K. i T. protiv Finske

Država na koju se presuda odnosi
Finska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
25702/94
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
12.07.2001
Članovi
8
8-1
8-2
13
35
35-1
41
43
Kršenje
8
Nekršenje
8
13
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Zaštita zdravlja
(Čl. 8-2) Zaštita morala
(Čl. 8-2) Zaštita prava i sloboda drugih
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Finske, koju su Evropskoj komisiji za ljudska prava podnela dva finska državljanina, K. i T. (podnosioci predstavke), krajem oktobra 1994.g. Predstavke je prosleđena Sudu početkom novembra 1998.g., kada je na snagu stupio Protokol br.11 uz Konvenciju. U predmetu je prvo odlučivalo Veće, koje je donelo odluku krajem aprila 2000.g. i jednoglasno odlučilo da je došlo do povrede člana 8 Konvencije. Država je zahtevala da se predmet prosledi Velikom veću.

Podnositeljka K. je imala ćerku i sina od različitih očeva. Od marta do maja 1989.g. dobrovoljno je smeštena u bolnicu na lečenje, pošto je dijagnostifikovano da boluje od šizofrenije. Kasnije je nekoliko puta bila u bolnici, gde je dijagnostifikovano da boluje od atipične psihoze. Čini se da su organi socijalnog staranja bili u kontaktu sa porodicom. Podnosioci predstavke su živeli zajedno od leta 1991.g. do jula 1993.g. Stanje podnositeljke K. se pogoršavalo. Nisu bili ispunjeni uslovi za prinudnu negu. Dečak M. je počeo da pokazuje znake poremećaja ponašanja. Socijalni radnici su predložili da dečak privremeno bude u domu, po sistemu „otvorene nege“. Dete je smešteno u dom, ali je tamo drastično promenilo svoje ponašanje, koje se sada karakterisalo besom, mržnjom, psovanjem. K. se sve teže kontrolisala i postala je agresivna. Kada je rodila devojčicu J. dostavljena je pismena odluka sa nalogom za hitno zbrinjavanje deteta. K. je izašla iz bolnice, otišla kod majke i počela da gura prazna dečja kolica po kući. Dečak M. je takođe stavljen pod hitno zbrinjavanje. Protiv naloga za hitno zbrinjavanje podnosioci nisu uložili žalbe. T. se iselio iz kuće, jer su mu zaposleni u socijalnoj službi rekli da je to jedini način da zadrži J. Ipak je nastavio da održava vezu sa K.

Država je izričito zamolila Sud da preispita samo ona pitanja po kojima je Veće zaključilo da je došlo do povrede člana 8 Konvencije, a tačnije u vezi odluka domaćih organa da smeste decu podnosilaca pod državno staranje, kao i po pitanju odbijanja organa da prekinu mere državnog staranja. Podnosioci nisu osporili ovaj zahtev.

NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE
- Mešanje u pravo podnosilaca predstavke – Država to ne osporava.
- Da li je mešanje bilo opravdano:
a. U skladu sa zakonom – nije bilo sporno, a i Sud smatra da su sve pobijane mere imale osnova u nacionalnom pravu.
b. Legitimni cilj - zaštita zdravlja i morala, kao i prava i sloboda dece, kako je propisano finskim pravom.
c. Neophodno u demokratskom društvu – polje slobodne procene, koje se ostavlja nadležnim organima, zavisi od prirode pitanja i ozbilnjosti interesa o kojima je reč.

Sud smatra da je T. imao poteškoća da se brine o bolesnoj K., o dečaku i tek rođenoj bebi. Ipak, smeštanje bebe, odmah po rođenju, pod državno staranje predstavlja izuzetno oštru meru. Što se tiče dečaka M., Sud je uveren da su nacionalni organi imali pravo da smatraju da je neophodno preduzeti izuzetnu meru u odnosu na M., u njegovom interesu, a u trenutku rođenja njegove polusestre.

Veliko veće zaključuje:
a. Sa 14: 3 da je došlo do povrede člana 8 Konvencije u vezi sa nalogom za hitnim zbrinjavanjem J.
b. Sa 11:6 da nije došlo do povrede ovog člana u vezi sa nalogom za hitnim zbrinjavanjem M.

NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE
Veliko veće prihvata razloge veća i smatra da nije došlo do povrede ovog člana (jednoglasno).

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
Sud je podnosiocima dosudio određene iznose na ime naknade nematerijalne štete, sudskih i ostalih troškova.


Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

K. i T. protiv FINSKE 

 (Predstavka broj 25702/94)

PRESUDA

Strazbur, 12. juli 2001. 

U predmetu K. i T. protiv Finske, Evropski sud za ljudska prava koji je zasedao u Velikom veću sastavljenom od sledećih sudija: 

G. L. Vildhaber (L. Wildhaber), pedsednik Suda,
Gđa E. Palm (E. Palm),
G. C. L. Rozakis (C. L. Rozakis),
G. G. Res (G. Ress),
G. J. P. Kosta (J.-P. Costa),
G. Gokur Jerudson (Gaukur Jörundsson),
G. G. Bonelo (G. Bonello),
G. V. Furman (W. Fuhrmann),
G. K. Jungvirt (K. Jungwiert),
Ser Nikolas Braca (Sir Nicolas Bratza),
G. B. Zupančič (B. Zupančič),
G. M. Pelonpea (M. Pellonpää),
Gđa M. Caca-Nikolovska (M. Tsatsa-Nikolovska),
G. T. Panciru (T. Panţîru),
G. R. Maruste (R. Maruste),
G. K. Traja (K. Traja),
G. A. Kovler (A. Kovler),
kao i g. P. J. Mahoni (P. J. Mahoney), sekretar Suda,

Pošto je razmotrio predmet na zatvorenim sednicama od 14. marta i 13. juna 2001.  godine,  Izriče sledeću presudu koja je usvojena poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je potekao iz predstavke (br. 25702/94) koju su Evropskoj komisiji za ljudska prava (u daljem tekstu: Komisija) podnela dva finska državljanina, K. i T. (u daljem tekstu: podnosioci predstavke) 26. oktobra 1994. godine protiv Finske, a u skladu s pređašnjim članom 25 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija). 
  2. Podnosioce predstavke, kojima je bila pružena pravna pomoć, pred Sudom su zastupali g. J. Kortinen (J. Kortteinen) i g. S. Hajkinhejmo (S. Heikinheimo), advokati s praksom u Helsinkiju (Finska), i gđica A. Somela (A. Suomela), pravni savetnik. Državu Finsku (u daljem tekstu: Država) predstavljali su državni zastupnici. 
  3. Podnosioci predstavke su prvobitno tvrdili da činjenice predmeta predstavljaju kršenje obaveza tužene Države na osnovu članova 5, 6 st. 3(c), 8, 10 i 12 Konvencije posmatrano zasebno ili zajedno sa članom 13.
  4. Predstavka je prosleđena Sudu 1. novembra 1998. godine kada je stupio na snagu Protokol br. 11 Konvencije (član 5, st. 2 Protokola br. 11).
  5. Predstavka je dodeljena Četvrtom odeljenju (Pravilo 52 st. 1 Pravilnika Suda). Predsednik odeljenja je 11. maja 1999. godine odlučio da, u skladu sa pravilom 33 stavovi 3 i 4 i pravilom 47 st. 3, nijedan od dokumenata iz dosijea ovog predmeta ne može biti dostupan javnosti te da se ne sme otkriti identitet podnosilaca predstavke. Veće ovog odeljenja (u daljem tekstu: veće) u sastavu g. Res, predsednik veća, g. Pelonpea, g. I. Kabral Bareto (I. Cabral Barreto), g. V. Butkevič (V. Butkevych), gđa N. Vajić, g. J. Hedigan, gđa S. Botučarova (S. Botoucharova), sudije, i g. V. Berger, sekretar odeljenja, nakon rasprave zatvorene za javnost održane 8. juna 1999. po pitanju prihvatljivosti i osnovanosti (pravilo 54 st. 4), proglasilo je da je predstavka delimično prihvatljiva (članovi 8 i 13 Konvencije) [Napomena sekretara Suda. Odluka Suda može se dobiti kod sekretara Suda].
  6. Veće je 27. aprila 2000. godine donelo presudu kojom, jednoglasno, zaključuje da je došlo do povrede člana 8 Konvencije. Utvrđeno je kršenje u odnosu na odluke da se deca stave pod državno staranje (public care), kao i usled odbijanja da se preduzmu propisani koraci i mere za ponovno spajanje porodice. Veće nije smatralo neophodnim da, kao posebno pitanje, ispituje ograničenja pristupa osim u onoj meri u kojoj je to situacija, u dato vreme, zahtevala. U tom smislu, veće nije utvrdilo povredu člana 8. Veće je utvrdilo da nije postojala povreda člana 13 Konvencije. Takođe je zaključilo da tužena Država treba da plati podnosiocima predstavke (i)  na ime naknade za nematerijalnu štetu svakom po FIM 40.000 (četrdesethiljada finskih maraka), odnosno ukupno FIM 80.000 (osamdesethiljada finskih maraka), i (ii) na ime sudskih i drugih troškova FIM 5.190  (pethiljadastodevedeset  finskih maraka)  umanjeno za FRF 2.230 (dvehiljadedvestotrideset francuskih franaka) koje treba preračunati u finske marke po kursu koji je važio na dan 27. aprila 2000. godine. Izdvojeno mišljenje sudije Pelonpea dato je u prilogu presude.
  7. Država je 24. jula 2000. zahtevala da se, u skladu sa članom 43 Konvencije i Pravilom 73, predmet prosledi Velikom veću. Kolegijum Velikog veća je 4. oktobra 2000. godine prihvatilo zahtev Države.
  8. Sastav Velikog veća određen je u skladu s odredbama člana 27 stavovi 2 i 3 Konvencije i pravila 24. Predsednik Velikog veća je 27. januara 2001. odlučio da nalog predsednika odeljenja od 11. maja 1999. (vidi stav 5, gore) treba da ostane na snazi tokom trajanja postupka pred Velikim većem.
  9. Podnosioci predstavke su 30. januara 2001. godine podneli svoje komentare na zahtev Države u vezi sa dostavljanjem predmeta Velikom veću.
  10. Javna rasprava pred Velikim većem održana je 14, marta 2001. (pravilo 59 st. 2) u zgradi Suda za ljudska prava u Strazburu.

Pred sudom su se pojavili:

(a) u ime Države
G. H. Rotkirč (H. Rotkirch), Ministarstvo spoljnih poslova,
G. A. Kosonen, Ministarstvo spoljnih poslova,                    u svojstvu zastupnika,
Gđica P. L. Helie (P.-L. Heiliö),
Gđica A. Aho-Igling (A. Aho-Eagling),
G. J. Piha (J. Piha),                                                            u svojstvu savetnika;

(b) u ime podnosilaca predstavke
G. J. Kortinen, advokat,
G-đica A. Sumela (A. Suomela),                                  savetnik u svojstvu zastupnika.

Sud je saslušao obraćanja G. Kortinena, g. Rotkirča, g. Kosonena i g. Pihe, kao i njihove odgovore na pitanja koja su postavili pojedini članovi veća.

ČINJENICE

I.  Posebne okolnosti slučaja 

A.  Promene stanja mentalnog zdravlja prvog podnosioca predstavke do 1993. godine

  1. U vreme događanja koji su relevantni za ovu predstavku K. je imala ćerku P. rođenu 1986. godine i sina M. rođenog 1988. godine. Otac P. je X. a otac M. je V. Od marta do maja 1989. godine K. je dobrovoljno smeštena u bolnicu na lečenje koje je trajalo oko tri meseca, pošto je dijagnostikovano da boluje od šizofrenije. Od avgusta do novembra 1989. i od decembra 1989. do marta 1990. godine ponovo je bila oko tri meseca na bolničkom lečenju, uvek zbog svoje bolesti. U 1991. godini u bolnici je bila manje od nedelju dana, kada je dijagnostikovano da boluje od atipične psihoze koja se ne može definisati. Čini se da su organi socijalnog staranja i zdravstveni organi od 1989.godine bili u kontaktu sa porodicom.
  2. Podnosioci predstavke su živeli zajedno od leta 1991. do jula 1993. godine. Deca P. i M. su 1991. godine živela sa njima. Od 1991. do 1993. K. i X. su vodili spor oko starateljstva i pristupa u vezi deteta P. U maju 1992. izdat je sudski nalog o tome s kim će dete biti u zajednici života (residance order) kojim se starateljstvo nad P. prenosi na X.
  3. K. je bila ponovo hospitalizovana od 22. aprila do 7. maja 1992, od 13. maja do 10. juna 1992. i od 11. do 17. januara 1993, svaki put zbog psihoza. Od 15. maja do 10. juna 1992. godine bila je pod prinudnom negom (compulsory care). Prema zdravstvenom izveštaju od 15. maja 1992. K. je bila paranoidna i psihotična.
  4. Prema evidenciji organa za socijalno staranje 19. marta 1993. obavljen je razgovor socijalnog radnika sa majkom K. Ona je rekla da je zdravstveno stanje njene ćerke zaista veoma loše i da je K. uništila svoju fotografiju iz detinjstva, sliku majke sa venčanja, slomila staklo i "iskopala oči" svima koji su se nalazili na fotografiji. Takođe je izjavila i da joj je dosta takve situacije s obzirom da ne dobija nikakvu podršku od organa za zaštitu duševnog zdravlja. Dodala je da se brine i plaši kako će "opet morati nešto da se dogodi da bi K. primili u bolnicu na lečenje”. K. je 24. marta 1993. godine smeštena na posmatranje da bi se ustanovilo da li je treba smestiti pod prinudnu psihijatrijsku negu, s obzirom da je prvobitno dijagnostikovano da boluje od psihoze. Pošto nisu bili ispunjeni uslovi za prinudnu negu, ona je ostala na dobrovoljnoj nezi do 5. maja 1993. godine.
  5. Navodno, X. nije dozvoljavao da se K. viđa sa P. M. Kada je K. već bila ponovo trudna 11. maja 1993 izdat je nalog okružnog suda u mestu R. kojim joj je produženo ograničenje pristupa P. Sud je, oslanjajući se na mišljenja lekara, smatrao da bi se ugrozio mentalni razvoj deteta ako bi se viđanja P. i K. nastavila bez nadzora, kao što je bilo naloženo 1992. godine.

B.  Dobrovoljno smeštanje M. u dečiji dom

  1. Prema evidenciji organa za socijalno staranje M. je pokazivao znake poremećaja ponašanja. Psiholog je 30. marta 1992. izvestio da se M. igrao sa dve lutke govoreći – služeći se veoma vulgarnim izrazima – da one vrše seksualni odnos. Rečeno je da je K. 17. februara 1993. godine slomila ogledalo u prisustvu M. koji je stalno ponavljao: "mama je razbila ogledalo ...” U beleškama organa za socijalno staranje od dana 24. i 30. marta 1993. između ostalog se tvrdi da su igre koje M. igra i slike koje crta destruktivne prirode. Prema beleškama od 30. marta bilo je zapisano da je on u poslednje vreme, dok su deca zajedno pevala u vrtiću, pokazivao ogromnu mržnju preteći da "će sve pobiti". Situacije kada ga je K. izvodila iz vrtića opisane su kao "neprijatne scene" – M. je vikao i udarao majku koja nije reagovala. Međutim, primećeno je da njegove igre s lutkama više nemaju seksualnu konotaciju.
  2. Prema evidenciji organa za socijalno staranje 31. marta 1993. vođen je razgovor između K, njene majke, T. i nekoliko službenika za socijalno i mentalno staranje, kada je rečeno da će organi, sa stanovišta zaštite deteta, morati drastičnije da intervenišu po pitanju vaspitanja M. nego što su to do sada činili. U vezi poslednje hospitalizacije K., ispostavilo se da ju je T. "silom" izveo iz restorana, što je razbesnelo K. zbog čega je počela da baca stvari koje su joj se nalazile nadohvat ruke; na primer, mikrotalasna rerna se našla na podu. T. je rekao da K. ne može da se kontroliše.     
  3. Sledećeg dana grupa za podršku organa za brigu i staranje o deci, koja se sastojala od raznih socijalnih i zdravstvenih radnika, složila se da je cilj da se M. smesti u dečji dom na tri meseca, kao pomoćna mera "otvorene nege" (open care)[1] na osnovu člana 14 Zakona o socijalnom staranju nad decom iz 1983. (lastensuojelulaki, barnskyddslag 683/1983 – u daljem tekstu: Zakon iz 1983.) da bi se u tom periodu obavila psihološka ispitivanja deteta. 
  4. Socijalna radnica je 3. maja 1993. odlučila u ime Odbora za socijalno staranje (perusturvalautakunta, grundtrygghetsnämnden) u mestu S. da se M. smesti u dečji dom na tri meseca. To je trebalo da bude kratkoročna pomoćna mera u skladu sa Zakonom iz 1983. Podnosioci predstavke, zajedno s majkom K. i njenom sestrom konsultovani su 8. aprila 1983. da bi se našla mera otvorene nege koja će biti najcelishodnija u praksi. Prema beleškama s tog sastanka nijedan od učesnika nije predložio neku praktičnu meru. Podnosioci predstavke su ponovo saslušani 21. aprila 1993. i nisu dali primedbu na smeštanje M. u dečiji dom.   
  5. Prema mišljenju lekara M. L. i K. R. od 12. maja 1993, koje je traženo od strane Odbora za socijalno staranje, K. nije u to vreme bila sposobna da se brine o M, ali njeno mentalno stanje nije bilo takvo da bi je trajno sprečilo da se o njemu stara. Lekari M. L. i K. R. bili su zaposleni u bolnici u mestu H. u kojoj se K. lečila od 1991. godine u gore navedenim periodima.       
  6. Sedmog juna 1993. godine organi za socijalno staranje izvestili su da je dete, kada su K. i T. došli u dečji dom u kojem je M. boravio, potpuno promenilo svoje ponašanje, koje se sada karakterisalo besom, mržnjom, psovanjem, itd. T. je rekao da je već zamoren i da mu je zaista dosta te situacije, te da, po njegovom mišljenju, K. treba hospitalizovati. Kada je K. predloženo da ode u zdravstveni centar ona je postala veoma ljuta. Prema izjavi dečijeg doma od 22. juna 1993. K. i T. su došli u dom 17. juna 1993. godine. Dok se T. igrao sa M. druga deca su otišla do domskog osoblja i rekla da je K. pitala jednu trogodišnju devojčicu kako se zove. Pošto devojčica nije odgovorila K. je povisila ton i počela da trese devojčicu ne puštajući je sve dok jedna starija devojčica nije rekla kako se dete zove. Ponašanje K. je uplašilo drugu decu.

C.  Nalozi za hitno zbrinjavanje (emergency care)

  1. Socijalna radnica, koja je 3. maja donela odluku o smeštanju M. u dečji dom, je 11. juna 1993. dostavila pismeno obaveštenje univerzitetskoj bolnici u gradu T. i lokalnoj bolnici u mestu S. u kojem je navela da je veoma zabrinuta za zdravlje same K. ali i bebe koju nosi. Zamolila je obe bolnice da je kontaktiraju čim K. bude primljena u jednu od njih a posebno kada se beba bude rodila. Takođe je izrazila želju da stručnjaci od samog početka posvete posebnu pažnju odnosu između majke i novorođene bebe.
  2. K. je 18. juna 1993. dovezena u okružnu bolnicu gde je istog dana rodila J. Prema bolničkoj evidenciji majka je tokom porođaja bila mirna. Posle porođaja bolnici je dostavljena pismena odluka s nalogom za hitno zbrinjavanje deteta.  Beba je prenešena na dečje odeljenje. Kasnije je ustanovljeno da je majčino ponašanje na odeljenju bilo malo uznemireno, ali ne i potpuno poremećeno. Bolnička evidencija ukazuje da je razumela situaciju i želela da izađe iz bolnice sledećeg dana. Prepisani su joj lekovi za sprečavanje lučenja mleka. Izgleda da je K. napustila bolnicu 19. juna 1993, odnosno već sledećeg jutra, bez obavljenog postporođajnog pregleda. Otišla je kod majke i počela da gura prazna dečija kolica po kući.
  3. J. je odmah data na hitno zbrinjavanje u skladu s članom 18 Zakona iz 1983. godine. K. i T. su o ovoj odluci obavestila dva socijalna radnika u bolnici u mestu H. nakon rođenja njihovog deteta. Direktor socijalne službe koji je doneo ovu odluku u ime Odbora za socijalno staranje istakao je da je mentalno stanje K. bilo nestabilno u poslednjem periodu trudnoće. Smatrao je da bi bebino zdravlje bilo ugroženo da je K. ranije saznala o planovima da će beba biti uzeta na državno staranje. Na kraju, smatrao je da ni otac deteta, T. ne može da garantuje njen razvoj i bezbednost. Osim toga, direktor socijalne službe se pozvao na dugotrajne teškoće u porodici, a tačnije na ozbiljnu bolest K. i njene povremene nekontrolisane emotivne reakcije koje bi mogle biti traumatične za decu, na nesposobnost T. da se brine i o K. i o J, na opiranje K. da prihvati uputstva i usmeravanje, na nemogućnost da se celokupna odgovornost za razvoj J. preda T. kao i na nemogućnost da se obezbede pomoćne mere otvorene nege u obimu koji je neophodan. Podnosioci predstavke nisu saslušani pre donošenja ove odluke. Oni su 24. juna 1993. bili pismeno obavešteni o odluci da se njihova novorođena beba daje na državno staranje. Ovo obaveštenje je takođe faksom poslato K.
  4. Direktor socijalne službe je 21. juna 1993. stavio i M. pod hitno zbrinjavanje, navodeći, u principu, iste razloge koji su izneti u njegovoj odluci od 18. juna 1993. a koja se odnosila na J.
  5. Protiv naloga za hitno zbrinjavanje podnosioci predstavke nisu uložili žalbe.

D.  Sprovođenje naloga o hitnom zbrinjavanju

  1. Odbor za socijalno staranje je 21. juna 1993, imajući u vidu naloge za hitno zbrinjavanje, zabranio K. svaki pristup i kontakt bez nadzora između nje i J. i M. Međutim, broj poseta pod nadzorom nije bio ograničen. Odbor je odlučio da nastavi s pripremama za preuzimanje M. i J. pod socijalno staranje. 
  2. Socijalni radnici su u odsustvu podnosilaca predstavke održali sastanak u Centru za porodicu 21. juna 1993. pre dolaska bebe iz bolnice. U izveštaju je rečeno da je postojao plan da se u periodu od mesec dana zabrane majčine posete na osnovu toga da se njene reakcije nisu mogle predvideti, s obzirom da je ona, na primer, razbijala stvari po kući. Po isteku tog početnog perioda bilo bi joj dozvoljeno da posećuje bebu bez ograničenja, ali u pratnji njene lične medicinske sestre. Ipak, taj plan se nije realizovao. U registru postoji sledeći upis za 24. jun: "Majka može doći u pratnji svoje lične medicinske sestre, ukoliko želi. Drugim posetiocima, za sada, nije dozvoljen dolazak."
  3. K. je zamoljena da sa T. dođe u kancelariju Službe za socijalno staranje 22. juna 1993. godine, u 11,30 h kako bi ih direktor socijalne službe obavestio o odluci od 21. juna 1993. koja se odnosila na M. Na dan 24. juna 1993. K. i V. (biološki otac M.) pismeno su obavešteni o odluci od 21. juna 1993. godine. Ovo obaveštenje je takođe faksom poslato K.
  4. K. je 22. juna 1993. godine dobrovoljno hospitalizovana u bolnici u mestu H. radi lečenja psihoze nakon što je dobila uput lekara u Domu zdravlja. U bolnici je lečena do 30. juna 1993. godine.
  5. J. je 23. juna 1993. smeštena u centar za porodicu. T. ju je posetio istog dana.

E.  Nalozi za redovno staranje

  1. Početkom jula 1993. T. je napustio kuću podnosilaca predstavke jer su mu zaposleni u socijalnoj službi rekli da mora da prekine svoj odnos sa K. "ukoliko želi da zadrži" J. I pored toga, podnosioci predstavki su nastavili da održavaju vezu. 
  2. Odbor za socijalno staranje je 15. jula 1993. doneo odluku da se J. i M. stave pod "redovno" državno staranje navodeći slične razloge koji su pomenuti i u nalozima za hitno zbrinjavanje (vidi stav 24, gore) i produžio ograničenje pristupa do 15. septembra 1993. godine. K. je mogla da viđa decu samo u društvu svoje lične medicinske sestre. Odbor je u suštini smatrao da je zdravstveno stanje K. ostalo i dalje nestabilno; da je podložna agresivnim i nekontrolisanim emotivnim izlivima i stanjima i da je postupak državnog staranja predstavljao ozbiljno mentalno iskušenje za pacijentkinju. Odbor je verovao da lična sigurnost J. može biti ugrožena ukoliko bi se susreti sa majkom dešavali bez nadzora. U odnosu na M. Odbor se plašio da posete K. dečjem domu "osoblje više ne može da nadzire, što nije u detetovom interesu". Podnosioci predstavke su saslušani pre donošenja odluke od 15. jula 1993. i tada su dali prigovor na predviđene odluke o staranju.
  3. K. je 15. jula 1993. posetila oba svoja deteta u pratnji lične medicinske sestre. U registru je navedeno da je "situacija bila teška".
  4. T. se 19. jula 1993. godine preselio sa J. u smeštaj u okviru Centra zaporodicu.
  5. K. je 20. jula 1993. ponovo dobrovoljno hospitalizovana u otvorenom odeljenju bolnice u H. radi lečenja psihoze. Međutim, narednog dana je napustila bolnicu. Na dan 26. jula smeštena je na posmatranje kako bi se odredilo da li treba da bude podvrgnuta prinudnom psihijatrijskom lečenju. Na dan 30. jula 1993. ona je smeštena na prinudno psihijatrijsko lečenje. Na osnovu dosijea se zaključuje da su njeni rođaci bili zabrinuti za nju i da su kontaktirali bolnicu kako bi bila primljena na lečenje. Izvestili su da je K. nestala iz kuće a da se pre toga ponašala uznemireno i agresivno. Njen boravak u bolnici trajao je do 27. oktobra 1993, odnosno ukupno tri meseca. 
  6. U periodu od 18. juna do 31. avgusta 1993. K. je posećivala svoju decu u dečjim domovima u kojima su bila smeštena. U posete je dolazila sa ličnom medicinskom sestrom iz bolnice, koja je bila u kontaktu sa organima za socijalno staranje i dogovarala posete vodeći računa o stanju mentalnog zdravlja K. Prema registru Centra za porodicu, ona je u tom periodu dva puta posetila J.
  7. Prema izjavi socijalnog radnika datoj 4. avgusta 1993. godine, T. se valjano brinuo o J, prvo u bolnici do 23. juna 1993. a nakon toga i u Centru za porodicu. Dogovoreno je da će J. ostati u Centru za porodicu, a da će je T. posećivati svaki drugi dan. J. će prvi put posetiti svog oca između 13. i 15. avgusta, u kom periodu će T. pripremiti njeno krštenje. Namera je bila da se beba kasnije i preseli kod oca.
  8. Pošto je 13. jula 1993. utvrđeno očinstvo T. 4. avgusta 1993. godine T. i K. su dobili pravo zajedničkog starateljstva nad J.
  9. Organi za socijalno staranje su plaćali putne troškove T. do Centra. Iz evidencije centra može se zaključiti da je T. uspeo da uspostavi odnos sa bebom i naučio da se dobro stara o njoj. Kućne posete su se prvo odvijale u kući njegove majke, a kasnije u njegovom novom domu.

F.  Žalbeni postupak protiv naloga o staranju

  1. Odbor za socijalno staranje je 12. avgusta 1993. prosledio oba naloga o državnom staranju Okružnom upravnom sudu (County Administrative Court) (lääninoikeus, länsrätten) na potvrdu, s obzirom da su ih podnosioci predstavke osporavali. Kao potvrdu svojih tvrdnji Odbor je podneo izjavu radnice socijalne službe od 25. avgusta 1993. prema kojoj T. ne bi mogao da se sam brine i o M. i o novorođenoj J., s obzirom da u istoj kući živi i K. koja je poslednje četiri godine psihotična. T. je bio u kontaktu sa J. u dečjem domu tri do četiri puta nedeljno.  Dok je boravio u stanu koji se nalazio u sastavu opštinskog dečjeg doma brinuo se o J. dve nedelje, a kasnije se starao o njoj tri dana nedeljno u svom novom domu. Odbor je zbog toga počeo da razmatra da li bi bilo moguće poveriti mu odgovornost za J. uz pružanje mera podrške od strane Odbora.         
  2. Okružni upravni sud je 9. septembra 1993. potvrdio nalog o staranju koji se odnosio na J. smatrajući da je K. mentalno bolesna; da su podnosioci predstavke imali međusobne sukobe "zbog kojih se T. odselio iz njihove kuće početkom jula 1993."; da usled bolesti K. i drugih porodičnih problema, podnosioci predstavke nisu u mogućnosti da obezbede odgovarajuću brigu za J.; da pomoć koja je pružena porodici oko staranja nije dovoljno poboljšala porodičnu situaciju te da se ne može očekivati da će mere zadovoljiti potrebe J. za staranjem. Nije održana nikakva rasprava.
  3. Okružni upravni sud je 11. septembra 1993. potvrdio nalog o staranju koji se odnosio na M. ponavljajući razloge koji su dati u njegovoj odluci od 9. septembra u odnosu na J. Nije održana nikakva rasprava.
  4. U žalbi koju su podnosioci predstavke uputili Vrhovnom upravnom sudu (Supreme Administrative Court) (korkein hallinto-oikeus, högsta förvaltningsdomstolen) protiv potvrde naloga o državnom staranju u vezi M., podnosioce predstavke je zastupao javni pravni savetnik (Public Legal Adviser) (yleinen oikeusavustaja, allmänna rättsbiträdet) u mestu S. Vrhovni upravni sud je odbio žalbu 23. septembra 1994. godine.
  5. Istog dana Vrhovni upravni sud je produžio rok za žalbu K. protiv potvrde naloga o staranju donetog u odnosu na J.
  6. K. se žalila 18. oktobra 1994. protiv naloga o staranju u odnosu na J. koji je Okružni upravni sud potvrdio 9. septembra 1993. godine. Vrhovni upravni sud je 21. avgusta 1995. godine odobrio besplatan postupak K. od 1. marta 1994. i imenovao gđicu Sumela kao njenog zastupnika i potvrdio odluku Okružnog upravnog suda od 9. septembra 1993. godine.

G.  Sprovođenje redovnog staranja

  1. Odlukom Odbora za socijalno staranje od 21. januara 1994. J. je smeštena u hraniteljsku porodicu u grad K. udaljen oko 120 km od doma podnosilaca predstavke. Hraniteljska porodica nije imala sopstvenu decu. Radnici iz socijalne službe su rekli podnosiocima predstavke i hraniteljskoj porodici da će staranje nad J. i M. trajati "godinama". Podnosioci predstavke su predložili da se državno staranje realizuje u domovima rođaka.

H.  Pristup  deci  tokom  boravka  u  dečjim  domovima

  1. U međuvremenu J. je krštena 15. avgusta 1993. godine u prisustvu K, T. i M.
  2. U dečjem domu su 18. avgusta 1993. održane konsultacije u prisustvu T. Prema evidenciji, mentalno stanje K. je bilo veoma nestabilno i očekivao se nastavak psihijatrijskog lečenja tokom narednih četiri do pet godina. I pored toga, T. je izrazio nadu da K. i on mogu, u budućnosti, zajedno da se brinu o J. Dogovoreno je da J. ostane u dečjem domu i da posećuje T. svake nedelje od četvrtka do subote, počev od 28. avgusta 1993. godine. T. će posećivati J. drugim danima, prema dogovoru sa zaposlenima u dečjem domu.
  3. Odbor za socijalno staranje je 14. septembra 1993. produžio ograničenje pristupa do 15. decembra 1993. godine.
  4. Sledeće napomene socijalnog radnika se, pored ostalih, nalaze u dosijeu  ovog predmeta Odbora za socijalno staranje:

“14. septembar 1993.:

2.  ... Pored toga, sada se postavlja pitanje važnosti budućeg kontakta između J. i T, s obzirom da se priprema smeštanje J. pod  [državno staranje u  hraniteljskoj porodici]. Biće teško T. da se odrekne J. ..." “13. oktobar 1993.:

K. ... izjavljuje da razmišlja da se preseli [vrati natrag kod T.] kada je otpuste iz bolnice 29. oktobra. ... [Ona] želi da se  M. i J. smeste u istu hraniteljsku porodicu. ..."

“18. oktobar 1993.:

... T. se slaže da se J. smesti u [hraniteljsku] porodicu. ..." “25. oktobar 1993.:

... T. se malo protivio smeštanju J. u [hraniteljsku] porodicu. ... Ponovo mu je objašnjeno zašto J. ne može da živi sa njim sve dok [podnosioci predstavke] nastavljaju svoj odnos. ..."

“26. oktobar 1993.:

... Suštinsko pitanje sa stanovišta blagostanja J. jeste međusobni odnos [podnosilaca predstavke]; ukoliko se on nastavi J. ne može da ostane sa T. ... Alternative su: J. se vraća kući da bude sa T. ili se smešta u [hraniteljsku porodicu]. ... [T.] može da obezbedi osnovnu brigu i vaspitanje ukoliko bude dobijao neku pomoć. ...

" “27. oktobar 1993.:

... Kontakt između M. i K. je uspešan kada i T. prisustvuje [posetama]. ..."

“29. oktobar 1993.:

... Otac je bio odgovoran za brigu o institucionalizovanom detetu.  Bio je aktivan i delovao je na sopstvenu inicijativu. Hranio je, oblačio i kupao dete. Takođe je brinuo o izlascima sa detetom i uspavljivao je bebu ljuljajući je. Otac je prirodno postupao sa detetom, uz dužnu brigu; mnogo je pričao detetu i pokazivao nežna osećanja. Uživao je u vremenu provedenom sa detetom prema uslovima koje je dete tražilo. Otac se ponašao strpljivo i sa toplinom prema detetu, vodeći računa o detetovim potrebama.

Majka je pet puta posetila dete i svaki put ostajala vrlo kratko.

... J. je imala prednost redovnog međusobnog odnosa sa jednom osobom koja se redovno brine o njoj, tj. sa svojim ocem. Bezbedan odnos sa ocem dao je detetu osećaj osnovne sigurnosti, što deluje kao osnova za pozitivan razvoj njenog emocionalnog života. J. ima neophodna sredstva da odraste i postane zdravo i dobro uravnoteženo dete. U datim uslovima, postoje dobre osnove za smeštanje u porodicu."

I.  Prvobitni plan za staranje

  1. K. je 27. oktobra 1993. puštena iz bolnice u mestu H. 
  2. Odbor za socijalno staranje je 2. februara 1994. napravio plan za sprovođenje državnog staranja. Alternativni plan podnosilaca predstavke je, navodno, ignorisan. Na primer, deca nisu mogla da se viđaju sa svojom bakom po majci u njenoj kući.
  3. Posle usvajanja plana o staranju 2. februara 1994. podnosioci predstavke su tražili ublažavanje ograničenja pristupa. Na primer, dozvoljeno je da se T. viđa sa J. samo jednom mesečno.
  4. Podnosioci predstavke su 21. marta 1994, između ostalog, tražili da Odbor za socijalno staranje napravi plan o državnom staranju sa ciljem ponovnog ujedinjavanja porodice.
  5. Organi socijalne službe su organizovali 3. maja 1994. sastanak da bi izvršili reviziju plana o staranju od 2. februara 1994. godine. Podnosioci predstavke i njihov zastupnik nisu prisustvovali sastanku.

J.  Ograničenje pristupa od 17. maja 1994. godine

  1. Direktor socijalne službe je 17. maja 1994. ograničio kontakt sa decom za oba podnosioca predstavke na jednu posetu mesečno, u porodicama hranilaca, i to pod nadzorom, u trajanju od tri sata. Direktor socijalne službe je smatrao da još uvek postoje osnovi za državno staranje. Iako podnosioci predstavke nisu bili zadovoljni utvrđenim planom o staranju, po njegovom mišljenju bi dozvola da deca neograničeno viđaju svoje roditelje predstavljala prepreku za njihovo uspešno smeštanje pod starateljstvo. Podnosioci predstavke su se žalili.    
  2. Okružni upravni sud je 28. septembra 1994. održao usmenu raspravu po pitanju ograničenja pristupa naloženog odlukom od 17. maja 1994. godine. Sud je pribavio dokaze od dva psihijatra u pogledu zdravstvenog stanja K. Jedan od njih, dr T. I.-E. nije lično poznavao K. ali je komentarisao dijagnozu koja se odnosila na njeno mentalno stanje ukazujući da je K. imala tendenciju ka psihotičnim reakcijama u konfliktnim situacijama. Dr K. P. je, s druge strane, izjavio da zdravstveno stanje nije sprečilo K. da brine o svojoj deci. Shodno tome, ukoliko je njena bolest bila razlog za ograničenje pristupa, taj razlog više nije postojao.
  3. U pismenom mišljenju stručnjaka, koje je tražio Odbor za socijalno staranje a koje je dostavljeno Okružnom upravnom sudu, dr E.  V, dečji psihijatar, izrazio je mišljenje da o deci treba permanentno da se brinu hranilačke porodice, te da posete podnosilaca predstavke treba, za neko vreme, da se prekinu kako bi se zaštitila i deca i hranioci. Prema izjavi podnosilaca predstavke, dr E. V. se nije sastao s njima i sa decom, niti se konsultovao s drugim psihijatrima prilikom davanja ovog predloga.
  4. Okružni upravni sud je 11. oktobra 1994. podržao ograničenje pristupa izdato 17. maja 1994. godine. Napomenuo je da nijedan od svedoka koji je usmeno saslušan nije bio spreman da pruži bilo kakvo mišljenje po pitanju dečjeg razvoja. Sud je, između ostalog,rezonovao na sledeći način:

“... [Dozvoljavanjem] pristupa jednom mesečno i [dozvoljavanjem kontakta prepiskom] obezbediće se da deca upoznaju svoje biološke roditelje. Dakle, ukoliko kasnije prestanu osnovi za državno staranje, omogućeno je ponovno spajanje porodice. ..."

  1. Okružni upravni sud je odbio zahtev podnosilaca predstavke da budu izuzeti od plaćanja sudskih troškova, s obzirom da relevantno zakonodavstvo ne obuhvata sporove koji se vode po pitanju ograničenja pristupa. Na sudskoj raspravi podnosiocima predstavke je ipak pomagala g-đica Sumelo.

K.  Zahtev podnosilaca predstavke za prekid državnog staranja

  1. Podnosioci predstavke su 26. maja 1994. zatražili da Odbor za socijalno staranje prekine državno staranje nad M. i J.
  2. Direktor socijalne službe je 18. septembra 1994. navodno rekao podnosiocima predstavke da će svako njihovo sledeće novorođeno dete takođe biti stavljeno pod državno staranje. Prema tvrdnjama Države, međutim, direktor socijalne službe im je samo rekao, kada je izričito upitan, da je moguće da svako sledeće rođeno dete bude stavljeno pod državno staranje.
  3. U mišljenju od 22. septembra 1994. koje je, na zahtev Odbora za socijalno staranje, dostavila psihijatar dr K. P. komentarisano je pitanje ukidanja naloga za državno staranje. Ona je zaključila da mentalno stanje K. neće sprečiti njeno pravo starateljstva nad decom. Prema dr. K. P. napori K. da se prekine državno staranje i ublaže ograničenja pristupa pokazuju da ona ima psihološke resurse. Pomenula je, između ostalog, da je T. najbliža podrška K. u brizi i vaspitanju dece. Pored toga, majka K, u to vreme njen staralac ad litem, bila je spremna da im pomogne u brizi i odgajanju dece. Međutim, dr K. P. je dodala da ona ne može, kao psihijatar za odrasle pacijente, da zauzme nikakav stav u pogledu interesa dece. Mišljenje K. P. se, takođe, baziralo na izveštaju koje je dao dr K. P, psiholog, došavši do istog zaključka po pitanju sposobnosti K. da vrši starateljstvo nad decom.   
  4. Javni pravobranilac je savetovao da se ne traži povlačenje naloga o staranju.
  5. K. je hospitalizovana od 15. do 24. februara i od 11. aprila do 29. maja 1995. radi lečenja psihoze.
  6. Odbor za socijalno staranje je 14. marta 1995. odbio zahtev podnosilaca predstavke od 26. maja 1994. za povlačenje naloga, izjavljujući sledeće:

“Trenutno je zdravlje majke dece, K., bolje, a porodična situacija se promenila i u drugim aspektima u poređenju sa situacijom iz 1993. godine, kada je doneta odluka o stavljanju dece pod staranje.         

...

Prema psihijatru dr K. P. u emocionalnom životu K. još uvek ima 'dosta nestabilnosti' i ranjivosti izazvanih iskustvima iz poslednjih pet godina, kao i dijagnozu o mentalnoj bolesti za koju joj treba – i još dugo će joj trebati  – terapeutska podrška i lečenje. Takođe je potrebno redovno uzimanje lekova  koje će garantovati da se i dalje dobro oseća, kao i da prima podršku kroz sistem otvorene nege kako bi vršila starateljstvo nad decom. Međutim, dr K. P. nije dala preciznije mišljenje o sposobnosti K. da se brine o svojoj deci i vaspitava ih, iako se od dr K. P. izričito tražilo davanje tog mišljenja.

K. može da dobije starateljstvo nad decom. Međutim, ona ne može biti odgovorna za potrebe i obrazovanje dece – čak i uz podršku T. i uz mere podrške otvorene nege. Njihova sposobnost da deluju kao vaspitači koji se brinu o potrebama dece nije adekvatna.  

Prema izjavi koju je dala opštinska dečja klinika opštine K. veoma je ograničena sposobnost K. i T. da shvate potrebe svoje dece i odgovore na njih. Mada je T. sposoban da uspostavi odnos s decom, teško mu je da odgovori na njihove emocionalne potrebe. K. je takođe nesposobna da uspostavi emotivni odnos sa decom. U ranijoj fazi, doktorka J. H., psiholog u lokalnom zdravstvenom centru, došla je do istog zaključka u svojoj izjavi koju je dala tokom postupka o starateljstvu vezanom za najstarije dete K. U svom stručnom mišljenju dr E. V., dečji psihijatar, došao je do istog zaključka. Već u proleće 1992. godine, dr J. H. je shvatila da se problem K. odnosi na nepostojanje jasnih granica između nje i njene dece. Izjavila je da je K. spojila sebe i svoju decu u jedan subjekt, bez sposobnosti da vidi jedinstvenu i individualnu prirodu svoje dece. Takođe K. nije mogla da vodi računa o potrebama dece u odnosu na njihov uzrast. Dr E. V. je utvrdio da ne izgleda da su deca objekti koji su nezavisni od K. već da ih ona vidi kao 'samoobjekte' (self-objects). Teško joj je da shvati da su deca individualna ljudska bića kojima je potrebna ljubav i briga. Umesto toga ona ih doživljava kao da ona postoje za njenu ličnu upotrebu."

  1. Podnosioci predstavke su se žalili 5. aprila 1995. tražeći da im se odobri izuzeće u vezi plaćanja troškova i omogući besplatno pravno zastupanje. Takođe su tražili usmenu raspravu.
  2. Podnosioci predstavke su 7. aprila 1995. dobili još jedno dete, R. Posle porođaja K. je, na kratko, isto veče izašla iz bolnice sa novorođenom bebom umotanom u ćebe, idući bosonoga po hladnom vremenu, sve dok bolničko osoblje nije shvatilo šta se desilo i intervenisalo.  
  3. K. je 13. aprila 1995. smeštena na prinudno psihijatrijsko lečenje u bolnici u mestu H., gde je boravila do 29. maja 1995., a za to vreme se T. brinuo o R. Prema zapažanju psihijatra od 10. aprila 1995. godine, K. "mora da je bolovala od paranoidne šizofrenije već neko vreme."
  4. Okružni upravni sud je 15. juna 1995. odobrio izuzeće podnosilaca predstavke od plaćanja troškova i imenovalo gđicu Sumelo kao njihovog zastupnika u predmetu žalbe protiv odluke Odbora za socijalno staranje od 14. marta 1995. godine. Sud je odlučio da ne održi raspravu po zahtevu za povlačenje naloga za staranje podnosilaca predstavke i pružio je stranama mogućnost da dostave svoja dodatna pismena zapažanja.
  5. Okružni upravni sud je 28. septembra 1995. odbio žalbe podnosilaca predstavke od 5. aprila 1995. bez održavanja usmene rasprave. Sud je napomenuo, između ostalog, da se prema lekarskim potvrdama zdravstveno stanje K. poboljšalo, ali da je njen emocionalni život još uvek nestabilan. Zbog toga ona i dalje mora redovno da ide na psihoterapiju i uzima lekove. Osim toga, podnosioci zahteva su dobili još jedno dete, a K. je ponovo lečena u bolnici u H. Ova dva faktora dodatno su uticala na odluku protiv povlačenja naloga o staranju.

L.  Revizija plana o staranju i relevantne žalbe

1.  Prva revizija

  1. Radnici službe za socijalno staranje su 17. novembra 1994. godine izvršili reviziju plana o državnom staranju, predlažući da se deca viđaju sa podnosiocima predstavke jednom mesečno u neutralnom okruženju Centra za porodično savetovanje u mestu K., u kojem su živeli hranioci dece. Podnosioci predstavke su dali prigovor na ovaj predlog smatrajući da on predstavlja dodatno ograničenje njihovog pristupa deci. Umesto toga su tražili dva sastanka mesečno, od kojih bi jedan bio u mestu njihovog prebivališta. Oni su 22. decembra 1994. tražili pismenu odluku u vezi njihovog prava pristupa, kako bi mogli na istu da se žale.
  2. Direktor socijalne službe je u pismu od 22. decembra 1994. obavestio podnosioce predstavke da više ne postoji nikakav osnov za ograničenje pristupa. I pored toga, susreti podnosilaca predstavke i njihove dece su se odobravali samo jednom mesečno, na tri sata, u prostorijama koje je određivao Odbor za socijalno staranje. Takođe su podnosioci predstavke obavešteni da će susreti biti nadzirani.
  3. Direktor socijalne službe je u odluci od 11. januara 1995. godine potvrdio da više ne postoji osnov za ograničenje pristupa. Odbor za socijalno staranje je 31. januara i 28. februara 1995. potvrdio odluku od 11. januara 1995. godine. Podnosioci predstavke su se žalili. 
  4. Po pitanju žalbe podnosilaca predstavke na odluke Odbora za socijalno staranje od 31. januara i 28. februara 1995, Okružni upravni sud je utvrdio 15. juna 1995. da je revizija plana staranja koja je izvršena 17. novembra 1994. već sadržavala ograničenje kontakta koje je kasnije obnovljeno daljim odlukama, bez propisnog saslušanja podnosilaca predstavke po pitanju njihovog zahteva za pristup deci. Predmet je vraćen Odboru za socijalno staranje na dalje razmatranje.
  5. Na osnovu odluke Okružnog upravnog suda, vršilac dužnosti direktora socijalne službe je 28. juna 1995. zvanično ograničio kontakt podnosilaca predstavke sa decom na jedan susret mesečno do 31. maja 1996. godine. Susreti su mogli da se odigravaju samo u kućama hraniteljskih porodica. Pored toga, trebalo je da hranitelji sa decom posećuju podnosioce predstavke svakih šest meseci. Direktor je smatrao, između ostalog, da je važno da se deca priviknu na okruženje u kojem živi porodica hranitelja a u kojem treba da odrastu. Bliži kontakti s njihovim roditeljima doveli bi do promene i nesigurnosti, kao i stvaranja nove krize u njihovom razvoju. Ugrozio bi se postupak privikavanja koji je dobro počeo. Da bi deca napredovala bilo je neophodno da situacija u kojoj se nalaze ostane stabilna i sigurna. Odbor za socijalno staranje je potvrdio odluku direktora 22. avgusta 1995. godine. Podnosioci predstavke su se žalili.
  6. Okružni upravni sud je 3. novembra 1995. odbio žalbu podnosilaca predstavke protiv ograničenja pristupa koji je potvrđen 22. avgusta 1995. godine.

2.  Druga revizija

  1. Radnici službe za socijalno staranje su 25. maja 1996. ponovo izvršili reviziju plana o državnom staranju, predlažući da se deca viđaju sa podnosiocima predstavke jednom mesečno u prostorijama škole koja se nalazila u mestu prebivališta dece. S obzirom da podnosioci predstavke nisu bili prisutni kada je dat ovaj predlog, ponovna revizija plana o staranju izvršena je 9. oktobra 1996. godine samo po pitanju ograničenja pristupa. Tada su podnosioci predstavke predložili da ih deca viđaju jednom mesečno bez nadzora. Ipak, izvršena je revizija plana o državnom staranju koju su predložili radnici službe za socijalno staranje.   
  2. Direktor socijalne službe je 17. juna 1996. ograničio pristup podnosilaca predstavke deci do 30. novembra 1997. na posete jednom mesečno u prostorijama škole koja se nalazi u mestu prebivališta dece, gde bi se kontakt ostvarivao pod nadzorom i u trajanju od tri sata. Takođe je naloženo da jedan od hranitelja mora da prisustvuje ovim viđanjima. Odbor za socijalno staranje je potvrdio odluku direktora socijalne službe 20. avgusta 1996. godine. Podnosioci predstavke su podneli žalbu protiv odluke Okružnom upravnom sudu, tražeći usmenu raspravu. Sud je primio izjavu dečjeg psihijatra, dr J. P., koja je bila preporučena od strane zastupnice podnosilaca predstavke Odboru za socijalno staranje. Izjava dr J. P. je uključivala i sledeća zapažanja:

“Pravo kontakta M. i J. sa osobama koje su im bliske prvenstveno mora da se proveri u smislu njihovog psihološkog razvoja kao i njihovog zdravlja. To znači proveru kvaliteta, nepromenjivosti i trajnosti njihovog odnosa prema ljudima, jer se psihološki rast i razvoj odvija u okviru međuljudskih odnosa. Po mom mišljenju, odnosi sa ljudima treba da se posmatraju sa tačke gledišta  dece. ...

... Kao zaključak napominjem da je, pre nego što je M. smešten u dečji dom ... majka bila osam puta na lečenju u psihijatrijskoj bolnici, što čini ukupno trinaest meseci. Dakle, M. je živeo sa svojom majkom četrdeset pet meseci, odnosno tri godine i devet meseci. Najduži period koji su zajedno proveli je bio dve godine i jedan mesec. ... T. je kao 'očuh' pomagao u brizi oko M. u neprekidnom trajanju od tri godine i tri meseca. ... hraniteljska porodica se do sada brinula o M. u neprekidnom trajanju od tri godine i tri meseca. ... U principu, M. nije imao nikakav odnos sa svojim biološkim ocem. ... 

Na osnovu gore navedenog napominjem da je, zbog okolnosti u kojima se našao, odnosi M. sa ljudima u njegovom ranom detinjstvu bili bez kontinuiteta, kratkotrajni i stalno su se menjali. Najstabilniji i najstalniji odnos je imao sa svojim hraniteljima. ... Zbog toga su za psihološki rast i razvoj M. ovi odnosi najvažniji i najznačajniji.

... J. je rođena u junu 1993. godine. Odmah po rođenju smeštena je pod državno staranje. U početku je, kratko vreme, bila u okružnoj bolnici, a kasnije u domu za smeštaj male dece. Kao njen biološki otac T. je brinuo o J. dve nedelje u junu i avgustu 1993. godine. J. je smeštena u hriniteljsku porodicu ... u januaru 1994., u uzrastu od sedam meseci. Za sada se J. neprekidno nalazi u hraniteljskoj porodici oko tri godine i tri meseca. J. sada ima nešto preko 3 godine i deset meseci.

Na osnovu gore navedenog, napominjem da, usled datih okolnosti, J. nije imala nijedan značajan i važan odnos osim onog koji ima sa svojim hraniteljima. Odnos između J. i hranitelja je najvažniji za njen psihološki rast i razvoj ...

... Prvenstveno sa dečjeg stanovišta, ali prirodno i sa stanovišta hranitelja, hraniteljska porodica je porodica na koju se primenjuju načela o porodičnom životu zajemčena Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima deteta, kao i Evropskom Konvencijom o ljudskim pravima na isti način kao što se garantuju biološkim porodicama. Ovo stanovište je posebno važno u slučaju kada, usled datih okolnosti, biološka porodica više ne živi zajedno.

Na osnovu gore navedenog, napominjem da su aranžmani koji pomažu i podržavaju hranitelje M. i J. u najboljem interesu dece. Taj aranžman će, pre svega, osigurati važan, stalan i bezbedan međuljudski odnos između M. i J. i njihovih hranitelja ...

Takođe je za psihološki rast i ravoj M. i J. važno da, u bezbednim i stabilnim uslovima koje im pruža hraniteljska porodica, mogu da izgrade i održavaju dobru predstavu o svojim biološkim roditeljima ... od kojih su odvojeni zbog datih okolnosti.

Po mom mišljenju, ovo se može postići poštovanjem odluka Odbora za socijalno staranje u mestu S. od 20. avgusta 1996., a vezano za pravo pristupa deci. Neograničeno pravo pristupa ili pravo pristupa u meri u kojoj to predlažu podnosioci predstavke trenutno nije u interesu dece, jer K. i T. nisu sposobni da ispune emocionalne potrebe M. i J. ... Očigledno je da bi takvi aranžmani u vezi prava na pristup ugrozili zdravlje i razvoj M. i J. Po mom mišljenju, pitanje neograničenog prava pristupa treba da se ponovo proceni kada deca budu imala 12 godina."

  1. Dr K.P. je u svojoj izjavi od 10. septembra 1996. izjavila da misli da psihijatrijsko stanje ne sprečava K. da vrši pravo starateljstva nad svojom ćerkom R.

3.  Treća revizija

  1. Organi za socijalno staranje su 2. aprila 1997. ponovo izvršili reviziju plana o staranju. Podnosioci predstavke su bili obavešteni o tome da će se 15. januara i 10. marta 1997. godine održati sastanci za ponovnu reviziju plana o staranju po pitanju kućnih poseta. O sastancima je bila obaveštena i njihova zastupnica pismom koje je poslato 10. februara 1997. godine. Sastancima nisu prisustvovali ni podnosioci predstavke ni njihova zastupnica. Dakle, podnosioci predstavke nisu direktno saslušani po ovom pitanju, ali, s obzirom da su oni svoje mišljenje izrazili u drugim prilikama, organi su zabeležili njihovo stanovište u samom planu.
  2. Okružni upravni sud je 12. juna 1997. godine odbio žalbu podnosilaca predstavke protiv odluke Odbora za socijalno staranje od 20. avgusta 1996. o ograničenju prava pristupa podnosilaca predstavke (vidi stav 80, gore). Sud je odbio zahtev podnosilaca predstavke za usmenu raspravu.
  3. Mada su podnosioci predstavke tek u svom odgovoru naveli da je žalba podneta i u ime R., Okružni upravni sud je utvrdio svojom odlukom da je ona delom data i u njeno ime. Sud je izjavio da lice na koje se odluka odnosi ili na čije pravo, dužnost ili interes ima direktno dejstvo, ima pravo na žalbu. Sud je smatrao da  odluka Odbora, koja se odnosi na braću i sestre R. i roditeljska prava na pristup nije odluka koja se odnosi na R.
  4. Direktor socijalne službe je 28. novembra 1997. ograničio podnosiocima predstavke i njihovom najmlađem detetu R. kontakte sa J. i M. na posetu od tri sata jednom mesečno u prostorijama škole koja se nalazi u mestu boravka dece, i to sve do kraja 1998. godine. Podnosioci predstavke se nisu žalili.

4.  Četvrta revizija     

  1. Ponovna revizija plana o staranju izvršena je 1. decembra 1998. godine.
  2. Prema izjavi dr K. M. (ranije dr K. P.) koja je data 3. jula 1998. godine, K. nije bila hospitalizovana od maja 1995. i njeno zdravlje je bilo stabilno od početka 1995. Nije bilo problema što se tiče brige o R. (koja je sve vreme živela sa svojim roditeljima i nije bila predata na staranje). Dr K. M. je preporučila da organi socijalnog staranja treba da smanje ili prekinu kontrolne posete kući podnosilaca predstavke kako bi omogućili K. da se privikne na normalan život bez stalnog nadzora. 
  3. Direktor socijalne službe je produžio ograničenja 11. decembra 1998. do kraja 2000. godine. Posete su morale da budu pod nadzorom u prostorijama škole koja se nalazi u mestu boravišta dece. Ipak, jedna od poseta je trebalo da se odigra u kući podnosilaca predstavke, u prisustvu hranitelja. Direktor socijalne službe je smatrao, između ostalog, da spajanje porodice nije na vidiku s obzirom da je hraniteljska porodica sada bila de facto dom dece; da je pristup podnosilaca predstavke jednom mesečno i putem prepiske dovoljan da deca imaju saznanje o njihovim biološkim roditeljima; kao i da češći kontakti sa podnosiocima predstavke mogu da ugroze razvoj dece, dovedu do promene i nesigurnosti te stvore novu krizu u njihovom razvoju. Podnosioci predstavke su se žalili na ovu odluku Odboru za socijalno staranje, koji je 2. februara 1999. odbio žalbu i podržao odluku direktora socijalne službe. Odbor je u svom obrazloženju citirao kako Okružni upravni sud tako i dr J. P.
  4. Na osnovu izveštaja koje je sastavilo lice koje vršilo nadzor i koje je prisustvovalo sastancima dece i podnosilaca predstavke u periodu od 25. maja 1996. do 10. januara 1999. godine, roditelji su se prilično dobro slagali kako međusobno tako i sa decom tokom sastanaka. J. se često igrala sa M. Dok je još R. bila mala, J. se sama igrala, ali su kasnije devojčice J. i R. provodile više vremena zajedno. S druge strane, izgledalo je da prvi podnosilac predstavke ima veoma malo kontakta sa J. i M. Prema opisu lica za nadzor, posebno u prvim izveštajima, izgledalo je da se prvi podnosilac predstavke koncentrisala na R.

M.  Dalje odluke donete posle donošenja presude veća

  1. M. je u toku vikenda od 21. do 23. jula 2000. posetio, bez nadzora, K. i T. u njihovoj kući.
  2. Podnosioci predstavke su se žalili Upravnom sudu (ranije Okružni upravni sud) na odluku Odbora za socijalno staranje od 2. februara 1999. koja se odnosila na pravo pristupa. Usmena rasprava na kojoj je saslušan i M. održana je 3. oktobra 2000. godine. Upravni sud je u svojoj odluci od 13. oktobra 2000. podržao odluku Odbora za socijalno staranje.
  3. Organi socijalnog staranja su ponovo izvršili reviziju plana o staranju 23. novembra 2000. konsultujući se, pored ostalih, sa podnosiocima predstavke. Odlučeno je da deca ostanu kod hranitelja. Prema planu o staranju, dozvoljeno je da se M. i J. viđaju sa K. i T. i njima bliskim osobama od 1. januara 2001. do 31. decembra 2001. bez nadzora, jednom mesečno u kući podnosilaca predstavke i u kući hraniteljske porodice. Sastanci u kući podnosilaca predstavke odigravaće se svake subote od 11,00 h do nedelje u 16,00 h. Takođe je dozvoljeno da se deca slobodno viđaju sa drugim rođacima prilikom ovih sastanaka. Pored gore navedenog, deca će takođe provoditi jedan dan i noć sa podnosiocima predstavke tokom svakog Božića, kao i dve nedelje svakog leta u toku njihovog letnjeg raspusta.
  4. Majka hranitelj J. i M. umrla je u maju 2001. godine.

II.  Relevantno nacionalno pravo i praksa 

A.  Načela Zakona o starateljstvu i pravu pristupa detetu i Zakona o brizi o deci 

  1. Član 1 Zakona o starateljstvu nad detetom i pravu pristupa (laki lapsen huollosta ja tapaamisoikeudesta, lag ang. vårdnad om barn och umgängesrätt 361/1983) definiše šta se podrazumeva pod starateljstvom nad detetom i šta se traži od osobe koja to starateljstvo vrši.
  2. Zakon o starateljstvu nad detetom i pravu pristupa traži, i od roditelja i od državnih organa, da utvrde želje i stanovište deteta prilikom donošenja i sprovođenja odluke koja se odnosi na dete i, ukoliko je moguće, uzmu u obzir uzrast i stepen razvoja deteta (članovi 4(2), 8, 9(4), 11, 34(1)(3); i članovi 34(2), 39(1) i (2) i 46(2)). Sudske odluke koje se tiču starateljstva i pristupa ne mogu se izvršiti protivno volji deteta koje je navršilo 12 godina. 
  3. Prema Zakonu o socijalnom staranju nad decom (lastensuojelulaki, barnskyddslag 683/1983 – "Zakon iz 1983.", kako je izmenjen Zakonom br. 139/1990), dete koje je navršilo 12 godina ima nezavisno pravo da bude saslušano u odnosu na najvažnije odluke po pitanju socijalnog staranja koje se na njega odnose i da se na njih žali.   
  4. U situaciji kada dete ne živi sa svojim roditeljima ili ako su razdvojeni usled neophodnosti zaštite ili nekog drugog relevantnog razloga, dete, u principu, ima pravo da održava lične odnose i kontakte sa svojim roditeljima. Ipak, to pravo se može ograničiti po posebnom osnovu i prema određenim procedurama koji su propisani zakonom, na primer, kada postoji opasnost ili pretnja koja može biti izazvana tim kontaktima, ili radi ostvarivanja najboljih interesa deteta (član 2 Zakona o starateljstvu nad detetom i pravu pristupa; članovi 19(2), 24 i 25 Zakona iz 1983; članovi 9 i 10 st. 2 Konvencije o pravima deteta).
  5. Prema članu 1 Zakona iz 1983, dete ima pravo na sigurno i podsticajno okruženje u kojem raste, na harmoničan i uravnotežen razvoj i posebno pravo na zaštitu. Cilj Zakona iz 1983. jeste da dete u svim okolnostima dobije takvu negu i vaspitanje koji se traže Zakonom o starateljstvu nad detetom i pravu pristupa.

B.  Pomoć deci van smeštaja u ustanovu (sistem otvorene nege)

  1. Kada roditelji ili lica koji imaju starateljstvo nad detetom nisu u stanju da omoguće detetu dovoljno bezbedne uslove za rast i razvoj, Odbor za socijalno staranje i njegovi rukovodioci moraju da preduzmu neophodne mere u skladu sa Zakonom iz 1983. godine. Ove mere uključuju pomoć u sistemu otvorene nege o kojoj se govori u članovima od 12 do 14, kao i obavezu da se dete stavi pod staranje i obezbedi "druga vrsta staranja" (substitute care)[2] o kojoj se govori u članu 16.
  2. Na osnovu člana 13(1) Zakona iz 1983. (kako je izmenjen Zakonom br. 139/1990), kada je potreba za staranjem nad detetom prvenstveno izazvana neadekvatnim prihodima, nedostatkom uslova za život ili nepostojanjem odgovarajućeg smeštaja, ili kada te činjenice predstavljaju ozbiljnu prepreku za rehabilitaciju deteta i porodice, ili mlade osobe koja postaje nezavisna a koja je dobijala socijalnu pomoć pre nego što je navršila 18 godina, lokalni organi moraju, bez odlaganja, obezbediti odgovarajuću finansijsku pomoć i ispraviti nedostatke u stambenim uslovima, ili obezbediti smeštaj u skladu s potrebama deteta.
  3. Pomoć u sistemu otvorene nege o kojoj se govori u članu 13(2) Zakona iz 1983. uključuje uobičajenu pomoć u skladu sa Zakonom o socijalnom staranju (sosiaalihuoltolaki, socialvårdslag 710/1982). Pored ove pomoći pominju se i specijalni oblici pomoći. Oni obuhvataju dobrovoljnu (volontersku) pomoć ili pomoć porodice koja pruža podršku; odgovarajuću terapiju; odmor i rekreativne aktivnosti; pomaganje detetu u obrazovanju i obuci, kao i u pronalaženju posla i adekvatnog smeštaja pružanjem finansijske i druge podrške. Pomoć mora biti obezbeđena u saradnji s detetom ili mladom osobom kao i roditeljima ili drugim licima koja se brinu o detetu.  

C.   Starateljstvo nad detetom i "druga vrsta staranja"

  1. Prema članu 16 Zakona iz 1983., Odbor za socijalno staranje mora staviti dete pod starateljstvo i obezbediti drugu vrstu staranja ukoliko su (a) zdravlje ili razvoj deteta ozbiljno ugroženi nedostatkom brige ili drugim okolnostima u kući, ili ukoliko dete ozbiljno ugrožava sopstveno zdravlje i razvoj konzumiranjem alkohola ili zloupotrebom narkotika, činjenjem nezakonitih radnji osim manjeg prekršaja, ili bilo kakvim sličnim ponašanjem; (b) mere pružanja pomoći u sistemu otvorene nege neodgovarajuće ili se pokazalo da nisu adekvatne; i (c) druge vrste staranja u najboljem interesu deteta. 
  2. Ukoliko je dete u neposrednoj opasnosti usled razloga navedenog u članu 16, ili je iz drugih razloga potrebno izdati nalog za hitno zbrinjavanje  ili za drugu vrstu staranja, Odbor za socijalno staranje ga može staviti pod staranje bez podnošenja odluke na odobrenje Okružnom upravnom sudu (član 18 Zakona iz 1983.). 
  3. Prema članu 9(2) Zakona iz 1983., druga vrsta staranja mora se obezbediti bez odlaganja, ukoliko je neophodna i u najboljem interesu deteta. 
  4. Nalog za hitno zbrinjavanje ističe u roku od četrnaest dana od dana donošenja odluke, osim ukoliko se u tom periodu ne primeni nalog za redovno staranje iz člana 17. Redovni nalog za staranje mora biti izdat u roku od trideset dana ili, pod posebnim uslovima, u roku od šezdeset dana od dana izdavanja naloga za hitno zbrinjavanje. Protiv naloga za hitno zbrinjavanje žalba se može uložiti na uobičajen način.
  5. Stavljanje pod staranje razlikuje se od usvajanja deteta po tome što roditelji mogu zadržati ograničena prava i odgovornosti po pitanju starateljstva i čuvanja deteta.

D.  Trajanje i prekid staranja

  1. Staranje se, prema članu 16 Zakona iz 1983, prekida kada dete napuni 18 godina ili osnuje brak. Državno staranje može se prekinuti i ranije, ukoliko postoje uslovi za prekid staranja.
  2. Prema članu 20 Zakona iz 1983., Odbor za socijalno staranje mora osloboditi dete od staranja ukoliko ne postoji dalja potreba za starateljstvom ili drugom vrstom staranja o kojoj se govori u članu 16, osim u slučaju kada je taj prekid staranja očigledno u suprotnosti sa najboljim interesima deteta.

E.  Nadležnost Odbora za socijalno staranje

  1. Član 19(1) Zakona iz 1983. o starateljstvu deteta koje je stavljeno pod staranje predviđa:

"Kada Odbor za socijalno staranje stavi dete pod staranje on ima pravo da odlučuje o nezi deteta, njegovom vaspitanju i blagostanju, nadzoru i mestu boravka. Ipak, Odbor će uložiti sve svoje napore da sarađuje s roditeljima i drugim licima koja imaju pravo starateljstva nad detetom.”

F.  Pravo pristupa

  1. Odbor za socijalno staranje odlukom o stavljanju deteta pod staranje automatski preuzima ovlašćenje da odlučuje o kontaktima između deteta i njegovih roditelja i drugih lica koja su bliska detetu (član 19(2) Zakona iz 1983).
  2. Prema članu 24 Zakona iz 1983, detetu koje se nalazi pod drugom vrstom staranja moraju se garantovati stalni i sigurni odnosi s drugim članovima zajednice koji su važni za njegov razvoj. Dete ima pravo da viđa svoje roditelje i druga lica koja su mu bliska i da bude u vezi sa njima. Odbor za socijalno staranje mora podržavati i olakšavati pristup deteta njegovim roditeljima i drugim licima koja su mu bliska.
  3. Prema članu 25 Zakona iz 1983, Odbor za socijalno staranje ili direktor ustanove u kojoj dete boravi može ograničiti pravo pristupa roditelja ili drugih lica koja su bliska detetu kada je ono stavljeno pod drugu vrstu staranja ukoliko (a) taj pristup očigledno ugrožava razvoj ili bezbednost deteta, ili (b) je to ograničenje neophodno radi bezbednosti i sigurnosti roditelja, dece ili osoblja u dečjem domu. Odbor za socijalno staranje može da, pod gore navedenim uslovima, odluči da  roditeljima ili starateljima ne otkrije lokaciju gde se dete nalazi dok je ono pod staranjem.
  4. Prema članu 25 Zakona iz 1983. i članu 9 Uredbe o staranju nad detetom (lastensuojeluasetus, barnskyddsförordning 1010/1983), odluka koja se odnosi na ograničavanje prava pristupa važi na određeno vreme koje je navedeno, a u njoj se moraju navesti imena lica čija su prava ograničena. Pored toga, u odluci se mora navesti koje vrste kontakta su ograničene kao i obim ograničenja.
  5. Odluka o ograničenju prava pristupa zapravo ograničava pravo deteta da se viđa sa svojim roditeljima i drugim licima koja su mu bliska. Lica koja su bliska detetu su staratelj deteta ili drugi zakonski zastupnik, rođaci i ona lica koja su bila u kontaktu sa detetom pre i nakon što je dete stavljeno pod staranje.

G.  Plan staranja

  1. U svakom pojedinačnom slučaju mora se napraviti plan staranja orijentisan ka porodici i dobrobiti deteta o kojem je reč, osim ukoliko predmet koji se razmatra zahteva samo privremenu odluku ili usmeravanje. Ovaj plan mora biti prilagođavan kada to situacija zahteva.
  2. U slučaju kada je dete stavljeno pod staranje (član 16 Zakona iz 1983),ili je smešteno u dečji dom kao mera pomoći otvorene nege  (član 14 Zakona iz 1983) u planu staranja moraju biti navedeni (a) svrha i ciljevi smeštanja; (b) koja će se vrsta posebne pomoći organizovati za dete i za lica koja su zadužena za brigu i vaspitanje deteta i za roditelje deteta; (c) kako će se organizovati pristup deteta roditeljima i drugim licima koja su mu bliska; i (d) kako će se organizovati kasnija briga nad detetom.
  3. Prema članu 4 Uredbe o socijalnom staranju nad decom, plan staranja mora biti sačinjen u saradnji sa svima koji su uključeni u slučaj.

H.  Organi za staranje o deci 

  1. Prema članu 4 Zakona o socijalnom staranju, odbor za socijalno staranje sa nekoliko članova koje izabere opština, odgovoran je za obezbeđenje socijalnog staranja na teritoriji opštine za koju je nadležan, a takođe je odgovoran i za sprovođenje drugih obaveza koje su dodeljene odborima za socijalno staranje prema drugim zakonima.
  2. Prema članu 12 Zakona o socijalnom staranju državni organ pri opštinskim odborima za socijalno staranje ovlašćen da donosi odluke može to ovlašćenje da prenese na rukovodioce koji su podređeni odboru osim kada donosi odluke kojima se određuje prinudno staranje nad nekim pojedincem.

I.  Žalbe na osnovu Zakona o socijalnom staranju 

  1. Prema članu 17(2) Zakona iz 1983. odluka koju donese odbor za socijalno staranje o smeštanju deteta pod državno staranje ili neku drugu vrstu staranja mora se u roku od trideset dana dostaviti Okružnom upravnom sudu na odobrenje u slučaju kada dete koje je napunilo 12 godina ili lica koja se staraju o njemu osporavaju takvu meru, ili ukoliko nije mogla da se sprovede rasprava koja se zahteva članom 17(1) Zakona.
  2. Član 36 predviđa da se protiv odluka o smeštanju pod redovnu i drugu vrstu staranja može uložiti žalba Okružnom upravnom sudu u roku od trideset dana nakon obaveštenja o odluci. U ovom periodu, može se takođe podneti žalba i lokalnom odboru za socijalno staranje, koji je, u roku od četrnaest dana, dužan da je  prosledi Okružnom upravnom sudu zajedno sa svojim mišljenjem. U tom slučaju, podnesak i žalba će biti istovremeno razmatrani, i o njima će biti doneta odluka.
  3. Prema članu 37(1) Zakona iz 1983, žalbe protiv odluke koju je doneo Okružni upravni sud o nalozima za državno staranje, za smeštanje pod drugu vrstu staranja, za prekid staranja ili po pitanjima stambenog smeštaja, a kako je predviđeno članom 13(1) Zakona, mogu se podneti Vrhovnom upravnom sudu, u skladu sa ovim Zakonom.
  4. Prema članu 37(2) Zakona iz 1983. zabranjena je žalba protiv svih odluka osim onih iz stava (1) koje donosi Okružni upravni sud u skladu sa Zakonom iz 1983. i koje se tiču porodične ili individualne nege ili staranja.  
  5. Prema članu 35(2) Zakona iz 1983. dete koje je napunilo 12 godina, njegovi roditelji, lica koja imaju starateljstvo nad njim ili lice koje je odgovorno za njegovo čuvanje i vaspitanje ili koje je bilo odgovorno neposredno pre datog slučaja, može se žaliti na odluke u slučajevima koji se odnose na smeštanje deteta pod redovno staranje, na smeštanje pod drugu vrstu staranja ili na prekid staranja.

J.  Druge odredbe u vezi žalbi

  1. Lice koje osporava odluku koju je doneo rukovodilac podređen opštinskom odboru za socijalno staranje ima pravo, prema Zakonu o upravnom postupku (hallintomenettelylaki, lag om förvaltningsförfarande 598/1982), da traži ponovnu reviziju odluke od strane opštinskog odbora za socijalno staranje u roku od četrnaest dana po prijemu obaveštenja o odluci. Protiv odluke komisije za socijalno staranje žalba se može uložiti Okružnom upravnom sudu.                
  2. Prema članu 46 Zakona o socijalnom staranju, odluka koju je doneo odbor za socijalno staranje može biti predmet žalbe podnete Okružnom upravnom sudu u roku od trideset dana nakon dostavljanja odluke. Protiv određenih odluka Okružnog upravnog suda žalbe se mogu podneti Vrhovnom okružnom sudu.
  3. Kada se protiv odluke nekog organa može podneti žalba, organ u pitanju mora uz svoju odluku priložiti i informaciju o žalbenom postupku protiv nje. 
  4. Prema članu 47 Zakona o socijalnom staranju, odluka koju je doneo opštinski odbor za socijalno staranje izvršna je bez obzira na bilo kakvu žalbu ukoliko (a) odluka traži trenutnu realizaciju; ili (b) ukoliko se sprovođenje odluke ne može odložiti usled aranžmana službe za socijalno staranje; i (c) odbor za socijalno staranje je naložio momentalno sprovođenje odluke.
  5. Kada se podnese žalba, apelacioni organ može zaustaviti sprovođenje odluke ili naložiti suspenziju sprovođenja.
  6. Član  38(1)    Zakona  o  upravnom sudskom  postupku (hallintolainkäyttölaki, förvaltningsprocesslag 586/1996), koji je stupio na snagu 1. decembra 1996. sadrži pravila o pravu na usmenu raspravu pred upravnim sudovima.

K.  Zainteresovane strane i njihova prava

  1. Prema Zakonu o starateljstvu nad detetom i pravu pristupa, lice mlađe od 18 godina je, kao maloletnik, pravno nesposobno. Dete koje je napunilo 12 godina ima pravo da bude saslušano u slučajevima socijalnog staranja, kako je predviđeno članom 15 Zakona o upravnom postupku; dete takođe ima pravo da traži podršku socijalnih službi i ostalu pomoć koja je predviđena članom 13.
  2. Član 17(1) Zakona iz 1983. nabraja strane koje treba da budu saslušane u predmetima koji se odnose na stavljanje deteta pod redovno staranje, smeštanje pod drugu vrstu staranja ili prekid staranja. Prema ovom članu, sledeća lica imaju pravo da budu saslušana u skladu sa članom 15 Zakona o upravnom postupku: (a) lica koja imaju starateljstvo nad detetom; (b) biološki roditelj koji nema starateljstvo nad detetom; (c) lice koje je trenutno zaduženo za čuvanje i vaspitavanje deteta ili lice koje je bilo za to zaduženo neposredno pre ovog slučaja; i (d) dete koje je napunilo 12 godina. Oni takođe moraju biti obavešteni o odluci koja se tiče stavljanja deteta pod staranje ili prekid staranja po završenom postupku o posebnom obaveštavanju. U skladu s postupkom o posebnom obaveštavanju vlasti su takođe obavezne da ih, kada za to ima mesta, obaveste o pravu na žalbu. 
  3. Član 15(1) Zakona o upravnom postupku postavlja opštu obavezu o saslušanju strana u sporu. Pre donošenja bilo kakve odluke, strana mora dobiti mogućnost da odgovori na tužbe koje su podnele druge strane, kao i da pruži svaki dokaz koji može uticati na odluku.

L.  Nadzor nad aktivnostima organa za socijalno staranje o detetu

  1. Okružni administrativni odbor (lääninhallitus, länsstyrelsen), u svojstvu regionalnog državnog organa, ima načelna ovlašćenja da nadzire aktivnosti opština. Nakon proceduralne žalbe, Okružni administrativni odbor može takođe ispitati da li je lokalni organ delovao u skladu sa zakonom.
  2. Pored toga, Ministarstvo za socijalna pitanja i zdravlje nadzire i usmerava, u svom svojstvu najvišeg organa u oblasti socijalnog staranja i zdravlja, aktivnosti opština i, kada je potrebno, aktivnosti okružne administrativne komisije koja je zadužena za socijalno staranje o detetu. Žalbe koje se odnose na pojedinačne slučajeve naslovljene na Ministarstvo za socijalna pitanja i zdravlje šalju se okružnoj administrativnoj komisiji, koja odlučuje po predmetu u prvoj instanci.
  3. Parlamentarni ombudsman i Kancelar pravde (Chancellor of Justice)[3] (oikeuskansleri, justitiekansler) ovlašćeni su da nadziru zakonitost mera koje je preduzeo bilo koji državni organ.  

PRAVO

I.  Uvodna razmatranja 

A.  Obim ovog predmeta pred Sudom

  1. U svom zahtevu za iznošenje predmeta pred Veliko veće, Država je izričito zamolila Sud da preispita samo ona pitanja po kojima je veće u svojoj odluci od 27. aprila 2000. zaključilo da je došlo do povrede člana 8 Konvencije, a tačnije u vezi odluka domaćih organa da smeste decu podnosilaca predstavke pod državno staranje kao i po pitanju odbijanja organa da prekinu mere državnog staranja.
  2. Podnosioci predstavke nisu osporili ovaj zahtev, niti podneli zahtev na osnovu člana 43 Konvencije da Veliko veće preispita predmet po drugim osnovama.
  3. Iz ovog razloga, Sud mora odrediti u kojoj meri je pozvan da odlučuje po predmetu, a posebno da li može da ograniči svoja razmatranja samo na pitanja koja je pokrenula Država u svom zahtevu na osnovu člana 43 Konvencije koji glasi:

"1.  U roku od tri meseca od dana donošenja presude Veća svaka stranka može, u posebnim slučajevima, da zahteva da se predmet iznese pred Veliko veće.

2. Kolegijum od pet sudija Velikog veća prihvatiće zahtev ako se predmet tiče nekog značajnog pitanja vezanog za tumačenje Konvencije ili ozbiljnijeg pitanja od opšte važnosti.

3. Ukoliko Kolegijum prihvati zahtev, Veliko veće odlučuje o predmetu presudom.."

  1. Sud prvo napominje da sva tri stava člana 43 Konvencije koriste termin "predmet" (“l’affaire”) za opisivanje pitanja koje je izneto pred Veliko veće. Posebno, stav 3 člana 43 predviđa da Veliko veće treba da "presudi predmet" – odnosno ceo predmet, a ne samo "ozbiljno pitanje" ili "ozbiljan problem" spomenut u stavu 2 – "presudom". Tekst člana 43 jasno ukazuje da dok postojanje "značajnog pitanja vezanog za tumačenje Konvencije ili Protokola, ili ozbiljnijeg pitanja od opšte važnosti" (stav 2) predstavlja preduslov za prihvatanje zahteva strane, posledica prihvatanja je da se ceo "predmet" iznosi pred Veliko veće na odlučivanje novom presudom (stav 3). Isti termin "predmet" (“l’affaire”) koristi se i u članu 44 st. 2, koji definiše uslove pod kojima presude Veća postaju konačne. Ukoliko se prihvati zahtev strane za prosleđivanje predmeta na osnovu člana 43, član 44 može biti shvaćen u okviru značenja da će se celokupna presuda veća ostaviti po strani i zameniti novom presudom Velikog veća kako je predviđeno članom 43 st. 3. Pošto je to slučaj u ovom predmetu, Veliko veće je obavezno da razmatra sve aspekte predstavke koju je prethodno, u svojoj presudi, razmatralo veće, a ne samo ozbiljno "pitanje" ili "problem" zbog kojeg je predstavka prosleđena Velikom veću. Sumirajući, zaključuje se da ne postoji osnova samo za delimično iznošenje predmeta pred Veliko veće.
  2. U cilju pojašnjenja, Sud dodaje da je "predmet" iznet pred Veliko veće predstavka za koju je proglašeno da je prihvatljiva (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978, Series A br. 25, str. 63, st. 157). To ipak ne znači da Veliko veće ne može da ispita, kada je odgovarajuće, i pitanja koja se odnose na prihvatljivost predstavke na isti način na koji je to moguće činiti u redovnim postupcima veća, na primer, na osnovu člana 35 st. 4 in fine Konvencije (kojim se Sud ovlašćuje da "odbije svaku predstavku za koju smatra da nije prihvatljiva ... u bilo kojoj fazi postupka"), ili kada su ta pitanja spojena po pitanju merituma (suštine), ili ukoliko su ona relevantna na drugi način u fazi utvrđivanja suštine spora.

B.  Prihvatljivost žalbi podnosilaca predstavke u vezi naloga za hitno zbrinjavanje

  1. Država je u svom zahtevu za upućivanje predmeta pred Veliko veće tvrdila da je veće izjavilo kako deo predstavke koji sadrži problem naloga za hitno zbrinjavanje uopšte nije proglašen prihvatljivim te da, shodno tome, ovo pitanje nije ni trebalo pokretati pred većem. Dalje, Država je tvrdila da pitanje naloga za hitno zbrinjavanje ne treba da se ispituje pred Velikim većem, s obzirom da podnosioci predstavke nisu podneli nikakvu žalbu protiv relevantnih naloga za hitno zbrinjavanje u domaćem postupku, i s obzirom da pitanje naloga za hitno zbrinjavanje nije bilo pokrenuto pred ovim Sudom sve do usmene rasprave pred većem koja je održana 8. juna 1999. godine.
  2. Podnosioci predstavke su tvrdili da je pitanje naloga za hitno zbrinjavanje pokrenuto već u prvobitnoj predstavci, te da je jasno da se ono mora posmatrati kao neodvojiv deo pitanja "stavljanja pod staranje" u celini. Prema podnosiocima predstavke, u njihovoj izjavi datoj na usmenoj raspravi pred većem održanoj u junu 1999. godine, oni su tek razvili svoje početne žalbe u vezi naloga za hitno zbrinjavanje. Dalje su istakli kako Država nije prigovorila ovome tokom rasprave pred većem, niti da je tada dala bilo kakve druge komentare po ovom pitanju.
  3. Podnosioci predstavke su tvrdili da se nisu žalili protiv naloga za hitno zbrinjavanje jer se ti nalozi, koje izdaje glavno rukovodeće lice službe za socijalno staranje, mogu dati samo na ograničen vremenski period od četrnaest dana, i na njih se žalba ne može podneti direktno Okružnom upravnom sudu već Odboru za socijalno staranje, koja bi se, u praksi, bavila nalogom za hitno zbrinjavanje i redovnim, konačnim nalogom o staranju na istom sastanku. Dakle, žalba protiv naloga za hitno zbrinjavanje ne bi de facto imala nikakav efekat suspenzije (obustavljanja) ili pravnog leka. Pored toga, podnosioci predstavke su tvrdili da je prigovor Države trebalo da se dâ najkasnije u toku faze postupka o prihvatljivosti, te da bi Veliko veće trebalo da ga odbije.
  4. Sud prvo napominje da su nalozi za hitno zbrinjavanje bili pomenuti u obrascu predstavke koji je podnet 26. oktobra 1994. godine. Podnosioci predstavke su zaista pokrenuli pitanje navodnog kršenja člana 8 Konvencije po pitanju naloga za hitno zbrinjavanje u svojoj prvobitnoj predstavci, i vratili su se na to pitanje, pre faze prihvatljivosti, na usmenoj raspravi održanoj 8. juna 1999. godine. Iz ovog razloga, nema sumnje da su njihove žalbe u ovom smislu pokrivene odlukom od istog datuma kao i o prihvatljivosti predstavke, što je i potvrđeno raspravom veća o oceni osnovanosti, kada je veće ispitalo naloge za hitno zbrinjavanje zajedno sa kasnijim nalozima za redovno staranje. Shodno tome, ovaj aspekt predmeta ne isključuje se iz ispitivanja od strane Velikog veća.  Po pitanju tvrdnje Države da podnosioci predstavke nisu iskoristili sve domaće pravne lekove po pitanju  naloga za hitno zbrinjavanje, Sud podseća da, na osnovu pravila 55 Poslovnika Suda, svaka žalba o neprihvatljivosti mora biti, u meri u kojoj njen karakter i okolnosti to dozvoljavaju, pokrenuta od strane tužene Države u njenim pismenim ili usmenim zapažanjima o prihvatljivosti predstavke koja je podneta prema pravilima 51 ili 54. U ovom predmetu, Država nije u fazi razmatranja prihvatljivosti predstavke podnela nikakvu žalbu o neprihvatljivosti u svojim pismenim ili usmenim zapažanjima. Štaviše, uzimajući u obzir privremeni karakter naloga za hitno zbrinjavanje, koji je Odbor za socijalno staranje (vidi stav 33, gore) u suštini potvrdio nalogom za redovno staranje 15. jula 1993, Sud prihvata argument podnosilaca predstavke da u konkretnim okolnostima ovog predmeta, oni svakako mogu da se oslobode obaveze podnošenja posebne žalbe u vezi naloga za hitno zbrinjavanje. U zaključku, argumenti Države po ovom pitanju moraju se odbiti.

C.  Novi materijal koji su podnele strane u postupku

  1. Podnosioci predstavke su pred Velikim većem osporili uzimanje u obzir "novog materijala" koji je Država podnela Sudu, u postupku pred većem ili u postupku koji teče pred Velikim većem a koji nije upotrebila pred nacionalnim sudovima. U vezi s tim žalioci su izjavili da novi materijal ne sme biti prihvaćen, s obzirom da su organi za socijalno staranje o deci već imali pristup tom materijalu u vreme domaćih postupaka, ali su izabrali da ih ne podnose nijednom od nadležnih sudova. Takođe su naglasili da u akuzatornom postupku nisu imali priliku da ospore taj materijal pred domaćim sudovima.
  2. Kako je dobro ustanovljeno u praksi (vidi, između ostalog, presude u predmetima, Gustafson protiv Švedske (Gustafsson v. Sweden), od 25. aprila 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-II, str. 654 i 655, stavovi 47 i 51, i Kruz Varas i drugi protiv Švedske (Cruz Varas and Others v. Sweden), od 20. marta 1991, Series A br. 201, str. 30, st. 76), Sud nije sprečen da uzme u obzir sve dodatne informacije i nove argumente prilikom utvrđivanja osnovanosti žalbi podnosilaca predstavke, prema Konvenciji, ukoliko smatra da su relevantne. Na primer, nove informacije mogu biti od značaja za potvrdu ili odbacivanje navoda koje je dala tužena Država, za ispitivanje osnovanosti zahteva ili drugih razloga za strahovanja podnosilaca predstavke. Pored toga, taj "novi" materijal, koji je uključen u podnesak Države, dat je ili kao dodatne pojedinosti o činjenicama na osnovu kojih je veće proglasilo da su žalbe prihvatljive ili kao pravni argumenti koji se odnose na ove činjenice (vidi presudu u predmetu Mek Majkl protiv Ujedinjenog Kraljevstva (McMichael v. the United Kingdom), od 24. februara 1995, Series A br. 307-B, str. 51, st. 73). Shodno tome, Sud nije sprečen da prizna ovaj materijal u onoj meri u kojoj proceni da je relevantan.

II.  Navodno kršenje člana 8 Konvencije

  1. Podnosioci predstavke su se žalili i pred većem i Velikim većem da je njihovo pravo na poštovanje porodičnog života, koje je obezbeđeno članom 8 Konvencije, prekršeno zbog smeštanja M. i J. pod državno staranje. Član 8 glasi kako sledi:

"1.  Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2.  Javne vlasti neće se mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih."

A.  Da li je postojalo mešanje u pravo podnosilaca predstavke na poštovanje njihovog porodičnog života prema članu 8 Konvencije

  1. Država potvrđuje da je postojalo mešanje u pravo podnosilaca redstavke na poštovanje njihovog porodičnog života koje je garantovano članom 8 st. 1 Konvencije, ali tvrdi da je to mešanje bilo opravdano u smislu člana 8 st. 2 Konvencije. Ipak, Država je izrazila određene sumnje po pitanju obima porodičnog života za koji se u ovom predmetu može reći da se štiti članom 8 kada je u pitanju drugi podnosilac predstavke. On, naime, nije otac M. i pošto se nikada nije dovelo u pitanje njegovo očinstvo u odnosu na J. on je 4. avgusta 1993. godine dobio starateljstvo samo nad J.
  2. Sud ističe, u skladu sa svojom ranijom praksom (vidi, pored ostalih, presudu u predmetu Marks protiv Belgije (Marckx v. Belgium), od 13. juna 1979, Series A br. 31, str. 14-15, st. 31), da je postojanje ili nepostojanje "porodičnog života" u suštini pitanje činjeničnog stanja koje zavisi od stvarnog postojanja bliskih ličnih veza u praksi. Oba podnosioca predstavke su sve dok on nije dobrovoljno smešten u dečji dom, a kasnije i pod državno staranje (vidi stav 12, gore) živela zajedno sa M. Pre rođenja J. podnosioci predstavke i M. oformili su porodicu s jasnom namerom da nastave zajednički život. Ista namera je postojala i u vezi novorođene bebe J. o kojoj se T. jedno vreme neposredno posle njenog rođenja, a pre nego što je postao i njen zakoniti staralac brinuo (vidi stavove 35 i 38, gore). U ovim okolnostima, Sud ne može a da ne primeti da je, u vreme kada su organi intervenisali, između podnosilaca predstavke postojao stvaran porodični život u okviru značenja datog u članu 8 stav 1 Konvencije, koji se odnosi na oba deteta, odnosno i na M. i na J. Shodno tome, Sud neće praviti nikakvu razliku između podnosilaca predstavke K. i T. po pitanju obima "porodičnog života" koji su vodili zajedno sa svoje dvoje dece. 
  3. Kao što je dobro ustanovljeno u praksi Suda, zajedničko uživanje roditelja i deteta u međusobnom društvu predstavlja osnovni element porodičnog života i mere domaćih organa koje sputavaju to uživanje mogu se smatrati mešanjem u pravo koje se štiti članom 8 Konvencije (videti, pored ostalog, Johansen protiv Norveške (Johansen v. Norway), presuda od 7. avgusta 1996, Reports 1996-III, str. 1001-02, st. 52). Mere na koje su se podnosioci predstavke žalili predstavljale su očigledno mešanje u pravo podnosilaca predstavke na poštovanje njihovog porodičnog života kako su garantovane stavom 1 člana 8 Konvencije što nije osporeno. Svako takvo mešanje predstavlja kršenje ovog člana, osim onog koje je u "skladu sa zakonom", ostvaruje cilj ili ciljeve koji su zakoniti prema stavu 2 člana 8 i za koje se može smatrati da je "neophodno u demokratskom društvu".

B.  Da li je mešanje bilo opravdano

1.  "U skladu sa zakonom"

  1. Nije bilo sporno, a i sud smatra da su sve pobijane mere imale osnova u nacionalnom pravu.

2.  Legitimni cilj

  1. Prema stanovištu Suda relevantno finsko pravo ima jasan cilj da štiti "zdravlje ili moral" i "prava i slobode" dece. Ne postoji ništa što ukazuje da se ono u ovom slučaju primenjivalo u bilo koju drugu svrhu.

3.  "Neophodno u demokratskom društvu"

  1. Prilikom utvrđivanja da li su pobijane mere bile "neophodne U demokratskom društvu", Sud će razmatrati da li su u svetlu predmeta kao celine razlozi koji su navedeni kao opravdanje za njih bili relevantni i dovoljni za svrhe stava 2 člana 8 Konvencije (vidi, između ostalog, presudu predmetu Olson protiv Švedske (Olsson v. Sweden) (br. 1), od 24. marta 1988, Series A br. 130, str. 32, st. 68). U toku razmatranja, Sud će uzeti u obzir činjenicu da se percepcije o prikladnosti intervencije javnih organa oko staranja nad decom razlikuju od države do države, zavisno od činjenica kao što su tradicija koja se odnosi na ulogu porodice i mešanja države u porodična pitanja, kao i raspoloživost resursa za preduzimanja javnih mera u ovoj posebnoj oblasti. Ipak, razmatranje šta je u najboljem interesu deteta od izuzetne je važnosti u svakom predmetu. Štaviše, mora se voditi računa da nacionalni organi imaju koristi od direktnog kontakta sa svim licima kojih se predmet tiče, (vidi presudu u predmetu Olson protiv Švedske (br. 2), od 27. novembra 1992, Series A br. 250, str. 35-36, st. 90), najčešće već u samoj fazi planiranja mera staranja ili neposredno nakon njihove implementacije. Iz ovih razmatranja sledi da zadatak Suda nije da bude zamena za domaće organe u sprovođenju njihovih nadležnosti  vezanih za regulisanje državnog staranja o deci i prava roditelja čija su deca stavljena pod staranje, nego da, u odnosu na Konvenciju, kontroliše odluke koje su državni organi doneli koristeći polje slobodne procene (vidi, na primer, presude u predmetima Hokanen protiv Finske (Hokkanen v. Finland), od 23. septembra 1994, Series A br. 299-A, str. 20, st. 55, i Johansen, citiranu gore, str. 1003-04, st. 64).
  2. Polje slobodne procene (margin of appreciation) koje treba da se ostavi nadležnim nacionalnim organima zavisiće od prirode pitanja i ozbiljnosti interesa o kojima je reč, kao što su, s jedne strane važnost zaštite deteta u situaciji za koju je procenjeno da ozbiljno preti njegovom zdravlju ili razvoju i, s druge strane, cilja da se porodica ponovo ujedini čim to okolnosti dozvole. Ukoliko je protekao značajan period vremena od kada je dete prvobitno smešteno pod državno staranje, interes deteta da se njegova de facto nova porodična situacija ne menja iznova može nadjačati interes roditelja da njihova porodica bude ponovo ujedinjena. Sud, usled toga, priznaje da državni organi imaju široko polje slobodne procene prilikom vrednovanja neophodnosti da se dete smesti pod staranje. Ipak, potrebno je strože i temeljnije ispitivanje po pitanju bilo kakvih daljih ograničenja, kao što su ograničenja koja organi nameću na roditeljsko pravo pristupa, i u odnosu na sve druge zakonske garantije koje su predviđene kako bi obezbedile efikasnu zaštitu prava roditelja i dece vezanu za poštovanje njihovog porodičnog života. Ta dalja ograničenja sadrže opasnost da porodični odnosi između roditelja i male dece mogu biti suštinski uskraćeni (vidi gore navedenu presudu u predmetu Johansen, ibid). Sud će, u odnosu na ovu pozadinu slučaja, ispitati da li se mere koje predstavljaju mešanje u pravo podnosilaca predstavke na porodični život mogu smatrati "neophodnim".

(a)  Nalozi za hitno zbrinjavanje

(i)  Podnesci strana u postupku

(α)   Podnosioci predstavke

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da im državni organi nikada nisu pružili šansu da reše svoje probleme uz pomoć rođaka ili koristeći razne mere podrške koje nude organi za socijalno i zdravstveno staranje. Umesto toga, organi su prenagljeno izdali nalog za hitno zbrinjavanje, što je preterano drastična početna mera. Podnosioci predstavke su takođe tvrdili da su nalozi za hitno zbrinjavanje, u stvari, preduzeti unapred i da su primenjeni u vreme rođenja J. i da se zbog toga nalozi za hitno zbrinjavanje ne mogu opravdati ponašanjem K.
  2. Podnosioci predstavke su naglasili da je J. smeštena pod državno staranje bez ikakve mogućnosti da uspostavi vezu s podnosiocima predstavke niti da je majka doji. Po njihovom mišljenju, trebalo je bar da bude poverena ocu koji nije imao probleme koji bi mogli da opravdaju nalog za hitno zbrinjavanje. Podnosioci predstavke su smatrali da je veoma iznenađujuće da se novorođena beba direktno iz porođajne sale preda na staranje – odluka se zasnivala samo na pretpostavkama o mogućoj opasnosti po dete – bez bilo kakve konsultacije sa podnosiocima predstavke. Roditelji uopšte nisu imali pristup svom detetu u prvim danima njenog života.
  3. Posebno po pitanju M. podnosioci predstavke su ponovo podvukli da se on već nalazio u dečijem domu kada je dat nalog za njegovo hitno zbrinjavanje, i da on očigledno nije bio u neposrednoj opasnosti koja bi mogla da bude razlog za taj nalog. 
  4. Što se tiče njihove žalbe da nisu saslušani po pitanju naloga za hitno zbrinjavanje, podnosioci predstavke su dodali da su organi zasnovali svoju odluku na pretpostavci da će J. biti u opasnosti ukoliko bi K. otkrila da se sprema odluka davanju na staranje njeno dvoje dece. Podnosioci predstavke su napomenuli da su nalozi za hitno zbrinjavanje pripremani nedeljama pre njihovog izdavanja. Kao rezultat pretpostavke organa, podnosioci predstavke nisu saslušani pre donošenja odluke. Podnosioci predstavke su tvrdili da član 8 Konvencije zahteva da se obezbedi rasprava i dovoljno učešće roditelja u postupku odlučivanja i da taj zahtev nije ispunjen u ovom predmetu. Podnosioci predstavke su tvrdili kako se ne može reći da su organi bili sprečeni da ih informišu o nalozima za hitno zbrinjavanje jer je mentalno zdravlje K. u to vreme, bilo prilično dobro – što je utvrdilo i nekoliko lekara – a T. nije ni imao nikakve probleme sa mentalnim zdravljem. Po njihovom mišljenju očigledno je da su organi u ovom predmetu prekoračili granice čak i veoma široko postavljenog polja slobodne procene.

(β)  Država

  1. Država je istakla da su, u vreme kada su donete odluke o staranju, podnosioci predstavke već imali koristi od mera koje su organi za socijalno staranje preduzimali u toku prethodne četiri godine, a da su se nalozi za staranje bazirali na direktnom kontaktu sa podnosiocima predstavke. Preduzete su brojne mere podrške u sistemu otvorene nege po pitanju teškoća u porodici, i organi, na kraju, nisu imali drugu mogućnost već da uzmu decu pod staranje, s obzirom da podrška u otvorenoj nezi nije osigurala dovoljno adekvatan razvoj dece a zakon ih je obavezivao da stave decu pod državno staranje. Organi nisu delovali prenagljeno kada su dali naloge za staranje, za koje su smatrali da su u najboljem interesu dece.     
  2. Država je posebno naglasila da je cilj stavljanja J. pod staranje bio zaštita deteta, s obzirom da je majka bila ozbiljno mentalno bolesna. Da su majka i beba ostale u istoj sobi, bolničko osoblje – niti bilo ko drugi – ne bi moglo da garantuje sigurnost pošto je bilo očigledno da, čak i u bolničkim uslovima, nije moguće sve vreme držati pacijenta pod nadzorom. Država je takođe istakla da bolnička evidencija ne sadrži nikakvu indikaciju da je K. posetila ili pokušala da poseti bebu koja se nalazila na dečjem odeljenju ili da je bila sprečena da to učini. Takođe je važna činjenica da je K. bila jedino lice koje je imalo starateljstvo nad J. i mogla je da napusti bolnicu sa bebom u bilo kom trenutku nakon porođaja da nije postojao nalog o staranju. Pitanje da li je J. na taj način oštećena jer nije imala priliku da bude dojena ne treba smatrati pravno relevantnim i ono ne bi trebalo da bude od uticaja na odlučivanje u ovom predmetu s obzirom da K. inače ne bi mogla  da doji J. zbog lekova koje koristi protiv psihoze. Na kraju, Država je napomenula da se nije mogla pouzdati u sposobnost T. da vodi računa o zdravlju i dobrobiti novorođene bebe.
  3. Posebno po pitanju M. Država je objasnila da je on bio smešten u dečji dom kako bi se izvršilo psihološko ispitivanje pošto je kod njega došlo do poremećaja u ponašanju. Prema mišljenju Države, poremećen razvoj očigledno predstavlja rizik koji daje osnov za nalog za hitno zbrinjavanje i redovno staranje. Prethodna rešenja koja su se sastojala od obimnih mera otvorene nege nisu bila dovoljna da zadovolje potrebe M. i omoguće sigurno i podsticajno okruženje za njegov razvoj pošto K. to nije mogla da obezbedi u svom domu, čak ni uz pomoć T. koji i nije bio otac M.     
  4. Po pitanju činjenice da podnosioci predstavke nisu saslušani pre izdavanja naloga za hitno zbrinjavanje, Država je tvrdila da je mentalno zdravlje K. u vreme davanja naloga za hitno zbrinjavanje bilo toliko loše da organi nisu mogli obavestiti podnosioce predstavke o svojoj nameri da smeste decu pod državno staranje a da to ne proizvede rizik po zdravlje i dobrobit K. i bebe koju je nosila. Prema tvrdnjama Države, K. se ponašala nasilno, a i ranije je pretila da će upotrebiti silu protiv dece. Takođe je napomenuto da je K. puštena iz bolnice za mentalne bolesti samo mesec dana ranije i da u vreme porođaja nije lečena od mentalne bolesti. Nedelju dana pre no što se J. rodila, organi za socijalno staranje su došli do zaključka da K. verovatno neće biti sposobna da se istovremeno stara o M. i novorođenoj bebi, čak ni uz pomoć T. i svih mera podrške kroz otvorenu negu. Država je takođe navela da je T. pozvao zdravstveni centar samo tri dana pre no što je J. trebalo da se rodi, izražavajući zabrinutost za mentalno zdravlje K. Očigledno je da je i njena majka 18. avgusta 1993, neposredno pre rođenje J. bila zabrinuta za mentalno zdravlje svoje ćerke. Država je dalje izrazila zabrinutost da, ukoliko bi se član 8 Konvencije tumačio tako da daje pravo roditeljima da budu uključeni u postupak donošenja odluke koji ima za rezultat nalog o hitnom zbrinjavanju, onda bi ti nalozi u velikom broju predmeta izgubili svoje značenje ili bi ih bilo nemoguće primeniti. Prema mišljenju Države, takvo tumačenje bi štetilo zaštiti dece u okviru nadležnosti Finske.

(ii)  Procena Suda

  1. U svojoj presudi od 27. aprila 2000. godine, veće je razmatralo pitanje stavljanja dece pod staranje u celini, bez odvojenog tretiranja naloga za hitno zbrinjavanje i takozvanih naloga za redovno staranje. Smatralo se da razlozi pruženi kao opravdanje naloga za staranje nisu bili dovoljni te da su metode koje su korišćene za sprovođenje odluka bile preterane. Zaključak veća je bio da su nacionalni organi prekoračili polje slobodne procene preduzimanjem mera smeštanja pod staranje te da se zbog toga ove mere ne mogu smatrati "neophodnim" u demokratskom društvu. Saglasno tome veće je smatralo da smeštanje dvoje dece pod državno staranje predstavlja povredu prava podnosilaca predstavke na poštovanje njihovog porodičnog života a prema članu 8 Konvencije.
  2. Veliko veće, sa svoje strane, smatra da je odgovarajuće da posebno ispita nalog za hitno zbrinjavanje i nalog za redovno staranje za svako dete ponaosob, s obzirom da su to bile odluke različite vrste, koje su imale i različite posledice – pošto se nalog za hitno zbrinjavanje daje na kratko, na ograničeno trajanje, a nalog za redovno staranje je daleko trajnije prirode –  a koje su donete u dva odvojena postupka i pored toga što je jedna mera sledila odmah nakon druge. Sa stanovišta Velikog veća, postoje materijalne i proceduralne razlike koje treba uzeti u obzir, čime se garantuje odvojeno ispitivanje dve grupe odluka.
  3. Sud prihvata da, kada treba dati nalog za hitno zbrinjavanje, nije uvek moguće, zbog hitnosti situacije, uključiti u postupak donošenja odluke i lica koja imaju starateljstvo nad detetom. Država takođe smatra da, čak i kada je to moguće, nije uvek poželjno, posebno ukoliko oni koji imaju starateljstvo mogu biti izvor neposredne pretnje detetu pa je smatrala da, ako bi oni bili unapred upozoreni, to moglo da dovede do neefikasnosti mere. Ipak, Sud mora biti siguran da su u ovom predmetu nacionalni organi imali razloga da budu sigurni da su u vezi dece J. i M. postojale okolnosti koje opravdavaju njihovo naglo odvajanje od podnosilaca predstavke, bez prethodnog kontakta ili konsultacija. Na tuženoj Državi je ležala obaveza da se, pre sprovođenja ovih mera, uveri da li je izvršena pažljiva procena uticaja mere staranja na podnosioce predstavke i na decu, kao i da li su postojala moguća alternativna rešenja umesto smeštanja dece pod državno staranje.
  4. Sud priznaje da je razumno što su nadležni organi verovali da bi, da je K. unapred upozorena o namerama da joj se oduzme pravo na brigu o M. ili o bebi koja tek treba da se rodi, sa aspekta njenog osetljivog mentalnog zdravlja, to najverovatnije imalo opasne posledice kako za nju tako i za njenu decu (vidi stav 24, gore). Sud takođe prihvata kao razumnu, u svetlu dokaza koje su imali nacionalni organi, njihovu procenu da T. nije bio sposoban da se sam suoči sa brigom o mentalno bolesnoj K, očekivanoj bebi kao i o M. Isto tako, uključivanje samo T. u postupak donošenja odluke nije predstavljalo realnu mogućnost za državne organe, uzimajući u obzir bliski odnos između podnosilaca predstavke i verovatnoću da oni razmenjuju informacije.
  5. Ipak, smeštanje novorođene bebe pod državno staranje u trenutku njenog rođenja predstavlja izuzetno oštru meru. Moraju postojati izuzetno snažni razlozi kako bi se, odmah nakon rođenja, bebi mogla fizički uskratiti majčina nega protiv njene volje, a kao posledica postupka u kojoj ni majka ni njen partner nisu bili uključeni. Šok i tuga koju bi osećala čak i sasvim zdrava majka mogu lako da se zamisle. Sud nije ubeđen da je dokazano da su postojali takvi razlozi u odnosu na novorođenu J. I K. i J. su u isto vreme bile na bolničkoj nezi. Državni organi su znali za predstojeće rođenje mesecima unapred i bili su dobro upoznati sa mentalnim problemima K, tako da situacija nije bila hitna u smislu da je bila nepredviđena. Država nije pokazala da li su uopšte razmatrane  druge moguće mere zaštite novorođene bebe J. od rizika da bi majka mogla da nanese fizičke povrede. Nije na Sudu da preuzima ulogu finskih organa za socijalno staranje o deci i da pretpostavlja koje su bile najbolje mere staranja nad detetom za ovaj konkretni slučaj. Međutim, kada se razmatra primena tako drastičnih mera po majku kojima joj se potpuno oduzima novorođeno dete odmah nakon rođenja, nadležni nacionalni organi su bili u obavezi da ispitaju da li je možda bilo moguće manje nametljivo mešanje u porodični život u tako kritičnom momentu u životima roditelja i deteta. Razlozi na koje su se oslonili nacionalni organi bili su relevantni, ali po mišljenju Suda ne i dovoljni da opravdaju ozbiljno mešanje u porodični život podnosilaca predstavke. Čak i ako se uzme u obzir polje slobodne procene organa, Sud smatra da su izdavanje naloga o hitnom zbrinjavanju za J. i metodi korišćeni za sprovođenje ove odluke bili neproporcionalni u odnosu na njihov uticaj na uživanje u porodičnom životu podnosilaca predstavke sa svojom novorođenom bebom od samog njenog rođenja. Zbog toga, iako je možda postojala "potreba" da se preduzmu neke mere predostrožnosti radi zaštite deteta, mešanje u porodični život podnosilaca predstavke donošenjem naloga za hitno zbrinjavanje J. ne može se smatrati kao "neophodno" u demokratskom društvu.
  6. S druge strane, Sud je mišljenja da postoje drugačije okolnosti kada je reč o drugom detetu. Ne može se ignorisati da su nacionalni organi imali dobar razlog da se brinu o sposobnosti K. da, čak i uz pomoć T. nastavi normalno da se stara o svojoj porodici neposredno nakon rođenja trećeg deteta. Podnosioci predstavke su i sami to priznali dobrovoljnim smeštanjem M. u dečiji dom. Štaviše, M. je pokazivao znake poremećaja ponašanja i zbog toga je zahtevao posebnu negu. Nalog za hitno zbrinjavanje M, iako je dat neposredno posle rođenja J, nije mogao imati isti uticaj na porodični život podnosilaca predstavke kao što je to imao nalog izdat za njegovu polusestru. On je već bio fizički odvojen od svoje porodice na osnovu dobrovoljnog smeštanja u dečji dom, i nalog je bio utoliko neophodan zbog toga što je tako M. bio sklonjen u bezbedno okruženje doma u svakom trenutku i bio je vremenski ograničen. Kako je gore pomenuto, nedostatak uključivanja T. i K. u postupak donošenja odluke razumljiv je u smislu da se ne bi izazvala kriza u porodici pred stresan događaj rađanja J.

Iz ovih razloga, Sud je uveren da su nacionalni organi imali pravo da smatraju da je neophodno preduzeti izuzetnu meru, na ograničen vremenski period, a u interesu M. od trenutka rođenja njegove polusestre.

  1. Saglasno ovome, Sud utvrđuje da je došlo do povrede člana 8 Konvencije u odnosu na nalog za hitno zbrinjavanje J ali da nije bilo povrede člana 8 po pitanju naloga za hitno zbrinjavanje M.

(b)  Nalozi za redovno smeštanje

(i)  Podnesci strana u postupku

(α)  Podnosioci predstavke

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da su nacionalni organi prekoračili svoje polje slobodne procene kada se smestili decu na staranje. Tvrdili su da Odbor za socijalno staranje nije sud već političko telo koje nema kvalifikacije i znanje potrebno za objektivnu i neutralnu istragu po predmetu. Izjavili su da je predstava koju su socijalni radnici stvorili o podnosiocima predstavke u svojim izveštajima bila izuzetno negativna i da je uticala na osoblje u dečijem domu. Umesto razumevanja i pružanja podrške porodici, činjenice iznete u predmetu otkrivale se samo neprijateljski stav organa za socijalno staranje prema porodičnom životu podnosilaca predstavke. Ovlašćenja i mere koje su bile na raspolaganju organima korišćene su da se razbije porodični život podnosilaca predstavke na način koji je pokazao čvrstu rešenost s njihove strane. Podnosioce predstavke je veoma uznemirilo kad su otkrili da su organi za socijalno staranje krili od njih izveštaj dostavljen iz dečjeg doma u kojem je jasno rečeno da T. može da obezbedi odgovarajuću negu i pomoć svojoj bebi J. stvaranjem toplog odnosa punog ljubavi prema bebi. Bez obzira na ovu izjavu, organi su tvrdili pred domaćim sudovima, kao i Država pred Sudom, da T. ne bi bio sposoban da se brine o J. ni uz pomoć mera socijalne podrške. Prema podnosiocima predstavke, smeštanje dece pod državno staranje očigledno je predstavljalo preteranu reakciju na porodičnu situaciju podnosilaca predstavke.

(β)  Država

  1. Država je tvrdila da su Odbor za socijalno staranje, a kasnije i domaći sudovi, prilikom razmatranja pitanja po ovom predmetu, imali na raspolaganju nekoliko izveštaja i potvrda organa za socijalno staranje i lekara. Mere su potvrđene detaljnim informacijama koje su od 1989. godine pa nadalje skupljali organi za psihijatrijsko i socijalno staranje. Država je tvrdila da temeljno poznavanje porodične situacije podnosilaca predstavke od strane organa za socijalno staranje, stečeno tokom četiri godine ne samo na osnovu čestih ličnih kontakata već, između ostalog, i iz obimne zdravstvene evidencije i evidencije stručnjaka, a koje je imalo za posledicu brojne mere podrške u otvorenoj nezi, treba da bude dovoljno kako bi uverilo Sud da su organi delovali u okviru polja slobodne procene koje se ostavlja nacionalnim organima. 

(ii)  Procena Suda

  1. Činjenica da se dete može smestiti u okruženje koje je podsticajnije za njegov razvoj i vaspitanje ne može sama po sebi opravdati prinudnu meru oduzimanja prava starateljstva od bioloških roditelja; moraju postojati druge okolnosti koje ukazuju na "neophodnost" takvog mešanja u pravo roditelja da uživaju u porodičnom životu sa svojom decom a na osnovu člana 8 Konvencije. Imajući u vidu da je prvenstveni zadatak organa bio da zaštiti interese dece, Sud nema razloga da sumnja da su organi mogli da razmatraju smeštaj pod državno staranje od 15. jula 1993. a posebno u hraniteljsku porodicu od početka 1994. pošto je to predstavljalo nastavak mera preduzetih u režimu otvorene nege ili čak nove mere otvorene nege (vidi stavove 32-47, gore). Sa stanovišta Suda ne može se reći da su nalozi za redovno staranje sprovedeni na način koji je bio posebno oštar ili izuzetan. U situaciji kada je majka dece bila ozbiljno mentalno bolesna, što je detaljno objašnjeno u izveštajima zdravstvenih i socijalnih organa, kada u porodici postoje socijalni problemi, a perspektive zdravog razvoja dece u hraniteljskoj porodici izgledaju daleko pozitivnije od očekivanog razvoja dece pod staranjem njihovih bioloških roditelja, organi su razumno mogli da baziraju osporene odluke na proceni koja je urađena na osnovu najboljih dečjih interesa. Po pitanju proceduralne garantije koja je inherentna članu 8 Konvencije, dokazi ukazuju na to da su podnosioci predstavke bili pravilno uključeni u postupak donošenja odluke koji je doveo do naloga za redovno staranje, te da je obezbeđena potrebna zaštita njihovih interesa (vidi stav 33, gore). Pored toga, oni su protiv odluke Odbora za socijalno staranje mogli uložiti žalbu dvema sudskim instancama, što su i učinili (vidi stavove 41-46, gore).
  2. Na osnovu gore navedenog, Sud zaključuje da se smeštaj dece pod državno staranje 15. jula 1993. bazirao na razlozima koji ne samo da su bili relevantni već i dovoljni prema stavu 2 člana 8 Konvencije, te da postupak donošenja odluke ispunjava zahteve ove odredbe. Shodno tome, Sud utvrđuje da nije došlo do povrede člana 8 Konvencije u odnosu na oba deteta a kao posledica odluke da se izdaju nalozi za takozvano redovno staranje.

(c)  Navodni propust preduzimanja odgovarajućih koraka u cilju spajanja porodice

(i) Podnesci strana u postupku

(α)  Podnosioci predstavke

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da su Odbor za socijalno staranje i sudovi propustili da sprovedu odgovarajuće razmatranje zahteva podnosilaca predstavke za spajanje porodice i da su tako prekoračili svoje polje slobodne procene. Podnosioci predstavke su istakli da se smeštaj pod staranje mora posmatrati kao privremena mera koja će prestati što je pre moguće, a da se u ovom predmetu očekivalo dugotrajno staranje, s obzirom da je od samog početka pretpostavka organa bila da se deca nikada neće vratiti svojim biološkim roditeljima. Prema mišljenju podnosilaca predstavke, sastanci sa decom pod strogim nadzorom toliko su bili neprirodni, da roditelji i deca nisu mogli da ostvare normalne porodične veze, a takođe nikada nisu imali priliku da vode normalan zajednički porodični život. S obzirom da je Država pred Sudom nekoliko puta ponovila svoju nameru da neće ponovo spajati porodicu, konstatovana je povreda člana 8 Konvencije u ovom smislu. Organi su delovali na očigledno arbitraran (proizvoljan) način, bez ikakve namere da prekinu staranje ma kakve god bile okolnosti.              

(β)  Država

  1. Država je tokom postupka pred većem priznala da se nije predviđalo nikakvo fizičko spajanje porodice te da po pitanju ovog spajanja nisu sprovođene nikakve mere. Ipak, naglasila je da su nalozi za staranje "za sada" na snazi. Iako su organi očekivali da će deca morati da ostanu pod staranjem dugi period vremena, nije dokazano da ta pretpostavka može da se opovrgne ukoliko je potrebno. Tokom postupka pred Velikim većem, Država je tvrdila da su podnosioci predstavke samo jednom zatražili od Odbora za socijalno staranje da povuče naloge za redovno staranje. Tada su se organi za socijalno staranje dogovorili s advokatom podnosilaca predstavke da treba tražiti stručno mišljenje o K. od klinike za porodično savetovanje, što bi činilo osnovu za buduću odluku. Na zahtev advokata podnosilaca predstavke, klinika je izvršila procenu odnosa hranitelja i podnosilaca predstavke prema J. i M. Prema tom mišljenju K. i T. nisu mogli da ostvare  kontakte sa decom koji bi bili odgovarajući njihovom uzrastu. Prema mišljenju Države, ovi koraci su sigurno u velikoj meri doprineli činjenici da se posveti ozbiljan napor prilikom razmatranja prekida državnog staranja.

(ii)  Procena Suda

  1. Veće je u svojoj presudi od 27. aprila 2000. napomenulo da se čini da su nadležni organi konzistentno pretpostavljali da je neophodno dugotrajno staranje i smeštanje u hraniteljsku porodicu. Veće je uzelo u obzir činjenicu da su prepreke koje su stajale na putu spajanja porodice bez ikakve sumnje bile povećane ograničenjima i zabranama pristupa podnosilaca predstavke svojoj deci. Veće je zaključilo da je došlo do povrede člana 8 Konvencije kada su nacionalni organi odbili da prekinu staranje i takav stav zasnovali na činjenici da državni organi nisu ozbiljno razmotrili mogućnost da se prekine državno staranje i pored dokaza o poboljšanju situacije zbog koje su ranije i izdati nalozi za staranje. Prema mišljenju veća ovo je još više povećalo nepostojanje pravične ravnoteže između interesa različitih uključenih lica, te predstavlja povredu člana 8 (vidi stavove 155-64 presude veća).   
  2. Veliko veće, isto kao i veće, prvo podseća na vodeće načelo po kojem nalog za staranje treba da se posmatra kao privremena mera, koja treba da prestane čim to okolnosti dopuste, i da sve mere kojima se sprovodi privremeno staranje treba da budu konzistentne s krajnjim ciljem ponovnog spajanja bioloških roditelja i dece (vidi, posebno, slučaj Olson (br. 1), citiran gore, str. 36-37, st. 81). Pozitivna obaveza da se preduzmu mere za spajanje porodice čim bude moguće pada na nadležne organe i mora uvek biti uravnotežena u odnosu na obavezu da se moraju poštovati najbolji interesi deteta.       
  3. U ovom predmetu, Sud napominje da su ispitivanja vršena kako bi se procenilo da li će podnosioci predstavke biti sposobni da uspostave vezu sa decom (vidi stav 67, gore). Ipak, ona nisu doprinela ozbiljnim ili dovoljnim naporima usmerenim ka olakšavanju spajanja porodice koji bi se razumno mogli očekivati u smislu člana  8 st. 2 – posebno imajući u vidu da su predstavljali jedini napor organa u tom smislu tokom sedam godina dok su deca bila pod staranjem. Najmanje što se može očekivati od državnih organa jeste da povremeno ponovo provere situaciju kako bi utvrdili da li je došlo do nekog poboljšanja u porodičnom okruženju. Mogućnost ponovnog spajanja progresivno će se smanjivati i moguće potpuno nestati ukoliko biološkim roditeljima i deci uopšte ne bude dozvoljeno da se viđaju ili ako to bude dopušteno toliko retko da stvaranje prirodne veze između njih nije mnogo verovatno. Ograničenja i zabrane koje su nametnute u smislu pristupa podnosilaca predstavke deci, ne da nisu predstavljala pripremu za moguće spajanje porodice, nego su pre doprineli njenom sprečavanju. Ono što zapanjuje u ovom predmetu je izuzetno negativan stav državnih organa. Shodno tome, Veliko veće se slaže sa većem da je došlo do povrede člana 8 Konvencije usled propusta organa da preduzmu zadovoljavajuće mere za moguće ponovno spajanje porodice podnosilaca predstavke, ne vodeći računa o svim dokazima o pozitivnom poboljšanju porodične situacije.

(d)  Ograničenja i zabrane pristupa

(i)  Podnesci strana u postupku

(α)  Podnosioci predstavke

  1. Podnosioci predstavke su istakli da je M. već bio smešten u dečji dom na dobrovoljnoj osnovi pre donošenja mere o hitnom zbrinjavanju i da je, po završetku naloga o staranju, smešten u hraniteljsku porodicu. Oni su zapazili da odluka koja se tiče prava pristupa novorođenoj J. nije doneta do 21. juna 1993, odnosno tri dana nakon rođenja deteta, ali je beba ipak odmah oduzeta od K. i smeštena na dečje odeljenje bolnice na sam dan rođenja. Sa stanovišta podnosilaca predstavke takva odluka je bila nezakonita jer nije bila vremenski određena. Podnosiocima predstavke je dozvoljeno da viđaju M. u dečjem domu, a T. je dozvoljeno da viđa J. skoro svakodnevno od 23. juna 1993. godine. K. nije često viđala svoju decu tokom leta 1993. godine jer je njena hospitalizacija to otežavala. Organi su po prvi put dozvolili pristup deci nakon što su ona smeštena u hraniteljsku porodicu, i to samo na dva sata pod nadzorom. Čak i posle toga, pristup podnosilaca predstavke deci bio je predmet oštrih ograničenja.
  2. Podnosioci predstavke su takođe istakli da je u poslednjih šest godina produženje ograničenja pristupa deci opravdavano time da deca moraju postati privržena svojoj hraniteljskoj porodici, te da bi suviše bliski odnosi sa podnosiocima predstavke ugrozili ovaj cilj. Za organe je bilo dovoljno da deca znaju da imaju roditelje. Kako je ovo bilo prihvaćeno i od strane upravnih sudova, organi su te odluke koristili kao osnovu za sve kasnije odluke o ograničenju.
  3. Podnosioci predstavke su istakli da je jedini razlog koji je naveden za odluku o izdavanju naloga za ograničenje pristupa bilo nestabilno zdravlje K. Ipak, to obrazloženje ne ispunjava stroge preduslove utvrđene zakonom. Socijalni radnik je 14. septembra 1993. godine sačinio napomenu povodom odluke o pravu pristupa T. detetu J. u kojoj je naveo da ona treba da se preispita imajući u vidu da se priprema njeno smeštanje J. u hraniteljsku porodicu te da se može očekivati da će T. teško prihvatiti da je se odrekne. Prema podnosiocima predstavke, sistematski se sprovodio plan da se J. otuđi od svojih roditelja.
  4. Podnosioci predstavke su takođe napomenuli da je njihova odluka da ponovo žive zajedno doneta početkom 1994. kada su deca već bila data pod staranje, i kada se već znalo da će se smestiti u hraniteljsku porodicu. Kada je T. saznao, posle svih obećanja i nevolja kroz koje je prošao, da ne može da živi sa svojom ćerkom, nije video nikakav razlog da se ne vrati natrag i živi sa K. Tada su oba podnosioca predstavke znala da im deca nikada neće biti vraćena.
  5. Prema tvrdnjama podnosioca predstavke, odluke o oštrom ograničenju pristupa nisu donete na demokratski način, s obzirom da oni nisu imali mogućnosti da u donošenju tih odluka učestvuju. Postupak nije ispunio osnovne zakonske uslove, kao što je, recimo, zahtev da se deluje sa izuzetnom pažnjom i delikatnošću, u skladu sa načelom najmanjeg mogućeg mešanja i u najboljem interesu dece. Na primer, u decembru 1993. podnosiocima predstavke je predloženo da kontaktiraju s decom pismenim putem. S obzirom da je J. imala samo godinu dana, ona očigledno nije mogla da čita ili shvati ovu vrstu komunikacije. Jednom prilikom su socijalni radnici rekli podnosiocima predstavke da ne razgovaraju sa M. o smeštanju u porodicu, a kada je K. o tome govorila sa M. kažnjena je daljim ograničenjem pristupa iako je ovo bio najvažniji događaj u dotadašnjem životu M.  
  6. Podnosioci predstavke su istakli da je njihov pristup M. bio ograničen tokom njegovog smeštaja u dečjem domu - što je bila dobrovoljna mera otvorene nege - jer mu nije bilo dozvoljeno da dolazi u kućne posete. Ta odluka ograničenog pristupa očigledno je bila nezakonita s obzirom da, prema zakonu, nisu dozvoljena nikakva ograničenja pristupa tokom detetovog dobrovoljnog boravka u dečjem domu. Prve zvanične odluke o ograničenju pristupa donete su tek mnogo kasnije, tačnije 21. juna 1993. godine.
  7. Podnosioci predstavke su istakli da je 15. jula 1993. Odbor za socijalno staranje potvrdio naloge za ograničenje po pitanju prava pristupa K. njenoj deci. Ograničenja su se zasnivala na agresivnom ponašanju K. i njenim emocionalnim ispadima. Ipak, socijalni radnici su napomenuli da je susret K. sa decom dobro prošao. Ona nikad nije povredila ili pretila da će povrediti decu na bilo koji način. Činjenica da je bila agresivna prema državnim organima – koji su joj oduzeli decu – nije predstavljala pravnu osnovu za ograničenje pristupa ili odbijanje prava podnosilaca predstavke na porodični život sa svojom decom. Naprotiv, ta odluka je kod K. samo povećala stres koji je trpela, kao i njene psihotične reakcije.

(β)  Država

  1. Država se sa ovim nije složila. Ona je tvrdila da fizička veza nije jedini način da se obezbede porodične veze. U Finskoj, mere za dobrobit deteta o kojima se govori u Zakonu o socijalnom staranju nad decom, kao što su smeštanje deteta pod redovno staranje, ili drugu vrstu staranja, predstavljaju oblike pomoći usmerene ka detetu. Svrha te pomoći nije da se izmene biološke veze deteta sa porodicom. Majka i otac su ostali zakonski staratelji deteta koje je smešteno na staranje. Činjenica da je dete dato na staranje i smešteno u hraniteljsku porodicu ne sprečava dete da kasnije, kao odrasla, punoletna osoba, viđa svoje roditelje i tako stvori normalne porodične veze. Ipak, stavljanje pod staranje samo po sebi implicira neka praktična i prirodna ograničenja prava pristupa. 
  2. Država je izrazila sumnju u pogledu činjenice da je sud smatrao dopuštenim sve prigovore u pogledu ograničenja pristupa. U svakom slučaju, Država je naglasila da su ispunjeni svi rokovi i drugi uslovi predviđeni Zakonom o socijalnom staranju nad decom.
  3. Država je takođe istakla da su organi u početku na razne načine pomagali T. u njegovim naporima da uspostavi odnos sa bebom. Pružena mu je podrška i Centar za porodicu ga je usmeravao, a takođe je dobijao i finansijsku pomoć. Pored toga, dogovoreno je da se organizuju mesečni sastanci sa T. kod savetnika za porodicu. Smatrajući da je cilj da T. živi sa bebom, organizovana je i porodica za podršku, kao i nedeljna pomoć u domaćinstvu. Istovremeno je T. nastavio često da se  viđa sa K. Očigledno se nadao da će se njeno zdravlje poboljšati u meri koja će omogućiti da zajedno podižu svoje dete i pored činjenice da se njegova saradnja sa organima bazirala na ideji da se on sam stara o detetu.
  4. Država je dalje naglasila da su posete K. i T. i drugih rođaka na početku smeštaja M. u dečji dom bile neograničene. Podnosioci predstavke su mogli za vikend da prenoće u dečjem domu. Posete su ograničene tek kada se zdravlje K. pogoršalo i njeno ponašanje tokom poseta izazvalo jake negativne emocionalne reakcije kod M. konfuziju i prekid aktivnosti, kao i narušavanje atmosfere u dečjem domu u celini. Ograničenja prava pristupa roditeljima dok se M. nalazio u dečjem domu bila su usmerena posebno na K. zbog njene akutne mentalne bolesti. Kasnije odluke o pravu pristupa odnosile su se na oba podnosioca predstavke i zasnivale su se na raznim izjavama lekara i drugih stručnjaka. 
  5. Država se takođe pozvala na činjenicu da su podnosioci predstavke imali priliku da održavaju kontakt sa svojom decom putem pisama i telefonskih razgovora. Dva različita domaća suda su, kada su se bavila posebnim pitanjem prava pristupa K. njenoj deci, utvrdila izuzetno važne razloge da joj ograniče pravo pristupa. I pored toga, podnosiocima predstavke je dozvoljeno da se redovno viđaju sa svojom decom.         

(ii)  Procena Suda

  1. Veće je u svojoj presudi od 27. aprila 2000. smatralo da nije potrebno da ispita ograničenja pristupa kao posebno pitanje, osim koliko je to situacija u dato vreme iziskivala. Veće je, u tom smislu, zapazilo da su podnosioci predstavke – od 1994. godine pa nadalje– imali pristup deci jednom mesečno. Dok je to možda ranije bilo nerazumno restriktivno, Veće nije moglo da prenebregne činjenicu da su u momentu donošenja presude deca bila pod državnim staranjem već skoro sedam godina. Tako posmatrano, Veće je prihvatilo da nacionalni organi, u okviru njihovog polja slobodne procene, imaju pravo da smatraju ta ograničenja neophodnim u svetlu interesa dece. Shodno tome, veće nije utvrdilo povredu člana 8 Konvencije po ovom pitanju.
  2. U zahtevu za prosleđivanje predmeta Velikom veću Država nije pominjala ove primedbe podnosilaca predstavke; Država je tražila prosleđivanje predmeta samo po pitanjima za koja je veće ustanovilo da postoji kršenje člana 8 Konvencije. Pored toga, u svojim dokazima pred Velikim većem ni podnosioci predstavke ni Država nisu izneli nikakav poseban argument po pitanju da li ograničenja i zabrana pristupa odvojeno predstavljaju povredu člana 8 Konvencije. Ipak, ovo pitanje, koje je predstavljalo jedan deo žalbe formulisane od strane podnosilaca predstavke a na osnovu člana 8 Konvencije u prvobitnom postupku pred većem, treba da se utvrdi i ovom presudom s obzirom da predstavlja deo "predmeta" koji je iznet pred Veliko veće (vidi stav 140, gore).
  3. Veliko veće, isto kao i veće, smatra da, što se tiče žalbe na ograničenje pristupa, koja je pokrivena nalazima o povredi člana 8 Konvencije kao rezultat propusta da se preduzmu potrebni koraci za ponovno spajanje porodice, nije neophodno razmatrati osporavane mere kao mogući poseban izvor kršenja. Po pitanju sadašnje situacije, uključujući i period koji je protekao po donošenju presude veća, Veliko veće je došlo do istog zaključka kao i veće. Ono zapaža da, dok nacionalni organi treba da učine najviše što mogu da olakšaju ponovno spajanje porodice, svaka obaveza da primene prinudu u ovoj oblasti mora biti ograničena kao i da najbolji interesi deteta treba da se uzimaju u obzir. Kada se čini da kontakti sa roditeljima prete ovim interesima, na nacionalnim organima je da uspostave pravičnu ravnotežu između interesa dece i interesa roditelja (vidi, između ostalog, slučaj Hokanen, citiran gore, str. 22, st. 58). S obzirom na situaciju u kojoj su bila deca u ovom kasnijem periodu ne može se utvrditi da je procena finskih organa za socijalno staranje o deci bila suprotna članu 8 st. 2. U tom smislu Sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana 8 Konvencije.

III.  Navodno kršenje člana 13 Konvencije 

  1. U postupku pred većem podnosioci predstavke su tvrdili da im nije bio na raspolaganju nijedan efikasan pravni lek po pitanju prava na poštovanje njihovih porodičnih prava a na osnovu člana 8 Konvencije. Član 13 Konvencije glasi kako sledi:

"Svako kome su povređena prava i slobode predviđene u ovoj Konvenciji ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu. "

  1. Država je osporila ove navode pozivajući se na mogućnost predavanja zahteva sudu, prema stavu 2 člana 93 Ustavnog zakona (sada stav 3 člana 118 novog Ustava iz 2000) i relevantnih odredaba Krivičnog zakona, da se protiv onih koji odlučuju  podigne optužnica, te da oni mogu biti u obavezi plaćanja naknade štete, kao i mogućnost da se, prema Zakonu o nadoknadi, Državi naloži da plati štetu.
  2. Mada nije pomenuta u zahtevu Države prema članu 43 Konvencije, žalba na osnovu člana 13 Konvencije predstavlja deo "predmeta" koji je iznet pred Veliko veće na odlučivanje presudom (vidi stav 140, gore).
  3. Veće je u svojoj presudi od 27. aprila 2000. donelo sledeće zaključke:

"179.  Sud napominje da su podnosioci predstavke mogli da se žale upravnim sudovima na naloge o staranju, na odbijanje da se prekine staranje i na razna ograničenja pristupa. Tačno je da  žalbe podnosilaca predstavke nisu bile uspešne. Ipak, delotvornost pravnog leka u smislu člana 13 ne zavisi od sigurnosti u povoljan ishod (vidi presudu u predmetu Vereinigung demokratischer Soldaten Österreichs i Gubi protiv Austrije, od 19. decembra 1994, Series A br. 302, st. 55). Nema nikakvih indikacija da finski upravni sudovi ne bi ispunili zahteve o 'efikasnom pravnom leku' u okviru značenja člana 13 Konvencije. Imajući u vidu i druge lekove koje je Država uvela, Sud smatra da su podnosioci predstavke imali na raspolaganju pravne lekove koji ispunjavaju zahteve ove odredbe. Shodno tome, nije bilo povrede člana 13 Konvencije."

  1. Veliko veće ne vidi nikakav razlog da odstupi od nalaza veća u vezi ovog aspekta predmeta. Iz navedenih razloga Sud zaključuje da, zbog razloga koje je navelo veće u svojoj presudi, nije ustanovljeno nikakvo kršenje člana 13 Konvencije.

IV.  Primena člana 41 Konvencije

200.  Član 41 Konvencije predviđa: 

"Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani."  

A.  Šteta

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da minimalni iznos odštete koja treba da im se odredi zbog povrede njihovih prava zagarantovanih Konvencijom jeste suma koja je navedena u presudi Veća, odnosno  svakom po 40.000 finskih maraka (FIM). Takođe su tvrdili da bi Sud ipak trebalo da uzme u obzir duhovnu patnju izazvanu događajima u ovom slučaju koji je preživela prvi podnosilac predstavke tokom svoje četvrte trudnoće, kao i njen strah da će joj vlasti oduzeti i to dete. Pred većem je tražena naknada u ukupnom iznosu od FIM 816.000. Prema njihovom mišljenju, iznos odštete bi trebalo dalje povećati usled činjenice da su organi tokom postupka prikrili bitnu informaciju. Pored toga, trebalo bi odrediti kompenzaciju za produženje postupka, što je izazvalo dodatni stres i patnju, s obzirom da je on posledica prosleđivanja predmeta Velikom veću od strane Države.
  2. Država je, tokom postupka pred većem, priznala da, ukoliko Sud ustanovi povredu člana 8 Konvencije, njegova presuda treba da uključi dovoljno pravično zadovoljenje na ime nematerijalne štete. Ipak, iznosi koje su tražili podnosioci predstavke smatrani su prekomernim. Država je ostavila diskreciji Suda da odluči po ovom pitanju. Država nije komentarisala potraživanja podnosilaca predstavke koja su se odnosila, između ostalog, na dodatni stres izazvan postupkom pred Velikim većem. 
  3. Veće je, u svojoj presudi od 27. aprila 2000. godine, dodelilo za podnosioce predstavke svakom po FIM 40.000, odnosno FIM 80.000 ukupno, kao pravičnu naknadu za nematerijalnu štetu koja je pretrpljena usled kršenja člana 8 Konvencije.
  4. Veliko veće je, kao i veće, ustanovilo da je bilo kršenja člana 8 usled propusta finskih organa za socijalno staranje dece da posvete dovoljnu pažnju mogućem ponovnom spajanju porodice podnosilaca predstavke prilikom sprovođenja mera staranja (vidi stavove 177 i 179, gore). S druge strane, zaključak Velikog veća o kršenju prava u vezi sa smeštajem dece pod staranje kao takvo bazira se na nešto užoj osnovi nego što je to bio slučaj kod presude veća: Veliko veće je ograničilo svoje zaključke samo na nalog o hitnom zbrinjavanju i na jedno dete, J. (vidi stavove 164-70 i 173-74, gore). Bez obzira na ovu razliku, Sud smatra da je pravično da se podnosiocima predstavke dodeli isti onaj iznos koji je odredilo veće: stres, tuga i frustracija koju su pretrpeli podnosioci predstavke zbog nedostataka za koje Veliko veće smatra da predstavljaju kršenje člana 8 Konvencije, ne mogu biti značajno manji od onih koji su pretrpljeni na osnovu kršenja koje je utvrdilo veće. Ukoliko uopšte može da se govori o smanjenju iznosa koji treba da se dodeli, on se prebija sa potrebom da se uzme u obzir odlaganje dobijanja dodeljene naknade kao pravičnog zadovoljenja podnosilaca predstavke koje je posledica produženja postupka posle zahteva Države da se predmet iznese pred Veliko veće. Shodno tome, Sud dodeljuje svakom podnosiocu predstavke iznos od FIM 40.000 kao pravično zadovoljenje nematerijalne štete koja se može pripisati kršenju člana 8 Konvencije.

B.  Sudski i drugi troškovi

  1. Podnosioci predstavke su pred većem tražili FIM 5.190 na ime sopstvenih troškova i rashoda vezanih za njihovo zastupanje. Takođe su tražili FIM 249.475 na ime troškova koje je, u njihovo ime, snosilo Društvo za prava porodice u Finskoj (PESUE). Veće je odredilo FIM 5,190 za njihove troškove od kojih je trebalo da se oduzme iznos od 2.230 francuskih franaka (FRF), koje su već dobili od Saveta Evrope na ime pravne pomoći. Podnosioci predstavke su pred Velikim većem tražili FIM 289.475 na ime sudskih i drugih troškova i rashoda koji su nastali u vezi njihovog zastupanja od strane g. Korteinena, kao njihovog advokata pred većem, i FIM 119.070 po pitanju sudskih i drugih troškova i rashoda u odnosu na zastupanje pred Velikim većem. Nisu spominjani troškovi koje je, u njihovo ime, snosilo PESUE.  
  2. Država je napomenula da podnosioci predstavke sada traže nadoknadu u svoje ime u visini od FIM 249.475 u vezi sudskih i drugih troškova i rashoda za koje su ranije tvrdili da je u njihovo ime snosilo Društvo PESUE, uvećano za dodatnih FIM 40.000 za sastavljanje pisama nakon rasprave o prihvatljivosti. Država je tvrdila da takva razlika u potraživanju nije moguća i da preneto potraživanje i zakasnelo dodatno potraživanje ne mogu biti prihvaćeni. Država je dalje tvrdila da ukupan iznos koji se traži za sudske i druge troškove pred Velikim većem izgleda preteran u principu, u odnosu na radne sate i tarife koje su primenjene, a posebno u odnosu na troškove prevođenja i plaćanja koja je tražio porodični savetnik. Ipak, Država je prepustila procenu diskreciji Suda. 
  3. Sud je prvo zapazio da podnosioci predstavke nisu dokazali da su njihovi sopstveni sudski i drugi troškovi pred Komisijom i većem iznosili više od FIM 5.190 koliko su prvobitno tražili, ili da se iznos od FIM 249.475 prvobitno tražen u ime PESUE zaista duguje g. Korteinenu, kao njihovom pravnom savetniku. Veliko veće zbog toga dolazi do istog zaključka kao i veće. Sud takođe ne prihvata poslednju prijavu potraživanja od FIM 40.000 za pisma koja su sastavljana nakon faze prihvatljivosti. 

Po pitanju sudskih i drugih troškova podnosilaca predstavke pred Velikim većem, Sud zaključuje da je potraživanje podnosilaca predstavke od FIM 119.070 prekomerno. 

Mora se priznati da je ovaj predmet izuzetno složen i obiman, bar što se činjenica tiče, te da podnosioci predstavke nisu sami tražili iznošenje predmeta pred Veliko veće. Procenjujući visinu svote na pravičnoj osnovi, Sud dodeljuje podnosiocima predstavke FIM 5.190 u odnosu na postupak koji je doveo do presude veća i FIM 60.000 u odnosu na postupak pred Velikim većem, što ukupno iznosi FIM 65.190 za njihove sudske i druge troškove, uključujući i sav porez na dodatu vrednost koji se može naplatiti, od čega treba odbiti FRF 2.230 kao i 2.871,54 evra koji su već dobijeni na ime pravne pomoći od Saveta Evrope.

C.  Zatezna kamata

  1. Prema informacijama koje su Sudu na raspolaganju, propisana kamatna stopa koja se primenjuje u Finskoj na dan usvajanja ove presude iznosi 11% godišnje.

 

IZ  NAVEDENIH  RAZLOGA  SUD

  1. Zaključuje sa četrnaest glasova za i tri glasa protiv da je došlo do povrede člana 8 Konvencije u vezi naloga za hitno zbrinjavanje koji se odnosio na J.;

  2. Zaključuje sa jedanaest glasova za i šest glasova protiv da nije došlo do povrede člana 8 Konvencije u vezi naloga za hitno zbrinjavanje koji se odnosio na M.;

  3. Zaključuje jednoglasno da nije došlo do povrede člana 8 Konvencije u vezi naloga za redovno staranje u odnosu na bilo koje od dece;

  4. Zaključuje jednoglasno da je došlo do povrede člana 8 Konvencije iz razloga propusta da se preduzmu odgovarajući koraci za ponovno spajanje porodice;

  5. Zaključuje jednoglasno da nije došlo do povrede člana 8 Konvencije u odnosu na sadašnja ograničenja pristupa;

  6. Zaključuje jednoglasno da nije došlo do povrede člana 13 Konvencije;

  7. Zaključuje jednoglasno

(a)  da tužena Država treba da plati podnosiocima predstavke u roku od tri meseca

(i)  na ime nematerijalne štete: svakom po FIM 40.000 (četrdeset hiljada finskih maraka), odnosno ukupno FIM 80.000 (osamdeset hiljada finskih maraka); 

(ii)  na ime sudskih i drugih troškova: FIM 65.190 (šezdeset pet hiljada sto devedeset finskih maraka) umanjeno za FRF 2.230 (dvehiljade dvestotine trideset francuskih franaka) i EUR 2.871,54 (dvehiljade osamsto sedamdeset jedan evro i pedeset četiri centa) koje treba da se preračunaju u finske marke;

(b)  da će na navedenu svotu biti zaračunata godišnja kamatna stopa od 11% koja će teći od trenutka isteka gore navedenog roka od tri meseca do trenutka isplate.  

8. Odbacuje jednoglasno ostatak zahteva podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku, i izrečeno na javnom ročištu u zgradi Suda u Strazburu 12. jula 2001. godine.

          Pol Mahoni (Paul Mahoney)               Lucius Vildbaher (Luzius Wildhaber

         Sekretar Suda                                      Predsednik Suda 

 

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i pravilom 74 stav 2 Poslovnika Suda, uz ovu presudu su priložena sledeća izdvojena mišljenja:

(a)  saglasno mišljenje g. Pelonpea kojem se pridružio ser Nikolas Braca

(b)  delimično izdvojeno mišljenje g-đe Palm kojem se pridružio g. Gokur Jerudson;

(c)   delimično izdvojeno mišljenje g. Bonela;

(d)   delimično izdvojeno mišljenje g. Resa kojem su se pridružili g. Rozakis, g. Furman, g. Zupančič, g. Pantjor i g. Kovler.

L.W.  P.J.M. 

 

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE PELONPEA KOJEM SE PRIDRUŽIO SER NIKOLAS BRACA

Glasao sam kao većina sudija po svim tačkama ovog predmeta. Ipak, ne slažem se sa obrazloženjem zaključka o kršenju po pitanju naloga za hitno zbrinjavanje J. Prema presudi, "izdavanje naloga za hitno zbrinjavanje ... kao i metodi korišćeni za sprovođenje ove odluke bili su neproporcionalni..." (stav 168). Mada smatram da je kritika vezana za sprovođenje naloga za hitno zbrinjavanje opravdana, ne slažem se sa zaključkom da davanje naloga kao takvog predstavlja povredu člana 8.

Podsećam da su osnovni razlozi za nalog o hitnom zbrinjavanju od 18. juna 1993. godine bili isti kao i oni na koje se oslanjalo prilikom donošenja odluke o redovnom staranju 15. jula 1993. i za koju je Sud utvrdio da je u skladu sa članom 8, a tačnije ozbiljna bolest K. i njene povremene nekontrolisane emocionalne reakcije koje su mogle biti traumatične za dete (vidi stavove 24 i 33 presude). Dodatni razlog za nalog o hitnom zbrinjavanju bila je hitnost situacije. Iz presude se može zaključiti da, shodno mišljenju većine, nije postojala takva hitnost koja bi opravdala nalog za hitno zbrinjavanje.

U tom smislu ponavljam da je Sud prihvatio nalog za hitno zbrinjavanje M. na osnovu toga što bi on, bez tog naloga, a na osnovu njegovog ograničenog trajanja mogao biti uklonjen iz bezbednog okruženja dečjeg doma (stav 169 presude). Po mom mišljenju, ovi argumenti podjednako, da ne kažem u određenoj meri a fortiori, važe i za J. Bez naloga o hitnom zbrinjavanju niko ne bi imao zakonsko pravo da spreči K. da uzme bebu prilikom izlaska iz bolnice pošto je ona imala isključivo starateljstvo nad J. Da je krhko mentalno stanje podnosioca predstavke moglo u toj situaciji predstavljati rizik po dobrobit deteta (vidi, na primer, stav 167 presude) jeste jedna od mogućnosti koju su organi morali uzeti u obzir.

Zaista, izgleda da čak većina smatra da su razlozi na koje su se oslanjali nacionalni organi bili "relevantni". Ipak, nije se smatralo da su "dovoljni", pored ostalog i zbog toga što "situacija nije bila hitna u smislu da nije nepredviđena" (vidi stav 168 presude). To je tačno i nesporno. Ali baš zbog predvidivosti rođenja nove bebe državni organi i jesu preduzeli određene mere predostrožnosti (vidi stav 22). U meri u kojoj se čini kako je nalog za hitno zbrinjavanje u saglasnosti s članom 8 samo u slučaju nepredviđene hitnosti, ponavljam da je u slučaju M. Sud prihvatio nalog za hitno zbrinjavanje kao opravdan, čak i u odsustvu nepredviđene hitnosti. Štaviše,  prema domaćem pravu, član 18 Zakona o socijalnom staranju nad decom (vidi stav 103), nalog za hitno zbrinjavanje (kiireellinen huostaanotto, bukvalno "hitno stavljanje pod staranje") predviđen je ne samo za iznenadno nastale hitne slučajeve nego i za druge hitne situacije u kojima odlaganje može da ugrozi dobrobit deteta. Po mom mišljenju organi su, u okviru svog polja slobodne procene, mogli razumno da zaključe da je ovo jedna od takvih situacija. Nije se moglo razmišljati o nalogu za staranje pre rođenja deteta, dok je svako odlaganje moglo dovesti do rizika koji su ranije navedeni.

Kada se govori o proporcionalnosti izdavanja naloga za hitno zbrinjavanje,

treba podsetiti da je nalog imao za posledicu i sklanjanje bebe iz neposredne kontrole K. kao i rešavanje o pravu da odlučuje o mestu boravka J. i slična pitanja. U praktičnom smislu, odluka da se J. hitno smesti na staranje sprečila je K. da iznese bebu iz bolnice. Van ovoga, nalog za hitno zbrinjavanje nije mogao zakonski da zabrani pristup K. detetu. Za ta ograničenja bila je potrebna posebna odluka (a doneta je 21. juna 1993. kada je zabranjen pristup bez nadzora – ali ne i drugi vidovi pristupa; vidi stav 27 presude). Zbog toga mi je teško da uskladim kvalifikaciju naloga za hitno zbrinjavanje u celini – kao različitu od načina na koji je sprovedeno – kao "drastičnu" (vidi stav 168) sa jednoglasnim nalazom da je nalog za redovno staranje kompatibilan sa članom 8. Na kraju krajeva, poslednji pomenuti nalog za staranje imao je, na osnovu diskusije, bar u nekim aspektima, drastičnije posledice po porodični život podnosilaca predstavke od naloga za privremeno hitno zbrinjavanje. 

U smislu gore navedenog, ne smatram da su nacionalni organi prekoračili svoje polje slobodne procene kada su doneli zaključak da je potreban nalog za hitno zbrinjavanje kako bi se zaštitilo novorođeno dete. Iz razloga koji su slični onima pomenutim u stavu 167 presude, takođe prihvatam da je, u okolnostima ovog predmeta, bilo opravdano da se podnosioci predstavke ne uključe u odlučivanje po pitanju naloga za hitno zbrinjavanje.

Ono što ipak predstavlja kršenje člana 8 jeste grub način na koji je sprovedena odluka od 18. juna 1993. godine. Uzimanje deteta od majke odmah nakon porođaja i njegovo smeštanje na dečje odeljenje prekoračilo je hitnost situacije i ne može se, čak ni u teškim situacijama kao što je ova, prihvatiti kao proporcionalno sredstvo za obezbeđivanje legitimnog cilja naloga o hitnom staranju. Država nije ponudila nikakvo ubedljivo objašnjenje kao opravdanje nečega što, na prvi pogled, izgleda da predstavlja preteranu reakciju bolničkog osoblja na nalog za hitno zbrinjavanje i, možda, na pismo od 11. juna 1993. (vidi stav 22 presude). Objašnjenje Države da bi bilo manje propusta da nije bilo situacije s manjkom bolničkog osoblja pošto bi nalog za hitno zbrinjavanje možda bio izvršen na manje strog način (vidi stav 161) - svakako je ne oslobađa odgovornosti.

Takođe nije ponuđeno ni dovoljno objašnjenja koja potkrepljuju tvrdnju Države kako K. nije bila sprečena da, u slučaju da to želi, posećuje bebu na dečjem odeljenju (vidi stav 161 presude). Teško da se može očekivati od lica koje je u mentalnoj i emocionalnoj situaciji u kojoj se nalazila podnosilac predstavke na sopstvenu inicijativu preduzima korake za korišćenje prava da vidi dete. S obzirom da nije bilo nikakvih indikacija o preduzimanju bilo kakvih pozitivnih mera kako bi se omogućio kontakt između K. i J. nakon porođaja, prilikom razmatranja situacije sa stanovišta člana 8, ne treba pridavati veliku važnost teorijskoj mogućnosti da je K. mogla da pristupi svom detetu na dečjem odeljenju.

Na osnovu gore iznetog, zaključujem da je mera hitnog zbrinjavanja J. predstavljala kršenje člana 8 zbog načina na koji je sprovedena.

 

DELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE PALM KOJEM SE PRIDRUŽIO SUDIJA GOKUR JERUDSON

Glasao sam kao većina sudija da ne postoji kršenje člana 8 po pitanju naloga za redovno staranje koji se odnose na oba deteta  M. i J. kao i naloga o hitnom zbrinjavanju M. Ipak, ne mogu da se složim s većinom kolega da je postojalo kršenje istog člana po pitanju naloga za hitno zbrinjavanje J.

Glavni razlozi za naloge za staranje bili su ozbiljna mentalna bolest majke i njena nesposobnost da obezbedi bezbedan razvoj dece. Godine 1989. dijagnostikovano je da boluje od šizofrenije i u nekoliko prilika je hospitalizovana zbog duševnog poremećaja. Prema stavu većine ovi razlozi bili su relevantni i dovoljni za naloge o redovnom staranju za M. i J. od 15. jula 1993. i za nalog o hitnom zbrinjavanju M. od 21. juna 1993 ali je takođe utvrđeno da je nalog za hitno zbrinjavanje novorođenog deteta J. od 18. juna 1993. godine relevantan ali ne i dovoljan.  

Većina je stavila poseban naglasak na činjenicu da je dete odmah pošto ga je majka rodila u bolničkom porodilištu, oduzeto i smešteno na dečje odeljenje iste bolnice.

Prema većini, trebalo je da nadležni finski organi ispitaju da li je postojala mogućnost za neko manje uznemiravajuće mešanje u porodični život pre davanja i sprovođenja naloga za hitno zbrinjavanje.   

Sud je konzistentno smatrao da u sprovođenju svoje nadzorne funkcije ne može da se posveti razmatranju samo pobijanih odluka već da ih razmatra u svetlu predmeta kao celine (vidi presuda u predmetu između ostalog, Olson protiv Švedske (br. 1), od 24. marta 1988, Series A br. 130, str. 32, st. 68). Kako je navedeno u stavu 154 ove presude, zadatak Suda nije da predstavlja zamenu za domaće organe u izvršavanju njihovih obaveza regulisanja državnog staranja o deci, nego da na osnovu Konvencije kontroliše odluke koje donose ti organi prilikom sprovođenja svog prava na polje slobodne procene.

Takođe podržavam ono što je rečeno u stavu 155 presude, odnosno, da nacionalni organi uživaju široko polje slobodne procene kod utvrđivanja da li je neophodno staviti dete pod staranje.

U stvari, Sud je u svim ranijim presudama koje se tiču stavljanja dece pod državno staranje prihvatao procene nacionalnih organa o neophodnosti naloga za staranje. Upravo u ovoj presudi Sud po prvi put odbija shvatanje nadležnog nacionalnog organa o neophodnosti mere koja je preduzeta u dato vreme. 

K. i njena porodica su bile u kontaktu sa organima za socijalno staranje i zdravlje još od 1989. godine. Od marta do maja 1989. K. je bila dobrovoljno hospitalizovana sa dijagnozom da boluje od šizofrenije. Od avgusta do novembra 1989. i od decembra 1989. do marta 1990. ponovo je hospitalizovana zbog bolesti. Kasnije u 1991. godini i ponovo 1992. hospitalizovana je u nekoliko navrata zbog psihoze. Bila je na prinudnom lečenju između 10. maja i 10. juna 1992. i, prema zdravstvenom izveštaju od 15. maja 1992. bila je paranoidna i psihotična. U martu 1993. majka K. je bila u kontaktu sa organima za socijalno staranje i rekla im da se brine za zdravstveno stanje svoje ćerke koje je zaista bilo loše, te da je K. uništila majčinu sliku sa venčanja i iskopala oči svima koji su se nalazili na toj fotografiji. Krajem marta 1993. do 5. maja 1993. K. se nalazila na dobrovoljnom lečenju. Na dan 31. marta obavljen je razgovor između K, njene majke, T. i nekoliko socijalnih i zdravstvenih radnika po pitanju moguće intervencije organa a u vezi nege i vaspitanja M. a u maju 1993. odlučeno je da se M. smesti u dečiji dom.

U trenutku kada je donet i odmah sproveden nalog o hitnom zbrinjavanju J. 18. juna 1993, nadležni finski organi su poznavali, pratili i pomagali porodici K. još od 1989. godine. Imali su mnogobrojne lične kontakte sa svim licima koja su uključena, dakle imali su dovoljno podataka za dobru procenu mera koje je neophodno preduzeti u cilju interesa dece. Organi su bili spremni da izdaju nalog za hitno zbrinjavanje ukoliko to situacija zahteva, ali su čekali sve dok nisu utvrdili da je to neophodno jer su se plašili da novorođena beba može biti ugrožena. Osnovi na kojima se bazirao nalog državnih organa o hitnom zbrinjavanju bili su, između ostalog, bolest K. i povremene nekontrolisane emocionalne reakcije, činjenica da je njeno mentalno stanje bilo nestabilno u poslednjim fazama trudnoće, te da bi zdravlje bebe bilo ugroženo ukoliko bi K. saznala za plan smeštanja bebe pod državno staranje, kao i činjenica da otac bebe ne predstavlja garanciju njenog razvoja i bezbednosti.

Čak i ako, gledajući sa strane, može izgledati grubo odvojiti novorođenu bebu od majke, organi su u to vreme bili prisiljeni da donesu hitnu odluku o tome da li predstavlja rizik ostaviti dete sa majkom koja je duševno obolela i potpuno nepredvidljiva i koja može napustiti bolnicu sa detetom ukoliko se nikakva odluka ne donese.  

U takvim okolnostima, a uzimajući u obzir njihovo polje slobodne procene, smatram da su finski organi imali razumno pravo da smatraju da je neophodno preduzeti meru hitnog zbrinjavanja za J.  

Pre svega, teško je mnogo godina kasnije reći da li su finski organi mogli ili morali da deluju na neki drugi način po pitanju odluke o hitnosti koju su bili dužni da preduzmu i o njenoj trenutnoj primeni. Ovo samo za sebe govori u korist opreznijeg pristupa prilikom kontrole ponašanja lokalnih organa. Što je još važnije,  treba imati na umu da je suština naloga za hitno zbrinjavanje da se radnja mora preduzeti na licu mesta, kako bi se sprečio nastanak određene štete. Organi imaju malo prostora da, pod pritiskom donošenja trenutne odluke, razmišljaju da li se mogu primeniti mere manjeg intenziteta s obzirom da je situacija takva da je vreme od vitalnog značaja. Po mom mišljenju, Sud mora da bude osetljiviji za stvarne dileme s kojima se suočavaju nacionalni organi u situacijama kada moraju preduzeti hitne korake. Ukoliko se nikakva radnja ne preduzme postoji realan rizik da će dete biti povređeno i da će se organi smatrati odgovornim što su propustili da intervenišu. Istovremeno, ukoliko se preduzmu preventivne mere, postoji težnja da se organi okrive za neprihvatljivo mešanje u pravo na poštovanje porodičnog života. Verujem da priznavanje ove vrste predstavlja pravu dilemu koja podržava i opravdava štedriju primenu polja slobodne procene u ovoj oblasti, na način koji pruža priliku dobrobiti deteta koje je ugroženo. Smatram da bi za Sud bilo odgovarajuće da bude posebno obazriv kada je reč o ugrožavanju prava deteta. Zaista, ako se ovlašćenje državnih organa ne tumači na takav način to može da komlikuje slobodu izbora lokalnih organa u njihovim naporima da zaštite decu i može dovesti do toga da se deca izlože opasnim situacijama. 

Kao zaključak, nalaz Suda da su mere preduzete u dato vreme predstavljale kršenje člana 8 prevazilaze nadzornu funkciju koju Sud ima prema Konvenciji u ovim situacijama. 

 

DELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE BONELA

  1. Između ostalih pitanja, Sud je morao da utvrdi dve stvari: prvo, da li davanje naloga za hitno zbrinjavanje prilikom rođenja bebe podnosilaca predstavke predstavlja kršenje njihovog prava na porodični život; i drugo, da li (kasniji) propust organa da preduzmu odgovarajuće korake radi ponovnog spajanja porodice predstavlja još jedno kršenje. Sud je utvrdio jednoglasno da je Finska prekršila pravo podnosilaca predstavke na porodični život po drugom pitanju. Glasao sam za taj zaključak. Međutim, nisam otkrio nikakvo kršenje prava po pitanju naloga za hitno sklanjanje novorođene bebe od majke a ni u metodima koji su korišćeni za sprovođenje te odluke.
  2. Finski organi za socijalno staranje o deci suočeni su sa neprijatnom dilemom: da li da deluju na način koji će povrediti majku ili na način koji će povrediti njenu bebu. Imali su mučne opcije. Lakše je birati između dobrog i lošeg nego između lošeg i još goreg.
  3. Majka, podnosilac predstavke, je imala strašnu istoriju duševnog obolenja. Višekratno hospitalizovana od 1989. nadalje, prinudno ili na njen zahtev, postavljena joj je dijagnoza da boluje od šizofrenije i "atipične psihoze koja se ne može definisati"; a kasniji psihijatrijski izveštaji takođe potvrđuju da je paranoidna i psihotična.
  4. Majka podnosioca predstavke opisala je mentalno zdravlje svoje ćerke kao "zaista loše"; podnosilac predstavke je uništila porodične uspomene i "iskopala oči" svih koji su se nalazili na venčanoj fotografiji njene majke. U istoriji bolesti postoje brojne epizode neuobičajene agresivnosti.
  5. Odmah posle porođaja zdravstveno osoblje je odnelo bebu na dečje odeljenje. Istovremeno je u bolnici uručen nalog za hitno zbrinjavanje po sledećim osnovama: "mentalno stanje" podnosioca predstavke "bilo je nestabilno u poslednjim fazama trudnoće"; "zdravlje bebe moglo bi biti ugroženo s obzirom da je (majka podnosilac predstavke) saznala za plan da se beba smesti pod državno staranje"; "otac deteta ... ne može garantovati razvoj i bezbednost deteta"; i, na kraju, "ozbiljna bolest i povremene nekontrolisane emocionalne reakcije ..." majke "mogu biti traumatične za decu".
  6. Majka podnosilac predstavke je, i posle rođenja bebe, imala razne psihotične recidive i bolovala je od "agresivnih i nekontrolisanih emocionalnih izliva". 
  7. U relevantno vreme, majka podnosilac predstavke imala je troje dece, svako od drugog oca (ćerku P, sina M. i još jednu ćerku J.). Izgubila je starateljstvo nad P. sudskim nalogom iz 1992. godine; njen sin M. je imao ozbiljne mentalne poremećaje gajeći "ogromnu mržnju" i "preteći da će sve pobiti" i stavljen je takođe pod staranje. Ovo mišljenje se odnosi samo na najmlađe dete J., koje su organi uzeli na samom rođenju. 
  8. Ne dovodim u pitanje mišljenje većine sudija da je oduzimanje bebe od majke prilikom rođenja predstavljalo "drastičnu" meru. Smatram da je, za majku, teško zamisliti strašniju emocionalnu nesreću. Ali, siguran sam da je reč o pitanju ne da li je mera bila drastična već da li se mogla izbeći.
  9. I ponovo, kao i dosad, ovaj Sud istupa kao pokrovitelj dogme da su, u situacijama konfliktnih prava, najvažniji najbolji interesi deteta.
  10. Finski organi su bili suočeni sa situacijom u kojoj bi ranjiva novorođena beba bila ostavljena na milosti nekog ko je u stalnom stanju rekurentne psihoze, lica za koje je jedino predvidljivo – da je nepredvidljiva. Lice čije su reakcije nepredvidive i koje beži u destruktivno nasilje. Najbolji interesi bebe - ukoliko ovo pitanje vere i poverenja treba da zadrži ikakav značaj – bili bi jako loše sačuvani ukoliko bi se dozvolilo da ona bude predmet odgovornosti neodgovornog lica. I sasvim "normalne" majke su, u slučaju kada su zapale u postporođajnu traumu, preokrenule svoje dobro prilagođene materinske instinkte na uništenje svojih potomaka. Pitanje zašto se ta mogućnost uzima u obzir kada se bavimo normalnim majkama, a ne uzima kada je reč o potvrđenim psihopatama, i dalje zahteva objašnjenje.
  11. Većina je utvrdila kršenje jer "su nadležni nacionalni organi imali obavezu da ispitaju da li je bilo moguće primeniti neko manje uznemirujuće mešanje u porodični život u ovom izuzetno kritičnom trenutku u životu roditelja i deteta". Drugim rečima, državni organi su morali da traže druge opcije. Mnogo bi pomoglo da je većina navela koje opcije.
  12. Po mom mišljenju, finska služba za staranje je delovala dobro, iako suočena sa bolnim mogućnostima, i na jedini racionalan i pouzdan način koji je imala, postigla poštenu ravnotežu između onoga što se loše uradilo i lošeg koje se sprečilo. Oni koji su radije smestili dete izvan dometa povređivanja i štete sada su nazvani kršiocima ljudskih prava. Pitam većinu sudija, šta bi rekli da je beba, ostavljena sa majkom, podnosiocem predstavke, doživela nesreću. Da sam ja bio suočen, kao finski organi, sa izborom da budem okrutan prema majci ili prema detetu, znam za šta bih se odlučio.

 

DELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE RESA KOJEM SU SE PRIDRUŽILE SUDIJE ROZAKIS, FURMAN, ZUPANČIČ, PANCIRU I KOVLER

Na svoju veliku žalost, ne mogu da delim mišljenje većine sudija da nije došlo do kršenja člana 8 Konvencije po pitanju naloga za hitno zbrinjavanje M.

  1. Treba se prisetiti da je 3. maja 1993. M. bio dobrovoljno smešten u dečiji dom u periodu od tri meseca posle poremećaja ponašanja K. i nakon što je M. pokazao znake agresivnog ponašanja (vidi stavove 16-20 presude). Čak i ukoliko ponašanje M. nije odmah pokazalo zadovoljavajući napredak u dečjem domu (vidi stav 21), nije postojala ta drastična promena koja bi opravdala odluku od 21. juna 1993. da se i on stavi pod hitno zbrinjavanje (vidi stav 25). Kao i u slučaju naloga za hitno zbrinjavanje novorođene bebe J. pošto ni u ovom slučaju nisu postojale posebne okolnosti koje opravdavaju nalog za hitno zbrinjavanje M.
  2. Pre nego što javni organi pribegnu hitnim merama u tako delikatnim pitanjima kao što su davanje naloga za staranje, neposredna opasnost mora konkretno da se ustanovi. Ukoliko je i dalje moguće saslušati roditelje deteta i razgovarati s njima o neophodnosti mere, onda tu nema mesta hitnoj akciji. M. nije bio u neposrednoj opasnosti s obzirom da je već bio smešten u dečji dom. Ceo postupak daje utisak coup de force. Postupak u kojem bi se pripremali nalozi za redovno staranje uz učešće roditelja bi, u datim okolnostima, bio razuman i sasvim zadovoljavajući. 
  3. Nema sumnje da je, kako je Država naglasila, za razvoj M. bilo potrebno sigurno i podsticajno okruženje, ali je trebalo odluku o tome kako da se ovo postigne i gde da se M. smesti doneti u skladu sa redovnim postupkom, uključujući detetove roditelje K. i T. u postupak. Tačno je da u očiglednim slučajevima opasnosti roditelji ne mogu da budu pozvani, ali je u slučaju M. u kome nije postojala vidljiva neposredna opasnost, bilo neophodno uključiti roditelja u postupak odlučivanja, što ne znači da bi bilo nemoguće sprovesti nalog o staranju. Ne vidim da bi takav redovan postupak u slučaju M. naškodio njegovoj zaštiti. Razlozi zbog kojih je većina u Sudu odlučila da ne prihvati neophodnost naloga za hitno zbrinjavanje J. (vidi stav 168 presude) po mom mišljenju se a fortiori odnose i na M. Nije bilo razloga da se ne poštuje redovan postupak smeštanja dece pod staranje. Dok su K. i J. bile u bolnici, a M. u dečjem domu, nije postojala nikakva hitna situacija. Dalje, treba da se uzme u obzir da je M. dobrovoljno smešten od strane roditelja u dečji dom.  Nije bilo indikacija o promeni namere roditelja da ne dozvole dalji ostanak M. u dečjem domu ili da ne dobije posebnu negu ako to bude potrebno. Hitno zbrinjavanje M. pogoršalo je strogu meru koju su organi već preduzeli u odnosu na J. i njenu majku. Činjenica da je M. mogao biti sklonjen iz sigurnog okruženja dečjeg doma u svakom trenutku (vidi stav 169) ne može opravdati hitnu meru. To je opasnost koja je već dugo postojala, još od dobrovoljnog smeštanja M. u dečji dom. U ovim okolnostima ne mogu da shvatim zbog čega treba smatrati da se iznenada pojavila opasnost, a ne mogu da prihvatim obrazloženje Suda da je razumljivo neuključivanje T. i K. u postupak kako se ne bi izazvala kriza u porodici pre stresnog događaja rođenja J. Kao roditelji, T. i K. su bili daleko više uključeni u postupak odlučivanja posle hitnih mera, kada su pokušali da deluju protiv njih. Dakle, ovaj argument je kontraproduktivan. Takođe, argument da je nalog bio ograničen na vremenski period od četrnaest dana ne opravdava hitnu akciju, s obzirom da opasnost nije postojala. U stvari, to nije bila hitna radnja, to je bila pripremna radnja za naloge za redovno staranje, ali finsko pravo ne predviđa takvu "pripremnu fazu" za naloge za redovno staranje. 
  4. Osnovno pitanje jeste kontrola tumačenja i primene pojma opasnosti i hitnosti u vezi s nalozima o staranju. Do koje mere se nacionalni sudovi mogu nadzirati u tom smislu a na osnovu člana 8 Konvencije? Kada postane očigledno da nije postojala opasnost nego samo "mogućnost" povlačenja dozvole da M. ostane u dečjem domu, i da nije bilo činjenica koje bi pokazale da postoji namera roditelja da promene odluku, onda postaje prilično jasno da nije bilo dovoljno činjeničnih osnova za zaključak nacionalnih organa i sudova. Baš usled toga, Sud u Strazburu mora da ispunjava svoju nadzornu funkciju.

[1] Specifično za sisteme zdravstvene i socijalne zaštite skandinavskih zemalja. Vrsta pružanja vaninstitucionalne socijalne podrške i preventivnih medicinskih usluga kroz mrežu sistema polikliničke (ambulantne) ili kućne nege. Najčešće u slučaju pacijenata sa mentalnim poremećajima ili kod starih lica. (prim. prev.)

[2] Privremena mera smeštanja dece koja nisu u mogućnosti da bezbedno žive u svojim domovima i porodicama koja uključuje smeštaj u hraniteljskim porodicama, u porodici rođaka ili u domovima za zbrinjavanje dece. (prim. prev.)

[3] Chancellor of Justice - visoki državni zvaničnik Finske, vrši ulogu nadzora zakonitosti i poštovanja zakona od strane državnih organa (npr. vladinih ministarstva, javnih službi i organa), a takođe pruža pravnu zaštitu građanima Finske po pitanju ljudskih prava. Prisustvuje sastancima Kabineta, mada nema pravo glasa. Razmatra po žalbama građana na delovanje državnih organa, a može i samoinicijativno sprovoditi istragu. Postavlja ga predsednik Republike, a funkcija kancelara pravde je doživotna. (prim. prev.)

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Prevod presude Beogradski centar za ljudska prava

 

 

 

CASE OF K. AND T. v. FINLAND

(Application no. 25702/94)

JUDGMENT

STRASBOURG

12 July 2001

In the case of K. and T. v. Finland, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of the following judges:

MrL. WildhaberPresident,
MrsE. Palm,
MrC.L. Rozakis,
MrG. Ress,
MrJ.-P. Costa,
MrGaukur Jörundsson,
MrG. Bonello,
MrW. Fuhrmann,
MrK. Jungwiert,
SirNicolas Bratza,
MrB. Zupančič,
MrM. Pellonpää,
MrsM. Tsatsa-Nikolovska,
MrT. Panţîru,
MrR. Maruste,
MrK. Traja
MrA. Kovler,
and also of Mr P.J. MahoneyRegistrar,

Having deliberated in private on 14 March and 13 June 2001, Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 25702/94) against the Republic of Finland lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Finnish nationals, K. and T. (“the applicants”), on 26 October 1994.

2.  The applicants, who had been granted legal aid, were represented by Mr J. Kortteinen and Mr S. Heikinheimo, lawyers practising in Helsinki (Finland), and Ms A. Suomela, an adviser. The Finnish Government (“the Government”) were represented by their Agents.

3.  The applicants alleged originally that the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Articles 5, 6 § 3 (c), 8, 10 and 12 of the Convention taken either alone or in conjunction with Article 13.

4.  The application was transmitted to the Court on 1 November 1998, when Protocol No. 11 to the Convention came into force (Article 5 § 2 of Protocol No. 11).

5.  The application was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). The President of the Section decided, on 11 May 1999, in accordance with Rule 33 §§ 3 and 4 and Rule 47 § 3, that none of the documents in the case file should be accessible to the public and that the identity of the applicants should not be disclosed. On 8 June 1999, following a hearing in camera on its admissibility and merits (Rule 54 § 4), it was declared partly admissible (Articles 8 and 13 of the Convention) by a Chamber of that Section (“the Chamber”), composed of Mr G. Ress, President, Mr M. Pellonpää, Mr I. Cabral Barreto, Mr V. Butkevych, Mrs N. Vajić, Mr J. Hedigan, Mrs S. Botoucharova, judges, and Mr V. Berger, Section Registrar [Note by the Registry. The Court’s decision is obtainable from the Registry].

6.  On 27 April 2000 the Chamber delivered its judgment in which it held, unanimously, that there had been a violation of Article 8 of the Convention. A violation was found in respect of the decisions to take the children into public care and in respect of the refusal to take proper steps in order to reunite the family. The Chamber did not find it necessary to examine the access restrictions as a separate issue, except in so far as the situation obtaining at the time was concerned. In that respect the Chamber did not find a violation of Article 8. The Chamber found that there had been no violation of Article 13 of the Convention. It also held that the respondent State was to pay the applicants (i) for non-pecuniary damage, FIM 40,000 (forty thousand Finnish marks) each, that is a total of FIM 80,000 (eighty thousand Finnish marks), and (ii) for legal fees and expenses, FIM 5,190 (five thousand one hundred and ninety Finnish marks) less FRF 2,230 (two thousand two hundred and thirty French francs) to be converted into Finnish marks at the rate applicable on 27 April 2000. Judge Pellonpää’s concurring opinion was annexed to the judgment.

7.  On 24 July 2000 the Government requested, pursuant to Article 43 of the Convention and Rule 73, that the case be referred to the Grand Chamber. A panel of the Grand Chamber accepted their request on 4 October 2000.

8.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24. The President of the Grand Chamber decided, on 24 January 2001, that the Section President’s order of 11 May 1999 (see paragraph 5 above) should remain in force during the proceedings before the Grand Chamber.

9.  The applicants submitted their comments on the Government’s request for referral on 30 January 2001.

10.  A hearing before the Grand Chamber took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 14 March 2001 (Rule 59 § 2).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrH. Rotkirch, Ministry for Foreign Affairs,
MrA. Kosonen, Ministry for Foreign Affairs,Agents,
MsP.-L. Heiliö,
MsA. Aho-Eagling,
MrJ. Piha,Advisers;

(b)  for the applicants
MrJ. Kortteinen,Counsel,
MsA. Suomela,Adviser.

The Court heard addresses by Mr Kortteinen, Mr Rotkirch, Mr Kosonen and Mr Piha, and also their replies to questions from its individual members.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A.  Fluctuations in the state of the first applicant’s mental health up to 1993

11.  At the beginning of the events relevant to the application, K. had a daughter, P., and a son, M., born in 1986 and 1988 respectively. P.’s father is X and M.’s father is V. From March to May 1989 K. was voluntarily hospitalised for about three months, having been diagnosed as suffering from schizophrenia. From August to November 1989 and from December 1989 to March 1990, she was again hospitalised for periods of about three months on account of this illness. In 1991 she was hospitalised for less than a week, diagnosed as suffering from an atypical and undefinable psychosis. It appears that social welfare and health authorities have been in contact with the family since 1989.

12.  The applicants initially cohabited from the summer of 1991 to July 1993. In 1991 both P. and M. were living with them. From 1991 to 1993 K. and X were involved in a custody and access dispute concerning P. In May 1992 a residence order was made transferring custody of P. to X.

13.  K. was again hospitalised from 22 April to 7 May 1992, from 13 May to 10 June 1992, and from 11 to 17 January 1993, on account of psychoses. She was in compulsory care between 15 May and 10 June 1992. According to a medical report dated 15 May 1992, K. was paranoid and psychotic.

14.  On 19 March 1993, according to the social welfare authorities’ records, a discussion took place between a social worker and K.’s mother. K.’s mother said that her daughter’s health condition was really bad and that K. had destroyed a childhood picture of hers, a wedding photo of the mother, broken a glass and “pierced the eyes” of all appearing in the photos. K.’s mother had said that she was tired of the situation, as she did not get any support from the mental health authorities. She added that she was worried and afraid that “again something must happen before K. is admitted to care”.

On 24 March 1993 K. was placed under observation with a view to determining whether she should be placed in compulsory psychiatric care, having initially been diagnosed as suffering from psychosis. The conditions for compulsory care were not considered to be met but she remained in voluntary care until 5 May 1993.

15.  Allegedly, X did not allow K., P. and M. to meet. On 11 May 1993, when K. was again pregnant, her access to P. was further limited by an order of the District Court of R. Basing itself on a doctor’s opinion, the court held that the child’s mental development would be endangered if the meetings between P. and K. continued without supervision as had been ordered in 1992.

B.  Voluntary placement of M. in a children’s home

16.  According to the records of the social welfare authorities, M. showed signs of behavioural problems. On 30 March 1992 a psychologist reported how M. had played with two dolls saying – in very vulgar terms – that they were performing sexual acts. On 17 February 1993 K. was said to have broken a mirror in the presence of M. who had kept repeating: “mummy broke the mirror ...”

Notes of the social authorities of 24 and 30 March 1993 among others state that games which M. played and pictures he drew were of a destructive nature. According to the notes taken on 30 March, he had lately, while the children were singing together at the day-care nursery, shown immense hatred, threatening “to kill everybody”. The occasions when K. fetched him were described as “unpleasant scenes”, M. shouting and hitting his mother
who did not react. It was noted, however, that he no longer played doll games with sexual connotations.

17.  According to the records of the social welfare authorities, a discussion between K., her mother, T. and a number of social and mental-health care officials took place on 31 March 1993, during which it was mentioned that the authorities might have to intervene in M.’s upbringing, from the child-protection point of view, in a more drastic way than had been the case so far. It appeared that in connection with K.’s recent hospitalisation T. had “forcibly” taken her from a restaurant, which had made K. furious, with the consequence that she had thrown things around; for example, the microwave oven had ended up on the floor. T. had said that K. was unable to control herself.

18.  On the following day the child welfare support group, consisting of various social and health authorities, agreed that the aim should be to place M. in a children’s home for three months as an assistance measure of open care under section 14 of the 1983 Child Welfare Act (lastensuojelulaki, barnskyddslag 683/1983 – “the 1983 Act”), during which period psychological examinations of the child would be carried out.

19.  On 3 May 1993 a social welfare official decided on behalf of the Social Welfare Board (perusturvalautakunta, grundtrygghetsnämnden) of S. to place M. in a children’s home for a period of three months. This was to be regarded as a short-term support measure pursuant to the 1983 Act. The applicants had been consulted, together with K.’s mother and sister, on 8 April 1993, in order to find an open-care measure which would be practicable. According to the records of that meeting, no such practical measure had been proposed by any of the participants. The applicants had then been heard again on 21 April 1993 and had not objected to the placing of M. in a children’s home.

20.  In an opinion of 12 May 1993, requested by the Social Welfare Board, doctors M.L. and K.R. considered that K. was not at that time able to care for M., but that her mental state would not necessarily permanently prevent her from caring for him. Doctors M.L. and K.R. worked at the hospital of H., where K. had been cared for since 1991 during the periods indicated above.

21.  On 7 June 1993 it was reported by the social welfare authorities that, when K. and T. had come to the children’s home where M. was staying, the boy had undergone a total change in his behaviour, characterised by anger, hatred, swearing, etc. T. had said that he was really tired of the situation and that in his view K. was in need of hospitalisation. When a visit to the health centre had been suggested to her, she had become very angry.

According to a statement of 22 June 1993 by the children’s home, K. and T. had come to the home on 17 June 1993. While T. had been playing with M., other children had come to tell the staff that K. had asked a 3-year-old girl what her name was. As the girl did not reply, K. had raised her voice and shaken the girl, not letting her go until an older girl had given the child’s name. The other children had been frightened by K.’s behaviour.

C.  Emergency care orders

22.  On 11 June 1993 the social welfare official who had decided on 3 May 1993 to place M. in a children’s home informed the University Hospital of T. and the local hospital of S. in writing that she was very worried about the health of K. and the baby she was carrying. She requested the hospitals to contact her as soon as K. arrived at the hospital and, more particularly, at the time of the baby’s delivery. She also expressed the wish that health-care professionals should pay special attention to the relationship between the mother and the new-born baby from the very beginning.

23.  On 18 June 1993 K. was taken to a district hospital, where she gave birth to J. on the same day. According to the hospital records, the mother stayed calm during the delivery. After the delivery a written decision concerning an emergency care order was served on the hospital. The child was taken to the children’s ward. The mother’s behaviour in the ward was later found to be somewhat restless but not completely disorderly. The hospital records indicate that she understood the situation and wanted to leave hospital the following day. Medication to prevent the secretion of milk was prescribed. It seems that K. left the hospital on 19 June 1993, that is, the following morning, without any post-natal examination. She went to her mother’s home, where she started pushing an empty pram around the place.

24.  J. was immediately placed in emergency care, pursuant to section 18 of the 1983 Act. After the birth of their child, K. and T. were informed of this decision by two social workers at the hospital of H. The Social Director, who had made the decision on behalf of the Social Welfare Board, noted that K.’s mental state had been unstable during the last stages of her pregnancy. He considered that the baby’s health would be endangered since K. had found out about the plans to place the baby in public care. Lastly, he considered that the baby’s father, T., could not guarantee its development and safety. In addition the Social Director referred to the family’s long-standing difficulties, namely, K.’s serious illness and occasionally uncontrolled emotional reactions which could be traumatic for the children, T.’s inability to care for both J. and K., K.’s reluctance to accept guidance, the impossibility of putting the whole responsibility for J.’s development on T., and the impossibility of providing open-care support measures to the necessary extent. The applicants were not heard prior to the decision. On 24 June 1993 the applicants were notified in writing of the decision to take the new-born baby into public care. The notification was also faxed to K.

25.  On 21 June 1993 the Social Director also placed M. in emergency care, citing principally the same reasons as in his decision of 18 June 1993 concerning J.

26.  The applicants did not appeal against the emergency care orders.

D.  Implementation of the emergency care orders

27.  On 21 June 1993 the Social Welfare Board took note of the emergency care orders and prohibited all unsupervised access between K. on the one hand, and J. and M. on the other. The number of supervised visits, however, was not restricted. The Board decided to continue preparations for taking M. and J. into care.

28.  A meeting was held by social workers at the family centre on 21 June 1993, before the arrival of the baby from the hospital and in the absence of the applicants. It is mentioned in the report that there was a plan to prohibit the mother’s visits for a month on the ground that her reactions could not be predicted as she had, for example, broken things at home. After this initial period she would be allowed to visit the baby without restriction, but accompanied by her personal nurse. However, this plan was not implemented. The following entry appears in the register for 24 June: “The mother may come with her personal nurse if she wants. Other visitors not allowed for the time being.”

29.  K. was asked to come with T. to the social welfare office on 22 June 1993 at 11.30 a.m. in order to be informed of the decision of 21 June 1993 by the Social Director concerning M. On 24 June 1993 K. and V. (M.’s biological father) were notified in writing of the decision of 21 June 1993. The notification was also faxed to K.

30.  On 22 June 1993 K. was hospitalised voluntarily at the hospital of H. on account of psychosis, having obtained a referral from a doctor at a health care centre. She was treated there until 30 June 1993.

31.  On 23 June 1993 J. was placed in the family centre. T. visited her the same day.

E.  Normal care orders

32.  At the beginning of July 1993 T. left the applicants’ home, having been told by the social welfare officials that he had to break off his relationship with K. “if he wanted to keep” J. The applicants nevertheless continued their relationship.

33.  On 15 July 1993 the Social Welfare Board gave its decisions taking J. and M. into “normal” public care, giving reasons similar to those mentioned in the emergency care orders (see paragraph 24 above), and prolonged the access restriction until 15 September 1993. K. was allowed to see the children only in the company of her personal nurse. The Board essentially considered that K.’s state of health remained unstable; that she was subject to aggressive and uncontrolled emotional moods; and that public care proceedings were a severe mental ordeal for a patient. As regards J., the Board therefore believed that her personal security could be jeopardised if access were to take place without supervision. As regards M., the Board feared that K.’s visits to the children’s home “could no longer be supervised by its staff, which would not be in his interest”. Before the decisions of 15 July 1993 the applicants had been heard and had expressed their objection to the care decisions envisaged.

34.  On 15 July 1993 K. visited both her children, accompanied by her personal nurse. The register indicates that it was “a difficult situation”.

35.  On 19 July 1993 T. moved to the family unit of the family centre with J.

36.  On 20 July 1993 K. was again hospitalised in voluntary care at the open ward of the hospital of H., suffering from psychosis. She left hospital the following day, however. On 26 July 1993 she was placed under observation with a view to determining whether she should be placed in compulsory psychiatric care. On 30 July 1993 she was committed to compulsory psychiatric care. According to the file, her relatives had earlier been worried about her and had contacted the hospital in order to get her into hospital care. They reported that K. had disappeared from her home, where she had behaved in an unsettled and aggressive manner. Her hospitalisation lasted until 27 October 1993, that is, three months.

37.  During the period between 18 June and 31 August 1993 K. visited her children at their respective children’s homes. During the visits she was accompanied by her personal nurse from the hospital, who was in contact with the social welfare authorities and arranged the visits having regard to K.’s state of mental health. According to the centre’s register, she visited J. twice during this period.

38.  According to a statement made by a social worker on 4 August 1993, T. had taken good care of J., first at the hospital until 23 June 1993 and later on at the family centre. It was agreed that J. would stay at the family centre and that T. would visit her every other day. J. would visit her father for the first time from 13 to 15 August 1993, during which time T. would organise her christening. The intention was that the baby could move in with her father later on.

39.  After T.’s paternity had been established on 13 July 1993, T. and K. were granted joint custody of J. on 4 August 1993.

40.  T.’s travel expenses to the centre were paid for by the social welfare authorities. From the centre’s records it can be deduced that T. succeeded in creating a relationship with the baby and learned to take good care of her. The home leaves were spent with T. first at his mother’s house and later in his new home.

F.  Appeal proceedings against the care orders

41.  On 12 August 1993 the Social Welfare Board referred both public care orders to the County Administrative Court (lääninoikeus, länsrätten) for confirmation, as the applicants had opposed them. In support of its referrals, the Board submitted a statement by a social welfare official dated 25 August 1993, according to which T. would not be able to care both for M. and the new-born J. alone, since K. was living in the same home and had been psychotic for the last four years. T. had been in contact with J. at the children’s home three to four times a week. While staying in a flat attached to a municipal children’s home, he had cared for J. for two whole weeks and had subsequently cared for her three days a week in his new home. The Board had therefore begun investigating whether it would be possible to entrust him with the responsibility for J. with the help of support measures taken by the Board.

42.  On 9 September 1993 the County Administrative Court confirmed the care order concerning J., considering that K. had been mentally ill; that the applicants had had conflicts “as a result of which T. had moved away from their home at the beginning of July 1993”; that because of K.’s illness and the family’s other problems the applicants had been unable to provide J. with adequate care; that the care support provided to the family had not sufficiently improved the family’s situation and that the measures could not be expected to satisfy J.’s care needs. No hearing was held.

43.  On 11 November 1993 the County Administrative Court confirmed the care order concerning M., repeating the reasons put forward in its decision of 9 September concerning J. No hearing was held.

44.  In an appeal to the Supreme Administrative Court (korkein hallinto-oikeus, högsta förvaltningsdomstolen) against the confirmation of the public care order concerning M., the applicants were represented by the Public Legal Adviser (yleinen oikeusavustaja, allmänna rättsbiträdet) of S. The Supreme Administrative Court dismissed the appeal on 23 September 1994.

45.  On the same date the Supreme Administrative Court extended the time allowed for an appeal by K. against the confirmation of the care order made in respect of J.

46.  On 18 October 1994 K. appealed against the care order in respect of J. as confirmed by the County Administrative Court on 9 September 1993. On 21 August 1995 the Supreme Administrative Court granted K. cost-free proceedings as from 1 March 1994, appointed Ms Suomela as her representative and upheld the County Administrative Court’s decision of 9 September 1993.

G.  Implementation of normal care

47.  By a decision of 21 January 1994 the Social Welfare Board placed J. in a foster home in K., a town some 120 km away from the applicants’ home. M. joined her on 7 February 1994. The foster parents had no children of their own. Social welfare officials told the applicants and the foster parents that J.’s and M.’s placement would last “for years”. The applicants had proposed that the children’s public care be implemented in the homes of relatives.

H.  Access to the children during their stay at their respective children’s homes

48.  In the meantime, on 15 August 1993, J. was christened in the presence of K., T. and M.

49.  A consultation was held at the children’s home, on 18 August 1993, in the presence of T. According to the records, K.’s mental health was very unstable and her psychiatric treatment was expected to have to be continued for four to five years. T., however, had expressed his hopes that K. and he could, together, take care of J. in the future. It was agreed that J. would stay at the children’s home and would visit T. every week from Thursday until Saturday, beginning on 28 August 1993. T. would visit J. on other days, according to an arrangement to be agreed with the children’s home.

50.  On 14 September 1993 the Social Welfare Board prolonged the access restriction until 15 December 1993.

51.  The following notes of a social welfare official appear among those in the case records of the Social Welfare Board:

“14 September 1993:

2.  ... In addition, the importance of future access between J. and T. has now been questioned, since J.’s placement in [public foster care] is under preparation. It will be difficult for T. to give up J. ...”

“13 October 1993:

K. ... states that she is considering moving [back with T.] when she is discharged from the hospital on 29 October. ... [Her] wish is for M. and J. to be placed in the same [foster] family. ...”

 

“18 October 1993:

... T. agrees to J.’s placement in a [foster] family. ...”

“25 October 1993:

... T. is slightly opposed to J.’s placement in a [foster] family. ... It is again explained [to him] why J. cannot live with him as long as [the applicants] continue their relationship. ...”

“26 October 1993:

... The essential issue from J.’s point of view is [the applicants’] relationship; if [it] continues, J. cannot stay with T. ... The alternatives are: J. comes back home to T. or is placed in [foster care]. ... [He] can provide the basic care and upbringing alone provided he receives some support. ...”

“27 October 1993:

... Access between M. and K. has been successful now that T. has been attending [the visits]. ...”

“29 October 1993:

... The father has been responsible for the care of the institutionalised child. He has been active and acted on his own initiative. He has fed, clothed and bathed the child. He has also taken care of the child’s outings and of rocking the baby to sleep. The father has treated the child naturally and with consideration; he has talked a lot to the child and showed her tender emotions. He has enjoyed his time with the child on the child’s terms. The father has treated the child patiently and with warmth, taking into consideration the needs of the child.

The mother has visited the child five times and stayed only for a moment each time.

... J. has had the advantage of regular interrelation with one person who takes care of her, namely her father. A safe relationship with the father has given the child a feeling of basic security, which acts as a basis for positive development of her emotional life. J. has the necessary resources to grow up and develop into a healthy and well-balanced child. In the circumstances, the foundation for the family placement is good.”

I.  First care plan

52.  On 27 October 1993 K. was discharged from the hospital of H.

53.  On 2 February 1994 the Social Welfare Board drew up a plan concerning the implementation of the public care. The applicants’ alternative plan was allegedly ignored. For instance, the children could not meet their maternal grandmother at her home.

54.  After the adoption of the care plan on 2 February 1994, the applicants requested a relaxation of the access restriction. For example, T. had been permitted to see J. only once a month.

55.  On 21 March 1994 the applicants requested, inter alia, that the Social Welfare Board should draw up a public care plan aiming at the reunification of the family.

56.  On 3 May 1994 the social welfare authorities organised a meeting in order to revise the care plan of 2 February 1994. The applicants and their representative did not attend the meeting.

J.  Access restrictions of 17 May 1994

57.  On 17 May 1994 the Social Director restricted both applicants’ access to the children to one monthly visit at the foster home, to take place under supervision and last three hours. The Social Director considered that the grounds for public care still existed. In his view, although the applicants were dissatisfied with the visits set out in the care plan, affording the children an unlimited right to see their parents would create an obstacle to their successful placement. The applicants appealed.

58.  On 28 September 1994 the County Administrative Court held an oral hearing concerning the access restriction imposed on 17 May 1994. It took evidence from two psychiatrists, who had interviewed K. One of them, Dr T.I.-E., did not know K. personally but commented on a diagnosis concerning her mental state by indicating that K. had a tendency to react in a psychotic manner to conflict situations. Dr K.P. stated that K.’s state of health did not prevent her from caring for her children. Consequently, if her illness had been the reason for the access restriction, that reason no longer existed.

59.  In a written expert opinion, requested by the Social Welfare Board and submitted to the County Administrative Court, Dr E.V., a child psychiatrist, expressed the opinion that the children should be permanently cared for by the foster parents and that the applicants’ visits should, for the time being, be discontinued so as to protect the children and the foster parents. According to the applicants, Dr E.V. had not met them or the children, nor had he consulted the other psychiatrists before making his proposal.

60.  On 11 October 1994 the County Administrative Court upheld the access restriction issued on 17 May 1994. It noted that neither of the witnesses who had been heard orally had been willing to state any opinion as regards the children’s development. It reasoned, inter alia, as follows:

“... [By allowing] access to take place once a month and [by allowing contact through correspondence] it will be ensured that the children will retain knowledge
about their biological parents. If the grounds for public care later cease to exist, a reunification of the family will thus be possible. ...”

61.  The County Administrative Court dismissed the applicants’ request for exemption from costs, since the relevant legislation did not cover disputes concerning access restrictions. At the court’s hearing, the applicants were nevertheless assisted by Ms Suomela.

K.  The applicants’ request for discontinuation of public care

62.  On 26 May 1994 the applicants requested that the Social Welfare Board discontinue the public care of M. and J.

63.  On 18 September 1994 the Social Director allegedly told the applicants that any further children born to them would also be placed in public care. According to the Government, the Social Director only told them, when expressly asked, that it was possible that any further children born would be taken into public care.

64.  In an opinion of 22 September 1994 submitted at the Social Welfare Board’s request, Dr K.P., a psychiatrist, commented on the possibility of revoking the public care orders. She concluded that K.’s mental state would not prevent her from having custody of the children. According to Dr K.P., K.’s efforts to have public care discontinued and access restrictions relaxed showed that she possessed psychological resources. She noted, inter alia, that T. was K.’s closest support in the care and upbringing of the children. In addition, K.’s mother, at the time her guardian ad litem, was ready to help in caring for them. Dr K.P., however, added that she could not, as a psychiatrist for adults, take any stand as regards the interests of the children. Dr K.P.’s opinion was also based on a report submitted by Dr K.Po., a psychologist, who had come to the same conclusion as regards K.’s ability to have custody of her children.

65.  The Public Legal Adviser advised against requesting revocation of the care orders.

66.  K. was hospitalised from 15 to 24 February and from 11 April to 29 May 1995, apparently on account of psychosis.

67.  On 14 March 1995 the Social Welfare Board rejected the applicants’ request of 26 May 1994 that the care order be revoked, stating as follows:

“At the moment the health of the children’s mother, K., is better and the family situation has changed in other respects in comparison with the situation in 1993 when the decisions to take the children into care were made.


...

According to Dr K.P., a psychiatrist, K. still has ‘a lot of instability’ in her emotional life as well as fragility, brought about by the last five years’ experiences and the diagnosis of mental illness for which she needs – and will need for a long time to come – therapeutic support and treatment. A regular medication is also needed in order to guarantee her continued well-being and to make it possible for her to manage in open care and to have custody of her children. Dr K.P., however, did not give her more precise opinion as to K.’s ability to take care of and bring up her children even though Dr K.P. was explicitly asked to give such an opinion.

K. can have custody of her children. She cannot, however, be responsible for the needs and education of the children – not even with the support of T. and the open-care support measures. Their ability to act as educators taking care of the children’s needs is inadequate.

According to the statement given by the children’s clinic of the municipality of K., the ability of K. and T. to understand the needs of the children and to respond to them is very limited. Even though T. is capable of interaction with the children, he finds it difficult to respond to the children’s emotional needs. K. is also incapable of creating an emotional relationship with the children. At an earlier stage, Dr J.H., a psychologist at the local health care centre, reached the same conclusion in her statement given during the custody proceedings concerning K.’s oldest child. In his expert statement Dr E.V., a child and youth psychiatrist, reached a similar conclusion. Already in the spring of 1992 Dr J.H. realised that K.’s problem was related to the fading of the boundaries between her and her children. She stated that K. amalgamated herself and her children into a single entity without being able to see the unique and individual nature of the children. According to J.H., K. was also unable to take into account the children’s needs in relation to their age. Dr E.V. finds that the children do not seem to be objects independent of K. but that she sees them as ‘self-objects’. She finds it difficult to realise that children are individual human beings in need of love and care. Instead, she sees them as if they were meant for her own personal use.”

68.  The applicants appealed on 5 April 1995, requesting that they be granted exemption from costs and afforded free legal representation. They also requested an oral hearing.

69.  On 7 April 1995 a further child, R., was born to the applicants. Having given birth, K. left the hospital for a while on the same evening with the new-born baby wrapped in a blanket, walking barefoot in the cold weather until the hospital staff realised what had happened and intervened.

70.  On 13 April 1995 K. was committed to compulsory psychiatric care and treated at the hospital of H. until 29 May 1995, while R. was being cared for by T. According to a psychiatrist’s observation of 10 April 1995, K. “must have been suffering from paranoid schizophrenia for some time”.

71.  On 15 June 1995 the County Administrative Court granted the applicants exemption from costs and appointed Ms Suomela as their
representative in the case concerning their appeal against the Social Welfare Board’s decision of 14 March 1995. It decided not to hold a hearing in respect of the applicants’ request for a revocation of the care orders and provided the parties with an opportunity to supplement their written observations.

72.  On 28 September 1995 the County Administrative Court rejected the applicants’ appeals of 5 April 1995 without holding an oral hearing. The court noted, inter alia, that according to the medical certificates, K.’s state of health had improved but her emotional life was still unstable. She therefore continued to be in need of psychotherapy and medication. In addition, a further child had been born to the applicants and K. had again been treated at the hospital of H. These two factors had caused an additional strain militating against a revocation of the care orders.

L.  Revisions of the care plan and relevant appeals

1.  First revision

73.  On 17 November 1994 social welfare officials revised the public care plan, proposing that the children meet the applicants once a month on neutral premises at the Family Advice Centre of K., where the foster parents were living. The applicants objected to this proposal, considering that it would have entailed a further restriction of their access to the children. Instead, they requested two meetings a month, one of which was to be at their place of residence. On 22 December 1994 they asked for a separate written decision concerning their access request, so that they could appeal against it.

74.  In a letter of 22 December 1994 the Social Director informed the applicants that there were no longer any grounds for the access restriction. Meetings between the applicants and the children were nevertheless only authorised for three hours once a month on premises chosen by the Social Welfare Board. They were also informed that the meetings would be supervised.

75.  In his decision of 11 January 1995 the Social Director confirmed that there were no longer any grounds for the access restriction. On 31 January and 28 February 1995 the Social Welfare Board confirmed the decision of 11 January 1995. The applicants appealed.

76.  As regards the applicants’ appeal against the Social Welfare Board’s decisions of 31 January and 28 February 1995, the County Administrative Court considered, on 15 June 1995, that the revised care plan drawn up on 17 November 1994 had already entailed an access restriction which had later been renewed by further decisions, without the applicants having been properly heard, in respect of their access request. The matter was referred back to the Social Welfare Board for further consideration.

77.  In the light of the County Administrative Court’s decision the Acting Social Director, on 28 June 1995, formally restricted the applicants’ access to the children to one meeting a month up to 31 May 1996. The meetings were to take place in the foster home. In addition, the foster parents were to visit the applicants with the children every six months. The Director considered, inter alia, that it was important that the children settle themselves in the foster family environment in which they would grow up. Closer contacts with their parents would mean change and insecurity as well as the creation of a new crisis in their development. The process of settling which had started well would be jeopardised. For the children’s progress it was therefore necessary that their situation remain stable and secure. The Director’s decision was confirmed by the Social Welfare Board on 22 August 1995. The applicants appealed.

78.  On 3 November 1995 the County Administrative Court rejected the applicants’ appeal against the access restriction confirmed on 22 August 1995.

2.  Second revision

79.  On 25 May 1996 social welfare officials revised the public care plan, proposing that the children meet the applicants once a month on the premises of a school at the children’s place of residence. As the applicants were not present when the proposal was made, the care plan was again revised on 9 October 1996 in so far as the access restriction was concerned. The applicants then proposed that the children meet them without supervision once a month. The public care plan was, however, revised as proposed by the social welfare officials.

80.  On 17 June 1996 the Social Director restricted both applicants’ access to the children, until 30 November 1997, to one monthly visit on the premises of a school at the children’s place of residence, where access was to take place under supervision for three hours. One of the foster parents was also ordered to be present at the time of the access. The Social Director’s decision was confirmed by the Social Welfare Board on 20 August 1996. The applicants’ appealed against the decision to the County Administrative Court, requesting an oral hearing. The court obtained a statement from a child psychiatrist, Dr J.P., who was also recommended by the applicants’ representative to the Social Welfare Board. Dr J.P.’s statement included the following observations:

“The right of access of M. and J. to the persons close to them must primarily be examined in the light of their psychological growth and development and their health. This requires an examination of the quality, permanence and durability of their human relationships, because psychological growth and development take place in interaction with human relationships. In my opinion, the human relationships are to be examined from the children’s point of view. ...

... In conclusion, I note that before M. was placed in the children’s home ... the mother had been in psychiatric hospital for treatment eight times, making a total of thirteen months. Thus, M. had lived with his mother for forty-five months, namely, three years and nine months. The longest that they spent together was two years and one month. ... T. has, as ‘stepfather’, helped to look after M. for at most ten months. ... the foster parents have so far looked after M. for three years and three months without interruption. ... In practice, M. has not had any kind of relationship with his biological father ...

In the light of the above, I note that the human relationships in M.’s early childhood have, owing to the circumstances, been non-continuous, short-term and changing. The most stable and continuous relationships have been with his foster parents ... Therefore, these relationships are the most relevant and important ones for M.’s psychological growth and development.

... J. was born in June 1993. She was taken into public care immediately after she was born. At first, she stayed in the district hospital for a short time, and later at a reception home for small children. T., as the biological father of J., looked after her for two weeks in June and August 1993. J. was placed in the foster family ... in January 1994, when she was some seven months old. So far, J. has stayed with her foster family for some three years and three months without interruption. J. is now a little over 3 years and 10 months old.

In the light of the above, I note that, due to the circumstances, J. has not had any significant and important relationships other than those with her foster parents. J.’s relationship with her foster parents is of primary importance for her psychological growth and development. ...

... From the children’s point of view, especially, but naturally also from that of the foster parents, the foster family is a family to which the principles concerning family life enshrined in the United Nations Convention on the Rights of the Child and in the European Convention on Human Rights can be applied in the same way as to biological families. This point of view is especially important when, due to the circumstances, the biological family has not lived together.

In the light of the above, I note that the arrangements for helping and supporting the foster parents of M. and J. are in the best interests of the children. The arrangement will, in the first place, ensure the important, continuous and safe human relationships of M. and J. with their foster parents ...

It is also important for M. and J.’s psychological growth and development that, in the safe and stable conditions provided by the foster family, they are able to form and maintain a good internalised picture of their biological parents ... from whom they have been separated because of the circumstances.

In my opinion, this can be done by complying with the decision of the Social Welfare Board of S. of 20 August 1996 concerning the right of access. At present, an unrestricted right of access or a right of access of the extent suggested by the applicants is not in the interests of the children, because K. and T. are not capable of meeting the emotional needs of M. and J. ... Such arrangements concerning the right of access would clearly endanger the health and development of M. and J. In my opinion, the question of an unrestricted right of access should be evaluated when the children have attained the age of 12.”

81.  In a statement of 10 September 1996 Dr K.P. stated that in her opinion K.’s psychiatric state did not preclude K.’s having custody of her daughter R.

3.  Third revision

82.  On 2 April 1997 the care plan was again revised by the social welfare authorities. The applicants had been informed of the time of the meeting concerning the revision of this care plan on home visits on 15 January and 10 March 1997. Their representative had also been informed of the meeting by a letter sent on 10 February 1997. The applicants did not attend the meeting, and neither did their representative. The applicants were thus not explicitly heard in this connection but, as they had expressed their opinion on other occasions, the authorities recorded their point of view in the plan.

83.  On 12 June 1997 the County Administrative Court rejected the applicants’ appeal against the Social Welfare Board’s decision of 20 August 1996 to restrict the applicants’ access right (see paragraph 80 above). It refused the applicants’ request for an oral hearing.

84.  Although the applicants had stated only in their reply that the appeal was also made on R.’s behalf, the County Administrative Court found in its decision that it was in part made in her name. The court stated that a person to whom a decision was directed, or upon whose right, duty or interest it had a direct effect, had the right of appeal. The court considered that the Board’s decision, which concerned R.’s siblings’ and parents’ right of access, was not such a decision.

85.  On 28 November 1997 the Social Director restricted the applicants’, and consequently their youngest child R.’s, access to J. and M. to one monthly visit of three hours on the premises of a school at the children’s place of residence until the end of 1998. The applicants did not appeal.

4.  Fourth revision

86.  The care plan was again revised on 1 December 1998.

87.  According to a statement made on 3 July 1998 by Dr K.M. (formerly Dr K.P.), K. had not been hospitalised since May 1995 and her health had been stable since the beginning of 1995. There had been no problems concerning the care of R. (who had lived with her parents all the time and had not been taken into care). It was recommended by Dr K.M. that the social welfare authorities should reduce or discontinue control visits to the applicants’ home in order to give K. the possibility of settling down to normal life without constant supervision by the authorities.

88.  The restriction orders were extended by the Social Director on 11 December 1998, until the end of 2000. The visits were to take place under supervision on the premises of a school at the children’s place of residence. However, one of the visits was to take place at the applicants’ home in the presence of the foster parents. The Social Director considered, inter alia, that the reunification of the family was not in sight as the foster family was now the children’s de facto home; that the applicants’ access to the children once a month and through correspondence was enough to maintain the children’s awareness of their biological parents; and that closer contacts with the applicants would endanger the children’s development, bring change and insecurity and create a new crisis in their development. The applicants appealed against this decision to the Social Welfare Board which, on 2 February 1999, rejected the appeal and upheld the Social Director’s decisions. In its reasoning, the Board quoted both the County Administrative Court and Dr J.P.

89.  According to the reports drawn up by the supervisor who attended the meetings of the children and the applicants during the period from 25 May 1996 to 10 January 1999, the adults got on quite well together during the meetings. J. often played games with M. When R. was smaller, J. played by herself, but later it seemed that the girls, J. and R., spent more time together. On the other hand, it seemed that the first applicant made very little contact with J. and M. According to the supervisor’s description, especially in the earlier reports, the first applicant seemed to have concentrated on R.

M.  Further decisions given after the delivery of the Chamber judgment

90.  M. visited K. and T. at their home for the weekend of 21 to 23 July 2000 without supervision.

91.  The applicants appealed against the Social Welfare Board’s decision of 2 February 1999, concerning the right of access, to the Administrative Court (formerly the County Administrative Court). An oral hearing, at which M. was also heard, was held on 3 October 2000. In its decision of 13 October 2000 the administrative court upheld the Social Welfare Board’s decision.

92.  The social authorities reviewed the care plan on 23 November 2000, having consulted the applicants, among others. It was decided that the children would remain in the foster home. According to the care plan, M. and J. are allowed to meet K. and T and others close to them, as from 1 January 2001 until 31 December 2001, without supervision once a month alternately at the applicants’ home and the foster parents’ home. The meetings at the applicants’ home will take place from Saturday 11 a.m. until Sunday 4 p.m., and the meetings at the foster parents’ home on Sundays, from 11 a.m. until 5 p.m. The children are also allowed to meet their other relatives freely during those meetings. In addition to the above, the children will also spend a day and a night with the applicants each Christmas, and two weeks each summer during their school holidays.

93.  J. and M.’s foster mother died in May 2001.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Principles of the Child Custody and Right of Access Act and the Child Welfare Act

94.  Section 1 of the Child Custody and Right of Access Act (laki lapsen huollosta ja tapaamisoikeudesta, lag ang. vårdnad om barn och umgängesrätt 361/1983) defines what is meant by child custody and what is required from the person having custody.

95.  The Child Custody and Right of Access Act requires both the parents and the authorities to ascertain the wishes and views of the child when making and implementing a decision concerning the child, if this is possible in view of the age and stage of development of the child (sections 4(2), 8, 9(4), 11, 34(1)(3); and sections 34(2), 39(1) and (2) and 46(2)). Court decisions concerning custody and access cannot be executed against the will of a child who has attained the age of 12.

96.  According to the Child Welfare Act (lastensuojelulaki, barnskyddslag 683/1983 – “the 1983 Act”, as amended by Law no. 139/1990), a child who has attained the age of 12 is given an independent right to be heard in most important child welfare decisions related to his or her person and to appeal against them.

97.  In situations where the child does not live with its parents or where they are separated because of the need for protection or some other relevant reason, the child has in principle the right to maintain personal relations and contacts with its parents. However, this right may be limited on specific grounds and by certain procedures prescribed by law, for example, where there is a danger or threat caused by contacts or on the basis of the best interests of the child (section 2 of the Child Custody and Right of Access Act; sections 19(2), 24 and 25 of the 1983 Act; Articles 9 and 10 § 2 of the Convention on the Rights of the Child).

98.  According to section 1 of the 1983 Act, a child is entitled to a secure and stimulating growth environment and a harmonious and well-balanced development, and has a special right to protection. The objective of the 1983 Act is that a child will in all circumstances get such care and upbringing as is required by the Child Custody and Right of Access Act.

B.  Assistance in open care

99.  Where the parents or those who have custody of the child are not able to provide the child with sufficiently secure conditions for its growth and development, the social welfare board and its officials must take the necessary measures in accordance with the 1983 Act. These measures include the assistance in open care referred to in sections 12 to 14 and the duty to take a child into care and provide substitute care referred to in section 16.

100.  According to section 13(1) of the 1983 Act (as amended by Law no. 139/1990), where the need for child welfare is caused primarily by inadequate income, deficient living conditions or lack of housing, or when these factors constitute a serious obstacle to the rehabilitation of a child and family, or a young person in the process of becoming independent who had been a recipient of social welfare assistance before attaining the age of 18, local authorities must provide adequate financial support without delay and correct deficiencies in housing conditions or provide housing according to need.

101.  Assistance in open care, referred to in section 13(2) of the 1983 Act, includes general assistance in accordance with the Social Welfare Act (sosiaalihuoltolaki, socialvårdslag 710/1982). In addition to general assistance, special forms of assistance are mentioned. These include voluntary help or help from a supporting family; appropriate therapy; holiday and recreational activities; and assisting a child in his or her education and training, in job and home finding, and in his or her leisure activities and other personal needs, by providing financial and other support. The assistance must be provided in cooperation with the child or young person and the parents or other persons caring for him or her.

C.  Taking a child into care and substitute care

102.  According to section 16 of the 1983 Act, the social welfare board must take a child into care and provide substitute care for him or her if
(a) the child’s health or development is seriously endangered by lack of care or other conditions at home, or if the child seriously endangers his or her health and development by alcohol or drug abuse, by committing an illegal act other than a minor offence or by any other comparable behaviour; (b) the measures of assistance in open care are not appropriate or have proved to be inadequate; and (c) substitute care is considered to be in the best interests of the child.

103.  If a child is in imminent danger for a reason stated in section 16 or is otherwise in need of an urgent care order and substitute care, the social welfare board may take him or her into care without submitting the decision to the county administrative court for approval (section 18 of the 1983 Act).

104.  According to section 9(2) of the 1983 Act, substitute care must be provided without delay where it is needed and is in the best interests of the child.

105.  An emergency care order expires within fourteen days of the decision unless a normal section 17 care order is applied for during that period. Such a care order must be made within thirty days or, on special grounds, within sixty days of the emergency order. A decision on emergency care can be appealed against in the normal way.

106.  Taking into care differs from adoption in that the parents are able to keep limited rights and responsibilities regarding custody and guardianship.

D.  Duration and termination of care

107.  Care in accordance with section 16 of the 1983 Act terminates when the child attains the age of 18 or marries. Public care may be terminated earlier where the conditions for the termination of care exist.

108.  According to section 20 of the 1983 Act, the social welfare board must discharge a child from care when there is no longer any need for the care or substitute placement referred to in section 16, unless such discharge is clearly contrary to the best interests of the child.

E.  Competence of the social welfare board

109.  On the custody of a child in care, section 19(1) of the 1983 Act stipulates:

“When the social welfare board takes a child into care, it shall be empowered to decide on the child’s care, upbringing, supervision, other welfare and residence. The board shall, however, make every effort to cooperate with the parents or other persons having custody of the child.”

F.  Right of access

110.  Through a decision to take a child into care the social welfare board automatically takes over the power to decide on contacts between the child and its parents and other persons close to the child (section 19(2) of the 1983 Act).

111.  According to section 24 of the 1983 Act, a child who is in substitute care must be guaranteed the continuous and secure human relations that are important for his or her development. The child is entitled to meet his or her parents and other persons close to him or her and to keep in touch with them. The social welfare board must support and facilitate the child’s access to his or her parents and to other persons close to him or her.

112.  According to section 25 of the 1983 Act, the social welfare board or the director of a residential home may restrict the right of access of a child in substitute care to its parents or other persons close to him or her if (a) such access clearly endangers the development or safety of the child, or (b) such a restriction is necessary for the safety or security of the parents, the children or the staff in the residential home. On the above-mentioned grounds, the social welfare board may decide that a child’s whereabouts shall not be disclosed to its parents or custodians while the child is in care.

113.  According to section 25 of the 1983 Act and section 9 of the Child Welfare Decree (lastensuojeluasetus, barnskyddsförordning 1010/1983), a decision concerning restriction of the right of access is valid for a specified time, and it must name the persons whose rights are restricted. In addition, the decision must specify what kind of contacts are restricted and the scope of the restriction.

114.  A decision to restrict the right of access restricts the child’s right to meet its parents and other persons close to it. Such persons close to the child are the child’s guardian or other legal representative, relatives and those persons who have kept in touch with the child before and after he or she was taken into care.

G.  Care plan

115.  A care plan must be made for each case of family-oriented and individual child welfare, unless the matter under consideration requires only temporary counselling or guidance. This plan must be adjusted when necessary.

116.  In the case of a child taken into care (section 16 of the 1983 Act) or a child placed in residential care as a form of assistance in open care (section 14 of the 1983 Act) the care plan must specify (a) the purpose and objectives of the placement; (b) what kind of special support will be organised for the child, for the persons in charge of the child’s care and upbringing and for the child’s parents; (c) how the child’s access to its parents and other persons close to the child will be organised; and (d) how after-care will be organised.

117.  According to section 4 of the Child Welfare Decree, the care plan must be drawn up in cooperation with those involved.

H.  Child welfare authorities

118.  According to section 4 of the Social Welfare Act, a social welfare board, with several members elected by the municipality, is responsible for providing social welfare in its area, and is charged with the responsibilities assigned to social welfare boards in other Acts.

119.  According to section 12 of the Social Welfare Act, the decision-making authority of a municipal social welfare board can be delegated to officials subordinate to the board, with the exception of decisions involving compulsory welfare for an individual.

I.  Appeals under the Child Welfare Act

120.  According to section 17(2) of the 1983 Act, a decision made by the social welfare board on taking a child into care or placing him in substitute care, must be submitted within thirty days to the county administrative court for approval if a child who has attained the age of 12 or the persons having custody of him or her oppose the measure or if the hearing required by section 17(1) of the Act could not be arranged.

121.  According to section 36, decisions concerning taking into care or placement in substitute care can be appealed against in the county administrative court within thirty days of notification of the decision. During that time, such an appeal may also be lodged with the local social welfare board, which must forward it to the county administrative court together with its own statement within fourteen days. The submission and the appeal shall in this case be dealt with and decided at the same time.

122.  According to section 37(1) of the 1983 Act, appeals against a decision on care orders, on placement in substitute care, on termination of care or on a matter concerning housing, as specified in section 13(1) of the Act, made by the county administrative court in pursuance of this Act, may be lodged with the Supreme Administrative Court.

123.  According to section 37(2) of the 1983 Act, decisions other than those contemplated in subsection (1), relating to family-oriented and individual child welfare rendered by the county administrative court in pursuance of the 1983 Act, cannot be appealed against.

124.  According to section 35(2) of the 1983 Act, a child who has attained the age of 12, his or her parents, the persons having custody of him or her or the person responsible for his or her care and upbringing or who was responsible immediately prior to the case in question, may appeal in cases concerning the taking of a child into care, placement in substitute care or termination of the care.

J.  Other provisions regarding appeals

125.  A person challenging a decision made by an official subordinate to a municipal social welfare board has the right, under the Administrative Procedure Act (hallintomenettelylaki, lag om förvaltningsförfarande 598/1982), to have the decision reviewed by a municipal social welfare board within fourteen days of being informed of the decision. The social welfare board’s decision can be appealed against in the county administrative court.

126.  According to section 46 of the Social Welfare Act, a decision made by the social welfare board is subject to appeal to a county administrative court within thirty days of service of the decision. Certain decisions by the county administrative court can be appealed against in the Supreme Administrative Court.

127.  When the decision of an authority can be appealed against, the authority in question must attach to its decision information about the appeal procedure.

128.  According to section 47 of the Social Welfare Act, a decision made by a municipal social welfare board is enforceable notwithstanding any appeal if (a) the decision requires immediate implementation; or (b) for reasons due to the arrangement of social welfare, the enforcement of the decision cannot be delayed; and (c) the social welfare board has ordered the decision to be enforced at once.

129.  When an appeal has been lodged, the appellate authority can stay enforcement of the decision or order that enforcement be suspended.

130.  Section 38(1) of the Administrative Judicial Procedure Act (hallintolainkäyttölaki, förvaltningsprocesslag 586/1996), which entered into force on 1 December 1996, contains rules on the right to an oral hearing before administrative courts.

K.  Interested parties and their rights

131.  According to the Child Custody and Right of Access Act, a person under 18 years of age is, as a minor, legally incompetent. A child who has attained the age of 12 is entitled to be heard in child welfare cases as stipulated in section 15 of the Administrative Procedure Act; he or she is also entitled to request the support of the social services and other support mentioned in section 13.

132.  Section 17(1) of the 1983 Act lists the parties to be heard in matters concerning taking a child into care, placing a child in substitute care and termination of care. According to this section, the following persons have the right to be heard in accordance with section 15 of the Administrative Procedure Act: (a) the person having custody of the child; (b) a biological parent who does not have custody of the child; (c) a person currently in charge of the child’s care and upbringing or who was in charge immediately prior to the case in question; and (d) a child who has attained the age of 12. They must also be notified of a decision concerning the taking of a child into care and termination of care following the procedure for special notification. The authorities also have an obligation to inform them, where appropriate, of the possibility of an appeal.

133.  Section 15(1) of the Administrative Procedure Act lays down a general obligation to hear the parties. Before any decision is made, a party must be afforded an opportunity to reply to the claims put forward by others as well as to any evidence that may affect the decision.

L.  Supervision of the activities of child welfare authorities

134.  The county administrative board (lääninhallitus, länsstyrelsen), in the capacity of a regional State authority, has general powers to supervise the activities of municipalities. Following a procedural appeal, the county administrative board can also investigate whether a local authority has acted in accordance with the law.

135.  In addition, the Ministry of Social Affairs and Health supervises and directs, in its capacity as the highest authority in social welfare and health matters, the activities of municipalities and, when necessary, also the activities of the county administrative board in child welfare. Appeals concerning individual cases addressed to the Ministry of Social Affairs and Health are sent to the county administrative board, which decides on the matter at first instance.

136.  The Parliamentary Ombudsman and the Chancellor of Justice (oikeuskansleri, justitiekansler) are empowered to supervise the legality of the measures taken by any authorities.

THE LAW

I.  PRELIMINARY ISSUES

A.  Scope of the case before the Court

137.  In their request for the referral of the case to the Grand Chamber, the Government expressly asked the Court to re-examine only those issues where the Chamber in its judgment of 27 April 2000 had found a violation of Article 8 of the Convention, that is to say, in respect of the decisions of the domestic authorities to take the applicants’ children into public care and in respect of their refusal to terminate the public care measures.

138.  The applicants did not contest this request nor did they submit a request under Article 43 of the Convention for a re-examination of the case by the Grand Chamber in other respects.

139.  The Court must therefore determine to what extent it is called upon to rule on the case, in particular whether it can limit its examination to the issues raised by the Government in their request under Article 43 of the Convention, which reads:

“1.  Within a period of three months from the date of the judgment of the Chamber, any party to the case may, in exceptional cases, request that the case be referred to the Grand Chamber.

2.  A panel of five judges of the Grand Chamber shall accept the request if the case raises a serious question affecting the interpretation or application of the Convention or the Protocols thereto, or a serious issue of general importance.

3.  If the panel accepts the request, the Grand Chamber shall decide the case by means of a judgment.”

140.  The Court would first note that all three paragraphs of Article 43 use the term “the case” (“l’affaire”) for describing the matter which is being brought before the Grand Chamber. In particular, paragraph 3 of Article 43 provides that the Grand Chamber is to “decide the case” – that is the whole case and not simply the “serious question” or “serious issue” mentioned in paragraph 2 – “by means of a judgment”. The wording of Article 43 makes it clear that, whilst the existence of “a serious question affecting the interpretation or application of the Convention or the Protocols thereto, or a serious issue of general importance” (paragraph 2) is a prerequisite for acceptance of a party’s request, the consequence of acceptance is that the whole “case” is referred to the Grand Chamber to be decided afresh by means of a new judgment (paragraph 3). The same term “the case” (“l’affaire”) is also used in Article 44 § 2 which defines the conditions under which the judgments of a Chamber become final. If a request by a party for referral under Article 43 has been accepted, Article 44 can only be understood as meaning that the entire judgment of the Chamber will be set aside in order to be replaced by the new judgment of the Grand Chamber envisaged by Article 43 § 3. This being so, the “case” referred to the Grand Chamber necessarily embraces all aspects of the application previously examined by the Chamber in its judgment, and not only the serious “question” or “issue” at the basis of the referral. In sum, there is no basis for a merely partial referral of the case to the Grand Chamber.

141.  The Court would add, for the sake of clarification, that the “case” referred to the Grand Chamber is the application as it has been declared admissible (see, mutatis mutandisIreland v. the United Kingdom, judgment of 18 January 1978, Series A no. 25, p. 63, § 157). This does not mean, however, that the Grand Chamber may not also examine, where appropriate, issues relating to the admissibility of the application in the same manner as this is possible in normal Chamber proceedings, for example by virtue of Article 35 § 4 in fine of the Convention (which empowers the Court to “reject any application which it considers inadmissible ... at any stage of the proceedings”), or where such issues have been joined to the merits or where they are otherwise relevant at the merits stage.

B.  Admissibility of the applicants’ complaints concerning the emergency care orders

142.  In their request for referral of the case to the Grand Chamber the Government submitted that the issue of emergency care orders had not been declared admissible by the Chamber at all and that, consequently, it should not have been open to the Chamber to examine this part of the proceedings. Furthermore, the Government argued that the issue of emergency care orders should not be examined before the Grand Chamber as no appeal had been lodged against the relevant emergency care orders by the applicants during the domestic proceedings, and as the issue of emergency care orders had not been raised by them before this Court until the oral hearing before the Chamber on 8 June 1999.

143.  The applicants maintained that the issue of emergency care orders had been raised already in the original application and that it was clearly to be seen as an inseparable part of the “taking into care” issue as a whole. According to the applicants, in their submissions at the oral hearing before the Chamber in June 1999 they had only developed their initial complaints concerning the emergency care orders. They furthermore pointed out that the Government had not objected to that during the Chamber hearing, nor had they made any other comments on the subject then.

144.  The applicants submitted that they had not appealed against the emergency care orders because such orders, issued by the principal social welfare officer, could be made only for a limited time of fourteen days, and could not be appealed against directly in the county administrative court but only before the social welfare board, which would in practice deal with the emergency care order and the normal, final care order at the same meeting. Thus, an appeal against the emergency care order would not have had any de facto suspensive or remedial effect. Furthermore, the applicants argued that the Government’s objection should have been raised during the admissibility proceedings at the latest and should be rejected by the Grand Chamber.

145.  The Court first notes that the emergency care orders were mentioned in the application form submitted on 26 October 1994. The applicants did indeed raise the alleged violation of Article 8 of the Convention in respect of the emergency care orders in their original application and they reverted to the issue prior to admissibility at the oral hearing on 8 June 1999. There can therefore be no doubt that their complaints in this respect are covered by the decision of the same date on the admissibility of the application, as is in fact borne out by the Chamber’s subsequent proceedings on the merits, where the emergency care orders were examined together with the subsequent normal care orders. Consequently, this aspect of the case is not excluded from the Grand Chamber’s examination.

As regards the Government’s further argument that the applicants had failed to exhaust domestic remedies in respect of the emergency care orders, the Court would recall that, according to Rule 55 of the Rules of Court, any plea of inadmissibility must, in so far as its character and the circumstances permit, be raised by the respondent Contracting Party in its written or oral observations on the admissibility of the application submitted under Rule 51 or 54, as the case may be. In the present case, no such plea of inadmissibility was made by the Government in their written or oral observations at the admissibility stage. Moreover, having regard to the provisional and temporary character of the emergency care orders, whose ratification in the form of the normal care orders was in effect confirmed by the Social Welfare Board on 15 July 1993 (see paragraph 33 above), the Court accepts the applicants’ argument that, in the particular circumstances of the case, they could in any event be dispensed from filing a separate appeal against the emergency orders. In conclusion, the Government’s arguments in this respect must also be rejected.

C.  New material submitted by the parties

146.  Before the Grand Chamber the applicants objected to the taking into account of “new material” which the Government had submitted to the Court, either in the proceedings before the original Chamber or in the present Grand Chamber proceedings, but which had not previously been relied on before the national courts. In this connection, the applicants argued that no new material should be admitted as the child welfare authorities had had access to this material already at the time of the domestic proceedings but had chosen not to submit it to any of the courts. They also stressed that they had not had an opportunity to challenge that material before the national courts in adversarial proceedings.

147.  As is well established in its case-law (see, inter aliaGustafsson v. Sweden, judgment of 25 April 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-II, pp. 654 and 655, §§ 47 and 51, and Cruz Varas and Others v. Sweden, judgment of 20 March 1991, Series A no. 201, p. 30, § 76), the Court is not prevented from taking into account any additional information and fresh arguments in determining the merits of the applicants’ complaints under the Convention if it considers them relevant. New information may, for example, be of value in confirming or refuting the assessment that has been made by the respondent State or the well-foundedness or otherwise of an applicant’s fears. Furthermore, such “new” material as is included in the Government’s submissions takes the form either of further particulars as to the facts underlying the complaints declared admissible by the Chamber or of legal argument relating to those facts (see McMichael v. the United Kingdom, judgment of 24 February 1995, Series A no. 307-B, p. 51, § 73). Accordingly, the Court is not precluded from taking cognisance of this material in so far as it is judged to be relevant.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

148.  Both before the original Chamber and the Grand Chamber the applicants complained that their right to respect for their family life as safeguarded by Article 8 of the Convention had been violated on account of the placement of M. and J. in public care. Article 8 reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A.  Whether there was interference with the applicants’ right to respect for their family life under Article 8 of the Convention

149.  The Government acknowledged that there had been interferences with the applicants’ right to respect for their family life as guaranteed by Article 8 § 1 of the Convention, but contended that these interferences were justified under the terms of Article 8 § 2 of the Convention. The Government, however, raised certain doubts as to the scope of the family life which in the present case could be said to be protected by Article 8 in so far as the second applicant, T., was concerned. He is not the father of M. and while there has never been any doubt as to his paternity in respect of J., T. only obtained custody of J. on 4 August 1993.

150.  The Court would point out, in accordance with its previous case-law (see, among others, Marckx v. Belgium, judgment of 13 June 1979, Series A no. 31, pp. 14-15, § 31), that the existence or non-existence of “family life” is essentially a question of fact depending upon the real existence in practice of close personal ties. Both the applicants had lived together with M. until he was voluntarily placed in a children’s home and later taken into public care (see paragraph 12 above). Prior to the birth of J., the applicants and M. had formed a family with a clear intention of continuing their life together. The same intention existed as regards the new-born baby, J., for whom T. actually cared during some time soon after her birth and before he became her custodian in law (see paragraphs 35 and 38 above). In these circumstances, the Court cannot but find that at the time when the authorities intervened there existed between the applicants an actual family life within the meaning of Article 8 § 1 of the Convention, which extended to both children, M. and J. Accordingly, the Court will not draw any distinction between the applicants K. and T. as regards the scope of the “family life” which they jointly enjoyed with the two children.

151.  As is well established in the Court’s case-law, the mutual enjoyment by parent and child of each other’s company constitutes a fundamental element of family life, and domestic measures hindering such enjoyment amount to an interference with the right protected by Article 8 of the Convention (see, among others, Johansen v. Norway, judgment of 7 August 1996, Reports 1996-III, pp. 1001-02, § 52). The impugned measures, as was not disputed, evidently amounted to interferences with the applicants’ right to respect for their family life as guaranteed by paragraph 1 of Article 8 of the Convention. Any such interference constitutes a violation of this Article unless it is “in accordance with the law”, pursues an aim or aims that are legitimate under paragraph 2 of Article 8 and can be regarded as “necessary in a democratic society”.

B.  Whether the interferences were justified

1.  “In accordance with the law”

152.  It was undisputed, and the Court is satisfied, that all the impugned measures had a basis in national law.

2.  Legitimate aim

153.  In the Court’s view, the relevant Finnish law was clearly aimed at protecting “health or morals” and “the rights and freedoms” of children. There is nothing to suggest that it was applied for any other purpose in the present case.

3.  “Necessary in a democratic society”

154.  In determining whether the impugned measures were “necessary in a democratic society”, the Court will consider whether, in the light of the case as a whole, the reasons adduced to justify them were relevant and sufficient for the purpose of paragraph 2 of Article 8 of the Convention (see, inter aliaOlsson v. Sweden (no. 1), judgment of 24 March 1988, Series A no 130, p. 32, § 68).

In so doing, the Court will have regard to the fact that perceptions as to the appropriateness of intervention by public authorities in the care of children vary from one Contracting State to another, depending on such factors as traditions relating to the role of the family and to State intervention in family affairs and the availability of resources for public measures in this particular area. However, consideration of what is in the best interests of the child is in every case of crucial importance. Moreover, it must be borne in mind that the national authorities have the benefit of direct contact with all the persons concerned (see Olsson v. Sweden (no. 2), judgment of 27 November 1992, Series A no. 250, pp. 35-36, § 90), often at the very stage when care measures are being envisaged or immediately after their implementation. It follows from these considerations that the Court’s task is not to substitute itself for the domestic authorities in the exercise of their responsibilities for the regulation of the public care of children and the rights of parents whose children have been taken into care, but rather to review under the Convention the decisions taken by those authorities in the exercise of their power of appreciation (see, for example, Hokkanen v. Finland, judgment of 23 September 1994, Series A no. 299-A, p. 20, § 55, and Johansen, cited above, pp. 1003-04, § 64).

155.  The margin of appreciation so to be accorded to the competent national authorities will vary in the light of the nature of the issues and the seriousness of the interests at stake, such as, on the one hand, the importance of protecting a child in a situation which is assessed as seriously threatening his or her health or development and, on the other hand, the aim to reunite the family as soon as circumstances permit. When a considerable period of time has passed since the child was originally taken into public care, the interest of a child not to have his or her de facto family situation changed again may override the interests of the parents to have their family reunited. The Court thus recognises that the authorities enjoy a wide margin of appreciation in assessing the necessity of taking a child into care. However, a stricter scrutiny is called for in respect of any further limitations, such as restrictions placed by the authorities on parental rights of access, and of any legal safeguards designed to secure an effective protection of the right of parents and children to respect for their family life. Such further limitations entail the danger that the family relations between the parents and a young child are effectively curtailed (see Johansen, cited above, ibid.).

It is against this background that the Court will examine whether the measures constituting the interferences with the applicants’ exercise of their right to family life could be regarded as “necessary”.

(a)  The emergency care orders

(i)  Submissions of the parties

(α)   The applicants

156.  The applicants maintained that the authorities never gave them a chance to work out their problems with the help of their relatives and by taking advantage of various support measures provided by the social and health care authorities. Instead, the authorities hastily proceeded to the emergency care order which was too drastic a measure to begin with. The applicants also alleged that the emergency care orders had in fact already been taken in advance and only implemented at the time of J.’s birth and that the emergency care orders could not, therefore, be justified by K.’s behaviour.

157.  As regards J. in particular, the applicants stressed that she was placed in public care without having been given an opportunity to bond with the applicants and to be breastfed by her mother. According to them, she should at least have been entrusted to her father who had no problems capable of justifying an emergency care order. The applicants found it shocking that the new-born baby was taken into care directly from the hospital’s delivery room – the decision being based merely on speculation concerning the possible danger to the child – without the applicants being consulted in any way. The parents had no access to her at all during the first days of her life.

158.  As regards M. in particular, the applicants again stressed that he had already been placed in the children’s home at the time of the emergency care order and that he was obviously in no imminent danger of the kind that was a precondition for such an order.

159.  In so far as they complained that they were not heard in respect of the emergency care orders, the applicants stressed that the authorities had based their decision on the assumption that J. would be in danger if K. were to find out that they were preparing a care order concerning her two children. The emergency care orders, the applicants noted, had already been under preparation weeks before they were issued. As a result of the authorities’ assumption, the applicants had not been heard at all before the decision was taken. They maintained that Article 8 of the Convention provides also for a proper hearing and sufficient involvement of parents in the decision-making process and that this requirement was not met in the present case. The applicants submitted that the authorities were not prevented from informing the applicants about the emergency care orders because of the state of K.’s mental health at the time, since K.’s mental health was then fairly good – as was also found by several doctors – and as there was nothing wrong with T.’s mental health. According to the applicants, the limits of even a wide margin of appreciation were clearly exceeded by the authorities in the present case.

(β)  The Government

160.  The Government noted that the applicants had already benefited from measures of the social welfare authorities for at least four years at the time of the care decisions and that the care orders were based on direct contact with the applicants. Numerous assistance measures in open care had been taken in view of the family’s difficulties and the authorities therefore had no other option than to take the children into care, as assistance in open care did not sufficiently ensure the adequate development of the children and they were obliged by law to take the children into public care. The authorities had not acted hastily in making the care orders, which they found to be in the best interests of the children.

161.  As regards J. in particular, the Government stressed that the very aim of taking J. into care was to protect the child, the mother being seriously mentally ill. Had the mother and the baby stayed in the same room, protection could not have been guaranteed by the hospital staff or anybody else, as it was obvious that – even in hospital conditions – it was not possible to supervise the patients all the time. The Government also pointed out that the hospital records contained no indication that K. had ever visited or even attempted to visit the baby in the children’s ward, or that she had been prevented from doing so. The fact that K. was the sole person having custody of J. was also of importance, as she could have left the hospital with the baby any time after the delivery had there been no care order. Whether or not J. was given the opportunity of being breastfed should not be considered a legal argument and should not have any significance for the decision-making in the case as – due to her antipsychotic medication – K. could not have breastfed J. in any event. Finally, the Government noted that they could not rely on T.’s ability to safeguard the health and well-being of the new-born baby.

162.  As regards M. in particular, the Government explained that he had been placed in a children’s home to undergo psychological examinations as he had developed behavioural problems. According to them, a disturbed development was clearly a risk that constituted grounds for both the emergency care order and the normal care order. The previous arrangements with extensive open-care measures had not been sufficient to meet the needs of M. as far as his development was concerned. The Government stressed that M. needed a secure and stable environment for his development, and that K. was not able to provide this in her home, even with the help of T., who was not M.’s father.

163.  As to the fact that the applicants were not heard before the emergency care orders were made, the Government argued that K.’s mental health at the time of the emergency care orders was so bad that the authorities could not inform the applicants about their intention to take the children into public care without risking the health and well-being of K. and the baby she was carrying. According to the Government, K. had behaved violently and threatened to use violence against the children before. It was also noted that K. had been released from mental hospital only a month earlier and that she was not being treated for her mental illness at the time of giving birth. A week before J. was born the social welfare authorities had reached the conclusion that K. would probably not be capable of looking after M. and the new-born child at the same time, even with the help of T. and assistance measures of open care. The Government also observed that T. had called the health care centre only three days before J. was due to be born, expressing concern about K.’s mental health. K.’s mother had also apparently been worried about her daughter’s mental health immediately before J.’s birth on 18 June 1993. The Government further expressed their concern that, if Article 8 were to be read as entitling parents to be involved in the decision-making process leading to emergency care orders, such orders would in many cases lose their meaning or would be impossible to implement. According to the Government, such an interpretation would be detrimental to the protection of children within the jurisdiction of Finland.

(ii)  The Court’s assessment

164.  In its judgment of 27 April 2000 the Chamber examined the question of the taking of the children into care as a whole, without treating separately the emergency care orders and the so-called normal care orders. It considered that the reasons adduced to justify the care orders were not sufficient and that the methods used in implementing those decisions had been excessive. Its conclusion was that in taking the care measures the national authorities had exceeded their margin of appreciation and that the measures could not therefore be regarded as “necessary” in a democratic society. Accordingly, it held that the taking of the two children into public care constituted a violation of the applicants’ right to respect for their family life under Article 8 of the Convention.

165.  The Grand Chamber, for its part, considers it appropriate to examine the emergency care order and the normal care order for each child separately as they were different kinds of decision, which had different consequences – an emergency care order being of short, limited duration and a normal care order being of a more permanent nature – and which were the product of separate decision-making processes, even though one measure followed immediately after the other. In the Grand Chamber’s view, there are substantive and procedural differences to be taken into account which warrant examining the two sets of decisions separately.

166.  The Court accepts that, when an emergency care order has to be made, it may not always be possible, because of the urgency of the situation, to associate in the decision-making process those having custody of the child. Nor, as the Government point out, may it even be desirable, even if possible, to do so if those having custody of the child are seen as the source of an immediate threat to the child, since giving them prior warning would be liable to deprive the measure of its effectiveness. The Court must however be satisfied that in the present case the national authorities were entitled to consider that in relation to both J. and M. there existed circumstances justifying the abrupt removal of the children from the care of the applicants without any prior contact or consultation. In particular, it is for the respondent State to establish that a careful assessment of the impact of the proposed care measure on the applicants and the children, as well as of the possible alternatives to taking the children into public care, was carried out prior to the implementation of such a measure.

167.  The Court acknowledges that it was reasonable for the competent authorities to believe that if K. had been forewarned of the intention to take either M. or the expected child away from her care, this, in view of her fragile mental health, could most likely have had dangerous consequences both for herself and for her children (see paragraph 24 above). The Court also accepts as reasonable, in the light of the evidence before the national authorities, their assessment that T. was not capable of coping with the mentally ill K., the expected baby and M. on his own. Likewise, associating only T. in the decision-making process was not a realistic option for the authorities, taking into account the close relationship between the applicants and the likelihood of their sharing information.

168.  However, the taking of a new-born baby into public care at the moment of its birth is an extremely harsh measure. There must be extraordinarily compelling reasons before a baby can be physically removed from the care of its mother, against her will, immediately after birth as a consequence of a procedure in which neither she nor her partner has been involved. The shock and distress felt by even a perfectly healthy mother are easy to imagine.

The Court is not satisfied that such reasons have been shown to exist in relation to J.

K. and J. were both in hospital care at the time. The authorities had known about the forthcoming birth for months in advance and were well aware of K.’s mental problems, so that the situation was not an emergency in the sense of being unforeseen. The Government have not suggested that other possible ways of protecting the new-born baby J. from the risk of physical harm from the mother were even considered. It is not for the Court to take the place of the Finnish child welfare authorities and to speculate as to the best child care measures in the particular case. But when such a drastic measure for the mother, depriving her totally of her new-born child immediately on birth, was contemplated, it was incumbent on the competent national authorities to examine whether some less intrusive interference into family life, at such a critical point in the lives of the parents and child, was not possible.

The reasons relied on by the national authorities were relevant but, in the Court’s view, not sufficient to justify the serious intervention in the family life of the applicants. Even having regard to the national authorities’ margin of appreciation, the Court considers that the making of the emergency care order in respect of J. and the methods used in implementing that decision were disproportionate in their effects on the applicants’ potential for enjoying a family life with their new-born child as from her birth.  This being so, whilst there may have been a “necessity” to take some precautionary measures to protect the child J., the interference in the applicants’ family life entailed in the emergency care order made in respect of J. cannot be regarded as having been “necessary” in a democratic society.

169.  On the other hand, the Court is of the view that different considerations come into play as far as the other child, M., is concerned. It cannot ignore that the national authorities had good cause to be concerned as to K.’s capacity, even with the aid of T., to continue caring for her family in a normal way immediately following the birth of her third child. The applicants themselves recognised this through the voluntary placement of M. in the children’s home. Moreover, M. was showing signs of disturbance and thus a need for special care. The emergency care order made in respect of M., even coming as it did immediately after the birth of J., was not capable of having the same impact on the applicants’ family life as that made in respect of his half-sister J. He was already physically separated from his family as a result of his voluntary placement in the children’s home, the order was necessary in that he could have been removed from the safe environment of the home at any time, and the order was made for a limited period of time. As stated above, the lack of association, both of T. and K., in the decision-making process was understandable in order not to provoke a crisis in the family before the stressful event of J.’s birth.

The Court is therefore satisfied that the national authorities were entitled to consider that it was necessary to take exceptional action, for a limited period, in the interests of M. as from the birth of his half-sister.

170.  Accordingly, the Court finds that there has been a violation of Article 8 of the Convention in respect of the emergency care order concerning J., and no violation of Article 8 in respect of the emergency care order concerning M.

(b)  The normal care orders

(i)  Submissions of the parties

(α)  The applicants

171.  The applicants maintained that the authorities had exceeded their margin of appreciation when taking the children into care. They submitted that a social welfare board is not a court but a political body, lacking the skills and knowledge required to investigate a case objectively and neutrally. They argued that the picture created by the social welfare workers of the applicants in their reports had been an utterly negative one and had affected the staff at the children’s home. Instead of understanding and support for the family, the facts of the case revealed a merely hostile attitude on the part of the social welfare authorities towards the family life of the applicants. The powers and measures at the disposal of the authorities were used to break down the applicants’ family life, in a way that showed a firm determination on their part. The applicants found it most disturbing that the social welfare authorities had kept secret the report submitted to them by the children’s home, where it was clearly stated that T. had been able to provide exemplary care and support for his baby J., creating a warm and loving bond between himself and the baby. Regardless of this statement, the authorities had claimed before the domestic courts, as did the Government before the Court, that T. would not have been able to take care of J. even with the help of supportive measures. According to the applicants, the taking of the children into public care had clearly been an overreaction to the applicants’ family situation.

(β)  The Government

172.  The Government maintained that a number of reports and certificates issued by the social welfare authorities as well as medical statements had been available to the Social Welfare Board and subsequently to the domestic courts when they had considered the care issues. The measures had been supported by detailed information which had been collected by psychiatric and social welfare authorities from 1989 onwards. The Government argued that the relevant social welfare authorities’ thorough knowledge of the applicants’ family situation which had been gained over a period of four years not only from frequent personal contacts but also, inter alia, from ample medical and other expert evidence, and which had resulted in numerous assistance measures in open care taken in view of the family’s economic and social difficulties, should be sufficient to convince the Court that the authorities had acted within the margin of appreciation allowed to the national authorities.

(ii)  The Court’s assessment

173.  The fact that a child could be placed in a more beneficial environment for his or her upbringing will not on its own justify a compulsory measure of removal from the care of the biological parents; there must exist other circumstances pointing to the “necessity” for such an interference with the parents’ right under Article 8 of the Convention to enjoy a family life with their child. Keeping in mind that the authorities’ primary task was to safeguard the interests of the children, the Court has no reason to doubt that the authorities could in the circumstances of the present case consider that placement in public care as from 15 July 1993, in particular in a foster home as from early 1994, was called for rather than continuation of the open-care measures or even introduction of new open-care measures (see paragraphs 32-47 above). Nor, in the Court’s view, can it be said that the normal care orders were implemented in a way which was particularly harsh or exceptional. In a situation in which, as detailed in the medical and social reports, the mother of the children was seriously mentally ill, there were social problems in the family and the prospects for the healthy development of the children in foster care appeared far more positive than the expected development in the care of their biological parents, the authorities could reasonably base the contested decisions on the assessment that was made of what was in the best interests of the children. As to the procedural guarantee inherent in Article 8, the evidence shows that the applicants were properly involved in the decision-making process leading to the making of the normal care orders and that they were provided with the requisite protection of their interests (see paragraph 33 above). Furthermore, they could and did appeal on two court levels against the Social Welfare Board’s decision (see paragraphs 41-46 above).

174.  In the light of the foregoing, the Court is satisfied that the taking of the children into public care on 15 July 1993 was based on reasons which were not only relevant but also sufficient for the purposes of paragraph 2 of Article 8 and that the decision-making process satisfied the requirements of that provision. Accordingly, the Court finds that in respect of neither child was there a violation of Article 8 of the Convention as a result of the decision to make the so-called normal care orders.

(c)  The alleged failure to take proper steps to reunite the family

(i) Submissions of the parties

(α)  The applicants

175.  The applicants maintained that the Social Welfare Board and the courts failed to carry out a proper examination of the applicants’ request for reunification of their family, and thus exceeded their margin of appreciation. The applicants stressed that taking into care should be regarded as a temporary measure to be discontinued as soon as possible and that, in the present case, care was expected to be of long duration, as the authorities’ presumption from the very beginning was that these children would never be returned to their biological parents. The meetings with the children under strict supervision were, in the applicants’ opinion, so unnatural that the parents and the children were not able to form normal family ties and they never had an opportunity to have a normal family life together. As the Government’s intention not to reunite the family was also repeated several times by the Government before the Court, the violation of Article 8 of the Convention in this respect had been established. The authorities had acted in a clearly arbitrary way without any intention at all to terminate the care, whatever the circumstances.

(β)  The Government

176.  The Government admitted during the Chamber proceedings that no physical reunification of the family was foreseen and that no measures aimed at such reunification had been carried out. They stressed, however, that the care orders were in force “for the time being”. Even though the authorities expected that the children would need to remain in care for a long time, it had not been established that such a presumption could not be rebutted if need be. During the Grand Chamber proceedings, the Government submitted that the applicants had only once requested the Social Welfare Board to revoke the normal care orders. The social welfare authorities had then agreed with the applicants’ counsel that an expert opinion would be sought from the family counselling clinic of K. as a basis for the future decision. It had been at the request of the applicants’ counsel that the same clinic had then assessed both the foster parents’ and the applicants’ relationship with J. and M. According to this opinion, K. and T. were unable to create such contacts with the children as would have been appropriate to the children’s age. In the Government’s opinion, these steps certainly amounted to serious efforts to consider the termination of public care.

(ii)  The Court’s assessment

177.  In its judgment of 27 April 2000, the Chamber noted that the competent authorities seemed to have consistently assumed that long-lasting care and placement in a foster family were necessary. It took into account the fact that the obstacles put in the way of the reunification of the family by this attitude had no doubt been increased by the restrictions and prohibitions on the applicants’ access to their children. It found a violation of Article 8 of the Convention in so far as the refusal to terminate the care was concerned, on the ground that there was a lack of any effort to consider seriously the termination of public care despite evidence of an improvement in the situation which had prompted the care orders. In the Chamber’s opinion, this amounted to such a lack of a fair balance between the various interests involved as to constitute a violation of Article 8 (see paragraphs 155-64 of the Chamber’s judgment).

178.  The Grand Chamber, like the Chamber, would first recall the guiding principle whereby a care order should be regarded as a temporary measure, to be discontinued as soon as circumstances permit, and that any measures implementing temporary care should be consistent with the ultimate aim of reuniting the natural parents and the child (see, in particular, Olsson (no. 1), cited above, pp. 36-37, § 81). The positive duty to take measures to facilitate family reunification as soon as reasonably feasible will begin to weigh on the competent authorities with progressively increasing force as from the commencement of the period of care, subject always to its being balanced against the duty to consider the best interests of the child.

179.  In the instant case, the Court notes that enquiries were made in order to ascertain whether the applicants would be able to bond with the children (see paragraph 67 above). They did not, however, amount to a serious or sustained effort directed towards facilitating family reunification such as could reasonably be expected for the purposes of Article 8 § 2 – especially since they constituted the sole effort on the authorities’ part to that effect in the seven years during which the children have been in care. The minimum to be expected of the authorities is to examine the situation anew from time to time to see whether there has been any improvement in the family’s situation. The possibilities of reunification will be progressively diminished and eventually destroyed if the biological parents and the children are not allowed to meet each other at all, or only so rarely that no natural bonding between them is likely to occur. The restrictions and prohibitions imposed on the applicants’ access to their children, far from preparing a possible reunification of the family, rather contributed to hindering it. What is striking in the present case is the exceptionally firm negative attitude of the authorities.

Consequently, the Grand Chamber agrees with the Chamber that there has been a violation of Article 8 of the Convention as a result of the authorities’ failure to take sufficient steps towards a possible reunification of the applicants’ family regardless of any evidence of a positive improvement in the applicants’ situation.

(d)  The access restrictions and prohibitions

(i)  The parties’ submissions

(α)  The applicants

180.  The applicants pointed out that M. had already been placed on a voluntary basis in a children’s home before the emergency care measure and that later, after the care order was finalised, he was placed with a foster family. They observed that the decision concerning the right of access to J. was not given until 21 June 1993, that is, three days after the birth of the baby, but the baby was nevertheless taken from K. and placed in the children’s ward of the hospital on the day she was born. In the applicants’ view, the above decision was unlawful because the restriction was not made for a fixed period. The applicants had been allowed to meet M. in the children’s home and T. had been allowed to meet J. almost daily from 23 June 1993. K. had not met her children very often in the summer of 1993, but her hospitalisation had made it difficult. The authorities had allowed access to the children for the first time after they had been placed in their foster family and then only for two hours under supervision. Even after that, the applicants’ access to the children had been subjected to severe restrictions.

181.  The applicants also pointed out that for the last six years the rationale for the continuation of the access restrictions had been that the children had to get attached to their foster family and that too close a relationship with the applicants jeopardised this objective. For the authorities, it had been sufficient that the children were aware of their parents’ existence. Once this had been accepted by the administrative courts, it had been used by the authorities as a basis for all the subsequent restriction decisions.

182.  The applicants stressed that the only reason given for the restriction orders was K.’s unstable health. Such reasoning did not, however, meet the strict preconditions set by the law. On 14 September 1993 a social worker had made a note to the effect that the access of T. to J. was to be questioned as J.’s placement with the foster family was under preparation, and it was to be expected that it would be difficult for T. to give up J. According to the applicants, from this moment the plan to alienate J. from her parents was systematically pursued.

183.  The applicants also noted that their decision to move back together was made at the beginning of 1994, when the children had already been taken into care and it was already known that they would be placed in a foster home. When T. had found out, after all the promises and the trouble he had gone through, that he could not live with his daughter, he had no reason whatsoever not to move back to live with K. At this time both the applicants knew that the children would never be returned.

184.  According to the applicants, the decisions imposing severe access restrictions were not made in a democratic way, as they had no opportunity of taking part in the decision-making. The procedure did not meet the principal requirements of the law, such as the need to act with utmost delicacy, according to the principle of least possible interference, and in the best interest of the children. For example, in December 1993, it had been suggested to the applicants that they could keep in touch with their children by post. As J. was then under one year of age, she clearly could not read or understand this kind of communication. On one occasion, the social workers had told the applicants not to speak to M. about his placement in a family, and when K. then told M. about the placement – the most important event in the child’s life so far – she had been punished by further access restrictions.

185.  The applicants emphasised that their access to M. was restricted during his placement at the children’s home as a voluntary open care measure, as M. was not allowed to visit his home. Such a decision limiting access was clearly illegal as, according to the law, no restrictions are allowed when the child is placed voluntarily at a children’s home. The first legal decisions concerning access rights were made only much later, on 21 June 1993.

186.  The applicants pointed out that on 15 July 1993 the care orders and the restriction orders concerning K.’s right of access to her children were ratified by the Social Welfare Board. The restrictions were based on K.’s aggressive behaviour and emotional outbursts. Yet, the social workers had noted that the meeting between K. and the children had gone well. She had never harmed or threatened to harm her children in any way. The fact that she had been aggressive towards the authorities – who had deprived her of her children – was not a legal basis for restricting access or for denying the applicants the right to a family life with their children. On the contrary, such a decision had only increased K.’s stress and psychotic reactions.

(β)  The Government

187.  The Government disagreed. They argued that a physical connection was not the only way to ensure family ties. In Finland, the child welfare measures referred to in the Child Welfare Act, such as taking a child into care and substitute care, were forms of assistance directed towards the child. The purpose of such assistance was not to alter the biological ties of the child to his family. The mother and the father remained the legal guardians of the child who had been taken into care. The fact that a child had been taken into care and placed in a foster family did not prevent the child from meeting his or her parents as an equal adult later, when he or she had reached the age of majority, thereby creating normal family ties. However, the taking into care inherently implied some practical and natural restrictions to the right of access.

188.  The Government doubted whether all the complaints concerning access restrictions had been declared admissible by the Court. In any case, the Government emphasised that the time-limits and other conditions set forth in the Child Welfare Act had been met.

189.  The Government also stressed that T. had been assisted by the authorities in various ways in his efforts to create a relationship with the baby at the beginning. He had been supported and guided at the family centre, and also supported financially. Furthermore, it had been agreed that monthly appointments would be made for T. to see a family counsellor. Considering that the aim was that T. should live with the baby, it was also to organise a support family, as well as weekly domestic help. At the same time, T. had continued to meet K. frequently. Apparently, he hoped that her health would improve to such an extent that they could bring up the baby together despite the fact that his cooperation with the authorities was based on the idea that he alone would take care of the baby.

190.  The Government further emphasised that at the beginning of the placement of M. in the children’s home, the visits by K. and T. and by other relatives were unlimited. The applicants were given the opportunity to spend nights in the children’s home at weekends. The visits had to be limited only when K.’s health deteriorated, and her behaviour during the visits caused strong negative emotional reactions in M. as well as confusion and disruption in the activities and atmosphere of the children’s home as a whole.

The restrictions on the right of access to M. while in the children’s home had been directed especially at K., because of her acute psychiatric illness. The subsequent decisions on the right of access had concerned both applicants and had been based on various statements by doctors and other experts.

191.  The Government also recalled that the applicants had had the opportunity to maintain contact with their children by letter and telephone. Two different domestic courts, when dealing with separate issues concerning K.’s access to her children, had found exceptionally important reasons to restrict her access rights. The applicants had, however, been allowed to meet their children regularly.

(ii)  The Court’s assessment

192.  In its judgment of 27 April 2000 the Chamber considered that it was not necessary to examine the access restrictions as a separate issue, except in so far as the situation obtaining at the time was concerned. In that respect, the Chamber observed that the applicants had – since 1994 – had access to the children once a month. While this may have been unreasonably restrictive earlier, the Chamber could not overlook the fact that by then the children had been in public care for almost seven years. In view of that, the Chamber accepted that the national authorities, within their margin of appreciation, were entitled to consider such restrictions necessary in the light of the existing interests of the children. Accordingly, it found no violation of Article 8 of the Convention in that respect.

193.  This aspect of the applicants’ complaints was not mentioned in the Government’s request for referral of the case to the Grand Chamber, the Government having requested the referral only in so far as a violation of Article 8 of the Convention had been found by the Chamber. Furthermore, in their pleadings before the Grand Chamber neither the applicants nor the Government directed any specific argument to the question whether the restrictions and prohibitions on access gave rise to a separate violation of Article 8. This question, as one aspect of the complaint formulated by the applicants under Article 8 of the Convention in the initial proceedings before the Chamber, nonetheless falls to be decided in the present judgment since it forms part of “the case” that has been referred to the Grand Chamber (see paragraph 140 above).

194.  Like the Chamber, the Grand Chamber considers that, in so far as the complaint concerning the access restrictions is covered by the finding of a breach of Article 8 as a result of the failure to take sufficient steps for the reunification of the family, it is not necessary to examine the impugned measures as a possible separate source of violation. As regards the present situation, including the period after the delivery of the above-mentioned Chamber judgment, the Grand Chamber likewise arrives at the same conclusion as the Chamber. It observes that, whilst national authorities must do their utmost to facilitate reunion of the family, any obligation to apply coercion in this area must be limited since the best interests of the child must be taken into account. Where contacts with the parents appear to threaten those interests, it is for the national authorities to strike a fair balance between them and those of the parents (see, inter aliaHokkanen, cited above, p. 22, § 58). Having regard to the situation of the children in this later period, it cannot be found that the assessment of the Finnish child welfare authorities fell foul of Article 8 § 2. In that respect, the Court finds no violation of Article 8 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

195.  In the proceedings before the Chamber the applicants contended that no effective remedy had been available to them in respect of the violation of their right to respect for their family rights under Article 8 of the Convention. Article 13 of the Convention reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

196.  The Government contested this allegation, referring to the possibility of requesting in court, under paragraph 2 of section 93 of the Constitution Act (now paragraph 3 of section 118 of the 2000 Constitution) and the relevant provisions of the Penal Code, that the officials concerned be prosecuted and possibly made liable to pay damages, and to the possibility, under the Compensation Act, that the State be ordered to pay damages.

197.  The complaint under Article 13 of the Convention, although not mentioned by the Government in their request under Article 43 of the Convention, forms part of “the case” referred to the Grand Chamber for decision by way of a judgment (see paragraph 140 above).

198.  In its judgment of 27 April 2000 the Chamber reached the following conclusion:

“179.  The Court notes that the applicants could apply to administrative courts against the care order, refusal to terminate the care and various access restrictions. It is true that the applicants’ appeals did not prove successful. However, the effectiveness of the remedy for the purpose of Article 13 does not depend on the certainty of a favourable outcome (see the Vereinigung demokratischer Soldaten Österreichs and Gubi v. Austria judgment of 19 December 1994, Series A no. 302, § 55). There is no indication that the Finnish administrative courts would not, as a general matter, fulfil the requirements of an ‘effective remedy’ within the meaning of Article 13. Taking also into account the other remedies invoked by the Government, the Court considers that the applicants had available remedies satisfying the requirements of that provision. Accordingly, there is no violation of Article 13 of the Convention.”

199.  The Grand Chamber sees no reason to depart from the Chamber’s findings concerning this aspect of the case. The Court therefore concludes that, for the reasons indicated by the Chamber in its judgment, no violation of Article 13 of the Convention has been established.

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

200.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

201.  The applicants argued that the minimum compensation that should be awarded to them for the violation of their rights guaranteed in the Convention was the amount specified in the judgment of the Chamber, namely 40,000 Finnish marks (FIM) each. They submitted that the Court should, however, also take into account the mental stress caused by the events of the present case to the first applicant during her fourth pregnancy and her fear of losing that child to the authorities as well. Before the Chamber, they had claimed a total amount of FIM 816,000. According to them, the compensation should be further increased on account of the fact that the authorities had withheld essential information from them during the proceedings. In addition, the prolongation of the proceedings, which had caused additional stress and anguish, should be compensated, since it resulted from the Government’s referral of the case to the Grand Chamber.

202.  During the Chamber proceedings, the Government acknowledged that, if the Court were to find a breach of Article 8 of the Convention, its judgment should include sufficient just satisfaction in respect of non-pecuniary damage. However, the sums claimed by the applicants were to be regarded as greatly excessive. The Government left the decision to the Court’s discretion.

The Government did not comment on the applicants’ claims concerning, inter alia, the additional stress before the Grand Chamber.

203.  In its judgment of 27 April 2000, the Chamber awarded the applicants FIM 40,000 each, that is FIM 80,000 in total, as just satisfaction for non-pecuniary damage attributable to the violation of Article 8 of the Convention.

204.  The Grand Chamber, like the Chamber, has found a violation of Article 8 by reason of the failure of the Finnish child welfare authorities to pay sufficient heed to the possible reunification of the applicants’ family when implementing the care measures (see paragraphs 177 and 179 above). On the other hand, its finding of a violation in relation to the taking into care as such of the children is grounded on a somewhat narrower basis than that of the Chamber: the Grand Chamber has restricted its finding to the emergency care order and to one child, J. (see paragraphs 164-70 and 173-74 above). Notwithstanding this difference, the Court considers it appropriate in equity to award the applicants the same sums by way of just satisfaction as those awarded by the Chamber: the stress, unhappiness and frustration caused to the applicants by the shortcomings held by the Grand Chamber to be in violation of Article 8 cannot have been significantly less than the suffering attributable to the violations found by the Chamber. In so far as any reduction in the amount recoverable might at all have been warranted, this is offset by the need to take account of the delay in the receipt by the applicants of the award of just satisfaction resulting from the prolongation of the proceedings consequent upon the Government’s referral of the case to the Grand Chamber. The Court accordingly awards each applicant the sum of FIM 40,000 as just satisfaction for non-pecuniary damage attributable to the violations of Article 8 of the Convention.

B.  Costs and expenses

205.  Before the Chamber the applicants claimed FIM 5,190 in respect of their own costs and expenses relating to their representation. They had also sought FIM 249,475 in respect of the costs which were borne on their behalf by the Society for Family Rights in Finland (PESUE). The Chamber awarded them FIM 5,190 from which the 2,230 French francs (FRF) already received from the Council of Europe by way of legal aid had to be deducted. Before the Grand Chamber, they claimed reimbursement of FIM 289,475 in respect of their own costs and expenses relating to their representation by Mr Kortteinen as their counsel before the Chamber, and FIM 119,070 in respect of their own costs and expenses relating to their representation before the Grand Chamber. No mention was made of costs having been borne on their behalf by PESUE.

206.  The Government noted that the applicants were now seeking reimbursement in their own name of FIM 249,475 in respect of costs and expenses which they had earlier declared to have been borne on their behalf by PESUE, increased by an additional FIM 40,000 for letters drafted after the admissibility hearing. The Government submitted that such variation in the claim made was not possible and that the transferred claim and the delayed additional claim could not be accepted.

The Government further submitted that the total sum claimed for costs and expenses before the Grand Chamber appeared to be excessive, in general as regards the working hours and hourly rates charged and in particular as regards translation costs and payments charged by the family’s adviser. The Government, however, left the assessment to the Court’s discretion

207.  The Court would first observe that the applicants have not shown either that their own legal costs and expenses before the Commission and the Chamber amounted to more than the FIM 5,190 originally claimed or that the sum of FIM 249,475 originally claimed on behalf of PESUE was in fact owed by them to Mr Kortteinen as their legal counsel. The Grand Chamber cannot therefore but arrive at the same conclusion as the Chamber. Neither does the Court accept the late submission of the claim of FIM 40,000 for letters drafted after the admissibility stage.

In respect of the applicants’ costs and expenses before the Grand Chamber, the Court finds the applicants’ claim of FIM 119,070 excessive.

The present case is admittedly an exceptionally complex and voluminous one as far as the facts are concerned, and the applicants did not themselves request the referral of the case to the Grand Chamber. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicants FIM 5,190 in respect of the proceedings leading up to the Chamber’s judgment and FIM 60,000 in respect of the Grand Chamber proceedings, that is FIM 65,190 in total for their costs and expenses together with any value-added tax that may be chargeable, from which must be deducted the FRF 2,230 and 2,871.54 euros already received from the Council of Europe by way of legal aid.

C.  Default interest

208.  According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Finland at the date of the adoption of the present judgment is 11% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Holds by fourteen votes to three that there has been a violation of Article 8 of the Convention in respect of the emergency care order concerning J.;

2.  Holds by eleven votes to six that there has been no violation of Article 8 of the Convention in respect of the emergency care order concerning M.;

3.  Holds unanimously that there has been no violation of Article 8 of the Convention in respect of the normal care orders in regard to either child;

4.  Holds unanimously that there has been a violation of Article 8 of the Convention by reason of the failure to take proper steps to reunite the family;

5.  Holds unanimously that there has been no violation of Article 8 of the Convention in respect of current access restrictions;

6.  Holds unanimously that there has been no violation of Article 13 of the Convention;

7.  Holds unanimously

(a)  that the respondent State is to pay the applicants within three months:

(i)  for non-pecuniary damage, FIM 40,000 (forty thousand Finnish marks) each, that is a total of FIM 80,000 (eighty thousand Finnish marks);

(ii)  for legal fees and expenses, FIM 65,190 (sixty five thousand one hundred and ninety Finnish marks) less FRF 2,230 (two thousand two hundred and thirty French francs) and EUR 2,871.54 (two thousand eight hundred and seventy one euros fifty-four cents) to be converted into Finnish marks;

(b)  that simple interest at an annual rate of 11% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

8.  Dismisses unanimously the remainder of the applicants’ claims for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 12 July 2001.

Luzius Wildhaber
President
Paul Mahoney
Registrar

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  concurring opinion of Mr Pellonpää joined by Sir Nicolas Bratza;

(b)  partly dissenting opinion of Mrs Palm joined by Mr Gaukur Jörundsson;

(c)  partly dissenting opinion of Mr Bonello;

(d)  partly dissenting opinion of Mr Ress joined by Mr Rozakis, Mr Fuhrmann, Mr ZupančičMr Panţîru and Mr Kovler.

L.W.
P.J.M.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE PELLONPÄÄ JOINED BY JUDGE Sir Nicolas BRATZA

I have voted with the majority on all points in this case. I disagree, however, as to the reasons for finding a violation in respect of the emergency care order concerning J. According to the judgment, both “the making of the emergency care order ... and the methods used in implementing that decision were disproportionate” (paragraph 168). While I find the criticism concerning the implementation of the emergency care order justified, I disagree with the conclusion that the making of the order as such was in violation of Article 8.

I recall that the basic reasons for the emergency care order of 18 June 1993 were the same as those relied on in support of the normal care decision rendered on 15 July 1993 and found by the Court to be in conformity with Article 8, namely, K.’s serious illness and occasionally uncontrolled emotional reactions which could be traumatic for the child, etc. (see paragraphs 24 and 33 of the judgment). The additional reason behind the emergency care order was the urgency of the situation. It can be inferred from the judgment that, according to the majority opinion, there was no such urgency as to justify the emergency care order.

In this respect I recall that the Court accepted the emergency care order with regard to M. on the ground that, without such an order, he could have been removed from the safe environment of the children’s home at any time, and on account of the limited duration of the order (paragraph 169 of the judgment). In my view these arguments are equally, not to say to some extent a fortiori, valid with regard to J. as well. Without the emergency care order, nobody would have been legally entitled to prevent K., the person having sole custody of J., from taking the baby with her when leaving the hospital. That the fragile mental health of the applicant could, in such a situation, have entailed risks for the well-being of the child (cf., for example, paragraph 167 of the judgment) was an eventuality which the authorities must have been entitled to take into account.

Indeed, even the majority seems to accept that the reasons relied on by the national authorities were “relevant”. They were, however, not deemed “sufficient”, among other reasons on the ground “that the situation was not an emergency in the sense of being unforeseen” (see paragraph 168 of the judgment). This is as such correct and undisputed. It is precisely because of the foreseeability of the birth of a new baby that the authorities seem to have taken certain precautionary steps (see paragraph 22). In so far as it appears to be suggested that an emergency care order is compatible with Article 8 only in situations of unforeseen emergency, I recall that in the case of M. the Court accepts that the emergency care order was justified even in the absence of an unforeseen emergency. Moreover, under domestic law, section 18 of the Child Welfare Act (see paragraph 103), an emergency care order (kiireellinen huostaanotto, literally “urgent taking into care”) is foreseen not only for suddenly arising emergencies but also for other situations of urgency where delays could endanger the well-being of the child. In my view the authorities, within their margin of appreciation, could reasonably consider that this was such a situation. A care order was not thinkable before the birth of the child, whereas any delay thereafter could have entailed the risks indicated earlier.

When the proportionality of the making of the emergency care order is discussed, it should also be recalled that the legal consequence of the order was the removal of the baby from K.’s immediate control as regards the right to decide on J.’s place of residence and like questions. In practical terms, the decision to take J. urgently into care prevented K. from removing the child from the hospital. Beyond this, the emergency care order as such could not legally restrict K.’s access to the child. For such restrictions, a separate decision was needed (and rendered on 21 June 1993, when unsupervised – but not other – access was prohibited; see paragraph 27 of the judgment). Therefore I have some difficulty in reconciling the characterisation of the emergency care order as a whole – as distinct from the way in which it was implemented – as “drastic” (see paragraph 168) with the unanimous finding that the normal care order was compatible with Article 8. After all, the last-mentioned care order arguably had, at least in some respects, more drastic consequences for the applicants’ family life than the temporary emergency care order.

In view of the above, I do not think that the national authorities exceeded their margin of appreciation when coming to the conclusion that an emergency care order was needed to protect the new-born baby. For reasons similar to those mentioned in paragraph 167 of the judgment, I also accept that, in the circumstances of the case, it was justified not to involve the applicants in the decision-making concerning the emergency care order.

What, however, constituted a violation of Article 8 was the harsh manner in which the decision of 18 June 1993 was implemented. Taking the child from the mother immediately after the delivery and placing her in the children’s ward went beyond the exigencies of the situation and cannot, even in the difficult situation in question, be accepted as a proportionate means of securing the legitimate purpose of the emergency care order. No convincing explanation has been submitted by the Government as a justification for what, prima facie, appears to have been an overreaction by the hospital staff to the emergency care order and, perhaps, to the letter of 11 June 1993 (see paragraph 22 of the judgment). That the staffing situation of the hospital may have caused practical problems for a less severe manner of executing the care order (see paragraph 161) is not an explanation releasing the Government from their responsibility.

Nor is a sufficient explanation provided by the Government’s argument according to which K. was not prevented from visiting the baby at the children’s ward (see paragraph 161 of the judgment). A person in the applicant’s mental and emotional situation could hardly be expected to take steps to exercise her right to see the child on her own initiative. As there is no indication of any positive measures resorted to in order to facilitate contacts between K. and J. after the delivery, K.’s theoretical access to the baby at the children’s ward cannot be given much importance in the evaluation of the situation from the point of view of Article 8.

In view of the above, I conclude that the emergency care measure with regard to J. constituted a violation of Article 8 because of the manner in which it was implemented.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE PALM JOINED BY JUDGE GAUKUR JÖRUNDSSON

I have voted with the majority for the finding of no violation of Article 8 in respect of the normal care orders concerning both the children M. and J. and the emergency order in respect of M. However, I cannot agree with the majority that there has been a violation of the same Article in respect of the emergency order concerning J.

The main reasons for the care order were the mother’s serious mental illness and her incapacity to safeguard the healthy development of the children. She had, in 1989, been diagnosed as suffering from schizophrenia and had on several occasions been hospitalised on account of a mental disorder. While these reasons, according to the majority, were relevant and sufficient for the normal care orders on 15 July 1993 in respect of both M. and J. and for the emergency care order in respect of M. on 21 June 1993, they were found relevant but not sufficient in respect of the emergency order concerning the new-born child J. on 18 June 1993.

The majority has put special emphasis on the fact that when the mother gave birth to J. at the hospital, the child was immediately taken away and put in the children’s ward of the same hospital.

According to the majority, the competent Finnish authorities ought to have examined whether some less intrusive interference with family life was not possible before making and implementing an emergency care order.

The Court has consistently held that, in exercising its supervisory function, it cannot confine itself to considering the impugned decisions in isolation but must look at them in the light of the case as a whole (see, inter aliaOlsson v. Sweden (no. 1), judgment of 24 March 1988, Series A no. 130, p. 32, § 68). As stated in paragraph 154 of the present judgment, the Court’s task is not to substitute itself for the domestic authorities in the exercise of their responsibilities for the regulation of the public care of children and the rights of parents whose children have been taken into care, but rather to review under the Convention the decisions taken by those authorities in the exercise of their power of appreciation.

I also subscribe to what is said in paragraph 155 of the judgment, namely, that the national authorities enjoy a wide margin of appreciation in assessing the necessity of taking a child into care.

In fact the Court has, in all earlier judgments concerning the taking of children into public care, accepted the national authorities’ assessments of the necessity of the care order. In the present judgment, the Court rejects for the first time the competent national authorities’ understanding of the necessity of the measure they took at the time.

K. and her family had been in contact with the welfare and health authorities since 1989. From March to May 1989 K. was voluntarily hospitalised, having been diagnosed as suffering from schizophrenia. From August to November 1989 and from December 1989 to March 1990 she was again hospitalised for this illness. Later in 1991 and again in 1992 she was hospitalised on several occasions on account of psychoses. She was in compulsory care between 15 May and 10 June 1992 and, according to a medical report of 15 May 1992, she was considered to be paranoid and psychotic. In March 1993 K.’s mother was in contact with the social welfare authorities and said that she was worried about K.’s health condition, which was really bad, and that K. had destroyed her mother’s wedding photograph and pierced the eyes of all those appearing in the photograph. At the end of March 1993 until 5 May 1993 K. was in voluntary care. On 31 March a discussion took place between K., her mother, T. and a number of social and mental-health care officials concerning the possible intervention by the authorities in M.’s upbringing and in May 1993 it was decided to place M. in a children’s home.

When the emergency order in respect of J. was made and immediately implemented on 18 June 1993, the competent Finnish authorities had been monitoring and supporting K.’s family since 1989. They had had innumerable personal contacts with all involved and were thus well equipped to assess the necessary measures to take in the children’s interest. The authorities were prepared to issue an emergency order if the situation called for it but they waited until they found it necessary because of the fear that the new-born child would come to harm. The grounds given by the authorities for the emergency order were, inter alia, K.’s illness and occasionally uncontrolled emotional reactions and the fact that K.’s mental state had been unstable during the last stages of her pregnancy, that the baby’s health would be endangered since K. had found out about the plan to place the baby in public care and that the baby’s father could not guarantee its development and safety.

Even if, with the benefit of hindsight, it may seem harsh to separate a new-born baby from its mother, the authorities were at that time forced to take an immediate decision as to whether it was a risk for the child to stay with a mother who was mentally ill and totally unpredictable and who remained free to leave the hospital with the child if no decision was taken.

Under these circumstances and having regard to their margin of appreciation, I find that the Finnish authorities were reasonably entitled to think that it was necessary to take J. into emergency care.

In the first place, it is difficult to say many years later whether the Finnish authorities could have or should have acted in any other way as regards an emergency decision that they were called upon to take and its immediate implementation. This alone speaks in favour of a more cautious approach in reviewing the behaviour of the local authorities. More importantly, it should be borne in mind that the essence of an emergency care order is that action must be taken on the spot in order to prevent particular harm from occurring. There is little room for the authorities, pressed to take an immediate decision, to reflect on whether lesser measures can be taken since the situation is such that time is of the essence. The Court, in my view, should be more sensitive to the real dilemmas facing the authorities in situations where emergency steps must be taken. If no action is taken, there exists the real risk that harm will occur to the child and that the authorities will be held to account for their failure to intervene. At the same time, if protective steps are taken, the authorities tend to be blamed for unacceptable interference with the right to respect for family life. I believe that it is recognition of this type of genuine dilemma that supports and justifies a generous application of the margin of appreciation in this area in a manner which affords the benefit of doubt to the welfare of the child at risk. I would have thought it appropriate for the Court to be particularly cautious where the rights of the child are imperilled. Indeed, a failure to do so may not only complicate the exercise of discretion by local authorities in their endeavours to protect children but may also lead to children being placed in danger.

In conclusion, the Court’s finding that the measures taken at the time amounted to a violation of Article 8 goes beyond the supervisory function that the Court has under the Convention in such situations.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE BONELLO

1.  Among other issues, the Court had two things to determine: firstly, whether the making of the emergency order at the birth of the applicants’ infant violated their right to family life; secondly, whether the (later) failure of the authorities to take proper steps to reunite the family amounted to another violation. It found unanimously that Finland had violated the applicants’ right to family life in respect of the second issue. I voted in favour of that finding. I could, however, detect no violation either in respect of the making of an emergency order to remove the new-born child from the mother or of the methods used in implementing that decision.

2.  The Finnish child care authorities faced a distressing dilemma: whether to act in a way which would injure the mother, or in a way which could injure her baby. Theirs were agonising options. It is less painful to choose between good and bad than between bad and worse.

3.  The applicant mother had amassed dreadful records of mental illness. Repeatedly hospitalised since 1989, compulsorily or at her own request, she was diagnosed as suffering from schizophrenia and “atypical and indefinable psychosis”; subsequent psychiatric reports also certified her as paranoid and psychotic.

4.  The applicant’s mother described her daughter’s mental health as “really bad”; she destroyed family mementoes and had “pierced the eyes” of all those appearing in her mother’s wedding photo. The record is heavy with episodes of aberrant aggression.

5.  At birth, the health assistants took the infant to the children’s ward. An emergency care order was concurrently served on the hospital on the following grounds: the applicant’s “mental state had been unstable during the last stages of her pregnancy”; “the baby’s health would be endangered since (the applicant mother) had found out about the plan to place the baby in public care”; “the baby’s father … could not guarantee its development and safety”; and, finally, the applicant mother’s “serious illness and occasionally uncontrolled emotional reactions … could be traumatic for the children”.

6.  Even after the birth of the infant, the applicant mother experienced various psychotic relapses and suffered from “aggressive and uncontrolled emotional moods”.

7.  At the relevant time, the applicant mother had three children, each by a different father (P., a daughter, M., a son, and J., another daughter). She lost custody of P. by court order in 1992; her son M. succumbed to very grave mental disturbances, harbouring “immense hatred” and “threatening to kill everybody” and was also committed to care. The present opinion refers solely to the youngest child J., taken away by the authorities at birth.

8.  I would not care to query the majority’s view that taking the infant from the mother at birth constituted a “drastic” measure. I find it difficult to envisage, for a mother, a more shattering emotional calamity. But surely the question is not whether that measure was drastic, but whether it was avoidable.

9.  Time and time again, this Court has underwritten the dogma that, in situations of conflicting rights, it is the child’s best interests that should be paramount.

10.  The Finnish authorities were confronted with a situation in which a vulnerable new-born infant would be at the mercy of someone in relentless captivity to recurrent psychosis, a person about whom the only predictable thing was her unpredictability. A person from whom uncontrollable reactions were as inseparable as was the resort to destructive violence. The infant’s best interests, if that article of faith were to retain any meaning, would have been poorly served by making her the responsibility of the irresponsible. Perfectly “normal” mothers, in the embrace of post-natal trauma, have turned the best-honed maternal instincts to the destruction of their offspring. Why that possibility is factored in when dealing with normal mothers, but discounted when dealing with guaranteed psychopaths, still, I believe, calls for explanation.

11.  The majority found a violation because “it was incumbent on the competent national authorities to examine whether some less intrusive interference into family life, at such a critical point in the lives of the parents and the child, was not possible”. In other words, the authorities should have had recourse to other options. It would have been helpful had the majority specified which.

12.  In my view, the Finnish care services, faced with harrowing alternatives, acted soundly, in the only rational and accountable manner open to them, achieving a fair balance between wrong inflicted and wrong prevented. They who preferred to place a child beyond the reach of harm have now been branded violators of human rights. I enquire what the majority would have styled them had the infant, left with the applicant mother, suffered mischief. Had I, like the Finnish authorities, been faced with choosing whether to be cruel to the mother or to the child, I know which way I would have looked.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE RESS JOINED BY JUDGES ROZAKIS, FUHRMANN, ZUPANČIČ, PANŢÎRU AND KOVLER

To my great regret I cannot share the majority’s opinion that there has been no violation of Article 8 of the Convention in respect of the emergency care order concerning M.

1.  One should recall that on 3 May 1993 K.’s son M. was placed voluntarily in a children’s home for a period of three months after some disorderly behaviour of K. and after M. had shown some aggressive behaviour (see paragraphs 16-20 of the judgment). Even if M.’s behaviour in the children’s home did not immediately show satisfactory progress (see paragraph 21), there was no drastic change which could have justified the decision of 21 June 1993 to place him in emergency care as well (see paragraph 25). Just as for the emergency care order in respect of J., the new-born baby, there were no special circumstances justifying an emergency care order in respect of M.

2.  Before public authorities have recourse to emergency measures in such delicate issues as care orders, the imminent danger should be actually established. An imminent danger is the precondition for an emergency care order. If it is still possible to hear the parents of the child and to discuss with them the necessity of the measure, there should be no room for an emergency action.

M. was in no imminent danger since he had already been placed in a children’s home. The whole procedure gives the impression of a coup de force. A procedure by which normal care orders were prepared with the involvement of the parents would, under the circumstances, have been a reasonable and fully satisfactory one.

3.  There is no doubt, as the Government have stressed, that M. needed a secure and stable environment for his development but the decision on how to secure this and where to place M. could also have been taken in accordance with the normal procedure involving K. and T., namely the parents. It is true that in obvious cases of danger no involvement of the parents is called for, but in relation to M., where no imminent danger was visible, the involvement of the parents in the decision-making process was necessary, which did not mean that it would be impossible to implement the care order. I cannot see that such a normal procedure in the case of M. would have been detrimental to his protection. The reasons the majority of the Court have advanced not to accept the necessity of the emergency care order in respect of J. (see paragraph 168 of the judgment) apply also in my view a fortiori in relation to M. There were no reasons why the normal procedure for taking children into care could not have been followed. When K. and J. were in hospital and M. in the children’s home, there was no emergency situation. It has further to be taken into account that M. was placed voluntarily by his parents in the children’s home. There was no indication of a change of the parents’ intention to let M. stay in the children’s home or to get special care if needed. The emergency action in respect of M. aggravated the harsh measure which the authorities took in relation to J. and her mother. The fact that M. could have been removed from the safe environment of the children’s home at any time (see paragraph 169) could not justify an emergency measure. It is a danger which had already existed for a long time, since the voluntary placement of M. in the children’s home. I am unable to see under these circumstances why a danger should suddenly be deemed to have arisen and I cannot accept the Court’s reasoning that the lack of association of both T. and K. in the decision-making process was understandable in order not to provoke a crisis in the family before the stressful event of J.’s birth. Both T. and K., as parents, were even more closely associated with the decision-making process after the emergency measures, when they tried to take action against them. So this argument is rather counter-productive. Also, the argument that the order was limited in time to fourteen days does not justify the emergency action, as no danger existed. In fact, it was not an emergency action, it was a preparatory action for the normal care orders, but Finnish law does not foresee such a “preparatory stage” for normal care orders.

4.  A more fundamental issue is the review of the interpretation and application of the notion of danger and emergency in relation to care orders. How far is it possible to supervise national courts in this respect under article 8 of the Convention? When it becomes obvious that there was no danger but only a mere “possibility” of revoking the permission to let M. stay in the children’s home and that there was no factual indication of an intent of the parents to reverse their decision, then it becomes rather obvious that there was no sufficient factual basis for the conclusion of the national authorities and courts. That is precisely why the Court of Strasbourg had to fulfil its supervisory function.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde