Bukta i drugi protiv Mađarske

Država na koju se presuda odnosi
Mađarska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
25691/04
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
17.07.2007
Članovi
10
11
11-1
11-2
29
29-3
41
Kršenje
11
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 11) Sloboda okupljanja i udruživanja
(Čl. 11-1) Slobodna mirnog okupljanja
(Čl. 11-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 11-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 11-2) Zaštita prava i sloboda drugih
(Čl. 11-2) Propisano zakonom
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosioci predstavke su osporavali policijsko rasturanje okupljanja, oko 150 osoba, kojim se želelo izraziti neslaganje sa učešćem mađarskog premijera na prijemu koji je u Budimpešti priredio rumunski premijer, i to ispred hotela u kojem se prijem održavao. O okupljanju nisu obavestili policiju budući da je mađarski premijer potvrdio svoje učešće na prijemu dan uoči njegovog održavanja, a mađarsko pravo propisuje da se skup prijavljuje najmanje tri dana unapred.

Uprkos svojoj doslednoj praksi da se obaveza prijavljivanja skupa ne može smatrati oblikom zadiranja u slobodu okupljanja, Sud je u ovom predmetu zaključio da se rasturanje mirnog okupljanja, koje nije bilo prijavljeno, ne može smatrati neophodnim u demokratskom društvu u ostvarenju ciljeva kojima se težilo.

Pri tom, Sud je imao u vidu da u konkretnom slučaju javnost nije bila obaveštena blagovremeno o učešću mađarskog premijera na pomenutom prijemu što je podnosioce predstavke stavljalo pred dilemu: da odustanu potpuno od svog prava na mirno okupljanje ili da ga ostvare uz nepoštovanje zakonskih rokova.

Evropski sud je takođe uzeo u obzir i to da se ne može reći kako su podnosioci predstavke predstavljali opasnost po javni poredak, osim manjih poremećaja koje neizbežno stvara svaki skup na javnom prostoru. U tom kontekstu, Sud je zauzeo stanoviše da „u posebnim okolnostima kada se može opravdati momentalna reakcija na određeni politički događaj, koji bi imao oblik mirnog okupljanja, njegovo rasturanje sa jedinim obrazloženjem da obaveza prethodnog prijavljivanja nije bila poštovana, uz ponašanje učesnika koje nije suprotno zakonu, je nesrazmerno ograničenje slobode mirnog okupljanja”

Sud nalazi da rastjerivanje mirnog okupljanja podnosilaca predstavke ne može da se smatra neophodnim u demokratskom društvu da bi se postigli postavljeni ciljevi. Shodno tome, utvrđuje se da je došlo do povrede člana 11 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET BUKTA I DRUGI protiv MAĐARSKE

(Predstavka br. 25691/04)

PRESUDA

Ova verzija teksta ispravljena je 25. septembra 2007. godine po Pravilu 81 Sudskog poslovnika

STRAZBUR

17. jul 2007. godine

PRAVOSNAŽNA

17. 10. 2007.

U predmetu Bukta i drugi protiv Mađarske, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Françoise Tulkens, Predsjednik,
András Baka,
Ireneu Cabral Barreto,
Vladimiro Zagrebelsky,
Antonella Mularoni,
Danutė Jočienė,
Dragoljub Popović, sudije,
i Sally Dollé, Sekretar odjeljenja,

nakon vijećanja bez prisustva javnosti 26. juna 2007. godine, donosi sljedeću presudu, koju je usvojio toga dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut predstavkom (br. 25691/04) protiv Republike Mađarske koju su 13. aprila 2004. godine po članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tesktu: Konvencija) podnijela tri mađarska državljanina, g-đa Dénesné Bukta, g. Ferdinánd Laczner i g. Jánosné Tölgyesi (u daljem tekstu: Podnosioci predstavke)
  2. Podnosioce predstavke zastupao je g. L. Grespik, advokat sa praksom u Budimpešti. Vladu Mađarske (u daljem tekstu: Vlada) zastupao je njihov Zastupnik, g. L. Hötzl, iz Ministarstva pravde i sprovođenja zakona.
  3. Podnosioci predstavke tvrde da je navodno njihovo mirno okupljanje rastjerala policija i da je to bila povreda člana 10 i 11 Konvencije.
  4. Dana 4. septembra 2006. godine Sud je odlučio da o predstavci obavijesti Vladu. Po odredbama člana 29 stav 3 Konvencije, odlučeno je da se meritum predstavke ispita u isto vrijeme kada i njena prihvatljivost.

ČINJENICE

  1. Podnosioci predstavke su državljani Mađarske rođeni 1943, 1945, odnosno 1951. godine koji žive u Budimpešti.

A.  Okolnosti predmeta

  1. Činjenice predmeta, koje su konstatovale strane, mogu se sumirati na sljedeći način.
  2. Dana 1. decembra 2002. godine Premijer Rumunije bio je u zvaničnoj posjeti Budimpešti i priredio je prijem povodom nacionalnog dana Rumunije, kojim se obilježava Gyulafehérvárska narodna skupština iz 1918. godine kada je proglašeno da do tada mađarska Transilvanija prelazi u ruke Rumunije.
  3. Premijer Mađarske odlučio je da prisustvuje prijemu i tu je svoju namjeru objavio dan prije samog prijema.
  4. Podnosioci predstavke smatrali su da Premijer Mađarske ne treba da prisustvuje prijemu, jer Gyulafehérvárska Narodna skupština ima negativan značaj za mađarsku istoriju. Zato su odlučili da organizuju demonstracije ispred Hotela Kempinski u Budimpešti gdje je trebalo da se održi prijem. Oni o svojoj namjeri nisu obavijestili policiju.
  5. Poslije podne 1. decembra 2002. godine, otprilike 150 ljudi, uključujući podnosioce predstavke, okupilo se ispred hotela. Bila je prisutna i policija. Napravila se buka nakon čega je policija odlučila da rastjera skup, smatrajući da on predstavlja rizik za bezbjednost prijema. Policija je potisnula demonstrante do parka pored hotela gdje su se oni, nakon kraćeg vremena razišli.
  6. Dana 16. decembra 2002. godine podnosioci predstavke zahtijevali su sudsku reviziju djelovanja policije i tražili od Centralnog okružnog suda Pešte da ga proglasi nezakonitim. Oni su konstatovali da su demonstracije bile u potpunosti mirne i da je jedini njihov cilj bio da se izrazi mišljenje. Štaviše, podnosioci predstavke istakli su da je očigledno da je bilo nemoguće obavijestiti policiju o skupu tri dana unaprijed, kako je propisano Zakonom br. III iz 1989. godine o pravu na okupljanje (u daljem tekstu: Zakon o okupljanju) pošto je Premijer svoju namjeru da prisustvuje prijemu objavio samo dan ranije.
  7. Dana 6. februara 2003. godine Okružni sud je odbacio tužbu podnosilaca predstavke. Što se tiče okolnosti skupa, Sud je naveo da su demonstracije bile rastjerane nakon što se začula manja detonacija.
  8. Okružni sud takođe je naveo da obavezni rok od tri dana za obavještavanje policije o planiranom okupljanju nije mogao biti poštovan ako su demonstracije bile uzrokovane događajem do koga je došlo manje od tri dana prije njih. Po mišljenju suda, moguće nedostatke Zakona o okupljanju ne mogu da isprave sudovi. Stoga se obaveza da se policija obavijesti o takvim sastancima odnosi na svaku vrstu demonstracija, uključujući i one spontane. Sud je takođe konstatovao da je moguće da postoji potreba da se naprave precizniji i sofisticiraniji propisi vezani za takve skupove, ali da je to zadatak zakonodavca, a ne sudova.
  9. Sud je takođe izrazio mišljenje da dužnost da se policija unaprijed obavijesti o skupovima koji se drže u javnosti ima za cilj da zaštiti javni interes i prava drugih, i to slobodan protok saobraćaja i pravo na slobodu kretanja. Sud je primijetio da organizatori demonstracija nisu čak ni pokušali da obavijeste policiju. Okružni sud je dalje konstatovao:

“... po relevantnim odredbama važećeg domaćeg prava, činjenica da je okupljanje mirno nije sama po sebi dovoljna za oslobađanje od dužnosti da se obavijesti policija... Sud se nije bavio pitanjem da li je okupljanje bilo mirno ili ne, pošto je činjenica da je izostalo obavještenje policiji sama po sebi učinila okupljanje nezakonitim i stoga su tuženi zakonito rastjerali okupljanje po članu 14(1) Zakona o okupljanju.”

  1. Podnosioci predstavke su se žalili. Dana 16. oktobra 2003. godine Budimpeštanski regionalni sud potvrdio je prvostepenu odluku. On je izmijenio dio obrazloženja Okružnog suda, izostavljajući primjedbe koje su se odnosile na moguće nedostatke relevantnog domaćeg prava. Štaviše, pozivajući se, između ostalog, na sudsku praksu Suda i odluku br. 55/2001. (XI. 29.) Ustavnog suda Regionalni sud je utvrdio,:

“... u primjeni relevantnog domaćeg prava, pristup je očigledno autoritativan po tome da nema izuzimanja od dužnosti obavještavanja i zbog toga nema razlike između “najavljenih” skupova i onih spontanih – ovi potonji su nezakoniti jer se nije postupilo u skladu sa navedenom obavezom da se dostavi obavještenje o skupu.”

  1. Sve u svemu, Regionalni sud je utvrdio da su ograničenja koja su psotavljena podnosiocima predstavke bila nužna i srazmjerna.
  2. Podnosioci predstavke podnijeli su zahtjev za reviziju koji je Vrhovni sud odbacio 24. februara 2004. godine, bez ispitivanja merituma, pošto je taj zahtjev bio nespojivi ratione materiae sa relevantnim odredbama Zakonika o građanskom postupku.

B.  Nadležno domaće pravo

  1. Član 62 Ustava jemči pravo na slobodu mirnog okupljanja i obezbjeđuje njegovo slobodno ostvarivanje.
  2. Član 6 Zakona o okupljanju propisuje da policija bude obavještena o okupljanju najmanje tri dana prije datuma skupa.
  3. Član 14(1) Zakona o okupljanju propisuje da policija mora da rastjera (feloszlatja) svako okupljanje koje se održava bez prethodnog obavještenja.
  4. Član 14(3) Zakona o okupljanju predviđa da ukoliko se okupljanje rastjera učesnici mogu da traže sudsku reviziju u roku od petnaest dana.

PRAVO

I NAVODNO KRŠENJE ČLANA 11 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke žalili su se da su njihove mirne demostracije bile rastjerane samo zato što nisu prethodno dostavili obavještenje, što je kršenje člana 11 Konvencije, koje u relevantnom dijelu glasi:

“1.  Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja...

2. Za ostvarivanje ovih prava neće se postavljati nikakva ograničenja, osim onih koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu ... radi sprečavanja nereda ili kriminala,... ili radi zaštite prava i sloboda drugih. ...”

A.  Prihvatljivost

  1. Sud napominje da predstavka nije očigledno neosnovana u okviru značenja člana 35 stav 3 Konvencije. Sud dalje napominje da ona nije neprihvatljiva ni po kom drugom osnovu. Ona stoga mora da se proglasi prihvatljivom.

B.  Meritum

1. Da li je bilo zadiranja u ostvarivanje slobode mirnog okupljanja

  1. Vlada nije osporila da podnosioci predstavke mogu da se pozovu na garancije u članu 11; niti je porekla da se rastjerivanjem demonstracija zadiralo u ostvarivanje prava podnosioca predstavki po toj odredbi. Sud ne vidi razlog zašto bi bio drugačijeg mišljenja. Vlada je konstatovala, međutim, da je to zadiranje bilo opravdano po stavu 2 člana 11.

2. Da li je zadiranje bilo opravdano

  1. Zato se mora utvrditi da li je sankcija na koju se podnosi pritužba bila “propisana zakonom”, izazvana željom da se ostvari jedan ili više legitimnih ciljeva izloženih u stavu 2, i da li je bila “neophodna u demokratskom društvu” za postizanje tih ciljeva.

a) “Propisano zakonom”

  1. Strane se nisu sporile oko činjenice da je ograničenje slobode mirnog okupljanja koje je primijenjeno na podnosioce predstavke bilo bazirano na članu 14 Zakona o okupljanju, čija je formulacija jasna. Dakle, ispunjen je uslov predvidivosti. Sud ne vidi razlog zašto bi imao drugačije viđenje od stranaka.

b) “Legitimni cilj”

  1. Podnosioci predstavke nisu se bavili ovim pitanjem.
  2. Vlada je konstatovala da ograničenja prava mirnog okupljanja u javnim prostorima imaju za cilj da zaštite prava drugih, na primjer pravo na slobodu kretanja ili redovnan protok saobraćaja.
  3. Vlada je dalje konstatovala da sloboda mirnog okupljanja ne može da se svede samo na dužnost države da se ne miješa. U određenim prilikama moraju se preduzeti pozitivne mjere da bi se obezbijedilo da okupljanje bude mirno. Vremenski rok od tri dana unaprijed stoga je nužan da bi omogućio policiji, između ostalog, da obavlja koordinaciju sa drugim organima, da rasporedi policijske snage, da obezbjedi vatrogasnu službu, da raščisti vozila. Oni su skrenuli pažnju na činjenicu da se kada više organizacija obavijesti organe o svojoj namjeri da održe demonstracije na istom mjestu u isto vrijeme, može javiti potreba da se o tome dalje pregovara.
  4. S obzirom na ove okolnosti, Sud je uvjeren da je mjera na koju se podnosioci žale usmjerena na ostvarivanje legitimnih ciljeva sprečavanja nereda i zaštite prava drugih.

c) Neophodna u demokratskom društvu

  1. Podnosioci predstavke naveli su da su njihove spontane demonstracije bile mirne i da su bile rastjerane isključivo zbog toga što policija nije dobila obavještenje unaprijed po članu 14 Zakona o okupljanju. Takva mjera ne može se opravdati činjenicom da se začula manja detonacija; kada bismo smatrali drugačije to bi omogućilo policiji da rastjera svako okupljanje po takvom osnovu, bez bilo kakvog drugog opravdanja.
  2. Vlada je navela da je okupljanje podnosilaca predstavke bilo rastjerano ne zbog toga što ga nisu najavili unaprijed, već zbog detonacije koju je policija klasifikovala kao rizik za bezbjednost državnih zvaničnika koji su bili prisutni u hotelu Kempinski.
  3. Sud konstatuje da stav 2 člana 11 daje pravo državama da uvedu “zakonska ograničenja” na ostvarivanje prava na slobodu okupljanja.
  4. Sud nalazi, u odlukama domaćih sudova koje se odnose na zakonitost skupova, da je pravni osnov za rastjerivanje okupljanja podnosilaca predstavke ležao isključivo u tome što skup nije bio najavljen unaprijed. Sudovi su svoju odluku da policijske mjere proglase zakonitima bazirali isključivo na tom argumentu i nisu uzeli u obzir druge aspekte ovog predmeta, a naročito ne mirnu prirodu skupa.
  5. Sud ističe da obaveza da javni skupovi prije održavanja prođu kroz postupak dobijanja dozvole obično ne zadire u suštinu prava (v. Rassemblement Jurassien i Unité Jurassienne protiv Švajcarske, br. 8191/78, Odluka Komisije od 10. oktobra 1979. godine, Odluke i izvještaji 17). Međutim, u okolnostima ovog predmeta, propust da se javnost obavijesti dovoljno vremena unaprijed o namjeri Premijera da prisustvuje prijemu ostavio je podnosiocima predstavke sljedeće opcije: da se potpuno uzdrže od ostvarivanja svog prava na mirno okupljanje ili da to pravo ostvare ne poštujući administrativne uslove.
  6. Po mišljenju Suda, u posebnim okolnostima kada može biti opravdana neposredna reakcija na neki politički događaj u vidu demonstracija, odluka da se rastjera mirno okupljanje koje je iz toga prositeklo isključivo zato što je izostalo propisano obavještenje unaprijed, a kada nije došlo do nikakvog nezakonitog ponašanja učesnika, predstavlja nesrazmjerno ograničenje slobode mirnog okupljanja.
  7. U vezi sa tim, Sud napominje da nema dokaza koji bi ukazali da su podnosioci predstavke predstavljali opasnost za javni red preko nivoa manjeg remećenja koje se naizbježno izaziva okupljanjem na javnom mjestu. Sud ističe da je, “kada se demonstranti ne uključuju u akte nasilja, važno da organi vlasti pokažu određeni stepen tolerancije prema mirnom okupljanju da se sloboda okupljanja koja se jemči članom 11 Konvencije ne liši svake suštine. (v. Oya Ataman protiv Turske, 74552/01, stavovi 41-42, ECHR 2006-XIV).
  8. Uzevši u obzir gore navedene argumente, Sud nalazi da rastjerivanje mirnog okupljanja podnosilaca predstavke ne može da se smatra neophodnim u demokratskom društvu da bi se postigli postavljeni ciljevi.
  9. Shodno tome, utvrđuje se da je došlo do povrede člana 11 Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANA 10 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke pozvali su se na clan 10 Konvencije koji predviđa:

“1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja mišljenja, primanje i saopštavanje informacija I ideja bez miješanja javnie vlasti i bez obzira na granice. ...

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu... radi sprečavanja nereda ili kriminala,... (ili) radi zaštite ... prava drugih...”

  1. Sud smatra da, pošto je utvrdio povredu člana 11 Konvencije u okolnostima ovog predmeta (v. stav 39 ove presude), nije neophodno da zasebno ispituje pritužbu podnosilaca predstavke po članu 10 (v. Ezelin protiv Francuske, 26. april 1991, § 35, Serija A br. 202).

III PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije glasi:

“Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo predmetne Visoke strane ugovornice omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A.  Naknada štete

  1. Svaki podnosilac predstavke tražio je 10.000 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je izrazila mišljenje da su zahjtevi podnosilaca predstavke pretjerani.
  3. Sud je mišljenja da utvrđivanje da je došlo do povrede predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu svake nematerijalne štete koju su podnosioci predstavke mogli da pretrpe.

B.  Troškovi i izdaci

  1. Podnosioci predstavke takođe su tražili ukupan iznos od 2.000 eura (EUR) za troškove i izdatke koje su imali pred Sudom.
  2. Vlada je izrazila mišljenje da je ovaj zahtjev podnosilaca predstavki pretjeran.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj se pokaže da su oni bili stvarni i da su bili neophodni i razumni po pitanju iznosa. U ovom predmetu, nakon što je razmotrio informacije u svom posjedu i uzeo u obzir navedene kriterijume, Sud nalazi da je razumno da se podnosiocima predstavke zajedno dosudi traženi iznos od 2.000 eura (EUR).

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je prikladno da se zatezna kamata bazira na najmanjoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava predstavku prihvatljivom;
  2. Nalazi da je došlo do povrede člana 11 Konvencije;
  3. Nalazi da nema potrebe da se zasebno ispituje pritužba po članu 10 Konvencije;
  4. Nalazi da utvrđivanje povrede predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu za svaku moralnu štetu koju su mogli da pretrpe podnosioci predstavke;
  5. Nalazi
    1. da tužena država ima da plati podnosiocima predstavke, zajedno, u roku od tri mjeseca od datuma na koji ova presuda postane pravosnažna, u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, 2.000 eura (dvije hiljade eura) na ime troškova i izdataka, koji će se preračunati u domaću valutu tužene države po kursu koji je važeći na dan isplate, na što će se dodati i svaki porez koji se na taj iznos obračunava;
    2. da će se od isteka gore navedenog roka od tri mjeseca do isplate na gore navedeni iznos obračunavati prosta kamata po stopi koja je jednaka najmanjoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja uz dodatak od tri procentna poena;
  6. Odbacuje ostatak zahtjeva podnosilaca predstavke za pravičnom naknadom.

Sačinjeno na engleskom jeziku i u pisanoj formi dostavljeno dana 17. jula 2007. godine, po Pravilu 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Sally Dollé                     Françoise Tulkens

Sekretar                        Predsjednik          

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund)    

 

 

SECOND SECTION

CASE OF BUKTA AND OTHERS v. HUNGARY

(Application no. 25691/04)

JUDGMENT

This version was rectified on 25 September 2007 under Rule 81 of the Rules of Court

STRASBOURG 

17 July 2007

FINAL

17/10/2007

In the case of Bukta and Others v. Hungary, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Françoise Tulkens, President,
András Baka,
Ireneu Cabral Barreto,
Vladimiro Zagrebelsky,
Antonella Mularoni,
Danutė Jočienė,
Dragoljub Popović, judges,
and Sally Dollé, Section Registrar,

Having deliberated in private on 26 June 2007, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 25691/04) against the Republic of Hungary lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by three Hungarian nationals, Mrs Dénesné Bukta, Mr Ferdinánd Laczner and Mr Jánosné Tölgyesi (“the applicants”), on 13 April 2004.

2. The applicants were represented by Mr. L. Grespik, a lawyer practising in Budapest. The Hungarian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr L. Hötzl, Ministry of Justice and Law Enforcement.

3. The applicants alleged that their peaceful assembly had been disbanded by the police in breach of Articles 10 and 11 of the Convention.

4. On 4 September 2006 the Court decided to give notice of the application to the Government. Under the provisions of Article 29 § 3 of the Convention, it decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility.

THE FACTS

5. The applicants are Hungarian nationals who were born in 1943, 1945 and 1951 respectively and live in Budapest.

A. The circumstances of the case

6. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

7. On 1 December 2002 the Romanian Prime Minister made an official visit to Budapest and gave a reception on the occasion of Romania’s national day, which commemorates the 1918 Gyulafehérvár National Assembly when the transfer of hitherto Hungarian Transylvania to Romania was declared.

8. The Hungarian Prime Minister decided to attend the reception and made that intention public the day before the event.

9. The applicants were of the opinion that the Hungarian Prime Minister should refrain from attending the reception, given the Gyulafehérvár National Assembly’s negative significance in Hungarian history. Therefore, they decided to organise a demonstration in front of the Hotel Kempinski in Budapest where the reception was to be held. They did not inform the police of their intentions.

10. In the afternoon of 1 December 2002, approximately 150 people, including the applicants, assembled in front of the hotel. The police were also present. There was a loud noise, whereupon the police decided to disband the assembly, considering that it constituted a risk to the security of the reception. The police forced the demonstrators back to a park next to the hotel where, after a while, they dispersed.

11. On 16 December 2002 the applicants sought judicial review of the action of the police and requested the Pest Central District Court to declare it unlawful. They asserted that the demonstration had been totally peaceful and its only aim had been to express their opinion. Moreover, the applicants pointed out that it had obviously been impossible to inform the police about the assembly three days in advance, as required by Law no. III of 1989 on the right of assembly (the “Assembly Act”), because the Prime Minister had only announced his intention to attend the reception the day before.

12. On 6 February 2003 the District Court dismissed the applicants’ action. Concerning the circumstances of the event, it noted that the demonstration had been disbanded after a minor detonation was heard.

13. The District Court also noted that the three-day time-limit for informing the police of a planned assembly could not possibly be observed if the demonstration had its roots in an event that had occurred less than three days beforehand. In the court’s view, the possible shortcomings of the Assembly Act could not be remedied by the courts. Therefore, the duty to inform the police about such meetings applied to every type of demonstration, including spontaneous ones. The court also noted that there might be a need for more precise and sophisticated regulations in respect of such events but said that this was a task for the legislator, not the courts.

14. The court also found that the duty to inform the police in advance about assemblies held in public served to protect the public interest and the rights of others, namely, the free flow of traffic and the right to freedom of movement. It observed that the organisers of the demonstration had not even attempted to notify the police. The District Court went on to say:

“... under the relevant provisions of the domestic law in force, the fact that an assembly is peaceful is not by itself enough to dispense with the duty to inform the police. ... The court has not dealt with the issue whether or not the assembly was peaceful, since the lack of notification made it illegal per se and, therefore, the defendant dissolved it lawfully, pursuant to section 14(1) of the Assembly Act.”

15. The applicants appealed. On 16 October 2003 the Budapest Regional Court upheld the first-instance decision. It amended part of the District Court’s reasoning, omitting the remarks concerning the possible shortcomings of the relevant domestic law. Moreover, the Regional Court found, referring, inter alia, to the case-law of the Court and decision no. 55/2001. (XI. 29.) of the Constitutional Court:

“... in the application of the relevant domestic law, the approach is obviously authoritative in that there is no exemption from the duty of notification and, therefore, no difference between ‘notified’ assemblies and ‘spontaneous’ ones – the latter are unlawful owing to the failure to respect the above-mentioned duty of notification.”

16. In sum, the Regional Court found that the restrictions imposed on the applicants were necessary and proportionate.

17. The applicants lodged a petition for review which the Supreme Court dismissed on 24 February 2004, without examining its merits, since it was incompatible ratione materiae with the relevant provisions of the Code of Civil Procedure.

B. Relevant domestic law

18. Article 62 of the Constitution guarantees the right to freedom of peaceful assembly and secures its free exercise.

19. Section 6 of the Assembly Act requires the police to be informed of an assembly at least three days before the date of the event.

20. Section 14(1) of the Assembly Act requires the police to disband (feloszlatja) any assemblies held without prior notification.

21. Section 14(3) of the Assembly Act provides that if an assembly is dissolved its participants may seek judicial review within fifteen days.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 11 OF THE CONVENTION

22. The applicants complained that their peaceful demonstration had been disbanded merely because of a lack of prior notification, in breach of Article 11 of the Convention, which reads in so far as relevant as follows:

1. Everyone has the right to freedom of peaceful assembly ...

2. No restrictions shall be placed on the exercise of these rights other than such as are prescribed by law and are necessary in a democratic society ... for the prevention of disorder or crime, ... or for the protection of the rights and freedoms of others. ...”

A. Admissibility

23. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Whether there was an interference with the exercise of freedom of peaceful assembly

24. The Government did not dispute that the applicants could rely on the guarantees contained in Article 11; nor did they deny that the dispersal of the demonstration had interfered with the exercise of the applicants’ rights under that provision. The Court sees no reason to hold otherwise. The Government contended, however, that the interference was justified under the second paragraph of Article 11.

2. Whether the interference was justified

25. It must therefore be determined whether the sanction complained of was “prescribed by law”, prompted by one or more of the legitimate aims set out in paragraph 2, and was “necessary in a democratic society” for achieving them.

(a) “Prescribed by law”

26. There was no dispute between the parties that the restriction imposed on the applicants’ freedom of peaceful assembly was based on section 14 of the Assembly Act, the wording of which is clear. Therefore, the requirement of foreseeability was satisfied. The Court sees no reason to depart from the parties’ view.

(b) “Legitimate aim”

27. The applicants did not address this issue.

28. The Government submitted that the restrictions on the right of peaceful assembly on public premises served to protect the rights of others, for example the right to freedom of movement or the orderly circulation of traffic.

29. They further submitted that freedom of peaceful assembly could not be reduced to a mere duty on the part of the State not to interfere. On certain occasions, positive measures had to be taken in order to ensure its peacefulness. The three-day time-limit was therefore necessary to enable the police, inter alia, to coordinate with other authorities, to redeploy police forces, to secure fire brigades, and to clear vehicles. They drew attention to the fact that if more than one organisation notified the authorities of their intention to hold a demonstration at the same place and time, additional negotiations might be necessary.

30. In the light of these considerations, the Court is satisfied that the measure complained of pursued the legitimate aims of preventing disorder and protecting the rights of others.

(c) Necessary in a democratic society

31. The applicants submitted that their spontaneous demonstration had been peaceful and was disbanded solely because the police had not had prior notice, pursuant to section 14 of the Assembly Act. Such a measure could not be justified by the fact that a minor detonation had been heard; to hold otherwise would enable the police to dissolve any assembly on such grounds, without any further justification.

32. The Government submitted that the applicants’ assembly was dispersed not because of the lack of prior notice but because of the detonation, which the police classified as a security risk to the State officials present at the Hotel Kempinski.

33. The Court observes that paragraph 2 of Article 11 entitles States to impose “lawful restrictions” on the exercise of the right to freedom of assembly.

34. The Court finds, in the domestic court decisions dealing with the lawfulness of the events, that the legal basis for the dispersal of the applicants’ assembly lay exclusively in the lack of prior notice. The courts based their decision to declare the police measures lawful solely on that argument and did not take into account other aspects of the case, in particular, the peaceful nature of the event.

35. The Court reiterates that the subjection of public assemblies to a prior-authorisation procedure does not normally encroach upon the essence of the right (see Rassemblement Jurassien and Unité Jurassienne v. Switzerland, no. 8191/78, Commission decision of 10 October 1979, Decisions and Reports 17). However, in the circumstances of the present case, the failure to inform the public sufficiently in advance of the Prime Minister’s intention to attend the reception left the applicants with the option of either foregoing their right to peaceful assembly altogether, or of exercising it in defiance of the administrative requirements.

36. In the Court’s view, in special circumstances when an immediate response, in the form of a demonstration, to a political event might be justified, a decision to disband the ensuing, peaceful assembly solely because of the absence of the requisite prior notice, without any illegal conduct by the participants, amounts to a disproportionate restriction on freedom of peaceful assembly.

37. In this connection, the Court notes that there is no evidence to suggest that the applicants represented a danger to public order beyond the level of the minor disturbance which is inevitably caused by an assembly in a public place. The Court reiterates that, “where demonstrators do not engage in acts of violence, it is important for the public authorities to show a certain degree of tolerance towards peaceful gatherings if the freedom of assembly guaranteed by Article 11 of the Convention is not to be deprived of all substance” (see Oya Ataman v. Turkey, no. 74552/01, §§ 41‑42, ECHR 2006-XIV).

38. Having regard to the foregoing considerations, the Court finds that the dispersal of the applicants’ peaceful assembly cannot be regarded as having been necessary in a democratic society in order to achieve the aims pursued.

39. Accordingly, there has been a violation of Article 11 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

40. The applicants relied on Article 10 of the Convention, which provides:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. ...

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, ... for the prevention of disorder or crime, ... [or] for the protection of the ... rights of others ...”

41. The Court considers that, in the light of its finding of a violation of Article 11 of the Convention in the circumstances of the present case (see paragraph 39 above), it is unnecessary to examine the applicants’ complaint under Article 10 separately (see Ezelin v. France, 26 April 1991, § 35, Series A no. 202).

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

42. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

43. Each of the applicants claimed 10,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

44. The Government found the applicants’ claims excessive.

45. The Court considers that the finding of a violation constitutes sufficient just satisfaction for any non-pecuniary damage the applicants may have suffered.

B. Costs and expenses

46. The applicants also claimed the global sum of EUR 2,000 for the costs and expenses incurred before the Court.

47. The Government found the applicants’ claim excessive.

48. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the amount claimed, EUR 2,000, to the applicants jointly.

C. Default interest

49. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 11 of the Convention;

3. Holds that there is no need to examine separately the complaint under Article 10 of the Convention;

4. Holds that the finding of a violation constitutes sufficient just satisfaction for any moral damage the applicants may have suffered;

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, jointly, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 2,000 (two thousand euros) in respect of costs and expenses, to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement, plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 17 July 2007, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Sally Dollé               Françoise Tulkens
Registrar                President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde