Bulatović protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
67320/10
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
22.07.2014
Članovi
3
5
5-3
Kršenje
3
5
5-3
Nekršenje
3
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-3) Dužina predraspravnog lišenja slobode
Tematske ključne reči
krivični postupak
lišenje slobode
trajanje pritvora
uslovi u pritvoru
zakonitost pritvora / lišenja slobode
VS deskriptori
1.3 Član 3. - zabrana mučenja, nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
1.3.7 Uslovi pritvora
1.5.1 Lišenje slobode
1.5.2 Zakonitost lišenja slobode
1.5.2.11 Krivično delo
1.5.2.16 Vreme trajanja pritvora
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Maja 2001.godine podnosilac predstavke je usmrtio X i odmah zatim napustio zemlju.
Marta 2002.g. on je u odsustvu oglašen krivim za ubistvo i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina. Juna 2002.g. uhapšen je u Španiji po međunarodnoj poternici, a maja 2003.g. izručen Crnoj Gori. Februara 2004.g. ponovljen je krivični postupak protiv podnosioca predstavke. Aprila 2009.g. Viši sud u Podgorici je oglasio podnosioca predstavke krivim i osudio ga na zatvorsku kaznu u trajanju od četrnaest godina. Januara 2010.g. Apelacioni sud u Podgorici ukinuo je presudu i naložio ponovno suđenje. Oktobra 2010.g. Viši sud je doneo odluku identičnu prethodnoj, a Apelacioni sud je potvrdio odluku. Septembra 2011.g. Vrhovni sud u Podgorici odbacio je zahtev za ispitivanje zakonitisti pravnosnažne presude koji zahtev je podneo podnosilac predstavke.

Novembra 2011.g. podnosilac predstavke je podneo ustavnu žalbu u kojoj se žalio na ocenu dokaza od strane suda i tumačenje zakona. Novembra 2012.g. podnosilac predstavke je povukao svoju ustavnu žalbu pa je Ustavni sud obustavio postupak.

Podnosilac predstavke je bezuspešno pokušavao dostupnim procesnim sredstvima da ubrza krivični postupak.
Nakon što je podnosilac predstavke izručen Crnoj Gori određen mu je pritvor. Pritvor je nekoliko puta produžavan. Vlasti ni u jednoj od tih odluka nisu uzele u obzir mogućnost da se prisustvo podnosioca predstavke na suđenju obezbedi upotrebom drugih preventivnih mera. Januara 2010.g. podnosilac predstavke je podneo ustavnu žalbu u kojoj se žalio na dužinu lišenja slobode. U martu 2013.g., kada je Vlada predala svoja zapažanja, još nije bilo rešeno po ustavnoj žalbi.
Izgleda da je podnosilac predstavke ostao u pritvoru dok njegova osuđujuća presuda nije postala pravnosnažna odlukom Apelacionog suda 2011,g,. nakon čega je prebačen u zatvor kako bi odslužio svoju kaznu.
Podnosilac predstavke je tvrdio da je ćelija u kojoj je bio lišen slobode bila prenatrpana, da nije imao vodu za piće, ni priliku za svakodnevne fizičke aktivnosti. Tokom godina uslovi pritvora su bili jako loši.

Sud konstatuje se da je zatvorska uprava preduzela niz mera sa ciljem da se poboljšaju uslovi u zatvoru, uključujući i istražni zatvor, ali da su te mere preduzete tek nakon 2008.g.i uglavnom su se sastojale u smanjenju broja lica lišenih slobode.
Sud zaključuje da je došlo do povrede člana 3 Konvencije u ovom smislu.
Podnosilac predstavke se žalio i na nedostatak medicinske nege u pritvoru. Vlada je dostavila celokupnu medicinsku dokumentaciju podnosioca predstavke.
Sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 3 u ovom smislu.
Podnosilac predstavke žalio se na dužinu kontinuiranog lišenja slobode.
Sud smatra da je pritvor podnosioca predstavke koji je trajao duže od pet godina bio produžen preko razumnog vremena, pa je došlo do povrede člana 5 stav 3 Konvencije.
U odnosu na deo predstavke koji se odnosi na pravo na suđenje u razumnom roku, stav Suda je fizičko lice ne može tvrditi da je žrtva povrede Konvencije kada domaće vlasti priznaju, bilo izričito, bilo u suštini, povredu Konvencije i obezbede pravno zadovoljenje. S obzirom na činjenicu da je Vrhovni sud izričito priznao da je krivični postupak protiv podnosioca predstavke bio nerazumno dug i dosudio mu 2.000 evra po tom osnovu, Sud smatra da podnosilac ne može tvrditi da ima status žrtve.

Podnosilac predstavke se još žalio da Zakon o krivičnom postupku iz 1977.godine koji je na njega primenjen nije ograničio trajanje njegovog pritvora, da bi Zakonik o krivičnom postupku iz 2003.godine to učinio.
Sud ponavlja da nije njegov zadatak da izvrši reviziju relevantnog prava i prakse in abstracto, već da utvrdi da li je način na koji su oni uticali na podnosioca predstavke doveo do povrede Konvencije, tj.da li je lišenje slobode podnosioca predstavke bilo predugo ili nije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

 DRUGO ODJELJENJE

PREDMET BULATOVIĆ PROTIV CRNE GORE

(Predstavka br. 67320/10)

 PRESUDA

 STRAZBUR

22. jul 2014. godine 

Ova presuda postaje pravosnažna u okolnostima koje su izložene u članu 44 stav 2 Konvencije. U njoj može doći do redaktorskih izmjena.

U predmetu Bulatović protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), zasijedajući u Vijeću u sastavu:
Guido Raimondi, predsjednik,
Işıl Karakaş,
András Sajó,
Nebojša Vuĉinić,
Egidijus Kūris,
Robert Spano,
Jon Fridrik Kjølbro, sudije,
i Abel Campos, zamjenik sekretara odjeljenja,
nakon vijećanja bez prisustva javnosti dana 1. jula 2014. godine, donosi sljedeću presudu, usvojenu tog datuma:


POSTUPAK
1. Ovaj predmet pokrenut je predstavkom (br. 67320/10) koju je 15. novembra 2010. godine protiv Crne Gore Sudu po ĉlanu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podnio crnogorski državljanin g. željko Bulatović (u daljem tekstu: podnosilac predstavke ).
2. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu: Vlada) zastupao je njen Zastupnik, g. Z. Pažin.
3. Podnosilac predstavke naroĉito se žalio na uslove i dužinu istražnog pritvora. On se takodje žalio na nedostatak medicinske njege dok je bio u istražnom pritvoru.
4. Dana 5. novembra 2012. godine Vlada je obaviještena o predstavci.


ĈINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Podnosilac predstavke rodjen je 1969. godine u Podgorici gdje i živi.

A. Kriviĉni postupak

6. Dana 8. maja 2001. godine podnosilac predstavke usmrtio je X i odmah zatim napustio zemlju.
7. Dana 6. marta 2002. godine, on je u odsustvu oglašen krivim za ubistvo i kažnjen na kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina.
8. Dana 27. juna 2002. godine podnosilac predstavke je uhapšen u Španiji po medjunarodnoj potjernici i zadržan u policijskom pritvoru.
9. Dana 14. maja 2003. godine izruĉen je Crnoj Gori.
10. Dana 3. februara 2004. godine kriviĉni postupak protiv podnosioca predstavke je ponovljen.
11. Dana 10. aprila 2009. godine Viši sud u Podgorici oglasio je Podnosioca predstavke krivim i osudio ga na zatvorsku kaznu u trajanju od ĉetrnaest godina i naložio mu da plati troškove postupka i sudske takse (na osnovu sudskog paušala).
12. Dana 29. januara 2010. godine Apelacioni sud u Podgorici poništio je presudu i naložio ponovno sudjenje.
13. Na dan 4. oktobar 2010. godine Viši sud našao je da je podnosilac predstavke kriv, osudio ga na zatvorsku kaznu u trajanju od ĉetrnaest godina i naložio mu da plati troškove postupka i sudske takse.
14. Dana 21. marta 2011. godine Apelacioni sud potvrdio je tu odluku. Ĉini se da je ta odluka 26. aprila 2011. godine uruĉena Podnosiocu predstavke i on je prebaĉen u zatvor.
15. Dana 19. septembra 2011. godine Vrhovni sud u Podgorici odbacio je zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude koji je podnio podnosilac predstavke.
16. Dana 25. novembra 2011. godine podnosilac predstavke podnio je ustavnu žalbu u kojoj se žalio, u materijalnom dijelu, na obrazloženje sudova, njihovu ocjenu dokaza i tumaĉenje zakona. On se takodje žalio na razne nepravilnosti u rješavanju njegovog kontrolnog zahtjeva i njegove tužbe za praviĉno zadovoljenje (v. stavove 17-22 ove presude). Na dan 2. novembra 2012. godine podnosilac predstavke povukao je svoju ustavnu žalbu i Ustavni sud je obustavio postupak 27. novembra 2012. godine.

B. Pokušaji podnosioca predstavke da ubrza kriviĉni postupak

17. Na dan 10. novembra 2009. godine podnosilac predstavke podnio je kontrolni zahtjev, žaleći se da Apelacioni sud nije odluĉio po njegovoj žalbi u roku od tri mjeseca (v. stav 75 ove presude).
18. Dana 11. januara 2010. godine, nakon što nije dobio odgovor na prethodni zahtjev, podnosilac predstavke žalio se Vrhovnom sudu.
19. Dana 7. jula 2010. godine, nakon što nije i dalje dobijao nikakav odgovor, podnosilac predstavke podnio je tužbu za praviĉno zadovoljenje.
20. Dana 29. septembra 2010. godine Vrhovni sud odbacio je tu tužbu po osnovu toga što podnosilac predstavke nije podnio kontrolni zahtjev.
21. Dana 10. maja 2011. godine podnosilac predstavke podnio je novu tužbu za praviĉno zadovoljenje.
22. Dana 17. juna 2011. godine Vrhovni sud presudio je da je kriviĉni postupak nerazumno dug. Smatrajući da lišenje slobode podnosioca predstavke iziskuje hitno postupanje, ali i da je rijeĉ o složenom predmetu u kome je podnosilac predstavke takodje doprinio cjelokupnoj dužini postupka, sud mu je dosudio 2.000 eura (EUR). Prijedlog podnosioca predstavke da se odluka objavi odbijen je pošto sud nije povredu smatrao "teškom povredom" prava na sudjenje u razumnom roku. Takodje je konstatovano da je podnosilac predstavke zaista predao kontrolni zahtjev ranije, koji nije bio uzet u razmatranje, i da njegovu žalbu u tom smislu Apelacioni sud nikada nije proslijedio Vrhovnom sudu.
23. Dana 25. jula 2011. godine, podnosilac predstavke podnio je ustavnu žalbu protiv te odluke, žaleći se, naroĉito na to što je Vrhovni sud odbio njegovu prvu tužbu za praviĉno zadovoljenje; na zakljuĉak da je on doprinio cjelokupnoj dužini kriviĉnog postupka i na dosudjeni iznos. Takodje je tražio da se odluka Vrhovnog suda objavi. U martu 2013. godine, kada je Vlada predala svoja zapažanja, još nije bilo odluĉeno po ustavnoj žalbi.

C. Lišenje slobode podnosioca predstavke

24. 6. marta 2002. godine Viši sud izdao je nalog za pritvor podonosioca predstavke u njegovom odsustvu.
25. Dana 20. aprila 2004. godine, nakon što je podnosilac predstavke izruĉen Crnoj Gori, Viši sud izdao je novi nalog za pritvor zbog opasnosti da bi podnosilac predstavke mogao pobjeći, posebno zbog ĉinjenice da se već ranije krio i da je bio uhapšen po medjunarodnoj potjernici.
26. Viši sud je dalje produžavao pritvor 1. juna 2004, 26. septembra 2005, 8 septembra 2008, 23 decembra 2008, 27 februara 2009 i 10 aprila 2009. godine. Ove je odluke o produženju pritvora izgleda kasnije potvrdio Apelacioni sud.
27. Odlukom koja je donesena 8. septembra 2008. godine takodje je uzeta u obzir težina kriviĉnog djela za koje je podnosilac predstavke optužen i kazna koja mu je mogla biti izreĉena.
28. U svojoj odluci od 10. aprila 2009. godine Viši sud uzeo je u obzir i dodatno liĉne okolnosti podnosioca predstavke, smatrajući da ĉinjenica da je on nezaposlen i da je neoženjen povećava rizik od njegovog bijega. U odluci se precizira da lišenje slobode podnosioca predstavke može da traje dok se ne donese pravosnažna odluka u kriviĉnom postupku ili, u najgorem, dok on ne odsluži ĉetrnaestogodišnju zatvorsku kaznu.
29. Vlasti nisu uzele u obzir ni u jednoj od tih odluka mogućnost da se obezbijedi prisustvo podnosioca predstavke na sudjenju upotrebom drugih preventivnih mjera.
30. Dana 14. januara 2010. godine podnosilac predstavke podnio je ustavnu žalbu u kojoj se žalio na dužinu lišenja slobode. Izgleda da je tu žalbu kasnije izmijenio u tri navrata, 1. marta 2010. godine, 8. decembra 2010. godine i 9. decembra 2010. godine, prilažući neke od relevantnih dokumenata, kao što je njegov kontrolni zahtjev, kasnija žalba, tužba za praviĉno zadovoljenje, te odluka Vrhovnog suda po istoj. U martu mjesecu 2013. godine, kada je Vlada predala svoja zapažanja, još nije bilo riješeno po ustavnoj žalbi.
31. Izgleda da je podnosilac predstavke ostao u pritvoru dok njegova osudjujuća presuda nije postala pravosnažna odlukom Apelacionog suda 2011. godine, nakon ĉega je prebaĉen u zatvor kako bi odslužio svoju kaznu.

D. Uslovi pritvora

32. Kada je rijeĉ o uslovima privora argumenti koje su podnijele strane se razlikuju.
33. Podnosilac predstavke naveo je, naroĉito, da je ćelija u kojoj je bio lišen slobode bila prenatrpana, i da nije imao vodu za piće, ni priliku za svakodnevne fiziĉke aktivnosti.
34. Konkretnije, dimenzija ćelije bila je 25 m2, a u njoj je bilo smještno 14 lica lišenih slobode koji su spavali na krevetima na tri nivoa. Ćelija je takodje imala ormariće, sanitarni ĉvor i sto za ruĉavanje. Navodno su pritvorenici dobili TV aparat 2007. godine.
35. Zatim, izmedju 2003. i 2007. godine, naroĉito ljeti, tokom dana nije bilo tekuće vode. Pritvorena lica, ukljuĉujući podnosioca predstavke, morala su da sakupljaju vodu u posude tokom noći tako da imaju dovoljno tokom dana i za piće i za higijenske namjene. 2007. godine iskopan je bunar, ali ta voda navodno nije bila za piće jer je bila prljava.
36. I na kraju, do 2007. godine dnevne šetnje trajale su ĉetrdeset minuta umjesto 120 minuta kako je predvidjao važeći zakon i uopšte ih nisu organizovali ĉetvrtkom i petkom, a ni kišnim danima. Izgleda da su nakon zatvorskog štrajka iz 2007. godine trajanja šetnji povećana na šezdeset minuta i da su ponovo uvedene ĉetvrtkom. Izgleda da i dalje nije bilo šetnji petkom. Do 2009. godine pritvorenim licima nije bilo dozvoljeno da izlaze napolje kišnim danima i ponekad bi i po dvadeset dana bivali zatvoreni u svojim ćelijama.
37. Vlada je, sa svoje strane, navela da je podnosialc predstavke bio pritvoren u ćeliji od 28 m2 sa još ĉetiri ili pet drugih lica i da je samo povremeno tu boravilo još devet pritvorenika. Opšte nestašice vode su postojale u kraju gdje je smješten zatvor, a podnosilac predstavke imao je dvije tridesetominutne šetnje na otvorenom svaki dan. Vlada je takodje navela da su se uslovi u zatvoru znaĉajno poboljšali nakon posjete Evropskog komiteta za spreĉavanje torture i neĉovjeĉnog i ponižavajućeg postupanja (u daljem tekstu: CPT) 2008. godine (v. stavove 114-118 ove presude).

E. Medicinska njega

38. Dana 14. maja 2003. godine kada je izruĉen Crnoj Gori i zadržan u pritvoru, podnosioca predstavke pregledao je zatvorski ljekar. Tom prilikom podnosilac predstavke izjavio je da nema nikakvih oboljenja. U decembru 2003. godine uradjeni su mu nalazi krvi i urina. Nema dokaza u spisima njegovog predmeta da je on u to vrijeme bolovao od bilo kakve bolesti.
39. U martu 2006. godine podnosioca predstavke pregledali su u Kliniĉkom centru Crne Gore. Medicinski izvještaj izdat u to vrijeme je uglavnom neĉitak. U dijelu koji se može proĉitati navodi se da je dva mjeseca prije pregleda podnosilac predstavke bio pod stresom, da je imao nenormalan bol u grudima koji se kasnije nije ponovio i da je njegov krvni pritisak bio u to vrijeme visok. Ljekar je preporuĉio kardiološki pregled (holter monitoring) i kontrolu za tri mjeseca.
40. Izmedju 15. avgusta 2006. godine i 26. januara 2007. godine podnosilac predstavke imao je ĉetiri analize krvi, ĉiji su rezultati pokazali da su u razliĉitim periodima jedan ili dva parametra bili blago povišeni, a da su ostali parametri bili ili u normalnom rasponu ili neĉitki. Nema dokaza u spisima predmeta da je podnosilac predstavke prošao preporuĉeni kardiološki pregled ili kontrolu.
41. U martu mjesecu 2011. godine podnosioca predstavke ponovo je pregledao u kliniĉkom centru specijalista interne medicine (internista). U medicinskom izvještaju koji je tada izdat navodi se da je podnosilac predstavke imao stezanje iza grudne kosti, koje je postajalo ĉešće i jaĉe. Zatvorski ljekar preporuĉio je holter monitoring kod kardiologa i precizirao da bi se zdravstveno stanje podnosioca predstavke pogoršalo kada bi se ta ispitivanja odložila.
42. Izmedju 22. marta i 4. aprila 2011. godine podnosioca predstavke pregledao je kardiolog (holter, elektrokardiogram i ergometrijska ispitivanja). Rezultati su pokazali da je lijeva srĉana komora podnosioca predstavke blago uvećana sa hipertrofiĉnim zidovima. Takodje je imao i dijastolišku disfunkciju prvog stepena.
43. Razliĉitih datuma izmedju februara 2005. godine i maja 2011. godine podnosioca predstavke nekoliko puta pregledao je dermatolog, urolog, psihijatar i hirurg, a prošao je rendgenske preglede abdomena i kiĉme. Prepisano mu je odgovarajuće lijeĉenje po potrebi.

F. Ostale relevantne ĉinjenice

44. Dana 7. decembra 2006. godine Zaštitnik ljudskih prava i sloboda (Ombudsman) je podnio inicijativu Ustavnom sudu za provjeru ustavnosti ĉlana 572 Zakonika o kriviĉnom postupku iz 2003. godine (v. stav 70 ove presude). Dana 3. jula 2008. godine Ustavni sud obustavio je postupak jer je u medjuvremenu donesen novi Ustav, a inicijativa ombudsmana odnosila se na Ustav koji više nije bio na snazi.
45. Dana 12. septembra 2008. godine nekoliko pritvorenih lica, ukljuĉujući podnosioca predstavke, obratili su se pisanim putem Predsjedniku Vrhovnog suda sa pritužbama na dužinu lišenja slobode.
46. Izgleda da su 2008. i 2010. godine date dvije amnestije zatvorenicima koji su bili osudjeni prije tih datuma. Dana 6. juna 2011. godine Osnovni sud u Podgorici odbacio je zahtjev podnosioca predstavke da se i njemu da amnestija. Dana 30. juna 2011. godine Viši sud potvrdio je tu odluku.
47. Razliĉitih datuma 2009. godine podnosilac predstavke žalio se razliĉitim medjunarodnim organizacijama koje imaju predstavnike u Crnoj Gori, kao i ombudsmanu Crne Gore, na dužinu svog lišenja slobode i kriviĉnog postupka. Neke od organizacija navodno nisu odgovorile uopšte dok su druge odgovorile da nemaju nadležnost da se bave pojedinaĉnim predmetima. Apelacioni sud, odgovarajući na upit ombudsmana, odgovorio je da će biti preduzete sve realne mjere da se predmetni postupak ubrza, iako će to biti teško jer došlo do priliva hitnih i složenih predmeta.
48. Dana 14. januara 2010. godine, uz podnošenje ustavne žalbe zbog dužine lišenja slobode, podnosilac predstave obratio se i za ocjenu ustavnosti ĉlana 572 Zakonika o kriviĉnom postupku iz 2003. godine. Dana 10. maja 2012. godine Ustavni sud odbacio je zahtjev jer je Zakonik prestao da bude na snazi od 1. septembra 2011. godine (v. stav 76 ove presude) i zbog toga nije bilo pravnog osnova da se ispita da li je gore pomenuta odredba bila u skladu sa Ustavom dok je taj Zakonik bio na snazi.
49. Na dan 22. novembar 2011. godine, podnosilac predstavke izgleda je tražio od Osnovnog državnog tužilaštva da ispita neke od zaposlenih u Apelacionom sudu jer nisu proslijedili njegov kontrolni zahtjev Vrhovnom sudu. Dana 21. februara 2012. godine zamjenik osnovnog državnog tužioca obavijestio je podnosioca predstavke da neće pokrenuti kriviĉno gonjenje po službenoj dužnosti u tom smisliu. Podnosilac predstavke mogao je, medjutim, da pokrene kriviĉno gonjenje kao oštećeni. Nema dokaza u spisima predmeta o tome da li je podnosilac predstavke to uĉinio.
50. Dana 22. februara 2012. godine kazna podnosioca predstavke smanjena je za šest mjeseci nakon pomilovanja koje mu je dao Predsjednik.
51. Dana 19. avgusta 2013. godine kazna podnosioca predstavke dalje je smanjena zbog amnestije koja je bila predvidjena novim zakonom (v. stav 81 ove presude). Dana 27. avgusta 2013. godine ta odluka postala je pravosnažna i podnosilac predstavke je oslobodjen.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Ustav Republike Crne Gore iz 1992. godine, objavljen u Službenom listu Republike Crne Gore - br. 48/92)

52. Ĉlan 23 Ustava sadrži detalje o pritvoru. Naroĉito stav tri predvidja da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće vrijeme.

B. Ustav Crne Gore iz 2007. godine, objavljen u Službenom listu Crne Gore - br. 01/07)

53. Ĉlan 30 ovog Ustava odgovara ĉlanu 23 Ustava iz 1992. godine.
54. U ĉlanu 32 predvidja se da svako ima pravo na praviĉno i javno sudjenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom.
55. U ĉlanu 149 predvidja se da Ustavni sud odluĉuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamĉenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.
56. Ovaj Ustav je stupio na snagu 22. oktobra 2007. godine.

C. Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore, objavljen u Službenom listu Crne Gore br. 64/08)

57. U ĉlanu 48 predvidja se da se ustavna žalba se može podnijeti protiv pojedinaĉnog akta državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemĉenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.
58. U ĉlanovima 49 do 59 predvidjaju se dodatni detalji vezani za postupanje po ustavnim žalbama. Konkretno, ĉlanom 56 predvidja se da kada Ustavni sud utvrdi da je povrijedjeno ljudsko pravo ili sloboda ukida sporni akt, u cjelini ili djelimiĉno, i predmet vraća na ponovni postupak organu koji je donio ukinuti akt.
59. Ovaj Zakon stupio je na snagu u novembru mjesecu 2008. godine.

D. Zakon o kriviĉnom postupku, objavljen u Službenom listu Socijalistiĉke Federativne Republike Jugoslavije br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89 i 3/90, i u Službenom listu Savezne Republike Jugoslavije br. 27/92 i 24/94)

60. Ĉlan 182 ovog Zakona predvidja da se uĉešće okrivljenog u kriviĉnom postupku može obezbijediti putem slanja sudskih poziva, njegovim prinudnim izvodjenjem pred sud, obećanjem okrivljenog da neće napuštati svoje boravište, te kroz izricanje jemstva ili pritvora. Nadležni sud neće primijeniti težu mjeru da bi obezbijedio pristustvo okrivljenog ukoliko bi se lakšom mjerom mogao postići isti cilj. Isto tako, mjere automatski prestaju kada prestanu da postoje razlozi za njihovu primjenu, ili se zamjenjuju lakšim mjerama kada se ispune uslovi.
61. U ĉlanovima 183 do 200 izlažu se detalji o svakoj od ovih mjera.
62. U ĉlanu 190(2), konkretno, predvidja se da će period pritvora biti što kraći i da će svi organi ukljuĉeni u kriviĉni postupak djelovati sa naroĉitom hitnošću ukoliko je optuženi u pritvoru.
63. U ĉlanu 197 predvidjaju se ograniĉenja pritvora prije podizanja optužnice. Takva ograniĉenja nisu bila predvidjena za period nakon što je lice optuženo.

E. Zakonik o kriviĉnom postupku iz 2003. godine, objavljen u Službenom listu Republike Crne Gore br. 71/03, 07/04, i 47/06)

64. U ĉlanu 16 predvidja se, izmedju ostalog, obaveza sudova da sprovedu postupak bez odlaganja i da trajanje pritvora bude najkraće vrijeme koje je potrebno.
65. U ĉlanu 136 predvidja se da uĉešće okrivljenoga u kriviĉnom postupku može da se obezbijedi putem slanja sudskih poziva, njegovim prinudnim izvodjenjem pred sud, mjerama nadzora, te kroz izricanje jemstva ili pritvora. Nadležni sud će obezbijediti da se ne primjenjuje teža mjera ukoliko se lakšom mjerom može postići isti cilj. Isto tako, mjere automatski prestaju kada prestanu da postoje razlozi za njihovu primjenu, ili se zamjenjuju lakšim mjerama kada se ispune uslovi.
66. U ĉlanovima od 137 do 153 izlažu se detalji o svakoj od ovih mjera.
67. Ĉlan 147 stav 2, konkretno, predvidja dužnost svih organa ukljuĉenih u kriviĉni postupak da postupaju sa naroĉitom hitnošću ukoliko je optuženi u pritvoru.
68. U ĉlanu 148 stav 1(1) predvidja se da se pritvor može naložiti ukoliko postoji osnovana sumnja da je optuženi poĉinio kriviĉno djelo i ako postoje okolnosti koje ukazuju na mogućnost njegovog/njenog bijega.
69. U ĉlanu 152, izmedju ostalog se predvidja da pritvor može da traje najviše dvije godine nakon podizanja optužnice. Ukoliko optuženi ne dobije prvostepenu presudu u roku od dvije godine, pritvor se ukida a optuženi oslobadja. Nakon donošenja prvostepene odluke pritvor može da traje još najviše godinu dana. Ukoliko se u roku tih godinu dana ne donese drugostepena presuda kojom se preinaĉuje ili potvrdjuje prvostepena presuda, pritvor se može ukinuti, a optuženi osloboditi. Ukoliko drugostepeni sud poništi prvostepenu presudu, pritvor može trajati još najviše godinu dana nakon donošenja drugostepene presude.

70. U ĉlanu 572 predvidja se da se ograniĉenja pritvora propisana ĉlanom 152 Zakonika mogu primijeniti samo na postupke pokrenute nakon što je Zakonik stupio na snagu.
71. U ĉlanu 155 stav 2 predvidja se da svako pritvoreno lice može da šeta na otvorenom (obezbjediće se kretanje) najmanje dva sata svakog dana.
72. U ĉlanu 156 predvidja se da će, nakon zahtjeva pritvorenog lica i uz odobrenje istražnog sudije, pritvorena lica moći da primaju posjete, izmedju ostalog, i ljekara.
73. U ĉlanu 158, predvidja se da predsjednik nadležnog suda vrši nadzor nad izvršenjem pritvora. Predsjednik nadležnog suda, ili neki drugi sudija kojeg on odredi, barem jednom mjeseĉno posjećuje pritvorena lica i ispituje kako se sa njima postupa. On preduzima mjere da ukloni nepravilnosti koje uoĉi tokom svoje posjete. Predsjednik suda i istražni sudija mogu, u svakom trenutku, posjećivati pritvorena lica, razgovarati sa njima i primiti njihove pritužbe.
74. U ĉlanu 397 predvidja se, izmedju ostalog da drugostepeni sud može da ukine prvostepenu presudu i naloži ponovno sudjenje. Ukoliko je optuženi bio u pritvoru drugostepeni sud će ispitati da li i dalje postoje razlozi za pritvor i donijeti odluku o produženju ili prekidanju pritvora. Protiv te odluke nije dozvoljena žalba.
75. Po ĉlanu 40 stav 2 drugostepeni sud ima obavezu da svoju odluku zajedno sa cjelokupnim spisima predmeta dostavi prvostepenom sudu najkasnije u roku od tri mjeseca ukoliko je optuženi bio u pritvoru.
76. Ovaj Zakonik stupio je na snagu 6. aprila 2004. godine. Prethodni zakonik je time ukinut, osim poglavlja koja su se odnosila ne medjunarodnu pravnu pomoć i izruĉenje optuženih i osudjenih lica, koja nisu relevantna za ovaj predmet.

F. Zakonik o kriviĉnom postupku iz 2009. godine, objavljen u Službenom listu Crne Gore br. 570/9 i 49/10)

77. Ovaj Zakonik je stupio na snagu 1. septembra 2011. godine ĉime je ukinut prethodni Zakonik, osim odredbi Poglavlja XXIX koje nisu relevantne za ovaj predmet.

G. Zakon o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, objavljen u Službenom listu Crne Gore br. 11/07

78. Ovaj Zakon predvidja, u odredjenim okolnostima, mogućnost da se dug postupak ubrza putem kontrolnog zahtjeva, te mogućnost da se podnosiocu tužbe dosudi naknada putem tužbe za praviĉno zadovoljenje.
79. U ĉlanu 2, konkrento, perdvidja se da u sluĉaju povrede prava na sudjenje u razumnom roku, pravo na sudsku zaštitu imaju stranka i umješaĉ u gradjanskom postupku, stranka i zainteresovano lice u upravnom sporu, te okrivljeni i oštećeni u kriviĉnom postupku.
80. U ĉlanu 44 se izmedju ostalog predvidja retroaktivna primjena ovog Zakona na sve postupke od 3 marta 2004. godine, uzimajući u obzir trajanje postupka prije tog datuma.

H. Zakon o amnestiji lica osudjenih za kriviĉna djela propisana zakonima Crne Gore i lica osudjenih stranom kriviĉnom presudom koja se izvršava u Crnoj Gori, objavljen u Službenom listu Crne Gore br. 39/13).

81. U ovom se Zakonu, izmedju ostalog, predvidja amnestija za lica osudjena za ubistvo pravosnažnom presudom prije datuma stupanja na snagu ovog Zakona, te smanjenje njihove sankcije za 25%. Ovaj Zakon stupio je na snagu 15. avgusta 2013. godine

I. Pravilnik o kućnom redu za izdržavanje pritvora, objavljen u Službenom listu Socijalistiĉke Republike Crne Gore br. 10/87)

82. Pravilom 14 predvidja se da će pritvoreno lice odmah po prijemu u zatvor pregledati ljekar opšte prakse. Medicinski izvještaj ukljuĉuje se u medicinski dosije pritvorenog lica.
83. Pravilom 21(2) predvidja se da će zatvorski ljekar posjećivati pritvorena lica najmanje jednom sedmiĉno i, kada je potrebno, predložiti adekvatne mjere za uklanjanje zapaženih nepravilnosti.
84. Pravilom 23 predvidja se da će u sluĉaju oboljenja pritvoreno lice dobiti medicinsko lijeĉenje u zatvorskoj ambulanti. Ukoliko je potrebno da se pritvoreno lice hospitalizuje, ono se prebacuje u zatvor sa bolniĉkim odjeljenjem. U hitnim sluĉajevima pritvoreno lice prebacuje se u najbližu bolnicu. Organ koji vodi postupak protiv pritvorenog lica odluĉuje o prebacivanju u drugi zatvor na prijedlog zatvorskog ljekara. U hitnim sluĉajevima tu odluku donosi direktor zatvora koji odmah mora da obavijesti organ koji vodi postupak.
85. Pravilom 24 predvidja se da, ukoliko to traži pritvoreno lice i uz odobrenje organa koji vodi postupak i pod njegoivm nadzorom, pritvoreno lice može da pregleda ljekar po njegovom izboru. Takav pregled se, u principu, vrši u prisustvu zatvorskog ljekara. Prije pregleda pritvoreno lice mora najprije pregledati zatvorski ljekar.
86. U Pravilu 53(3) predvidja se da će zatvorski ljekar pregledati pritvoreno lice u vrijeme njegovog oslobadjanja, i da će medicinski izvještaj biti ukljuĉen u medicinski dosije pritvorenog lica.

J. Praksa Ustavnog suda po ustavnim žalbama

87. Vlada Crne Gore u svojim je zapažanjima navela da je u periodu izmedju 1. januara 2008. godine i 31. decembra 2012. godine Ustavni sud dobio 2.171 ustavnu žalbu, po kojima je donesena 1.391 odluka: 32 ustavne žalbe su prihvaćene, 727 odbijene, 617 odbaĉene a u 5 sluĉajeva postupak je obustavljen.

 

III. RELEVANTNI MEĐUNARODNI DOKUMENTI

A. Izvještaj Evropskog komiteta za spreĉavanje torture i neĉovjeĉnog i ponižavajućeg postupanja u odnosu na Crnu Goru

88. U periodu izmedju 15 i 22. septembra 2008. godine Evropski komitet za spreĉavanje torture i neĉovjeĉnog i ponižavajućeg postupanja (u daljem tekstu: CPT) posjetio je Crnu Goru.
89. Tokom svoje posjete CPT je, izmedju ostalog, konstatovao "alarmantni nivo prenatrpanosti" u istražnom zatvoru u Podgorici. Konkretno, u ćeliji veliĉine 28 m2 sa petnaest mjesta za spavanje (na krevetima na tri nivoa) smješten je dvadeset i jedan muškarac zatvorenik. U mnogim ćelijama zatvorenici su morali da spavaju na madracima ili samo presavijenim ćebadima koja su bila postavljena direktno na pod. Većina ćelija su zagušljive i vlažne, uprkos tome što postoje veliki prozori i uredjaji za klimatizaicju. Lica u istražnom zatvoru boravila su dnevno dvadeset tri sata ili više u svojim ćelijama, u nekim sluĉajevima po nekoliko godina. Jedina aktivnost van ćelija koja im je bila na raspolaganju bile su vježbe na otvorenom koje su se odvijale u dva perioda od po trideset minuta, koji navodno nisu bili na raspolaganju petkom (v. stavove 55 i 57 izvještaja CPT-a).
90. Situacija u smislu raspoloživog zdravstvenog osoblja bila je daleko od zadovoljavajućeg. Opštu zdravstvenu zaštitu pružao je jedan jedini ljekar koji je stalno bio u pripravnosti, što je moglo dovesti do dugih kašnjenja u dobijanju zdravstvene zaštite i moglo je uticati na kvalitet zdravstvene zaštite (v. stav 62 izvještaja CPT-a).
91. Nije bilo sistematskog pristupa rješavanju pritužbi zatvorenika i nije bilo ni registra pritužbi. Pritužbe zatvorenika i reagovanja na nih ĉuvala su se u liĉnim dosijea dotiĉnih zatvorenika, pri ĉemu su neke pritužbe ostale bez pisanog odgovora (v. stav 81 izvještaja CPT-a).
92. CPT je konstatovao da su zatvorske ustanove posjećivali istražni sudije, Ombudsman i nevladine organizacije, ali da su te posjete izgleda bile priliĉno rijetke i ograniĉene u obimu pošto posjetioci nisu imali direktnih kontakata sa zatvorenicima (v. stav 82 izvještaja CPT-a).
93. CPT je preporuĉio da crnogorske vlasti preduzmu niz koraka u vezi sa gore pomenutim ptinjima, od kojih je jedan znaĉajno smanjenje nivoa popunjenosti u ćelijama u Istrražnom zatvoru u Podgorici, sa ciljem da se ispuni standard od 4m2 životnog prostora po zatvoreniku (v. stavove 58, 64, 81 i 82 izvještaja CPT-a).
94. U februaru mjesecu 2012. godine CPT je ponovo posjetio Crnu Goru. Izvještaj iz te posjete još uvijek nije dostupan.

B. Izvještaji Evropske komisije

95. Pitanje zatvorskih uslova pokrenuto je takodje u kontekstu procesa pristupanja Crne Gore Evropskoj Uniji. Konkretno, u Izvještajima o napretku iz 2011 i 2012. godine Evropska komisija konstatovala je da iako se zatvorski uslovi poboljšavaju, i dalje nisu u skladu sa medjunarodnim standardima, pri ĉemu zabrinutost i dalje izaziva prenatrpanost.2


PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ĈLANOVA 3 I 5 STAV 3 KONVENCIJE

96. Pozivajući se na ĉlanove 3 i 5 stav 3 Konvencije, podnosilac predstavke žalio se na uslove istražnog pritvora. On se žalio i na nedostatak medicinske njege u pritvoru i na dužinu pritvora.
97. Navedeni ĉlanovi glase:

Ĉlan 3
“Niko ne smije biti podvrgnut muč enju , ili neč ovječ nom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju."

Ĉlan 5 stav 3
“Svako ko je uhapšen ili lišen slobode shodno odredbama iz stava 1.c ovog č lana ... mora imati pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do sudjenja . Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama da će se lice pojaviti na sudjenju."

A. Prihvatljivost

1. Šest mjeseci
98. Vlada je navela da podnesci koje je podnosilac predstavke poslao Sudu nakon što je predata prvobitna predstavka treba da se odbace jer su predati van vremenskog ograniĉenja od šest mjeseci.
99. Podnosilac predstavke nije dao nikakve komentare u tom smislu.
100. Sud je već izrazio stav da višestruki uzastopni periodi pritvora treba da se posmatraju kao cjelina i da šestomjeseĉni period treba da poĉne da teĉe tek od kraja posljednjeg period lišenja slobode prije sudjenja (v. Solmaz protiv Turske, br. 27561/02, stav 36, 16. januar 2007. godine). U tom se smislu konstatuje da je istražni pritvor podnosioca predstavke završen 4. oktobra 2010. godine kada ga je osudio Viši sud (v. stav 13 ove presude). Jasno je iz spisa predmeta da je pritužba podnosioca predstavke na dužinu pritvora predata 15. novembra 2010. godine i da su njegove pritužbe na loše uslove pritvora i nedostatak medicinske njege predate 18. marta 2011. godine. Slijedi da su te pritužbe predate u roku od šest mjeseci i zato se ne mogu odbaciti kao da su predate van roka predvidjenog ĉlanom 35 Konvencije.

2. Neiscrpljivanje pravnih lijekova

a. Argumenti strana
101. Vlada je navela da nadzor nad izvršenjem pritvora vrši predsjednik suda (v. stav 73 ove presude), koji o tome podnosi izvještaj Vrhovnom sudu i Ministarstvu pravde. Konretno, on je mogao u svakom trenutku posjetiti sva pritvorena lica, ukljuĉujući i na zahtjev pritvorenih lica, kada su se oni mogli žaliti na svaki aspekt izvršenja njihovog pritvora. Predsjednik suda ili sudija kojeg on odredi, imali su dužnost da preduzmu sve mjere da uklone sve nepravilnosti koje bi tako uoĉili.
102. Vlada je dalje navela da podnosilac predstavke nije na pravi naĉin iskoristio ustavnu žalbu, koja je djelotvorni domaći pravni lijek. Vlada je predala statistiĉke podakte u vezi sa tim (v. stav 87 ove presude). Vlada je konstatovala da je u odluĉivanju po ustavnim žalbama Ustavni sud odluĉivao i o pravima koja podnosilac predstavke pominje u svojoj predstavci. Vlada nije predala nijednu odluku niti bilo kakve druge detalje u vezi sa tim.
103. Podnosilac predstavke je, sa svoje strane, naveo da je predao ustavne žalbe od kojih su dvije još uvijek neriješene, što je jasno znaĉilo da nisu bile prioritetne. Nadalje, odluĉivanje po njegovoj ustavnoj žalbi o njegovom pritvoru više nije imalo smisla, s obzirom na to da je osudjujuća presuda u njegovom sluĉaju u medjuvremenu postala pravosnažna ĉime je prestao njegov istražni pritvor. On je takodje naveo da je za devet godina samo jednom bio svjedok kada je sudija Vrhovnog suda posjetio istražni zatvor.

a. Relevantni principi
104. Sud je ponovio da, prema njegovoj ustanovljenoj sudskoj praksi, svrha pravila da se moraju iscrpiti domaći pravni lijekovi iz ĉlana 35 stav 1 Konvencije jeste da se Stranama ugovornicama pruži prilika da sprijeĉe ili isprave navodne povrede prije nego što se izvedu pred Sud. Medjutim, jedini pravni lijekovi koje treba iscrpiti su oni pravni lijekovi koji su djelotvorni.
105. Obaveza je Vlade koja tvrdi da nisu iscrpljeni djelotvorni domaći pravni lijekovi da uvjeri Sud da je pravni lijek djelotvoran, dostupan i u teoriji i u praksi u relevantno vrijeme, tj. da je bio dostupan, da je mogao da pruži pravno zadovoljenje za pritužbe podnosioca predstavke i da je nudio razumne izglede za uspjeh. Medjutim, kada se ispuni ovaj teret dokazivanja, obaveza je podnosioca predstavke da utvrdi da je pravni lijek koji je ponudila Vlada zapravo bio iscrpljen ili da iz nekog razloga nije bio adekvatan ili djelotvoran u konkretnim okolnostima predmeta ili da su postojale posebne okolnosti koje su ga/ju oslobadjale od te obaveze (v. Akdivar i drugi protiv Turske, 16. septembar 1996. godine, stav 68, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV).
106. Sud konstatuje da se u primjeni ovog pravila kontekst mora uzeti u obzir u primjerenoj mjeri. Shodno tome, Sud priznaje da se ĉlan 35 stav 1 mora primjenjivati sa odredjenim stepenom fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (v. Akdivar i drugi, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 69).

c. Ocjena Suda

i. Nadzor nad pritvorom
107. Sud zapaža da relevantni zakoni i drugi propisi predvidjaju da nadzor nad izvršenjem pritvora vrši predsjednik nadležnog suda. Medjutim, relevantni zakoni i drugi propisi ne predvidjaju postupak po pritužbama - pred sudom ili upravnim organom - kojim bi se ispunio uslov djelotvornosti u odnosu na pritužbe podnosioca predstavke (v. stav 73 ove presude; v. takodje mutatis mutandis, Đermanović protiv Srbije, br. 48497/06, stav 41, 23. februar 2010. godine). Uz to, CTP takodje konstatuje da ne postoji sistematiĉan pristup rješavanju pritužbi zatvorenika. Oni takodje navode da su posjete zatvorskim ustanovama od strane sudija, ombudsmana i nevladinih organizacija priliĉno rijetke i ograniĉene u obimu (v. stav 92 ove presude).
108. S obzirom na navedeno Sud smatra da se nadzor nad pritvorom koji vrši predsjednik nadležnog suda ne može smatrati djelotvornim domaćim pravnim lijekom u tom smislu. Prigovor Vlade se u tom smislu zato mora odbiti.

ii. Ustavna žalba
109. Što se tiĉe pritužbe podnosioca predstavke na uslove pritvora i nedostatak medicinske njege, Sud konstatuje da se po ĉlanu 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, ustavna žalba može predati samo protiv pojedinaĉnog akta koji se odnosi na neĉija ljudska prava i slobode (v. stav 57 ove presude). Uzimajući u obzir da Vlada nije predstavila sudsku praksu koja bi pokazala suprotno, Sud smatra da se ustavna žalba Ustavnom sudu Crne Gore ne može smatrati dostupnim pravnim lijekom u predmetima uslova pritvora i nedostatka medicinske njege, jer ne postoji "pojedinaĉi akt" koji se odnosi na prava podnosioca predstavke u tom smislu protiv kojega bi se mogla uložiti ustavna žalba (v. mutatis mutandis, Mijušković protiv Crne Gore, br. 49337/07, stavovi 73-74, 21. septembar 2010. godine).
110. Što se tiĉe pritužbe podnosioca predstavke na dužinu pritvora, Sud konstatuje da je on uložio ustavnu žalbu u ovom smislu 14. januara 2010. godine, ali da ta žalba još uvijek nije bila riješena ni tri godine nakon što je uložena (v.s tav 23 ove presude). Kako je pritvor podnosioca predstavke prekinut 4. oktobra 2010. godine, a uzimajući u obzir da je postupak po njegovoj ustavnoj žalbi još uvijek bio u toku barem do marta 2013. godine Sud smatra da naknadno ispitivanje njegove ustavne žalbe od strane Ustavnog suda Crne Gore ne može da se smatra djelotvornim domaćim pravnim lijekom.
111. Prigovor Vlade stoga se mora odbiti.

3. Zaključak Suda
112. Sud konstatuje da ove pritužbe nisu bile oĉigledno neosnovane u smislu ĉlana 35 stav 3 (a) Konvencije. Sud dalje konstatuje da nisu bile neprihvatljive ni po kom drugom osnovu. One stoga moraju da se proglase prihvatljivima.

B. Meritum

1. Član 3 Konvencije

a. Uslovi pritvora

i. Podnesci strana

α. Podnosilac predstavke
113. Podnosilac predstavke žalio se na uslove pritvora. On je naveo, konkretno, da je ćelija u kojoj je bio pritvoren bila prenatrpana, i da nije imao vodu za piće i svakodnevni boravak na otvorenom (v. stavove 33 - 36 ove presude). Tvrdio je da je to vidjela i evidentirala i delegacija CPT-a 2008. godine, koja je, izmedju otalog, posjetila i njegovu ćeliju i kojima su se on i ostali iz njegove ćelije požalili. Sva poboljšanja koja je Vlada navela desila su se nakon posjete CPT-a i nisu relevantna za njegov predmet.

β. Vlada
114. Vlada je navela da je ćelija u kojoj je bio pritvoren podnosilac predstavke bila dimenzija 28 m2. U zavisnosti od ukupnog broja pritvorenih lica u to vrijeme, obiĉno je pet ili šest ljudi bilo pritvoreno u toj ćeliji. Samo tokom kratkog perioda je u ćeliji boravilo deset pritvorenih lica. Vlada je dalje navela da je podnosilac predstavke imao šetnje na otvorenom dva puta dnevno u trajanju od trideset minuta, ujutro i uveĉe i da je nad prostorom za šetnju sagradjena zaštita od kiše. Predsjednik Višeg suda je 2007. godine dozvolio da podnosilac predstavke ima tegove u svojoj ćeliji.
115. Vlada je navela da je u ljeto 2003. i 2004. godine bilo povremenih nestašica vode generalno gledano u cijelom kraju gdje je smješten zatvor u Podgorici. Medjutim, te su nestašice trajale samo po nekoliko sati i nisu se dešavale svakodnevno. Od 2007. godine taj problem je riješen izgradnjom dva bunara u okviru zatvora, iz kojih je voda i hemijski i bakteriološki bezbjedna za upotrebu.
116. Vlada je dalje navela da je nakon posjete CPT-a 2008. godine zatvorska uprava preduzela niz mjera koje su imale za cilj da poboljšaju uslove u zatvorima, ukljuĉujući i istražni zatvor. Najznaĉajnije poboljšanje bilo je smanjenje broja lica koja su tu boravila: u vrijeme posjete CPT-a 2008. godine bilo je 568 pritvorenih lica, dok je u martu 2013. godine taj broj bio 295. Nadalje, istražni zatvor je rekonstruisan tokom 2009. i 2010. godine uklanjanjem ambulante i odredjene opreme, ĉime je stvoren prostor za novih sedam ćelija. Rekonstrukcija istražnog zatvora sa nastavila krajem 2012. godine i do marta 2013. godine prvi i drugi sprat su rekonstruisani, kao i ĉetrdeset pet ćelija na prizemlju. Rekonstrukcija je obuhvatila i promjenu elektriĉnih, kanalizacionih i vodovodnih instalacija.
117. Većiona zatvorskih prostorija takodje je rekonstruisana i adaptirana sa ciljem da se riješi problem prenatrpanosti, ukljuĉujući i krilo za zatvorenike sa kratkim kaznama. Druge mjere obuhvatale su: rekonstrukciju kuhinje, renoviranje sportskih prostorija i otvorenih sportstih terena; povećanje broja zaposlenih, ukljuĉujući i medicinsku službu i njihovu obuku; pripremu strategije sa ciljem spreĉavanja nasilja medju licima lišenim slobode; osnivanje tima za medijaciju i mirno rješavanje sporova medju licima lišenim slobode, kao i usvajanje novog Zakonika o kriviĉnom postupku i novih Pritvorskih pravila. Takodje su postojali planovi da se izgradi krilo za zatvorenike sa dugim kaznama, zatvorska bolnica i objekat za vjerske svrhe.
118. Pritvorena lica mogla su se žaliti i ombudsmanu putem kutija postavljenih u svim paviljonima zatvora koje su mogli da otvore samo službenici Kancelarije ombudsmana.

ii. Ocjena Suda
119. Sud je već izrazio stav da velika prenatrpanost predstavlja sama po sebi problem po ĉlanu 3 Konvencije (v. Kadiķis protiv Letonije (br. 2), br. 62393/00, stav 52, 4. maj 2006. godine). Konkretno, utvrdjena je povreda ĉlana 3 u predmetu gdje je podnosilac predstavke bio pritvoren gotovo devet mjeseci u izuzetno prenatrpanom prostoru (10 m2 na ĉetiri osobe) sa malim pristupom dnevnoj svjetlosti, ograniĉenom dostupnošću tekuće vode, naroĉito tokom noći i jakim mirisom iz toaleta, i sa nedovoljno hrane ili hranom lošeg kvaliteta i neadekvatnom posteljinom (v. Modarca protiv Moldavije, br. 14437/05, stavovi 60-69, 10. maj 2007. godine).
120. Sud ponavlja da ĉlan 3 propisuje da država obezbijedi da zatvorenici budu pritvoreni u uslovima koji su u skladu sa poštovanjem ljudskog dostojanstva, da ih naĉin i metod izvršenja mjere ne podvrgavaju bolu i teškoćama intenziteta koji premašuje neizbježan nivo patnje koji je svojstven lišenju slobode i da, s obzirom na praktiĉne zahtjeve zatvaranja, njihovo zdravlje i dobrobit budu adekvatno obezbijedjeni (v. Kudła protiv Poljske [GC], br. 30210/96, stavovi 92-94, ECHR 2000-XI, i Melnītis protiv Letonije, br. 30779/05, stav 69, 28. februar 2012. godine).
121. Što se tiĉe ovog konkretnog predmeta Sud konstatuje tvrdnje podnosioca predstavke da je ćelija u kojoj je on bio pritvoren i koja je imala i ormare, sanitarni ĉvor i sto za ruĉavanje, imala dimenzije od 25 m2 i da je tu bilo smješteno ĉetrnaest pritvorenih lica, koja su spavala na krevetima na tri nivoa.
122. Sud konstatuje da ove tvrdnje potkrepljuje i CPT, koji u svom izvještaju zapaža "alarmantni nivo prenatrpanosti" u istražnom zatvoru u relevanto vrijeme. Konkretno, govore o ćeliji od 28 m2 sa petnaest mjesta za spavanje u koju je bio smješten dvadeset i jedan muški zatvorenik, pri ĉemu je to bilo mnogo ispod standarda od 4 m2 po osobi koje preporuĉuje CPT (v. stav 58 izvještaja CPT-a). Većina ćelija bile su zagušljive i vlažne, uprkos velikim prozorima i uredjajima za klimatizaciju. Lica pritvorena u istražnom zatvoru boravila su u svojim ćelijama dvadeset tri ili više sati dnevno u nekim sluĉajevima i po nekoliko godina (v. stav 89 ove presude i relevantne stavove izvještaja CPT-a koji su tu citirani).
123. U svjetlu zapažanja CPT-a tokom njihove posjete istražnom zatvoru, a naroĉito u odnosu na uslove prenatrpanosti koje je konstatovao CPT, Sud nalazi neuvjerljivima tvrdnje Vlade da je podnosilac predstavke samo jednom i u kratkom vremenskom periodu bio pritvoren sa više od devet drugih lica u ćeliji od 28 m2. Vlada nije, izmedju ostalog, navela taĉno kada se to desilo i koliko dugo je trajalo. Sud konstatuje da bi ĉak i u takvim uslovima podnosilac predstavke imao za sebe 2,8 m2, što je samo po sebi dovoljno da Sud zakljuĉi da je došlo do povrede ĉlana 3 Konvencije (v, na primjer, presudu Ananyev i drugi protiv Rusije, br. 42525/07 i 60800/08, stav 148, 10. januar 2012. godine, i Torreggiani i drugi protiv Italije, br. 43517/09, 46882/09, 55400/09, 57875/09, 61535/09, 35315/10 i 37818/10, stav 68, 8. januar 2013. godine).
124. Sud, medjutim, konstatuje uz to i priznavanje Vlade da su podnosiocu predstavke bile dozvoljene dvije tridesetominutne šetnje dnevno, kako je konstatovao i CPT, dok je relevanto zakonodavstvo predvidjalo najmanje dva sata fiziĉke aktivnosti (v. stav 71 ove presude). Oni su takodje priznali i nestašice vode, iako navodno samo povremene. Tvrdnje stranaka razlikuju se u odnosu na pitanje da li je bunar izgradjen 2007. godine riješio ovaj problem ili ne.
125. Konstatuje se da je zatvorska uprava preduzela niz mjera sa ciljem da se poboljšaju uslovi u zatvoru, ukljuĉujući i istražni zatvor. Primjećuje se, medjutim, da su te mjere preduzete tek nakon 2008. godine, i da je najznaĉajnije poboljšanje bilo smanjenje broja lica lišenih slobode, gje je taj broj gotovo prepolovljen do marta 2013. godine. Sud, medjutim, konstatuje da je istražni pritvor podnosioca predstavke završio 4. oktobra 2010. godine i da je teško vidjeti iz argumenata koje je predala Vlada kako je to postignuto smanjenje uticalo na uslove pritvora Podnosioca predstavke dok je on bio u toku.
126. Iako je Vlada navela da je istražni zatvor renoviran 2009, 2010. i 2012. godine, Sud konstatuje da su radovi 2012. godine obavljeni nakon što je završen pritvor podnosioca predstavke u tom zatvoru i da Vlada nije precizirala taĉno kada je završeno renoviranje koje je preduzeto tokom 2009. i 2010. godine, ili kako je ono riješilo problem prenatrpanosti u ćeliji podnosioca predstavke. Sud dalje konstatuje u vezi sa tim da su se druga poboljšanja koja je navela Vlada odnosila na kuhinjske i sportske kapacitete, zaposlene i njihovu obuku i zakonodavne promjene. Iako su ta poboljšanja hvale vrijedna, ona nisu uticala na pitanje prenatrpanosti ćelija koje je izgleda ostalo izvor zabrinutosti i 2011. i 2012. godine (v. stav 95 ove presude).
127. U svjetlu navedenog, Sud zakljuĉuje da je došlo do povrede ĉlana 3 Konvencije u tom smislu.

b. Navodni nedostatak medicinske njege

i. Podnesci strana
128. Podnosilac predstavke žalio se i na nedostatak medicinske njege u pritvoru. Konkretno, on je naveo da su se zdravstveni pregledi organizovali u najboljem sluĉaju jednom sedmiĉno, bez obzira na njegove potrebe. Predao je dva medicinska izvještaja u tom smislu, jedan izdat 7. marta 2006. godine i drugi 15. marta 2011. godine (v. stavove 39 i 41 ove presude).
129. Vlada je navela da je podnosioca predstavke pregledao zatvorski ljekar i niz specijalista u kliniĉkom centru Cne Gore. Konkretno, bol koji je on osjećao u grudima temeljito je ispitan u centru za kardiologiju 2006. i 2011. godine. On je takodje bio primjereno i brzo lijeĉen i kod svih drugih zdravstvenih problema na koje se žalio, kako je i konstatovano u njegovoj medicijskoj dokumentaciji. Vlada je dostavila cjelokupnu medicinsku dokumentaciju podnosioca predstavke.

ii. Relevantni principi
130. Sud ponavlja da je u ĉlanu 3 Konvencije pohranjena jedna od najtemeljnijih vrijednosti demokratskog društva. On zabranjuje u apsolutnom smislu torturu ili neĉovjeĉno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve (v. npr, Labita protiv Italije [GC], br. 26772/95, stav 119, ECHR 2000-IV). Zlostavljanje mora, medjutim, da zadrži minimalni nivo težine da bi spadalo u podruĉje koje pokriva ĉlan 3. Ocjena tog minimuma je relativna: ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što je trajanje postupanja, njegove fiziĉke i duševne posljedice i, u nekim sluĉajevima pol, starost i zdravstveno stanje žrtve (v. izmedju ostalog, Verbinž protiv Rumunije, br. 7842/04, stav 63, 3. april 2012. godine, i Gelfmann protiv Francuske, br. 25875/03, stav 48, 14. decembar 2004. godine).
131. Sud ponavlja da kada ocjenjuje adekvatnost medicinske njege u zatvoru, on mora da zadrži, generalno ledano, dovoljno fleksibilnosti u definisanju traženih standarda medicinske njege koji moraju da zadovolje legitimne zahtjeve koje sa sobom nosi lišenje slobode ali moraju da budu kompatibilni sa ljudskim dostojanstvom i primjerenim ispunjavanjem pozitivnih obaveza države. U tom smislu obaveza je relevantnih domaćih organa da obezbijede, naroĉito, da dijagnoza i njega budu brzi i taĉni, a da nadzor visoko struĉnog medicinskog kadra bude redovan i sistematiĉan i da ukljuĉuje opsežnu terapeutsku strategiju. Sama ĉinjenica da se zdravstveno stanje nekog podnosioca predstavke pogoršalo, iako može, u poĉetnoj fazi, da izazove odredjene sumnje u odnosu na adekvatnost postupanja prema podnosiocu predstavke u zatvoru, ne može sama po sebi biti dovoljna da bi se utvrdilo da je došlo do povrede pozitivne obaveze države po ĉlanu 3 Konvencije ako, sa druge strane, može da se utvrdi da su relevantni domaći organi pravovremeno pružili svu razumno dostupnu medicinsku njegu u savjesnim nastojanjima da sprijeĉe razvoj bolesti o kojoj je rijeĉ (v. izmedju ostalog presudu u predmetu Jashi protiv Gruzije, br. 10799/06, stav 61, 8. januar 2013. godine, i Fedosejevs protiv Letonije (dec.), br. 37546/06, stav 47, 19. novembar 2013. godine).

iii. Ocjena Suda
132. Konstatuje se da podnosilac predstavke kada je uhapšen nije imao nikakvih oboljenja niti specijalnih stanja. Stoga, njemu nije bio potreban redovan ili specijalizovani medicinski nadzor ili praćenje brzine napredovanja bilo koje bolesti u to vrijeme (v. stav 38 ove presude; v. takodje i, a contrario, Kozhokar protiv Rusije, br. 33099/08, stav 108, 16. decembar 2010. godine).

133. Nezadovoljstvo podnosioca predstavke medicinskom njegom koju je dobijao u pritvoru u suštini leži u ĉinjenici da su se zdravstveni pregledi navodno organizovali samo jednom sedmiĉno, bez obzira na njegove potrebe i, implicitno, da mu nisu bila pružena potrebna kardiološka ispitivanja (v. stav 128 ove presude).
134. U tom smislu, Sud konstatuje da je tokom pritvora podnosilac predstavke pregledan niz puta od strane razliĉitih specijalista i da je primjereno dobio potrebno lijeĉenje. Jedini put kada nije prošao dalje specijalistiĉke preglede bio je u martu 2006. godine (v. stav 36 ove presude). Medjutim, nema indikacija u spisima predmeta da je preporuĉeno ispitivanje bilo hitno ili da bi bez njega podnosilac predstavke bio prepušten znaĉajnom bolu, ili bilo kakvom bolu zapravo (v. mutatis mutandis, Wenerski protiv Poljske, br. 44369/02, stav 64, 20. januar 2009. godine). Nema dokaza u spisima predmeta da je u bilo kojoj drugoj prilici podnosiocu predstavke bila potrebna ili bila uskraćena bilo kakva medicinska pomoć - a kamoli neophodna i hitna - i da mu je zbog toga izazvana patnja. U vezi sa tim, konstatuje se da je u martu 2011. godine podnosioca predstavke primjereno i temeljito pregledao kardiolog u kliniĉkom centru Crne Gore (v. stav 42 ove presude). Podnosilac predstavke, sa svoje strane, nije objasnio detaljno i ubjedljivo zašto smatra da medicinsko lijeĉenje koje je dobio nije bilo adekvatno ili zašto je na bilo koji drugi naĉin predstavljalo povredu garancija iz ĉlana 3 Konvencije.
135. U ovim okolnostima, na osnovu dokaza pred Sudom i ocjenjujući relevantne ĉinjenice u cjelini, Sud nalazi da to što vlasti nisu obezbijedile dalje medicinsko ispitivanje u martu 2006. godine nije bilo na dovoljnom nivou težine da bi predstavljalo povredu ĉlana 3 Konvencije (v. Kudła, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 99; Matencio protiv Francuske, br. 58749/00, stav 89, 15. januar 2004. godine; Filip protiv Rumunije, br. 41124/02, stavovi 39-44, 14. decembar 2006. godine).
136. S obzirom na navedeno, Sud zakljuĉuje da nije došlo do povrede ĉlana 3 Konvencije u ovom smislu.

2. Član 5 stav 3 Konvencije

a. Podnesci strana
137. Podnosilac predstavke žalio se na dužinu kontinuiranog lišenja slobode izmedju 27. juna 2002. godine i 21. marta 2011. godine, kada je relevantna odluka suda postala pravosnažna.
138. Vlada je osporila tvrdnju podnosioca predstavke. Vlada je navela da je relevantni period poĉeo 20. aprila 2004. godine kada je podnosilac predstavke izruĉen Crnoj Gori i trajao do 26. aprila 2011. godine kada mu je uruĉena pravosnažna presuda i kada je prebaĉen u zatvor.
139. Vlada je navela da je lišenje slobode podnosioca predstavke bilo srazmjerno legitimnom cilju obezbjedjivanja njegovog prisustva na sudjenju i time sprovodjenja kriviĉnog postupka. Nije bilo sumnje da bi on mogao pobjeći, pošto je već bio u bijegu ranije i uhapšen je prema medjunarodnoj potjernici. Oduzimanje njegovog pasoša ne bi bilo dovoljno jer kada je ranije pobjegao iz zemlje ilegalno je prešao granicu. S obzirom na okolnosti ovog predmeta Vlada je smatrala da ni jemstvo, a ni bilo koja druga alternativna mjera ne bi bili djelotvorni.
140. Lišenje slobode podnosioca predstavke takodje je na primjeren naĉin bilo preispitivano u razumnim intervalima i odluke sudova da se ono produži bile su razumne i u skladu sa zakonom, pošto su i dalje postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaštitu javnog interesa, koji je prevladao nad pretpostavkom nevinosti u odnosu na podnosioca predstavke.

a. Relevantni principi
141. Sud ponavlja da istrajno postojanjee razumne sumnje da je uhapšeno lice poĉinilo kriviĉno djelo predstavlja conditio sine qua non za zakonitost nastavljenog pritvora, ali nakon odredjenog proteka vremena taj uslov više nije dovoljan. Sud mora da ustanovi da li su drugi osnovi koje su navele sudske vlasti i dalje opravdavale lišenje slobode. Kada su takvi osnovi "relevantni" i "dovoljni" Sud mora da se uvjeri i da su domaće vlasti pokazale "posebnu marljivost" u sprovodjenju postupka. Složenost i posebne karakteristike istrage faktori su koje treba uzeti u obzir u tom smislu (v. npr. Solmaz protiv Turske, br. 27561/02, stav 40, 16. januar 2007. godine).
142. Iako je ranije bjekstvo faktor koji treba uzeti u obzir (v. Punzelt protiv Republike Češke, br. 31315/96, stav 76, 25. april 2000. godine), Sud ponavlja da rizik da bi optuženi mogao pobjeći ne može da se cijeni izolovano. Drugi faktori, naroĉito oni koji su u vezi sa njegovim ili njenim karakterom, moralom, domom, zanimanjem, imovinom, porodiĉnim vezama i svim vrstama veza sa zemljom u kojoj je kriviĉno gonjen mogu ili da potvrde postojanje rizika od bjega ili da uĉine taj rizik tako malim da ne može da opravda lišenje slobode do sudjenja. Medjutim, rizik bjekstva nužno se smanjuje kako prolazi vrijeme provedeno u pritvoru jer vjerovatnoća da će vrijeme provedeno u pritvoru biti odbijeno od zatvorske kazne koju pritvoreno lice može da oĉekuje ako bude osudjeno vjerovatno će uĉiniti mogućnost budućeg zatvora manje zastrašujućom i smanjiti njegovo iskušenje da pobjegne (v. Neumeister protiv Austrije, 27. jun 1968. godine, stav 10, Serija A br. 8).
143. Ĉak i ako je lišenje slobode opravdano po ĉlanu 5 stav 3, može se govoriti o povredi te odredbe ukoliko se pritvor optuženog produži preko razumnog vremena zbog toga što postupak nije sproveden sa traženom ekspeditivnošću, jer ĉlan 5 stav 3 propisuje da prema pritvorenom licu vlasti moraju pokazati "posebnu marljivost u sprovodjenju postupka” (v. Herczegfalvy protiv Austrije, 24. septembar 1992. godine, stav 71, Serija A br. 244). Iako dugi periodi lišenja slobode ne predstavljaju automatski povredu ĉlana 5 stav 3, Sud konstatuje da obiĉno izuzetne okolnosti mogu da opravdaju duge periode lišenja slobode (v. na primjer Chraidi protiv Njemačke, br. 65655/01, stavovi 46-48, ECHR 2006-XII).

c. Ocjena Suda
144. Sud ponavlja da u odredjivanju dužine pritvora prije sudjenja po ĉlanu 5 stav 2 Konvencije, period koji treba uzeti u obzir poĉinje danom kada je optuženi odveden u pritvor i završava danom kada je potvrdjena optužba, ĉak i ako samo od prvostepenog suda (v. Panchenko protiv Rusije, br. 45100/98, stav 90, 8. februar 2005. godine, i Labita protiv Italije [GC], br. 26772/95, stavovi 145 i 147, ECHR 2000-IV).
145. Shodno tome, period koji treba uzeti u obzir u sluĉaju podnosioca predstavke sastojao se od dva zasebna perioda: (1) od 3. marta 2004. godine kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na tuženu državu (v. Jablonski protiv Poljske, br. 33492/96, stavovi 65-66, 21. decembar 2000. godine), do osudjujuće presude od 10. aprila 2009. godine; i (2) od 29. januara 2010. godine, kada je osudjujuća presuda ukinuta u postupku po žalbi, do kasnije osudjujuće presude od 4. oktobra 2010. godine (v. Đermanović protiv Srbije, citirano ranije u tekstu ove presude, stavovi 67- 68).
146. Pošto Sud treba da da globalnu ocjenu akumuliranog perioda pritvora po ĉlanu 5 stav 3 Konvencije kada ocjenjuje razumnost dužine istražnog pritvora podnosioca predstavke (v. Solmaz protiv. Turske, citirano ranije u tekstu ove presude, stavovi 36-37), period koji treba uzeti u obzir u sluĉaju podnosioca predstavke iznosi pet godina osam mjeseci i petnaest dana.
147. Sud konstatuje da je u trenutku kada je odredjen prvobitni pritvor postojala razumna sumnja da je podnosilac predstavke usmrtio X. Pritvor je odredjen zbog opasnosti da bi on mogao pobjeći zbog ĉinjenice da je i ranije bio u bijegu. Kasnije odluke da se pritvor produži donošene su tako da se uzme u obzir težina kriviĉnog djela za koje je podnosilac predstavke bio optužen, kazna koja mu je mogla biti izreĉena, te liĉne okolnosti (v. stavove 25, 27 i 28 ove presude).
148. Sud smatra da su razlozi koje su navele domaće vlasti sigurno relevantni. Medjutim, u posebnim okolnostima ovog predmeta Sud ne smatra da je neophodno ispitivati da li su bili i dovoljni, ni da li je trebalo da domaće vlasti uzmu u obzir uz to i alternativne mjere da se obezbijedi pristustvo podnosioca predstavke na sudjenju pošto se predmetni kriviĉni postupak nije vodio traženom brzinom, što su priznali i sami domaći sudovi (v. stav 22 ove presude), i što se propisuje ĉlanom 5 stav 3 (v. Herczegfalvy, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 71). Pošto nije bilo izuzetnih okolnosti u ovom predmetu koje bi mogle da opravdaju tako dug postupak (uporedi za razliku od toga predmet Chraidi protiv Njemačke, citirano ranije u tekstu ove presude, stavovi 43-45), Sud smatra da je pritvor podnosioca predstavke koji je trajao duže od pet godina bio produžen preko razumnog vremena (v. Korchuganova protiv Rusije, br. 75039/01, stavovi 71 in limine i 77, 8. juna 2006; I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stavovi 98 i 112, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VII; i Khudoyorov protiv Rusije, br. 6847/02, stavovi 175 i 189, ECHR 2005-X (izvodi)).
149. Shodno tome utvrdjuje se da je došlo do povrede ĉlana 5 stav 3 Konvencije.

 

II. NAVODNA POVREDA ĈLANA 6 KONVENCIJE

150. Po ĉlanu 6 Konvencije podnosilac se žalio na dužinu kriviĉnog postupka, kao i na praviĉnost i ishod.

A. Dužina postupka

151. Sud ponavlja da fiziĉko lice ne može više tvrditi da je žrtva povrede Konvencije kada domaće vlasti priznaju, bilo izriĉito, bilo u suštini, povredu Konvencije i obezbijede pravno zadovoljenje (v. Eckle protiv Njemačke, 15. jul 1982. godine, stav 66, Serija A br. 51). S obzirom na ĉinjenicu da je Vrhovni sud izriĉito priznao da je kriviĉni postupak protiv podnosioca predstavke bio nerazumno dug i dosudio mu 2.000 eura po tom osnovu, Sud smatra da on ne može više da tvrdi da ima status žrtve.
152. Iako ustavna žalba podnosioca predstavke u tom smislu još uvijek nije riješena, Sud je već izrazio stav da se ustavna žalba ne može smatrati djelotvornim pravnim lijekom za dužinu postupka i da stoga nije nužno da se taj pravni lijek iscrpi (v. Boucke protiv Crne Gore, br. 26945/06, stavovi 76-79, 21. februar 2012. godine).
153. Slijedi da je ova pritužba nespojiva ratione personae sa odredbama Konvencije u okviru znaĉenja ĉlana 35 stav 3 (a) i da mora da bude odbaĉena u skladu sa ĉlanom 35 stav 4.

B. Praviĉnost i ishod postupka

154. Iako Sud konstatuje da je podnosilac predstavke povukao svoju ustavnu žalbu u ovom smislu, Sud ne smatra da je nužno da ispita djelotvornost navedenog pravnog lijeka pošto, u svakom sluĉaju, u svjetlu cjelokupnog materijala koji ima u svom posjedu, i u mjeri u kojoj stvari na koje se pritužbe odnose jesu u okviru njegovih nadležnosti, Sud nalazi da one ne ukazuju na postojanje bilo kakve povrede prava i sloboda izloženih u Konvenciji ili Protokolima uz nju.
155. Slijedi da su ove pritužbe oĉigledno neosnovane i moraju se odbaciti prema ĉlanu 35 stavovi 3 (a) i 4 Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ĈLANA 14 KONVENCIJE I ĈLANA 1 PROTOKOLA BR. 12

156. Podnosilac predstavke takodje se žalio po ĉlanu 14 Konvencije i ĉlanu 1 Protokola br. 12 uz Konvenciju da Zakon o kriviĉnom postupku iz 1977. godine koji je na njega primijenjen nije ograniĉio trajanje njegovog pritvora, dok bi Zakonik o kriviĉnom postupku iz 2003. godine to uĉinio.
157. Sud ponavlja da nije njegov zadatak da izvrši reviziju relevantnog prava i prakse in abstracto, već da utvrdi da li je naĉin na koji su oni uticali na podnosioca predstavke doveo do povrede Konvencije (v. mutatis mutandis, Padovani protiv Italije, 26. februar 1993. godine, stav 24, Serija A br. 257-B), tj. da li je lišenje slobode Podnosioca predstavke bilo predugo ili nije, što je pitanje koje je ispitano u stavovima 144 do 150 ove presude. U mjeri u kojoj se može shvatiti da se podnosilac predstavke takodje implicitno žalio da Zakonik o kriviĉnom postupku iz 2003. godine nije bio primjenjen na njegov predmet, Sud konstatuje da relevantne odredbe jasno predvidjaju da se taj Zakonik primjenjuje samo na postupke pokrenute nakon
6. aprila 2004. godine (v. stavove 70 i 76 ove presude), dok je postupak protiv podnosioca predstavke pokrenut prije tog datuma (v. stav 10 ove presude). Slijedi da je ta pritužba oĉigledno neosnovana i da se mora odbaciti po ĉlanu 35 stavovi 3 (a) i 4 Konvencije.

 

IV. PRIMJENA ĈLANA 41 KONVENCIJE

158. Ĉlan 41 Konvencije glasi:

“Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola uz nju , a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimič nu odštetu, Sud ćе, ako je to potrebno, pružiti pravič no zadovoljenje oštećenoj strani."

159. Podnosilac predstavke tražio je sumu od 300.000 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete.
160. Vlada je osporila zahtjev podnosioca predstavke kao neosnovan, nerealan i suprotan sudskoj praksi Suda.
161. Sud ne vidi nikakvu uzroĉno-posljediĉnu vezu izmedju utvrdjene povrede i navedene materijalne štete i zbog toga odbacuje ovaj zahtjev. Kako podnosilac predstvke nije podnio zahtjev za nadoknadu nematerijalne štete ili troškova i izdataka, Sud smatra da nema potrebe da mu se dosudjuje bilo kakva suma po tom osnovu.



IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. Proglašava pritužbe u odnosu na uslove pritvora, nedostatak medicinske njege u pritvoru i dužine pritvora prihvatljivima, a ostatak predstavke neprihvatljivim;

2. Nalazi da je došlo do povrede ĉlana 3 Konvencije u odnosu na uslove pritvora;

3. Nalazi da nije bilo povrede ĉlana 3 Kovnencije u odnosu na medicinsku njegu u pritvoru;

4. Nalazi da je došlo do povrede ĉlana 5 stav 3 Konvencije;

5. Odbacuje zahtjev podnosioca predstavke za praviĉnim zadovoljenjem.

 

Saĉinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 22. jula 2014. godine, po pravilu 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.


Abel Campos                                                                            Guido Raimondi

Zamjenik sekretara                                                                   Predsjednik

 

____________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

 

 

 SECOND SECTION

 CASE OF BULATOVIĆ v. MONTENEGRO

 (Application no. 67320/10)

JUDGMENT

  STRASBOURG

 22 July 2014

  FINAL

 22/10/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Bulatović v. Montenegro, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Guido Raimondi, President,
Işıl Karakaş,
András Sajó,
Nebojša Vučinić,
Egidijus Kūris,
Robert Spano,
Jon Fridrik Kjølbro, judges,
and Abel Campos, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 1 July 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 67320/10) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Montenegrin national, Mr Željko Bulatović (“the applicant”), on 15 November 2010.

2. The Montenegrin Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr Z. Pažin.

3. The applicant complained, in particular, about the conditions and length of his detention on remand. He also complained of a lack of medical care while in detention on remand.

4. On 5 November 2012 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1969 and lives in Podgorica.

A. The criminal proceedings

6. On 8 May 2001 the applicant murdered X and immediately thereafter left the country.

7. On 6 March 2002 the applicant, in his absence, was found guilty of murder and sentenced to twenty years in prison.

8. On 27 June 2002 the applicant was arrested in Spain pursuant to an international arrest warrant (potjernica), and placed in custody.

9. On 14 May 2003 he was extradited to Montenegro.

10. On 3 February 2004 the criminal proceedings against the applicant were re-opened (ponavljanje krivičnog postupka).

11. On 10 April 2009 the High Court (Viši sud) in Podgorica found the applicant guilty, sentenced him to fourteen years’ imprisonment and ordered him to pay the costs of the proceedings as well as court fees (na osnovu sudskog paušala).

12. On 29 January 2010 the Court of Appeal (Apelacioni sud) in Podgorica quashed the judgment and ordered a retrial.

13. On 4 October 2010 the High Court found the applicant guilty, sentenced him to fourteen years’ imprisonment, and ordered him to pay the costs of the proceedings and court fees.

14. On 21 March 2011 the Court of Appeal upheld that decision. It would appear that on 26 April 2011 the decision was served on the applicant and he was transferred to prison.

15. On 19 September 2011 the Supreme Court (Vrhovni sud) in Podgorica dismissed an appeal on points of law (zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude) lodged by the applicant.

16. On 25 November 2011 the applicant lodged a constitutional appeal complaining, in substance, about the reasoning of the courts, their assessment of the evidence and their interpretation of the law. He also complained of various irregularities in dealing with his request for review and his action for fair redress (see paragraphs 17-22 below). On 2 November 2012 the applicant withdrew his constitutional appeal and the Constitutional Court terminated the proceedings (obustavio je postupak) on 27 November 2012.

B. The applicant’s attempts to have the criminal proceedings expedited

17. On 10 November 2009 the applicant lodged a request for review (kontrolni zahtjev), complaining that the Court of Appeal had not ruled on his appeal within three months (see paragraph 75 below).

18. On 11 January 2010, having received no reply to the previous request, the applicant appealed to the Supreme Court.

19. On 7 July 2010, having still received no reply, the applicant lodged an action for fair redress (tužba za pravično zadovoljenje).

20. On 29 September 2010 the Supreme Court rejected the action on the grounds that the applicant had not lodged a request for review.

21. On 10 May 2011 the applicant lodged another action for fair redress.

22. On 17 June 2011 the Supreme Court ruled that the criminal proceedings had been unreasonably long. Considering that the applicant’s detention required urgent proceedings, but also that it had been a complex case and that the applicant had contributed to the overall length of the proceedings, the court awarded him 2,000 euros (EUR). The applicant’s proposal that that decision be published was refused as the court did not consider it to be a “serious breach” of the right to a trial within a reasonable time. It was also noted that the applicant had indeed submitted a request for review beforehand, which had not been considered, and that his appeal in that regard had never been forwarded by the Court of Appeal to the Supreme Court.

23. On 25 July 2011 the applicant lodged a constitutional appeal against that decision, complaining, in particular, about the Supreme Court’s rejection of his first action for fair redress, the conclusion that he had contributed to the overall length of the criminal proceedings, and the amount awarded. He also requested that the Supreme Court’s decision be published. In March 2013, when the Government submitted their observations, the constitutional appeal was still pending.

C. The applicant’s detention

24. On 6 March 2002 the High Court issued a detention order against the applicant in his absence.

25. On 20 April 2004, after the applicant was extradited to Montenegro, the High Court issued a new detention order for fear that he might abscond, especially in view of the fact that he had already been in hiding and had been arrested pursuant to an international warrant.

26. The detention was further extended by the High Court on 1 June 2004, 26 September 2005, 8 September 2008, 23 December 2008, 27 February 2009 and 10 April 2009. The decisions to extend the detention appear to have been subsequently upheld by the Court of Appeal.

27. The decision rendered on 8 September 2008 also took account of the gravity of the criminal offence of which the applicant was accused and the sentence that might be imposed on him.

28. In its decision of 10 April 2009 the High Court took account in addition of the applicant’s personal circumstances, considering that his being unemployed and single increased the risk that he might flee. The decision specified that the applicant’s detention could last until a final decision was issued in the criminal proceedings or, at the most, until he had served fourteen years in prison.

29. The authorities did not consider in any of those decisions the possibility of ensuring the applicant’s presence at trial by the use of other preventive measures.

30. On 14 January 2010 the applicant lodged a constitutional appeal complaining about the length of his detention. It would appear that he amended this appeal on three occasions thereafter, 1 March 2010, 8 December 2010 and 9 December 2010, enclosing some of the relevant documents, such as his request for review, the subsequent appeal, the action for fair redress, as well as the Supreme Court’s decision thereon. In March 2013, when the Government submitted their observations, the constitutional appeal was still pending.

31. It would appear that the applicant remained in detention until his conviction became final by the Court of Appeal’s ruling in 2011, after which he was transferred to prison to serve his sentence.

D. Conditions of detention

32. The parties’ submissions in this regard differed.

33. The applicant maintained, in particular, that the cell in which he had been detained had been overcrowded, and that he had lacked drinking water and daily exercise.

34. More specifically, the cell had measured 25 m2 and had housed fourteen detainees, sleeping on three-tier beds. The cell had also contained closets, a sanitary facility and a dining table. Apparently, the detainees were given a television set in 2007.

35. Furthermore, between 2003 and 2007, especially in the summer, there was no running water during the day. The detainees, including the applicant, had to collect water in containers during the night so that there would be enough during the day, for both drinking and cleaning purposes. A well was dug in 2007, but this water was apparently not suitable for drinking as it was dirty.

36. Lastly, until 2007 the daily walks lasted for forty minutes instead of the 120 minutes provided for by the relevant law, and were cancelled altogether on Thursdays and Fridays, as well as on rainy days. It would appear that after the prisoners’ strike in 2007 the duration of walks was increased to sixty minutes and that they were reintroduced on Thursdays. There would still appear to be no walks on Fridays. Until 2009 detainees were not allowed outdoors at all on rainy days and sometimes they would not get out of the cell for twenty days.

37. The Government, for their part, submitted that the applicant had been detained in a cell measuring 28 m2 with four or five other persons, and only occasionally with nine other detainees. There were general shortages of water supply in the area where the prison was situated and the applicant had two thirty-minute long outdoor walks on a daily basis. They also submitted that the conditions in prison had been significantly improved after the visit of the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman and Degrading Treatment (“the CPT”) in 2008 (see paragraphs 114-118 below).

E. Medical care

38. On 14 May 2003, when he was extradited to Montenegro and remanded in custody, the applicant was examined by a prison doctor. On that occasion the applicant claimed that he had no illnesses. In December 2003 he had blood and urine tests. There is no evidence in the case file that he was suffering from any illness at the time.

39. In March 2006 the applicant was examined at the clinical centre of Montenegro. The medical report issued at the time is mostly illegible. The legible part states that two months earlier when he was under stress, the applicant had had an abnormal pain in his chest which had not recurred, and that his blood pressure was also high at the time. The doctor recommended a cardiological examination (holter monitoring) and a check-up in three months.

40. Between 15 August 2006 and 26 January 2007 the applicant had four blood tests, the results of which showed that at various times one or two parameters were slightly increased while the remaining parameters were either within the normal range or illegible. There is no evidence in the case file that the applicant underwent the recommended cardiological examination or check-up.

41. In March 2011 the applicant was again examined at the clinical centre by a specialist in internal medicine (internista). The medical report issued at the time states that the applicant had been having spasms (stezanje) behind the breast bone, which had become more frequent and stronger. The prison doctor recommended holter monitoring by a cardiologist and specified that the applicant’s condition could worsen if the tests were delayed.

42. Between 22 March and 4 April 2011 the applicant was examined by a cardiologist (holter, electrocardiogram and ergometric tests). The results showed that the applicant’s left heart chamber was slightly enlarged, with hypertrophic walls. There was also a grade I diastolic dysfunction.

43. On various dates between February 2005 and May 2011 the applicant was examined several times by a dermatologist, a urologist, a physiatrist and a surgeon, and his abdomen and spine were x-rayed. He was prescribed the relevant treatment where needed.

F. Other relevant facts

44. On 7 December 2006 the Ombudsman (Zaštitnik ljudskih prava i sloboda) lodged an application with the Constitutional Court for an assessment of the constitutionality of Article 572 of the Criminal Procedure Code 2003 (see paragraph 70 below). On 3 July 2008 the Constitutional Court terminated the proceedings (obustavio postupak) as a new Constitution had been adopted in the meantime, whereas the Ombudsman’s request related to the Constitution that was no longer in force.

45. On 12 September 2008 several detainees, including the applicant, wrote to the President of the Supreme Court complaining about the length of their detention.

46. It would appear that in 2008 and 2010 two amnesties were granted to prisoners who had been convicted before those dates. On 6 June 2011 the Court of First Instance (Osnovni sud) in Podgorica dismissed the applicant’s request that one of those amnesties be granted to him as well. On 30 June 2011 the High Court upheld that decision.

47. On various dates in 2009 the applicant complained to different international organisations represented in Montenegro, as well as to the Montenegrin Ombudsman, about the length of his detention and of the criminal proceedings. Some of the organisations apparently did not reply at all and others replied that they had no competence to deal with individual cases. The Court of Appeal, in response to an enquiry by the Ombudsman, replied that all realistic measures would be undertaken to expedite the proceedings at issue, although it would be difficult because there had been an influx of urgent and complex cases.

48. On 14 January 2010, as well as lodging a constitutional appeal in respect of the length of his detention, the applicant also applied for an assessment of the constitutionality of Article 572 of the Criminal Procedure Code 2003. On 10 May 2012 the Constitutional Court rejected (odbacuje se) the request, as the Code had ceased to be in force as of 1 September 2011 (see paragraph 76 below) and thus there was no legal ground to examine if the above-mentioned provision had been in accordance with the Constitution while it had been in force.

49. On 22 November 2011 the applicant appears to have requested the State Prosecutor (Osnovno državno tužilaštvo) to investigate some of the employees of the Court of Appeal responsible for not having forwarded his request for review to the Supreme Court. On 21 February 2012 the Deputy State Prosecutor (zamjenik osnovnog državnog tužioca) informed the applicant that she would not pursue any criminal prosecution ex officio in this regard. The applicant could, however, take on the prosecution as a subsidiary prosecutor. There is no evidence in the case file as to whether the applicant did so.

50. On 22 February 2012 the applicant’s sentence was reduced by six months following an amnesty (pomilovanje) granted to him by the President.

51. On 19 August 2013 the applicant’s sentence was further reduced in view of an amnesty provided for by the new legislation (see paragraph 81 below). On 27 August 2013 that decision became final and the applicant was released.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Constitution of the Republic of Montenegro 1992 (Ustav Republike Crne Gore, published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro - the OG RM - no.48/92)

52. Article 23 of the Constitution contained details on detention. In particular, paragraph 3 provided that the duration of detention must be as short as possible (mora biti svedeno na najkraće vrijeme).

B. Constitution of Montenegro 2007 (Ustav Crne Gore, published in the Official Gazette of Montenegro - the OGM - no. 01/07)

53. Article 30 of this Constitution corresponds to Article 23 of the 1992 Constitution.

54. Article 32 provides that everyone is entitled to a fair and public trial within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law.

55. Article 149 provides that the Constitutional Court will rule on a constitutional appeal lodged in respect of an alleged violation of a human right or freedom guaranteed by the Constitution, after all other effective legal remedies have been exhausted.

56. The Constitution entered into force on 22 October 2007.

C. Montenegro Constitutional Court Act (Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore, published in the OGM no. 64/08)

57. Section 48 of the Act provides that a constitutional appeal may be lodged against an individual decision of a State body, an administrative body, a local self-government body or a legal person exercising public authority, for violations of human rights and freedoms guaranteed by the Constitution, after all other effective legal remedies have been exhausted.

58. Sections 49 to 59 provide additional details as regards the processing of constitutional appeals. In particular, section 56 provides that when the Constitutional Court finds a violation of a human right or freedom, it will quash the impugned decision, entirely or partially, and order that the case be re-examined by the same body which rendered the quashed decision.

59. This Act entered into force in November 2008.

D. Criminal Procedure Act 1977 (Zakon o krivičnom postupku, published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/7714/8574/87,57/89 and 3/90, and in the Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia nos. 27/92 and 24/94)

60. Section 182 of the Act provided that the defendant’s participation in the criminal proceedings could be secured by means of sending summonses, his forcible appearance in court, a promise on the part of the defendant that he would not leave his residence (boravište), as well as through the imposition of bail or detention. The competent court would not apply a more severe measure in order to secure the defendant’s presence if a less severe measure could achieve the same purpose. Also, the measures would cease automatically when the reasons for their application ceased to exist, or would be replaced with other less severe measures once the conditions had been met.

61. Sections 183 to 200 set out details as to each of those measures.

62. Section 190(2), in particular, provided that the detention period would be as short as possible and that all the bodies involved in the criminal proceedings would act with particular urgency if the accused was in detention.

63. Section 197 provided for limitations on detention before any charges had been brought. No such limitations were envisaged for the period after an individual had been indicted.

E. Criminal Procedure Code 2003 (Zakonik o krivičnom postupku, published in the OG RM nos. 71/0307/04, and 47/06)

64. Article 16 provided, inter alia, for an obligation on the part of the courts to conduct proceedings without delay, and to keep the duration of detention to the shortest time needed.

65. Article 136 provided that a defendant’s participation in criminal proceedings could be secured by means of summonses, his forcible appearance in court, surveillance measures, as well as the imposition of bail and detention. The competent court would ensure that a more severe measure was not applied if a less severe measure could achieve the same purpose. Also, the measures would be ceased automatically when the reasons for their application ceased to exist, or would be replaced with other less severe measures once the conditions had been met.

66. Articles 137 to 153 set out details as to each of these measures.

67. Article 147 § 2, in particular, provided for a duty on the part of all the bodies involved in the criminal proceedings to act with particular urgency if the accused was in detention.

68. Article 148 § 1 (1) provided that detention could be ordered if there was a reasonable suspicion that the accused had committed a criminal offence, and there were circumstances indicating that he or she might abscond.

69. Article 152 provided, inter alia, that the detention could last for two years at most after an individual had been indicted. If the accused did not receive a first-instance judgment within two years, the detention would be repealed and the accused released. After the delivery of the first-instance decision the detention could last for another year at most. If no second‑instance judgment overturning or upholding the first-instance judgment was delivered within that year, the detention would be repealed and the accused released. If the second-instance court quashed the first‑instance judgment, the detention could last for at most another year after the delivery of the second-instance judgment.

70. Article 572 provided that the limitations on detention prescribed by section 152 of this Code were applicable only to proceedings instituted after the Code had entered into force.

71. Article 155 § 2 provided that every detainee would be able to walk outdoors (obezbjedi[će] se kretanje) for at least two hours every day.

72. Article 156 provided that, following a request by a detainee and with the approval of an investigating judge, detainees could be visited by, inter alios, a doctor.

73. Article 158 provided that the president of the competent court would supervise the execution of detention. The president of the competent court, or another judge designated by him, would, at least once a month, visit detainees and enquire as to how they were being treated. He would take measures to remove any irregularities observed during his visit. The president of the court and the investigating judge could, at all times, visit all detainees, talk to them and receive their complaints.

74. Article 397 provided, inter alia, that a second-instance court could quash a first-instance judgment and order a retrial. If the accused was in detention, the second-instance court would examine whether the reasons for detention still persisted and issue a decision either extending or terminating the detention. No appeal was allowed against that decision.

75. Under Article 401 § 2 the second-instance court was obliged to deliver its decision, together with the entire case file, to the first-instance court within three months at the latest if the accused was in detention.

76. This Code entered into force on 6 April 2004. The previous Act was thereby repealed, except for the chapters relating to international legal assistance and the extradition of accused and convicted persons, which is irrelevant in the present case.

F. Criminal Procedure Code 2009 (Zakonik o krivičnom postupku, published in the OGM nos. 570/9 and 49/10)

77. The Code entered into force on 1 September 2011, thus repealing the previous Code, except for the provisions of Chapter XXIX, which is irrelevant in the present case.

G. Right to a Trial within a Reasonable Time Act (Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, published in the OGM no. 11/07)

78. This Act provides, under certain circumstances, for the possibility to have lengthy proceedings expedited by means of a request for review (kontrolni zahtjev), as well as an opportunity for claimants to be awarded compensation by means of an action for fair redress (tužba za pravično zadovoljenje).

79. Section 2, in particular, provides that in the event of a violation of the right to a trial within a reasonable time, the right to court protection applies to the parties and interveners in civil proceedings, parties and interested persons in administrative disputes, as well as the accused and the injured party in criminal proceedings.

80. Section 44 provides, inter alia, for retroactive application of the Act to all proceedings from 3 March 2004, taking into account the duration of the proceedings before that date.

H. Amnesty of Persons Convicted of Criminal Offences provided for in the Legislation of Montenegro and of Persons Convicted by a Foreign Judgment enforced in Montenegro Act (Zakon o amnestiji lica osuđenih za krivična djela propisana zakonima Crne Gore i lica osuđenih stranom krivičnom presudom koja se izvršava u Crnoj Gori, published in the OGM no. 39/13).

81. This Act provides, inter alia, for the granting of an amnesty to persons convicted of murder by means of a final judgment before the date on which the Act entered into force, and for the reduction of their sanction by 25%. The Act entered into force on 15 August 2013.

I. Detention Rules (Pravilnik o kućnom redu za izdržavanje pritvora, published in the Official Gazette of the Socialist Republic of Montenegro no. 10/87)

82. Rule 14 provides that a detainee will be examined by a general practitioner immediately on admission to prison. A medical report will be included in the detainee’s medical file.

83. Rule 21(2) provides that a prison doctor will visit detainees at least once a week and, where necessary, suggest adequate measures for the removal of any irregularities observed.

84. Rule 23 provides that in the event of illness the detainee will receive medical treatment in the prison infirmary. If he needs to be hospitalised he will be transferred to a prison with a hospital department. In urgent cases he will be transferred to the nearest hospital. The body conducting the proceedings against the detainee will decide on the transfer to another prison, following a proposal by the prison doctor. In urgent cases, this decision will be made by a prison director, who must immediately inform the body conducting the proceedings.

85. Rule 24 provides that, if a detainee so requests and with the approval of the conducting body and under its surveillance, the detainee may be examined by a doctor of his own choice. Such an examination is, in principle, conducted in the prison in the presence of the prison doctor. Prior to the examination the detainee must first be examined by the prison doctor.

86. Rule 53(3) provides that the prison doctor will examine the detainee at the time of his release, and the medical report will be included in the detainee’s medical file.

J. Constitutional Court’s practice following constitutional appeals

87. The Government submitted in their observations that between 1 January 2008 and 31 December 2012 the Constitutional Court received 2,171 constitutional appeals, on which 1,391 decisions were rendered: 32 appeals were upheld, 727 appeals were rejected on the merits (odbijene), 617 were rejected on procedural grounds (odbačene) and in 5 cases the proceedings were terminated (obustavljeni).

III. RELEVANT INTERNATIONAL DOCUMENTS

A. Report of the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman and Degrading Treatment in respect of Montenegro

88. Between 15 and 22 September 2008 the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman and Degrading Treatment (“the CPT”) visited Montenegro.[1]

89. During its visit the CPT noted, inter alia, “the alarming level of overcrowding” in the remand prison in Podgorica. In particular, a cell measuring 28 m² with fifteen sleeping places (provided on five three-tier beds) was holding twenty-one male prisoners. In many cells prisoners had to sleep on mattresses or just folded blankets placed directly on the floor. The majority of the cells were stuffy and humid, despite the presence of large windows and air conditioners. Remand prisoners remained for twenty‑three hours or more a day inside their cells, in some cases for several years. The only out-of-cell activity available to them was outdoor exercise taken in two thirty-minute periods, which was apparently not available on Fridays (see paragraphs 55 and 57 of the CPT report).

90. The situation in terms of health-care staff resources was far from satisfactory. General health care was provided by a sole doctor who was on call continuously, which could lead to long delays in receiving health care and affect its quality (see paragraph 62 of the CPT report).

91. There was no systematic approach to the handling of complaints by prisoners, nor was there any register of complaints. The prisoners’ complaints and the reactions to them were kept in the personal files of the inmates concerned, some of the complaints having remained without a written answer (see paragraph 81 of the CPT report).

92. The CPT noted that prison establishments were visited by investigating judges, the Ombudsman and NGOs, but that such visits appeared to be rather infrequent and limited in scope as the visitors did not have any direct contact with prisoners (see paragraph 82 of the CPT report).

93. The CPT recommended that the Montenegrin authorities take a number of steps with regard to the above issues, one of them being a significant reduction of the occupancy level in the cells at the Remand Prison in Podgorica, the objective being to comply with the standard of 4 m² of living space per prisoner (see paragraphs 58, 64, 81 and 82 of the CPT report).

94. In February 2012 the CPT visited Montenegro again. The report prepared after that visit is not yet available.

B. European Commission Reports

95. The issue of prison conditions was also raised in the context of the process of Montenegro’s accession to the European Union. In particular, in its Progress Reports of 2011 and 2012, the European Commission stated that although the prison conditions were improving, they were still not in line with international standards, overcrowding remaining a concern.[2]

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 3 AND 5 § 3 OF THE CONVENTION

96. Relying on Articles 3 and 5 § 3 of the Convention, the applicant complained about the conditions of detention on remand. He also complained of a lack of medical care while in detention, as well as about the length of his detention.

97. The said Articles read as follows:

Article 3

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 5 § 3

“Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be ... entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.”

A. Admissibility

1. Six months

98. The Government maintained that the applicant’s submissions sent to the Court after the initial application had been lodged should be rejected as outside the six-month time-limit.

99. The applicant made no comment in that regard.

100. The Court has already held that multiple, consecutive detention periods should be regarded as a whole, and that the six-month period should only start to run from the end of the last period of pre-trial custody (see Solmaz v. Turkey, no. 27561/02, § 36, 16 January 2007). It is noted in this regard that the applicant’s pre-trial detention ended on 4 October 2010, when he was convicted by the High Court (see paragraph 13 above). It is clear from the case file that the applicant’s complaint about the length of detention was introduced on 15 November 2010 and that his complaints of poor conditions of detention and lack of medical care were submitted on 18 March 2011. It follows that those complaints were introduced within six months and cannot therefore be rejected as having been introduced outside the time-limit fixed by Article 35 of the Convention.

2. Non-exhaustion

a. Arguments of the parties

101. The Government maintained that the execution of detention was supervised by the president of the court (see paragraph 73 above), who reported in that regard to the Supreme Court and the Ministry of Justice. In particular, he or she could visit all detainees at any time, including following a request on the part of detainees, when they could complain about any aspect of the execution of their detention. The president of the court, or a judge designated by him or her, had a duty to take all necessary measures to remove any irregularities thus observed.

102. The Government further maintained that the applicant had failed to make use properly of a constitutional appeal, which was an effective domestic remedy. They submitted statistical data in that regard (see paragraph 87 above). The Government averred that in deciding on constitutional appeals, the Constitutional Court also decided on the rights which the applicant had invoked in his application. They did not submit any such decision or any other details in this connection.

103. The applicant, for his part, submitted that he had lodged constitutional appeals, two of which were still pending, which clearly meant that they were not a priority. Furthermore, deciding on his constitutional appeal in respect of his detention no longer made any sense, given that his conviction had become final in the meantime and his detention in the remand prison had thus ceased. He also maintained that in nine years he had witnessed only one delegation of the Supreme Court judges visiting the remand prison.

b. Relevant principles

104. The Court reiterates that, according to its established case-law, the purpose of the domestic remedies rule contained in Article 35 § 1 of the Convention is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged before they are submitted to the Court. However, the only remedies to be exhausted are those which are effective.

105. It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that the remedy was an effective one, available in theory and in practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, was capable of providing redress in respect of the applicant’s complaints, and offered reasonable prospects of success. However, once this burden of proof has been satisfied, it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government was in fact exhausted or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case or that there existed special circumstances absolving him or her from the requirement (see Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, § 68, Reports of Judgments and Decisions 1996‑IV).

106. The Court notes that the application of this rule must make due allowance for the context. Accordingly, it has recognised that Article 35 § 1 must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism (see Akdivar and Others, cited above, § 69).

c. The Court’s assessment

i. Supervision of detention

107. The Court observes that the relevant legislation indeed provides for supervision of the execution of detention by the president of the competent court. However, the relevant legislation does not provide for a complaints procedure – before a court or an administrative authority – which would satisfy the effectiveness requirement in respect of the applicant’s complaints (see paragraph 73 above; see also, mutatis mutandis, Đermanović v. Serbia, no. 48497/06, § 41, 23 February 2010). In addition, the CPT also noted the lack of a systematic approach to the handling of prisoners’ complaints. It also observed that visits to prison establishments by judges, the Ombudsman and NGOs were rather infrequent and limited in scope (see paragraph 92 above).

108. In view of the above the Court considers that the supervision of detention by the president of the competent court cannot be considered an effective domestic remedy in this respect. The Government’s objection in this regard must therefore be dismissed.

ii. Constitutional appeal

109. As regards the applicant’s complaint about the conditions of detention and of a lack of medical care, the Court observes that pursuant to section 48 of the Constitutional Court Act of Montenegro, a constitutional appeal can only be lodged against an individual decision concerning one’s human rights and freedoms (see paragraph 57 above). Taking into account that the Government have presented no case-law to the contrary, the Court considers that the constitutional appeal to the Constitutional Court of Montenegro cannot be considered an available remedy in cases of conditions of detention and lack of medical care, given that there was no “individual decision” concerning the applicant’s rights in this respect against which such an appeal could have been lodged (see, mutatis mutandisMijušković v. Montenegro, no. 49337/07, §§ 73-74, 21 September 2010).

110. As regards the applicant’s complaint about the length of the detention, the Court notes that he did lodge a constitutional appeal in this regard on 14 January 2010, but that the appeal was still pending more than three years later (see paragraph 23 above). As the applicant’s detention ceased on 4 October 2010, and taking into account that the proceedings upon his constitutional appeal were still pending at least until March 2013, the Court considers that a subsequent examination of his constitutional appeal by the Constitutional Court of Montenegro cannot be considered an effective domestic remedy.

111. The Government’s objection must therefore be dismissed.

3. The Court’s conclusion

112. The Court notes that these complaints are not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Article 3 of the Convention

a. Conditions of detention

i. The parties’ submissions

α. The applicant

113. The applicant complained about the conditions of his detention. He maintained, in particular, that the cell in which he had been detained had been overcrowded, and that he had lacked drinking water and daily exercise (see paragraphs 33-36 above). He submitted that this had been witnessed and recorded in 2008 by a CPT delegation which had visited, inter alia, his cell and to which he and his cellmates had complained. All the improvements noted by the Government had taken place after the CPT’s visit, and were irrelevant to his case.

β. The Government

114. The Government maintained that the cell in which the applicant had been detained had measured 28 m2. Depending on the overall number of detainees at the time, there had usually been five or six people detained in the cell. Only during one short period of time had ten detainees been held in the cell. They further submitted that the applicant had had outdoor walks for thirty minutes twice a day, in the mornings and in the evenings, and that a shelter had been built over the exercise area. As of 2007 the president of the High Court had allowed the applicant to have weights in the cell.

115. The Government averred that in the summer of 2003 and 2004 there had been occasional shortages of water supply in general in the entire area where the Podgorica Prison is situated. However, they had lasted for several hours only and had not occurred on a daily basis. As of 2007 the problem had been resolved by building two wells within the prison, the water from which was both chemically and bacteriologically safe for use.

116. The Government further submitted that after the CPT’s visit in 2008 the prison administration had taken a series of measures aimed at improving prison conditions, including in the remand prison. The most significant improvement was the reduction of inmates: at the time of the CPT visit in 2008 there had been 568 detainees, while in March 2013 there were 295. Furthermore, the remand prison was refurbished in the course of 2009 and 2010 by removing the infirmary and certain equipment, thereby creating seven new cells. Refurbishment of the remand prison continued at the end of 2012, and by March 2013 the first and second floors had been refurbished as well as forty-five cells on the ground floor. The refurbishment involved changing the electricity, sewage and water supply installations.

117. Most of the prison premises were also refurbished and adapted with the aim of resolving the problem of overcrowding, including the wing for short-term prisoners. Other measures included: refurbishment of the kitchen; renovation of sports rooms and outdoor sports grounds; increase in the number of employees, including in the medical service, and their training; preparation of a strategy aimed at preventing violence amongst persons deprived of their liberty; setting up a team for mediation and peaceful resolution of disputes amongst the persons deprived of their liberty; as well as the adoption of a new Criminal Procedure Code and new Detention Rules. There were also plans to build a wing for long-term prisoners, a prison hospital, and a structure for religious purposes.

118. The detainees could also complain to the Ombudsman by means of boxes installed in all the pavilions of the prison, which could be opened only by the Ombudsman’s Office staff.

ii. The Court’s assessment

119. The Court has already held that severe overcrowding raises in itself an issue under Article 3 of the Convention (see Kadiķis v. Latvia (no. 2), no. 62393/00, § 52, 4 May 2006). In particular, Article 3 was breached in a case where an applicant had been detained for almost nine months in extremely overcrowded conditions (10 m2 for four inmates) with little access to daylight, limited availability of running water, especially during the night, and strong smells from the toilet, and with insufficient and poor quality food and inadequate bed linen (see Modarca v. Moldova, no. 14437/05, §§ 60-69, 10 May 2007).

120. The Court reiterates that Article 3 requires the State to ensure that prisoners are detained in conditions which are compatible with respect for human dignity, that the manner and method of the execution of the measure do not subject them to distress or hardship of an intensity exceeding the unavoidable level of suffering inherent in detention and that, given the practical demands of imprisonment, their health and well-being are adequately secured (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, §§ 92-94, ECHR 2000‑XI, andMelnītis v. Latvia, no. 30779/05, § 69, 28 February 2012).

121. Turning to the present case, the Court notes the applicant’s submissions that the cell in which he had been detained, and which had also contained closets, a sanitary facility and a dining table, had measured 25 m2 and had housed fourteen detainees, sleeping on three-tier beds.

122. The Court observes that these submissions are supported by the CPT, which observed in its report “the alarming level of overcrowding” in the remand prison at the relevant time. In particular, a cell measuring 28 m² with fifteen sleeping places was holding twenty-one male prisoners, which fell well below the 4 m2 per person recommended by the CPT (see paragraph 58 of the CPT report). The majority of the cells were stuffy and humid, despite the presence of large windows and air conditioners. Remand prisoners remained inside their cells for twenty-three hours or more a day, in some cases for several years (see paragraph 89 above and the relevant paragraphs of the CPT report cited therein).

123. In the light of the CPT’s observations made during its visit to the remand prison and especially in view of the conditions of overcrowding observed by the CPT, the Court finds unconvincing the Government’s submission that the applicant was only once and for a short period of time detained with more than nine other people in a cell measuring 28 m2. They failed, inter alia, to say exactly when that happened and how long it lasted. The Court notes that even in such conditions the applicant would have had 2.8 mfor himself, which in itself is sufficient for the Court to conclude that there has been a violation of Article 3 of the Convention (see, for example, Ananyev and Others v. Russia, nos. 42525/07and 60800/08, § 148, 10 January 2012, and Torreggiani and Others v. Italy, nos. 43517/0946882/0955400/0957875/0961535/0935315/10 and 37818/10, § 68, 8 January 2013).

124. The Court, however, observes in addition the Government’s acknowledgment that the applicant had been allowed two thirty-minute walks per day, as noted also by the CPT, whereas the relevant legislation provided for at least two hours’ exercise (see paragraph 71 above). They also admitted the shortages of water, although apparently only occasional. The parties’ submissions differ as to whether the well built in 2007 resolved that issue.

125. It is noted that the prison administration took a number of measures aimed at improving the conditions in prison, including in the remand prison. It is observed, however, that those measures were taken only after 2008, and that the most significant improvement was the reduction in the number of inmates, which was nearly halved by March 2013. The Court, however, notes that the applicant’s detention on remand ended on 4 October 2010 and it is difficult to see from the Government’s submissions how the reduction achieved over time affected the conditions of the applicant’s detention while it lasted.

126. While the Government submitted that the remand prison had been renovated in 2009, 2010 and 2012, the Court notes that the works in 2012 took place after the applicant’s detention there had ended and that the Government failed to specify exactly when the renovation undertaken in the course of 2009 and 2010 was finalised, or how it resolved the overcrowding in the applicant’s cell. It is further noted in this connection that the other improvements specified by the Government related to kitchen and sports facilities, staff and their training, and legislative changes. While those improvements were praiseworthy, they did not affect the issue of overcrowded cells, which would appear to have remained a concern still in 2011 and 2012 (see paragraph 95 above).

127. In view of the above, the Court concludes that there has been a violation of Article 3 of the Convention in this regard.

b. Alleged lack of medical care

i. The parties’ submissions

128. The applicant also complained of a lack of medical care in detention. In particular, he maintained that medical examinations had been organised at best once a week, regardless of his needs. He submitted two medical reports in this regard, one issued on 7 March 2006 and the other on 15 March 2011 (see paragraphs 39 and 41 above).

129. The Government maintained that the applicant had been examined by the prison doctor as well as by a number of specialists at the clinical centre of Montenegro. In particular, his chest pain had been thoroughly examined in the cardiology centre in 2006 and 2011. He had also been duly and promptly treated for all other medical complaints, as was noted in his medical file. They submitted the applicant’s entire medical file.

ii. The relevant principles

130. The Court reiterates that Article 3 of the Convention enshrines one of the most fundamental values of democratic society. It prohibits in absolute terms torture or inhuman or degrading treatment or punishment, irrespective of the circumstances and the victim’s behaviour (see, for example, Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 119, ECHR 2000‑IV). Ill‑treatment must, however, attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum is relative: it depends on all the circumstances of the case, such as the duration of the treatment, its physical and mental effects and, in some cases, the sex, age and state of health of the victim (see, among other authorities, Verbinž v. Romania, no. 7842/04, § 63, 3 April 2012, and Gelfmann v. France, no. 25875/03, § 48, 14 December 2004).

131. The Court reiterates that when assessing the adequacy of medical care in prison, it must reserve, in general, sufficient flexibility in defining the required standard of health care, which must accommodate the legitimate demands of imprisonment but remain compatible with human dignity and the due discharge of its positive obligations by the State. In this regard, it is incumbent upon the relevant domestic authorities to ensure, in particular, that diagnosis and care are prompt and accurate, and that supervision by proficient medical personnel is regular and systematic, and involves a comprehensive therapeutic strategy. The mere fact of a deterioration in an applicant’s state of health, albeit capable of raising, at an initial stage, certain doubts concerning the adequacy of the applicant’s treatment in prison, cannot suffice, by itself, for the finding of a violation of the State’s positive obligations under Article 3 of the Convention, if, on the other hand, it can be established that the relevant domestic authorities have in a timely fashion provided all reasonably available medical care in a conscientious effort to hinder development of the disease in question (see, among many others, Jashi v. Georgia, no. 10799/06, § 61, 8 January 2013, and Fedosejevs v. Latvia (dec.), no. 37546/06, § 47, 19 November 2013).

iii. The Court’s assessment

132. It is noted that when he was arrested the applicant had no illness or special condition. Therefore, he did not require any regular and specialised medical supervision or monitoring of the progression rate of any disease at the time (see paragraph 38 above; see also, a contrario, Kozhokar v. Russia, no. 33099/08, § 108, 16 December 2010).

133. The applicant’s dissatisfaction with the medical care afforded to him in detention in substance lies in the fact that medical examinations were allegedly organised only once a week, regardless of his needs, and, implicitly, that he had not been afforded the necessary cardiological examinations (see paragraph 128 above).

134. In this respect, the Court notes that during his detention the applicant was examined a number of times by various specialists and duly received the necessary treatment. The only time he did not undergo a further specialist examination was in March 2006 (see paragraph 39 above). However, there is no indication in the case file that the recommended examination was urgent, or that without it the applicant was left to suffer considerable pain, or any pain for that matter (see, mutatis mutandisWenerski v. Poland, no. 44369/02, § 64, 20 January 2009). There is no evidence in the case file that on any other occasion the applicant needed or was denied any – let alone necessary and urgent – medical assistance and was in consequence caused suffering. In this connection, it is noted that in March 2011 the applicant was duly and thoroughly examined by a cardiologist at the clinical centre of Montenegro (see paragraph 42 above). The applicant, for his part, failed to explain in a detailed and convincing manner why he considered that the medical treatment he received was inadequate or in any other way in breach of the guarantees provided for in Article 3 of the Convention.

135. In these circumstances, on the basis of the evidence before it and assessing the relevant facts as a whole, the Court finds that the failure of the authorities to provide for a further medical examination in March 2006 did not attain a sufficient level of severity to entail a violation of Article 3 of the Convention (see Kudła, cited above, § 99; Matencio v. France, no. 58749/00, § 89, 15 January 2004; Filip v. Romania, no. 41124/02, §§ 39-44, 14 December 2006).

136. In the light of the foregoing, the Court concludes that has been no violation of Article 3 of the Convention in this regard.

2. Article 5 § 3 of the Convention

a. The parties’ submissions

137. The applicant complained about the length of his continuous detention between 27 June 2002 and 21 March 2011, when the relevant court’s decision became final.

138. The Government contested the applicant’s claim. They submitted that the relevant period had begun on 20 April 2004, when the applicant was extradited to Montenegro, and had lasted until 26 April 2011, when he was served with the final decision and transferred to prison.

139. The Government maintained that the applicant’s detention was proportionate to the legitimate aim of ensuring his presence at trial and thus conducting the criminal proceedings. There had been no doubt that he might abscond, given that he had fled before and had been arrested pursuant to an international arrest warrant. Confiscating his passport would not have been sufficient, as when he had fled the country he had crossed the border illegally. In view of all the circumstances of the case, the Government considered that neither bail (jemstvo) nor any other alternative measure would have been effective.

140. The applicant’s detention was also duly re-examined at reasonable intervals and the courts’ decisions to extend it were reasonable and in accordance with the law, given that there were still relevant and sufficient reasons for the protection of the public interest, which prevailed over the presumption of innocence in favour of the applicant.

b. The relevant principles

141. The Court reiterates that the persistence of reasonable suspicion that an arrested person has committed an offence is a condition sine qua non for the lawfulness of the continued detention, but after a certain lapse of time it no longer suffices. The Court must then establish whether the other grounds given by the judicial authorities continued to justify the deprivation of liberty. Where such grounds were “relevant” and “sufficient”, the Court must also be satisfied that the national authorities displayed “special diligence” in the conduct of the proceedings. The complexity and special characteristics of the investigation are factors to be considered in this respect (see, for example, Solmaz v. Turkey, no.27561/02, § 40, 16 January 2007).

142. While previous absconding is a factor to be taken into account (see Punzelt v. the Czech Republic, no. 31315/96, § 76, 25 April 2000), the Court reiterates that the risk that the accused might flee cannot be evaluated in isolation. Other factors, especially those relating to his or her character, morals, home, occupation, assets, family ties and all kinds of links with the country in which he or she is being prosecuted may either confirm the existence of a risk of absconding, or make it appear so small that it cannot justify detention pending trial. However, the risk of absconding necessarily decreases as the time spent in detention passes by, because the likelihood that the period spent in custody will be deducted from the prison sentence which the detainee may expect if convicted is likely to make the prospect of prison less daunting and reduce his temptation to flee (seeNeumeister v. Austria, 27 June 1968, § 10, Series A no. 8).

143. Even if detention is justified under Article 5 § 3, that provision may still be infringed if the accused’s detention is prolonged beyond a reasonable time because the proceedings have not been conducted with the required expedition, as Article 5 § 3 requires that in respect of a detained person the authorities show “special diligence in the conduct of the proceedings” (see Herczegfalvy v. Austria, 24 September 1992, § 71, Series A no. 244). While very long periods of detention do not automatically violate Article 5 § 3, the Court notes that it is usually exceptional circumstances that justify such long periods of detention (see, for example, Chraidi v. Germany, no. 65655/01, §§ 46-48, ECHR 2006‑XII).

c. The Court’s assessment

144. The Court reiterates that in determining the length of detention pending trial under Article 5 § 3 of the Convention, the period to be taken into consideration begins on the day the accused is taken into custody and ends on the day when the charge is determined, even if only by a court of first instance (see Panchenko v. Russia, no. 45100/98, § 90, 8 February 2005, and Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, §§ 145 and 147, ECHR 2000‑IV).

145. Accordingly, the period to be taken into consideration in the applicant’s case consisted of two separate terms: (1) from 3 March 2004, when the Convention entered into force in respect of the respondent State (see Jablonski v. Poland, no. 33492/96, §§ 65-66, 21 December 2000), until his conviction on 10 April 2009; and (2) from 29 January 2010, when the applicant’s conviction was quashed on appeal, until his subsequent conviction on 4 October 2010 (see Đermanović v. Serbia, cited above, §§ 67-68).

146. As the Court should make a global evaluation of the accumulated periods of detention under Article 5 § 3 of the Convention when assessing the reasonableness of the length of the applicant’s pre-trial detention (see Solmaz v. Turkey, cited above, §§ 36-37), the period to be taken into consideration in the applicant’s case amounts to five years eight months and fifteen days.

147. The Court notes that at the time when the initial detention was ordered there was a reasonable suspicion that the applicant had murdered X. The detention was ordered for fear that he might abscond owing to the fact that he had already fled before. The subsequent decisions extending the detention evolved so as to take into account the gravity of the criminal offence of which the applicant was accused, the sentence that might be imposed on him, as well as his personal circumstances (see paragraphs 25, 27 and 28 above).

148. The Court considers that the reasons advanced by the domestic authorities were certainly relevant. However, in the specific circumstances of the case, it does not consider it necessary to examine whether they were also sufficient or whether the domestic authorities should have considered in addition alternative measures to secure the applicant’s presence at trial as in any event the criminal proceedings in question were not conducted with the required expedition, as acknowledged by the domestic courts themselves (see paragraph 22 above), and as required by Article 5 § 3 (see Herczegfalvy, cited above, § 71). As there were no exceptional circumstances in the present case that could justify such lengthy proceedings (compare and contrast to Chraidi v. Germany, cited above, §§ 43-45), the Court considers that the applicant’s detention exceeding five years was extended beyond a reasonable time (see Korchuganova v. Russia, no. 75039/01, §§ 71 in limine and 77, 8 June 2006; I.A. v. France, 23 September 1998, §§ 98 and 112, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VII; and Khudoyorov v. Russia, no. 6847/02, §§ 175 and 189, ECHR 2005‑X (extracts)).

149. There has accordingly been a violation of Article 5 § 3 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

150. Under Article 6 of the Convention the applicant complained about the length of the criminal proceedings, as well as their fairness and outcome.

A. Length of the proceedings

151. The Court reiterates that an individual can no longer claim to be a victim of a violation of the Convention when the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, a breach of the Convention and have provided redress (see Eckle v. Germany, 15 July 1982, § 66, Series A no. 51). Given the fact that the Supreme Court expressly acknowledged that the criminal proceedings against the applicant had been unreasonably long and awarded him EUR 2,000 on that account, the Court considers that he can no longer claim to have victim status.

152. Although the applicant’s constitutional appeal in this regard is still pending, the Court has already held that a constitutional appeal cannot be considered an effective remedy with regard to the length of proceedings and that hence it is not necessary to exhaust that remedy (see Boucke v. Montenegro, no. 26945/06, §§ 76-79, 21 February 2012).

153. It follows that this complaint is incompatible ratione personae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.

B. Fairness and outcome of the proceedings

154. While the Court notes that the applicant withdrew his constitutional appeal in this regard, it does not consider it necessary to examine the effectiveness of the said remedy as, in any event, in the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court finds that they do not disclose any appearance of a violation of the rights and freedoms set out in the Convention or its Protocols.

155. It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION AND ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 12

156. The applicant also complained, under Article 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 12 thereto, that the Criminal Procedure Act 1977, which had been applied to him, had not limited the duration of his detention, whereas the Criminal Procedure Code 2003 would have done so.

157. The Court reiterates that it is not its task to review the relevant law and practice in abstracto, but to determine whether the manner in which they affected the applicant gave rise to a violation of the Convention (see, mutatis mutandisPadovani v. Italy, 26 February 1993, § 24, Series A no. 257‑B), that is whether the applicant’s detention was too lengthy or not, which question was examined in paragraphs 144 to 150 above. In so far as it can be understood that the applicant also implicitly complained that the Criminal Procedure Code 2003 had not been applied in respect of his case, the Court notes that the relevant provisions clearly provided that this Code would apply only to proceedings instituted after 6 April 2004 (see paragraphs 70 and 76 above), whereas the proceedings against the applicant were initiated before that date (see paragraph 10 above). It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

158. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

159. The applicant claimed 300,000 euros (EUR) in respect of pecuniary damage.

160. The Government contested the applicant’s claim as unfounded, unrealistic and contrary to the Court’s case-law.

161. The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. As the applicant submitted no claim in respect of non-pecuniary damage or costs and expenses, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaints concerning conditions of detention, lack of medical care in detention and the length of detention admissible, and the remainder of the application inadmissible;

 

2. Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention in respect of the conditions of detention;

 

3. Holds that there has been no violation of Article 3 of the Convention in respect of medical care in detention;

 

4. Holds that there has been a violation of Article 5 § 3 of the Convention;

 

5. Dismisses the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 22 July 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel CamposGuido Raimondi
Deputy RegistrarPresident


[1] The Report prepared by the CPT after the said visit is available at http://www.cpt.coe.int/documents/mne/2010-03-inf-eng.htm .

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude