main hearing.

(5) Evidence recorded on audio or video tape shall be destroyed five years after the judgment becomes final.

...”

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

18. The applicant complained that, in the criminal proceedings against him, he was deprived of a fair trial in that he was not able to put questions to M.V. as a witness against him. He relied on Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention, which in its relevant parts reads:

“1. In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by a ... tribunal...

...

3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights: ...

(d) to examine or have examined witnesses against him and to obtain the attendance and examination of witnesses on his behalf under the same conditions as witnesses against him;

...”

19. The Government contested that argument.

A. Admissibility

20. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

Submissions of the parties

21. The Government submitted that the domestic rules governing the testimony of children and minors in criminal proceedings complied with the international standards for the protection of such witnesses. Under the domestic law, such witnesses were to be heard in a protected environment in the presence of a qualified specialist, such as a psychologist or a psychiatrist, without the defendant being present, and their testimony recorded. As to the facts of the present case, they submitted that the first part of M.V.'s testimony had been given in the applicant's presence, while only her additional testimony, referring to events not related to the offence in question, had been given in his absence. However, the applicant had objected only to the second part of M.V.'s testimony. Furthermore, although he had been informed of his right to be legally represented, the applicant had chosen to represent himself. Thus, his defence rights had been adequately protected. In support of their arguments, the Government cited the parts of the Virovitica County Court's judgment of 26 June 2003 referring to the veracity of M.V.'s statements and her mental capacity to give a reliable account of the events in question. Finally, the Government submitted that the proceedings before the domestic courts taken as whole had been fair and in compliance with Article 6 §§ 1 and 3 of the Convention.

22. The applicant argued that the only statement that M.V. had made in the entire proceedings concerning the events in question had been made before the investigating judge on 3 May 2002 without him being present. Contrary to the Government's argument, M.V. had not given testimony in his presence at the hearing before the trial court on 22 April 2003. At that hearing it had only been stated, namely by the trial judge, that M.V. upheld the statement she had made before the investigating judge. M.V. had not repeated that statement at the trial, nor it had been read out. M.V. had then made her additional statement concerning the events of that same morning. This additional statement had been made without the applicant being present and had only been read to him by the trial judge. The applicant questioned the veracity of the additional statement, but was not able to comment on M.V.'s previous statement before the investigating judge because it had not been read to him. He further argued that he had not been able to understand the information given to him by the trial judge concerning his right to question the witnesses, the presumption of innocence and his right to defend himself due to his poor education and the complexity and formalism of criminal proceedings. Therefore, the domestic authorities should have appointed him a legal representative at the outset of the proceedings. In any event, the applicant had never had an opportunity to question M.V. in any manner.

The Court's assessment

23. The Court reiterates that the guarantees in Article 6 § 3 (d) of the Convention are specific aspects of the right to a fair trial set forth in the first paragraph of that Article. Consequently, the complaint will be examined under the two provisions taken together (see, for instance, Yavuz v. Austria, no. 46549/99, § 44 with further references, 27 May 2004).

24. With regard to the circumstances of the present case, the Court observes that the statement made by M.V. was virtually the sole evidence on which the courts' findings of guilt were based. The other witnesses heard by the trial court had not seen the alleged acts and gave evidence only on the subsequent events. The appellate court concentrated mainly on the reliability of M.V.'s testimony, considering it to be of decisive importance in determining the applicant's guilt. It must therefore be examined whether the applicant was provided with an adequate opportunity to exercise his defence rights within the meaning of Article 6 of the Convention in respect of the evidence given by M.V.

25. The Court reiterates at the outset that the admissibility of evidence is primarily a matter for regulation by national law and, as a rule, it is for the national courts to assess the evidence before them. The Court's task is to ascertain whether the proceedings considered as a whole, including the way in which evidence was taken, were fair. All the evidence must normally be produced in the presence of the accused at a public hearing with a view to adversarial argument. This does not mean, however, that the statement of a witness must always be made in court and in public if it is to be admitted in evidence; in particular, this may prove impossible in certain cases (see Asch v. Austria, judgment of 26 April 1991, Series A no. 203, p. 10, § 27).

26. The Court further reiterates that the use in evidence of statements obtained at the stage of the police inquiry and the judicial investigation is not in itself inconsistent with paragraphs 1 and 3 (d) of Article 6, provided that the rights of the defence have been respected. As a rule these rights require that the defendant be given an adequate and proper opportunity to challenge and question a witness against him either when he was making his statements or at a later stage of the proceedings (see, among other authorities, Isgrò v. Italy, judgment of 19 February 1991, Series A no. 194-A, p. 12, § 34; and Lucà v. Italy, no. 33354/96, §§ 40-43, ECHR 2001-II).

27. In appropriate cases, principles of fair trial require that the interests of the defence are balanced against those of witnesses or victims called upon to testify. In this respect, the Court has had regard to the special features of criminal proceedings concerning sexual offences. Such proceedings are often conceived of as an ordeal by the victim, in particular when the latter is unwillingly confronted with the defendant. These features are even more prominent in a case involving a minor. In the assessment of the question whether or not in such proceedings an accused received a fair trial, the victim's interest must be taken into account. The Court therefore accepts that in criminal proceedings concerning sexual abuse certain measures may be taken for the purpose of protecting the victim, provided that such measures can be reconciled with an adequate and effective exercise of the rights of the defence. In securing the rights of the defence, the judicial authorities may be required to take measures which counterbalance the handicaps under which the defence labours (see S.N. v. Sweden, no. 34209/96, § 47, ECHR 2002‑V with further references).

28. Turning to the facts of the instant case, the Court notes that M.V. gave evidence before the investigating judge without the applicant being present. As to the Government's argument that the applicant had been summoned to a hearing before the investigating judge at which M.V. gave evidence, it is to be noted that although the Government produced a copy of the summons sent to the applicant, they failed to show that the applicant had actually received the summons. Furthermore, the transcript of that hearing does not contain any comments as to the reasons for the applicant's absence or whether he had been duly summoned. M.V.'s testimony was recorded in writing. However, it is to be noted that the language of the written transcript of her statement is very formal and contains elaborate sentences which could not possibly correspond to her actual manner of expression. The report drawn up by the psychologist notes that M.V. was a mentally challenged child who expressed herself with difficulty, could not read, write or count and barely remembered the event in question; in this connection, she simply repeatedly stated that the applicant had hit her with a wooden spoon with which he had also hit his son. Therefore, M.V.'s statement had obviously been worded by the investigating judge, as the Virovitica County Court confirmed in its judgment of 26 June 2003.

29. As to the hearing conducted before the Virovitica Municipal Court on 22 April 2003, the Court notes at the outset that the transcript of that hearing shows that M.V. did not repeat the statement she had made before the investigating judge. What is more, her previous testimony was not reproduced before the trial judge in any manner. It was simply recorded that M.V. upheld the statement she had made at the investigation stage of the proceedings. The Court notes that this must also have been worded by the trial judge, since M.V. was certainly not capable of such comprehension of the criminal proceedings or formal legal expression. Therefore, the Government's submission that the first part of M.V.'s testimony, referring to the events in question, had been given in the applicant's presence cannot be sustained. M.V. did not give her statement in the applicant's presence and she made no statement before the trial court which referred to the events in question. She only made an additional statement before the trial judge which, however, did not refer to the offence that the applicant was charged with. In any case, even this additional statement was made in the applicant's absence.

30. In these circumstances, the Court considers that the statement made by M.V. before the investigating judge, which was the only direct evidence of the facts held against the applicant, must be regarded as having been of decisive importance for the courts' finding of the applicant's guilt, despite the fact that neither at the stage of the investigation nor during the trial was the applicant given the opportunity to examine or have the victim examined. The Court notes that the applicant was not provided with an opportunity to observe the manner in which the child was questioned by the investigating judge. This could have been arranged, for instance, by the applicant watching M.V. giving her statement in another room via technical devices. Furthermore, because M.V.'s statement to the investigating judge was not recorded on videotape, neither the applicant nor the trial court judges were able to observe her demeanour under questioning and thus form their own impression of her reliability (see Bocos-Cuesta v. the Netherlands, no. 54789/00, § 71, 10 November 2005). The applicant was not at any stage of the proceedings provided with an opportunity to have questions put to her. Thus, he was not given any opportunity to contest her statement. Nor can it be said that the trial court undertook a careful examination of the statement taken from M.V. since this statement was not read before the trial court with or without the applicant being present. The only evidence concerning M.V.'s testimony about the event in question was a written transcript of her statement before the investigating judge. However, as stated above, this transcript is not an authentic version of her testimony in her own words, but a version worded by the investigating judge in language which could not possibly reflect M.V.'s manner of expressing herself, and therefore could not have provided a complete and truthful picture to the trial judge or the appellate court judges who later examined the case.

31. Finally, the Court notes that the domestic courts, and in particular the Virovitica County Court acting in its appellate capacity, disregarded the applicant's contention that he had not been given an opportunity to question M.V. The Court appreciates that organising criminal proceedings in such a way as to protect the interests of very young witnesses, in particular in trial proceedings involving sexual offences, is a relevant consideration to be taken into account for the purposes of Article 6. However, the absence of any explanation by the domestic courts in response to the applicant's argument that he had not been given any opportunity to question M.V. about her statement concerning the critical event cannot but be regarded as a denial of the applicant's defence rights.

32. In these circumstances, the Court finds that the applicant cannot be regarded as having had a proper and adequate opportunity to challenge the witness statement which was of decisive importance for his conviction and, consequently, he did not have a fair trial (see P.S. v. Germany, no. 33900/96, §§ 29-31, 20 December 2001).

33. There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 taken together with Article 6 § 3 (d) of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

34. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

35. The applicant claimed 50,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

36. The Government deemed the amount requested excessive, unfounded and unsubstantiated and claimed that there was no causal link between the violation complained of and the amount claimed.

37. The Court cannot speculate about the outcome of the trial had it been in conformity with Article 6 and therefore, an award of just satisfaction can only be based on the fact that the applicant did not have the benefit of the guarantees of that Article. The Court accepts that the lack of such guarantees has caused the applicant, who was sentenced to unconditional imprisonment, non-pecuniary damage which cannot be made good by the mere finding of a violation (see Kuopila v. Finland, no. 27752/95, § 42, 27 April 2000 and M.S. v. Finland, no. 46601/99, § 41, 22 March 2005) nor by the possibility open to the applicant under national law to seek a fresh trial (under Article 430 of the Croatian Code of Criminal Procedure). The Court, making its assessment on an equitable basis, awards the applicant EUR 1,000 in respect of non-pecuniary damage plus any tax that may be chargeable on this amount.

B. Costs and expenses

38. The applicant also claimed 8,660 euros for costs and expenses incurred before the Court and before the Constitutional Court.

39. The Government left it to the Court to assess the necessity of the costs incurred.

40. Under the Court's case-law, an applicant is entitled to reimbursement of his costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the applicant the sum of EUR 4,000 under all heads.

C. Default interest

41. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 taken together with Article 6 § 3(d) of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts which are to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 1,000 (one thousand euros) in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 4,000 (four thousand euros) in respect of costs and expenses;

(iii) any tax that may be chargeable on the above amounts;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 12 July 2007, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Christos Rozakis
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2

Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije

Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.

Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije