M.A. protiv Kipra

Država na koju se presuda odnosi
Kipar
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
41872/10
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Bosanski
Datum
23.07.2013
Članovi
2
3
5
5-1
5-1-f
5-2
5-4
13
13+2
13+3
34
35
41
P4-4
Kršenje
5
5-1
5-1-f
5-4
13
13+2
13+3
Nekršenje
5
5-2
P4-4
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5-2) Obaveštenje o razlozima hapšenja
(P4-4) Zabrana kolektivnog proterivanja stranaca
(P4-4) Zabrana kolektivnog proterivanja stranaca - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 5-4) Brzina ispitivanja zakonitosti
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 5-1-f) Deportacija ili proterivanje
(Čl. 5-1) Zakonom propisani postupak
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Lišenje slobode
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 3) Deportacija ili proterivanje
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 2) Deportacija ili proterivanje
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositelj predstavke, sirijski državljanin kurdskog porekla, koji je pobegao iz Sirije 2005. godine, je bezuspešno tražio azil na Kipru.

Služba za azil je ponovo otvorila njegov dosje 2008. godine u svetlu novih informacija. Dok je postupak za dobijanje azila još bio u toku, 2010. godine, podnositelj predstavke je učestvovao na neprekidnim protestima koji su organizovani protiv azilantske politike Vlade. Vlasti su odlučile da udalje protestante pozivajući se na nehigijenske uslove, nezakonito korišćenje struje i žalbe javnosti. Rano ujutro u junu 2010. godine, 250 policajaca je došlo do mesta gde su se protestanti utaborili te su ih udaljili, otpratili do autobuskih stanica i odveli autobusima do policijske stanice kako bi ustanovili njihove imigrantske statuse. Onima za koje je ustanovljeno da su izbeglice ili bona fide podnositelji zahteva za azil, dozvoljeno je da odu. Oni za koje je ustanovljeno da nezakonito borave su pritvoreni kako bi bili deportovani. 22 protestanta su deportovana isti dan, a 44 preostala protestanta, uključujući podnositelja predstavke, su optužena za nezakonit boravak te su premešteni u pritvorski centar na Kipru.

Vlasti su smatrale da podnositelj predstavke nezakonito boravi u Republici te su izdati nalozi za njegovu deportaciju i pritvaranje uprkos azilantskom postupku koji je bio u toku. Sutradan, podnositelj predstavke i 43 osobe kurdskog porekla su podnele zahtev Evropskom sudu za donošenje privremene mere na osnovu pravila 39. Sud je naznačio kiparskoj vladi da oni ne bi trebali biti deportovani dok Sud ne dobije i ne ispita sve dokumente koji su relevantni za njihove zahteve.

U augustu 2010. godine, ministar unutrašnjih poslova je proglasio podnositelja predstavke nezakonitim imigrantom pozivajući se na razloge javnog poretka, oslanjajući se na navode da je podnositelj predstavke dobio novac od potencijalnih kurdskih imigranata u zamenu za dozvolu boravka i radnu dozvolu na Kipru. Na toj osnovi su izdati novi nalozi za deportaciju i pritvaranje, a prethodni su poništeni.

U septembru 2010. godine, Evropski sud je preispitao privremenu meru na osnovu pravila 39. u vezi s podnositeljem predstavke te ju je održao. Podnositelj predstavke je pokrenuo postupak habeas corpus pred domaćim sudovima žaleći se na pritvor. Konačno, 2012. godine, njegova apelacija Vrhovnom sudu je odbijena budući da je u međuvremenu, u maju 2011. godine, oslobođen nakon što mu je dodeljen status izbeglice.

Pravo – Članovi 2. i 3: Podnositelju predstavke je dodeljen status izbeglice te nije bilo daljeg rizika da će biti deportovan u Siriju tako da nije mogao tvrditi da je žrtva povreda prava predviđenih tim članovima.
Zaključak: neprihvatljiva (inkompatibilna ratione personae).

Član 13. u vezi sa članovima 2. i 3: Žalbeni navodi podnositelja predstavke o kršenju članova 2. i 3. su osnovani tako da se može pozivati na član 13. Premda je odlukom da mu se dodeli status izbeglice otklonjen rizik da bi mogao biti deportovan, njom nije priznat niti je dodeljen lek u vezi s njegovim žalbenim navodom da je postupak sudskog preispitivanja bio nedelotvoran. Prema tome, u vezi s tim žalbenim navodom, podnositelj predstavke je i dalje mogao tvrditi da je “žrtva”.

Ako neka osoba tvrdi da bi je proterivanje moglo izložiti stvarnom riziku od postupanja koje je u suprotnosti sa članovima 2. i 3, delotvoran pravni lek mora biti takav da spreči izvršenje mera koje su u suprotnosti s Konvencijom, a čija su dejstva potencijalno nepovratna; to iziskuje pažljivu kontrolu domaćih vlasti, a naročito brzo reagovanje i dejstvo automatskog obustavljanja.

U vreme kada su izdati nalozi za deportaciju i pritvaranje, Služba za azil je razmatrala dosIje podnositelja predstavke, a taj postupak je, prema domaćem pravu, po prirodi obustavljajući. Prema tome, podnositelj predstavke se nalazio zakonito na Kipru te nije trebao biti predmet deportacije. Međutim, nalog za deportaciju je ostao na snazi nekoliko meseci za vreme azilantskog postupka, a jedini razlog zbog kojeg on nije deportovan u Siriju je taj što je primenjeno pravilo 39. Kao što je priznala Vlada, ta situacija se desila zbog greške vlasti. Nikakav domaći pravni lek nije bio na raspolaganju kojim bi se ispravila ta greška. Nadalje, nisu postojale delotvorne garancije za zaštitu podnositelja predstavke od nezakonitog deportovanja. Naime, obraćanje Vrhovnom sudu s ciljem poništenja naloga za deportaciju i zahtev za privremenu meru obustavljanja deportovanja nisu imali dejstvo automatskog obustavljanja. U vezi s tvrdnjama Vlade da taj zadnji lek ima obustavljajuće dejstvo “u praksi”, zahtevi predviđeni članom 13. i ostale odredbe Konvencije imaju formu garancija, a ne pukih izjava o nameri ili praktičnim aranžmanima. Prema tome, podnositelj predstavke nije imao delotvoran pravni lek u vezi sa svojim žalbenim navodom na osnovu člana 2. i 3.
Zaključak: povreda (jednoglasno).

Član 5. stav 1: Da bi procijenio zakonitost pritvora podnositelja predstavke, Sud je ustanovio tri različite faze.
Prvo, u pogledu premeštanja u policijsku stanicu, policajci nisu ostavili protestantima drugi izbor osim da uđu u autobuse i ostanu u policijskoj stanici. Imajući u vidu prisilni karakter, opseg i cilj policijskog delovanja, uključujući činjenicu da su odvedeni tako rano ujutro, došlo je do lišavanje slobode de facto. U vezi s pravnim osnovom lišavanja slobode, Vlada se pozvala na zakonska ovlašćenja policije i zakonske obaveze policije da pristupi hapšenjima te da očuva red na javnom putu i reguliše saobraćaj. Međutim, ona nije tvrdila da je bilo koje od tih ovlašćenja bilo zaista korišćeno da bi se uhapsio podnositelj predstavke. Jasno je da je cilj delovanja takođe bio da se identifikuju protestanti koji su se nalazili nezakonito na teritoriji s ciljem da se oni deportuju. Vlasti su smatrale da bi bilo nemoguće izvesti delotvornu istragu na licu mesta, a da se ne isprovocira nasilna reakcija, te su odveli protestante u policijske stanice.

Iako je Sud svestan teške situacije u kojoj su se našle kiparske vlasti, to ne može opravdati mere koje su dovele do lišavanja slobode bez jasnog pravnog osnova. Lišavanje slobode podnositelja predstavke za vreme tog perioda je, prema tome, bilo u suprotnosti sa članom 5. stav 1.

Drugo, pritvaranje podnositelja predstavke na osnovu naloga za deportaciju i pritvaranje koji su izdati u junu 2010. godine je bilo nezakonito budući da su nalozi izdati greškom u vreme kada je njegov boravak bio zakonit jer je preispitivanje njegovog zahteva za azil bilo u toku.

Konačno, postupak propisan zakonom se nije poštovao u vezi s pritvaranjem podnositelja predstavke od augusta 2010. godine do njegovog puštanja u maju 2011. godine jer nije informisan o novim nalozima za deportaciju i pritvaranje u skladu s domaćim pravom.

Imajući sve u vidu, ukupno trajanje pritvora podnositelja predstavke, naime od juna 2010. godine do maja 2011. godine, je bilo suprotnosti sa članom 5. stav 1.
Zaključak: povreda (jednoglasno).

Član 4. Protokola broj 4: Lične okolnosti svih predmetnih osoba su bile predmet pojedinačnih ispitivanja. Naime, njihovi zahtevi za azil su razmatrani na pojedinačnom osnovu u periodu od više od pet godina. Žalbe onih koji su se žalili su pojedinačno ispitane te su odbijene. Azilantske vlasti su poslale odvojene dopise predmetnim osobama u kojima su ih obavestile o relevantnim odlukama. Vlasti su proverile situaciju svake osobe pre nego što su donele odluke te su izdati odvojeni nalozi za deportaciju i pritvaranje u pogledu svake osobe. Pripremljeni su pojedinačni dopisi kojima su pritvorene osobe informisane o odluci vlasti da ih pritvore i deportuju. Činjenica da su protestanti, uključujući podnositelja predstavke, zajedno odvedeni u policijsku stanicu, da su neki deportovani u grupama ili da su nalozi o deportovanju i dopisi bili sastavljeni korištenjem slične terminologije, te da se, prema tome, nisu posebno pozvali na odluke koje se odnose na azil nije po sebi naznaka kolektivne mere u smislu jurisprudencije Suda. Premda je napravljena greška u vezi sa statusom nekih od predmetnih osoba, uključujući podnositelja predstavke, ta činjenica, iako nesretna, se ne može posmatrati na način da je došlo do kolektivnog proterivanja.
Zaključak: nema povrede (jednoglasno).

Sud je takođe zaključio da član 5. stav 2. i član 5. stav 4. nisu prekršeni (brzina ispitivanja).
Član 41: 10.000 EUR po osnovu nematerijalne štete.