Svilengaćanin i drugi protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
50104/10, 50673/10, 50714/10, 13078/11, 15596/11, 8024/12, 1404/13, 3603/13, 7444/13, 7452/13
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
12.01.2021
Članovi
6
6-1
35
35-3-a
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Nepristrasan sud
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Očigledno neosnovana predstavka
Tematske ključne reči
nepristrasnost
pravo na pravično suđenje
pravo na imovinu
sudska praksa
VS deskriptori
1.6.2 Građansko pravo i obaveza
1.6.5 Pravično suđenje
1.6.7 Nezavistan i nepristrasan sud obrazovan na osnovu zakona
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
У предмету Свиленгаћанин и други против Србије Европски суд је разматрао два питања у вези са наводном повредом права на правично суђење из члана 6. став 1. Конвенције: прво питање је било питање непристрасности Врховног суда, док се друго питање односило на неуједначеност праксе домаћих судова.

Питање непристрасности суда подносиоци су поставили због тога што су сматрали да је одржавање састанка представника Врховног суда и Министарства одбране, које је касније постало тужена страна у бројним споровима покренутим од стране бивших војних или цивилних лица запослених при Војсци Југославије (касније Војсци Државне заједнице Србије и Црне Горе) међу којима су били и подносиоци представке, било у супротности са захтевима из члана 6. став 1. Конвенције.

Такође, подносиоци су у представкама указали Европском суду на различиту праксу домаћих судова када је реч о надлежности ratione materiae за одлучивање о тужбеним захтевима који се односе на обрачун зарада војних лица и цивила запослених при Војсци.

Европски суд је једногласно одлучио о здруживању представки и допуштености представке у погледу питања непристрасности суда, да би гласањем, са шест гласова „за“ и једним „против“ одлучио да нема повреде права на правично суђење из члана 6. став 1. Конвенције. У погледу неуједначености судске праксе, представка је одбачена као неоснована.

Судија Mourou-Vikström, који се није сагласио са ставом већине, дао је своје издвојено мишљење у коме је образложио због чега сматра да је састанак представника Врховног суда и Министарства одбране представљао догађај који није у складу са захтевима члана 6. Конвенције.

Околности случаја:
Подносиоци представки су држављани Републике Србије који су били запослени при некадашњој Војсци Југославије, касније Војсци Државне заједнице Србије и Црне Горе, као професионална војна лица или цивилна лица. Они су сматрали, као и велики број других лица истог професионалног ангажовања, да њихове плате у периоду од 1. јануара 2000. године па до различитих датума 2003. или 2004. године, нису биле обрачунате у складу са релевантним прописима - Законом о Војсци Југославије, Законом о финансирању СРЈ и Уредбом о платама и другим новчаним примањима професионалних војника и цивилних лица у Војсци Југославије. Конкретно, подносиоци представки су сматрали да Министар одбране није правилно, нити у складу са прописима, одредио коефицијент за обрачун зарада. Као резултат тога, подносиоци представки су наводно годинама примали месечни приход који је био знатно нижи од оног који је одобрила Савезна влада и који је прописан законом.

У таквим околностима, подносиоци представки у другом, трећем, петом, шестом, осмом, деветом и десетом случају покренули су управне поступке тражећи од надлежних војних пошта које су вршиле обрачун зараде, да зараде обрачунају у складу са њиховим захтевима. Ови захетви су одбијени јер су надлежне војне поште сматрале да исти спадају у надлежност редовних судова. Двоје подносилаца покренуло је управни спор. Врховни војни суд је одбио њихове тужбе, са истим образложењем у погледу надлежности.

У периоду између 2003. и 2007. године, подносиоци представки су поднели засебне парничне тужбе против Републике Србије пред различитим судовима, тражећи исплату накднада на име материјалне штете претрпљене услед неправилног и незаконитог рада Министра одбране, као и исплату заосталих зарада. Надлежни општински судови су у периоду између 2005. и 2009. године, усвојили њихове тужбене захтеве. Судови су утврдили да држава треба да одговара за штету која је нанета војним лицима неправилним и незаконитим радом њених службеника, у складу са чланом 172. Закона о облигационим односима.

На захтев више првостепених судова, Врховни суд Србије усвојио је 31. маја 2005. године правно схватање у коме је утврдио да је поступак пред управним органима одговарајући правни пут којим би се оспорила законитост решења којим се утврђују права или износ зараде или пензије. Парнични судови надлежни су за одлучивање о случајевима који се односе на захтеве за накнаду штете проузроковане незаконитим и неправилним радом државних органа.

У периоду између 2005. и 2010. године, надлежни апелациони судови су пресуђивали у корист или на штету подносилаца представки у погледу главног захтева за накнаду материјалне штете.

Подносиоци који нису имали успеха у парници, али и Република Србија, изјављивали су ревизију пред Врховним судом. Нико од подносилаца представки није остварио успех у поступцима по ревизији, у којима су донете одлуке у периоду између 2007. и 2010. године. Врховни суд је потврдио своје раније усвојено правно схватање.

Састанак представника Врховног суда и Министарства одбране

Подносиоци представки поставили су питање пристрасности Врховног суда, тврдећи да су одлуке које је овај суд доносио резултат споразума који је постигнут на састанку представника овог суда са предстваницима Министарства одбране. О поменутом састанку сазнаје се из поднеска који је упућен Општинском суду у Ужицу 16. марта 2004. године од стране тужиоца у поступку П. 85/04, који није један од подносилаца представки у овом случају. У поднеску стоји да је састанак одржан између тадашњег председника Врховног суда, председника Грађанског одељења и председника првостепеног суда са шефом Дирекције за имовинско-правне послове Министарства одбране са циљем ефективног решавања прилива предмета који преоптерећују правосудни систем и војне органе. Начелно је договорено да првостепени суд донесе међупресуду у погледу правног основа грађанскоправног захтева (дакле, без доношења закључака у погледу висине накнаде). Врховни суд би потом донео коначну одлуку о основаности предмета. Уколико би Врховни суд прихватио парничне тужбе, Министарство би вансудски решило све предмете у току.

Поступци пред Уставним судом
Подносиоци представки поднели су уставне жалбе Уставном суду, позивајући се на чланове 32. и 36. Устава и члан 6. Конвенције. Трећи подносилац представке се у својој уставној жалби поставио је питање непристрасности Врховног суда Србије. Уставни суд је одбио његову уставну жалбу као неосновану. У својој одлуци Уставни суд је истакао да подносилац није успео да прибави доказе о наводној пристрасности или произвољности у одлучивању Врховног суда. Такође, овај суд је закључио да је предметни спор „управна ствар“ о којој ће одлучивати управни органи, а не грађанска ствар која би се решавала пред парничним судовима, с обзиром на то да се тицала законитости одлуке о обрачуну и исплати зарада.

Подносиоци представке жалили су се на основу члана 6. Конвенције да се Врховни суд не може сматрати непристрасним због одржавања састанка са представником Министарства одбране. Подносиоци су трвдили да је након овог састанка Врховни суд променио своју праксу и доношењем правног схватања од 31. маја 2005. године утицао на остале судове приликом усвајања пресуда.
Након детаљног приказа општих принципа, објективних и субјективних, који се примењују у пракси Суда по питању непристрасности, Европски суд је истакао да је главно питање које се поставља јесте да ли је у околностима овог случаја одржавање састанка представника Врховног суда са представником Министарства одбране које је касније постала странка у поступку, могло да доведе у сумњу непристрасност Врховног суда у довољној мери да компромитује непристрасност већа која су накнадно одлучивала о ревизијама подносилаца представке и усвајала поменуто правно схватање од 31. маја 2005. године.

Европски суд је заузео став да је легитимно да Врховни суд тражи методе за делотворно решавање потенцијално великог броја предмета које карактерише сложеност чињеничних и правних питања и који, као последицу, може имати велики притисак на војни буџет, поготову када се поставља питање надлежности за одлучивање у овим предметима, што је свакако у делокругу Врховног суда. Састанци са било којом заинтересованом страном, чак и са државним органом, о питањима која су предмет нерешених случајева чији се прилив може предвидети, треба да се одржавају на начин који не подрива процес доношења одлука и поверење јавности у судове.

Што се самог састанка тиче, Европски суд је констатовао да састанак судија и представника Министарства није представљао приватну комуникацију о неком предмету у току, већ јавни састанак који се догодио ван оквира било ког поступка пред самим Врховним судом. У време састанка о коме је реч, а који је морао бити пре 16. марта 2004. године, ни предмети подносилаца представке, као ни други предмети исте врсте нису били пред Врховним судом. Већина тужби подносилаца представке није ни била поднета првостепеном суду. Подносиоци представке нису успели да докажу да је одржавање састанка заиста утицало на непристрасност судија који су одлучивали у њиховом предмету.

У погледу навода подносилаца да је Врховни суд извршио утицај на пресуде нижестепених судова путем усвојеног правног схватања, Европски суд је нагласио да су ови судови искористили своје законско право да траже правно схватање од стране највише судске инстанце, с обзиром на очигледно различиту праксу. У усвојеном правном схватању, Врховни суд је пружио свеобухватно тумачење релевантног законодавства које је изазивало недоумице у овој области. Врховни суд је дао је смернице нижестепеним судовима у вези са предметом, посебно у погледу надлежности управних органа и парничних судова.

Европски суд је усвојио аргументацију Владе и заузео став да је одржавање састанка ради расправе о процесним питањима између двојице судија Врховног суда, председника нижестепеног суда и представника Министарства одбране као странке која се касније појавила у поступку, није било такве природе да доведе у било какву сумњу објективну непристрасност Врховног суда приликом одлучивања ревизијама подносилаца, супротно одлукама нижестепених судова. Забринутост на страни подносилаца није довољна да би се утврдило да су исти били објективно оправдани у смислу судске праксе Европског суда. Сходно томе, Европски суд је заузео став да није дошло до кршења члана 6. Конвенције.

Даље, Европски суд је истакао да су, након почетне неусклађености у домаћој пракси и појаве сличних предмета, надлежни нижестепени судови искористили могућност да од Врховног суда затраже тумачење релевантних правних одредби у циљу усклађивања судске праксе. Као резултат њиховог настојања да отклоне неуједначено поступање, Врховни суд је 31. маја 2005. године усвојио правно схватање у коме је утврдио да је поступак пред управним органима одговарајући правни пут којим би се оспорила законитост управне одлуке којом се утврђују права или износ зараде или пензије, док су парнични судови надлежни су за одлучивање о случајевима који се односе на захтеве за накнаду штете проузроковане незаконитим и неправилним радом државних органа. Од јуна 2005. године надаље је правно схватање у потпуности примењено, што је довело до елиминисања правне несигурности, док је „крајње ретке изузетке“ Врховни суд исправио на последњем степену, што је подржано од стране Уставног суда у поступцима по уставним жалбама.

Поред тога, Суд је нагласио да се подносиоци представке нису жалили на исход у погледу домаћих захтева, односно на произвољност или заштиту својих имовинских права. Стога, не сматрајући за сходно да се изјасни о томе какав је стварни исход поступака подносилаца представке требало да буде, Суд је заузео став да у судској пракси током релевантног периода у предметима подносилаца представке није било „дубоких и дуготрајних одступања“, која представљају повреду члана 6. став 1. Конвенције. Сходно свему изложеном, Суд је заузео став да је ова притужба очигледно неоснована и да би требало да буде одбачена у складу са чланом 35. став 3(а) и 4. Конвенције.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

ЧЕТВРТО ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ СВИЛЕНГАЋАНИН И ДРУГИ против СРБИЈЕ

(Представке бр. 50104/10 и девет других – види приложени списак)

ПРЕСУДА

Члан 6. (грађански аспект) • Непристрасни суд • Састанак и споразум о процесним питањима са Министарством одбране, будућим оптуженим у спору око плата војске, који не утиче на објективну непристрасност Врховног суда • Ступање у институционалне односе у циљу ефективног решавања великог прилива легитимних случајева, при чему се успоставља одговарајућа равнотежа између потребе за непристрасношћу и њеним изгледом. • Јавни састанак и његово одржавање ван оквира поступка пред Врховним судом. • Нема разлога за сумњу у способност професионалних и сталних судија Врховног суда у погледу игнорисања било каквих ирелевантних разматрања • Нема назнака да је Врховни суд променио своје тумачење закона као резултат састанка

СТРАЗБУР

12. јануар 2021. године

Ова пресуда ће постати правоснажна у околностима утврђеним у члану 44. став 2. Конвенције. Она може бити предмет редакцијских измена.

У предмету Свиленгаћанин и други против Србије, Европски суд за људска права (Четврто одељење), на заседању Већа у саставу:

Yonko Grozev, председник,
Carlo Ranzoni,
Stéphanie Mourou‐Vikström,
Georges Ravarani,
Alena Poláčková, 
Jolien Schukking,
Péter Paczolay, судије,
и Andrea Tamietti, секретар Одељења,

Имајући у виду:

десет засебних представки које су поднете Суду према члану 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: „Конвенција“) против Републике Србије од стране једанаест српских држављана (види додатак);

одлуку да се о представкама обавести Влада Републике Србије (у даљем тексту: „Влада“);

одлуку о давању предности представкама (правило 41 Пословника Суда);

Запажања страна у спору;

С обзиром на то да судија Бранко Лубарда, судија изабран од стране Србије, није могао да учествује у предмету (правило 28);

С обзиром на то да је председник већа 25. јуна 2018. године одлучио да именује судију Алену Полачкову (Alena Poláčková) за ad hoc судију (правило 29);

Након већања на затвореној седници 29. септембра и 25. новембра 2020. године, Доноси следећу пресуду, која је усвојена последњег поменутог датума:

УВОД

  1. Представке се тичу наводне пристрасности Врховног суда, чиме се крши право подносилаца представке на правично суђење, узимајући у обзир састанак са представником Министарства одбране. Представке се такође тичу наводно недоследне судске праксе домаћих судова о ratione materiae надлежности парничних судова за испитивање тужби којe се односе на обрачун војних плата.

ЧИЊЕНИЦЕ

  1. Списак подносилаца представки је дат у приложеној табели, као и лични подаци подносилаца представки, датуми подношења њихових представки пред Судом и датуми њихових тужби и релевантне одлуке на домаћем нивоу.

  2. Подносиоце представки је заступао г. М. Цветковић, адвокат из Београда. Владу Србије (у даљем тексту: „Влада“) је заступао њен претходни заступник, гђа Н. Плавшић.

  3. Чињенице предмета, онако како су их доставиле стране, се могу сумирати на следећи начин.

I. РЕЛЕВАНТНИ  КОНТЕКСТ 

  1. Подносиоци представки су активнa, бившa или пензионисанa професионални лица или цивилна лица на служби у Војсци тадашње Војске Југославије или, касније, Војске Србије и Црне Горе.

  2. У релевантном периоду, Савезна скупштина Србије и Црне Горе је утврдила буџет за финансирање одбране у оквиру Закона о буџету, укључујући и војне плате. Појединачне зараде професионалних и цивилних лица на служби у Војсци су утврђене множењем основне зараде са коефицијентом за обрачун зарада. Oво последње је требало да утврди Министар одбране, у оквиру средстава издвојених за исплату зарада предвиђених горе поменутим владиним буџетом за одбрану, и да објави у Службеном војном листу. На крају, користећи горе поменуте параметре и месечне спискове који указују на број одрађених сати, војне поште су утврђивале, обрачунавале и исплаћивале зараде официрима (за више детаља о одређивању војних зарада, види ставове 28‐31 и 33 у наставку документа).

  3. Подносиоци представки су сматрали да Министар одбране није правилно и прописно одредио коефицијент за обрачун зарада. Као резултат тога, подносиоци представки су наводно годинама примали месечни приход који је био знатно нижи од оног који је одобрила Савезна влада и који је прописан законом (види ставове 6 изнад и 31 у наставку документа).

  4. У својим поднесцима од 10. септембра 2002. године, Министарство финансија је објаснило да су средства, која је Савезна скупштина издвојила у буџету за исплату војних зарада, умањена од стране Министарства одбране и да су пренета у сврху исплате пензија и осталих текућих трошкова. Министарство није редовно прилагођавало коефицијент релевантним економским параметрима, нити је исти објављивало у „Службеном листу“, већ га је слало као „поверљиви документ“ војним поштама за потребе обрачуна зарада. Према поверљивим извештајима Министарства одбране од 7. фебруара 2003. године и 20. марта 2006. године, војне зараде у 2001. и 2002. години нису обрачунате у складу са релевантним домаћим законом, док су средства додељена за исплату тих зарада пребачена другде ради исплате непредвиђених трошкова у вези са одбраном.

II. АДМИНИСТРАТИВНИ И ПАРНИЧНИ ПОСТУПАК КОЈИ СУ ПОДНОСИОЦИ ПРЕДСТАВКИ  ДОБИЛИ          

  1. Подносиоци представки у другом, трећем, петом, шестом, осмом, деветом и десетом случају (види додатак) су покренули управне поступке против релевантних војних јединица, захтевајући одговарајући обрачун и исплату њихових зарада. Надлежне војне поште су одбиле надлежност закључком. Чинећи то, оне су тврдиле да спорно питање није управне природе, већ грађанске/парничне, с обзиром на то да војне поште нису донеле никакве засебне одлуке у погледу утврђивања и обрачуна зарада.

  2. Према тврдњама подносилаца представки, десетине војних официра су се неуспешно жалили против истих одлука у својим управним предметима. Двоје подносилаца захтева су такође покренула управни спор. Врховни војни суд је одбио њихове тужбе. Конкретно, тај суд је изјавио да ниже војне власти немају ratione materiae надлежност за разматрање тужби подносилаца, поновивши да би спорни предмет требало сматрати грађанским/парничним предметом који се односи на штету насталу исплатом зарада нижих од законског минимума у одређеним околностима (види одлуке Уп. бр. 864/2003 од 26. јуна 2003. године (подносилац захтева С.В.) и Уп. бр. 2161/2003 од 24. новембра 2003. године (подносилац захтева М.В.)).

  3. С обзиром на горе поменуте одлуке Врховног војног суда, подносиоци представки нису даље примењивали управно‐правни пут.

  4. Уместо тога, различитих датума у периоду између 2003. и 2007. године (види додатак), подносиоци представки су поднели засебне парничне тужбе против Тужене државе пред разним судовима, тражећи исплату накднада на име материјалне штете претрпљене услед неправилног и незаконитог рада Министра одбране, као и исплату заосталих зарада путем накнаде штете.

  5. У различитим периодима између 2005. и 2009. године, подносиоци представки су остварили успех по питању поднетих тужби пред одговарајућим општинским судовима. У свом образложењу, судови су навели да Министар одбране није правилно утврдио, на начин на који се то захтева законом, коефицијент који је релевантан за обрачун зарада, те није тачно извршио обрачун зарада онако како се то гарантује законом. Судови су утврдили да држава треба да одговара за штету која је нанета војном особљу неправилним и незаконитим радом њених службеника, у складу са чланом 172. Закона о облигационим односима (види став 42 у наставку документа). Судови су се ослањали на мишљења вештака који су утврдили да је у оквиру војног буџета било довољно ресурса, што би било у складу са Законом о Војсци (види став 6 горе, као и ставове 31 и 33 у наставку документа).

  6. Према тврдњама подносилаца представки, око 910 првостепених пресуда је донето у корист војног особља у ситуацијама сличним ситуацијама у којима су се нашли подносиоци представки.

  7. У међувремену, неки првостепени судови су се обратили Врховном суду Србије, тражећи мишљење и смернице, с обзиром на велики број случајева, по питању надлежности у вези са обрачуном војних зарада, а у циљу усклађивања недоследне судске праксе домаћих судова по том питању (види ставове 44 и 36 у наставку документа, тим редоследом). Дана 31. маја 2005. године, Врховни суд Србије је усвојио правно схватање у овом контексту, утврдивши да треба исходовати управно‐правнипут којим би се оспорила законитост управне одлуке којом се утврђују права или износ зараде или пензије која се исплаћује, док су парнични судови, с тим у вези, били надлежни за одлучивање о случајевима који укључују захтеве за накнаду штете проузроковане незаконитим и неправилним радом државних органа (види ставове 37 ‐ 40 у наставку документа за резимирано правно схватање Врховног суда).

  8. У различитим периодима између 2005. и 2010. године, апелациони судови су пресуђивали у корист или на штету подносилаца представки у погледу главног захтева за накнаду материјалне штете.

  9. У овим случајевима су Влада или неуспешни подносиоци представки изјавили ревизију. Нико од подносилаца представки није остварио успех пред Врховним судом у периоду између 2007. и 2010. године, који је потврдио своје раније образложење свог правног схватања (види став 15 горе). Он је истакао да се спорови не могу окарактерисати као грађанско‐правни спорови који спадају под ratione materiae надлежност парничних судова у погледу одлучивања у случајевима подносилаца представки. Он је изјавио да су се спорови између Министарства одбране и његових запослених односили на неправилан обрачун зарада утврђених одлукама војних јединица/официра, што је требало сматрати јавно‐правном ствари и поднети пред управним органима и судовима тако што би се оспорила законитост њиховог поступања) у складу са Законом о Војци Југославије (види став 32 у наставку документа).

  10. Министарство одбране је покренуло је тужбу због стицања без основа против осмог подносиоца представке, тражећи накнаду износа који му је исплаћен у складу са пресудама нижестепених судова у његову корист. Судски извршитељ је у том погледу покренуо извршни поступак.

  11. Према тврдњама подносилаца представки, више од 20.000 војних лица је покренуло грађанске парнице. Прекинуто је најмање 6000 случајева који су у току пред општинским или апелационим судовима. Према извештајима медија, представници Министарства су изјавили да у Србији има између 50 и 70.000 људи који су могли да одлуче да туже војску по истом основу.

III. САСТАНАК ВРХОВНОГ СУДА И ПРЕДСТАВНИКА МИНИСТАРСТВА ОДБРАНЕ    

  1. У својим поднесцима Општинском суду у Ужицу од 16. марта 2004. године (случај П. 85/04; тужилац В.К., који није један од подносилаца представки у овом случају), представник Министарства одбране (Н.Л., Дирекција за имовинско‐правне послове, Јединица у Подгорици, Црна Гора) је затражио од суда да обустави релевантни парнични поступак до окончања поступка пред Врховним судом. Притом је изјавио да су се тадашњи председник Врховног суда, С.Б., председник његовог Грађанског одељења, П.Т. и председник првостепеног суда, Г.М., састали са шефом Дирекције за имовинскоправне послове Министарства одбране, М.Р., са циљем ефективног решавања прилива предмета који преоптерећују правосудни систем и војне органе. Начелно је договорено да првостепени суд донесе међупресуду у погледу правног основа грађанскоправног захтева (дакле, без доношења закључака у погледу висине накнаде). Врховни суд би потом донео коначну одлуку о основаности предмета. Уколико би Врховни суд прихватио парничне тужбе, Министарство би вансудски решило све предмете у току. Захтев са тим циљем је поднет 25. октобра 2004. године од стране представника Министарства у другим сличним поступцима исте врсте.

  2. У случају осмог подносиоца представке, нижестепени суд је пресудио у његову корист (Пар. бр. 1504/04/П. бр. 231/06; накнадна жалба је одбијена као неблаговремена). Дана 28. октобра 2008. године, Министарство (Дирекција за имовинско‐правне послове, Јединица у Београду), као оптужени, је уложило жалбу пред Врховним судом, те је 15. децембра 2008. године послало званично писмо у коме се тражи да суд донесе одлуку у овом предмету као приоритет, као и по питању друге две ревизије, како би се спречило извршење пресуда нижестепених судова и на тај начин ненадокнадива штета за војни буџет. Они су такође затражили да им се правноснажна пресуда уручи директно, а не путем нижестепених судова као што је предвиђено законом. Чини се да је 4. фебруара 2009. године Врховни суд наложио поновно суђење у другом степену.

 IV.  УСТАВНОПРАВНА  ЗАШТИТА   

  1. У периоду до 2012. године, поднета је уставна жалба пред Уставним судом у име сваког подносиоца представке.

  2. Ослањајући се на чланове 32. и 36. Устава (види став 26 у наставку документа) и члан 6. Конвенције, трећи подносилац представке се у својој жалби притуживао да је парнични поступак био неправичан, а нарочито да је Врховни суд Србије био пристрасан и да је усвојио пресуду која је била резултат споразума који је постигао са Министарством одбране, без пружања било каквих одговарајућих аргумената.

  3. Уставни суд је жалбу трећег подносиоца представке, који се притуживао на пристрасност, одбио као неосновану, наводећи да његове тврдње представљају искључиво његов субјективни утисак, као и да није успео да прибави доказе о наводној пристрасности или произвољности. Суд је утврдио да је пресуду донео законито установљен суд, који је правилно утврдио чињенице, применио релевантни закон и пружио ваљане и уставноправно прихватљиве аргументе за своју одлуку. Такође је закључио да је предметни спор „управна“ ствар о којој ће одлучивати управни органи, а не грађанска ствар која би се решавала пред парничним судовима, с обзиром на то да се тицала законитости одлуке о обрачуну и исплати зарада.

  4. Осталих девет подносилаца представке је уложило идентичне или врло сличне уставне жалбе. Одлуке Уставног суда у њиховим случајевима су биле идентичне или резимиране верзије његове одлуке донете у случају трећег подносиоца представке. Уставни суд је такође испитао и одбацио разне притужбе подносилаца представки у погледу наводне пристрасности других поступајућих судија против којих су поднели кривичне пријаве или покренули парнични поступак.

РЕЛЕВАНТНИ ПРАВНИ ОКВИР И ПРАКСА

I.  ДОМАЋЕ ПРАВО И ПРАКСА       

А.  Устав Републике Србије (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“ – СГ РС – бр. 98/06)

  1. Релевантне одредбе Устава гласе:

Члан 32, став 1.

„Свако има право да ... [независан, непристрасан и законом већ установљен] суд ... јавно расправи и одлучи о његовим [или њеним] правима и обавезама ...“

Члан 36, став 1.

„Јемчи се једнака заштита права пред судовима ...“

Б.  Закон о Војсци Југославије (објављен у „Службеном листу Савезне Републике Југославије“ – СЛ СРЈ – бр. 43/94, 28/96, 44/99, 74/99, 3/02 и 37/02, као и у „Службеном листу Србије и Црне Горе“ – СЛ СЦГ – бр. 7/05 и 44/05)

  1. Члан 7. Закона о Војсци Југославије предвиђа да професионалне припаднике оружаних снага чине професионално и цивилно особље.

  2. Појединачне зараде професионалних и цивилних војних лица одређују се множењем основне плате (бодова/коефицијената) са коефицијентом за обрачун зарада (новчаном вредношћу бода/коефицијента).

  3. Савезна влада, како је наведено у члановима 87. и 150, утврђује разне факторе за одређивање зарада. Према члану 71., основна плата војног особља изражена у бодовима зависи од положаја, чина, посебне војне службе, дужности, услова и сложености рада, пензијског стажа итд. (плата према чину, плата према стажу, положајна плата и војни додатак према посебним условима службе). Члан 132. предвиђа да се основна плата цивилних лица у Војсци одређује према положају, стеченом образовању, оствареним резултатима рада, пензијском стажу и посебним условима рада у Војсци. Основне зараде се утврђују административним одлукама о запошљавању/именовању (решење о постављењу) које доносе надлежни претпостављени (начелник Генералштаба или старешина јединице), у складу са одлучујућим факторима које утврђује Влада за свако радно место, чин итд. (разни додаци). Према сведочењима војног особља и одређеним пресудама домаћих судова, ове одлуке се особљу достављају само усменим путем.

  4. Локална војна јединица (војна пошта) треба да поднесе јединици за обрачун зарада Министарства одбране (Војно‐рачуноводствени центар МО у Београду) месечне спискове који указују на број одрађених сати (радне листе с бројем радних сати; подаци о оцени резултата рада); оне очигледно не усвајају засебне одлуке о утврђивању зарада (тј. не обрачунавају плате у новчаном износу). И на крају, користећи горе поменуте параметре, војна јединица за обрачун зарада утврђује, обрачунава и исплаћује зараде (саставља платне спискове и исплаћује плате преко текућег рачуна) на основу месечних спискова и коефицијента (вредности бода), које је Министар у обавези да пружи сваког месеца и објави у Службеном војном листу. Плате се очигледно не обрачунавају одлуком или на обрачунској листи, већ директном применом Уредбе о војним платама (види став 33 у наставку документа).

  5. Члан 75. предвиђа да се укупан износ средстава за плате професионалних војника утврђује према месечној просечној плати на националном нивоу, која служи као основ за утврђивање зарада уопште, те да просечна плата по чину и положајна плата професионалних официра и официра по уговору не може бити мања од три нити већа од пет месечних просечних плата на националном нивоу. Просечна плата по чину и положајна плата професионалних подофицира и подофицира по уговору износи 65‐70%, док просечна плата војника износи 55‐60% просечне плате професионалних официра наведене горе. Члан 137, став 1. предвиђа да се укупан износ средстава за плате цивилних лица у Војсци утврђује тако да се обезбеди да њихова просечна основна плата не може бити мања од једне нити већа од четири месечних просечних плата на националном нивоу.

  6. Према члану 156, надлежност за решавање управних ствари припада старешини јединице при установи Војске Србије на положају команданта самосталног батаљона (дивизиона) и команданта пука ‐ бригаде, односно установе њима равног или вишег положаја, осим тамо где закон или прописи предвиђају другачије. О жалбама одлучује непосредно претпостављени старешине који је донео првостепено решење. Члан 154, став 3. предвиђа да се против аката о постављењу и премештају професионалних војника и аката о ванредном унапређењу не може водити управни спор. Члан 149. не прецизира да ли се члан 154, став 3. примењује и на цивилна лица у Војсци.

В. Уредба о платама и другим новчаним примањима професионалних војника и цивилних лица у Војсци Југославије (објављена у „Службеном листу Савезне Републике Југославије“ – СЛ СРЈ – бр. 35/94, 9/96, 1/00 и 54/02)

  1. Министар одбране одређује коефицијент за обрачун зарада у оквиру средстава за зараде предвиђених Владиним буџетом за одбрану (члан 52. Уредбе о војним платама). Плате професионалних војника, односно цивилних лица у Војсци, се утврђују на основу наредбе/решења о постављењу издатог од стране релевантних надређених и података о оцени резултата рада на месечном нивоу. Плате се обрачунавају и исплаћују по платном списку (одељак 53.).

Г.   Правно схватање Грађанског одељења Врховног суда Србије, са образложењем, утврђено на седници од 6. априла 2004. године

  1. Врховни суд Србије је усвојио правно схватање као одговор на недоследну судску праксу у погледу тога који домаћи органи судске или управне власти имају надлежност над случајевима који се тичу права на накнаду, регулисаних Законом о правима бораца, војних инвалида, цивилних инвалида рата и чланова њихових породица и Законом о Војсци.

  2. У правном схватању се наводи да надлежност управних органа, у поступцима којима се тражи утврђивање горе поменутих права, не ограничава надлежност парничних судова у погледу одлучивања о захтевима за накнаду штете на основу наводног незаконитог и неправилног рада Тужене државе. У основи, законодавно тело је управним органима дало овлашћење да штите кориснике и контролишу управне акте путем управних поступака и управног спора. Они одлучују о правима и њиховом остваривању, укључујући иницијално извршење. Правно схватање даље објашњава да су, само уколико надлежни управни орган у потпуности или делимично обустави плаћања, селективно исплаћује или делује на било који други незаконит и неправилан начин, упркос томе што постоје довољна буџетска средства за дотичне накнаде, парнични судови надлежни да мериторно одлучују о тим случајевима. Штета у таквим случајевима би била једнака износу неисплаћене накнаде.

Д.  Правно схватање Грађанског одељења Врховног суда Србије, са образложењем, утврђено на седници од 31. маја 2005. године

  1. С обзиром на број нерешених случајева који се тичу тужби за накнаду штете војних официра и пензионера, попут оних које су покренули подносиоци представки, а сходно члану 176. Закона о парничном поступку (види ставове 44 и 45 у наставку документа), нижи судови су идентификовали три прелиминарна правна питања која су релевантна за доследно одлучивање, те су затражили прелиминарно правно схватање од Врховног суда Србије о: (а) надлежности редовних парничних судова да одлучују о тим захтевима; (б) положају Тужене државе – у време када је била Државна заједница Србија и Црна Гора – да буде тужена; и (в) о томе да ли зараде војног и цивилног особља при Војсци треба утврдити и обрачунати у складу са члановима 75. и 137. Закона о Војци (види став 31 горе), или на основу Уредбе о војним платама (види став 33 горе) и одлука Савезне владе. Врховни суд се, потврђујући сложеност питања, сложио да пружи своје правно схватање.

  2. У правном схватању се наводи да се појединачне зараде професионалних припадника Војске Југославије, као и пензије пензионисаних војних лица, утврђују појединачним управним одлукама.

  3. Врховни суд даље објашњава да би управни поступак и, уколико је потребно, управни спор представљали одговарајући правни пут за оспоравање законитости управне одлуке којом се утврђују права или износ зарада или пензија које се исплаћују.

  4. На крају, правно схватање такође констатује да су парнични судови, с тим у вези, надлежни за одлучивање у случајевима који укључују тужбе за накнаду штете проузроковане незаконитим и неправилним радом државних органа.

  5. Понављајући релевантност свог правног схватања од 6. априла 2004. године (види ставове 34 и 35 горе), Врховни суд је појаснио да је акт којим се утврђује право на зараду и његово поље примене заправо управни акт, чија се законитост и усклађеност са законом мора проценити или контролисати од стране управних органа који су овлашћени за доношење таквих аката и од суда у крајњој инстанци путем управног поступка и управног спора (раније Војни суд, а затим Суд Србије и Црне Горе – данас не постоји ниједан од наведена два суда). Тек је коначна и извршна одлука о висини зараде створила обавезу. Држава би тада могла бити одговорна за штету, како је предвиђено чланом 172. Закона о облигационим односима (види став 42 у наставку документа), у случају да њени управни органи у потпуности или делимично обуставе плаћања, не исплате или селективно исплаћују целокупне или делимичне износе услед незаконитог и неправилног рада.

Ђ.  Решење Суда Србије и Црне Горе УЗ бр. 29/2005, донето на пленарној седници 24. јуна 2005. године

  1. Поступајући по захтеву, Суд Србије и Црне Горе није утврдио ниједан разлог за покретање поступка за процену усклађености општих аката у вези са одређивањем војних зарада. У образложењу се наводи да је приликом утврђивања коефицијента за обрачун зарада Министар одбране био ограничен укупним финансијским средствима обезбеђеним из владиног буџета за одбрану и основним платама које је утврдила Савезна влада, с обзиром на сваки одређујући фактор (висина плата из члана 87. изражених у бодовима). Утврђивање коефицијента за обрачун зарада није резултирало повећањем нити смањењем зарада, већ се користило само за потребе обрачуна зарада. Стога се могуће смањење укупних средстава односило на примену закона, те није било питање које би суд требало да испита. Могуће смањење укупних средстава на основу утврђених коефицијената је спадало у поље примене оспорених аката, што суд није оценио у оквиру своје надлежности.

Е. Закон о облигационим односима (објављен у „Службеном листу Социјалистичке Федеративне Републике Југославије“ ‐ СЛ СФРЈ ‐ бр. 29/78, 39/85, 45/89 и 57/89, као и у „СЛ СРЈ“ бр. 31/93)

  1. Члан 172, став 1. Закона о облигационим односима предвиђа да је правно лице, које укључује и државу, одговорно за било какву штету коју било које од „његових органа“ проузрокује „трећем лицу“.

Ж.    Закон о парничном поступку из 2004. године (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“, бр. 125/04)

  1. Закон о парничном поступку из 2004. године је ступио на снагу 23. фебруара 2005. године, чиме је Закон о парничном поступку из 1977. године стављен ван снаге.

  2. Члан 176. предвиђа да, када у поступку пред првостепеним судом у већем броју предмета постоји потреба да се заузме став о спорном правном питању које је од прејудицијелног значаја за одлучивање о предмету поступка пред првостепеним судовима, првостепени суд ће, по службеној дужности или на предлог странке, покренути поступак пред Врховним судом ради решавања спорног правног питања. Сви предмети који се воде пред првостепеним судом се у међувремену задржавају.

  3. Члан 177. предвиђа да захтев који се упућује Врховном суду треба да садржи кратак приказ утврђеног стања ствари у конкретној правној ствари, аргументе странака о спорном правном питању и разлоге због којих се суд обраћа са захтевом за решење спорног правног питања.

  4. У складу са чланом 178, Врховни суд је дужан да реши спорно правно питање у року до 90 дана од дана пријема захтева, у складу са правилима којима се регулише усвајање правних схватања или тумачења. Усвојено правно схватање се доставља суду који подноси захтев и објављује у билтену Врховног суда.

З.   Закон о уређењу судова (објављен у „Службеном гласнику Републике Србије“, бр. 63/01, 42/02, 27/03, 29/04, 101/05 и 46/06)

  1. У складу са чланом 43, став 3. Закона о уређењу судова, сва правна схватања која је усвојило одељење Врховног суда су обавезујућа за сва већа тог одељења.

II.   МЕЂУНАРОДНИ   МАТЕРИЈАЛИ        

  1. Релевантни међународни стандарди у погледу независности и непристрасности правосуђа се, између осталог, могу наћи у следећим документима:

(а) Препорука CM/Rec(2010/12) коју је Комитет министара Савета Европе усвојио 17. новембра 2010. године, на предлог Европског комитета за правну сарадњу (CEPJ);

(б) Магна Карта судија (Основна начела), која сумира и кодификује главне закључке дванаест мишљења које је Консултативни савет европских судија (CCJE) већ усвојило;

(в) Мишљење CCJE бр. 1 (2001.) на пажњу  Комитета министара Савета Европе о стандардима који се односе на независност судства и незамењивост судија (Препорука бр. R(94)12);

(г) Мишљење CCJE бр. 3 (2002) на пажњу Комитета министара Савета Европе о начелима и правилима којима се уређује професионално понашање судија, посебно у погледу етике, непримереног понашања и непристрасности; и

(д) Бангалорски принципи судијског понашања из 2001. године, које је усвојила Правосудна група за јачање интегритета правосуђа, а који су ревидирани у оквиру округлог стола врховних судија одржаног у Хагу у новембру 2002. године, као и коментари на исте.

ПРАВО

 I.  ЗДРУЖИВАЊЕ  ПРЕДСТАВКИ        

  1. Узимајући у обзир заједничку чињеничну и правну позадину представки, Суд сматра примереним да наложи њихово здруживање у складу са правилом 42, став 1. Пословника Суда.

НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 6. КОНВЕНЦИЈЕ  У  ВЕЗИ  СА  НАВОДНИМ  НЕДОСТАТКОМ  НЕПРИСТРАНОСТИ  ВРХОВНОГ СУДА РЕПУБЛИКЕ СРБИЈЕ        

  1. Подносиоци представке жалили су се на основу чланова 6, 13, 14, односно 17. Конвенције да се Врховни суд Републике Србије не може сматрати независним или непристрасним. Конкретно, након састанка са представником Министарства одбране, противником у поступку (видети горе наведени став 20), Врховни суд је наводно променио своју праксу у предметном питању и утицао на остале судове приликом усвајања пресуда.

  2. Суд, будући да је господар карактеризације која се у праву даје чињеницама предмета (видети Радомиља и други против Хрватске [ВВ], бр. 37685/10 и 22768/12, §§ 114 и 126, 20. март 2018), сматра да би ове жалбе требало испитати у складу са чланом 6. став 1. Конвенције, који у мери у којој је релевантан гласи:

„Приликом одлучивања о грађанским правима и обавезама..., свако има право на праведно... саслушање... од стране независног и непристрасног трибунала који је успостављен на основу закона.“

A. Допуштеност          

  1. Суд закључује да ова притужба није очигледно неоснована у смислу члана 35. став 3(а) Конвенције. Такође констатује да није неприхватљива по било ком другом основу. Стога се мора прогласити прихватљивом.

Б. Основаност

1. Поднесци странака         

(a)  Подносиоци представке  

  1. Подносиоци представке су се жалили да је Врховни суд Републике Србије био пристрастан, кршећи њихово право на правично суђење. Они су тврдили да је овај случај јасно показао објективну пристрасност Врховног суда, што је било видљиво из чињенице да су се његов председник и председник Грађанског одељења састали са једном од страна у поступку, конкретно владиним министарством, како би разговарали о случају без присуства друге стране. Након овог састанка, по мишљењу подносилаца представке, Врховни суд је променио своју праксу у предметном питању и утицао на остале судове приликом усвајања пресуда. Подносиоци представке су тврдили да је образложење у одлукама Врховног суда (видети, на пример, горе наведени став 17) резултат споразума који су постигли они који су учествовали на састанку и да је имало за циљ одбацивање захтева подносилаца представке и уштеду државног буџета. Подносиоци представке оспорили су правно схватање да су управни поступци обезбедили адекватну правну заштиту у погледу њихових случајева (видети горе наведене ставове 37‐40). Они су тврдили да, супротно тумачењу домаћег закона од стране владе и домаћих судова, заостале зараде не представљају „административно питање“, већ очигледно грађанско правно питање.

(б)  Влада                

  1. Влада сматра да у овом случају није било непристрасности. Влада не спори чињеницу да је састанак одржан, те истиче да исти није био скривен од јавности. Било је важно да се Врховни суд састане са представником Министарства како би разјаснио сложене чињенице у вези са одређивањем плата и истовременом применом бројних закона, што је питање учинило још сложенијим. Подносиоци представке нису доказали да су судије поступале на штету било које стране, нити је то био случај. Састанак, према томе, није обелоданио пристрасност судија Врховног суда, који су остали непристрасни у смислу члана 6 став 1 Конвенције.

  2. Према ставу Владе, адвокат подносилаца представке је једноставно изабрао неадекватан начин да обезбеди правну заштиту, и то подношењем грађанскоправног захтева, уместо да је користио постојећа делотворна и одговарајућа управноправна средства пред управним органима, те је исто тако покушао да пронађе изговор за погрешно заступање великог броја лица. Адвокат подносилаца представке је само „манипулисао“ Судом, као што је то чинио и на домаћем нивоу, подносећи бројне захтеве за изузеће судија због пристрасности, без икаквих доказа, укључујући и оне који чак нису били умешани у наведене случајеве. Уставни суд је установио да његови наводи у уставним жалбама нису поткрепљени ниједним доказом о пристрасности и да представљају његов потпуно субјективни утисак (видети горе наведени став 25). Влада је такође поднела примере о ономе за шта подносилац представке тврди да су наводна нетачна и манипулативна тумачења неуједначене судске праксе различитих виших судова, односно што представља промену судске праксе од стране Врховног суда.

  3. Према наводима Владе, када је реч о субјективном тесту, подносиоци представке нису успели да пруже никакве доказе, било у домаћем поступку, било пред Судом, да је било икаквог личног уверења или понашања поступајућих судија или било какве личне предрасуде или наклоности у овом предмету. Поред тога, домаћи судови пружили су довољна јемства да искључе сваку легитимну сумњу у непристрасност, јер су „судије [виших] судова усвајале одлуке у складу са правним схватањем које је Врховни суд усвојио у вршењу своје судске надлежности“.

2. Оцена Суда

(a)  Општа  начела             

  1. Непристрасност обично означава одсуство предрасуда или пристрасности или његово постојање, те се може испитати на разне начине.Према устаљеној судској пракси Суда, постојање непристрасности у смислу члана 6. став 1. мора се утврдити према субјективном тесту, при чему се мора водити рачуна о личном уверењу и понашању одређеног судије, односно да ли је судија имао било какву личну предрасуду или пристрасност у датом случају; такође се може установити и према објективном тесту, то јест утврђивањем да ли је сам суд и, између осталих аспеката, његов састав, понудио довољна јемства да искључи сваку легитимну сумњу у погледу његове непристрасности (видети, између осталог, Ramos Nunes de Carvalho e Sá против Португалије [ВВ], бр. 55391/13 и 2 других, § 145, 6. новембар 2018. године).

  2. Што се тиче субјективног теста, начело да се за суд мора претпоставити да је лишен предрасуда или непристрасности је већ дуго устаљен у пракси Суда (видети, на пример, Kyprianou против Кипра [ВВ], бр. 73797/01, ст. 119, ЕСЉП 2005‐XIII). Суд је сматрао да се мора претпостављати лична непристрасност судије све док се не докаже супротно (видети, на пример, Morice против Француске [ВВ], бр. 29369/10, ст. 74, 23. април 2015). Кад је реч о врсти доказа која се захтева, Суд је, на пример, покушао да утврди да ли је код судије примећена непријатељство или лоша воља услед личних разлога (видети De Cubber против Белгије, 26. октобра 1984, став 25, серија А бр. 86 ).

  3. У великој већини случајева код којих су покренута питања у погледу непристрасности, Суд се усредсредио на објективни тест. Међутим, не постоји јасно дефинисана подела између субјективне и објективне непристрасности, јер понашање судије може да подстакне не само објективну забринутост у погледу непристрасности са становишта спољног посматрача (објективни тест), већ такође може да покрене и питање његовог или њеног личног уверења (субјективни тест ‐ видети горе наведени предмет Kyprianou, § 119). Дакле, у неким случајевима где је можда тешко прибавити доказе којима би се побила претпоставка субјективне непристрасности судије, захтев објективне непристрасности пружа додатну релевантну гаранцију (видети Pullar против Уједињеног Краљевства, 10. јуна 1996, ст. 32 , Извештаји о пресудама и одлукама 1996‐III).

  4. Када је реч о објективном тесту, неопходно је установити да ли, осим понашања судије, постоје утврдиве чињенице које могу изазвати сумњу у његову или њену непристрасност. То подразумева да је став заинтересоване особе важан, али не и пресудан приликом одлучивања да ли у датом случају постоји легитиман разлог да се сумња у непристрасност одређеног судије или поротника. Одлучујућа чињеница је да ли се може сматрати да је ова сумња објективно оправдана (видети Wettstein против Швајцарске, бр. 33958/96, ст. 44, ЕСЉП 2000XII, и Ferrantelli and Santangelo против Италије, 7. август 1996, ст. 58, Извештаји 1996‐III).

  5. Објективни тест се углавном односи на хијерархијске или друге везе између судије и других заинтересованих страна у поступку (видети случајеве који су се водили пред војним судовима, на пример, Miller и други против Уједињеног Краљевства, бр. 45825/99, 45826/99 и 45827/99, 26. октобра 2004; видети такође случајеве у вези са двоструком улогом судије, на пример, Межнарић против Хрватске, бр. 71615/01, § 36, 15. јул 2005. године, и предмет Wettstein, горе цитиран, § 47, где је адвокат који је заступао противнике подносиоца представке водио поступак против подносиоца представке у једном низу поступака и преклапајућих поступака који објективно оправдавају сумње у непристрасност суда, и према томе доказују неиспуњење стандарда Конвенције под објективним тестом (видети горе наведени предмет Kyprianou, § 121). Стога се у сваком појединачном случају мора одлучити да ли је однос у питању такве природе и опсега да указује на недостатак непристрасности суда (видети, mutatis mutandis, горе цитиран предмет Pullar, § 38).

  6. С тим у вези, и иступање у јавности може имати одређени значај, или, другим речима, „правду је неопходно не само делити, већ у видљиво спровести“ (видети горе цитиран De Cubber, § 26). Важно је поверење које судови у демократском друштву морају да подстакну међу грађанима. Према томе, сваки судија за кога постоји легитимни разлог за забринутост због недостатка непристрасности мора да се повуче (видети против Castillo Algar против Шпаније, 28. октобра 1998, ст. 45, извештаји 1998‐VIII).

  7. Штавише, у циљу уливања неопходног поверења јавности, морају се узети у обзир и питања која се тичу унутрашње организације (видети Piersack против Белгије, 1. октобра 1982, став 30(г), серија А бр. 53 ). Постојање националних поступака којима се обезбеђује непристрасност, односно правила која регулишу изузеће судије, представља значајан фактор. Таква правила су израз забринутости националног законодавца у погледу уклањања сваке разумне сумње у непристрасност дотичног судије и представљају покушај да се обезбеди непристрасност уклањањем узрока било какве забринутости. Поред тога што осигуравају одсуство стварне пристрасности, они су усмерени на уклањање сваке привидности пристрасности и тако служе за јачање поверења које судови у демократском друштву морају да инспиришу у јавности (видети случај Межнарић, горе цитиран, § 27). Суд ће узети у обзир таква правила приликом доношења сопствене процене да ли је суд био непристрасан и, нарочито, да ли се може сматрати да је забринутост подносиоца представке објективно оправдана (видети, mutatis mutandis, Pescador Valero против Шпаније, бр. 62435/00, ст. 24‐29, ЕСЉП 2003‐VII).

  8. На крају, Суд наглашава да појам поделе власти између политичких органа власти и судства, као и значај заштите независности судства, попримају све већи значај у његовој судској пракси (видети Stafford против Уједињеног Краљевства [ВВ], бр. 46295/99, ст. 78, ЕСЉП 2002‐IV; видети такође, mutatis mutandis, предмет Ramos Nunes de Carvalho e Sá, горе цитиран, § 144, у вези са двоструком улогом председника Врховног суда и каријерама судија који су повезани са Високим саветом судства; Baka против Мађарске [ВВ], бр. 20261/12, ст. 121. и 165, 23. јун 2016. године, у вези са жалбом на приступ суду у контексту удаљења судија). Суд је такође утврдио да је подносиоцима представке ускраћено суђење од стране независног и непристрасног суда што је резултирало кршењем основних начела владавине права када су извршне власти интервенисале у судским поступцима, поништавањем или укидањем правоснажних пресуда (видети Sovtransavto Holding против Украјине, бр. 48553/99, ст. 75‐82, ЕСЉП 2002‐VII).

(б)  Процена суда    

  1. Суд у овом случају не уочава питања као што су нејасна подела власти или унутрашња структурна непристрасност (упоредити и размотрити случај Procola против Луксембурга, 28. септембар 1995. године, ст. 45, серија А бр. 326, и Kleyn и други против Холандије. [ВВ], бр. 39343/98 и 3 друга, §§ 193‐96, ЕСЉП 2003‐VI, у којем су се судске функције и структурна функција саветовања владе комбиновале у оквиру Државног савета (Conseil d’Etat ) и где је структура дотичног тела била таква да су његови чланови могли сукцесивно да врше обе функције).

  2. Главно питање које се поставља је да ли је у околностима овог случаја одржавање састанка са представником Министарства одбране (видети горе наведени став 20), које је касније постала странка у поступку, могло да доведе у сумњу непристрасност Врховног суда у довољној мери да компромитује непристрасност већа која су накнадно одлучивала о ревизијама у предметима подносилаца представке (видети горе наведени став 17) и усвајала релевантно правно схватање којим је извршен утицај на остале судове у погледу пресуђивања у датим предметима. Суд ће стога испитати случај у целокупном контексту, а конкретније, утврдити да ли су Врховни суд и његова већа пружили довољне гаранције да искључе било какву легитимну сумњу у погледу њихове непристрасности, односно да ли се сумње подносилаца представке могу сматрати као објективно оправдане у околностима овог случаја (видети судску праксу цитирану у претходном ставу 60). Према томе, док је став подносилаца представке важан, одлучујући фактор је да ли постоје утврдиве чињенице које могу да доведу у сумњу непристрасност суда са становишта спољног посматрача (видети, mutatis mutandis, случај Morice, горе цитиран, § 75).

  3. Суд примећује да су предмети пред домаћим судовима укључивали велики број тужилаца (видети горе наведене ставове 14 и 19 ), укључујући подносиоце представке, против извршне власти, односно Министарства одбране, у вези са сложеним чињеничним и правним питањем које би такође могло значајно да утиче и на војни буџет (видети горе наведени став 21). С обзиром на такву позадину, Суд прихвата да је легитимно да Врховни суд тражи методе за делотворно решавање великог прилива предмета на домаћем нивоу, нарочито ако се покрећу претходна питања надлежности која спадају у његов делокруг (видети горе наведене ставове 36 и 44 ), односно ако, на пример, исход заиста може довести до вансудских нагодби (видети горе наведени став 20). С тим у вези, судови могу ступити у институционалне односе у мери која је у складу са непристрасношћу која се захтева од судија. Нарочито би требало постићи одговарајућу равнотежу између потребе да се, с једне стране, одржи непристрасност и утисак непристрасности, и са друге, интерес судова да стекну информације релевантне за пресуђивање, односно да се ефикасно баве приливом предмета. Састанци са било којом заинтересованом страном, чак поготово са државним органом, о питањима која се односе на предмете који су у току и о очекиваном новом приливу предмета, треба да се одржавају на начин који не подрива процес доношења одлука и поверење јавности у судове.

  4. Суд са жаљењем примећује да се чини да Врховни суд није водио било какву писану евиденцију о томе ко је иницирао састанак, која је била сврха истог и о чему се дискусија водила, или их барем Влада није доставила Суду. Такав записник сигурно би помогао да се обезбеде транспарентније информације о ономе што се догодило током састанка. Ово би заштитило Врховни суд од оптужби да је пристрасан, односно да се чини да је пристрасан, било да је наведено истина или претпостављено, у контексту да је Министарство имало могућност да непрописно утиче на основаност и исход предмета.

  5. Узимајући у обзир само доступне чињенице о састанку о којима је реч из поднесака представника Министарства (видети горе наведени став 20; такође видети горе наведени став 54) и не залазећи даље у претпоставке и спекулације, Суд примећује да су неутврђеног датума, пре марта 2004. године, председник Врховног суда и председник Грађанског одељења одржали састанак са председником првостепеног суда и представником Министарства. Према наводима Владе, примили су основне информације о сложеном начину одређивања војних плата, међутим, чини се да се разговор на крају усредсредио на процесна питања. Конкретно, према наводима Министарства, начелно је дошло до слагања да би „нижи суд требало да усвоји међупресуду у вези са правним основом грађанског захтева“ (дакле, без усвајања закључака у погледу накнаде) и да би Врховни Суд након тога донео коначну одлуку о прихватљивости и основаности предмета. Да је суд прихватио тужбене захтеве, Министарство би предложило вансудско поравнање свих нерешених предмета како би се избегли даљи трошкови вођење парнице (видети горе наведени став 20).

  6. Другом приликом, у току децембра 2008. године, Министарство је послало формално писмо у којем се даље тражило од Врховног суда да као приоритет усвоји одлуке у предмету који се односи на осмог подносиоца представке и ревизији двоје других подносилаца), као и да уручи коначну пресуду Министарству директно, а не путем нижих судова како то закон налаже, како би се спречило извршење пресуда нижих судова и самим тим учинила непоправљива штета војном буџету. Месец и по касније, Врховни суд наложио је поновно суђење у другом степену (видети горе наведени став 21).

  7. Суд примећује да састанак судија и представника Министарства није представљао приватну комуникацију о неком предмету у току, већ јавни састанак који се догодио ван оквира било ког поступка пред самим Врховним судом. Да су предмети били у току пред Врховним судом, одржавање састанка са само једном странком ради разговора о одређеним питањима је у овим конкретним околностима могло да створи одређену забринутост. Међутим, у време састанка о коме је реч (а који је морао бити пре 16. марта 2004. године, видети горе наведене ставове 20 и 54), ни предмети подносилаца представке, као ни други предмети исте врсте нису били пред Врховним судом; већина тужби подносилаца представке није ни била поднета првостепеном суду (за релевантне датуме видети додатак).

  8. Поред тога, притужбе у овом случају се односе на суд крајње инстанце у редовном судском поступку у Републици Србији, који се састоји искључиво од професионалних судија са гарантованим мандатом. Подносиоци представке нису тврдили да су наведене судије посебно именоване са циљем да пресуђују у њиховом случају, већ да су на одлуке свих судија утицали двоје споменутих судија који су били учесници састанка (видети, mutatis mutandis, случај Ramos Nunes de Carvalho e Sá, горе цитиран, § 155). Суд не види стварни разлог да сумња у способност судија да игноришу страна разматрања (ово ми не звучи добро али не знам како бих превела), уколико постоје у овом случају. У начелу се од њих очекује и верује (се) да ће се придржавати закона све док не буду утврђене чињенице које могу довести у сумњу њихову непристрасност са становишта спољног посматрача. Суд не сматра да издвајање једног случаја као водећег у односу на све остале случајеве на било који начин угрожава непристрасан процес доношења одлука, јер је то редован процесни корак када је то неопходно. То није довољно да би Суд утврдио да пристрасност судија Врховног суда или фаворизовање одређене странке, посебно ако то може довести, у зависности од исхода, до смањења броја предмета у раду путем вансудских поравнања или њиховог решавања пред нижим судовима.

  9. Што се тиче утицаја на пресуде нижих судова, Суд примећује да су они искористили своје законско право да траже правно схватање од највишег суда с обзиром на очигледно различиту праксу када је реч о спорном питању (видети горе наведене ставове 15 и 36 ). Врховни суд је пружио свеобухватно тумачење релевантног законодавства које узрокује нејасноће у овој области и дао је смернице нижестепеним судовима у вези са предметом, те се ограничио на своју одговарајућу судску улогу у одређивању коме је додељена нека надлежност (видети горе наведене ставове 44‐45 и 47; упоредити горе наведени предмет Procola, § 45, где су чланови Државног савета (Conseil d’Etat) имали прилику да обављају двоструке ‐ судске и административне ‐ задатке у вези са истим одлукама). Такође нема назнака да је Врховни суд променио своје тумачење закона као резултат састанка. Заправо, гледиште које је на крају представљено ‐ да административни органи имају надлежност у погледу одређивања војних плата ‐ било је у складу са ранијим ставом наведеног у погледу истог питања у другом контексту (упоредити горе наведене ставове 34 и 35 и ставове 37‐40). Пре свега, коначно мишљење Врховног суда нема никакве везе са наводном темом разговара у току састанка (Пре свега, исход мишљења Врховног суда разликује се од ситуације о којој се наводно разговарало на састанку) (видети горе наведени став 20). На крају, Суд примећује да је Уставни суд накнадно подржао правно тумачење Врховног суда (видети горе наведени став 24 in fine).

  10. Сходно томе, наглашавајући важност „појава“ у овом контексту, узимајући у обзир све специфичне околности случаја и претходна разматрања, Суд је мишљења да одржавање састанка ради расправе о процесним питањима између двојице судија Врховног суда, председника нижег суда и представника Министарства као странке која се касније прикључила поступку, није било такве природе да доводе у било какву сумњу објективну непристрасност Врховног суда приликом одлучивања о ревизији подносилаца супротно одлукама нижих судова. Питање које је и даље нерешено односи се на могућност да подносиоци представки нису сматрали Врховни суд потпуно непристрасним након састанка. Међутим, постојање таквог осећаја и забринутости са њихове стране није довољно да би се утврдило да су исти били објективно оправдани у смислу судске праксе Суда (видети горе наведени став 60).

  11. Сходно томе, Суд сматра да није дошло до кршења члана 6. Конвенције.

III. НАВОДНА  ПОВРЕДА  ЧЛАНА 6. КОНВЕНЦИЈЕ  УСЛЕД  НАВОДНЕ НЕУЈЕДНАЧЕНОСТИ СУДСКЕ ПРАКСЕ  

  1. Подносиоци представке су се такође жалили на недоследности у судској пракси српских судова, с обзиром на то да су се надлежни парнични судови огласили ненадлежним да одлучују о њиховим случајевима, док су други општински или апелациони судови прихватили надлежност и пресудили у корист тужилаца у ситуацијама сличним њиховим. Они су поднели копије двадесет и једне пресуде у прилог својих навода у вези са неуједначеном судском праксом која је, према њиховим речима, створила правну несигурност заједно са стотинама других таквих случајева. Ослонили су се на члан 6. Конвенције.

А.  Поднесци  странака     

  1. Влада није оспорила чињеницу да су нижи грађански судови у почетку доносили опречне закључке у погледу надлежности ratione materiae парничних судова у погледу исте чињеничне и правне ситуације са којима се суочили подносиоци представке. Међутим, на иницијативу одређених нижих судова, Врховни суд је усвојио своје правно схватање о предметном питању у складу са чланом 176. тада важећег Закона о парничном поступку (видети горе наведени став 44), пружајући детаљно тумачење релевантних домаћих закона који изазивају нејасноће у овој области (видети горе наведене ставове 3740). Влада је тврдила да се од тог датума тумачење Врховног суда примењивало у одлукама свих нижестепених судова, укључујући случајеве подносилаца представке, и да их је подржавао и Уставни суд (видети горе наведени став 24). Сва одступања од овог правног схватања, која су се догодила у изузетно ретким случајевима, као у случају трећег подносиоца представке, ипак су усаглашена најкасније на нивоу Врховног суда, у поступцима по ревизији. Влада је тврдила да је српски правни систем јасно пружио механизам делотворан и способан да превазиђе неуједначену судску праксу нижих судова, а његовом даљом доследном применом елиминисана је свака могућност појаве неусклађене судске праксе, односно „суштинских и дугорочних разлика“ које потенцијално могу довести до правне несигурности.

  2. Подносиоци представке су тврдили да је домаћа судска пракса по том питању недоследна.

Б.  Оцена Суда  

1. Општа начела              

  1. У предмету Nejdet Şahin and Perihan Şahin против Турске ([ВВ], бр. 13279/05, ст. 49‐58, 20. октобар 2011. године), Суд је рекапитулирао главна начела која су применљива у случајевима који се тичу питања неуједначених судских одлука. У предмету Станковић и Трајковић против Србије (бр. 37194/08 и 37260/08, § 40, 22. децембра 2015. године), ови исти принципи су сажети на следећи начин:

  1. Улога Суда није да се бави чињеничним или правним погрешкама које је наводно учинио национални суд осим и у оној мери у којој су повређена права и слободе заштићене Конвенцијом (види García Ruiz против Шпаније [ВВ], број 30544/96, став 28, ЕЦХР 1999‐I). На исти начин, није задатак Суда да упоређује, сем у случају очигледне произвољности, различите одлуке домаћих судова, чак и када су донете у наизглед сличним поступцима, с обзиром да се независност ових судова мора поштовати (види Аdamsons против Летоније, број 3669/03, став 118, 24. јун 2008. године);

  2. Постојање супротних судских одлука је стална карактеристика правних система који се заснивају на мрежи судећих и жалбених судова, са надлежношћу на одређеној територији. Такве разлике могу се јавити у оквиру истог суда. Ово се само по себи не може сматрати супротно Конвенцији (види Santos Pinto против Португала, број 39005/04, став 41, 20. мај 2008. године, и Tudor Tudor против Румуније, број 21911/03, став 29, 24. март 2009. године);

  3. Критеријуми којима се Суд руководи приликом оцене да ли су противречне одлуке различитих домаћих судова, који су одлучивали у последњој инстанци, у сагласности са правом на правично суђење према према члану 6. став 1. Конвенције, састоји се у установљавању да ли постоје „дубоке и дуготрајне разлике“ у судској пракси домаћих судова, да ли домаће право предвиђа механизам за превазилажење ових разлика, те да ли се тај механизам примењује и какав је ефекат те промене (Iordan Iordanov и други против Бугарске, број 23530/02, ст. 49‐50, 2. јул 2009. године; Beian против Румуније (број 1), број 30658/05, ст. 34‐40, ЕЦХР 2007‐V (изводи); Stefan и Stef против Румуније, бр. 24428/03 и 26977/03, ст. 33‐36, 27. јануар 2009. године; Schwarzkopf и Taussik против Чешке Републике (одлука), број 42162/02, 2. децембар 2008. године; Tudor Tudor, цитирана у горњем тексту, став 31; Stefanica и други против Румуније, број 38155/02, став 36, 2. новембар 2010. године);

  4. (iv) Оцена Суда заснива се такође и на принципу правне сигурности који је имплицитно садржан у свим члановима Конвенције и представља суштински аспект владавине права (види, међу другим ауторитетима, Beian (број 1), цитирана у горњем тексту, став 39; Iordan Iordanov и други, цитирана у горњем тексту, став 47; и Stefanica и други, цитирана у горњем тексту, став 31.); 

  5. (v) Принцип правне сигурности гарантује, између осталог, извесну стабилност и доприноси поверењу јавности у судове. Опстајање противречних судских одлука, с друге стране, може довести до правне несигурности која би вероватно довела до умањења поверења јавности у правни систем, при чему је јасно да је такво поверење један од суштинских елемената државе која се заснива на владавини права (види Paduraru против Румуније, став 98, број 63252/00, ЕЦХР 2005‐ XII (изводи); Винчић и други, цитирана у горњем тексту, став 56; и Stefanica и други, цитирана у горњем тексту, став 38.);

  6. Међутим, захтеви за правном сигурношћу и заштитом легитимног поверења јавности, не дају стечено право на доследност судске праксе (види Unédic против Француске, број 20153/04, став 74, 18. децембар 2008. године). Развој судске праксе није сам по себи противречан исправној примени правде јер пропуст да се одржи динамичан и развојни приступ могао би довести до ризика ометања реформе или напретка (види Atanasovski против Бивше Југословенске Републике Македоније, број 36815/03, став 38, 14. јануар 2010. године).

2. Примена општих   начела  на  конкретан  случај

  1. Осврћући се на овај случај, Суд примећује да Влада није оспорила „сукоб“ у погледу судске праксе у вези са процесним питањем од општег значаја који се развио у периоду између подношења првих грађанских захтева 2003. године и усвајања првих пресуда 2005. године (видети горе наведени став 77). Иако ово питање изазива забринутост за заинтересоване стране, као што је већ горе поменуто, могућност опречних судских одлука својствена је карактеристика сваког правосудног система који се заснива на мрежи првостепених и жалбених судова са овлашћењима у одређеној области. Таква одступања се могу појавити и у оквиру истог суда. Међутим, то се само по себи не може сматрати кршењем Конвенције (видети предмет Станковић и Трајковић, горе цитиран, § 41).

  2. Суд наглашава да су након почетне неусклађености у домаћој пракси и појаве сличних предмета, те сазнања о одређеним одступањима у погледу пресуда, надлежни нижестепени судови искористили могућност да од Врховног суда затраже тумачење релевантних правних одредби у циљу усклађивања судске праксе (видети горе наведене ставове 15 и 36). Неусклађености су институционално решене правним схватањем, које је усвојено 31. маја 2005. године, у коме се појашњава да су случајеви подносилаца представке спадали искључиво у домен управног права (видети горе наведене ставове 37‐40). Према Влади, од јуна 2005. године надаље правно схватање је у потпуности примењено, што је довело до елиминисања правне несигурности, док је „крајње ретке изузетке“ Врховни суд исправио на последњем степену, што је подржано од стране Уставног суда у процесу уставне заштите ( видети горе наведени став 77).

  3. Примећује се да су коначна решења донета у предметима подносилаца представке након датума када је Врховни суд усвојио своје правно схватање по том питању (видети горе наведене ставове 3740). Суд налази да је у посебним околностима овог случаја српски правни систем подносиоцима представке пружио механизам способан да на задовољавајући начин превазиђе недоследности у судској пракси на које се жале. Подносиоци представке нису оспорили тврдњу да су домаћи судови усагласили свој приступ у одлучивању о тужбама као што су њихове, већ су напротив потврдили да су апелациони судови, односно Врховни суд преиначили раније пресуде које нису биле у складу са приступом Врховног суда. Ово тумачење домаћег права, иако је тешко ускладити са ставовима које су изнели управни и нижи парнични судови у другим случајевима ове врсте, као и ранија тумачења (видети горе наведене ставове 9 и 10 ), сигурно нису неодрживи, при чему су усвојена и од стране највишег редовног суда. У сваком случају, Суд примећује да се подносиоци представке нису жалили на исход у погледу домаћих поступака, односно на произвољност или заштиту својих имовинских права. Стога, не сматрајући за сходно да се изјасни какав је стварни исход случајева подносилаца представке требао да буде (видети, mutatis mutandis, предмет Garcia Ruiz, горе цитиран, § 28, и Винчић и други, цитиран горе, ст. 56), Суд сматра да у релевантној судској пракси током релевантног периода у предметима подносилаца представке није било „дубоких и дуготрајних одступања“ (видети, mutatis mutandis, предмет Schwarzkopf and Taussik, горе наведена одлука; предмет Pérez Arias против Шпаније, бр. 32978/03, ст. 25, 28. јун 2007. године и предмет Станковић и Трајковић, горе цитиран, ст. 42‐43; упоредити са предметом Ракић и други против Србије, бр. 47460/07 и 29 других, § 44, 5. октобар 2010. године).

  4. С обзиром на претходна разматрања, Суд сматра да је ова притужба очигледно неоснована и да би требало да буде одбачена у складу са чланом 35. став 3(а) и 4. Конвенције.

ИЗ ОВИХ РАЗЛОГА, СУД,

  1. Једногласно одлучује да здружи представке; 

  1. Једногласно проглашава жалбу подносилаца представке у вези са наводним одсуством непристрасности Врховног суда прихватљивом, а остатак представке неприхватљивом; 

  1. Усваја, са шест гласова против један, да није дошло до кршења члана 6. Конвенције.

Састављено на енглеском језику и прослеђено у писаном облику 12. јануара 2021. године, у складу с правилом 77. §§ 2. и 3. Пословника о раду суда.

Andrea Tamietti               Yonko Grozev

секретар                        председник

У складу са чланом 45. став 2. Конвенције и Правилом 74. став 2. Пословника Суда, посебно мишљење судије Mourou‐Vikström је приложено овој пресуди.

Y.G.

A.N.T.

 

ПРЕСУДА СВИЛЕНГАЋАНИН И ДРУГИ против СРБИЈЕ

ДОДАТАК

Бр.

Број представ ке

Поднето

Име подносиоца представке, датум рођења и место становања

Датум подношења грађанских захтева и релевантних домаћих одлука

1.      

50104/10

16.08.2010.

Нинослав СВИЛЕНГАЋАНИН
1979.
Рума

Вељко ИВАНОВИЋ
1978.
Вучак

 

25.09.2003. (грађански захтев)

23.11.2005. (Општински суд у Руми) 24.08.2006. (Апелациони суд у Новом Саду)

07.02.2008. (Врховни суд Србије)

17.05.2010. (Уставни суд)

2.      

50673/10

16.08.2010.

Ивица МИЛЕНКОВИЋ

1964.

Бањалука

29.07.2003. (Војна јединица (Војна пошта) Београд 2977)

23.04.2003. (грађански захтев)

05.12.2006. (Други општински суд у Београду)

20.09.2007. (Окружни суд у Београду)

10.10.2008. (Врховни суд Србије)

06.04.2010. (Уставни суд) 

3.      

50714/10

16.08.2010.

Љубиша КОЦИЋ

1958.

Ћуприја

 

(Војна јединица Ћуприја 9932)

18.07.2005. (грађански захтев)

18.05.2006. (Oпштински суд у Ћуприји)

29.12.2006. (Окружни суд у Јагодини)

01.11.2007. (Врховни суд Србије),

3.12.2009. (Врховни суд по захтеву за поновно суђење) 15.04.2010. (Уставни суд)

4.      

13078/11

19.01.2011.

Дњепар ЗЕЧЕВИЋ

1995.

Лесковац

26.10.2004. (грађански захтев)

31.03.2006. (Oпштински суд у Ћуприји)

02.08.2006. (Окружни суд у Јагодини)

21.02.2008. (Врховни суд Србије)

07.05.2010. (Уставни суд, уручено 26.07.10)

5.      

15596/11

21.01.2011.

Зоран ЈОВАНОВИЋ

1957.

Ћуприја

 

(Војна јединица Ћуприја 9932)

26.07.2005. (грађански захтев)

07.03.2006. (Oпштински суд у Ћуприји)

18.08.2006. (Окружни суд у Јагодини)

06.12.2007. (Врховни суд Србије)

27.07.2010.. (Уставни суд, уручено 28.07.2010.)

6.      

8024/12

20.07.2011.

Иван ЦВЕТКОВИЋ

1969.

Ћуприја

 

(Војна јединица Ћуприја 4418)

23.08.2005. (грађански захтев)

06.02.2006. (Oпштински суд у Ћуприји)

29.12.2006. (Окружни суд у Јагодини)

14.10.2008. (Врховни суд Србије)

01.02.2011. (Уставни суд)

7.      

1404/13

11.12.2012.

Никола КОПАЊА

1957.

Бачка Паланка

 

10.10.2007. (грађански захтев)

05.09.2009. (Општински суд у Бачкој Паланци)

10.02.2010. (Апелациони суд у Новом Саду)

07.07.2010. (Врховни касациони суд)

21.06.2012. (Уставни суд)

8.      

3603/13

08.01.2013.

Драган МИЛОЈЕВИЋ II

1963.

Јагодина

2003. (Војна јединица 4418/1 Ћуприја)

29.08.2003. (Oпштински суд у Ћуприји)

29.04.2009. (Окружни суд у Јагодини)

30.09.2010. (Врховни касациони суд)

06.12.2012. (Уставни суд)

9. 

7444/13

08.01.2013.

Дејан ЛУКИЋ

1974.

Ниш

(Војна јединица 9650 Прокупље)

27.09.2005. (грађански захтев)

31.07.2006. (Oпштински суд у Прокупљу)

22.11.2006. (Окружни суд у Прокупљу)

25.06.2008. (Врховни суд Србије)

12.07.2012. (Уставни суд) 

10. 

 7452/13  08.01.2013  

Драган ЈОВАНОВИЋ

1970.

Ниш

(Војна јединица 9650 Прокупље)

27.09.2005. (грађански захтев)

31.07.2006. (Oпштински суд у Прокупљу)

22.11.2006. (Окружни суд у Прокупљу)

25.06.2008. (Врховни суд Србије)

12.07.2012. (Уставни суд)

 

ИЗДВОЈЕНО МИШЉЕЊЕ СУДИЈЕ MOUROU-VIKSTRÖM

(Превод)

  1. Не могу да се сложим са ставом већине да није дошло до кршења члана 6. Конвенције.

  2. Питање које поставља овај случај је основно начелно питање које се тиче независности Врховног суда Србије, тачније независности судија који чине највиши суд у земљи.

  3. Питање је једноставно: да ли је састанак чланова правосудних органа и представника извршне власти био у супротности са захтевима члана 6? Да ли је непристрасност судија Врховног суда који су учествовали на састанку отворена за преиспитивање?

  4. Иако није познат орган који је иницирао састанак, утврђено је да су неутврђеног датума, али у сваком случају пре марта 2004. године, неке судије Врховног суда (председник Врховног суда и председник Грађанског одељења ) и првостепени судија одржали састанак са представником Министарства одбране (шефом Дирекције за имовинско‐правне послове).

  5. Представници правосуђа су наиме разговарали са представником извршне власти о правном и техничком питању које би могло имати велики утицај на војни буџет, а тиме и на део јавних финансија. Међутим, састанак се пре свега односио на питања која су већ дошла пред првостепене судове и која би по свој прилици била накнадно поднета Врховном суду на разматрање.

  6. Према наводима Владе, на састанку је једноставно одлучено о процедури за поступање судова у предметима који се односе на одређивање коефицијента за обрачун војних плата. Према ставу Владе, није се поставило питање непристрасности због чињенице да су се стране присутне на састанку договориле да ће првостепени судови најпре усвајати иницијалне међупресуде о правном основу тужби поднетих од страна војних лица, те да ће затим Врховни Суд усвајати коначне пресуде након испитивања прихватљивости и основаности сваког случаја.

  7. Сама чињеница да се састанак одржао поставља питање у погледу независности и непристрасности Врховног суда. Штавише, треба напоменути да важне информације у вези са састанком нису обелодањене.

  8. Шта је било на дневном реду састанка? Који је био садржај разговора? Да ли је састанак једноставно одредио процедурални распоред или се бавио значајним питањима?

  9. После састанка није сачињен записник, што му даје поверљив карактер „институционалног затвореног круга“. Поред овог недостатка транспарентности, чињеница да нико ко заступа интересе војног особља није позван да учествује на састанку пореметила је темељну равнотежу која се мора постићи у раду са судским предметима.

  1. Неутрални спољни посматрач могао би на таквом састанку легитимно препознати жељу да се разговара не само о процесном поступању са великим бројем случајева, већ и о томе како с њима треба мериторно поступати. Као такво, наведено покреће питање према члану 6.

  2. Закључујући да се непристрасност Врховног суда не доводи у питање, већина је придала велики значај чињеници да у време одржавања састанка ниједан случај није био у току пред Врховним судом. Ипак, неки предмети су већ били у грађанском поступку од 2003. године надаље, те су органи већ предвиђали могућност великог прилива сличних предмета.

  3. Састанак је могао врло лако да се одржи на начин који не би довео у сумњу непристрасност судија Врховног суда.

  4. На пример, једноставним присуством представника војног особља на састанку би било довољно да отклони било какву сумњу да постоји ризик од непристрасности Врховног суда.

  5. Слично томе, чланови Врховног суда могли су да се састану и без представника Министарства одбране, од којих се могло тражити да поднесу образложење о начину обрачуна плата. Тај документ је такође могао бити предат представницима војног особља на коментаре.

  6. Даље, током судског поступка, а у складу са контрадикторним начелом, могло се поставити питање Министарству одбране у вези са начином обрачуна зарада. И у овом случају су представници војног особља могли на користан начин да представе своја запажања и оспоре или одобре методе обрачуна и коефицијенте.

  7. Одлука о учешћу представника извршне власти, односно потенцијалне странке у будућим судским поступцима, на састанку могла је да доведе у сумњу непристрасност Врховног суда и његових одељења, који имају кључну улогу у поступцима по ревизији и ванпарничним поступцима и чије је правно схватање од 31. маја 2005. године било директно повезано са поступком у којем су подносиоци представке били умешани. Састанак је стога представљао догађај који није у складу са захтевима члана 6. Конвенције.

 

 

FOURTH SECTION

 

CASE OF SVILENGAĆANIN AND OTHERS v. SERBIA

(Applications nos. 50104/10 and 9 others – see appended list)

 

JUDGMENT

Art 6 (civil) • Impartial tribunal • Meeting and agreement on procedural matters with Ministry of Defence, a future defendant in army salary dispute, not affecting objective impartiality of Supreme Court • Entering into institutional relations for the purpose of dealing effectively with large influx of cases legitimate, where an appropriate balance is struck with the need for impartiality and the appearance thereof • Meeting public and taking place outside the framework of proceedings before the Supreme Court • No reason to doubt the ability of professional and tenured judges of the court of last resort to ignore any extraneous considerations • No indication that the Supreme Court changed its interpretation of the law as a result of the meeting

STRASBOURG

12 January 2021

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Svilengaćanin and Others v. SerbiaThe European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Yonko Grozev, President,
Carlo Ranzoni,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani,
Alena Poláčková,
Jolien Schukking,
Péter Paczolay, judges,
and Andrea TamiettiSection Registrar,

Having regard to:

the ten separate applications against the Republic of Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by eleven Serbian nationals (see appendix);

the decision to give notice of the applications to the Serbian Government (“the Government”);

the decision to give priority to the applications (Rule 41 of the Rules of Court);

the parties observations;

Considering that Judge Branko Lubarda, the judge elected in respect of Serbia, was unable to sit in the case (Rule 28);

Considering that on 25 June 2018 the President of the Chamber decided to appoint Judge Alena Poláčková to sit as an ad hoc judge (Rule 29);

Having deliberated in private on 29 September and 25 November 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that
last-mentioned date:

INTRODUCTION

1.  The applications concern the alleged partiality of the Supreme Court, in breach of applicants right to a fair hearing, in view of its meeting with a representative of the Ministry of Defence. They also concern allegedly divergent case-law of domestic courts about the competence ratione materiae of the civil courts to examine claims related to the calculation of military salaries.

THE FACTS

2.  A list of the applicants is indicated in the appended table, as are the applicants personal details, the dates of introduction of their applications before the Court and the dates of their claims and the relevant decisions at domestic level, respectively.

3.  The applicants were represented by Mr M. Cvetković, a lawyer practising in Belgrade. The Serbian Government (“the Government”) were represented by their then Agent, Ms N. Plavšić.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

I.  THE RELEVANT CONTEXT

5.  The applicants are active, former or retired professional or civilian officers of the, at that time, Yugoslav Army or, later, the Army of the State Union of Serbia and Montenegro.

6.  At the relevant time, the Federal Assembly of Serbia and Montenegro determined the defence budget, including military salaries, in the Budget Act. The individual salaries of professional and civilian military personnel were determined by multiplication of a base salary by the coefficient for salary calculation. The latter was to be determined by the Minister of Defence within the resources for salaries provided by the above-mentioned Government defence budget, and published in the Official Military Gazette. Lastly, using the above-mentioned parameters and monthly lists indicating the number of hours worked, the military calculation units determined, calculated and paid salaries to the officers (for more details on the determination of military salaries, see paragraphs 28-31 and 33 below).

7.  The applicants considered that the Minister of Defence had not properly and regularly determined the coefficient for salary calculation. As a result, the applicants had allegedly for years been receiving a monthly income which was significantly lower than that which had been approved by the Federal Government and stipulated by law (see paragraphs 6 above and 31 below).

8.  In its submissions of 10 September 2002, the Ministry of Finance explained that the funds allocated by the Federal Assembly in the budget for military salaries had been reduced by the Ministry of Defence and transferred in order to pay pensions and other current expenses. The Ministry had not regularly adapted the coefficient to the relevant economic parameters or published it in the Gazette, but had been sending it as a “confidential document” to the military units to calculate salaries. According to confidential reports of the Ministry of Defence dated 7 February 2003 and 20 March 2006, military salaries in 2001 and 2002 had not been calculated in accordance with the relevant domestic law and the funds allocated for their payment had been transferred elsewhere in order to pay unanticipated defence-related expenses.

II.  ADMINISTRATIVE AND CIVIL PROCEEDINGS BROUGHT BY THE APPLICANTS

9.  The applicants in the second, third, fifth, sixth, eighth, ninth and tenth cases (see appendix) brought administrative claims against the relevant military units, requesting the appropriate calculation and payment of their salaries. The relevant military units declined jurisdiction (zaključak). In so doing, they maintained that the matter in issue was not of an administrative nature but civil, given that the military units had not issued any separate decisions to determine and calculate the salaries.

10.  According to the applicants, dozens of military officers appealed unsuccessfully against the same decisions in their respective administrative cases. Two claimants also initiated judicial review proceedings (upravni spor). The Supreme Military Court rejected their requests. Specifically, it declared that the lower military authorities lacked jurisdiction ratione materiae to consider the claimants requests, reiterating that the matter in issue should be considered a civil matter concerning damages caused by the payment of salaries lower than the statutory minimum in the particular circumstances (see decisions Up. no. 864/2003 of 26 June 2003 (claimant S.V.), and Up. No. 2161/2003 of 24 November 2003 (claimant M.V.)).

11.  In view of the above-mentioned decisions of the Supreme Military Court, the applicants did not pursue the administrative remedy further.

12.  Instead, on different dates between 2003 and 2007 (see appendix), the applicants filed separate civil claims against the respondent State with various courts, seeking pecuniary damage owing to improper and malfeasant acts on the part of the Minister of Defence, and payment of salary arrears by way of redress.

13.  At various points between 2005 and 2009 the applicants were successful before the respective municipal courts. In their reasoning, the courts stated that the Minister of Defence had failed to properly determine, as required by law, the coefficient relevant for the calculation of salaries and to accurately calculate the salaries as guaranteed by law. They found that the State should be held liable for the damage caused to personnel by improper and malfeasant acts on the part of its officials, in accordance with Article 172 of the Obligations Act (see paragraph 42 below). The courts relied on the opinions of experts, who found that there had been sufficient resources in the military budget to comply with the Armed Forces Act (see paragraph 6 above, as well as paragraphs 31 and 33 below).

14.  According to the applicants, some 910 first-instance judgments were delivered in favour of military personnel in situations similar to those of the applicants.

15.  In the meantime, some of the first-instance courts applied to the Supreme Court (Vrhovni sud Srbije) to seek an opinion and guidance, given the large number of cases, on the issue of jurisdiction regarding the calculation of military salaries in order to harmonise the domestic inconsistent case-law on the issue (see paragraphs 44 and 36 below, in that order). On 31 May 2005 the Supreme Court of Serbia adopted a legal opinion in this context, finding that the administrative route should be pursued to challenge the legality of an administrative decision establishing rights or the amount of salary or pension to be paid, while the civil courts were, in this regard, competent to adjudicate cases involving claims for damages caused by malfeasance (nezakonit i nepravilan rad) on the part of State bodies (see paragraphs 37-40 below for the summarised legal opinion of the Supreme Court).

16.  At various points between 2005 and 2010 the appellate courts ruled either in favour of or against the applicants in respect of the main request for pecuniary damage.

17.  Either the government or the unsuccessful applicants appealed on points of law. All the applicants were unsuccessful before the Supreme Court between 2007 and 2010, which reaffirmed its earlier reasoning for the opinion (see paragraph 15 above). It pointed out that the disputes could not be characterised as civil-law disputes coming within the competence ratione materiae of the civil courts to hear the applicants cases. It stated that the disputes between the Ministry of Defence and its employees had concerned the improper calculation of salaries as determined by the decisions of the military units/officers, which should have been regarded as a public-law matter and been brought before the administrative authorities and courts in the form of a challenge to their lawfulness in accordance with the Yugoslav Armed Forces Act (see paragraph 32 below).

18.  The Ministry of Defence brought an action for unjust enrichment (tužba zbog sticanja bez osnova) against the eighth applicant, requesting the reimbursement of the amount that had been paid to him in accordance with the lower judgments in his favour. The bailiff has initiated enforcement proceedings in this respect.

19.  According to the applicants, more than 20,000 military personnel brought civil actions. At least 6,000 of those cases pending before municipal or appellate courts were suspended (prekinuti). According to media reports, Ministry representatives said that there were between 50 and 70,000 people in Serbia who could have decided to sue the army on the same basis.

III.  MEETING BETWEEN THE SUPREME COURT AND A REPRESENTATIVE OF THE MINISTRY OF DEFENCE

20.  In its submissions to the Užice Municipal Court on 16 March 2004 (case P. 85/04; claimant V.K., not one of the applicants in the present case), a representative of the Ministry of Defence (N.L., the Department for Property and Legal Affairs (Direkcija za imovinsko-pravne poslove), Unit in Podgorica, Montenegro) asked the court to suspend the relevant civil proceedings pending the outcome of a case before the Supreme Court. In so doing, it stated that the then President of the Supreme Court, S.B., the President of its Civil Division, P.T., and the President of a first-instance court, G.M., had met with the Head of the Department for Property and Legal Affairs of the Ministry of Defence, M.R., with a view to dealing effectively with the influx of cases overburdening the judicial system and military bodies. It was agreed in principle that the first-instance court would adopt a partial decision (međupresuda) as to the legal basis of the civil claim (hence without making findings as to quantum). The Supreme Court would then give a final ruling on the merits of the case. If the Supreme Court accepted the civil claims, the Ministry would settle all pending cases out of court. A request to the same effect was made on 25 October 2004 by a representative of the Ministry in other similar proceedings of the same kind.

21.  In the eighth applicants case, the lower court ruled in his favour (Par.br. 1504/04/P. br. 231/06; a subsequent appeal was rejected as out of time). On 28 October 2008 the Ministry (the Department for Property and Legal Affairs, Unit in Belgrade), as the defendant, appealed to the Supreme Court, and on 15 December 2008 sent a formal letter asking it to take a decision in the case as a priority, as well as on two other appeals on points of law, in order to prevent execution of the lower courts judgments and thus irreparable damage to the military budget. They also requested to be served with the final judgment directly and not via the lower courts as was required by law. It appears that on 4 February 2009 the Supreme Court ordered a retrial at second instance.

IV.  CONSTITUTIONAL AVENUE OF REDRESS

22.  By 2012 a constitutional appeal had been lodged with the Constitutional Court (Ustavni sud) on behalf of each applicant.

23.  Relying on Articles 32 and 36 of the Constitution (see paragraph 26 below) and Article 6 of the Convention, the third applicant complained in his appeal that the civil proceedings had been unfair, in particular, that the Supreme Court of Serbia had lacked impartiality and adopted a judgment which had been the result of the agreement it had reached with the Ministry of Defence, without providing any appropriate argument.

24.  The Constitutional Court summarily dismissed the third applicants complaint of partiality as ill-founded, stating that his allegations represented only his subjective impression and that he had failed to procure evidence of partiality or arbitrariness. The court found that the judgment had been adopted by a lawfully established court, which had properly established the facts, applied the relevant law and provided valid and constitutionally acceptable arguments for its decision. It also held that the dispute in issue was an “administrative” matter to be decided by the administrative authorities rather than a civil matter for the civil courts, given that it concerned the legality of a decision on salary calculation and payment.

25.  The other nine applicants lodged identical or very similar constitutional appeals. The Constitutional Courts decisions in their cases were identical or summarised versions of its decision in the third applicants case. The Constitutional Court also examined and dismissed various complaints by the applicants about the alleged partiality of other adjudicating judges against whom they had made criminal complaints or initiated civil proceedings.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

I.  DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Constitution of the Republic of Serbia (Ustav Republike Srbije, published in the Official Gazette of the Republic of Serbia – OG RS – no. 98⁄06)

26.  The relevant provisions of the Constitution read as follows:

Article 32 § 1

“Everyone shall have the right to ... [a fair hearing before a] ... tribunal ... [in the determination] ... of his [or her] rights and obligations ...”

Article 36 § 1

“Equal protection of rights before the courts of law ... shall be guaranteed.”

B.  Yugoslav Armed Forces Act (Zakon o vojsci Jugoslavije, published in the Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia – OG FRY – nos. 43/9428/9644/9974/993/02 and 37/02, as well as in the Official Gazette of Serbia and Montenegro – OG SCG – nos. 7/05 and 44/05)

27.  Article 7 of the Yugoslav Armed Forces Act states that professional members of the armed forces are professional and civilian personnel.

28.  The individual salaries of professional and civilian military personnel are determined by multiplication of a base salary (bodovi/koeficijenati) by the coefficient for salary calculation (novčana vrednost boda/koeficijenta).

29.  The Federal Government, as stated by Articles 87 and 150, fixes various determining factors for salaries. Under Article 71, the base salary (osnovna plata izražena u bodovima) of military personnel depends on position, rank, specific military service, responsibilities, conditions and complexity of work, pension scheme, and so on (plata prema činu, plata prema stažu, položajna plata i vojni dodatak prema posebnim uslovima službe). Article 132 states that the base salary of civilian personnel depends on position, education, work achievements, career stage and particular conditions of work. Base salaries are determined by administrative employment/appointment decisions (rešenje o postavljenju) taken by the relevant superiors (načelnik Generalštaba ili starešina jedinice) in accordance with the determining factors fixed by the Government for each position, rank, and so on (razni dodaci). According to the testimonies of the military personnel and certain judgments of the domestic courts, these decisions are communicated to the staff only verbally.

30.  The local military unit (vojna pošta) is to submit to the Ministry of Defences calculation unit (Vojno-računovodstveni centar MO u Beogradu) monthly lists indicating the number of hours worked (radne liste s brojem radnih sati; podaci o oceni rezultata rada); they do not apparently adopt separate decisions on salary determination (ne obračunavaju plate u novčanom iznosu). Lastly, using the above-mentioned parameters, the military calculation unit determine, calculate and pay salaries (sastavlja platne spiskove i isplaćuje plate preko tekućeg računa) on the basis of the monthly lists and the coefficient (vrednost boda), which the Minister is to supply every month and publish in the Official Military Gazette. Salaries are apparently not calculated by a decision or in a pay slip, but by directly applying the Regulation on military salaries (see paragraph 33 below).

31.  Article 75 states that the overall budget for military salaries is determined in relation to the national monthly average wage, which is used as the basis for calculating salaries in general, and that the part of the average salary of professional officers and officers on contracts (profesionalnih oficira i oficira po ugovoru) based on position and rank must not be less than three times the national monthly average wage or more than five times the national monthly average wage. This part of the salary of non-commissioned officers (podoficir) is 65-70%, and of soldiers is 55-60% of the above average salary of officers. Article 137 § 1 states that the funds for salaries of civilian personnel in the army is to be determined in such a way as to ensure that their average base salary is not less than the national monthly average wage or more than four times the national monthly average wage.

32.  Under Article 156, competence for taking decisions on administrative matters lies with the commanding officer in a command, unit or establishment of the Serbian Armed Forces at the position of battalion commander or an officer of the same rank or higher, save where the law or regulations provide otherwise. Appeals are decided by the superior of the officer who gave the first-instance decision. Article 154 § 3 states that judicial review proceedings (upravni spor) cannot be initiated against administrative employment or mobility-related decisions (akt o postavljenju i premeštanju) relating to professional soldiers, or decisions concerning extraordinary promotion. Article 149 does not specify whether Article 154 § 3 also applies to civilian personnel.

C.  Regulation on military salaries and other renumerations of professional and civilian personnel in the Yugoslav Army (hereinafter “Regulation on military salaries”; Uredba o platama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnika i civilnih lica u Vojsci Jugoslavije, published in the OG FRY nos. 35/949/961/00 and 54/02)

33.  The Minister of Defence regularly determines the coefficient for salary calculation within the resources for salaries provided by the Government defence budget (section 52 of the Regulation on military salaries). Salaries of professional and civilian personnel are determined on the basis of administrative employment decisions (naredbe/rešenje o postavljenju) taken by the relevant superiors and data indicating the monthly results. They are calculated and paid on the basis of lists (po platnom spisku)(section 53).

D.  Legal opinion adopted by the Supreme Courts Civil Division on 6 April 2004 (Pravno shvatanje Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije, sa obrazloženjem, utvrđeno na sednici od 6. aprila 2004. godine)

34.  The Supreme Court of Serbia adopted a legal opinion in response to the divergent case-law as to which domestic authorities, judicial or administrative, are vested with jurisdiction over cases concerning the right to remuneration governed by the Veterans, Military Invalids and Veterans Families (Rights) Act and the Armed Forces Act.

35.  The legal opinion states that the competence of the administrative bodies in claims seeking a determination of the above-mentioned rights does not limit the jurisdiction of the civil courts to adjudicating claims for damages based on the States alleged malfeasance (nezakonit i nepravilan rad). Essentially, the legislature vested administrative bodies with the authority to protect beneficiaries and control administrative acts through administrative proceedings and judicial review. They decide on the rights and their exercise, including initial enforcement. The legal opinion further clarifies that only if the competent administrative body fully or partially withholds payments, pays selectively, or acts in any other malfeasant manner while there are sufficient budgetary resources for the remuneration concerned, the civil courts have jurisdiction to rule on the merits in those cases. Damages in such cases would equate to the amount of outstanding remuneration.

E.  Legal opinion adopted by the Supreme Courts Civil Division on 31 May 2005 (Pravno shvatanje Građanskog odeljenja Vrhovnog suda Srbije, sa obrazloženjem, utvrđeno na sednici od 31. maja 2005. godine)

36.  In view of the number of pending cases concerning actions for damages of military officers and pensioners, like those of the applicants, and pursuant to Article 176 of the Civil Procedure Act (see paragraphs 44 and 45 below), the lower courts identified three preliminary legal issues of relevance for consistent adjudication and sought a preliminary legal opinion from the Supreme Court of Serbia on: (a) the jurisdiction of the ordinary civil courts to adjudicate such claims; (b) the standing of the respondent State – at the time the State Union of Serbia and Montenegro  to be sued; and (c) whether the salaries of military and civilian personnel in the army should be determined and calculated in accordance with Articles 75 and 137 of the Armed Forces Act (see paragraph 31 above), respectively, or on the basis of the Regulation on military salaries (see paragraph 33 above) and decisions of the Federal Government. The Supreme Court, acknowledging the complexity of the issues, agreed to provide a legal opinion.

37.  The legal opinion states that the individual salaries of professional members of the Yugoslav Armed Forces, as well as the pensions of retired military personnel, are to be determined by individual administrative decisions.

38.  It further explains that administrative proceedings (upravni postupak) and, if need be, judicial review proceedings (upravni spor) would be the appropriate avenue to challenge the legality of an administrative decision establishing rights or the amount of salary or pension to be paid.

39.  Lastly, the legal opinion also notes that the civil courts are, in this regard, competent to adjudicate cases involving claims for damages caused by malfeasance (nezakonit i nepravilan rad) on the part of State bodies.

40.  Reiterating the relevance of its legal opinion of 6 April 2004 (see paragraphs 34 and 35 above), the Supreme Court clarified that the act determining the right to salary and its scope was an administrative act whose legality and conformity with the law had to be assessed or controlled by the administrative bodies vested with the authority to adopt such acts and by the court at final instance through administrative proceedings and judicial review (formerly the Military Court, then the Court of Serbia and Montenegro – none of the two courts exist nowadays). Only a final and enforceable decision on the amount of salary created an obligation. The State could then be held liable for damages, as provided for by Article 172 of the Obligations Act (see paragraph 42 below), in the event that its administrative authorities fully or partially withheld payments, failed to pay entire or partial amounts, or paid them selectively, owing to malfeasance.

F.  Decision (rešenje) of the Court of Serbia and Montenegro UZ br. 29/2005, issued at the Plenary Session on 24 June 2005

41.  Following a request, the Court of Serbia and Montenegro found no reason to initiate proceedings to assess the compatibility of the general legal acts (opšti akti) concerning the determination of military salaries. The reasoning stated that when determining the coefficient for salary calculation, the Minister of Defence was limited by the overall financial resources provided by the Government defence budget and the base salaries fixed by the Federal Government in view of each determining factor (visina plata iz člana 87 izraženih u bodovima). Determination of the coefficient for salary calculation did not result in an increase or decrease in salaries, and was used only for payroll accounting purposes. Therefore, a possible decrease in overall resources concerned the application of the law and was not a matter to be examined by the court. A possible decrease in the total funds based on established coefficients fell within the scope of the application of contested acts, which was not assessed by the court within its competence.

G.  Obligations Act (Zakon o obligacionim odnosima, published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia - OG SFRY - nos. 29/7839/8545/89 and 57/89, as well as in OG FRY no. 31/93)

42.  Article 172 § 1 of the Obligations Act provides that a legal entity (pravno lice), which includes the State, is liable for any damage caused by one of “its own bodies” (njegov organ) to a “third person”.

H.  Civil Procedure Act 2004 (Zakon o parničnom postupku; published in OG RS no. 125/04)

43. The Civil Procedure Act 2004 entered into force on 23 February 2005, repealing the Civil Procedure Act 1977.

44.  Article 176 provides that when there are a number of cases pending at first instance raising the same preliminary legal issue of decisive importance for adjudication of the cases, the court of first instance may, either of its own motion or at the request of one of the parties, institute separate proceedings before the Supreme Court, asking it to resolve the preliminary legal issue in question. Any cases pending at first instance are in the meantime stayed.

45.  Article 177 states that the request to the Supreme Court should contain a brief statement of the facts, the parties allegations concerning the issue in question and the reasons why the court of first instance is requesting an interpretation.

46.  Pursuant to Article 178, the Supreme Court must provide its standing on the legal issue in question within ninety days of receipt of the request, in accordance with the rules governing the adoption of legal opinions or interpretations. The adopted legal opinion is served on the requesting court and published in the bulletin of the Supreme Court.

I.  Court Organisation Act (Zakon o uređenju sudova; published in OG RS nos. 63/0142/0227/0329/04101/05 and 46/06)

47.  Pursuant to Article 43 § 3 of the Court Organisation Act, all legal opinions adopted by a Division of the Supreme Court are binding for all chambers of that Division.

II.  INTERNATIONAL MATERIALS

48.  The relevant international standards in respect of independence and impartiality of the judiciary may be found, inter alia, in the following documents:

(a) Recommendation CM/Rec(2010/12) which was adopted by the Committee of Ministers of the Council of Europe on 17 November 2010, on the proposal of the European Committee for Legal Co-operation (CEPJ);

(b) The Magna Carta of Judges (Fundamental Principles), which summarises and codifies the main conclusions of the twelve Opinions that the Consultative Council of European Judges (“the CCJE”) has already adopted;

(c) CCJE Opinion No. 1 (2001) for the attention of the Committee of Ministers of the Council of Europe on standards concerning the independence of the judiciary and the irremovability of judges (Recommendation No. R(94)12);

(d) CCJE Opinion No. 3 (2002) for the attention of the Committee of Ministers of the Council of Europe on the principles and rules governing judges professional conduct, in particular ethics, incompatible behaviour and impartiality; and

(e) The Bangalore Principles of Judicial Conduct 2001, adopted by the Judicial Group on Strengthening Judicial Integrity, as revised at the Round Table Meeting of Chief Justices held in The Hague in November 2002, and the Commentary thereon.

THE LAW

I.  JOINDER OF THE APPLICATIONS

49.  Having regard to the common factual and legal background of the applications, the Court finds it appropriate to order their joinder in accordance with Rule 42 § 1 of the Rules of Court.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION IN RESPECT OF THE ALLEGED LACK OF IMPARTIALITY OF THE SUPREME COURT OF SERBIA

50.  The applicants complained under Articles 6, 13, 14 and/or 17 of the Convention that the Supreme Court of Serbia could not be regarded as independent or impartial. In particular, after its meeting with a representative of the Ministry of Defence, the opponent in the proceedings (see paragraph 20 above), the Supreme Court had allegedly changed its practice on the matter in issue and influenced the other courts on how to adjudicate.

51.  Being the master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, §§ 114, 124 and 126, 20 March 2018), the Court considers that these complaints fell to be examined under Article 6 § 1 of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an independent and impartial tribunal established by law.”

A.  Admissibility

52.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties submissions

(a)  The applicants

53.  The applicants complained that the Supreme Court of Serbia had lacked impartiality, in breach of their right to a fair hearing. They submitted that the present case clearly showed objective bias on the part of the Supreme Court, which was evident from the fact that its President and the President of the Civil Division had met one of the parties in the proceedings, significantly a Government Ministry, to discuss the case without the other party present. Following this meeting, in the applicants view, the Supreme Court had changed its practice on the matter in issue and influenced the other courts on how to adjudicate. The applicants submitted that the reasoning in the Supreme Courts decisions (see, for example, paragraph 17 above) had been the product of the agreement reached by those involved in the meeting and had aimed at rejecting the applicants claims and saving the State budget. The applicants disputed the legal opinion that administrative proceedings were the appropriate avenue of redress in their cases (see paragraphs 37-40 above). They argued that, contrary to the interpretation of the domestic law by the Government and the domestic courts, the salary arrears were not “an administrative matter”, but clearly a civil matter.

(b)  The Government

54.  The Government submitted that no issue as to impartiality had arisen in the present case. They did not dispute that the meeting had been held and pointed out that it had not been hidden from the public. It had been important for the Supreme Court to meet with the Ministrys representative to clarify the complex facts concerning the determination of salaries and on the simultaneous application of numerous laws, which had made the issue even more complex. The applicants had not proved that the judges had acted to the detriment of a party, nor had it been the case. The meeting therefore had not disclosed any bias on the part of the Supreme Court judges, who had remained impartial within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention.

55.  In the Governments view, the applicants lawyer had simply chosen an inappropriate avenue of redress, that is to say, a civil claim, instead of making use of the existing effective and sufficient administrative remedies before the administrative authorities, and he was trying to find an excuse for erroneously representing numerous individuals. The applicants lawyer was merely “manipulating” the Court, as he had done at domestic level by making numerous applications to have judges withdrawn for lack of impartiality without any evidence, including those who had not even been involved in the cases. The Constitutional Court found that his allegations in the constitutional appeals were not supported by any evidence of partiality, and represented his purely subjective impression (see paragraph 25 above). The Government also submitted examples of what the applicant had claimed to be allegedly incorrect and manipulative interpretations of divergent case-law of the various higher courts, or a change in jurisdictional practice by the Supreme Court.

56.  According to the Government, as to the subjective test, the applicants failed to provide any evidence, either in the domestic proceedings or to the Court, that there had been any personal conviction or conduct on the part of the acting judges, or any personal prejudice or affection in the present case. In addition, the domestic courts offered sufficient guarantees to exclude any legitimate doubt as to impartiality since “the adjudicating judges of the [higher] courts adopted their decisions in accordance with the legal opinion adopted by the Supreme Court in exercising its legal jurisdiction”.

2.  The Courts assessment

(a)  General principles

57.  Impartiality normally denotes the absence of prejudice or bias and its existence or otherwise can be tested in various ways. According to the Courts settled case-law, the existence of impartiality for the purposes of Article 6 § 1 must be determined according to a subjective test, where regard must be had to the personal conviction and behaviour of a particular judgethat is, whether the judge held any personal prejudice or bias in a given case; and also according to an objective test, that is to say by ascertaining whether the tribunal itself and, among other aspects, its composition, offered sufficient guarantees to exclude any legitimate doubt in respect of its impartiality (see, inter aliaRamos Nunes de Carvalho e Sá v. Portugal [GC], nos. 55391/13 and 2 others, § 145, 6 November 2018).

58.  As to the subjective test, the principle that a tribunal must be presumed to be free of personal prejudice or partiality is long-established in the case-law of the Court (see, for example, Kyprianou v. Cyprus [GC], no. 73797/01, § 119, ECHR 2005XIII). The Court has held that the personal impartiality of a judge must be presumed until there is proof to the contrary (see, for example, Morice v. France [GC], no. 29369/10, § 74, 23 April 2015). As regards the type of proof required, the Court has, for example, sought to ascertain whether a judge has displayed hostility or ill will for personal reasons (see De Cubber v. Belgium, 26 October 1984, § 25, Series A no. 86).

59.  In the vast majority of cases raising impartiality issues the Court has focused on the objective test. However, there is no watertight division between subjective and objective impartiality, since the conduct of a judge may not only prompt objectively held misgivings as to impartiality from the point of view of the external observer (objective test) but may also go to the issue of his or her personal conviction (subjective test – see Kyprianou, cited above, § 119). Thus, in some cases where it may be difficult to procure evidence with which to rebut the presumption of the judges subjective impartiality, the requirement of objective impartiality provides a further important guarantee (see Pullar v. the United Kingdom, 10 June 1996, § 32, Reports of Judgments and Decisions 1996-III).

60.  As to the objective test, it must be determined whether, quite apart from the judges conduct, there are ascertainable facts which may raise doubts as to his or her impartiality. This implies that, in deciding whether in a given case there is a legitimate reason to fear that a particular judge or a body sitting as a bench lacks impartiality, the standpoint of the person concerned is important but not decisive. What is decisive is whether this fear can be held to be objectively justified (see Wettstein v. Switzerland, no. 33958/96, § 44, ECHR 2000-XII, and Ferrantelli and Santangelo v. Italy, 7 August 1996, § 58, Reports 1996III).

61.  The objective test mostly concerns hierarchical or other links between the judge and other actors in the proceedings (see court martial cases, for example, Miller and Others v. the United Kingdom, nos. 45825/9945826/99 and 45827/99, 26 October 2004; see also cases regarding the dual role of a judge, for example, Mežnarić v. Croatia, no. 71615/01, § 36, 15 July 2005, and Wettstein, cited above, § 47, where the lawyer representing the applicants opponents subsequently judged the applicant in a single set of proceedings and overlapping proceedings respectively) which objectively justify misgivings as to the impartiality of the tribunal, and thus fail to meet the Convention standard under the objective test (see Kyprianou, cited above, § 121). It must therefore be decided in each individual case whether the relationship in question is of such a nature and degree as to indicate a lack of impartiality on the part of the tribunal (see, mutatis mutandisPullar, cited above, § 38).

62.  In this connection, even appearances may be of a certain importance or, in other words, “justice must not only be done, it must also be seen to be done” (see De Cubber, cited above, § 26). What is at stake is the confidence which the courts in a democratic society must inspire in the public. Thus, any judge in respect of whom there is a legitimate reason to fear a lack of impartiality must withdraw (see Castillo Algar v. Spain, 28 October 1998, § 45, Reports 1998-VIII).

63.  Moreover, in order that the courts may inspire in the public the confidence which is indispensable, account must also be taken of questions of internal organisation (see Piersack v. Belgium, 1 October 1982, § 30(d), Series A no. 53). The existence of national procedures for ensuring impartiality, namely rules regulating the withdrawal of judges, is a relevant factor. Such rules manifest the national legislatures concern to remove all reasonable doubts as to the impartiality of the judge or court concerned and constitute an attempt to ensure impartiality by eliminating the causes of such concerns. In addition to ensuring the absence of actual bias, they are directed at removing any appearance of partiality and so serve to promote the confidence which the courts in a democratic society must inspire in the public (see Mežnarić, cited above, § 27). The Court will take such rules into account when making its own assessment as to whether a tribunal was impartial and, in particular, whether the applicants fears can be held to be objectively justified (see, mutatis mutandisPescador Valero v. Spain, no. 62435/00, §§ 24-29, ECHR 2003-VII).

64.  Lastly, the Court emphasises that the notion of the separation of powers between the political organs of government and the judiciary, as well as importance of safeguarding the independence of judiciary, have assumed growing importance in its case-law (see Stafford v. the United Kingdom [GC], no. 46295/99, § 78, ECHR 2002-IV; see also, mutatis mutandisRamos Nunes de Carvalho e Sá, cited above, § 144, concerning the dual role of the President of the Supreme Court and the careers of its judges, linked to the High Council of the JudiciaryBaka v. Hungary [GC], no. 20261/12, §§ 121 and 165, 23 June 2016, concerning an access-to-court complaint in the context of the removal of judges). The Court also found that the applicants had been deprived of a hearing by an independent and impartial tribunal resulting in infringements of the basic principles of the rule of law when executive authorities had intervened in judicial proceedings, obtaining annulment or the setting aside of final judgments (see Sovtransavto Holding v. Ukraine, no. 48553/99, § 75-82, ECHR 2002VII).

(b)  The Courts assessment

65.  The Court does not observe in the present case such issues as unclear separation of powers or internal structural impartiality (compare and contrast Procola v. Luxembourg, 28 September 1995, § 45, Series A no. 326, and Kleyn and Others v. the Netherlands [GC], nos. 39343/98 and 3 others, §§ 193-96, ECHR 2003VI, in which judicial functions and the structural function of advising the government were combined within the Conseil dEtat and where the structure of the body in issue was such that its members could successively exercise both functions).

66.  The central question raised is whether, in the circumstances of the present case, the holding of the meeting with the representative of the Ministry of Defence (see paragraph 20 above), which later became a party to the proceedings, was capable of casting doubt on the Supreme Courts impartiality sufficiently to compromise the impartiality of the chambers which determined the appeals on points of law lodged in the applicants cases at a later stage (see paragraph 17 above) and adopted the relevant legal opinion by which it influenced the other courts on how to adjudicate the cases. The Court will therefore examine the case in its overall context, and more specifically, it should determine whether the Supreme Court itself and its chambers offered sufficient guarantees to exclude any legitimate doubt in respect of their impartiality or whether the applicants doubts can be regarded as objectively justified in the circumstances of the case (see the case-law quoted in paragraph 60 above). Therefore, while the standpoint of the applicants is important, the decisive factor is whether there are ascertainable facts which may raise doubts as to the courts impartiality from the point of view of an external observer (see, mutatis mutandis, Morice, cited above, § 75).

67.  The Court notes that the cases before the domestic courts involved a large number of litigants (see paragraphs 14 and 19 above), including the applicants, against an executive authority, namely the Ministry of Defence, concerning a complex factual and legal issue, which could also have significantly affected the military budget (see paragraph 21 above). Against such a background, the Court accepts that it is legitimate for the Supreme Court to seek methods to effectively deal with a large influx of cases at domestic level, particularly if they raise preliminary jurisdictional issues that fall within its competence (see paragraphs 36 and 44 above), or if, for example, the outcome may indeed lead to out-of-court settlements (see paragraph 20 above). In that regard, the courts may enter into institutional relations to the extent that is consistent with the impartiality required of judges. They should, in particular, strike an appropriate balance between the need to maintain the impartiality and the appearance of impartiality on the one hand, and the courts interest in obtaining information relevant to adjudication or effectively dealing with an influx of cases on the other. Meetings with any interested party, even the more so with a State body, on issues which are the subject of pending or foreseeable litigation should be held in a way which does not undermine the decision-making process and the public confidence that the courts must inspire.

68.  The Court notes with regret that it does not appear that the Supreme Court kept any written records of who initiated the meeting, its purpose and the discussions that took place, or, at least, they were not submitted to the Court by the Government. Such a written record would have certainly helped to provide more transparent information on what occurred during the meeting. This would have protected the Supreme Court from accusations of partiality and appearance, being it actual or perceived, that the Ministry could have attempted to improperly interfere with the merits and the outcome of the cases.

69.  Having regard only to the available facts about the meeting in question from the submissions of the Ministrys representative (see paragraph 20 above; see also paragraph 54 above) and without entering into assumptions and speculation, the Court notes that on an unspecified date, before March 2004, the President of the Supreme Court and the Civil Division President had a meeting with a President of a first-instance court and a representative of the Ministry. They were, according to the Government, given background information on the complex way in which military salaries were determined, but the conversation seems to have turned principally to procedural matters. In particular, it was, according to the Ministry, agreed in principle that “the lower court would adopt a partial decision (medjupresuda) as to the legal basis of the civil claim” (hence without making findings as to quantum) and that the Supreme Court would then give a final ruling on the admissibility and merits of the case. If the court accepted the civil claims, the Ministry intended to propose out-of-court settlements of all pending cases to avoid further litigation costs (see paragraph 20 above).

70.  On another occasion, in December 2008, the Ministry sent a formal letter further asking the Supreme Court to take a decision in the case concerning the eighth applicant as a priority and on two other appeals on points of law, as well as to serve its final judgment on the Ministry directly and not via the lower courts as required by law, in order to prevent execution of the lower judgments and thus irreparable damage to the military budget. A month and a half later, the Supreme Court ordered a retrial at second instance (see paragraph 21 above).

71.  The Court observes that the meeting between the judges and the Ministrys representative was not a private communication on a pending case, but a public meeting which occurred outside the framework of any proceedings before the Supreme Court itself. If the cases had been pending before the Supreme Court, the holding of the meeting with only one party to discuss the matters, in these particular circumstances, could have possibly raised an issue. However, at the time of the meeting in question (which must have been before 16 March 2004, see paragraphs 20 and 54 above), neither the applicants cases nor other cases of the same kind were pending before the Supreme Court; most of the applicants claims had not even been lodged with a first-instance court (for the relevant dates, see appendix).

72.  Furthermore, the complaints in the present case concern the court of last resort in ordinary judicial proceedings in Serbia, which is composed exclusively of professional judges with guaranteed tenure. The applicants have not claimed that those judges were specifically appointed with a view to adjudicating their case, but that the decisions of all the judges were influenced by the two judges who had participated at the meeting (see, mutatis mutandisRamos Nunes de Carvalho e Sá, cited above, § 155). The Court sees no real reason to doubt the ability of the judges to ignore extraneous considerations, if any, in the present case. They are in principle expected and trusted to abide by the law until there are ascertainable facts which may raise doubts as to their impartiality from the point of view of an external observer. The Court does not consider that extracting one case to be the lead for all the other cases compromises in any way the impartial decision-making process, as it is a regular procedural step when required. It does not suffice to persuade the Court to find bias on the part of the Supreme Court judges or favouring of a particular party, especially if it may lead to, depending on the outcome, a reduction in the number of pending cases by means of out-of-court settlements or their disposal by the lower courts.

73.  As to the influence on adjudication by the lower courts, the Court notes that they made use of their statutory entitlement to seek a legal opinion from the highest court in view of apparently divergent practice on the impugned matter (see paragraph 15 and 36 above). The Supreme Court provided a comprehensive interpretation of the relevant legislation causing ambiguities in this area and gave guidance to the lower courts on the subject matter, and was confined to its proper judicial role of determining who is vested with which authority (see paragraphs 44-45 and 47 above; compare and contrast Procola, cited above, § 45, where the members of the Conseil dEtat could exercise dual – judicial and administrative – assignments in respect of the same decisions). There is also no indication that the Supreme Court changed its interpretation of the law as a result of the meeting. Indeed, the view it ultimately reached – that the administrative bodies are vested with jurisdiction as regards the determination of military salaries – was consistent with its earlier view on an equivalent issue in a different context (compare paragraphs 34 and 35 and paragraphs 37-40 above). Notably, the outcome of the Supreme Courts opinion differs from the situation that had allegedly been discussed at the meeting (see paragraph 20 above). Lastly, the Court notes that the Constitutional Court subsequently upheld the legal interpretation provided by the Supreme Court (see paragraph 24 in fine above).

74.  Consequently, while emphasising the importance of “appearances” in this context, regard being had to all the specific circumstances of the case and the foregoing considerations, the Court is of the opinion that the holding of the meeting to discuss the procedural matters between two Supreme Courts judges, the President of a lower court and a representative of the Ministry as a later party to the proceedings, was not such as to cast doubt on the objective impartiality of the Supreme Court in ruling on the applicants appeals on points of law against the lower courts decisions. There remains the issue that the applicants might not have seen the Supreme Court as being totally free from bias after the meeting. However, the existence of such sentiments and fears on their part is not sufficient to establish that they were objectively justified within the meaning of the Courts case-law (see paragraph 60 above).

75.  Consequently, the Court considers that there has been no violation of Article 6 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION IN RESPECT OF THE ALLEGED INCONSISTENCY IN THE CASE-LAW

76.  The applicants also complained of inconsistencies in the case-law of the Serbian courts, given that the competent civil courts had declined jurisdiction to decide their cases while the other municipal or appellate courts had accepted jurisdiction and ruled in favour of the claimants in situations similar to theirs. They submitted copies of twenty-one judgments in support of their allegations regarding the divergent case-law at issue which, according to them, created legal uncertainty together with hundreds of other such cases.

They relied on Article 6 of the Convention.

A.  The parties submissions

77.  The Government did not dispute the fact that the lower civil courts had initially adopted conflicting conclusions as to the competence ratione materiae of the civil courts in same factual and legal situation as the applicants. However, at the initiative of certain lower courts, the Supreme Court had adopted its legal opinion on the issue in question in accordance with Article 176 of the then applicable Civil Procedure Code Act (see paragraph 44 above), providing a detailed interpretation of the relevant domestic law causing ambiguities in this area (see paragraphs 37-40 above). The Government claimed that as of that date, the interpretation of the Supreme Court had been applied in the decisions of all lower courts, including in the applicants cases, and had also been upheld by the Constitutional Court (see paragraph 24 above). All departures from this legal opinion, which had occurred in exceptionally rare cases, such as that of the third applicant, had however been harmonised at the latest at Supreme Court level, in the proceedings on appeal on points of law. The Government alleged that the Serbian legal system clearly provided a mechanism effective and capable of overcoming the divergent case-law of the lower courts, and its further consistent application eliminated any possibility of the occurrence of non-harmonised case-law, namely of “fundamental and long-term differences” potentially leading to legal uncertainty.

78.  The applicants maintained that the domestic case-law on the matter was inconsistent.

B.  The Courts assessment

1.  General principles

79.  In Nejdet Şahin and Perihan Şahin v. Turkey ([GC], no. 13279/05, §§ 49-58, 20 October 2011), the Court recapitulated the main principles applicable in cases concerning the issue of conflicting court decisions. In Stanković and Trajković v. Serbia (nos. 37194/08 and 37260/08, § 40, 22 December 2015), these same principles have been summarised as follows:

“(i)  It is not the Courts function to deal with errors of fact or law allegedly committed by a national court unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention (see García Ruiz v. Spain [GC], no. 30544/96, § 28, ECHR 1999I). Likewise, it is not its function, save in the event of evident arbitrariness, to compare different decisions of national courts, even if given in apparently similar proceedings, as the independence of those courts must be respected (see Ādamsons v. Latvia, no. 3669/03, § 118, 24 June 2008);

(ii)  The possibility of conflicting court decisions is an inherent trait of any judicial system which is based on a network of trial and appeal courts with authority over the area of their territorial jurisdiction. Such divergences may also arise within the same court. That, in itself, cannot be considered contrary to the Convention (see Santos Pinto v. Portugal, no. 39005/04, § 41, 20 May 2008, and Tudor Tudor v. Romania, no. 21911/03, § 29, 24 March 2009);

(iii)  The criteria that guide the Courts assessment of the conditions in which conflicting decisions of different domestic courts, ruling at last instance, are in breach of the fair trial requirement enshrined in Article 6 § 1 of the Convention consist in establishing whether “profound and long-standing differences” exist in the case-law of the domestic courts, whether the domestic law provides for a machinery capable of overcoming these inconsistencies, whether that machinery has been applied and, if appropriate, to what effect (Iordan Iordanov and Others v. Bulgaria, no. 23530/02, §§ 49-50, 2 July 2009; Beian v. Romania (no. 1), no. 30658/05, §§ 34-40, ECHR 2007V (extracts); Ştefan and Ştef v. Romania, nos. 24428/03 and 26977/03, §§ 33-36, 27 January 2009; Schwarzkopf and Taussik v. the Czech Republic (dec.), no. 42162/02, 2 December 2008; Tudor Tudor, cited above, § 31; Ştefănică and Others v. Romania, no. 38155/02, § 36, 2 November 2010);

(iv)  The Courts assessment has also always been based on the principle of legal certainty which is implicit in all the Articles of the Convention and constitutes one of the fundamental aspects of the rule of law (see, amongst other authorities, Beian (no. 1), cited above, § 39; Iordan Iordanov and Others, cited above, § 47; and Ştefănică and Others, cited above, § 31);

(v)  The principle of legal certainty guarantees, inter alia, a certain stability in legal situations and contributes to public confidence in the courts. The persistence of conflicting court decisions, on the other hand, can create a state of legal uncertainty likely to reduce public confidence in the judicial system, whereas such confidence is clearly one of the essential components of a State based on the rule of law (see Paduraru v. Romania, § 98, no. 63252/00, ECHR 2005-XII (extracts); Vinčić and Others [v. Serbia, nos. 44698/06 and 30 others, § 56, 1 December 2009]; and Ştefănică and Others, cited above, § 38);

(vi)  However, the requirements of legal certainty and the protection of the legitimate confidence of the public do not confer an acquired right to consistency of case-law (see Unédic v. France, no. 20153/04, § 74, 18 December 2008). Case-law development is not, in itself, contrary to the proper administration of justice, since failure to maintain a dynamic and evolutive approach would risk hindering reform or improvement (see Atanasovski v. “the Former Yugoslav Republic of Macedonia”, no. 36815/03, § 38, 14 January 2010).”

2.  Application of these principles to the present case

80.  Turning to the present case, the Court notes that the Government did not dispute that conflicts as regards case-law concerning a procedural matter of general importance evolved between the submission of the first civil claims in 2003 and the first judgments in 2005 (see paragraph 77 above). While this is a matter of concern for those involved, as already noted above, the possibility of conflicting court decisions is an inherent trait of any judicial system which is based on a network of trial and appeal courts with authority in a certain area. Such divergences may also arise within the same court. That in itself, however, cannot be considered in breach of the Convention (see Stanković and Trajković, cited above, § 41).

81.  The Court observes that after the initial divergent domestic case-law, the competent lower courts, faced with an influx of similar cases and aware of the divergent adjudication, made use of the possibility of requesting an interpretation of the relevant legal provisions from the Supreme Court in order to harmonise the case-law (see paragraphs 15 and 36 above). The inconsistencies were institutionally resolved by a legal opinion of 31 May 2005, clarifying that the applicants cases fell exclusively within the domain of public law (see paragraphs 37-40 above). According to the Government, from June 2005 onwards the legal opinion was fully implemented and no legal uncertainty continued, while the “extremely rare exceptions” were rectified by the Supreme Court at last instance and upheld by the Constitutional Court in the process of constitutional protection (see paragraph 77 above).

82.  It is noted that final rulings were issued in the applicants cases following the date on which the Supreme Court had adopted its legal opinion on the matter (see paragraph 37-40 above). The Court finds that in the specific circumstances of the present case, the Serbian legal system provided the applicants with a mechanism capable of overcoming the case-law inconsistencies complained of in a satisfactory manner. The applicants did not contest the submission that the domestic courts had harmonised their approach in the determination of claims such as theirs, but on the contrary confirmed that the appellate or the Supreme Court had reversed earlier judgments which were not in conformity with the Supreme Courts approach. This interpretation of the domestic law, while difficult to reconcile with the views expressed by the administrative and lower civil courts in other cases of this type, as well as the earlier interpretations (see paragraphs 9 and 10 above), is certainly not untenable and was adopted by the highest ordinary court. In any event, the Court observes that the applicants did not complain about the outcome of the domestic claims or the arbitrariness, or the protection of their property rights. The Court therefore, without considering it appropriate to pronounce as to what the actual outcome of the applicants cases should have been (see, mutatis mutandisGarcia Ruiz, cited above, § 28, and Vinčić and Others, cited above, § 56), considers that there were no “profound and long-standing differences” in the relevant case-law during the relevant period in the applicants cases (see, mutatis mutandisSchwarzkopf and Taussik, decision cited above; Pérez Arias v. Spain, no. 32978/03, § 25, 28 June 2007; and Stanković and Trajković, cited above, §§ 42-43; contrast Rakić and Others v. Serbia, nos. 47460/07 and 29 others, § 44, 5 October 2010).

83.  In view of the foregoing considerations, the Court considers that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Decides, unanimously, to join the applications;

 2.  Declares, unanimously, the applicants complaint concerning the alleged lack of impartiality of the Supreme Court admissible and the remainder of the applications inadmissible;

 3.  Holds, by six votes to one, that there has been no violation of Article 6 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 12 January 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Andrea Tamietti Yonko Grozev
RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Mourou-Vikström is annexed to this judgment.

Y.G.
A.N.T.

APPENDIX

No.

Application

number

Lodged on

Applicants name,

year of birth and

place of residence

Date of submission of civil claims and the relevant domestic decisions

  1.  

50104/10

16/08/2010

Ninoslav SVILENGAĆANIN

1979

Ruma

Veljko IVANOVIĆ

1978

Vučak

25/09/2003 (civil claim)

23/11/2005 (Ruma Municipal Court) 24/08/2006 (Novi Sad Appellate Court)

07/02/2008 (Supreme Court of Serbia)

17/05/2010 (Constitutional Court)

  1.  

50673/10

16/08/2010

Ivica MILENKOVIĆ

1964

Banjaluka

 

29/07/2003 (Military unit (Vojna pošta) Belgrade 2977)

23/04/2003 (civil claim)

05/12/2006 (Belgrade Second Municipal Court)

20/09/2007 (Belgrade District Court)

01/10//2008 (Supreme Court of Serbia)

06/04/2010 (Constitutional Court)

  1.  

50714/10

16/08/2010

Ljubiša KOCIĆ

1958

Ćuprija

 

(Military Unit Ćuprija 9932)

18/07/2005 (civil claim)

18/05/2006 (Ćuprija Municipal Court)

29/12/2006 (Jagodina District Court)

01/11/2007 (Supreme Court of Serbia),

12/3/2009 (Supreme Court on a request for retrial)

15/04/2010 (Constitutional Court)

  1.  

13078/11

19/01/2011

Dnjepar ZEČEVIĆ

1995

Leskovac

 

26/10/2004 (civil claim)

31/03/2006 (Ćuprija Municipal Court)

02/08/2006 (Jagodina District Court)

21/2/2008 (Supreme Court of Serbia)

07/05/2010 (Constitutional Court, served on 26/07/10)

  1.  

15596/11

21/01/2011

Zoran JOVANOVIĆ

1957

Ćuprija

 

(Military Unit Ćuprija 9932)

26/07/2005 (civil claim)

07/03/2006 (Ćuprija Municipal Court)

18/08/2006 (Jagodina District Court)

06/12/2007 (Supreme Court of Serbia)

27/07/2010 (Constitutional Court, served on 28/07/2010)

  1.  

8024/12

20/07/2011

Ivan CVETKOVIĆ

1969

Ćuprija

 

(Military unit Ćuprija 4418)

23/08/2005 (civil claim)

06/02/2006 (Ćuprija Municipal Court)

29/12/2006 (Jagodina District Court)

14/10/2008 (Supreme Court of Serbia)

01/02/2011 (Constitutional Court)

  1.  

1404/13

11/12/2012

Nikola KOPANJA

1957

Backa Palanka

 

 

10/10/2007 (civil claim)

05/09/2009 (Bačka Palanka Municipal Court)

10/02/2010 (Novi Sad Appellate Court)

07/07/2010 (Supreme Cassation Court)

21/06/2012 (Constitutional Court)

  1.  

3603/13

08/01/2013

Dragan MILOJEVIĆ II

1963

Jagodina

 

2003 (Military Unit 4418/1 Ćuprija)

29/08/2003 (Ćuprija Municipal Court)

29/04/2009 (Jagodina District Court)

30/09/2010 (Supreme Cassation Court)

06/12/2012 (Constitutional Court)

  1.  

7444/13

08/01/2013

Dejan LUKIĆ

1974

Niš

 

(Military Unit 9650 Prokuplje)

27/09/2005 (civil claim)

31/07/2006 (Prokuplje Municipal Court)

22/11/2006 (Prokuplje District Court)

25/06/2008 (Supreme Court of Serbia)

12/07/2012 (Constitutional Court)

  1.  

7452/13

08/01/2013

Dragan JOVANOVIĆ

1970

Niš

 

(Military Unit 9650 Prokuplje)

27/09/2005 (civil claim)

31/07/2006 (Prokuplje Municipal Court)

22/11/2006 (Prokuplje District Court)

25/06/2008 (Supreme Court of Serbia)

12/07/2012 (Constitutional Court)

DISSENTING OPINION OF JUDGE MOUROU-VIKSTRÖM

(Translation)

1.  I am unable to subscribe to the majoritys view that there has been no violation of Article 6 of the Convention.

2.  The question posed by this case is a fundamental question of principle concerning the independence of the Supreme Court of Serbia, or more precisely the independence of the judges comprising the countrys highest court.

3.  The question is a simple one: was the meeting between members of the judicial authorities and a representative of the executive contrary to the requirements of Article 6? Is the impartiality of the Supreme Court judges who took part in the meeting open to question?

4.  Even though the authority which initiated the meeting is not known, it is established that on an unspecified date, but in any event before March 2004, some judges of the Supreme Court (the President of the Supreme Court itself and the President of the Civil Division) and a first-instance court judge had a meeting with a representative of the Ministry of Defence (the Head of the Department for Property and Legal Affairs).

5.  Members of the judiciary therefore had a conversation with a representative of the executive on a legal and technical issue liable to have a major impact on the military budget and hence on a part of the public finances. But above all, the meeting concerned matters which had already come before the first-instance courts and which would in all likelihood be submitted to the Supreme Court for consideration.

6.  According to the Government, the meeting had simply decided on a procedure for the courts handling of cases concerning the determination of the coefficient for calculating military salaries. In the Governments view, no issue of impartiality arose out of the fact that the parties present at the meeting had agreed that the first-instance courts would adopt an initial, partial decision on the legal basis for claims lodged by military personnel and that the Supreme Court would then give a final ruling after examining the admissibility and merits of each case.

7.  The mere fact that the meeting took place raises an issue regarding the appearance of independence and impartiality of the Supreme Court.

Moreover, it should be noted that important information concerning the meeting was not disclosed.

8.  What was on the agenda for the meeting? What was the content of the discussions? Did the meeting simply set out a procedural timetable or did it address matters of substance?

9.  No record was drawn up after the meeting, a fact which lends it the confidential character of an “institutional closed circle”.

In addition to this lack of transparency, the fact that no one representing the interests of military personnel was invited to take part in the meeting upset the fundamental balance that must be struck in dealing with court cases.

10.  A neutral outside observer might legitimately discern in such a meeting a wish to discuss not just the procedural handling of large numbers of cases, but also how they should be dealt with on the merits. As such, it raises an issue under Article 6.

11.  In concluding that the impartiality of the Supreme Court is not open to question the majority attribute considerable weight to the fact that, at the time the meeting was held, no case was pending before the Supreme Court. Nevertheless, some cases had already been dealt with in civil proceedings from 2003 onwards, and the prospect of an influx of cases of the same type had of course been anticipated by the authorities.

12.  The meeting could quite easily have been conducted in a way that would not have cast doubt on the impartiality of the Supreme Court judges.

13.  For instance, simply having a representative of military personnel present at the meeting would have sufficed to allay any suspicion of a risk to the impartiality of the Supreme Court.

14.  Similarly, the members of the Supreme Court could have met without the representative of the Ministry of Defence, who could have been asked to submit an explanatory memorandum on the method of calculating salaries. That document could also have been submitted to representatives of military personnel for comments.

15.  Furthermore, in the course of the judicial proceedings, and in accordance with the adversarial principle, questions could have been put to the Ministry of Defence concerning the method of calculating salaries. Here again, representatives of military personnel could usefully have made observations, and challenged or approved the calculation methods and indexes.

16.  The decision to involve a representative of the executive, a potential party to future judicial proceedings, in the meeting was liable to give rise to doubts as to the impartiality of the Supreme Court and its divisions, which play a key role in appeal proceedings and non-contentious procedures, and whose legal opinion of 31 May 2005 was directly connected to the proceedings in which the applicants were involved.

The meeting therefore constituted an event incompatible with the requirements of Article 6 of the Convention

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude