Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podnela hrvatska državljanja gđa Slava Jurišić (podnositeljka predstavke), dana 14.novembra 2012.godine. Podnositeljka je prigovorila na povredu prava na slobodu izražavanja. Vladi je prigovor saopšten krajem marta 2015.godine.
Podnositeljka predstavke je rođena 1954.godine i živi u Slavonskom Brodu. Ona je lokalna političarka u Slavonskom Brodu. Bila je upravnica ustanove koja upravlja svim dečjim vrtićima u tom mestu. Dok je bila na položaju upravnice, Z.B. je tražila posao i zaposlila se u jednom od dečjih vrtića kao vaspitačica. Jedan od uslova za zapošljavanje bilo je hrvatsko državljanstvo, a Z.B. je predala potvrdu kojom ga je potvrdila. U jednom trenutku je Z.B., kao radnica vrtića, bila podređena podnositeljki. U februaru 2008.godine, Z.B. je imenovana za direktorku ustanove koja upravlja svim dečjim vrtićima u Slavonskom Brodu. Krajem oktobra 2008.godine, podnositeljka je održala konferenciju za novinare na kojoj je tvrdila da je gradonačelnik S.B.-a uključen u razne nepravilnosti pri zapošljavanju državnih službenika u lokalnim javnim ustanovama. Tvrdila je i da je gradonačelnik imenovao Z.B. za upravnicu iako je koristila nevažeće dokumente i imala samo državljanstvo bivše Jugoslavije. Odmah zatim Z.B. je podnela privatnu tužbu protiv podnositeljke pred Opštinskim sudom u Slavonskom Brodu optužujući je za klevetu u vezi sa gore navedenom izjavom. Krajem maja 2010.godine sud je oslobodio podnositeljku od optužbe, smatrajući da je ona dokazala istinitost svojih izjava vezano za državljanstvo Z.B. Krajem maja 2011.godine Županjski sud u Slavonskom Brodu je, postupajući po žalbi Z.B., ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak smatrajući da sve relevantne činjenice nisu pravilno utvrđene. Krajem januara 2012.godine, nakon ponovnog postupka, Opštinski sud je oglasio podnositeljku krivom za klevetu. Županjski sud je potvrdio ovu odluku. Podnositeljka predstavke je podnela ustavnu tužbu, ali ju je Ustavni sud u septembru 2012.godine proglasio nedopuštenom, kao očigledno neosnovanom.
NAVODNA POVREDA ČLANA 10 KONVENCIJE
- Pravo na slobodu izražavanja.
Sud smatra da nije sporno da je osuda podnositeljke od strane nacionalnih sudova predstavljala mešanje u njeno pravo na slobodu izražavanja. Vidljiv je obeshrabrujući učinak koji strah od izrečene sankcije (60 dana zatvora, uslovna osuda) ima na ostvarivanje slobode izražavanja. Okolnosti ovog predmeta ne predstavljaju uverljivo opravdanje za izricanje kazne zatvora. Dakle, došlo je do povrede člana 10 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET SLAVA JURIŠIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 79584/12)

PRESUDA

STRASBOURG

8. veljače 2018.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Slava Jurišić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Kristina Pardalos, predsjednica,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, sutkinje,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 16. siječnja 2018., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 79584/12) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Slava Jurišić („podnositeljica zahtjeva“) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 14. studenog 2012.
Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa J. Špiranović, odvjetnica iz Slavonskog Broda. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Dana 24. ožujka 2015. godine Vladi je priopćen prigovor koji se odnosi na pravo podnositeljice zahtjeva na slobodu izražavanja, a preostali dio zahtjeva proglašen je nedopuštenim u skladu s pravilom 54. stavkom 3. Poslovnika suda.
Vlada je prigovorila ispitivanju zahtjeva od strane odbora. Nakon što je razmotrio prigovor Vlade, Sud ga odbacuje.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljica zahtjeva rođena je 1954. godine i živi u Slavonskom Brodu.
Podnositeljica zahtjeva lokalna je političarka u Slavonskom Brodu. Bila je ravnateljica ustanove koje upravlja svim dječjim vrtićima u Slavonskom Brodu, a tijekom nekoliko lokalnih izbora kandidirala se za gradonačelnicu toga grada. Dok je podnositeljica zahtjeva bila na položaju ravnateljice ustanove koje upravlja svim dječjim vrtićima u Slavonskom Brodu, Z.B. je tražila posao i zaposlila se u jednom od dječjih vrtića u Slavonskom Brodu kao odgojiteljica. Jedan od uvjeta za zapošljavanje bio je hrvatsko državljanstvo, a B. je predočila potvrdu kojom je potvrdila to državljanstvo. U određenom je trenutku Z.B., kao djelatnica dječjeg vrtića u Slavonskom Brodu, bila podređena podnositeljici zahtjeva. U veljači 2008. Z.B. je imenovana ravnateljicom ustanove koja upravlja svim dječjim vrtićima u Slavonskom Brodu.
Dana 23. listopada 2008. podnositeljica zahtjeva održala je konferenciju za novinare pod nazivom „Sve žrtve kadrovske politike gradonačelnika Slavonskog Broda, M.D.-a“, na kojoj je tvrdila da je gradonačelnik Slavonskog Broda uključen u razne nepravilnosti pri zapošljavanju državnih službenika u lokalnim javnim ustanovama. Podnositeljica zahtjeva također je tvrdila da je gradonačelnik imenovao Z.B. upraviteljicom gradskog dječjeg vrtića iako je koristila nevažeće dokumente i imala samo državljanstvo bivše Jugoslavije te da su gradonačelnik i Z.B. zajedno uskratili zaposlenje kćeri hrvatskog branitelja (vidi stavak 11. u nastavku).
Dana 24. studenog 2008. Z.B. je podnijela privatnu tužbu protiv podnositeljice zahtjeva pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu optužujući ju za klevetu u vezi s gore navedenom izjavom.
Tijekom postupka podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je željela pokazati sve nepravilnosti u vezi s gradonačelnikovim zapošljavanjem lokalnih državnih službenika te da je saznala da je Z.B. zatražila hrvatsko državljanstvo tek nakon što je bila zaposlena kao upraviteljica dječjeg vrtića. Podnositeljica zahtjeva također je ustvrdila da joj je vijećnik u lokalnoj skupštini dao određene dokumente koji se odnose na Z.B., uključujući i poništenu potvrdu o državljanstvu.
Dana 21. svibnja 2010. Općinski sud u Slavonskom Brodu oslobodio je podnositeljicu zahtjeva od optužbe na temelju činjenice da je iz materijala dobivenog tijekom postupka vidljivo da je Z.B. 1985. godine upisana u matičnu knjigu rođenih Bosne i Hercegovine, koja je u to vrijeme bila jedna od bivših jugoslavenskih republika. Kao hrvatska državljanka upisana je 13. listopada 2008. , a zahtjev za zapošljavanje u dječjem vrtiću podnijela je 12. veljače 2008. godine. U tim je okolnostima Općinski sud u Slavonskom Brodu smatrao da je podnositeljica zahtjeva dokazala istinitost svojih izjava.
Dana 23. svibnja 2011., povodom žalbe Z.B., Županijski sud u Slavonskom Brodu ukinuo je prvostupanjsku presudu te je predmet vratio na ponovni postupak jer nisu sve relevantne činjenice pravilno utvrđene.
Nakon ponovnog postupka, dana 26. siječnja 2012. godine, Općinski sud u Slavonskom Brodu proglasio je podnositeljicu zahtjeva krivom za klevetu jer je izjavila da je „[gradonačelnik] na ključne položaje imenovao ljude koji koriste nevažeće dokumente, primjerice, Z.B., koja, nažalost, i dalje ima državljanstvo bivše Jugoslavije“ i „[gradonačelnik] je, zajedno sa svojom ravnateljicom [Z.B.], otpustio jednu djevojku uz izgovor da ona, kao dijete [hrvatskog] branitelja, nema pravo na povlašteni tretman u odnosu na zapošljavanje“. Podnositeljici zahtjeva izrečena je kazna zatvora u trajanju od šezdeset dana te je primijenjena uvjetna osuda s rokom kušnje u trajanju od godine dana. Općinski sud u Slavonskom Brodu smatrao je da je dobro poznata činjenica da Jugoslavija više ne postoji i da Z.B. ne može imati jugoslavensko državljanstvo. Štoviše, Z.B. je 1992. godine stekla hrvatsko državljanstvo, no njezina potvrda o državljanstvu kasnije je poništena 2008. godine zbog određenih administrativnih nepravilnosti te joj je kasnije izdana nova potvrda. Općinski sud u Slavonskom Brodu stoga je smatrao da je podnositeljica zahtjeva izrekla neistinite informacije o Z.B. u javnosti, što predstavlja klevetu. Podnositeljici zahtjeva također je naloženo da plati troškove postupka u iznosu od 8.250,00 hrvatskih kuna (HRK).
Podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu, a dana 30. svibnja 2012. Županijski sud u Slavonskom Brodu njezinu je žalbu odbio i potvrdio je prvostupanjsku presudu.
Podnositeljica zahtjeva zatim je podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prigovarajući, inter alia, da je presudama nižih sudova povrijeđena njezina sloboda izražavanja.
Dana 26. rujna 2012. Ustavni je sud proglasio ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva nedopuštenom kao očigledno neosnovanom.
Odluka Ustavnog suda dostavljena je punomoćnici podnositeljice zahtjeva dana 11. listopada 2012. godine.

II MEĐUNARODNO PRAVO

Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila je 4. listopada 2007. godine Rezoluciju 1577 (2007.) „Prema dekriminalizaciji klevete“, u kojoj poziva one države članice koje i dalje dopuštaju zatvorske kazne za klevetu da ih ukinu bez odgode, čak i ako se te kazne zapravo ne izriču.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je došlo do povrede njezine slobode izražavanja zbog kaznene osude za klevetu. Pozvala su se na članak 10. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da su domaći sudovi pogrešno utvrdili da njezine izjave nisu bile istinite jer je iz dokumenata o državljanstvu Z.B. bilo vidljivo da je prvotna potvrda o državljanstvu koju je Z.B. predočila kada je tražila posao u dječjem vrtiću u Slavonskom Brodu kasnije poništena. Ti su dokumenti također pokazali da je Z.B. tek 2008. godine zatražila upis u knjigu hrvatskih državljana, a hrvatsko državljanstvo stekla je tek 13. listopada 2008. godine, dok je kao ravnateljica ustanove koje upravlja dječjim vrtićima bila zaposlena od veljače 2008. nadalje. Stoga je točna izjava podnositeljice zahtjeva da je Z.B. dobila posao na temelju nevažećih dokumenata jer je jedan od uvjeta za takav posao posjedovanje hrvatskog državljanstva. Podnositeljica zahtjeva dala je izjave na temelju dokumenata koji su joj bili na raspolaganju i nije imala razloga sumnjati u njih.
Podnositeljica zahtjeva također je tvrdila da je njezin jedini cilj bio kritizirati lokalnu vlast i ukazati na njezinu pogrešnu praksu, na što je i imala pravo, a sve njezine izjave dane su u javnom interesu. Naziv konferencije za novinare koju je održala (vidi stavak 6. gore) ukazuje na to da je meta njezine kritike bio gradonačelnik Slavonskog Broda i njegova politika. Kao lokalna javna ličnost još od devedesetih, podnositeljica zahtjeva kontinuirano je izražavala konstruktivna kritička mišljenja o javnim vlastima.
Vlada se složila da je osuda podnositeljice zahtjeva predstavljala miješanje u njezino pravo na slobodu izražavanja. Tvrdila je da se miješanje temelji na Kaznenom zakonu, u kojem je propisana kleveta, te da je osuda imala legitiman cilj – zaštitu ugleda i prava drugih. Sporna izjava bila je činjenična, a njezina se istinitost mogla ispitati. Domaći sudovi utvrdili su da izjava nije bila istinita jer je Z.B. imala hrvatsko državljanstvo i ispunjavala je sve uvjete za položaj upraviteljice dječjeg vrtića te da podnositeljica zahtjeva nije uložila napore kako bi provjerila svoje navode. U kontekstu Hrvatske, označavanje nekog kao jugoslavenskog državljanina smatra se pogrdnim jer je vojska bivše Jugoslavije izvršila oružanu agresiju protiv S obzirom na to da je područje u pitanju, Slavonija, bilo posebno teško pogođeno tim oružanim sukobom te da je izjavu podnositeljice zahtjeva emitirala lokalna radijska postaja, ona je imala značajan klevetnički učinak.
Vlada je nadalje istaknula da podnositeljica zahtjeva nije bila kažnjena zbog javnog kritiziranja gradonačelnika Slavonskog Broda, već samo zbog davanja neistinitih izjava o Z.B. Kao bivša šefica Z.B., podnositeljica zahtjeva imala je dovoljno mogućnosti da provjeri ima li Z.B. hrvatsko državljanstvo ili ne, ali nije to učinila, što je ukazivalo na to da podnositeljica zahtjeva nije postupala u dobroj vjeri.
Što se tiče izrečene sankcije, Vlada je tvrdila da je ona bila razmjerna cilju jer je bila riječ o kazni zatvora u trajanju od šezdeset dana uz primijenjenu uvjetnu osudu. Rok kušnje određen je u trajanju od jedne godine, a jedini uvjet bio je da se podnositeljica zahtjeva suzdrži od počinjenja daljnjih kaznenih djela.

2. Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja

Nije sporno da je osuda podnositeljice zahtjeva od strane nacionalnih sudova nakon njezinih izjava o Z.B. na konferenciji za novinare predstavljala miješanje u njezino pravo na slobodu izražavanja.
Takvo miješanje predstavlja povredu Konvencije ako ne ispunjava uvjete iz stavka 2. članka 10. Stoga treba utvrditi je li ono „propisano zakonom“, je li težilo jednom ili više legitimnih ciljeva navedenih u tom stavku i je li bilo „nužno u demokratskom društvu“ za postizanje tih ciljeva (vidi Cumpǎnǎ i Mazǎre protiv Rumunjske [VV], br. 33348/96, st. 85, ECHR 2004-XI).

(b) Je li bilo propisano zakonom i je li težilo legitimnom cilju

Nije sporno da je presuda nacionalnog suda kojom je podnositeljica zahtjeva osuđena zbog klevete utemeljena na mjerodavnim odredbama Kaznenog zakona, čije dostupnost i predvidljivost nisu osporene, te da je težila legitimnom cilju, „zaštiti prava i sloboda drugih“, i to konkretno ugleda Z.B.
Stavovi stranaka razlikovali su se glede pitanja je li predmetno miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“. Sud stoga mora utvrditi je li taj zahtjev, kako je utvrđen u drugom stavku članka 10., ispunjen u ovom predmetu.

(c) Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu

(i) Opća načela

Mjerodavna opća načela navedena su u predmetu Cumpǎnǎ i Mazǎre (citirano gore, vidi stavke 88.-91.)

(ii) Primjena tih načela na ovaj predmet

Sud na početku primjećuje da je izjava zbog koje je podnositeljica zahtjeva bila kažnjena izjava o činjenici, a ne vrijednosni sud jer se odnosi na provjerljive činjenice, tj. na tvrdnju da je Z.B. koristila nevažeće dokumente i imala državljanstvo bivše Jugoslavije. Ostavljajući po strani pitanje može li se potonji dio te izjave, tj. da je Z.B. imala državljanstvo bivše Jugoslavije, smatrati klevetničkim, Sud je uvjeren da se prvi dio izjave podnositeljice zahtjeva, tj. da je Z.B. koristila nevažeće dokumente kako bi osigurala javno financirano radno mjesto, mogao smatrati narušavanjem ugleda Z.B.
Sud nadalje primjećuje da je podnositeljica zahtjeva spornu izjavu dala na konferenciji za novinare u ulozi lokalne političarke u kontekstu kritiziranja navodno neprimjerene prakse drugog lokalnog političara. S obzirom na to da je podnositeljica zahtjeva bila javna ličnost u svojoj lokalnoj zajednici, moglo bi se prihvatiti da je njezina uloga uključivala moralnu dužnost da upozori javnost na moguće nepravilnosti u postupanju javnih dužnosnika. Stoga je to pitanje bez sumnje bilo od javnog interesa.
Međutim, u konkretnim okolnostima ovoga predmeta, Sud smatra da se ne mora dalje baviti pitanjima jesu li domaće vlasti imale pravo smatrati nužnim ograničavanje ostvarivanja prava podnositeljice zahtjeva na slobodu izražavanja te je li osuda podnositeljice zahtjeva zbog uvrede i klevete ispunila uvjet „prevladavajuće društvene potrebe“ (vidi Cumpǎnǎ i Mazǎre, citirano gore, st. 110.) jer, čak i ako pretpostavimo da je tako, Sud smatra da je presudan aspekt ovoga predmeta pitanje je li predmetno miješanje bilo razmjerno legitimnom cilju s obzirom na izrečene sankcije (ibid.).
Priroda i ozbiljnost izrečenih kazni jesu čimbenici koji se moraju uzeti u obzir pri ocjeni razmjernosti miješanja u slobodu izražavanja zajamčenu člankom 10. Sud također mora biti krajnje oprezan kada su mjere koje nacionalne vlasti poduzmu ili sankcije koje izreknu takve da odvraćaju pojedince od sudjelovanja u raspravi o pitanjima koja mogu legitimno zabrinuti javnost.
U ovom predmetu, osim što joj je naloženo da plati troškove postupka, podnositeljici zahtjeva izrečena je kazna zatvora u trajanju od šezdeset dana te je primijenjena uvjetna osuda. Iako je riječ o uvjetnoj osudi, podnositeljica zahtjeva ipak se suočila s prijetnjom zatvora (usporedi Dalban protiv Rumunjske [VV], br. 28114/95, st. 52., ECHR 1999-VI; i usporedi Bédat protiv Švicarske [VV], br. 56925/08, st. 81., ECHR 2016). Iako je državama ugovornicama njihovim pozitivnim obvezama na temelju članka 8. Konvencije dozvoljeno, ili su čak obvezne, regulirati ostvarivanje slobode izražavanja tako da osiguraju odgovarajuću zaštitu ugleda pojedinaca zakonom, one to ne smiju činiti na način kojim se neopravdano sprječava pojedince da ukazuju na očiglednu zlouporabu javnih ovlasti ili sumnju na zlouporabu javnih ovlasti (vidi, mutatis mutandis, Cumpǎnǎ i Mazǎre, citirano gore, st. 113.).
Vidljiv je obeshrabrujući učinak (eng. chilling effect) koji strah od takvih sankcija ima na ostvarivanje slobode izražavanja. Taj utjecaj, koji djeluje na štetu društva kao cjeline, također je čimbenik razmjernosti, a time i opravdanosti, sankcija izrečenih podnositeljici zahtjeva u ovom predmetu, koja je, kao lokalna političarka nedvojbeno imala pravo skrenuti pozornost javnosti na pitanje navodne zlouporabe ovlasti od strane lokalnog gradonačelnika.
Iako je izricanje kazne u pravilu stvar odluke nacionalnih sudova, Sud smatra da bi izricanje zatvorske kazne, iako uvjetne, u okolnostima ovoga predmeta, i uzimajući u obzir činjenicu da je podnositeljica zahtjeva bila javna ličnost u svojoj lokalnoj zajednici i da je izjava za koju je kažnjena bila dana u kontekstu političkog života u Hrvatskoj, samo u iznimnim okolnostima moglo biti u skladu s njezinom slobodom izražavanja zajamčenom člankom 10. Konvencije, a osobito u slučajevima kada su druga temeljna prava ozbiljno narušena. Na primjer, takva kazna može biti sukladna u odnosu na govor mržnje ili poticanje na nasilje ili veličanje nasilja, od čega niti jedno nije bilo značajka ovog predmeta (vidi Feridun Yazar protiv Turske, br. 42713/98, st. 27., 23. rujna 2004.; i usporedi Sürek protiv Turske (br. 1) [VV], br. 26682/95, st. 62., ECHR 1999-IV).
Okolnosti ovog predmeta – kleveta pojedinca u kontekstu političke rasprave o pitanju od legitimnog javnog interesa – ne predstavljaju uvjerljivo opravdanje za izricanje kazne zatvora. Takva sankcija, po samoj svojoj prirodi, neizbježno će imati obeshrabrujući učinak, a činjenica da je izrečena uvjetna osuda koju podnositeljica zahtjeva nije morala izdržavati ne mijenja taj zaključak jer je njezina osuda održana na snazi (vidi, mutatis mutandis, Cumpǎnǎ i Mazǎre, citirano gore, st. 116.; i Erdoğdu i İnce protiv Turske [VV], br. 25067/94 i 25068/94, st. 53., ECHR 1999-IV; usporedi i s predmetima u kojima u pitanju nije bila politička rasprava ni sloboda tiska, kao što su Lešník protiv Slovačke, br. 35640/97, st. 63, ECHR 2003-IV, i Vejdeland protiv Švedske, br. 1813/07, st. 58. i 59., 9. veljače 2012.). U tom smislu, Sud također ponavlja Rezoluciju Vijeća Europe, u kojoj se pozivaju države članice koje i dalje dopuštaju zatvorske kazne za klevetu da ih ukinu bez odgode, čak i ako se te kazne zapravo ne izriču (vidi stavak 17. gore).
Prema tome došlo je do povrede članka 10.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije propisuje:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Naknada štete

Podnositeljica zahtjeva potražuje 100.000 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
Vlada smatra da je potraživani iznos prekomjeran i neutemeljen.
Sud podnositeljici zahtjeva dodjeljuje 2.500,00 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.

B. Troškovi i izdaci

Podnositeljica zahtjeva također potražuje 10.100,00 eura (EUR) za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima i Sudom.
Vlada smatra da je potraživani iznos prekomjeran i nepotkrijepljen.
Uzimajući u obzir predmete u svojem posjedu i svoju praksu, Sud smatra razumnim dodijeliti iznos od 3.000,00 eura (EUR) koji pokriva troškove po svim osnovama.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 10. Konvencije;

Presuđuje

(a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune (HRK) prema tečaju važećem na dan namirenja:

(i) 2.500 EUR (dvije tisuće pet stotina eura) na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati;

(ii) 3.000,00 EUR (tri tisuće eura) na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljici zahtjeva;

(b) da se nakon proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 8. veljače 2018. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener Kristina Pardalos

Zamjenica tajnika Predsjednica

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF SLAVA JURIŠIĆ v. CROATIA

(Application no. 79584/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

8 February 2018

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Slava Jurišić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Kristina Pardalos, President,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, judges,
and Renata Degener, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 16 January 2018, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 79584/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Slava Jurišić (“the applicant”), on 14 November 2012.

2. The applicant was represented by Ms J. Špiranović, a lawyer practising in Slavonski Brod. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 24 March 2015 the complaint concerning the applicant’s right to freedom of expression was communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

4. The Government objected to the examination of the application by a Committee. After having considered the Government’s objection, the Court rejects it.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1954 and lives in Slavonski Brod.

6. The applicant is a local political figure in Slavonski Brod. She was the head of administration for all kindergartens in Slavonski Brod, and during several local elections ran for mayor of that town. While the applicant held the position of head of administration for all kindergartens in Slavonski Brod, Z.B. sought and obtained employment in one of the kindergartens in Slavonski Brod as a teacher. One of the conditions for obtaining such employment was holding Croatian citizenship, and Z.B. presented a certificate confirming such citizenship. At a certain point in time Z.B., as an employee of a kindergarten in Slavonski Brod, was a subordinate of the applicant. In February 2008 Z.B. was appointed head of administration for all kindergartens in Slavonski Brod.

7. On 23 October 2008 the applicant held a press conference entitled “All victims of the human resources policy of the mayor of Slavonski Brod, M.D.”, where she alleged that the mayor of Slavonski Brod was involved in various irregularities in the employment of civil servants in local public institutions. The applicant thereby also alleged that the mayor had appointed Z.B. as the manager of a kindergarten run by the municipality even though she had used invalid documents and held only citizenship of the former Yugoslavia, and that together the mayor and Z.B. had denied a Croatian war veteran’s daughter employment (see paragraph 11 below).

8. On 24 November 2008 Z.B. instituted a private prosecution against the applicant in the Slavonski Brod Municipal Court (Općinski sud u Slavonskom Bordu) on charges of defamation related to the above-mentioned statement.

9. During the proceedings the applicant contended that she had wanted to show all irregularities concerning the mayor’s employment of local civil servants, and that she had learnt that Z.B. had requested Croatian citizenship only after she had been employed as manager of the kindergarten. The applicant also submitted that a councillor in the local assembly had provided her with certain documents concerning Z.B., including an annulled citizenship certificate.

10. On 21 May 2010 the Slavonski Brod Municipal Court acquitted the applicant on the grounds that the material obtained during the proceedings showed that Z.B. had been registered in 1985 in the register of births of Bosnia and Herzegovina, which at the time had been one of the former Yugoslav republics. She had been registered as a Croatian citizen on 13 October 2008, whereas she had lodged her application for employment at the kindergarten on 12 February 2008. In the circumstances, the Slavonski Brod Municipal Court considered that the applicant demonstrated the veracity of her statements.

11. On 23 May 2011, upon an appeal by Z.B., the Slavonski Brod County Court (Županijski sud u Slavonskom Brodu) quashed the first-instance judgment and ordered a retrial, on the grounds that not all of the relevant facts had been properly established.

12. After a retrial, on 26 January 2012 the Slavonski Brod Municipal Court found the applicant guilty of defamation for having said “[the mayor] appointed people who are using invalid documents to crucial positions, for example Z.B., who unfortunately still has citizenship of the former Yugoslavia” and “[the mayor], together with his manager [Z.B.], fired a girl on the pretence that, as the child of a [Croatian] war veteran, she had no right to preferential treatment with regard to employment”. The applicant was given a suspended sentence of sixty days’ imprisonment with a probation period of one year. The Slavonski Brod Municipal Court held that it was a well-known fact that Yugoslavia no longer existed, and that therefore Z.B. could not have Yugoslav citizenship. Moreover, Z.B. had acquired Croatian citizenship in 1992, but her citizenship certificate had later been annulled in 2008 due to some administrative irregularities, and later she had been issued with a new certificate. The Slavonski Brod Municipal Court therefore held that the applicant had uttered untrue information concerning Z.B. in public, amounting to defamation. The applicant was also ordered to pay the costs of the proceedings in the amount of 8,250 Croatian kunas (HRK).

13. The applicant appealed, and on 30 May 2012 the Slavonski Brod County Court dismissed her appeal, upholding the first-instance judgment.

14. The applicant then lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), complaining, inter alia, that her freedom of expression had been violated by the judgments of the lower courts.

15. On 26 September 2012 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible as manifestly ill-founded.

16. The decision of the Constitutional Court was served on the applicant’s representative on 11 October 2012.

II. INTERNATIONAL LAW

17. On 4 October 2007 the Parliamentary Assembly of the Council of Europe adopted Resolution 1577 (2007), “Towards decriminalisation of defamation”, in which it urged those member States which still allowed prison sentences for defamation, even if those sentences were not actually imposed, to abolish them without delay.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

18. The applicant complained that her freedom of expression had been violated by her criminal conviction for defamation. She relied on Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

A. Admissibility

19. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

20. The applicant argued that the national courts had wrongly established that her statements had not been truthful, since the documents on Z.B.’s citizenship showed that the initial certificate of citizenship which Z.B. had presented when seeking employment at a kindergarten in Salvonski Brod had later been annulled. The documents also showed that Z.B. had only sought to be entered into the register of Croatian citizenship in 2008, and had only obtained Croatian citizenship on 13 October 2008, whereas she had been employed as head of a kindergarten from February 2008 onwards. Therefore, the applicant’s statement that Z.B. had obtained her employment on the basis of invalid documents had been correct, since one of the conditions for such employment had been holding Croatian citizenship. The applicant had made her statements on the basis of the documents at her disposal, and had had no reason to doubt them.

21. The applicant also contended that her only aim had been to criticise the public administration and point out their incorrect practices, which was also her right, and all her statements had been made in the public interest. The title of the press conference she had held (see paragraph 6 above) indicated that the target of her criticism had been the mayor of Slavonski Brod and his policies. As a local public figure since the 1990s, the applicant had continuously expressed constructive critical opinions on public authorities.

22. The Government accepted that the applicant’s conviction had amounted to an interference with her right to freedom of expression. They contended that the interference was based on the Criminal Code, which proscribed defamation, and that the conviction had pursued a legitimate aim – the protection of the reputation and rights of others. The impugned statement was factual, and its veracity could have been tested. The national courts had found that the statement had not been truthful, since Z.B. held Croatian citizenship and fulfilled all the conditions for being the head of a kindergarten, and that the applicant had not made an effort to verify her allegations. In a Croatian context, labelling someone a Yugoslav citizen was defamatory, since the army of the former Yugoslavia had carried out an armed offensive against Croatia. Given that the area at issue, Slavonia, had been particularly seriously affected by the armed conflict, and that the applicant’s statement had been aired by a local radio station, it had had a significant defamatory effect.

23. The Government further stressed that the applicant had not been punished for her public criticism of the mayor of Slavonski Brod, but only for having made untrue statements about Z.B. As Z.B.’s former boss, the applicant had had ample opportunity to verify whether Z.B. held Croatian citizenship or not, but had not done so, which indicated that the applicant had not acted in good faith.

24. As to the sanction imposed, the Government contended that it had been proportionate to the aim sought, since it had been a suspended sentence of only sixty days. The probation period had been set at one year, and the only condition had been that the applicant refrain from committing further criminal offences.

2. The Court’s assessment

(a) Whether there was an interference

25. It was not disputed that the applicant’s conviction by the national courts following her statements about Z.B. at a press conference amounted to “interference” with her right to freedom of expression.

26. Such interference will infringe the Convention if it does not meet the requirements of paragraph 2 of Article 10. It should therefore be determined whether it was “prescribed by law”, whether it pursued one or more of the legitimate aims set out in that paragraph, and whether it was “necessary in a democratic society” in order to achieve those aims (see Cumpǎnǎ and Mazǎre v. Romania [GC], no. 33348/96, § 85, ECHR 2004‑XI).

(b) Whether it was prescribed by law and pursued a legitimate aim

27. It is undisputed that the judgment of the national court convicting the applicant of defamation was based on the relevant provisions of the Criminal Code, whose accessibility and foreseeability have not been contested, and that it pursued a legitimate aim, the “protection of the rights and freedoms of others”, and more particularly, the reputation of Z.B.

28. The parties’ views differed as to whether the interference in question had been “necessary in a democratic society”. The Court must therefore determine whether this requirement, as set out in the second paragraph of Article 10, was satisfied in the instant case.

(i) General principles

29. The relevant general principles are set out in Cumpǎnǎ and Mazǎre (cited above, see §§ 88-91)

(ii) Application of those principles to the present case

30. The Court notes at the outset that the statement for which the applicant was punished was a statement of fact and not a value judgment, since it concerned verifiable facts, namely an assertion that Z.B. had used invalid documents and held citizenship of the former Yugoslavia. Leaving aside the issue of whether the latter part of that statement, namely that Z.B. held citizenship of the former Yugoslavia, may be seen as defamatory, the Court is satisfied that the first part of the applicant’s statement, namely that Z.B. had used invalid documents in order to procure publicly-funded employment, could have been seen as tarnishing Z.B.’s reputation.

31. The Court further notes that the applicant made the impugned statement in her role as a local politician, in the context of criticising the allegedly improper practices of another local politician, in a press conference. Given that the applicant was a public figure in her local community, it could be accepted that her role involved a moral duty to alert the public of possible irregularities in the conduct of public officials. Therefore, the matter concerned was undoubtedly of public interest.

32. However, in the particular circumstances of the present case, the Court considers that it does not have to further address the issues of whether the domestic authorities were entitled to consider it necessary to restrict the exercise of the applicant’s right to freedom of expression, and whether the applicant’s conviction for insult and defamation accordingly met a “pressing social need” (see Cumpǎnǎ and Mazǎre, cited above, § 110), since, even assuming that this was so, the Court considers that the crucial aspect of the instant case is whether the interference in issue was proportionate to the legitimate aim pursued, in view of the sanctions imposed (ibid.).

33. The nature and severity of the penalties imposed are factors to be taken into account when assessing the proportionality of an interference with freedom of expression guaranteed by Article 10. The Court must also exercise the utmost caution where the measures taken or sanctions imposed by the national authorities are such as to dissuade individuals from taking part in the discussion of matters of legitimate public concern.

34. In the instant case, besides being ordered to pay the costs of the proceedings, the applicant was given a suspended sentence of sixty days’ imprisonment. Even though it was a suspended sentence, the applicant nevertheless faced the threat of imprisonment (compare Dalban v. Romania [GC], no. 28114/95, § 52, ECHR 1999‑VI; and contrast Bédat v. Switzerland [GC], no. 56925/08, § 81, ECHR 2016). Although the Contracting States are permitted, or even obliged, by their positive obligations under Article 8 of the Convention to regulate the exercise of freedom of expression so as to ensure adequate protection by law of individuals’ reputations, they must not do so in a manner that unduly deters individuals from pointing out the apparent or suspected misuse of public power (see, mutatis mutandis, Cumpǎnǎ and Mazǎre, cited above, § 113).

35. The chilling effect that the fear of such sanctions has on the exercise of freedom of expression is evident. This effect, which works to the detriment of society as a whole, is likewise a factor which goes to the proportionality, and thus the justification, of the sanctions imposed on the present applicant, who, as a local politician was undeniably entitled to bring to the attention of the public the matter of the alleged misuse of power by a local mayor.

36. Although sentencing is in principle a matter for the national courts, the Court considers that, in the circumstances of the present case, and taking into account that the applicant was a public figure in her local community, and that the statement for which she was punished had been made in the context of political life in Croatia, the imposition of a prison sentence, albeit suspended, would only in exceptional circumstances be compatible with her freedom of expression as guaranteed by Article 10 of the Convention, and notably where other fundamental rights have been seriously impaired. For example, such a sentence might be compatible in relation to hate speech or incitement to or glorification of violence, neither of which was a feature of this case (see Feridun Yazar v. Turkey, no. 42713/98, § 27, 23 September 2004; and contrast Sürek v. Turkey (no. 1) [GC], no. 26682/95, § 62, ECHR 1999‑IV).

37. The circumstances of the instant case – defamation of an individual in the context of a political debate on a matter of legitimate public interest – present no convincing justification for the imposition of a prison sentence. Such a sanction, by its very nature, will inevitably have a chilling effect, and the fact that a suspended sentence was imposed which the applicant did not have to serve does not alter that conclusion, since her conviction was maintained (see, mutatis mutandis, Cumpǎnǎ and Mazǎre, cited above, § 116, and Erdoğdu and İnce v. Turkey [GC], nos. 25067/94 and 25068/94, § 53, ECHR 1999‑IV; contrast also with cases in which neither a matter of political debate nor freedom of the press was at stake, such as Lešník v. Slovakia, no. 35640/97, § 63, ECHR 2003‑IV, and Vejdeland v. Sweden, no. 1813/07, §§ 58 and 59, 9 February 2012). In this regard, the Court also reiterates the Resolution of the Council of Europe, calling on the member States which still allow prison sentences for defamation, even if such sentences are not actually imposed, to abolish them without delay (see paragraph 17 above).

38. There has accordingly been a violation of Article 10 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

39. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

40. The applicant claimed 100,000 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage.

41. The Government deemed the sum claimed excessive and unfounded.

42. The Court awards the applicant EUR 2,500 in respect of non‑pecuniary damage.

B. Costs and expenses

43. The applicant also claimed EUR 10,100 for costs and expenses incurred before the domestic courts and before the Court.

44. The Government deemed the sums claimed excessive and unsubstantiated.

45. Regard being had to the documents in its possession and to its case-law, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 3,000 covering costs under all heads.

C. Default interest

46. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts, to be converted into Croatian kunas (HRK) at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 2,500 (two thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 8 February 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener Kristina Pardalos

Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine