Vinterverp protiv Holandije

Država na koju se presuda odnosi
Holandija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
6301/73
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
24.10.1979
Članovi
5
5-1
5-1-b
5-1-e
5-4
6
6-1
Kršenje
5-4
6-1
Nekršenje
5-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Sloboda ličnosti
(Čl. 5-1-b) Obezbeđenje ispunjenja obaveze propisane zakonom
(Čl. 5-1-e) Duševno poremećena lica
(Čl. 5-4) Nalog za puštanje na slobodu
(Čl. 5-4) Pokretanje postupka
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 6-1) Građanska prava i obaveze
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet su Sudu prosledile Evropska komisija za ljudska prava i Kraljevina Holandija. Ovaj predmet je pokrenut predstavkom protiv Kraljevine Holandije koju je Komisiji podneo holandski državljanin g.Fric Vinterverp 1972.godine.
Podnosilac predstavke boravi u Holandiji. Oženio se 1956.godine i iz tog braka ima nekoliko dece. Godine 1968. je po hitnom postupku primljen u psihijatrijsku bolnicu, po nalogu gradonačelnika. Šest nedelja kasnije je na zahtev supruge zadržan u bolnici u skladu sa nalogom Okružnog suda u njegovom mestu boravka. Po molbi supruge i zahtevu javnog tužioca, Regionalni sud je svake godine iznova izdavao nalog za hospitalizaciju podnosioca, na osnovu medicinskih izveštaja lekara koji ga je lečio. Podnosilac se žalio na postupak koji je primenjen u njegovom slučaju, a naročito da ga nikada nije saslušao nijedan sud, da nije obaveštavan o nalozima, da nije imao nikakvu pravnu pomoć i da nikada nije dobio priliku da ospori medicinske izveštaje. Takođe se žalio na odluke o njegovim zahtevima za oslobađanje i molbama u kojima osporava gubitak građanske (poslovne) sposobnosti.Prvobitno, g.Vinterverp se dobrovoljno podvrgao lečenju u psihijatrijskoj bolnici, 1967.godine. Nešto ranije je doživeo ozbiljno oštećenje mozga tokom nesreće. Kasnije je prinudno smešten u psihijatrijsku bolnicu. Gradonačelnik je ovu odluku doneo podstaknut time što je podnosilac predstavke ukrao dokumenta iz lokalnog matičnog ureda zbog čega je priveden u policiju i tamo zatečen kako leži go na krevetu u ćeliji u policijskom pritvoru. U februaru 1969.godine podnosilac je prvi put podneo bolničkoj upravi zahtev za oslobađanje. Bolnička uprava je njegov zahtev prosledila javnom tužiocu koji ga je prosledio Regionalnom sudu. Sud je po saslušanju pacijenta u bolnici odbio njegov zahtev. U aprilu 1971.godine bolnička uprava je prosledila javnom tužiocu drugu molbu pacijenta uz preporuku da je odbije. Po saslušanju podnosioca, javni tužilac je odbio njegov zahtev a da ga nije prosledio Regionalnom sudu na odlučivanje. Isto se dogodilo i sa trećim zahtevom koji je podnosilac podneo u julu 1972.godine. Javni tužilac nije Regionalnom sudu prosledio ni kasnije zahtev jer je bilo očigledno da oni neće biti odobreni. Podnosilac je nekoliko puta dobijao odobrenje da po nekoliko meseci živi van bolnice, na eksperimentalnoj osnovi, ali je svaki put morao da ponovo bude primljen nazad. Neki od razloga su: nije se pridržavao propisane terapije, smeštaj u kojem je boravio je bio prljav, razbio je prozor u Nemačkoj po kojoj je lutao.
Komisija je izrazila jednoglasno mišljenje da je prekršen član 5 stav 4.
NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 1
- Pravo na slobodu i bezbednost ličnosti...zakonito lišenje slobode duševno poremećenih lica..
Medicinski izveštaji su ukazivali na šizofreni poremećaj i nesvesnost podnosioca da je oboleo. Sud smatra da nema nikakvih naznaka da je osporeno lišenje slobode naloženo iz protivpravnih razloga.Takođe, imajući sve okolnosti u vidu lišenje slobode podnosioca je bilo u skladu sa zakonom propisanim postupkom. Dakle, nije bilo povrede člana 5 stav 1.
NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 4 KONVENCIJE
- Pravo na hitno pokretanje postupka u kome će biti ispitana zakonitost lišenja slobode.
Ni gradonačelnik koji je doneo prvu odluku o lišenju slobode, ni javni tužilac koji je produžio važenje tog naloga ne poseduju svojstvo „suda“. S druge strane, kao što Država naglašava, lišenje slobode duševno poremećenih lica predstavlja posebnu kategoriju. Imajući u vidu holandsko zakonodavstvo, navedeni postupak nije ispunio zahteve iz člana 5 stav 4, dakle, došlo je do njegove povrede.
NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na pravičnu i javnu raspravu, u razumnom roku.
Podnosilac predstavke je izgubio sposobnost da upravlja svojom imovinom kada je smešten u psihijatrijsku bolnicu. Očigledno nije bilo nikakve rasprave pred sudom u skladu sa članom 6 stav 1 u pogledu prvog „hitnog“ lišenja slobode koje je naložio gradonačelnik. Nijednog trenutka ni podnosilac ni njegov pravni zastupnik nisu imali mogućnost da se obrate sudu. Dakle, došlo je do povrede ovog člana.
Član 50 Konvencije – pravično zadovoljenje oštećenoj stranci – Sud zaključuje da pitanje o primeni ovog člana nije spremno za odlučivanje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VEĆE

VINTERVERP protiv HOLANDIJE

(Predstavka br. 6301/73)

PRESUDA

24. oktobrar 1979. godine 

U predmetu Vinterverp, Evropski sud za ljudska prava, koji je u skladu sa članom 43 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: «Konvencija») i relevantnim odredbama Poslovnika, zasedao u veću sastavljenom od sledećih sudija:

Gđa. H. Pedersen, predsednik, 
G G. Viarda (Wiarda),
G. Evriženi (Evrigenis),
G. P.-H. Tajtgen (Teitgen),
G. G. Lagergren,
G. L. Liš (Liesch),
G. F. Gelđuklu (Gölcüklü),
kao i sekretara Suda g. M.-A. Ajsena (Eissen) i
zamenika sekretara g. H Pecolda (Petzold),

posle razmatranja predmeta na zatvorenim sednicama 29. novembra 1978. godine i 25-26. septembra 1979. godine, izriče sledeću presudu usvojenu poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet Vinterverp su Sudu prosledile Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu «Komisija») i Država Kraljevina Holandije (u daljem tekstu: «Država»). Predmet je formiran na osnovu predstavke protiv navedene Države koju je Komisiji 1972.godine u skladu sa članom 25 Konvencije podneo holandski državljanin g. Fric Vinterverp (Frits Winterwerp).
  2. Sekretarijatu Suda su u roku od tri meseca predviđenim članom 32, stav 1 i članom 47 podneti i zahtev Komisije, uz koji je priložen izveštaj u skladu sa članom 31 Konvencije, i predstavka Države koja se odnosila na član 48. Zahtev je podnet 9. marta 1978. godine a predstavka 21. aprila iste godine. Sud je i u predstavci i u molbi zamoljen da odluči da li činjenice predmeta ukazuju na povredu obaveza Države ugovornice iz stavova 1 i 4 člana 5 i člana 6, stav 1 Konvencije.
  3. Veće od sedam sudija činili su i članovi po službenoj dužnosti, g. Viarda, izabrani sudija holandske nacionalnosti (u skladu s čl. 43 Konvencije), i g. G. Baladore Palieri, predsednik Suda (u skladu s pravilom 21, stav 4(3) Poslovnika). Predsednik Suda je 11. marta 1978. godine, u prisustvu zamenika sekretara Suda, žrebom izvukao imena ostalih pet članova, konkretno gđe H. Pedersen, gđe D. Bindšedler-Rober, g. D. Evriženija, g. L. Liša i g. F. Gelđuklu (shodno članu 43 in fine Konvencije i pravilu 21, stav 4). Gđa Bindšedler-Rober je kasnije izuzeta (4. jula 1978), dok je g. Baladore Palijeri sprečen da učestvuje u razmatranju predmeta (25. septembra 1979); njih su zamenili dvojica sudija zamenika, g. Lagergren i g. Tajtgen (u skladu s pravilom 22, st. 1 i pravilom 24, st. 1 i 4).  Dužnost  predsednika  Veća  obavljao  je  g.  Baladore  Palijeri  a  zatim,  od  25. septembra 1979. godine, gđa Pedersen (u skladu s pravilom 21, st. 5).
  4. Postupajući preko zamenika sekretara, predsednik Veća je ustanovio stavove zastupnika Države i delegata Komisije u pogledu postupka koji treba sprovesti. Devetnaestog maja je odlučio da zastupnik Države treba do 1. avgusta 1978. godine da podnese izjavu o činjenicama a da će delegati imati pravo da podnese izjavu o činjenicama u odgovoru u roku od dva meseca od dana kada im sekretar Suda prosledi izjavu o činjenicama Države. Sekretarijat je primio izjavu o činjenicama Države 24. jula 1978. godine. Sekretar Komisije je 18. septembra obavestio sekretara Suda da delegati ne nameravaju da podnesu izjavu o činjenicama u odgovoru.
  5. Posle konsultacija sa zastupnikom Države i delegatima Komisije, preko sekretara Suda, predsednik Veća je 6. oktobra odlučio da otvori usmeni pretres 28. novembra. Na dan 21. oktobra je pozvao Državu da podnese određeni dokument; taj dokument je podnet Sekretarijatu 10. novembra 1978. godine.
  6. Javni usmeni pretres održan je u Sudu za ljudska prava u Strazburu 28. novembra. Sud je održao kratak pripremni sastanak pred samo otvaranje pretresa. 

Pred Sudom su se pojavili:

- u ime Države:
Gđica F.I. van der Val (F.Y. van der Wal ), pomoćnik pravnog savetnika pri Ministarstvu spoljnih poslova, kao zastupnik Države pred Evropskom sudom za ljudska prava,
G. E.A. Drohlever Fortaun (Drogleever Fortuijn), državni advokat
G. L.A. Helhud (Geelhoed), funkcioner Ministarstva pravde, pravni zastupnik;

- u ime Komisije:
G. J.E.S. Foset (Fawcett), glavni delegat,
G. C.H.J. Polak, delegat,
G. J.H.A. Van Loon, koji je podnosioca predstavke zastupao pred Komisijom i pomagao delegatima u skladu sa pravilom 29, stav 1, 2. rečenica Poslovnika Suda.

Sudu su se obratili gđica van der Val, g. Drohlever Fortaun i g. Helhud u ime Države i g. Foset i g. Van Loon u ime Komisije, koji su i odgovarali na pitanja Suda. 

  1. U skladu sa predlogom glavnog delegata, predsednik Veća je postupak proglasio samo privremeno zatvorenim za javnost kako bi Komisija mogla da u roku od dve nedelje podnese pisanu izjavu Države Ujedinjenog Kraljevstva i Severne Irske o tumačenju člana 5, stav. 4. Država Ujedinjeno kraljevstvo i sekretar su u novembru razmenili pisma u vezi sa tim tumačenjem. Predsednik je na molbu Komisije 15. decembra 1978. produžio navedeni rok do 5. januara 1979. godine. Komisija je Sekretarijatu podnela pisanu izjavu Države 9. januara; delegati su istovremeno naveli da nemaju nikakve napomene. Zastupnik Države Holandije je pismom koje je primljeno 2. februara obavestio sekretara Suda da njena Država nema potrebu da komentariše pitanja postavljena u navedenoj izjavi.
  2. Van Loon je 27. decembra 1978. godine Sudu predao određena dokumenta na koja se pozivao tokom pretresa.
  3. Veće je zaključilo postupak 26. septembra 1979. godine.

ČINJENICE

  1. Fric Vinterverp boravi u Holandiji. Oženio se 1956. godine i iz tog braka ima nekoliko dece. Godine 1968. je po hitnom postupku primljen u psihijatrijsku bolnicu po nalogu gradonačelnika. Šest nedelja kasnije je na zahtev supruge zadržan u istoj bolnici u skladu sa nalogom Okružnog suda (kantongerecht) u njegovom mestu boravka. Po novoj molbi njegove supruge i kasnije po zahtevu javnog tužioca (officier van justitie), Regionalni sud (arrondissements-rechtbank) je svake godine iznova izdavao nalog za hospitalizaciju podnosioca predstavke na osnovu medicinskih izveštaja lekara koji ga je lečio. G. Vinterverp se žali na postupak koji je primenjen u njegovom slučaju. Naročito se žali da ga nikad nije saslušao nijedan sud i da nije obaveštavan o nalozima, da nije imao nikakvu pravnu pomoć i da nikad nije dobio priliku da ospori medicinske izveštaje. Takođe se žali na odluke o njegovim zahtevima za oslobađanje i molbama u kojima osporava gubitak građanske sposobnosti.

A. Holandsko zakonodavstvo koje se odnosi na lišavanje slobode duševno poremećenih lica

  1. Lišenje slobode duševno poremećenih lica regulisano je Zakonom o državnom nadzoru nad mentalno obolelim licima od 27. aprila 1884. godine (wet van 27 April 1884, Stb 96, tot regeling van het Staatstoezicht op krankzinnigen). Izmene ovog zakona, koji se obično naziva Zakonom o mentalno obolelim licima (krankzinnigenwet), donošene su nekoliko puta a poslednje su usvojene Zakonom donetim 28. avgusta 1970. koji je stupio na snagu 15. maja 1972. godine, tj. neko vreme pošto je podnosilac predstavke prvi put lišen slobode. U holandskom parlamentu se trenutno nalazi predlog zakona koji predviđa potpunu reformu ovog sistema. Zakon o mentalno obolelim licima podeljen je na pet glavnih poglavlja. U pogledu ovog postupka su najrelevantnija tri poglavlja koja se bave prijemom lica u psihijatrijske bolnice i njihovim boravkom u njima; odsustvom i otpuštanjem iz njih, i konačno, upravljanjem imovinom lica primljenih u psihijatrijske bolnice. Zakon ne definiše «mentalno obolela lica» već daje osnove za hospitalizaciju takvih lica (vidi stavove koji slede). Na osnovu podnetih dokaza se čini da prema trenutnoj uobičajenoj praksi holandski sudovi odobravaju hospitalizaciju «mentalno obolelog lica» samo ako ono pati od mentalnog oboljenja takve vrste ili težine da predstavlja stvarnu opasnost po samog sebe ili druge.

(i) Postupak lišenja slobode u hitnim slučajevima

  1. Gradonačelnik je u hitnim slučajevima ovlašćen da naredi prinudni prijem «mentalno obolelog lica» u psihijatrijsku bolnicu. Do 1972. godine, gradonačelnik je prethodno morao da zatraži savet lekara samo ako to okolnosti dozvoljavaju; njegova odluka je važila tri nedelje ali je javni tužilac mogao da skrati ili produži taj rok (čl. 14 Zakona). Postupak je pretrpeo značajne izmene po usvajanju Zakona iz 1970, kada je član 14 ukinut i zamenjen članom 35 (b do j). Gradonačelnik je sada obavezan da prethodno zatraži mišljenje psihijatra ili, ako to nije moguće, nekog drugog lekara. Po izdavanju naloga za lišenje slobode, on mora smesta da o tome obavesti javnog tužioca i da mu pošalje medicinska mišljenja na kojima je nalog zasnovan. Javni tužilac je obavezan da predsedniku Regionalnog suda najkasnije narednog dana prosledi ova mišljenja i, u odgovarajućim slučajevima, molbu za produžavanje lišenja slobode. Predsednik Regionalnog suda može da odobri produžavanje hospitalizacije do tri nedelje, kao i da još jednom izda takav nalog kojim produžava hospitalizaciju za dodatne tri nedelje. Nakon toga treba postupati u skladu s pravilima postupka koji se primenjuje u pogledu molbi za izdavanje naloga o privremenom lišenju slobode (vidi st. 13 i 15).

(ii) Izdavanje naloga o privremenom lišenju slobode

  1. Osim u navedenim hitnim slučajevima, niko ne sme biti lišen slobode po osnovu mentalnog oboljenja ili mentalne poremećenosti osim u skladu sa nalogom o privremenom lišenju slobode koji izdaje sud. Sudija Okružnog suda (kantonrechter) može da izda nalog o privremenom lišenju slobode po prijemu pisane molbe (verzoek) bliskog punoletnog srodnika po krvi ili tazbini, supružnika ili pravnog zastupnika dotičnog lica koji traži njegovu hospitalizaciju, bilo u interesu javnog reda ili u njegovom sopstvenom interesu (čl. 12 Zakona). Sudija može, takođe, da izda takav nalog na zahtev punoletnog lica koje smatra da mu je neophodno odgovarajuće lečenje zbog njegovog stanja (čl. 14). Pored toga, predsednik Regionalnog suda može da izda nalog o privremenom lišenju slobode na zahtev (requisitoir) javnog tužioca (čl. 13). Prema članu 16 Zakona, uz molbu ili zahtev mora da se priloži mišljenje koje je u prethodnih sedam dana izdao lekar sa dozvolom za rad u Holandiji ali koji ne radi u ustanovi u kojoj se predlaže smeštanje pacijenta. Mišljenje mora da sadrži tvrdnju da se dotično lice «nalazi u stanju psihičkog rastrojstva (toestand van krankzinnigheid) i da je neophodno ili poželjno da bude lečeno u psihijatrijskoj bolnici». U molbi mogu ali ne moraju biti navedene činjenice i dokumenti koji jasnije ukazuju na to o kakvom se stanju psihičkog rastrojstva radi. Od stupanja Zakona iz 1970. godine na snagu, medicinsko mišljenje mora da izda psihijatar koji ne leči pacijenta; on u tom mišljenju mora da u najvećoj mogućoj meri obrazloži zašto je stanje pacijenta takvo da bi bilo besmisleno ili, sa medicinske tačke gledišta, nepreporučljivo da se pacijent pojavi pred sudom. Ako je u mogućnosti, psihijatar mora prvo da se konsultuje s porodičnim lekarom.
  2. Sudija izdaje nalog o privremenoj hospitalizaciji ako medicinsko mišljenje, bilo samo za sebe ili zajedno s povezanim činjenicama ili podnetim dokumentima, adekvatno dokazuje da je lečenje u psihijatrijskoj bolnici neophodno ili poželjno (čl. 17, st. 1 Zakona). Do 1972. godine, razmatranje molbe ili zahteva nije bilo podložno nikakvim ograničavajućim formalnostima. Verzija člana 17 koja je bila na snazi u vreme kada su se činjenice ovog predmeta događale, davala je sudiji ovlašćenje da prethodno sasluša lice čije se lišenje slobode zahteva. Od usvajanja navedenih izmena Zakona, sudija je obavezan da sasluša dotično lice osim ukoliko ne zaključi, na osnovu medicinskog mišljenja, da bi to bilo besmisleno ili nepreporučljivo s medicinske tačke gledišta; može da tom licu obezbedi pravnu pomoć bilo po sopstvenom nahođenju ili na zahtev tog lica (čl. 17, st. 3). Sudija mora da traži sve moguće informacije i od lica koje je podnelo molbu ili zahtev iz članova 12 i 13 ili od određenih drugih lica (čl. 17, st. 4). Sudija zadržava pravo da poziva svedoke i stručnjake (čl. 17, st. 5) i, ako to smatra svrsishodnim, može pozvati pred sud svako lice koje je podneo molbu za izdavanje naloga o lišenju slobode u skladu sa članom 12 (čl. 17, st. 6).
  3. Protiv naloga o privremenom lišenju slobode nije dozvoljena žalba i, štaviše, lice na koje se odnosi se ne obaveštava o njemu (čl. 17); nalog važi šest meseci (čl. 22). Ovim nalogom, kao i nalozima o pritvoru (vidi st. 16 i 17), prinudna hospitalizacija se odobrava ali se ona ne naređuje i dešava se da takav nalog ne bude izvršen. Ukoliko je u pitanju lice koje još nije hospitalizavano, ono mora biti primljeno u psihijatrijsku bolnicu ili drugu specijalizovanu ustanovu u roku od četrnaest dana od dana izdavanja sudskog naloga (čl. 17 i 18). Gradonačelnik, koga o prijemu pacijenta obaveštava sud ili javni tužilac, mora da obavesti najbliže srodnike po krvi ili tazbini, supružnika ili pravnog zastupnika o prijemu pacijenta (čl. 19). Medicinsko mišljenje na kojem je sudija zasnovao svoju odluku mora da bude prosleđeno lekaru pacijenta u instituciji u kojoj je hospitalizovan. Ovaj lekar mora da evidentira svoje nalaze svakog dana tokom prve dve nedelje, svake nedelje tokom sledećih šest meseci a zatim jednom mesečno (čl. 20). Dve nedelje po prijemu pacijenta, lekar zadužen za njegovo lečenje mora da pošalje javnom tužiocu okruga u kojem se nalazi psihijatrijska bolnica obrazloženu izjavu o mentalnom stanju pacijenta i neophodnosti ili poželjnosti produžavanja njegovog boravka u psihijatrijskoj bolnici (čl. 21).

(iii) Izdavanje naloga o lišenju slobode

  1. Nova molba ili zahtev za zadržavanje pacijenta u psihijatrijskoj bolnici do godinu dana može se podneti Regionalnom sudu u roku od šest meseci od izdavanja naloga za privremeno lišenje slobode. Uz takvu molbu ili zahtev mora da se priloži evidencija lekara zaduženog za pacijenta kao i njegovo obrazloženo mišljenje o tome da li je neophodno ili poželjno da pacijent nastavi lečenje u psihijatrijskoj bolnici (čl. 22).Pacijent ne mora da bude obavešten o datoj molbi ili zahtevu ili postupku.
  2. Odluku o molbi ili zahtevu donosi Regionalni sud (čl. 23). Pored obaveze da sasluša javnog tužioca, sud ne mora da se pridržava nikakvog određenog postupka. On može ali nije obavezan da zahteva dokaze od svedoka ili iz drugih izvora, da sasluša pacijenta, da mu odobri pravnu pomoć ili da se konsultuje sa stručnjacima. Pacijent mora da ostane u bolnici prilikom razmatranja predmeta i duže od šest meseci od izdavanja privremenog naloga ako je neophodno. Odluka Regionalnog suda, protiv koje nije dozvoljena žalba, ne izriče se na javnom pretresu niti se ona mora saopštiti licu na koje se odnosi. U praksi se prepušta bolničkim vlastima da utvrde da li i kada je sa medicinske tačke gledišta primereno obavestiti pacijenta o toj odluci. Opšte je pravilo da Regionalni sud prilikom razmatranja građanskih predmeta zaseda u veću sastavljenom od najmanje troje sudija (čl. 49, st. 1 Zakona o organizaciji sudstva). To veće, međutim, može neke predmete da prosledi veću sastavljenom od jednog sudije (enkelvoudige kamer) ukoliko to smatra potrebnim (čl. 288(b) Zakonika o građanskom postupku). Svaki Regionalni sud ima svoj Pravilnik o radu (reglement van orde) koji se odobrava Kraljevskom uredbom po preporuci Vrhovnog suda (Hoge Raad). Prema Pravilniku Regionalnog suda u Utrehtu, koji je u to vreme bio na snazi (vidi st. 25 i 26), nadležnost nad svim predmetima vezanim za lišenje slobode i boravak lica u psihijatrijskim bolnicama prenosila se na veće sastavljeno od jednog sudije.

(iv) Nalog za produženje lišenja slobode

  1. Molba ili zahtev za produženje lišenja slobode pacijenta u trajanju do godinu dana može da bude podnet Regionalnom sudu najmanje osam a najviše četrnaest dana pre isteka naloga za lišenje slobode tog Suda (čl. 24 Zakona o mentalno obolelim licima). Postupak koji sledi istovetan je onom u vezi izdavanja naloga za lišenje slobode predviđenog članom 23 Zakona. Zakon ne navodi kada sud mora da donese odluku.

(v) Suspenzija i ukidanje naloga za lišenje slobode 

  1. Dozvolu za odsustvo na određeno vreme (verlof) pacijentu izdaje lekar koji rukovodi bolnicom (čl. 27).
  2. Uprava psihijatrijske bolnice može u svako doba da odobri otpuštanje (ontslag) nekog pacijenta na osnovu pisanog mišljenja pomenutog lekara u kojem on navodi da pacijent ne pokazuje nikakve znake mentalnog oboljenja ili da njegovo lečenje u psihijatrijskoj bolnici više nije neophodno ili poželjno (čl. 28). Pisanu molbu za otpuštanje pacijenta bolničkoj upravi može da podnese sam pacijent, lice koje je podnelo molbu za njegovo lišenje slobode, ili, ako je ono odsutno, neki drugi srodnik po krvi ili tazbini naveden u članu 12 (čl. 29, st. 1, u verziji koja je bila na snazi pre nego što je donet Zakon iz 1970. godine). Uprava mora odmah da se konsultuje s lekarom koji rukovodi tom ustanovom, i ako on da pozitivno mišljenje, mora da otpusti pacijenta. Ako je mišljenje doktora negativno, uprava mora da prosledi molbu, zajedno s mišljenjem lekara, javnom tužiocu, koji je po pravilu prosleđuje Regionalnom sudu na odlučivanje. Sudski postupak po takvoj molbi istovetan je onom koji se primenjuje prilikom izdavanja naloga za lišenje slobode (vidi st. 17); protiv odluke suda se ne može izjaviti žalba (čl. 29, st. 2 i 4). Međutim, javni tužilac nije obavezan da molbu prosledi Sudu ako je očigledno da molba neće biti odobrena (indien het verzoek klaarblijkelijk niet voor inwilliging vatbaar is), ako još nije doneta odluka o prethodnom zahtevu ili ako je Sud već odbacio sličan zahtev tokom perioda na koji se nalog za lišenje slobode odnosi a okolnosti se nisu promenile (čl. 29, st. 3). S obzirom da je zadužen za nadzor psihijatrijskih bolnica, javni tužilac je dužan da obezbedi da niko ne bude nezakonito hospitalizovan u takvoj instituciji. Ukoliko se lekar koji rukovodi tom ustanovom slaže, javni tužilac može da naloži otpuštanje pacijenta čiju dalju hospitalizaciju smatra nepotrebnom. Ukoliko se lekar koji rukovodi tom ustanovom s tim ne slaže, javni tužilac može da prosledi predmet Regionalnom sudu. Ukoliko se javni tužilac dvoumi o potrebi dalje hospitalizacije pacijenta, može predmet da prosledi Sudu; obavezan je da to učini ukoliko javni zdravstveni inspektor to zatraži (čl. 30). Po isteku roka na koji se odnosi nalog za lišenje slobode, bolnička uprava mora da o toj činjenici obavesti javnog tužioca u roku od osam dana, i ukoliko niko ne podnese molbu Sudu da produži lišenje slobode, on tada mora da naloži otpuštanje pacijenta osim ako ne zaključi na osnovu obrazloženog pisanog mišljenja lekara koji rukovodi ustanovom da bi takav korak bio opasan po javni red; u tom slučaju on sam mora da zamoli Sud da produži lišenje slobode (čl. 31).

(vi) Hospitalizacija i građanska sposobnost 

  1. Svako punoletno lice koje je smešteno u psihijatrijsku bolnicu automatski gubi sposobnost upravljanja svojom imovinom (čl. 32). Stoga su ništavi svi ugovori koje je dotično lice potpisalo pošto je hospitalizovano i ono ne može zakonski da prenese svoju imovinu ili da raspolaže sopstvenim bankovnim računom. Pacijent ponovo stiče sposobnost da upravlja svojom imovinom tek po otpuštanju, ali ne i ako mu se, na primer, odobri odsustvo iz bolnice na određeno vreme. Po prijemu molbe lica koje ima pravo da traži lišenje slobode nekog lica ili zahteva javnog tužioca, Regionalni sud može, ukoliko to smatra neophodnim ili poželjnim, da imenuje privremenog upravnika (provisioneel bewinsdvoerder) za bilo koje prinudno hospitalizovano lice (čl. 33). Pored toga, opšte pravilo iz člana 378 Krivičnog zakonika dozvoljava Regionalnom sudu da imenuje staratelja za lice koje zbog mentalnog oboljenja ili dipsomanije više nije sposobno da upravlja svojim poslovima bez obzira da li je ono hospitalizovano.

(vii) Predlog zakona podnet parlamentu 

  1. Opšti cilj predloga zakona je da poboljša položaj psihijatrijskih pacijenata: on stremi da pojača procesne garancije vezane za njihovo lišenje slobode i da im pruži više slobode dok se nalaze u bolnici. Po tom predlogu, hospitalizacija će ubuduće biti opravdana ako je ispunjen kriterijum da to lice zbog svog mentalnog stanja predstavlja «opasnost po samog sebe, druge ili opštu bezbednost ljudi i imovine». Dodatne značajne izmene u odnosu na postojeći zakon uključuju i sledeće novine: nadležnost za takve predmete će u svim fazama pripadati jednom sudiji Regionalnog suda; nalog za privremeno lišenje slobode moći će da važi samo tri nedelje; pre izdavanja naloga ili odluke o zahtevu za oslobađanje, sud će slediti opšte pravilo i saslušati dotično lice; sud može da odluči da ne sasluša pacijenta samo kada razmatra molbu ili zahtev za izdavanje prvog naloga za lišenje slobode, tj. tri nedelje po donošenju naloga za privremeno lišenje slobode; sud će biti obavezan da odobri pravnu pomoć dotičnom licu na njegov zahtev; biće dozvoljene žalbe na naloge kojima se odobrava lišenje slobode; prijem u psihijatrijsku bolnicu neće automatski dovoditi do gubitka građanske sposobnosti.

 B. Konkretne činjenice predmeta

  1. Vinterverp se dobrovoljno podvrgao lečenju u psihijatrijskoj bolnici od 28. marta do 12. septembra 1967. godine. On je nešto ranije očigledno doživeo ozbiljno oštećenje mozga tokom nesreće. Smešten je u psihijatrijsku bolnicu «Zon an Schild» («Sunce i štit») u Amersfortu 17. maja 1968. godine po nalogu gradonačelnika Amersforta, po hitnom postupku koji je tada bio na snazi u skladu s članom 14 Zakona o mentalno obolelim licima (vidi st. 12). Gradonačelnika je na ovu odluku potaklo to što je podnosilac predstavke ukrao dokumente iz lokalnog matičnog ureda, zbog čega je priveden u policiju i tamo je zatečen kako leži go na krevetu u ćeliji u policijskom pritvoru. Javni tužilac je produžio njegovo lišenje slobode u skladu sa stavom 3 člana 14.
  2. Supruga g. Vinterverpa je 24. juna 1968. godine, tokom njegove «hitne» hospitalizacije, podnela Okružnom sudu Amserforta standardni formular kojim je zamolila da bude privremeno smešten u bolnicu «Zon an Schild» u interesu javnog reda kao i u njegovom sopstvenom interesu. Uz molbu je priložila i medicinsko mišljenje od 20. juna koje je dao lekar opšte prakse koji je tog dana prvi put pregledao pacijenta. U mišljenju je navedeno da je pacijent bio pritvoren 1966. godine zbog «pokušaja ubistva» i da se nalazio na psihijatrijskom lečenju tokom 1967. godine. U njemu je, takođe, bilo navedeno da je pacijent «šizofreničar, koji pati od uobražavanja i utopijskih ideja, koji već dugo vremena uništava i sebe i svoju porodicu» i koji «nije svestan svog morbidnog stanja». Lekar je zaključio da «za sada» pacijent sigurno ne sme da «bude bez kontrole u društvu». Okružni sud je na osnovu ovog mišljenja 24. juna odobrio molbu i privremeno lišenje slobode podnosioca predstavke a da nije prethodno iskoristio svoje pravo da ga sasluša ili zatraži stručni savet. .
  3. Supruga podnosioca predstavke je 1. novembra 1968. godine podnela Regionalnom sudu u Utrehtu molbu da izda nalog za jednogodišnje lišenje slobode njenog muža. Uz njenu molbu je priložena dnevna i nedeljna evidencija lekara koji je lečio njenog muža kao i mišljenje o neophodnosti ili poželjnosti daljeg lečenja u psihijatrijskoj bolnici. Sudija pojedinac zadužen za razmatranje ovakvih predmeta je na osnovu ovih dokumenata izdao takav nalog 23. decembra 1968. godine.
  4. Na dan 16. decembra 1969. godine, po prijemu molbe gđe Vinterverp i na osnovu mesečne evidencije lekara koji je lečio njenog muža i njegovog mišljenja, koje je bila istovetno onom od prethodne godine, sudija je izdao nalog kojim odobrava produženje lišenja slobode «za jednu godinu ukoliko je to neophodno» počev od 23. decembra 1969. godine. Podnosilac predstavke je 6. avgusta 1970. godine premešten u "Rijks Psychiatrisch Inrichting" (Državnu psihijatrijsku ustanovu) u Ajndhovenu. Ova bolnica se nalazila dalje od doma njegove žene, koju je ranije mogao u nekoliko navrata da posećuje.
  5. Javni tužilac grada Hertogenboš je 14. decembra 1970. godine podneo zahtev za izdavanje naloga kojim se lišenje slobode produžuje za još godinu dana na osnovu mesečne evidencije lekara koji su lečili g. Vinterverpa i mišljenja lekara u Ajndhovenu, u kojem je navedeno:

«Pacijent pati od mentalnog oboljenja sa sledećim simptomima: psihopatska ličnost, sklona svađama i spletkarenju, sa tendencijom ka paranoji, nepouzdana; pokazuje znake demencije u obliku... emotivnog povlačenja; sklona egocentričnosti; potreban mu je strog nadzor i posebna nega. Dalje lečenje u psihijatrijskoj bolnici mora da se smatra neophodnim.»

Na dan 7. januara 1971. godine, tj. dve nedelje po isteku prethodnog naloga, prvo obično veće Regionalnog suda u Hertogenbosu odobrilo je lišenje slobode još godinu dana.

  1. Isti sud je ponovo nalagao produženje lišenja slobode 21. decembra 1971. godine, 15. decembra 1972. i 14. decembra 1973. po prijemu zahteva javnog tužioca i na osnovu mesečne lekarske evidencije i identičnih mišljenja lekara koji se promenio tokom 1972. Regionalni sud je ponovo odobravao slične zahteve javnog tužioca 19. decembra 1974. i 15. decembra 1975. Poslednji nalog kojim se produžava lišenje slobode i koji se spominje u dokazima izdat je decembra 1977. godine.
  2. Lekarska evidencija koja je svake godine prosleđivana sudu je, iako prilično štura, ukazivala na to da podnosilac predstavke ima šizofrene i paranoične reakcije, da nije svestan svog patološkog stanja i da je u nekoliko navrata izvršio prilično ozbiljna dela i da nije shvatao njihove posledice. Na primer, u evidenciji je navedeno da je g. Vinterverp otišao u inostranstvo kako bi ostvario neke nerealne zamisli i sa sobom odneo porodičnu ušteđevinu koju je uskoro potrošio a da nije ni shvatao u kojoj je meri zanemario svoju porodicu niti u kojoj meri je zavisio od konzularnih organa koji su morali da mu pomognu i vrate ga u zemlju.
  3. Podnosilac predstavke je februara 1969. prvi put bolničkoj upravi podneo zahtev za oslobađanje u skladu sa članom 29 Zakona (vidi st. 20). Bolnička uprava je njegov zahtev prosledila javnom tužiocu, koji ga je, pak, prosledio Regionalnom sudu. Taj sud je po saslušanju pacijenta u bolnici odbio njegov zahtev. Aprila 1971. godine, bolnička uprava je prosledila drugi zahtev pacijenta javnom tužiocu uz preporuku da ga odbije. Po saslušanju g. Vinterverpa, javni tužilac je u skladu sa članom 29, stav 3 odbio zahtev a da ga nije ni prosledio Regionalnom sudu na odlučivanje. Isto se dogodilo i sa trećim zahtevom podnetim jula 1972. Pacijent je podneo novi zahtev upravi Državne psihijatrijske ustanove 20. februara 1973. godine. Medicinski direktor te ustanove je 26. aprila 1973. prosledio zahtev javnom tužiocu kao i svoje komentare, koji se mogu sažeti na sledeći način: pacijent pati od paranoidne psihoze koja bi mogla biti uspešno lečena psihofarmakološkim metodama, ali on nije uzimao prepisane lekove tokom prethodnih odsustva iz bolnice zbog čega je morao ponovo da bude primljen po povraćaju bolesti; preduzimaju se koraci kako bi se pacijent postepeno reintegrisao u društvo i on provodi noći izvan bolnice; u svetlu ranijih neuspeha, njegovo otpuštanje iz bolnice ne bi imalo smisla. Javni tužilac je na osnovu ovog mišljenja i po saslušanju g. Vinterverpa ponovo odbio njegov zahtev i njegov zahtev nije prosledio Regionalnom sudu. Podnosioca predstavke je o svojoj odluci obavestio 17. maja 1973. godine. Podnosilac je u svoja četiri zahteva za otpuštanje kratko izjavio da nije mentalno poremećen, da je lažno optužen za prekršaje i da ne predstavlja opasnost ni po sebe ni po druge. Javni tužilac nije prosledio tri kasnija zahteva Regionalnom sudu jer je bilo očigledno da oni neće biti odobreni.
  4. Vinterverpu su s vremena na vreme odobravana odsustva iz bolnice na određeno vreme. U bar četiri navrata – devet meseci 1974. godine, četiri meseca 1976 - 1977. godine, jedan mesec a zatim dva i po meseca 1978. godine – bilo mu je dozvoljavano da živi van bolnice na eksperimentalnoj osnovi. Svaki put je morao ponovo da bude primljen u bolnicu. U dokazima je navedeno nekoliko razloga za to: nije se pridržavao prepisane terapije; smeštaj u kojem je boravio bio je prljav, i poslednje, razbio je prozor u Nemačkoj po kojoj je lutao.
  5. Vinterverp je automatski izgubio sposobnost da upravlja svojom imovinom čim je smešten u psihijatrijsku bolnicu (čl. 32 Zakona, vidi st. 21). Nije imenovan privremeni upravnik (u skladu sa čl. 33) i čini se da je njegovim poslovima u prvo vreme upravljala njegova žena. Zatim mu je 11. avgusta 1971. godine Regionalni sud imenovao staratelja (shodno čl. 378 Krivičnog zakonika). Staratelj nije podneo nijedan zahtev za oslobađanje g. Vinterverpa.

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. Vinterverp se u svojoj predstavci Komisiji podnetoj 13. decembra 1972. godine žalio da je bio proizvoljno lišen slobode, da mu nije bilo dozvoljeno da se obrati sudu i da nije bio obaveštavan o odlukama kojima je njegova hospitalizacija nekoliko puta produžavana. Komisija je 30. septembra 1975. prihvatila predstavku i navela da je «razmatrala predstavku ... u odnosu na član 5 Konvencije.» Tokom postupka o meritumu, advokat podnosioca predstavke je izneo još jednu žalbu: automatski gubitak sposobnosti njegovog klijenta da upravlja svojom imovinom uključivao je «odlučivanje o njegovim građanskim pravima i obavezama», koje se odvijalo mimo pravog sudskog postupka, čime je prekršen član 6, stav 1.
  2. U svom izveštaju od 15. decembra 1977. godine, Komisija je izrazila jednoglasno mišljenje da je prekršen član 5, stav 4, ali ne i član 5, stav 1. S druge strane, Komisija je smatrala da ne treba uopšte da se izjašnjava o navodnoj povredi člana 6, stav 1 jer se «ovo pitanje ... odnosi na činjenice koje se razlikuju od onih koje su prvobitno podnete... na razmatranje Komisiji i stoga nije ni bilo razmotreno».

PRAVO

I. Navodna povreda člana 5, stav 1 Konvencije

  1. Nema spora da je podnosilac predstavke počev od 1968. sa izuzetkom nekoliko prekida bio lišen slobode u skladu sa Zakonom o mentalno obolelim licima (vidi st. 23-31). Tvrdi da je žrtva povrede člana 5, stav 1, koji u delu relevantnom po ovaj predmet predviđa:

«Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

 e) u slučaju zakonitog lišenja slobode ... duševno poremećenih lica...

...»

 A. „Zakonito lišenje slobode duševno poremećenih lica" 

  1. Vinterverp prvo smatra da njegovo lišenje slobode ne ispunjava zahteve u formulaciji «zakonito lišenje slobode duševno poremećenih lica». Ni Država ni Komisija se ne slažu sa ovom tvrdnjom.
  2. U Konvenciji se ne precizira kako treba razumeti reči «duševno poremećena lica». Ovom se terminu ne može dati definitivno tumačenje: kao što su istakli Komisija, Država i podnosilac predstavke, to je izraz čije se značenje stalno razvija uporedo sa napretkom postignutim u psihijatrijskim istraživanjima, razvojem sve fleksibilnijeg lečenja i menjanjem odnosa društva ka psihičkim oboljenjima, pri čemu u društvu raste razumevanje problema psihički obolelih pacijenata. U svakom slučaju tačka (e) člana 5, stav 1, očigledno ne može da se shvati kao dozvola da se neko lice liši slobode samo zato što njegovi stavovi ili ponašanje odudaraju od normi koje prevladavaju u određenom društvu. Drugačije shvatanje bilo bi protivrečno tekstu stava 1 člana 5 u kom je dat iscrpan spisak (vidi presudu u predmetu Engel i ostali od 8. juna 1976. godine, Series A, br. 22, str. 24, stav 57, i presudu u predmetu Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva od 18. januara 1978. godine, Series A br. 25, str. 74, st. 194) izuzetaka koji nalažu usko tumačenje (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Klass i ostali od 6. septembra 1978. godine, Series A br. 28, str. 21, st. 42, i presudu u predmetu Sunday Times od 26. aprila 1979. godine, Series A br. 30, str. 41, st. 65). Niti bi takvo shvatanje bilo u skladu sa predmetom i ciljem člana 5, stav 1, naime jemstva da niko ne treba da bude proizvoljno lišen slobode (vidi presudu u predmetu Lawless od 1. jula 1961. godine, Series A, br. 3, str. 52 i navedenu presudu u predmetu Engel i ostali, str. 25, st. 58). Štaviše, time bi se ignorisala važnost prava na slobodu u demokratskom društvu (vidi presudu u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp od 18. juna 1971. godine, Series A br. 12, str. 36, st. 65, i navedenu presudu u predmetu Engel i ostali, str. 35, st. 82 in fine).
  3. Kao što Konvencija ne daje nikakvu definiciju «duševno poremećenih lica» tako ni holandsko zakonodavstvo ne definiše «mentalno obolela lica» (krankzinnige) već navodi osnove za upućivanje takvih lica u psihijatrijsku bolnicu (vidi st. 11). Stoga se može podneti molba za privremeno lišenje slobode «mentalno obolelog lica» bilo u njegovom sopstvenom interesu ili u interesu javnog reda; mora postojati medicinsko mišljenje o tome da se dotično lice «nalazi u stanju psihičkog rastrojstva i da je neophodno ili poželjno da se ono leči u psihijatrijskoj bolnici (članovi 12 i 16 Zakona, vidi st. 13). Okružni sud izdaje nalog o privremenom lišenju slobode ukoliko zaključi da je to mišljenje osnovano (čl. 17 Zakona, vidi stav 14). Takođe, uz molbu za izdavanje naloga o lišenju slobode o kojoj Regionalni sud odlučuje mora da bude priloženo obrazloženo mišljenje nadležnog lekara da je neophodno ili poželjno da pacijent bude podvrgnut daljem lečenju u psihijatrijskoj bolnici (čl. 22 i 23 Zakona, vidi stavove 16 i 17). Pored toga, na osnovu dokaza se čini da je trenutna uobičajena praksa holandskih sudova da odobre hospitalizaciju «mentalno obolelog lica» samo ako ono pati od takve vrste ili stepena mentalnog oboljenja da zaista predstavlja opasnost po sebe i druge; predlog zakona koji se trenutno nalazi u Parlamentu govori o «opasnosti po (dotično lice), ostale i po opštu bezbednost ljudi i imovine (vidi stavove 11 i 22). Imajući navedenu praksu u vidu, čini se da zakon koji je na snazi ni na koji način nije nesaglasan sa značenjem koje treba dati izrazu «duševno poremećena lica» u kontekstu Konvencije. Sud stoga smatra da lice lišeno slobode u skladu sa holandskim Zakonom o mentalno obolelim licima u principu potpada pod dejstvo člana 5, stav 1 Konvencije.
  4. Sledeće pitanje koje treba razmotriti odnosi se na «zakonitost» lišenja slobode u skladu sa članom 5, stav 1(e). Takva «zakonitost» prvenstveno podrazumeva saglasnost sa domaćim zakonodavstvom i, kao što potvrđuje član 18, saglasnost sa ciljem ograničenja dozvoljenih članom 5, stav 1; ona je neophodna kako u pogledu nalaganja tako i u pogledu sprovođenja mera koje uključuju lišenje slobode (vidi navedenu presudu u predmetu Engel, str. 28, st. 68 in fine). U pogledu saglasnosti sa domaćim zakonodavstvom, Sud ističe da se izraz «zakonit» odnosi i na procesne i materijalne pravne norme. Stoga postoji određeno preklapanje između ovog izraza i opšteg zahteva navedenog na početku člana 5, stav 1, konkretno poštovanja «zakonom propisanog postupka» (vidi st. 45). Zaista, ova dva izraza odražavaju značaj cilja koji leži u osnovi člana 5, stav 1 (vidi st. 37): nijedno proizvoljno lišenje slobode nikada ne može da se smatra zakonitim u demokratskom društvu privrženom vladavini prava (videti presudu u predmetu Golder od 21. februara 1975. godine, Series A, br. 18, str. 16-17, st. 34, i navedenu presudu u predmetu Klass i ostali, str. 25, st. 55). Komisija takođe naglašava da ne sme da postoji nijedan element proizvoljnosti; ona izvodi zaključak da niko ne sme biti lišen slobode kao «duševno poremećeno lice» ukoliko ne postoje medicinski dokazi koji potvrđuju da se ono nalazi u stanju psihičkog rastrojstva koje opravdava njegovu prinudnu hospitalizaciju (vidi st. 76 izveštaja). I podnosilac predstavke i Država sličnog su mišljenja. Sud se u potpunosti slaže sa ovom linijom rezonovanja. Po mišljenju Suda, osim u hitnim slučajevima, dotično lice ne treba da bude lišeno slobode osim ako nije sa pouzdanošću dokazano da je ono «duševno poremećeno». Sama priroda onoga što treba da bude utvrđeno pred nadležnim nacionalnim organom – tj stvarno postojanje psihičkog poremećaja – iziskuje objektivnu medicinsku ekspertizu. Takođe, mentalni poremećaj mora biti takvog karaktera ili stepena da opravdava prinudnu hospitalizaciju. Štaviše, osnovanost dugotrajne hospitalizacije zavisi od daljeg postojanja takvog poremećaja (vidi mutatis mutandis, presudu u predmetu Stögmüller od 10. novembra 1969. godine, Series A br. 9, str. 39-40, st. 4 i navedenu presudu u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp str. 43, st. 82).
  5. Sud je nesumnjivo nadležan da razmotri «zakonitost» lišenja slobode (vidi navedenu presudu u predmetu Engel i ostali, str. 29, st. 69). G. Vinterverp u stvari tvrdi da je nezakonito lišen slobode zbog procesnih nedostataka prilikom izdavanja tri naloga za lišenje slobode koji se ovde razmatraju. Sud se tim tvrdnjama bavi niže u presudi u vezi sa tesno povezanim pitanjem pridržavanja «zakonom propisanog postupka» (vidi st. 44-50). U ovom kontekstu je dovoljno dodati sledeće: prilikom odlučivanja o lišenju slobode nekog lica kao «duševno poremećenog lica», domaćim vlastima se mora pridati određena sloboda odlučivanja pošto je prvenstveno na domaćim vlastima da procene dokaze koji su im podneti u nekom određenom slučaju; Sud ima zadatak da razmotri odluke tih vlasti u svetlu Konvencije (videti, konkretno, mutatis mutandis, presudu u predmetu Handyside od 7. decembra 1976. godine, Series A, br. 24, str. 22-23, st. 48 i 50, navedenu presudu u predmetu Klass i ostali, str. 23, st. 49, i navedenu presudu u predmetu Sunday Times, str. 36, st. 59).
  6. Što se tiče činjenica u ovom predmetu, medicinski dokazi podneti sudovima su u suštini ukazivali na to da je podnosilac predstavke imao šizofrene i paranoične reakcije, da nije bio svestan svog patološkog stanja i da je u nekoliko navrata počinio neka prilično ozbiljna dela a da nije ispravno procenio njihove posledice. Pored toga, razni pokušaji njegove postepene društvene rehabilitacije pokazali su se neuspešnim (vidi st. 24, 27, 29 i 30).
  7. Vinterverp smatra da medicinski izveštaji ne ispunjavaju ciljeve člana 5, stav 1(e). Pored toga, on sumnja da je prvobitni nalog gradonačelnika bio zasnovan na psihijatrijskim dokazima. Po mišljenju Suda, događaji koji su poslužili kao povod za nalog gradonačelnika maja 1968. godine (vidi st. 23) su takve prirode da opravdavaju «hitnu» hospitalizaciju kakvu je u to vreme predviđao član 14 holandskog Zakona. Premda se može postaviti pitanje o potrebi da takva hospitalizacija traje šest nedelja, taj period nije toliko dug da bi se lišenje slobode smatralo «nezakonitim». Bez obzira na kritike podnosioca predstavke, Sud nema nikakvih razloga da posumnja u objektivnost i pouzdanost medicinskih dokaza na osnovu kojih su holandski sudovi od juna 1968. odobravali njegovo lišenje slobode kao duševno poremećenog lica. Nema nikakvih naznaka da je osporeno lišenje slobode naloženo iz protivpravnih razloga.
  8. Sud shodno tome zaključuje da je hospitalizacija g. Vinterverpa tokom raznih faza koje je razmatrao predstavljala «zakonito lišenje slobode» duševno poremećenog lica u smislu tačke (e) člana 5, stav 1.

 B. „U skladu sa zakonom propisanim postupkom"

  1. Podnosilac predstavke smatra da njegovo lišenje slobode nije sprovedeno «u skladu sa zakonom propisanim postupkom». Po podnosiocu predstavke, ovaj izraz podrazumeva poštovanje određenih osnovnih načela pravnog postupka, kao što je obaveštavanje i saslušavanje dotičnog lica i obezbeđivanje takvom licu neke vrste učešća i pravne pomoći tokom postupka. On tvrdi da ti principi u njegovom slučaju nisu poštovani. Država odgovara da relevantni postupak predviđen holandskim pravom obezbeđuje redovno razmatranje predmeta od strane nezavisnog sudije koji svoju odluku zasniva na medicinskim mišljenjima, čime nesumnjivo ispunjava zahteve iz člana 5, stav 1. Po mišljenju Komisije, osim što nalaže lekarske izveštaje, član 5, stav 1(e) jednostavno upućuje na domaće pravo i ne utvrđuje nikakve minimalne procesne garantije.
  2. Sud, pak, smatra da izraz «u skladu sa zakonom propisanim postupkom» u suštini upućuje na domaće pravo i govori o neophodnosti poštovanja relevantnog postupka u skladu sa tim pravom. Međutim, domaće zakonodavstvo samo po sebi mora da bude u skladu sa Konvencijom, uključujući i sa opštim načelima koja ona izražava ili podrazumeva. U osnovi ovog izraza nalazi se pojam pravednog i propisnog postupka, tj. ideja da svaku meru kojom se neko lice lišava slobode treba da izrekne i sprovede odgovarajući organ i da ona ne treba da bude proizvoljna. Holandski Zakon o mentalno obolelim licima (opisan u stavovima 11-20) zadovoljava ovaj uslov.
  3. Sud je nadležan da razmotri da li je postupak predviđen Zakonom zaista poštovan u slučaju podnosioca predstavke (vidi, na primer, navedenu presudu u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp, 38-39, st. 69-70, i navedenu presudu u predmetu Engel i ostali, str. 28, st. 68 in fine). Premda Sud obično ne razmatra da li nacionalne vlasti poštuju domaće zakonodavstvo (vidi presudu u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine, Series A br. 13, str. 40, st. 97), on to ipak čini u predmetima kao što je ovaj u kojima Konvencija neposredno upućuje na domaće zakonodavstvo; jer, u takvim predmetima nepoštovanje domaćeg zakonodavstva podrazumeva povredu Konvencije zbog čega Sud može i treba da koristi određenu nadležnost da ih razmatra (vidi odluku Komisije o prihvaljivosti Predstavke br. 1169/61, X protiv Savezne republike Nemačke, Godišnjak Konvencije, tom 6, str. 520-590, str. 588). Međutim, logika sistema zaštite koji utvrđuje Konvencija ograničava opseg takvog razmatranja. Prvenstveno je na domaćim vlastima, konkretno na sudovima, da tumače i primenjuju domaće pravo, čak i u oblastima u kojima Konvencija «inkorporira» ta zakonska pravila: domaće vlasti su po prirodi stvari posebno kvalifikovane da rešavaju pitanja koja se s tim u vezi pojavljuju (vidi navedenu odluku Komisije, ibid; vidi takođe, mutatis mutandis, st. 40).
  4. Vinterverp tvrdi da su postojala dva formalna nedostatka u nalozima za njegovo lišenje slobode.
  5. Prvo, on tvrdi da su nalozi koje je veće sastavljeno od jednog sudije Regionalnog suda Utrehta izdalo 23. decembra 1986. i 16. decembra 1969. (vidi st. 25 i 26 ) bili «nezakoniti» prema holandskom pravu. Prema podnosiocu predstavke, dodeljivanjem svih predmeta koji potpadaju pod članove 22-24 Zakona o mentalno obolelim licima takvim većima Pravilnik Regionalnog suda Utrehta protivreči članu 288(b) Zakonika o građanskom postupku koji uslovljava prosleđivanje nekog predmeta veću od jednog sudije konkretnom odlukom veća sastavljenog od minimum tri sudije u pogledu svakog konkretnog predmeta (vidi st. 17). Država se poziva na druge odredbe holandskog zakonodavstva i osporava ovo tumačenje. Komisija, pak, izražava mišljenje da «nije neuobičajeno da nalozi o lišavanju slobode budu u nadležnosti veća sastavljenog od jednog sudije» (st. 80 in fine izveštaja). Sud primećuje da je rešenje koje je u ovom predmetu usvojio Regionalni sud Utrehta diktiran njegovim Pravilnikom koji je odobren Kraljevskom uredbom po preporuci Vrhovnog suda (vidi st. 17). Saglasnost sadržaja tog Pravilnika sa Zakonikom o građanskom postupku otvara jedno problematično pitanje holandskog prava koje je, čini se, i dalje podložno raznim tumačenjima u odsustvu ikakve jurisprudencije Vrhovnog suda. U takvim okolnostima, Sud nema dovoljnih razloga da zaključi da Regionalni sud Utrehta nije postupao u «skladu sa zakonom propisanim postupkom».
  6. Po tvrdnji podnosioca predstavke, drugi formalni nedostatak proizlazi iz činjenice da je nalog za lišenje slobode od 16. decembra 1969. istekao pre no što ga je 7. januara 1971. obnovio Regionalni sud u Hertogenbosu (vidi st. 27). Podnosilac predstavke iz toga izvodi dvostruki zaključak: prvo, da je njegova hospitalizacija postala nezakonita jer je nastavljena po isteku roka; drugo, da nalog od 7. januara 1971. godine, nije bio u skladu sa Zakonom jer nije bio izdat na vreme. Država u svom odgovoru objašnjava da dok sud ne odluči o zahtevu javnog tužioca za produženje lišenja slobode na snazi ostaje prethodni nalog. Prema članu 24 Zakona o mentalno obolelim licima, takav zahtev mora da bude podnet nešto pre isteka roka prethodnog naloga ali u tom članu uopšte nije navedeno kada Regionalni sud mora da donese odluku o zahtevu (vidi st. 18). U ovom slučaju, javni tužilac je podneo zahtev 14. decembra 1970. godine, tj. u dozvoljenom roku (vidi st. 27). Sud prihvata uopšteno objašnjenje koje je dala Država. Štaviše, iz konkretnih činjenica ovog predmeta ne sledi da je kašnjenje u donošenju odluke predstavljalo proizvoljno lišenje slobode; dvonedeljni interval između isteka roka prethodnog naloga i izdavanja sledećeg naloga o produženju hospitalizacije nikako ne može da se smatra nerazumnim ili prekomernim.
  7. U zaključku, podnosilac predstavke je bio lišen slobode «u skladu sa zakonom propisanim postupkom».

 C. Navodno pravo na lečenje

  1. Vinterverp tvrdi da je članom 5, stav 1(e) predviđeno da svako lice lišeno slobode kao «duševno poremećeno lice» ima pravo na odgovarajuće lečenje kako bi se obezbedilo da neće biti lišeno slobode duže no što je to apsolutno neophodno. U pogledu njegovog sopstvenog položaja, tvrdi da su sastanci sa psihijatrom bili isuviše kratki i retki i da je među lekovima koje su mu davali bilo isuviše lekova za smirenje.

Država kategorično osporava ove tvrdnje.

Kao i Komisija, Sud smatra da pravo duševno poremećenog pacijenta na odgovarajuće lečenje ne sledi samo po sebi iz člana 5, stav (e). Štaviše, u dokazima nema ničega što bi ukazalo da je lečenjem prekršena bilo koja druga odredbe Konvencije.

D. Zaključak

  1. Sud stoga zaključuje da nije povređen član 5, stav 1.

II. Navodna povreda člana 5, stav 4 Konvencije

  1. Podnosilac predstavke se takođe poziva na član 5, stav 4, prema kojem: 

«Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode nezakonito.»

Sud mora da razmotri ovu žalbu premda nije našao nikakvu povredu člana 5, stav 1 (vidi navedenu presudu u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp, str. 39-40, st. 73).

 A. U pogledu prvog naloga za lišenje slobode koji je izdao gradonačelnik i kasnijih naloga koje su izdali Okružni i Regionalni sud

  1. Vinterverp je prvi put lišen slobode od 17. maja do 24. juna 1968. godine po nalogu gradonačelnika Amersforta. Nalog za njegovo lišenje slobode, izdat u skladu sa hitnim postupkom koji je u to vreme bio na snazi na osnovu člana 14 Zakona o mentalno obolelim licima, važio je tri nedelje ali je period lišenja slobode produžio javni tužilac (vidi st. 23). Kasnije odluke o hospitalizaciji podnosioca predstavke, pak, nisu donošene u upravnom postupku. U skladu sa članovima 17, 23 i 24 Zakona, privremeni nalog za lišenje slobode je 24. juna 1968. godine izdao Okružni sud u Amersfortu, nalog od 23. decembra 1968. godine izdao je Regionalni sud u Utrehtu a kasnije naloge kojima je produžavano lišenje slobode izdavali su Regionalni sudovi u Utrehtu i Hertogenbosu (vidi st. 24-28).
  2. U navedenoj presudi u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp od 18. juna 1971. godine (str. 40, st. 76), Sud je zaključio:

"U slučajevima u kojima neko upravno telo donosi odluku o lišenju nekog lica slobode ... član 5, stav 4 obavezuje Države ugovornice da tom licu daju pravo da se obrati sudu; međutim, to ne znači da se to isto načelo odnosi i na odluku koju donosi sud na kraju sudskog postupka. U takvom slučaju je nadzor koji nalaže član 5, stav 4, uključen u tu odluku.; ..."

Komisija se oslanja na sopstvenu sudsku praksu i izražava mišljenje da ovakav zaključak Suda ne može da bude održiv i u slučaju lišenja slobode lica na osnovu «duševne poremećenosti», u svakom slučaju ne kada je ono naloženo na neodređeno vreme (vidi st. 95 izveštaja).

Kao što je već ukazano u ovoj presudi, razlozi koji su u početku opravdavali ovu vrstu hospitalizacije mogu da iščeznu (vidi st. 39 in fine). Zato bi tumačenje stava 4 tog člana po kom on isključuje mogućnost provere zakonitosti takvog lišenja slobode samo zato što je prvobitnu odluku doneo sud bilo u suprotnosti sa svrhom i ciljem člana 5 (vidi st. 37). Čini se da sam karakter razmatrane vrste lišenja slobode iziskuje razmatranje zakonitosti takvog lišenja slobode u razumnim intervalima. Komisija, međutim, u stavu 95 svog izveštaja navodi da je dalje razmatranje ovog pitanja suvišno ako se prethodno ne utvrdi da li su relevantne odluke koje su se odnosile na g. Vinterverpa u suštini donete posle postupka pred sudom ("recours devant un tribunal") koje predviđa član 5, stav 4.

  1. Ni gradonačelnik, koji je doneo prvu odluku da podnosioca predstavke liši slobode, ni javni tužilac koji je produžio važenje tog naloga ne poseduju svojstva «suda». Za razliku od njih, nema sumnje da okružni i regionalni sudovi koji su izdavali razne naloge o hospitalizaciji predstavljaju «sudove» sa organizacione tačke gledišta: oni su «nezavisni i od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi navedenu presudu u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp, str. 41, st. 77).
  2. Ipak, intervencija takvog tela zadovoljava zahteve iz člana 5, stav 4, samo pod uslovom da «je postupak koji se primenjuje sudskog karaktera i da dotičnom licu pruža garancije koje odgovaraju dotičnoj vrsti lišenja slobode»; «Kako bi se utvrdilo da li neki postupak pruža odgovarajuće garantije, mora se obratiti pažnja na konkretnu prirodu okolnosti u kojima se takav postupak odvija» (navedena presuda, str. 41 i 42, st. 76 in fine i st. 78). Kao što Država ispravno naglašava, «lišenje slobode duševno poremećenih lica» (član 5, stav 1(e)) predstavlja posebnu kategoriju.
  3. Po mišljenju Komisije, apsolutno je obavezno da tokom sudskog razmatranja ove kategorije dotično lice ima pravo da izloži svoj slučaj i osporava medicinske i društvene dokaze izvedene u prilog njegovog lišenja slobode (vidi st. 102 izveštaja). Prema delegatima, holandsko zakonodavstvo je u suprotnosti sa članom 5, st. 4, jer sudiji daje diskreciju u ovakvim pitanjima. Podnosilac predstavke u suštini podržava rezonovanje Komisije. On dalje tvrdi da, s obzirom na posebnu situaciju u kojoj se duševno poremećena lica nalaze, iz člana 5 stav 4 sledi njihovo pravo na pravnu pomoć.
  4. Prema Državi, član 5, stav 4, ne obavezuje sud da neposredno sasluša lice koje je zbog svog psihičkog stanja, utvrđenog na osnovu objektivnih medicinskih mišljenja, nesposobno da daje izjave od ikakvog značaja za postupak. Država tvrdi da objektivna medicinska mišljenja podnošena holandskim sudovima tokom godina upravo pokazuju da je takav bio i slučaj g. Vinterverpa. Država tvrdi da sistem predviđen Zakonom o mentalno obolelim licima nudi adekvatne garantije. Kontrolu vrši nezavistan sud, koji ima sva diskreciona ovlašćenja da razmatra meritum svakog pojedinačnog predmeta. Takođe, proces kontrole je neprekidan: sud bar jednom godišnje odlučuje o neophodnosti produžavanja lišenja slobode. Važnu nadzornu ulogu igra javni tužilac, koji ima zakonsku dužnost da obezbedi da niko nije nezakonito smešten u psihijatrijskoj bolnici. Konačno, medicinska mišljenja i izveštaji, koji moraju da se podnose tokom raznih faza, moraju da budu sastavljeni u skladu sa određenim pravilima donetim radi pružanja zaštite pacijentu.
  5. Sud se ne slaže sa stavom Države. Istina, u sudskom postupku koji se pominje u članu 5, st. 4 ne moraju obavezno da se primenjuju sve garantije previđene članom 6, stav 1 u pogledu građanskih i krivičnih predmeta (vidi navedenu presudu u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp, str. 42, st. 78 in fine). Ipak, neophodno je da dotično lice ima pristup sudu i priliku da ga lično ili, po potrebi, preko neke vrste zastupnika, sasluša sud jer će inače to lice biti lišeno «osnovnih procesnih garantija koje se primenjuju u delima vezanim za lišenje slobode» (vidi gorenavedenu presudu, str. 41, st. 76). Mentalno oboljenje može predstavljati razlog za ograničavanje ili modifikaciju načina ostvarivanja takvog prava (videti navedenu presudu u predmetu Golder u pogledu člana 6, st. 1). Može se ispostaviti da su neophodne posebne procesne garantije radi zaštite interesa lica koja zbog svojih mentalnih nedostataka nisu u potpunosti sposobni da ih štite sami.
  6. U skladu sa članovima 17, 23 i 24 Zakona o mentalno obolelim licima koji su bili na snazi u datim periodima, ni Okružni ni Regionalni sud nije bio obavezan da sasluša lice o čijem se lišenju slobode radilo (vidi st. 14, 17 i 18). Što se tiče konkretnih činjenica, podnosilac predstavke nikada nije ni lično ni preko zastupnika bio uključen u postupke koji su dovodili do izdavanja raznih naloga za njegovo lišenje slobode: nikada nije bio obavešten o održavanju postupaka ili njihovom ishodu; niti su ga sudovi saslušali niti mu dali priliku da iznese svoje argumente. Ni zakonodavstvo ni praksa nisu u tom osnovnom pogledu sadržali garancije koje predviđa član 5, stav 4. Iako je postupak koji su primenjivali Okružni i Regionalni sud prilikom odlučivanja o molbama za njegovo lišenje slobode imao neka svojstva sudskog postupka, on nije davao g. Vinterverpu pravo na «postupak pred sudom» u smislu člana 5, st. 4 (vidi st. 57). Bez ikakve namere da umanji vrednost mnogobrojnih garantija koje predviđa Zakon o mentalno obolelim licima, Sud zaključuje da navedeni postupak nije ispunio zahteve iz člana 5, stav 4.

 B. Zahtev podnosioca predstavke da bude oslobođen

  1. Država s pravom insistira na potrebi za sveobuhvatnom analizom celog sistema ustanovljenog u skladu sa Zakonom o mentalno obolelim licima. Stoga preostaje da se utvrdi da li su nedostaci koje je Sud utvrdio eliminisani u postupku odlučivanja o zahtevima za oslobađanje (član 29 Zakona, vidi st. 20).
  2. Premda član 29 Zakona dozvoljava dotičnom licu da zatraži da se razmotri odluka o njegovom lišenju slobode, o njegovom zahtevu za oslobađanje ne odlučuje obavezno sud. Zahtev mora da bude podnet bolničkoj upravi, koja ga, ukoliko primi negativno medicinsko mišljenje, prosleđuje javnom tužiocu. Javni tužilac zatim u principu prosleđuje zahtev Regionalnom sudu ali u nekim slučajevima nije obavezan da to učini, naročito kada je potpuno očigledno da zahtev neće biti uslišen. Odluka javnog tužioca se nikako ne može smatrati odlukom suda u smislu člana 5, stav 4 Konvencije. Doduše, zakonom utvrđeni intervali u kojima se mogu podnositi molbe za oslobađanje mogu u zavisnosti od okolnosti ograničiti mogućnosti duševno poremećenih lica da se obraćaju sudu (vidi st. 60). Međutim, svaki put kada javni tužilac odbije da neki zahtev prosledi Regionalnom sudu zato što mu se čini da je očigledno neosnovan, on ne samo da ograničava već i u suštini lišava lice prava na sudski postupak garantovan članom 5, stav 4. U slučajevima kada je zahtev prosleđen Regionalnom sudu, taj sud ima potpunu slobodu da proceni da li je saslušavanje lica lišenog slobode poželjno. Ova vrsta ovlašćenja ne obezbeđuje osnovne procesne garantije koje treba primenjivati u predmetima koji se tiču lišenja slobode (vidi st. 60 i 61).
  3. G. Vinterverpa je saslušao Regionalni sud u februaru 1969. prilikom razmatranja njegovog prvog zahteva za oslobađanje (vidi st. 30, prvi paragraf). U toj prilici je mogao da pokrene postupak pred sudom kako bi osporio zakonitost hospitalizacije.  Nasuprot tome, njegovi kasniji zahtevi, podneti aprila 1971. godine, jula 1972. i februara 1973. godine, nisu prosleđeni Regionalnom sudu jer ih je javni tužilac odbio zato što je smatrao da nemaju nikakve šanse za uspeh (vidi st. 30, drugi i treći podstav). Javni tužilac je svaki put saslušao g. Vinterverpa i vrlo je moguće da su njegove odluke bile opravdane na osnovu informacija koje je imao na raspolaganju, ali se one ne mogu okvalifikovati kao odluke «suda» u smislu člana 5, stav 4.

 C. Navodno nepostojanje želje podnosioca predstavke da ima pravnog zastupnika

  1. Država u stavu 11(b) svoje izjave o činjenicama izjavljuje da neko lice koje ima «značajne i osnovane razloge za osporavanje zakonitosti lišenja slobode» prema holandskom pravu ima mogućnost da te osnove predstavi sudu preko svog zastupnika. Ona tvrdi da je g. Vinterverp imao mnogo mogućnosti, naročito tokom raznih perioda koje je proveo izvan bolnice, da se konsultuje sa advokatom po svom izboru. Pošto očigledno nikada nije odlučio da se sudovima obrati preko advokata bilo u vreme periodičnih razmatranja njegove hospitalizacije bilo u vezi sa njegovim zahtevima za oslobađanje, ne može se reći, kako Država tvrdi, da je bio uskraćen prava «da pokrene postupak» koje jemči član 5, stav 4.
  2. Sud se ne slaže sa ovim načinom rezonovanja. «Značajni i osnovani razlozi za osporavanje zakonitosti lišenja slobode» ne mogu biti preduslov za korišćenje postupka predviđenog članom 5, st. 4, jer upravo o tom pitanju treba da odlučuje domaći sud. Takođe, član 5, stav 4, ne nalaže da lica kojima je određena nega zbog «duševne poremećenosti» sama preduzmu inicijativu i pronađu pravnog zastupnika pre no što se obrate sudu. Stoga se ne može smatrati da podnosilac predstavke nije iskoristio pravo iz člana 5, st. 4, samo zato što nikada nije angažovao advokata koji će ga zastupati na sudu; u stvari, on je pokušao da iskoristi to pravo u četiri navrata, kada je zahtevao da se razmotri zakonitost njegove hospitalizacije (vidi st. 64).

 D. Zaključak

  1. U zaključku, razne odluke kojima je naloženo ili odobreno lišenje slobode g. Vinterverpa izdala su tela koja ili nisu imala svojstva «suda» ili nisu pružala garantije sudskog postupka koje nalaže član 5, st. 4; niti je podnosilac predstavke imao pristup «sudu» ili takve garantije tokom razmatranja njegovih zahteva za oslobađanje, sa izuzetkom njegovog prvog zahteva koji je Regionalni sud odbio februara 1969. G. Vinterverp je shodno tome bio žrtva povrede člana 5, stav 1.
  2. U svetlu ovog zaključka, Sud smatra da nije neophodno da razmatra da li se kontrola «zakonitosti» predviđena članom 5, st. 4 odnosi samo na formalnu pravilnost primenjenog postupka ili i na stvarno opravdavanje lišenja slobode. Komisija, holandska Država i podnosilac predstavke dali su prednost ovakvom tumačenju (vidi st. 46, 62 i 88-91 izveštaja Komisije), koje je, pak, osporila Država Velika Britanija u svom memorandumu od 9. januara 1979 (vidi st. 7). U svakom slučaju, holandsko zakonodavstvo ne ograničava opseg takve kontrole.

 III. NAVODNA POVREDA ČLANA 6, STAV 1

  1. Treća žalba podnosioca predstavke opisana je kao «supsidijarna, premda povezana sa» njegovim ostalim žalbama. On tvrdi da je s obzirom na to da je automatski bio lišen sposobnosti da upravlja svojom imovinom došlo do «odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama» pri čemu mu nisu pružene garantije sudskog postupka predviđene članom 6, stav 1. Prema članu 6, stav 1:

"Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti s celog ili s dela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbednosti u demokratskom društvu, kada to zahtevaju interesi maloletnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u meri koja je, po mišljenju suda, nužno potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde. «

  1. Komisija smatra da nije obavezna da izrazi ikakvo mišljenje o ovoj tvrdnji; ona smatra da se to pitanje odnosi na «činjenice koje se razlikuju» od onih koje su joj prvobitno podnete na razmatranje i stoga nije ni bilo razmotreno (vidi st. 116 izveštaja). Stoga treba utvrditi da li Sud može da odlučuje o navodnoj povredi člana 6.
  2. U svojoj presudi od 18. januara 1978. u predmetu Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva (Series A br. 25, str. 63, st. 157), Sud je na sledeći način objasnio okvire svoje nadležnosti u spornim pitanjima:

"U odluci Komisije o prihvatljivosti neke predstavke utvrđuje se predmet slučaja podnetog Sudom; samo u takvom okviru Sud... može da razmatra sva činjenična i pravna pitanja koja iskrsnu tokom postupka..."

Kada je prihvatila predstavku g. Vinterverpa 30. decembra 1975. godine, Komisija je navela da je predstavku razmatrala «u odnosu na član 5 Konvencije» (vidi st. 33). Kad su objašnjavali zašto Komisija nije smatrala «neophodnim ili poželjnim» da se bavi žalbom o povredi člana 6 prilikom razmatranja merituma, delegati su na pretresu precizirali da bi moglo da se raspravlja o ovom stavu Komisije.

  1. Sud pre svega prima k znanju činjenicu da Država nije dala nikakav preliminarni prigovor u vezi sa ovim pitanjem ni u jednoj fazi postupka pred Komisijom (vidi navedenu presudu u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp, str. 30, st. 54) niti pred samim Sudom. Štaviše, premda ova žalba nije eksplicitno spomenuta u predstavci g. Vinterverpa Komisiji, ona je očigledno vezana za njegove prvobitne žalbe. Nezadovoljstvo koje je iskazao tokom rasprave o prihvatljivosti, tokom kog ga nije predstavljao zastupnik, odnosile su se na njegovo lišenje slobode: smatrao je da je proizvoljno lišen slobode i žalio se na to da ne samo što mu nikada nije bilo dozvoljeno da se obrati sudu nego i da nije bivao obavešten o odlukama kojima je nekoliko puta produžena njegova hospitalizacija (vidi st. 33). Novo pitanje vezano za član 6, stav 1, koje je postavio g. Van Loon tokom rasprave o meritumu pred Komisijom, odnosilo se na pravnu posledicu koja automatski sledi po prinudnom smeštanju nekog lica u psihijatrijsku bolnicu (član 32 Zakona o mentalno obolelim licima, vidi st. 21). Stoga je ono tesno povezano sa pitanjima koja su činila predmet prvobitnih žalbi g. Vinterverpa koje je Komisija proglasila prihvatljivim (vidi mutatis mutandis presudu u predmetu Delcourt od 17. januara 1970. godine, Series A, br. 11, str. 20, st. 40). Sud je stoga nadležan da odlučuje o ovoj žalbi.
  2. Država sumnja da član 6, stav 1, može da se primeni na činjenice ovog predmeta. Mišljenja je da je ovde predmet spora status a ne građanska prava i obaveze kao takvi. Sud ne deli to mišljenje. Sposobnost ličnog upravljanja sopstvenom imovinom podrazumeva ostvarenje privatnih prava i stoga se odražava na «građanska prava i obaveze» u smislu člana 6, stav 1 (vidi presudu u predmetu König od 28. juna 1978. godine, Series A, br. 27, str. 32, st. 95). Lišavanje g. Vinterverpa te sposobnosti predstavljalo je «odlučivanje» o takvim pravima i obavezama.
  3. Podnosilac predstavke je izgubio sposobnost da upravlja svojom imovinom kad je smešten u psihijatrijsku bolnicu (vidi st. 32). Očigledno da nije bilo nikakve rasprave pred sudom u skladu sa članom 6, st. 1 Konvencije u pogledu prvog «hitnog» lišenja slobode koje je naložio gradonačelnik (vidi st. 12 i 23). Istina, kasnija produženja hospitalizacije su u redovnim intervalima odobravali Okružni sud u Amersfortu i Regionalni sudovi u Utrehtu i Hertogenbosu. Međutim, u ovoj presudi je već ukazano na određene aspekte postupka koji je tada primenjivan i, konkretno, na činjenicu da g. Vinterverp ni pravno ni praktično nije dobio priliku da se obrati sudu bilo lično ili preko zastupnika (vidi st. 61). Štaviše, postupak se odnosio isključivo na njegovo lišenje slobode. Stoga se ne može smatrati da je u smislu člana 6 st. 1 uključivao «pravičnu raspravu» o pitanju njegove građanske sposobnosti.
  4. Država uopšteno tvrdi da nije bilo povrede člana 6, st. 1 jer odredbe Zakona o mentalno obolelim licima štite građanska prava duševno poremećenog lica lišenog slobode koje zbog svog dokazanog psihičkog stanja mora da bude zaštićeno od sopstvene nesposobnosti da upravlja svojim poslovima. Sud se ne slaže sa ovim načinom rezonovanja. Jemstva predviđena članom 6, st. 1 moraju da se poštuju kakvo god bilo opravdanje za lišavanje duševno poremećenog lica sposobnosti da upravlja svojom imovinom. Iako, kao što je već navedeno u vezi sa članom 5, stav 4 (vidi st. 60 i 63) postojanje mentalnog oboljenja može učiniti legitimnim određena ograničenja korišćenja prava na obraćanje sudu, ono ne može da opravda potpuno odricanje tog prava garantovanog članom 6, st. 1 (vidi presudu u navedenom predmetu Golder, str. 18 i 19, st. 36, 38 i 39).
  5. Stoga je utvrđena povreda člana 6, stav 1.

 IV. Primena člana 50 Konvencije

  1. Zastupnik podnosioca predstavke je na pretresu kao pravično zadovoljenje predložio shemu od pet tačaka kojom njegov klijent dobija negu pod nadzorom socijalne psihijatrijske službe, kao i obećanje da će mu biti obezbeđene sve procesne garantije u pogledu godišnjih naloga o produžavanju hospitalizacije i zahteva za oslobađanje. Zastupnik nije zahtevao nikakvu materijalnu odštetu ili novčanu nadoknadu za nematerijalnu štetu. Delegati Komisije nisu naveli nikakve dodatne detalje i izrazili su mišljenje da to predstavlja pravičnu shemu obeštećenja u skladu sa članom 50. Država je, pak, ostala na svom prethodnom stanovištu.
  2. Shodno tome, premda je pitanje primene člana 50 Konvencije postavljeno u skladu sa pravilom 47 bis Poslovnika, ono još nije spremno za odlučivanje o njemu. Sud je stoga obavezan da odloži razmatranje tog pitanja i da utvrdi dalji postupk, uzimajući u obzir mogućnost dogovora između Države ugovornice i podnosioca predstavke (pravilo 50, st. 3 i 5 Poslovnika).

 

SUD IZ TIH RAZLOGA JEDNOGLASNO

  1. Zaključuje da nije bilo povrede člana 5, stav 1;  
  1. Zaključuje da je povređen član 5, stav 4; 
  1. Zaključuje da je nadležan da odlučuje o žalbi o povredi člana 6, stav 1; 
  1. Zaključuje da je povređen član 6, stav 1; 
  1. Zaključuje da pitanje o primeni člana 50 nije spremno za odlučivanje; i shodno tome,

(a) odlaže razmatranje čitavog tog pitanja;

(b) poziva Komisiju da u roku od dva meseca od izricanja ove presude Sudu podnese svoje napomene o dotičnom pitanju i konkretno da obavesti Sud o svakoj nagodbi koju Država i podnosilac predstavke postignu;

(c) odlaže dalji postupak.

Presuda sačinjena na engleskom i francuskom, pri čemu je originalni engleski tekst, u Sudu za ljudska prava u Strazburu na dan dvadeset i četvrtog oktobra hiljadu devetsto sedamdeset i devete godine.

Helga Pedersen                               Mark Andre Ajsen (Marc-André Eissen)

predsednik                                        sekretar Suda

 

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 Prevod presude Beogradski centar za ljudska prava

 

 

 

COURT (CHAMBER)

CASE OF WINTERWERP v. THE NETHERLANDS

(Application no. 6301/73)

JUDGMENT

STRASBOURG 

24 October 1979 

In the Winterwerp case,

The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 (art. 43) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention") and the relevant provisions of the Rules of Court, as a Chamber composed of the following judges:

Mrs. H. Pedersen, President,
Mr. G. Wiarda,
Mr. D. Evrigenis,
Mr. P.-H. Teitgen,
Mr. G. Lagergren,
Mr. L. Liesch,
Mr. F. Gölcüklü,
and also, Mr. M.-A. Eissen, Registrar,
and Mr. H. Petzold, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 29 November 1978 and from 25 to 26 September 1979, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The Winterwerp case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights ("the Commission") and the Government of the Kingdom of the Netherlands ("the Government"). The case originated in an application against the said State lodged with the Commission in 1972 under Article 25 (art. 25) of the Convention by Mr. Frits Winterwerp, a Netherlands National.

2. Both the Commission’s request, to which was attached the report provided for in Article 31 (art. 31) of the Convention and the Government’s application, which referred to Article 48 (art. 48), were lodged with the registry of the Court within the period of three months laid down by Articles 32 para. 1 and 47 (art. 32-1, art. 47). The request was filed on 9 March 1978 and the application on 21 April. Their purpose is to obtain a decision from the Court as to whether or not the facts of the case disclose a breach by the respondent State of its obligations under Articles 5 para. 1, 5 para. 4 and 6 para. 1 (art. 5-1, art. 5-4, art. 6-1).

3. The Chamber of seven judges to be constituted included, as ex officio members, Mr. G. Wiarda, the elected judge of Netherlands nationality (Article 43 of the Convention) (art. 43), and Mr. G. Balladore Pallieri, the President of the Court (Rule 21 para. 3 (b) of the Rules of Court). On 11 March 1978, the President of the Court drew by lot, in the presence of the Deputy Registrar, the names of the five other members, namely Mrs. H. Pedersen, Mrs. D. Bindschedler-Robert, Mr. D. Evrigenis, Mr. L. Liesch and Mr. F. Gölcüklü (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 para. 4 ) (art. 43). Subsequently, Mrs. Bindschedler-Robert was exempted from sitting (4 July 1978) and Mr. Balladore Pallieri was prevented from taking part in the consideration of the case (25 September 1979); they were replaced by the first two substitute judges, Mr. Lagergren and Mr. Teitgen (Rules 22 para. 1 and 24 paras. 1 and 4).

Mr. Balladore Pallieri and then, as from 25 September 1979, Mrs. Pedersen assumed the office of President of the Chamber (Rule 2l para. 5).

4. Acting through the Deputy Registrar, the President of the Chamber ascertained the views of the Agent of the Government and the Delegates of the Commission regarding the procedure to be followed. On 19 May, he decided that the Agent should have until 1 August 1978 to file a memorial and that the Delegates should be entitled to file a memorial in reply within two months from the date of the transmission of the Government’s memorial to them by the Registrar.

The Government’s memorial was received at the registry on 24 July 1978. On 18 September, the Secretary to the Commission advised the Registrar that the Delegates did not propose to submit a memorial in reply.

5. After consulting, through the Registrar, the Agent of the Government and the Delegates of the Commission, the President of the Chamber directed on 6 October that the oral hearings should open on 28 November. On 21 October, he invited the Government to produce a certain document; it was filed at the registry on 10 November.

6. The oral hearings took place in public at the Human Rights Building, Strasbourg, on 28 November. Immediately prior to their opening, the Court had held a short preparatory meeting.

There appeared before the Court:

- for the Government:

Miss F.Y. van der Wal, Assistant Legal Adviser

to the Ministry of Foreign Affairs, Agent,

Mr. E.A. Droogleever Fortuijn, Landsadvocaat,

Mr. L.A. Geelhoed, Official

at the Ministry of Justice, Counsel;

- for the Commission:

Mr. J.E.S. FawcettPrincipal Delegate,

Mr. C.H.J. PolakDelegate,

Mr. J.H.A. Van Loon, who had represented

the applicant before the Commission, assisting the

Delegates under Rule 29 para. 1, second sentence, of the              

Rules of Court.

The Court heard addresses by Miss van der Wal, Mr. Droogleever Fortuijn and Mr. Geelhoed for the Government and by Mr. Fawcett and Mr. Van Loon for the Commission, as well as their replies to questions put by the Court.

7. Acting on a suggestion made by the Principal Delegate, the President of the Chamber declared the proceedings only provisionally closed so as to allow the Commission to submit, within a time-limit of two weeks, a written statement from the Government of the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland on the interpretation of Article 5 para. 4 (art. 5-4). In November there had been an exchange of letters between the United Kingdom Government and the Registrar in this connection.

On 15 December 1978, in response to a request from the Commission, the President extended the aforesaid time-limit until 5 January 1979. The written statement from the United Kingdom Government was filed at the registry by the Commission on 9 January; the Delegates indicated at the same time that they had no observations of their own to make. By letter received on 2 February, the Agent of the Netherlands Government informed the Registrar that her Government felt no need to comment on the points raised in the said statement.

8. On 27 December 1978, Mr. Van Loon communicated to the Court certain documents that he had referred to during the hearings.

9. The Chamber made final the closure of the proceedings on 26 September 1979.

AS TO THE FACTS

10. Mr. Frits Winterwerp resides in the Netherlands. He married in 1956 and several children were born of the marriage. In 1968, he was committed to a psychiatric hospital by direction of the local burgomaster in accordance with an emergency procedure. Six weeks later, on his wife’s application, he was confined to the same hospital under an order made by the District Court (kantongerecht) of his place of residence. On his wife’s further application and subsequently at the request of the public prosecutor (officier van justitie), the order was renewed from year to year by the Regional Court (arrondissements- rechtbank) on the basis of medical reports from the doctor treating the applicant.

Mr. Winterwerp complains of the procedure followed in his case. In particular, he objects that he was never heard by the various courts or notified of the orders, that he did not receive any legal assistance and that he had no opportunity of challenging the medical reports. His complaints are also directed against the decisions on his requests for discharge and against his loss of civil capacity.

 

A. Netherlands legislation on detention of persons of unsound mind

11. The detention of persons of unsound mind is governed by an Act of 27 April 1884 on State supervision of mentally ill persons (wet van 27 April 1884, Stb 96, tot regeling van het Staatstoezicht op krankzinnigen). Usually referred to as the Mentally Ill Persons Act (krankzinnigenwet), the Act has been amended several times, in the last instance by an Act of 28 August 1970 which came into force on 15 May 1972, that is some time after the applicant had first been detained. A Bill providing for a complete reform of the system is at present pending before the Netherlands Parliament.

The Mentally Ill Persons Act is divided into five main chapters. Principally relevant for the present proceedings are the three chapters dealing firstly with the admission of persons to psychiatric hospitals and their stay therein, secondly with leave of absence and discharge therefrom, and thirdly with the administration of the property of persons admitted to psychiatric hospitals.

The Act does not define who are "mentally ill persons" but lays down the grounds for committing such persons to hospital (see the following paragraphs). It would appear from the evidence submitted that, according to the general practice currently followed, the Netherlands courts will authorise the confinement of a "mentally ill person" only if his mental disorder is of such a kind or of such gravity as to make him an actual danger to himself or to others.

(i) The procedure for detention in emergency cases

12. In urgent cases, the burgomaster has the power to direct the compulsory admission of a "mentally ill person" to a psychiatric hospital.

Until 1972, the burgomaster had to obtain prior medical advice only if circumstances permitted; his decision was valid for three weeks but the public prosecutor could shorten or extend the term (section 14 of the Act).

This procedure was considerably changed by the 1970 Act, section 14 being repealed and replaced by sections 35b to 35j. The burgomaster is now obliged to seek the prior opinion of a psychiatrist or, should that not be possible, another medical practitioner. Once he has issued a direction to detain, he must immediately inform the public prosecutor and send him the medical declarations on which the direction was based. The public prosecutor is in his turn required to transmit these declarations not later than the following day to the President of the Regional Court with, where appropriate, an application for a continuation of the detention. Such continuation, if made, is valid for three weeks but may be renewed by the President for a second period of similar duration. Thereafter the procedure concerning applications for a provisional detention order is to be followed (see paragraphs 13 and 15 below).

(ii) Issue of a provisional detention order

13. Apart from the above-mentioned emergency cases, no one may be deprived of his liberty on grounds of mental illness or insanity except under a provisional detention order made by a court.

The District Court judge (kantonrechter) may issue a provisional detention order on written application (verzoek) made by a close relative by blood or marriage of full age, the spouse or the legal representative of the individual concerned and seeking his confinement either in the interests of public order or in his own interests (section 12 of the Act). The judge may also issue such an order on application by a person of full age who considers that his own condition is such as to require suitable treatment (section 15). In addition, a provisional detention order may be made by the President of the Regional Court following a request (requisitoir) by the public prosecutor (section 13).

The application or request must, according to section 16 of the Act, be accompanied by a declaration drawn up not more than seven days earlier by a doctor licensed to practise in the Netherlands but not attached to the institution to which it is proposed admitting the patient. The declaration must be to the effect that the person concerned "is in a state of mental illness (toestand van krankzinnigheid) and that it is necessary or desirable to treat him in a psychiatric hospital". An application may also mention facts and documents giving a clearer indication of the state of mental illness, but this is purely optional.

Since the entry into force of the 1970 Act, the medical declaration must be made by a psychiatrist who is not himself treating the patient; as far as possible, it must state, with reasons, whether the patient’s condition is such that it would be pointless or medically inadvisable for him to be heard by the court. The psychiatrist must, if he can, first consult the family doctor.

14. The judge makes a provisional detention order if the medical declaration, either on its own or in conjunction with the facts related or the documents supplied, adequately establishes that treatment in a psychiatric hospital is necessary or desirable (section 17 para. 1 of the Act).

Until 1972, the examination of the application or request was not subject to any limitative formalities. Section 17, in the version in force when the facts of the present case occurred, provided that the judge had competence to hear beforehand the person whose detention was being sought. As a result of the above-mentioned amending Act, the judge is now obliged to hear the person in question unless he concludes from the medical declaration that this would be pointless or medically inadvisable; he may, either of his own motion or at the request of that person, provide the latter with legal assistance (section 17 para. 3). The judge must seek all possible information both from the individual who made the application or the request mentioned in sections 12 and 13 and from certain other individuals (section 17 para. 4). He retains the power to call witnesses and experts (section 17 para. 5) and may, if he thinks fit, summon anyone who made an application for a detention order pursuant to section 12 to appear before him (section 17 para. 6).

15. A provisional detention order is not subject to appeal and is, moreover, not notified to the person concerned (section 17); it is valid for six months (section 22).

The order, like detention orders (see paragraphs 16 and 17 below), authorises rather than enjoins compulsory confinement and it may happen that it is not put into effect. In the case of a person who is not yet hospitalised, the admission to a psychiatric hospital or other specialised institution must take place within fourteen days, on production of the court order (sections 17 and 18). The closest relatives by blood or marriage, the spouse or the legal representative must be informed of the patient’s admission by the burgomaster, who is notified thereof by the court or the public prosecutor (section 19). The medical declaration on which the judge based his decision must be transmitted to the institution’s doctor treating the patient. This doctor has to enter his findings on a register every day for the first fortnight, then on a weekly basis for the ensuing six months and thereafter on a monthly basis (section 20).

Within a fortnight of the admission, the doctor responsible for the patient’s treatment is required to send to the public prosecutor of the district in which the psychiatric hospital is situated a reasoned declaration on the patient’s mental condition and on the necessity or desirability of prolonging his stay in a psychiatric hospital (section 21).

(iii) Issue of a detention order

16. Within six months following the issue of the provisional detention order, a further application or request, seeking the continuation of the patient’s confinement in a psychiatric hospital for up to one year, may be submitted to the Regional Court. Any such application or request must be accompanied by the medical records of the doctor responsible, together with a reasoned declaration by him as to whether it is necessary or desirable for the patient to undergo further treatment in a psychiatric hospital (section 22).

The patient need not be notified of the application or request or of the proceedings relating thereto.

17. A decision on the application or request is taken by the Regional Court (section 23). Apart from being obliged to hear the public prosecutor, the Court does not have to follow any set procedure. It may call for evidence from witnesses or other sources, hear the patient, grant him legal assistance and consult experts, but it is not bound to do so. During the examination of the case, the patient must remain in the institution, if necessary for longer than six months after the making of the provisional order.

The Regional Court’s decision, which is not subject to appeal, is not delivered at a public hearing, nor is it notified to the person concerned. In practice, it is left to the hospital authorities to determine if and when such notification is warranted from the medical point of view.

The general rule is that, when hearing civil cases, the Regional Court sits as a chamber composed of at least three judges (section 49 para. 1 of the Judicial Organisation Act). However, this chamber may refer to a single-judge chamber (enkelvoudige kamer) such cases as it deems suitable (Article 288 (b) of the Code of Civil Procedure). Each Regional Court has its own Rules of Order (reglement van orde) which are approved by Royal Decree on the advice of the Supreme Court (Hoge Raad). Under the Rules of Order of the Utrecht Regional Court, as in force at the relevant time (see paragraphs 25 and 26 below), jurisdiction in all cases regarding the detention and stay of persons in psychiatric hospitals was allotted to a single-judge chamber.

(iv) Renewal of a detention order

18. Not more than fourteen and not less than eight days before the expiry of the period covered by the Court’s detention order, an application or request for the prolongation of the patient’s detention for up to one year may be made to the Regional Court (section 24 of the Mentally Ill Persons Act).

Subsequent procedure is the same as for the making of the detention order provided for in section 23 of the Act. The Act does not specify when the Court has to give its ruling.

(v) Suspension and termination of a detention order

19. Leave of absence (verlof) for a specified period may be granted to a patient by the doctor in charge of the institution (section 27).

20. The authorities of a psychiatric hospital may at any time grant the discharge (ontslag) of a patient on the basis of a written declaration from the aforesaid doctor to the effect that the patient shows no signs of mental illness or that his treatment in a psychiatric hospital is no longer necessary or desirable (section 28).

A written request for the patient’s discharge may be made to the hospital authorities by the patient himself, the person who applied for his detention or, in the latter’s absence, another of the relatives by blood or marriage mentioned in section 12 (section 29 para. 1, in the version in force prior to the 1970 Act). The authorities must at once consult the doctor in charge of the institution and, if his opinion is favourable, must discharge the patient. If the doctor’s opinion is unfavourable, the authorities must transmit the request, together with the opinion, to the public prosecutor who will, in principle, refer it to the Regional Court for decision. The Court’s procedure for this purpose is the same as that applicable to the making of detention orders (see paragraph 17 above); its decision is not subject to appeal (section 29 paras. 2 and 4).

However, the public prosecutor is not obliged to forward the request to the Court if it appears manifestly impossible to grant the request (indien het verzoek klaarblijkelijk niet voor inwilliging vatbaar is), if a previous request is still pending, or if the Court has already dismissed a similar request during the period covered by the detention order and the circumstances have not changed (section 29 para. 3).

The public prosecutor, being responsible for the supervision of psychiatric hospitals, has a duty to see that no one is unlawfully detained in such an institution. If the doctor in charge of the institution agrees, the public prosecutor may order the discharge of a patient whose continued confinement he considers unnecessary. If the doctor in charge does not agree, the public prosecutor may refer the matter to the Regional Court. Should the public prosecutor have doubts about the need for the patient’s continued confinement, he may refer the matter to the Court; he is obliged to do so if a public health inspector so requests (section 30).

When the period covered by a detention order expires, the hospital authorities must inform the public prosecutor of the fact within eight days and, if no application has been made to the Court to prolong the detention, he must thereupon order the patient’s discharge unless he concludes from a reasoned declaration in writing by the doctor in charge that such a step would present a danger to public order; in the latter event, he must himself request the Court to prolong the detention (section 31).

(vi) Detention and civil capacity

21. Any person of full age who is actually confined in a psychiatric hospital automatically loses the capacity to administer his property (section 32). As a consequence, all contracts entered into by the person concerned after his confinement are void and he cannot legally transfer property or operate his bank account. The patient regains the capacity to manage his property only when he is formally discharged but not, for instance, when he is granted leave of absence.

On application by any of the persons entitled to seek an individual’s detention, or at the request of the public prosecutor, the Regional Court may appoint a provisional administrator (provisioneel bewinsdvoerder) for anyone confined in a psychiatric hospital, should this be deemed necessary or desirable (section 33). In addition, the general rule laid down in Article 378 of the Civil Code enables the Regional Court to nominate a guardian (curator) on behalf of a person, whether in custody or not, who, by reason of mental illness or dipsomania, is no longer capable of managing his own affairs.

 

(vii) The Bill pending before Parliament

22. The overall aim of the Bill is to improve the position of the psychiatric patient: it seeks to strengthen the procedural guarantees accompanying his detention and to allow him more freedom within the hospital.

The criterion justifying confinement in a psychiatric hospital would henceforth be that the individual, on account of his mental state, constitutes "a danger for himself, for others or for the general safety of persons and goods". Further modifications of relevance would include the following: the competent court at all stages would be the single-judge chamber of the Regional Court; the provisional detention order would be valid for three weeks only; before making an order or determining a request for discharge, the court would as a general rule have to hear the person concerned; the only occasion when the court might decide not to hear the patient would be when examining the application or request for the first detention order, that is three weeks after the making of the provisional detention order; the court would be obliged to grant legal assistance to the person concerned at his request; there would be a right of appeal against orders authorising detention; admission to a psychiatric hospital would not automatically bring about loss of civil capacity.

B. Particular facts of the case

23. Mr. Winterwerp received voluntary treatment in a psychiatric hospital from 28 March to 12 September 1967. At some time prior to this, he had apparently suffered severe brain damage in an accident. On 17 May 1968, he was committed to the "Zon en Schild" ("Sun and Shield") psychiatric hospital at Amersfoort on the direction of the Amersfoort burgomaster in accordance with the emergency procedure then in force under section 14 of the Mentally Ill Persons Act (see paragraph 12 above). The events prompting this decision were that the applicant had stolen documents from the local registry office, been detained by the police and then been found lying naked on a bed in a police cell. The term of the detention was extended by the public prosecutor, as was possible under paragraph 3 of section 14.

24. On 24 June 1968, during the currency of the "emergency" confinement, Mr. Winterwerp’s wife applied to the Amersfoort District Court on a standard form for his provisional detention in the "Zon an Schild" hospital in the interests of public order as well as those of her husband.

The application was accompanied by a medical declaration, dated 20 June, made out by a general medical practitioner who had examined the patient for the first time that day. The declaration stated that the patient had been detained in 1966 for "attempted murder" and had been under psychiatric treatment in 1967. It also stated that the patient was "a schizophrene, suffering from imaginary and Utopian ideas, who has for a fairly long time been destroying himself as well as his family" and that he "is unaware of his morbid condition". The doctor concluded that "for the time being" the patient certainly could not "be left at large in society".

On 24 June, on the basis of this declaration, the District Court granted the application and authorised the applicant’s provisional detention, without first exercising its power to hear him or to seek expert advice.

25. On 1 November 1968, the applicant’s wife applied to the Utrecht Regional Court for a one-year detention order in respect of her husband.

Her application was accompanied by the daily and weekly records of the doctor in attendance as well as the declaration as to the necessity or desirability of further treatment in a psychiatric hospital.

On the basis of these documents, the single-judge chamber responsible for hearing such cases made the order on 23 December 1968.

26. On 16 December 1969, following an application by Mrs. Winterwerp and on the basis of the monthly records of the doctor in attendance and his declaration, identical to that of the previous year, the single-judge chamber made an order authorising the prolongation of the detention "by one year if necessary" as from 23 December 1969.

On 6 August 1970, the applicant was moved to the "Rijks Psychiatrisch Inrichting" ("State Psychiatric Establishment") at Eindhoven. This hospital was further away from the home of his wife, whom he had previously been able to visit on several occasions.

27. On 14 December 1970, the public prosecutor at ‘s-Hertogenbosch requested the renewal of the detention order for a further year, on the basis of the monthly records of the doctors who had successively treated Mr. Winterwerp and a declaration by the doctor in attendance at Eindhoven, which read as follows:

"The patient is suffering from a mental illness with the following symptoms: psychopathic personality, quarrelsome and scheming nature, paranoiac tendency, untrustworthiness; shows signs of dementia in the shape of ... emotional withdrawal; egocentric tendency; in need of strict supervision and special care. Continued treatment in a psychiatric hospital must be considered necessary."

On 7 January 1971, that is to say, two weeks after the previous order had lapsed, the first ordinary chamber of the Regional Court at ‘s-Hertogenbosch authorised detention for a further year.

28. On 21 December 1971, 15 December 1972 and 14 December 1973, the same court made further one-year renewals of the detention order following requests by the public prosecutor and on the basis of the monthly medical records and identical declarations by the doctor in attendance, who had however changed in the course of 1972. On 19 December 1974 and 15 December 1975, the Regional Court again granted similar requests by the public prosecutor. The most recent renewal order referred to in the evidence dates from December 1977.

29. The medical records forwarded each year to the courts, although fairly brief, indicated that the applicant showed schizophrenic and paranoiac reactions, that he was unaware of his pathological condition and that, on several occasions, he had committed quite serious acts without appreciating their consequences. For example, the records relate how, in pursuance of some fanciful schemes, Mr. Winterwerp went abroad with family savings and soon became penniless, without realising either the state of neglect in which he had left his family or his own dependence on the consular authorities who had to assist and repatriate him.

30. In February 1969, the applicant had made a first request to the hospital authorities for his discharge in accordance with section 29 of the Act (see paragraph 20 above). The hospital authorities forwarded the request to the public prosecutor who in turn referred it to the Regional Court. The latter Court, after hearing the patient at the hospital, dismissed the request.

In April 1971, the hospital authorities forwarded a second request to the public prosecutor with a negative recommendation. After hearing Mr. Winterwerp, the public prosecutor, pursuant to paragraph 3 of section 29, rejected the request without referring it to the Regional Court for decision. The same applied to a third request, made in July 1972.

On 20 February 1973, the patient made a further request for his discharge to the authorities of the "Rijks Psychiatrisch Inrichting". On 26 April 1973, the medical director of the institution forwarded the request to the public prosecutor with his comments, which may be summarised as follows: the patient was suffering from a paranoiac psychosis which could be successfully treated by psychopharmacological methods, but during previous leaves of absence he had failed to take the drugs prescribed, with the result that he had had to be readmitted after a relapse; steps were being taken to reintegrate the patient gradually into society and he was spending his nights outside the hospital; in the light of the past setbacks, there would have been little point in discharging him. On the strength of this opinion and after hearing Mr. Winterwerp, the public prosecutor again refused the request and refrained from referring it to the Regional Court. He notified the applicant of his decision on 17 May 1973.

The applicant’s four requests for discharge took the form of simple statements that he was not mentally deranged, that he had been falsely accused of misdemeanours and that he did not constitute a danger for himself or to others. The public prosecutor did not refer the three later requests to the Regional Court because it appeared manifestly impossible to grant them.

31. Mr. Winterwerp has from time to time been given leave of absence for various periods. On at least four occasions - nine months in 1974, four months in 1976-1977, one month and two and a half months in 1978 - he has been allowed to lodge outside the hospital on an experimental basis. Each time, he has had to be readmitted to hospital. Several reasons are adverted to in the evidence: he failed to follow the treatment prescribed; his lodging was found to be in a filthy state; and, most recently, he smashed a window in Germany where he was wandering.

32. Mr. Winterwerp automatically lost the capacity to administer his property on being detained in a psychiatric hospital (section 32 of the Act; see paragraph 21 above). No provisional administrator was appointed (section 33) and his affairs were at first managed, so it seems, by his wife. Then, on 11 August 1971, a guardian was nominated by the Regional Court (Article 378 of the Civil Code). The guardian has made no request for Mr. Winterwerp’s release.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

33. In his application of 13 December 1972 to the Commission, Mr. Winterwerp complained that he was being arbitrarily deprived of his liberty, that he had not been allowed a hearing by a court and that he had not been informed of the decisions by which his confinement was several times prolonged.

On 30 September 1975, the Commission accepted the application, specifying that it had "examined the application ... with reference to Article 5 (art. 5) of the Convention".

During the course of the proceedings on the merits, the applicant’s lawyer put forward a further claim: his client’s automatic loss of capacity to administer his property involved a "determination of his civil rights and obligations" which had taken place in the absence of a genuinely judicial procedure, with the result that Article 6 para. 1 (art. 6-1) had been contravened.

34. In its report of 15 December 1977, the Commission expressed the unanimous opinion that there had been a breach of Article 5 para. 4 (art. 5-4) but not of Article 5 para. 1 (art. 5-1). On the other hand, the Commission considered that it ought not to state any view on the alleged violation of Article 6 para. 1 (art. 6-1) since "this issue ... relates to facts distinct from those originally submitted ... for its examination and has not been the subject of any detailed argument before it".

 

AS TO THE LAW

I. ON THE ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 PARA. 1 (art. 5-1)

35. There is no dispute that since 1968, except for a few periods of interruption, the applicant has been deprived of his liberty in pursuance of the Mentally Ill Persons Act (see paragraphs 23 to 31 above). He claims to be the victim of a breach of Article 5 para. 1 (art. 5-1) which, insofar as relevant for the present case, reads as follows:

"Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(e) the lawful detention ... of persons of unsound mind ...;

..."

A. "The lawful detention of persons of unsound mind"

36. Mr. Winterwerp maintains in the first place that his deprivation of liberty did not meet the requirements embodied in the words "lawful detention of persons of unsound mind". Neither the Government nor the Commission agrees with this contention.

37. The Convention does not state what is to be understood by the words "persons of unsound mind". This term is not one that can be given a definitive interpretation: as was pointed out by the Commission, the Government and the applicant, it is a term whose meaning is continually evolving as research in psychiatry progresses, an increasing flexibility in treatment is developing and society’s attitude to mental illness changes, in particular so that a greater understanding of the problems of mental patients is becoming more wide-spread.

In any event, sub-paragraph (e) of Article 5 para. 1 (art. 5-1-e) obviously cannot be taken as permitting the detention of a person simply because his views or behaviour deviate from the norms prevailing in a particular society. To hold otherwise would not be reconcilable with the text of Article 5 para. 1 (art. 5-1) which sets out an exhaustive list (see the Engel and others judgment of 8 June 1976, Series A no. 22, p. 24, para. 57, and the Ireland v. the United Kingdom judgment of 18 January 1978, Series A no. 25, p. 74, para. 194) of exceptions calling for a narrow interpretation (see, mutatis mutandis, the Klass and others judgment of 6 September 1978, Series A no. 28, p. 21, para. 42, and the Sunday Times judgment of 26 April 1979, Series A no. 30, p. 41, para. 65). Neither would it be in conformity with the object and purpose of Article 5 para. 1 (art. 5-1), namely to ensure that no one should be dispossessed of his liberty in an arbitrary fashion (see the Lawless judgment of 1 July 1961, Series A no. 3, p. 52, and the above-mentioned Engel and others judgment, p. 25, para. 58). Moreover, it would disregard the importance of the right to liberty in a democratic society (see the De Wilde, Ooms and Versyp judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, p. 36, para. 65, and the above-mentioned Engel and others judgment, p. 35, para. 82 in fine).

38. Just as the Convention does not give any definition of "persons of unsound mind", so the Netherlands legislation does not define "mentally ill persons" (krankzinnige); what the legislation does is to lay down the grounds for committing such persons to a psychiatric hospital (see paragraph 11 above). Thus, an application may be made for the provisional detention of a "mentally ill person" either in his own interests or in the interests of public order; there must be a medical declaration to the effect that the person concerned "is in a state of mental illness and that it is necessary or desirable to treat him in a psychiatric hospital" (sections 12 and 16 of the Act; paragraph 13 above). The District Court makes a provisional detention order if it finds this to be adequately established (section 17 of the Act; paragraph 14 above). Similarly, the application for a detention order, on which the Regional Court decides, must be accompanied by a reasoned declaration by the doctor responsible that it is necessary or desirable for the patient to undergo further treatment in a psychiatric hospital (sections 22 and 23 of the Act; paragraphs 16 and 17 above). In addition, it appears from the evidence that, according to the general practice currently followed, the Netherlands courts authorise the confinement of a "mentally ill person" only if his mental disorder is of such a kind or of such gravity as to make him an actual danger to himself or to others; the Bill presently pending before Parliament speaks of "a danger for [the individual concerned], for others or for the general safety of persons and goods" (see paragraphs 11 and 22 above).

Having regard to the above-mentioned practice, the law in force does not appear to be in any way incompatible with the meaning that the expression "persons of unsound mind" is to be given in the context of the Convention. The Court therefore considers that an individual who is detained under the Netherlands Mentally Ill Persons Act in principle falls within the ambit of Article 5 para. 1 (e) (art. 5-1-e).

39. The next issue to be examined is the "lawfulness" of the detention for the purposes of Article 5 para. 1 (e) (art. 5-1-e). Such "lawfulness" presupposes conformity with the domestic law in the first place and also, as confirmed by Article 18 (art. 18), conformity with the purpose of the restrictions permitted by Article 5 para. 1 (e) (art. 5-1-e); it is required in respect of both the ordering and the execution of the measures involving deprivation of liberty (see the above-mentioned Engel and others judgment, p. 28, para. 68 in fine).

As regards the conformity with the domestic law, the Court points out that the term "lawful" covers procedural as well as substantive rules. There thus exists a certain overlapping between this term and the general requirement stated at the beginning of Article 5 para. 1 (art. 5-1), namely observance of "a procedure prescribed by law" (see paragraph 45 below).

Indeed, these two expressions reflect the importance of the aim underlying Article 5 para. 1 (art. 5-1) (see paragraph 37 above): in a democratic society subscribing to the rule of law (see the Golder judgment of 21 February 1975, Series A no. 18, pp. 16-17, para. 34, and the above-mentioned Klass and others judgment, p. 25, para. 55), no detention that is arbitrary can ever be regarded as "lawful".

The Commission likewise stresses that there must be no element of arbitrariness; the conclusion it draws is that no one may be confined as "a person of unsound mind" in the absence of medical evidence establishing that his mental state is such as to justify his compulsory hospitalisation (see paragraph 76 of the report). The applicant and the Government both express similar opinions.

The Court fully agrees with this line of reasoning. In the Court’s opinion, except in emergency cases, the individual concerned should not be deprived of his liberty unless he has been reliably shown to be of "unsound mind". The very nature of what has to be established before the competent national authority - that is, a true mental disorder - calls for objective medical expertise. Further, the mental disorder must be of a kind or degree warranting compulsory confinement. What is more, the validity of continued confinement depends upon the persistence of such a disorder (see, mutatis mutandis, the Stögmüller judgment of 10 November 1969, Series A no. 9, pp. 39-40, para. 4, and the above-mentioned De Wilde, Ooms and Versyp judgment, p. 43, para. 82).

40. The Court undoubtedly has the jurisdiction to verify the "lawfulness" of the detention (see the above-mentioned Engel and others judgment, p. 29, para. 69). Mr. Winterwerp in fact alleges unlawfulness by reason of procedural defects in the making of three of the detention orders under consideration. Those allegations are dealt with below in connection with the closely linked issue of compliance with "a procedure prescribed by law" (see paragraphs 44 to 50). In the present context it suffices to add the following: in deciding whether an individual should be detained as a "person of unsound mind", the national authorities are to be recognised as having a certain discretion since it is in the first place for the national authorities to evaluate the evidence adduced before them in a particular case; the Court’s task is to review under the Convention the decisions of those authorities (see notably, mutatis mutandis, the Handyside judgment of 7 December 1976, Series A no. 24, pp. 22 and 23, paras. 48 and 50, the above-mentioned Klass and others judgment, p. 23, para. 49, and the above-mentioned Sunday Times judgment, p. 36, para. 59).

41. As to the facts of the instant case, the medical evidence submitted to the courts indicated in substance that the applicant showed schizophrenic and paranoiac reactions, that he was unaware of his pathological condition and that, on several occasions, he had committed some fairly serious acts without appreciating their consequences. In addition, various attempts at his gradual rehabilitation into society haven failed (see paragraphs 24, 27, 29 and 30 above).

42. Mr. Winterwerp criticises the medical reports as unsatisfactory for the purposes of Article 5 para. 1 (e) (art. 5-1-e). In addition, he queries whether the burgomaster’s initial direction to detain was founded on psychiatric evidence.

In the Court’s view, the events that prompted the burgomaster’s direction in May 1968 (see paragraph 23 above) are of a nature to justify an "emergency" confinement of the kind provided for at that time under section 14 of the Netherlands Act. While some hesitation may be felt as to the need for such confinement to continue for as long as six weeks, the period is not so excessive as to render the detention "unlawful". Despite the applicant’s criticisms, the Court has no reason whatsoever to doubt the objectivity and reliability of the medical evidence on the basis of which the Netherlands courts, from June 1968 onwards, have authorised his detention as a person of unsound mind. Neither is there any indication that the contested deprivation of liberty was effected for a wrongful purpose.

43. The Court accordingly concludes that Mr. Winterwerp’s confinement, during all the various phases under consideration, constituted "the lawful detention of [a person] of unsound mind", within the meaning of sub-paragraph (e) of Article 5 para. 1 (art. 5-1-e).

B. "In accordance with a procedure prescribed by law"

44. The applicant maintains that his deprivation of liberty was not carried out "in accordance with a procedure prescribed by law". For the applicant, this expression implies respect of certain elementary principles of legal procedure, such as informing and hearing the person concerned and affording him some kind of participation and legal assistance in the proceedings. In his submission, these principles have not been observed in his case.

The Government reply that the relevant procedure under Netherlands law, in ensuring regular review by an independent judge who bases his decision on medical declarations, undoubtedly meets such requirements as may be made in this respect by Article 5 para. 1 (art. 5-1).

According to the Commission, Article 5 para. 1 (e) (art. 5-1-e), apart from making medical reports necessary, involves a simple reference back to domestic law without laying down any minimum procedural guarantees.

45. The Court for its part considers that the words "in accordance with a procedure prescribed by law" essentially refer back to domestic law; they state the need for compliance with the relevant procedure under that law.

However, the domestic law must itself be in conformity with the Convention, including the general principles expressed or implied therein. The notion underlying the term in question is one of fair and proper procedure, namely that any measure depriving a person of his liberty should issue from and be executed by an appropriate authority and should not be arbitrary. The Netherlands Mentally Ill Persons Act (described above at paragraphs 11 to 20) satisfies this condition.

46. Whether the procedure prescribed by that Act was in fact respected in the applicant’s case is a question that the Court has jurisdiction to examine (see, for example, the above-mentioned De Wilde, Ooms and Versyp judgment, pp. 38-39, paras. 69-70, and the above-mentioned Engel and others judgment, p. 28, para. 68 in fine). Whilst it is not normally the Court’s task to review the observance of domestic law by the national authorities (see the Ringeisen judgment of 16 July 1971, Series A no. 13, p. 40, para. 97), it is otherwise in relation to matters where, as here, the Convention refers directly back to that law; for, in such matters, disregard of the domestic law entails breach of the Convention, with the consequence that the Court can and should exercise a certain power of review (see the decision of the Commission on the admissibility of Application no. 1169/61, X v. Federal Republic of Germany, Yearbook of the Convention, vol. 6, pp. 520-590, at p. 588).

However, the logic of the system of safeguard established by the Convention sets limits upon the scope of this review. It is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply the domestic law, even in those fields where the Convention "incorporates" the rules of that law: the national authorities are, in the nature of things, particularly qualified to settle the issues arising in this connection (see the above-cited decision of the Commission, ibid.; see also, mutatis mutandis, paragraph 40 above).

47. In two respects, Mr. Winterwerp alleges formal defects in the detention orders made against him.

48. Firstly, he contends that the orders issued on 23 December 1968 and 16 December 1969 by the single-judge chamber of the Utrecht Regional Court (see paragraphs 25 and 26 above) were "irregular" under Netherlands law. According to the applicant, by allotting to such a chamber all cases coming under sections 22 to 24 of the Mentally Ill Persons Act, the Rules of Order of the Utrecht Regional Court are incompatible with Article 288 (b) of the Code of Civil Procedure which makes the reference of a matter to a single-judge chamber dependent upon a specific decision in each individual case by a chamber of at least three judges (see paragraph 17 above).

The Government, relying on other provisions of Netherlands law, dispute this interpretation.

The Commission, for its part, expresses the opinion that "detention orders are not alien to the competence of a single-judge chamber" (paragraph 80 in fine of the report).

The Court notes that the solution adopted in the instant case by the Utrecht Regional Court was dictated by the latter’s Rules of Order which had been approved by Royal Decree on the advice of the Hoge Raad (see paragraph 17 above). Whether the content of those Rules is in conformity with the Code of Civil Procedure raises a problematical question of Netherlands law which, in the absence of any case-law by the Hoge Raad, seemingly remains open to argument. In these circumstances, the Court has no sufficient reason for finding that the Utrecht Regional Court failed to act "in accordance with a procedure prescribed by law".

49. The second formal defect alleged by the applicant stems from the fact that the detention order of 16 December 1969 had expired before it was renewed on 7 January 1971 by the ‘s-Hertogenbosch Regional Court (see paragraph 27 above). The conclusion drawn by the applicant is twofold: firstly, his confinement became unlawful insofar as it continued beyond the term fixed; secondly, the order of 7 January 1971, being out of time, was not in conformity with the Act.

The Government reply by explaining that, where there has been a request by the public prosecutor for prolongation of the detention, the former order remains valid until the court has decided. Section 24 of the Mentally Ill Persons Act requires the request to be filed shortly before the lapse of the previous order but does not specify at all when the Regional Court is to give its ruling (see paragraph 18 above). In the particular instance, the public prosecutor filed his request on 14 December 1970, that is within the permitted period (see paragraph 27 above).

The Court accepts the general explanation furnished by the Government. Furthermore, as far as the specific facts are concerned, there is no question of the delay having involved an arbitrary deprivation of liberty: the interval of two weeks between the expiry of the earlier order and the making of the succeeding renewal order can in no way be regarded as unreasonable or excessive.

50. To sum up, the applicant was detained "in accordance with a procedure prescribed by law".

C. The alleged right to treatment

51. Mr. Winterwerp argues that Article 5 para. 1 (e) (art. 5-1-e) entails, for any individual confined as a "person of unsound mind", the right to appropriate treatment in order to ensure that he is not detained longer than absolutely necessary. As to his own situation, he complains that the meetings with his psychiatrist were too short and infrequent and that the medication administered to him was unduly made up of tranquillisers.

The Government categorically deny these allegations.

The Court considers, as does the Commission, that a mental patient’s right to treatment appropriate to his condition cannot as such be derived from Article 5 para. 1 (e) (art. 5-1-e). Furthermore, the evidence contains no suggestion, as regards treatment, of a breach of any other provision in the Convention.

D. Conclusion

52. The Court therefore concludes that Article 5 para. 1 (art. 5-1) has not been violated.

 

II. ON THE ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 PARA. 4 (art. 5-4)

53. The applicant also relies on paragraph 4 of Article 5 (art. 5-4) which provides:

"Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful."

The Court is required to examine this complaint even though no infringement of paragraph 1 (art. 5-1) has been found (see the above-mentioned De Wilde, Ooms and Versyp judgment, pp. 39-40, para. 73).

A. As concerns the initial direction to detain made by the burgomaster and the subsequent orders issued by the District Court and the Regional Court

54. Mr. Winterwerp was initially detained, from 17 May until 24 June 1968, on the direction of the Amersfoort burgomaster. This direction to detain, made in pursuance of the emergency procedure in force at that time under section 14 of the Mentally Ill Persons Act, was valid for three weeks but the term of the detention was extended by the public prosecutor (see paragraph 23 above).

The applicant’s subsequent confinement, on the other hand, was not the result of administrative action. Pursuant to sections 17, 23 and 24 of the Act, the provisional detention order of 24 June 1968 was issued by the Amersfoort District Court, the detention order of 23 December 1968 by the Utrecht Regional Court and the succeeding renewal orders by the Utrecht and ‘s-Hertogenbosch Regional Courts (see paragraphs 24 to 28 above).

55. In the above-mentioned De Wilde, Ooms and Versyp judgment of 18 June 1971 (p. 40, para. 76), the Court stated:

"Where the decision depriving a person of his liberty is one taken by an administrative body, ... Article 5 para. 4 (art. 5-4) obliges the Contracting States to make available to the person detained a right of recourse to a court; but there is nothing to indicate that the same applies when the decision is made by a court at the close of judicial proceedings. In the latter case the supervision required by Article 5 para. 4 (art. 5-4) is incorporated in the decision; ..."

Citing its own case-law, the Commission puts forward the view that, as it stands, this conclusion by the Court cannot be sustained in the case of confinement of persons on the ground of "unsound mind", at any rate when the confinement is for an indefinite period (see paragraph 95 of the report).

As is indicated earlier in the present judgment, the reasons initially warranting confinement of this kind may cease to exist (see paragraph 39 in fine above). Consequently, it would be contrary to the object and purpose of Article 5 (see paragraph 37 above) to interpret paragraph 4 thereof (art. 5-4), read in its context, as making this category of confinement immune from subsequent review of lawfulness merely provided that the initial decision issued from a court. The very nature of the deprivation of liberty under consideration would appear to require a review of lawfulness to be available at reasonable intervals. However, as the Commission states in paragraph 95 of its report, further examination of this question is superfluous without first establishing whether the relevant decisions affecting Mr. Winterwerp were in fact taken after "proceedings [before] a court" ("recours devant un tribunal") within the meaning of Article 5 para. 4 (art. 5-4).

56. Neither the burgomaster, who made the initial direction to detain, nor the public prosecutor, who prolonged its validity, can be regarded as possessing the characteristics of a "court". In contrast, there is no doubt that the District Court and the Regional Courts, which issued the various detention orders, are "courts" from an organisational point of view: they are "independent both of the executive and of the parties to the case" (see the above-mentioned De Wilde, Ooms and Versyp judgment, p. 41, para. 77).

57. Nevertheless, the intervention of such a body will satisfy Article 5 para. 4 (art. 5-4) only on condition that "the procedure followed has a judicial character and gives to the individual concerned guarantees appropriate to the kind of deprivation of liberty in question"; "in order to determine whether a proceeding provides adequate guarantees, regard must be had to the particular nature of the circumstances in which such proceeding takes place" (see the last-mentioned judgment, pp. 41 and 42, paras. 76 in fine and 78).

As the Government rightly stress, the "detention of persons of unsound mind" (Article 5 para. 1 (e)) (art. 5-1-e) constitutes a special category.

58. In the opinion of the Commission, for this category the absolute minimum for a judicial procedure is the right of the individual concerned to present his own case and to challenge the medical and social evidence adduced in support of his detention (see paragraph 102 of the report). According to the Delegates, the Netherlands law contravenes Article 5 para. 4 (art. 5-4) in granting the judge a discretion in these matters.

In substance, the applicant supports the reasoning of the Commission. He further contends that, in view of the special situation of persons of unsound mind, a right for them to be legally assisted is to be read into Article 5 para. 4 (art. 5-4).

59. According to the Government, Article 5 para. 4 (art. 5-4) does not compel a court to hear in person an individual whose mental condition is established on the basis of objective medical advice to be such that he is incapable of presenting statements of any relevance for the proceedings. The objective medical evidence lodged over the years with the Netherlands courts shows, so they argue that this was the case with Mr. Winterwerp.

In their submission, the system under the Mentally Ill Persons Act offers adequate guarantees. The review is carried out by an independent court which has full discretionary powers to investigate the merits of each individual case. Furthermore, the process of review is continuous: at least once a year a court decides on the necessity of maintaining the detention. The public prosecutor, who has a statutory duty to ensure that no one is unlawfully confined in a psychiatric hospital, plays an important rôle of supervision. Finally, the medical declarations and reports required at the various stages are subject to specific rules designed to provide safeguards for the patient.

60. The Court does not share the Government’s view.

The judicial proceedings referred to in Article 5 para. 4 (art. 5-4) need not, it is true, always be attended by the same guarantees as those required under Article 6 para. 1 (art. 6-1) for civil or criminal litigation (see the above-mentioned De Wilde, Ooms and Versyp judgment, p. 42, para. 78 in fine). Nonetheless, it is essential that the person concerned should have access to a court and the opportunity to be heard either in person or, where necessary, through some form of representation, failing which he will not have been afforded "the fundamental guarantees of procedure applied in matters of deprivation of liberty" (see the last-mentioned judgment, p. 41, para. 76). Mental illness may entail restricting or modifying the manner of exercise of such a right (see, as regards Article 6 para. 1 (art. 6-1), the above-mentioned Golder judgment, p. 19, para. 39), but it cannot justify impairing the very essence of the right. Indeed, special procedural safeguards may prove called for in order to protect the interests of persons who, on account of their mental disabilities, are not fully capable of acting for themselves.

61. Under sections 17, 23 and 24 of the Mentally Ill Persons Act as in force at the relevant times, neither the District Court nor the Regional Court was obliged to hear the individual whose detention was being sought (see paragraphs 14, 17 and 18 above).

As to the particular facts, the applicant was never associated, either personally or through a representative, in the proceedings leading to the various detention orders made against him: he was never notified of the proceedings or of their outcome; neither was he heard by the courts or given the opportunity to argue his case.

In this fundamental respect, the guarantees demanded by Article 5 para. 4 (art. 5-4) of the Convention were lacking both in law and in practice. In spite of presenting some judicial features, the procedure followed by the District Court and the Regional Court for deciding the applications for his detention did not entitle Mr. Winterwerp "to take proceedings ... [before] a court", within the meaning of Article 5 para. 4 (art. 5-4) (see paragraph 57 above). Without in any way underestimating the value of the many guarantees provided under the Mentally Ill Persons Act, the Court finds that the said procedure did not meet the requirements of Article 5 para. 4 (art. 5-4).

B. As concerns the applicant’s requests for discharge

62. The Government rightly insist on the need to take a comprehensive view of the whole system established under the Mentally Ill Persons Act. It therefore remains to determine whether the foregoing lacunae found by the Court are remedied in the procedure governing requests for discharge (section 29 of the Act; see paragraph 20 above).

63. While section 29 of the Act allows the person concerned to seek a review of his detention, his request for discharge is not necessarily decided on by a court. The request has to be addressed to the hospital authorities who transmit it, if they have received an unfavourable medical opinion, to the public prosecutor. The public prosecutor will in principle then refer the request to the Regional Court, but in certain cases he is not obliged to do so, in particular where it appears manifestly impossible to grant the request. The public prosecutor’s decision can in no way be regarded as issuing from a court for the purposes of Article 5 para. 4 (art. 5-4) of the Convention. Admittedly, limitations as to the intervals between applications for release may, according to the circumstances, constitute legitimate restrictions on access to the courts by persons of unsound mind (see paragraph 60 above). However, each time the public prosecutor declines to communicate a request to the Regional Court on the ground that it appears evidently ill-founded he is not merely restricting but effectively denying the right to court proceedings as embodied in Article 5 para. 4 (art. 5-4).

The Regional Court, in those instances where the request has come before it for decision, is completely free in judging the desirability of hearing the detained person. A power of this kind does not assure the fundamental guarantees of procedure to be applied in matters of deprivation of liberty (see paragraphs 60 and 61 above).

64. Mr. Winterwerp was in fact heard by the Regional Court in February 1969 when it examined his first request for release (see paragraph 30, first sub-paragraph, above). To this extent, he had been able to take proceedings before a court in order to test the lawfulness of his confinement.

In contrast, his subsequent requests in April 1971, July 1972 and February 1973 were not forwarded to the Regional Court since the public prosecutor rejected them as being devoid of any prospects of success (see paragraph 30, second and third sub-paragraphs, above). The public prosecutor heard Mr. Winterwerp each time and his decisions may well have been justified on the basis of the information at his disposal, but they cannot be qualified as decisions taken by a "court" within the meaning of Article 5 para. 4 (art. 5-4).

C. As concerns the applicant’s alleged failure to seek legal representation

65. In paragraph 11 (b) of their memorial the Government state that a person who has "substantial and well-founded grounds for denying the lawfulness of his detention" is able under Netherlands legislation to have counsel present these grounds to the court. In their submission, Mr. Winterwerp had ample opportunity, especially during his various periods of leave from the hospital, to consult a lawyer of his own choosing. Since he apparently never elected to apply to the courts through a lawyer either at the moment of the periodic review of his confinement or as regards his requests for release, it cannot be said, so the Government argue, that he has been refused his right "to take proceedings" as guaranteed by Article 5 para. 4 (art. 5-4).

66. The Court does not agree with this line of reasoning. Having "substantial and well-founded grounds for denying the lawfulness of [the] detention" cannot be a pre-condition for access to the proceedings contemplated by Article 5 para. 4 (art. 5-4), since this is precisely the issue that the domestic court should decide. Furthermore, Article 5 para. 4 (art. 5-4) does not require that persons committed to care under the head of "unsound mind" should themselves take the initiative in obtaining legal representation before having recourse to a court.

The applicant cannot therefore be regarded as having failed to avail himself of the right set forth in Article 5 para. 4 (art. 5-4) simply because he never instructed a lawyer to represent him; in point of fact, he certainly did claim this right in that on four occasions he sought a review of the lawfulness of his confinement (see paragraph 64 above).

D. Conclusion

67. To sum up, the various decisions ordering or authorising Mr. Winterwerp’s detention issued from bodies which either did not possess the characteristics of a "court" or, alternatively, failed to furnish the guarantees of judicial procedure required by Article 5 para. 4 (art. 5-4); neither did the applicant have access to a "court" or the benefit of such guarantees when his requests for discharge were examined, save in regard to his first request which was rejected by the Regional Court in February 1969. Mr. Winterwerp was accordingly the victim of a breach of Article 5 para. 4 (art. 5-4).

68. In the light of this conclusion, the Court does not deem it necessary to settle an issue raised in this case, namely whether the review of "lawfulness" provided for by Article 5 para. 4 (art. 5-4) covers not only the formal propriety of the procedure followed but also the substantive justification of the deprivation of liberty. An interpretation in this sense, although accepted by the Commission, the Netherlands Government and the applicant (see paragraphs 46, 62 and 88 to 91 of the Commission’s report), was contested by the United Kingdom Government in their memorandum of 9 January 1979 (see paragraph 7 above). In any event, the Netherlands legislation does not limit the scope of the review.

III. ON THE ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 PARA. 1 (art. 6-1)

69. The applicant makes a third complaint described as "subsidiary to, though connected with," his other complaints. He submits that insofar as his detention automatically divested him of the capacity to administer his property, there had been a "determination of his civil rights and obligations" without the guarantees of a judicial procedure as laid down in Article 6 para. 1 (art. 6-1). The terms of Article 6 para. 1 (art. 6-1) provide:

"In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law. Judgment shall be pronounced publicly but the press and public may be excluded from all or part of the trial in the interests of morals, public order or national security in a democratic society, where the interests of juveniles or the protection of the private life of the parties so require, or to the extent strictly necessary in the opinion of the court in special circumstances where publicity would prejudice the interests of justice."

70. The Commission does not feel called on to express any view on this claim; it considers that the issue involved relates to "facts distinct" from those originally submitted for its examination and has not been the subject of any "detailed argument" before it (see paragraph 116 of the report).

This being so, it has to be ascertained whether the Court in its turn can rule on the alleged violation of Article 6 (art. 6).

71. In its judgment of 18 January 1978 in the case of Ireland v. the United Kingdom (Series A no. 25, p. 63, para. 157), the Court explained in the following terms the scope of its jurisdiction in contentious matters:

"The Commission’s decision declaring an application admissible determines the object of the case brought before the Court; it is only within the framework so traced that the Court ... may take cognisance of all questions of fact or of law arising in the course of the proceedings ..."

When accepting Mr. Winterwerp’s application on 30 December 1975, the Commission specified that it had examined the application "with reference to Article 5 (art. 5) of the Convention" (see paragraph 33 above). While explaining why the Commission had not deemed it "necessary or desirable" to deal with the Article 6 (art. 6) complaint at the merits stage, the Delegates made it clear at the hearing that in the Commission’s thinking there could well be an issue for consideration.

72. In the first place, the Court takes notice of the fact that at no stage before the Commission (see the above-mentioned De Wilde, Ooms and Versyp judgment, p. 30, para. 54), or for that matter before the Court itself, did the Government raise any preliminary objection on this point.

Moreover, although the complaint in question was not mentioned explicitly in Mr. Winterwerp’s application to the Commission, it has an evident connection with the complaints he initially made. His grievances as stated during the admissibility proceedings, where he was not represented by a lawyer, were directed against his deprivation of liberty: he felt he was being arbitrarily detained and he objected that he had been neither allowed a hearing by a court nor informed of the decisions by which his confinement was several times prolonged (see paragraph 33 above). The new issue regarding Article 6 (art. 6), raised by Mr. Van Loon at the merits stage before the Commission, concerned a legal consequence that follows automatically from the fact of compulsory confinement in a psychiatric hospital (section 32 of the Mentally Ill Persons Act; see paragraph 21 above). It is thus intimately linked to the matters that formed the subject of Mr. Winterwerp’s original complaints declared admissible by the Commission (see, mutatis mutandis, the Delcourt judgment of 17 January 1970, Series A no. 11, p. 20, para. 40).

The Court thus has jurisdiction to decide the claim.

73. The Government doubt whether Article 6 para. 1 (art. 6-1) is applicable to the facts of the case. They incline to the view that what is in issue is a question of status rather than a civil rights and obligations as such.

The Court does not share this opinion. The capacity to deal personally with one’s property involves the exercise of private rights and hence affects "civil rights and obligations" within the meaning of Article 6 para. 1 (art. 6-1) (see the König judgment of 28 June 1978, Series A no. 27, p. 32, para. 95). Divesting Mr. Winterwerp of that capacity amounted to a "determination" of such rights and obligations.

74. The applicant lost the capacity to administer his property on his confinement in a psychiatric hospital (see paragraph 32 above).

Clearly, in relation to the initial "emergency" detention directed by the burgomaster (see paragraphs 12 and 23 above), there had been no court hearing in compliance with Article 6 para. 1 (art. 6-1) of the Convention.

The subsequent periods of confinement were, it is true, authorised at regular intervals by the Amersfoort District Court and the Utrecht and ‘s-Hertogenbosch Regional Courts. However, the present judgment has already drawn attention to certain aspects of the procedure followed on these occasions and, notably, to the fact that neither in law nor in practice was Mr. Winterwerp afforded the opportunity of being heard, either in person or through a representative (see paragraph 61 above). What is more, that procedure was concerned solely with his deprivation of liberty. Consequently, it cannot be taken as having incorporated a "fair hearing", within the meaning of Article 6 para. 1 (art. 6-1), on the question of his civil capacity.

75. By way of general argument, the Government contend that there was no breach of Article 6 para. 1 (art. 6-1) since the provisions of the Mentally Ill Persons Act safeguard the civil rights of the detained person of unsound mind who, by the very reason of his proven mental condition, needs to be protected against his own inability to manage his affairs.

The Court does not agree with this line of reasoning. Whatever the justification for depriving a person of unsound mind of the capacity to administer his property, the guarantees laid down in Article 6 para. 1 (art. 6-1) must nevertheless be respected. While, as has been indicated above in connection with Article 5 para. 4 (art. 5-4) (see paragraphs 60 and 63), mental illness may render legitimate certain limitations upon the exercise of the "right to a court", it cannot warrant the total absence of that right as embodied in Article 6 para. 1 (art. 6-1) (see the above-mentioned Golder judgment, pp. 18 and 19, paras. 36, 38 and 39).

76. There has accordingly been a breach of Article 6 para. 1 (art. 6-1).

IV. ON THE APPLICATION OF ARTICLE 50 (art. 50)

77. At the hearing the applicant’s lawyer suggested, by way of just satisfaction, a five-point scheme providing basically for after-care of his client under the supervision of the social psychiatric service, together with an assurance that full procedural guarantees would be provided as regards the annual renewal orders and requests for discharge. No claim was made for material damage and no pecuniary compensation was sought in respect of non-material damage.

The Commission’s Delegates, without adding further detail, stated their view that this represented a fair scheme of arrangement for compensation under Article 50 (art. 50).

The Government, for their part, reserved their position.

78. Accordingly, although it was raised under Rule 47 bis of the Rules of Court, the question of the application of Article 50 (art. 50) of the Convention is not ready for decision. The Court is therefore obliged to reserve the question and to fix the further procedure, taking due account of the possibility of an agreement between the respondent State and the applicant (Rule 50 paras. 3 and 5 of the Rules of Court).

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that there has been no breach of Article 5 para. 1 (art. 5-1);

2. Holds that there has been breach of Article 5 para. 4 (art. 5-4);

3. Holds that it has jurisdiction to rule on the complaint under Article 6 para. 1 (art. 6-1);

4. Holds that there has been breach of Article 6 para. 1 (art. 6-1);

5. Holds that the question of the application of Article 50 (art. 50) is not ready for decision;

accordingly,

(a) reserves the whole of the said question;

(b) invites the Commission to submit to the Court, within two months from the delivery of this judgment, its observations on the said question and, in particular, to notify the Court of any settlement at which the Government and the applicant may have arrived;

(c) reserves the further procedure.

Done in English and French, the English text being authentic, at the Human Rights Building, Strasbourg, this twenty-fourth day of October, one thousand nine hundred and seventy-nine.

Helga Pedersen         Marc-André Eissen

President                  Registrar

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde