Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
17224/11
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
13.10.2015
Članovi
10
10-1
10-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
10
10-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
Srazmernost
Tematske ključne reči
sloboda izražavanja
VS deskriptori
1.10 Član 10. - sloboda izražavanja
1.10.4 Ograničavanje prava
1.10.4.3 Neophodno u demokratskom društvu
1.10.4.4 Proporcionalnost
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije koju su protiv Bosne i Hercegovine podnele četiri nevladine organizacije iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („BD“): Medţlis Islamske zajednice Brčko, Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, „Merhamet“ Humanitarno udruženje građana Bošnjaka Brčko Distrikta i Vijeće Kongresa Bošnjačkih intelektualaca Brčko Distrikta. Aplikanti posebno navode da je povređeno njihovo pravo na slobodu izražavanja kao rezultat sudskih odluka donesenih u postupku koji je protiv njih pokrenut zbog klevete.

U maju 2003. godine aplikanti su poslali dopis Međunarodnom supervizoru za BD, predsedniku Skupštine BD i gradonačelniku BD u vezi s imenovanjem direktora javne radio stanice BD. Oni su se posebno osvrnuli na kandidaturu M.S. za tu poziciju. M.S. je u relevantno vreme bila urednica zabavnog programa na javnoj radio stanici BD. Ubrzo nakon toga dopis je objavljen u tri dnevna lista. Dana 29.05.2003. godine M.S. je pokrenula parnični postupak zbog klevete protiv aplikanata zahtijevajući naknadu od 50.000 konvertibilnih maraka (KM). Ona je navela da je za sadržaj pisma saznala ubrzo nakon što su ga optuženi poslali, ali da ne zna ko ga je dao medijima. Nakon objavljivanja pisma, gradonačelnik BD je poništio postupak za imenovanje direktora javne radio stanice. Dana 29.09.2004. godine Osnovni sud BD („prvostepeni sud“) odbio je tužbeni zahtjev. Taj sud je smatrao da aplikanti ne mogu biti odgovorni za navodnu klevetu budući da nisu objavili pismo u medijima. M.S. se žalila protiv te presude Apelacionom sudu BD („Apelacioni sud“). Dana 16.05.2005. godine Apelacioni sud je poništio presudu od 29. 09.2004. godine i odlučio da se održi novo suđnje.

Dana 11.07.2007. godine, nakon saslušanja nekoliko svedoka (uključujući i dvojicu zaposelnih na javnom radiju BD od kojih su aplikanti dobili informacije navedene u njihovom pismu), Apelacioni sud je utvrdio da sporno pismo sadrži neke vrednosne sudove, ali i neke izjave o činjenicama koje su netačne i štete ugledu M.S. Apelacioni sud je naložio aplikantima da u roku od 15 dana pismeno obaveste međunarodnog supervizora za BD, predsednika Skupštine BD i gradonačelnika BD da pismo u celosti povlače, ili u suprotnom, da M.S. na ime odštete isplate 2.500 KM, zajedno sa zateznom kamatom po zakonskoj stopi počevši od 11.07.2007. godine. Sud im je takođe naložio da o svom trošku objave presudu. Dana 15.11.2007. godine M.S. je podnela zahtev za izvršenje navedene presude prvostepenom sudu, kao i da sud prosledi presudu na objavljivanje o trošku tuženih. Dana 05.12.2007. prvostepeni sud je doneo rešenje o izvršenju, nakon čega su aplikanti platili naznačene iznose, te je 27.03.2009. godine prvostepeni sud zaključio postupak izvršenja.

U međuvremenu, dana 15.10.2007. godine aplikanti su se žalili Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zbog povrede njihovog prava na slobodu izraţavanja. Dana 13.05.2010. godine Ustavni sud je utvrdio da je uplitanje u pravo na slobodu izražavanja u slučaju aplikanata bilo „neohodno u demokratskom društvu“ i zaključio da nije došlo do povrede člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Konvencije.

Aplikanti su u predstavci ESLJP naveli da je odlukama domaćih sudova došlo do uplitanja u njihovo pravo na slobodu izražavanja koje se ne može smatrati neophodnim u demokratskom društvu, čime je došlo do povrede člana 10 Konvencije.

Sud je u svojoj praksi u nekoliko slučajeva konstatovao da može biti potrebno zaštititi državne službenike od agresivnih, uvredljivih i klevetničkih napada sračunatih da ih ometu u vršenju njihove dužnosti i da naruše poverenje javnosti u njih i funkciju koju obavljaju. U predmetnom slučaju Sud je spreman prihvatiti da se može smatrati da kandidat za mesto direktora javnog radija pripada toj kategoriji.
Međutim, budući da su aplikanti svoje pritužbe izneli u korespondenciji koju su dostavili kao privatne osobe, Sud smatra da se zahtevi zaštite iz člana 10. Konvencije moraju ceniti ne u vezi s interesima slobode štampe ili otvorene rasprave o stvarima od opšteg interesa, već u vezi s pravom aplikanata da prijave nepravilnosti u ponašanju javnih službenika telu nadležnom za razmatranje takvih pritužbi.

Da građani trebaju biti u mogućnosti da izveste nadležne državne službenike o ponašanju državnih službenika koje njima izgleda nepravilno ili nezakonito, jedno je od načela vladavine prava.

U konkretnom slučaju, Sud napominje da aplikanti u svome pismu nisu pribegavali uvredljivom, oštrom ili neumerenom jeziku. kao i da ne smatra da je njihova pritužba bila zlonamerna, niti da je predstavljala bezrazložan lični napad na M.S. Međutim, kao što su domaći sudovi pravilno zaključili, aplikanti su postupili nemarno prilikom prijavljivanja navodno neprimerenog ponašanja M.S. Po svemu sudeći, oni su jednostavno preneli informacije koje su dobili, bez razumnog nastojanja da provere njihovu tačnost. Osim toga, kada je Apelacioni sud naredio aplikantima da obaveste međunarodnog supervizora za BD, predsednika Skupštine BD, te gradonačelnika BD o povlačenju njihovih izjava, oni to nisu učinili.

Uzimajući u obzir sveukupne okolnosti predmetnog slučaja, Sud nalazi da je rešenje domaćih sudova uspostavilo pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa tužiteljice i aplikanata, kao i da su razlozi dati kao obrazloženje njihovih odluka „relevantni i dostatni“, te da su ispunili „nužnu društvenu potrebu“. Prema tome, nije došlo do povrede ĉlana 10. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

ĈETVRTI ODJEL

PREDMET MEDŽLIS ISLAMSKE ZAJEDNICE BRČKO I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 17224/11)

PRESUDA

STRASBOURG

13.10.2015. godine

Ova presuda će postati konačna u skladu s uvjetima odredbe člana 44. stav 2.  Konvencije. U presudi  su moguće redakcijske izmjene.

PREDMET PROSLEĐEN VELIKOM VEĆU, PRESUDA DONETA  27/06/2017

U predmetu Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Ĉetvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sljedećem sastavu:

Guido Raimondi, predsjednik,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Nona Tsotsoria,
Krzysztof Wojtyczek,
Faris Vehabović, sudije,
i Françoise Elens-Passos, registrar Odjela,

Nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost dana 08.09.2015. donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije (br. 17224/11) protiv Bosne i Hercegovine koju su dana 21.01.2011. godine prema ĉlanu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“) Sudu podnijele ĉetiri nevladine organizacije iz Brĉko Distrikta Bosne i Hercegovine („BD“): Medžlis Islamske zajednice Brĉko, Bošnjaĉka zajednica kulture „Preporod“, „Merhamet“ Humanitarno udruženje građana Bošnjaka Brĉko Distrikta i Vijeće Kongresa Bošnjaĉkih intelektualaca Brĉko Distrikta.
  2. Aplikante je zastupao g. O. Mulahalilović, advokat iz Brĉkog. Vladu Bosne i Hercegovine („Vlada“) zastupala je njena zastupnica, gđa. M. Mijić.
  3. Aplikanti posebno navode da je povrijeđeno njihovo pravo na slobodu izražavanja kao rezultat sudskih odluka donesenih u postupku koji je protiv njih pokrenut zbog klevete.
  4. Dana 06.02.2014. godine, Vladi je proslijeđena aplikacija koja se odnosi na uplitanje u slobodu izražavanja aplikanata, a ostatak aplikacije je proglašen nedopuštenim temeljem pravila 54. stav 3. Pravila Suda.

ĈINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. U maju 2003. godine aplikanti su poslali dopis Međunarodnom supervizoru za BD, predsjedniku Skupštine BD i gradonaĉelniku BD u vezi s imenovanjem direktora javne radio stanice BD. Oni su se posebno osvrnuli na kandidaturu M.S. za tu poziciju. M.S. je u relevantno vrijeme bila urednica zabavnog programa na javnoj radio stanici BD.

Relevantni dio dopisa glasi:

„Cijenimo sve napore i podršku projektu formiranja multietniĉkog radija...Nažalost, ĉini nam se da je na samom poĉetku ovog veoma važnog posla napravljen veliki propust. Prilikom formiranja panela zaduženog za izbor i imenovanje direktora [radija] grubo je narušen Statut Brĉko Distrikta BiH. Panel je sastavljen od tri ĉlana iz reda srpskog, po jednog iz reda bošnjaĉkog i hrvatskog naroda. I ovaj put se odstupilo od Statuta Brĉko Distrikta koji predviđa  proporcionalnu zastupljenost tri naroda u javnim institucijama...Nažalost po tom pitanju ništa se nije uradilo. Da je prethodna teza potpuno taĉna potvrđuje i nezvaniĉna informacija prema kojoj se za direktora predlaže gospođa M.S. insistiranjem ĉlanova panela iz reda srpskog naroda... mada je dosadašnji direktor bio Bošnjak. Ovaj prijedlog je neprihvatljiv tim više što se radi o osobi koja ne posjeduje sve struĉne i etiĉke kvalitete potrebne za uspješno vršenje ove dužnosti.

Prema našim informacijama...

... u nedjeljniku NIN, kao komentar na rušenje džamija u Brĉkom izjavila da Muslimani nisu narod, da ne posjeduju kulturu, te da samim tim rušenje džamija ne može biti kulturocid,  

...u poslovnim prostorijama demonstrativno je kidala kalendar sa rasporedom vjerskih obreda u toku Ramazana, ... u poslovnim prostorijama radija preko zvaniĉnog grba BiH postavila je grb

Republike Srpske,  kao urednik kulturno zabavnog programa zabranila je emitiranje sevdalinki uz

trvdnju da ta vrsta pjesme nema nikakve kulturne ni muziĉke vrijednosti. 

Ĉvrsto stojimo na stanovištu da ovakvi postupci gospođu M.S. apsolutno diskvalificiraju kao kandidata za funkciju direktora multietniĉkog Radija i televizije Brĉko Distrikta... 

Nadamo se da će naše pismo naići na vašu odgovarajuću reakciju...

Ukoliko vaša reakcija izostane, biti ćemo primorani obratiti se javnosti te drugim relevantnim međunarodnim i drugim predstavnicima.”

  1. Ubrzo nakon toga dopis je objavljen u tri dnevna lista.
  2. Dana 29.05.2003. godine M.S. je pokrenula parniĉni postupak zbog klevete protiv aplikanata zahtijevajući naknadu od 50.000 konvertibilnih maraka (KM)[1]. M.S. je navela da je za sadržaj pisma saznala ubrzo nakon što su ga optuženi poslali, ali da ne zna ko ga je dao medijima. Nakon objavljivanja pisma, gradonaĉelnik BD je poništio postupak za imenovanje  direktora javne radio stanice.
  3. Dana 29.09.2004. godine Osnovni sud BD („prvostepeni sud“) odbio je tužbeni zahtjev. Taj sud je smatrao da aplikanti ne mogu biti odgovorni za navodnu klevetu budući da nisu objavili pismo u medijima. Relevantni dio presude glasi:

„Iz pisama koje su tuženi uputili, sud je utvrdio da su pisma upućena na ruke gradonaĉelniku, predsjedniku Skupštine i supervizoru za Brĉko District...da pisma nisu dostavljena sredstvima javnog informisanja... Cilj ovih pisama je bio da se nosioci vlasti upoznaju sa ovim informacijama, da ih provjere, te da na osnovu provjerenih informacija donesu određene zakljuĉke, a ne da neprovjerene informacije objave u javnosti. 

Uvidom u sve ĉlanke koji su kao dokaz priloženi u spisu, sud je utvrdio da nijedan od ĉlanaka nije objavljen od strane tuženih.“

  1. S. se žalila protiv te presude Apelacionom sudu BD („Apelacioni sud“). Dana 16.05.2005. godine Apelacioni sud je poništio presudu od 29. 09.2004. godine i odluĉio da se održi novo suđnje.
  2. Dana 11.07.2007. godine, nakon saslušanja nekoliko svjedoka (ukljuĉujući i dvojicu uposlenika javnog radija BD od kojih su aplikanti dobili informacije navedene u njihovom pismu), Apelacioni sud je utvrdio da sporno pismo sadrži neke vrijednosne sudove, ali i neke izjave o ĉinjenicama koje su netaĉne i štete ugledu M.S. Sud je smatrao da za utvrđivanje odgovornosti za klevetu iz ĉlana 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete iz 2003. godine nije od znaĉaja to što aplikanti nisu objavili pismo.   Apelacioni sud je naredio aplikantima da u roku od 15 dana pismeno obavijeste međunarodnog  supervizora za BD, predsjednika Skupštine BD i gradonaĉelnika BD da pismo u cjelosti povlaĉe, ili u suprotnom, da M.S. na ime  odštete isplate 2.500 KM, zajedno sa zateznom kamatom po zakonskoj stopi poĉevši od 11.07.2007. godine. Sud im je također  naredio da o svom trošku objave presudu.
  3. Dana 15.11.2007. godine M.S. je podnijela zahtjev za izvršenje navedene presude prvostepenom sudu. Ona je, između ostalog, predložila da sud pošalje presudu od 11.07.2007. godine na objavljivanje o trošku aplikanata.
  4. Dana 05.12.2007. prvostepeni sud je donio rješenje o izvršenju.
  5. Dana 12.12.2007. godine aplikanti su platili 2.825 KM (približno 1.445 eura (EUR) na ime izvršenja presude od 11.07.2007. godine.
  6. Dana 27.03.2009. godine prvostepeni sud je zakljuĉio postupak izvršenja.
  7. U međuvremenu, dana 15.10.2007. godine aplikanti su se žalili Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine („Ustavni sud“) zbog povrede njihovog prava na slobodu izražavanja.
  8. Dana 13.05.2010. godine Ustavni sud je utvrdio da je uplitanje u pravo na slobodu izražavanja u sluĉaju aplikanata bilo „neohodno u demokratskom društvu“ i zakljuĉio da nije došlo do povrede ĉlana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i ĉlana 10. Konvencije. Relevantni dio te odluke glasi:

„34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti nisu osporili da je navedena presuda donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, te da je stoga miješanje u njihovo pravo iz ĉlana 10. Evropske konvencije bilo propisano tim Zakonom...

35. Osporena presuda je donesena u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteljica protiv apelanata zbog nanošenja štete njenom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“.

36. Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu.“....

...

38. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud nesumnjivo utvrdio da su apelanti iznijeli neistinite ĉinjenice o tužiteljici, tj. oklevetali je, te da je opravdano zakljuĉio da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitih ĉinjenica. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud na osnovu izjava dva svjedoka koje je neposredno saslušao, a na ĉije izjave su se pozvali apelanti u pismu iznoseći informacije o tužiteljici, utvrdio da je ono što su ova dva lica prenijela apelantima o tužiteljici i ono što je u pismu na osnovu toga napisano oĉigledno u nesaglasnosti. Dalje, navode iz pisma o ĉlanku objavljenom u NIN-u, kojima je tužiteljica oznaĉena kao njegov autor, demantirao je također saslušani svjedok koji je izjavio da je naknadnom provjerom utvrđeno da tužiteljica nije autor ĉlanka. Najzad, nedokazanim su ostali i navodi iz pisma da je tužiteljica prekrila grb Bosne i Hercegovine stavljanjem grba Republike Srpske preko njega. S obzirom na navedeno, u konkretnom sluĉaju, opći interes koji dozvoljava pokretanje pitanja o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih liĉnosti ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih ĉinjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled, što se ne može smatrati kritikom koju su ovi dužni tolerirati s obzirom na dužnost koju vrše. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud donošenjem osporene presude pravilno ocijenio da postoji „hitna društvena potreba“ [za uplitanje u pravo na slobodu izražavanja apelanata].

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom sluĉaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda koji predstavlja vrijednost ĉiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji istakao da se svaka ljudska individua odlikuje kategorijom ugleda koji je sastavni, neodvojivi dio njene liĉnosti. Ugled podrazumijeva uvažavanje koje ĉovjek ima u društvenoj zajednici...

...

43. Apelanti ...prethodno nisu ni pokušali provjeriti sporne informacije, što je bila njihova obaveza. Apelacioni sud je ocijenio da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužiteljicu, odnosno da su apelanti poĉinili klevetu ĉime su narušili tužiteljiĉin ugled, zbog ĉega je tužiteljica trpjela duševne bolove. U tom pravcu Apelacioni sud je proveo dokaze saslušanjem tužiteljice kao oštećene, te uvidom u medicinsku dokumentaciju i utvrdio da je ona teško podnijela iznošenje neistinitih ĉinjenica u spornom pismu. Apelacioni sud je, obrazlažući visinu dosuđenog iznosa naknade, imao u vidu cilj kojem ova naknada služi kao i obavezu da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s prirodom ovog naĉina naknade.

44. Ustavni sud smatra da mjera koja je preduzeta zbog zaštite tužiteljiĉinog ugleda... je proporcionalna težini povrede njenog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je uĉinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud nije prekoraĉio granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja visine nematerijalne štete zbog poĉinjene klevete ..., o ĉemu su dati obrazloženja i razlozi koje Ustavni sud ocjenjuje kao relevantne i dovoljne u smislu ĉlana 10. Evropske konvencije..

45. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja apelanata bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz ĉlana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i ĉlana 10. Evropske konvencije.“

  1. Dana 21.09.2010. godine odluka Ustavnog suda je dostavljena aplikantima.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A.  Ustav Bosne i Hercegovine

  1. Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir) stupio je na snagu 14.12.1995. godine. Ĉlan II Ustava u relevantnom dijelu glasi:

„3. Katalog prava 

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog ĉlana, što ukljuĉuje:

...

h) Slobodu izražavanja.

...“

B.  Zakon o zaštiti od klevete Brčko Distrikta, Službeni glasnik BD br. 14/03

  1. Relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete BD iz 2003. godine glase:

„Ĉlan 2

...

(a) pravo na slobodu izražavanja, zajamĉeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( Službeni glasnik BiH broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine, Statutom Brĉko Distrikta BiH i predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od politiĉkog i javnog interesa;

(b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i naĉin na koji je iznesen..

...

Ĉlan 6. 

Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fiziĉkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja neĉeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fiziĉkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu. 

Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavaĉ, kao i lice koje je na drugi naĉin vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. 

Lice iz stavova 1 i 2 ovog ĉlana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neĉeg neistinitog. 

Kada se izražavanje neĉeg neistinitog odnosi na pitanja od politiĉkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Standard odgovornosti iz stava 4 ovog ĉlana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom  organu.... 

Izuzeci od odgovornosti

Ĉlan 7

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

(a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netaĉno samo u nebitnim elementima;

....

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

....“

C. Zakon o obligacionim odnosima iz 1978. godine, Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 29/78, 39/85 i 57/8, i Službeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine br. 2/92, 13/93 i 13/94

  1. Relevantna odredba Zakona o obligacionim odnosima iz 1978. godine glasi:

„Novčana naknada

Ĉlan 200

(1) Za pretrpljene fiziĉke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, ĉasti, slobode ili prava liĉnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti sluĉaja, a naroĉito jaĉina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi praviĉnu novĉanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odluĉivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi raĉuna o znaĉaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.“

PROPISI

I. NAVODNA POVREDA ĈLANA 10. KONVENCIJE

  1. Aplikanti su se žalili prema ĉlanu 10. Konvencije da je odlukama domaćih sudova došlo do uplitanja u njihovo pravo na slobodu izražavanja koje se ne može smatrati neophodnim u demokratskom društvu. Ĉlan 10. glasi:

„1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo ukljuĉuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj ĉlan ne sprjeĉava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i filmskih kompanija.   

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da ukljuĉuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograniĉenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprjeĉavanja nereda ili zloĉina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprjeĉavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu oĉuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.“

A.  Dopuštenost

  1. Sud konstatira da aplikacija nije oĉigledno neosnovana u smislu ĉlana 35. stav 3(a) Konvencije. Sud dalje konstatira da ona nije nedopuštena ni po bilo kojem drugom osnovu. Stoga se ona mora proglasiti dopuštenom.

B.  Meritum

1. Navodi strana

(a)  Aplikanti

  1. Aplikanti su ostali pri tvrdnji da je njihova namjera bila da informiraju osobe na vlasti o određenim nepravilnostima u pogledu stvari koja je od naroĉitog javnog interesa, te ih potaći da ispitaju navode iz pisma. Pismo je poslano privatno, a do njegovog naknadnog objavljivanja došlo je bez njihovog znanja. Nadalje, pismo je sadržavalo njihov vrijednosni sud u pogledu podobnosti M.S. za poziciju direktora javne radio stanice BD. Predmet pisma bio je po svojoj prirodi od javnog interesa budući da se odnosio na podobnost kandidata za poziciju direktora multietniĉke javne radio stanice, kao i procesa izbora.

(b)  Vlada

  1. Vlada se složila da je došlo do uplitanja u pravo na slobodu izražavanja aplikanata, ali je navela da je ono propisano zakonom, da je imalo legitiman cilj i bilo neophodno u demokratskom društvu.
  2. Odgovornost aplikanata za klevetu utvrdio je Apelacioni sud koji je našao da je njihovo pismo sadržavalo kako mišljenja (vrijednosne sudove) tako i neistinite i štetne ĉinjeniĉne izjave o M.S. koja je u relevantno vrijeme bila državni službenik. Aplikanti nisu provjerili te ĉinjenice prije nego su ih prezentirali u pismu. Ustavni sud je podržao ta utvrđenja. Nadalje, budući da je pismo kasnije objavljeno putem nepoznatog izvora, njegov sadržaj je postao dostupan široj javnosti, te su posljedice po ugled  S. postale još ozbiljnije. Stoga se ne može tvrditi da je u ovom predmetu rijeĉ samo o privatnoj korespondenciji između aplikanata i nadležnih organa vlasti. Vlada je nadalje istakla da se ne može iskljuĉiti mogućnost da su aplikanti sami poslali pismo medijima.
  3. Na kraju, s obzirom na mjeru koja je aplikantima izreĉena za klevetu, Vlada je zakljuĉila da je uspostavljena praviĉna ravnoteža između prava aplikanata na slobodu izražavanja i prava M.S. iz ĉlana 8. Konvencije. Ocjena Suda
  4. Među stranama je nesporno, a Sud se slaže s tim, da odluke domaćih sudova i dosuđivanje odštete protiv aplikanata predstavljaju „uplitanje od strane javnih vlasti“ u pravo na slobodu izražavanja aplikanata iz prvog stava ĉlana 10. Konvencije. Također je nesporno da je uplitanje bilo „propisano zakonom“, odnosno ĉlanom 6. Zakona o kleveti iz 2003, te da je imalo legitiman cilj, odnosno zaštitu ugleda M.S. Iz navedenog slijedi da je glavno pitanje na koje je potrebno odgovoriti u ovom predmetu sljedeće: da li je sporna mjera bila neophodna u demokratskom društvu.
  5. Test za pitanje da li je uplitanje koje je predmet pritužbe bilo „neophodno u demokratskom društvu“ zahtijeva da Sud utvrdi da li je ono odgovaralo nekoj „nužnoj društvenoj potrebi“, da li je bilo srazmjerno legitimnom cilju koji se nastojao postići, te da li su razlozi koje su domaće vlasti navele kako bi ga opravdale relevantni i dostatni. Prilikom ocjene da li takva „potreba“ postoji i koje bi mjere trebalo usvojiti za bavljenje tim pitanjem, domaćim organima je ostavljeno određeno polje slobodne procjene. Ovo pravo na slobodnu procjenu međutim nije neograniĉeno već ide zajedno s nadzorom koji vrši Evropski Sud, ĉiji je zadatak da donese konaĉnu odluku o tome da li je neko ograniĉenje u skladu sa slobodom izražavanja koja je zaštićena ĉlanom 10. (za detaljniju analizu relevantnih naĉela vidjeti, među ostalim brojnim izvorima, Mouvement raëlien suisse protiv Švicarske [GC], br. 16354/06, § 48, ESLJP 2012 (izvaci)).
  6. Sud primjećuje da je u predmetnom sluĉaju tužba za klevetu proizašla iz privatne korespondencije aplikanata s lokalnim organima vlasti (vidi Kazakov protiv Rusije, br. 1758/02, § 26, 18.12.2008; Sofranschi protiv Moldavije, br. 34690/05, § 29, 21.12.2010; i Siryk protiv Ukrajine, 6428/07, § 42, 31.03.2011). U spornom pismu aplikanti su naveli svoje pritužbe protiv M.S. koja je u relevantno vrijeme bila urednica kulturnozabavnog programa na javnom radiju BD i jedan od kandidata za mjesto direktora te radio stanice, kao i na proceduru izbora. Oni tvrde da je njihova namjera bila da obavijeste nadležni organ o određenim nepravilnostima u pitanju koje je od znatnog javnog interesa, te da ga potaknu da ispita navode iz pisma. Mada je taĉno da su sporne izjave naknadno objavljene, Sud napominje da u domaćem postupku nije bilo dokaza da su aplikanti uĉestvovali u njihovom objavljivanju. To je, inaĉe, bilo stanovište prvostepenog suda (vidi taĉku 8. u tekstu gore). Nadalje, Apelacioni sud je samo utvrdio da su aplikanti odgovorni za klevetu jer su poslali sporno pismo organima nadležnim za poduzimanje odgovarajućih daljih mjera u toj stvari, a to je potvrdio i Ustavni sud. Sud stoga neće razmatrati bilo koji drugi navodni naĉin klevete M.S. od strane aplikanata (vidi, mutatis mutandis, Sofranschi, citiran gore, § 28).
  7. Sud je u nekoliko sluĉajeva konstatirao da može biti potrebno zaštititi državne službenike od agresivnih, uvredljivih i klevetniĉkih napada sraĉunatih da ih ometu u vršenju njihove dužnosti i da naruše povjerenje javnosti u njih i funkciju koju obavljaju (vidi Janowski protiv Poljske [GC], br. 25716/94, § 33, ESLJP 1999-I, i Lešník protiv Slovačke, br. 35640/97, § 53, ESLJP 2003-IV). Obim u kojem se takva zaštita može smatrati potrebnom ovisi o konkretnim okolnostima sluĉaja. U predmetnom sluĉaju Sud je spreman prihvatiti da se može smatrati da kandidat za mjesto direktora javnog radija pripada toj kategoriji dužnosnika. Isto to smatra i Vlada (vidi taĉku 25. u tekstu gore).
  8. Međutim, budući da su aplikanti svoje pritužbe iznijeli u korespondenciji koju su dostavili kao privatne osobe, Sud ponavlja da se zahtjevi zaštite iz ĉlana 10. Konvencije moraju cijeniti ne u vezi s interesima slobode štampe ili otvorene rasprave o stvarima od općeg interesa, već u vezi s pravom aplikanata da prijave nepravilnosti u ponašanju dužnosnika tijelu nadležnom za razmatranje takvih pritužbi (vidi Zakharov protiv Rusije, br. 14881/03, § 23, 5.10.2006; Kazakov, citiran gore, 28; i Siryk, citiran gore, § 42). Da građani trebaju biti u mogućnosti da izvijeste nadležne državne dužnosnike o ponašanju državnih službenika koje njima izgleda nepravilno ili nezakonito, jedno je od naĉela vladavine prava (vidi Zakharov, citiran gore, § 26).
  9. Kada je rijeĉ o ovom sluĉaju, Sud napominje da je pismo aplikanata, poslano najvišim tijelima vlasti BD, sadržavalo ĉinjeniĉne navode o navodnom neprimjerenom ponašanju M.S. kao i neke vrijednosne sudove. Sud je u svojoj praksi pravio razliku između izjava o ĉinjenicama i vrijednosnih sudova. Postojanje ĉinjenica se može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva. Zahtjev da se dokaže istinitost vrijednosnog suda nemoguće je ispuniti i on zadire u samu slobodu mišljenja koja predstavlja osnovni dio prava osiguranog ĉlanom 10. (vidi Jerusalem protiv Austrije, br. 26958/95, § 42, ESLJP 2001-II). Međutim, ĉak i kada izjava predstavlja vrijednosni sud, proporcionalnost zakljuĉka može ovisiti o tome da li postoji dovoljna ĉinjeniĉna osnova za spornu izjavu, budući da ĉak i vrijednosni sud, ako nije potkrijepljen bilo kakvom ĉinjeniĉnom osnovom, može biti pretjeran (vidi De Haes i Gijsels protiv Belgije, br. 19983/92, § 47, 24.02.1997).
  10. Sud konstatira da su u predmetnom sluĉaju domaći sudovi pravili razliku između ĉinjeniĉnih izjava i vrijednosnih sudova (za razliku od sluĉaja Sofranschi, citiran gore, § 32). Apelacioni sud je svoje utvrđenje o odgovornosti aplikanata zasnovao na premisi o netaĉnosti ĉinjeniĉnih izjava navedenih u njihovom pismu nakon saslušanja svjedoka (vidi taĉku 10. u tekstu gore). Ništa u spisu predmeta ne ukazuje na to da aplikanti nisu imali stvarnu mogućnost izvođenja dokaza kojima bi potkrijepili svoje navode i na taj naĉin dokazali njihovu istinitost (za razliku od pozcije u predmetu Busuioc protiv Moldavije, br. 61513/00, § 88, 21.12.2004; Savitchi protiv Moldavije, br. 11039/02, § 59, 11.10.2005; i Sofranschi, citiran gore, § 31).
  11. Sud napominje da aplikanti u svome pismu nisu pribjegavali uvredljivom, oštrom ili neumjerenom jeziku. Nadalje, Sud ne smatra da je njihova pritužba bila zlonamjerna, niti da je predstavljala bezrazložan liĉni napad na M.S. Međutim, kao što su domaći sudovi pravilno zakljuĉili, aplikanti su postupili nemarno prilikom prijavljivanja navodno neprimjerenog ponašanja M.S. Po svemu sudeći, oni su jednostavno prenijeli informacije koje su dobili, bez razumnog nastojanja da provjere njihovu taĉnost. Osim toga, kada je Apelacioni sud naredio aplikantima da obavijeste međunarodnog supervizora za BD, predsjednika Skupštine BD, te gradonaĉelnika  BD o povlaĉenju njihovih izjava, oni to nisu uĉinili (vidi taĉku 10. u tekstu gore).
  12. Uzimajući u obzir sveukupne okolnosti predmetnog sluĉaja, Sud nalazi da je rješenje domaćih sudova uspostavilo praviĉnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa tužiteljice i aplikanata, kao i da su razlozi dati kao obrazloženje njihovih odluka „relevantni i dostatni“, te da su ispunili „nužnu društvenu potrebu“. Sud je također imao u vidu dosuđivanje odštete protiv aplikanata u kontekstu parniĉnog postupka, i nije našao da je ona nesrazmjerna. Stoga Sud ne vidi bilo kakav ozbiljan razlog da svojom ocjenom zamijeni ocjenu Ustavnog suda koji je s pažnjom i u skladu sa naĉelima utvrđenim u praksi Suda ispitao ovo pitanje.
  13. Prema tome, nije došlo do povrede ĉlana 10. Konvencije.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA SUD,

  1. Proglašava, jednoglasno, aplikaciju dopuštenom; 
  1. Utvrđuje, sa ĉetiri glasa prema tri, da nije došlo do povrede ĉlana 10. Konvencije.

 

Saĉinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 13.10.2015. godine, u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.

Françoise Elens-Passos                                Guido Raimondi

Registrar                                                       Predsjednik

U skladu sa ĉlanom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Pravila Suda, zajedniĉko izdvojeno mišljenje sudija Nicolaou, Tsotsoria i Vehabović dato je u prilogu ove presude.

G.R.A.

F.E.P.

 

 

ZAJEDNIĈKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA NICOLAOU, TSOTSORIA I VEHABOVIĆ

Žao nam je što ne možemo da se složimo s mišljenjem većine da je presuda Apelacionog suda, potvrđena od strane Ustavnog suda, kojom su aplikanti proglašeni odgovornima za klevetu, kompatibilna s ĉlanom 10. Konvencije. Naše mišljenje je da ona nije kompatibilna i da je stoga došlo do povrede prava aplikanata na slobodu mišljenja, te na primanje i prenošenje informacija i ideja iz tog ĉlana.

Ĉlan 6. Zakona o kleveti BD iz 2003. godine definira klevetu kao nanošenje štete ugledu osobe „...iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja neĉeg neistinitog...“. Naravno, na domaćim je sudovima da tumaĉe zakon, ali ne postavlja se bilo kakvo pitanje u pogledu znaĉenja i uĉinka relevantne odredbe u predmetnom sluĉaju. Ono o ĉemu je ovdje rijeĉ, ustvari je sljedeće: da li bi nesporne ĉinjenice ovog predmeta mogle eventualno predstavljati osnov za pripisivanje odgovornosti aplikantima.

Kako mi shvaćamo te ĉinjenice, to oĉito nije sluĉaj. Kao prvo, napominjemo da se ne može reći da su aplikanti, u datim okolnostima, odgovorni za objavljivanje spornog pisma. Oni su ga naslovili na nadležne organe vlasti, odnosno međunarodnom supervizoru za BD, predsjedniku Skupštine BD i gradonaĉelniku BD. To je bio dopis veoma ograniĉenog obima koji je bio privatan i povjerljiv, i dostavljen je osobama koje su imale neposredan institucionalni interes u toj stvari, te su tako bile ovlaštene da ga prime. Dopis sigurno nije bio namijenjen za širu publikaciju ili, jezikom ĉlana 6. Zakona o kleveti iz 2003. godine, za pronošenje. To što su aplikanti zadržali pravo da kontaaktiraju medije ukoliko organi vlasti ne poduzmu nikakve mjere, ne umanjuje ovaj argument; da li bi se takva eventualnost i ostvarila, i ukoliko bi, u kojem obliku ili sa kakvim sadržajem, jednostavno nije poznato. Konaĉno, nije reĉeno da bi se aplikanti trebali smatrati odgovornima za kasnije objavljivanje pisma u što, kako je dokazano, nisu bili umiješani ni na koji naĉin.

Pismo o kojemu je rijeĉ u biti se odnosilo na proceduru za imenovanje  direktora javnog radija BD. Sadržavalo je stavove o pitanjima od javnog interesa. Kritiziralo je pristup koji su organi vlasti već zauzeli i prenijelo im „nezvaniĉne informacije“ dobijene u vezi s kandidatom M.S., u smislu da M.S. nije podobna za tu poziciju. Suština svega je u tome da su organi vlasti bili dužni obratiti pažnju na navedene „nezvaniĉne informacije“ te, ukoliko su one osnovane, postupiti na odgovarajući naĉin. Jasno je da su se aplikanti oslonili na organe vlasti da ispitaju razne navode i da ih ocijene.

Ĉinjenica da su se nakon istrage neki od navoda na koje su se te informacije odnosile mogli pokazati neosnovanim ili netaĉnim, sama po sebi  nije mogla poništiti primjerenost komunikacije aplikanata sa organima vlasti. Ono što je relevantno za ovu svrhu jeste ĉinjenica da sami aplikanti nisu iznijeli definitivne ili konaĉne tvrdnje u pogledu ĉinjenica. Jezikom ĉlana 6. Zakona o kleveti iz 2003, ne postoji ništa što su oni uĉinili, a što bi se objektivno moglo smatrati da predstavlja iznošenje neĉeg neistinitog.

Dalje bismo naglasili da se u ovakvim situacijama komunikacija treba posmatrati u kontekstu. Treba voditi raĉuna o potrebi da se zaštiti ugled osobe, ali i o potrebi da se održi povjerenje u javnu upravu ohrabrivanjem ukljuĉivanja građana i rješavanjem njihovih problema. U vršenju svojih građanskih dužnosti građani imaju pravo skrenuti pažnju organa vlasti na relevantne informacije i to doista mogu ĉiniti korištenjem oštrih rijeĉi u nastojanju da ubijede organe vlasti da ispitaju takve informacije kako bi osigurali upravljanje stvarima od javnog interesa na zdravoj osnovi. Osoba ponekad može preći mjeru, a kada se to dogodi, može biti neophodno primijeniti naĉelo proporcionalnosti. U predmetnom sluĉaju, pristup najviših domaćih sudova bio je kao da su aplikanti otišli dalje nego što su smjeli. Ĉak i da je tako, po našem mišljenju, sudovi nisu izvršili svrsishodno ispitivanje relevantnih suprotstavljenih interesa koji su od znaĉaja za proporcionalnost uplitanja države u pravo na slobodu izražavanja iz ĉl. 10.

 __________________________

[1] Konvertibilna marka koristi isti fiksni teĉaj u odnosu na euro koji ima i njemaĉka marka: EUR 1 = KM 1,95583.

 

__________________________________________
Prevod presude preuzet je sa stranice Zastupnika Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava
http://www.mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/odluke/default.aspx?id=170&langTag=bs-BA

 

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF MEDŽLIS ISLAMSKE ZAJEDNICE BRČKO AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 17224/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

13 October 2015

THIS CASE WAS REFERRED TO THE GRAND CHAMBER WHICH DELIVERED JUDGMENT IN THE CASE ON 27/06/2017

This judgment may be subject to editorial revision.

In the case of Medžlis Islamske Zajednice Brčko and others v. Bosnia and Herzegovina, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Guido Raimondi, President,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Nona Tsotsoria,
Krzysztof Wojtyczek,
Faris Vehabović, judges,
and Françoise Elens-Passos, Section Registrar,

Having deliberated in private on 8 September 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 17224/11) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by four non-governmental organisations from Brčko District of Bosnia and Herzegovina (“BD”): the Brčko Branch of the Islamic Community of Bosnia and Herzegovina (Medžlis Islamske zajednice Brčko), the Bosniac Cultural Society “Preporod” (Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”), the Bosniac Charity Association “Merhamet” (“Merhamet” Humanitarno udruženje građana Bošnjaka Brčko Distrikta) and the Council of Bosniac Intellectuals (Vijeće Kongresa Bošnjačkih intelektualaca Brčko Distrikta), on 21 January 2011.

2. The applicants were represented by Mr O. Mulahalilović, a lawyer practising in Brčko. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Agent, Ms M. Mijić.

3. The applicants alleged, in particular, that their right to freedom of expression had been violated as a result of judicial decisions in defamation proceedings which had been brought against them.

4. On 6 February 2014 the complaint concerning the interference with the applicants’ right to freedom of expression was communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. In May 2003 the applicants wrote a letter to the International Supervisor for BD, to the President of the Assembly of BD and to the Governor of BD concerning the appointment of a director of the BD public radio station. They referred, in particular, to M.Sʼs candidacy for that position. M.S. was the entertainment editor at the BD public radio at the material time.

The relevant part of the letter reads as follows:

“We acknowledge and appreciate your support and the effort you put in creating a multiethnic radio...Unfortunately, it appears that there was a major oversight at the very beginning of this important venture. The panel for the selection of the director [of the radio] was created in contravention of the Statute of Brčko District. It is composed of three Serb members, one Croat and one Bosniac. Thus, yet again, the Statute, which requires proportional representation of the three constituent peoples in public institutions, was disregarded...Unfortunately, nothing has been done to correct this. The unofficial information we received to the effect that Ms M.S. was proposed for the position of the radio director by the Serb members of the Panel... although the former director was Bosniac, confirms the above. This proposal is unacceptable, all the more so because it concerns a person who lacks the professional and moral qualities for such a position.

According to the information we received...

in an interview published in “NIN”, discussing the destruction of mosques in Brčko, Ms M.S. said that Muslims were not people, that they did not possess culture and that, accordingly, destroying mosques could not be seen as a destruction of cultural monuments,

... on the radio’s premises ... she made a point of removing from the wall (and tore to pieces) the calendar with the schedule of religious services during the month of Ramadan,

...on the radio’s premises she covered the coat of arms of Bosnia and Herzegovina with the coat of arms of the Republika Srpska,

as the editor of the entertainment programme she banned broadcasting of sevdalinka arguing that that type of song had no cultural or musical value.

We firmly believe that the above-described acts absolutely disqualify Ms M.S. as a candidate for the position of the director of the multiethnic Radio and Television of Brčko District...

We hope that you will act accordingly...

In the absence of any action on your part, we will be forced to contact the media as well as the other competent national and international bodies.”

6. Shortly thereafter the letter was published in three different daily newspapers.

7. On 29 May 2003 M.S. initiated civil defamation proceedings against the applicants and claimed compensation of 50,000 convertible marks (BAM)[1]. M.S submitted that she had learned about the content of the letter shorlty after it had been sent by the defendants, but that she did not know who gave it to the media. After the letter was published, the Governor of BD annulled the proceedings for the appointment of a director of the public radio station.

8. On 29 September 2004 the BD Court of First Instance (“the Court of First Instance”) rejected the claim. It held that the applicants could not be liable for the alleged defamation because they had not published the letter in the media. The relevant part of the judgment reads as follows:

“From the defendants’ letter, it is clear that it was privately sent to the Governor, to the President of the Assembly and to the Supervisor for Brčko District...and it was not sent to the media... [T]he aim of the letter was not dissemination of unverified information to public, but bringing the attention of the competent authorities to certain issues and to enable them to draw certain conclusions on verification of that information.

Having examined the articles published in the media, the court concludes that none of them was published by the defendants in this case.”

9. M.S. appealed against that judgment to the BD Appellate Court ("the Appellate Court"). On 16 May 2005 the Appellate Court quashed the judgment of 29 September 2004 and decided to hold a new hearing.

10. On 11 July 2007 after having examined several witnesses (including the two employees of the BD public radio from whom the applicants received the information presented in their letter), the Appellate Court found that the contested letter contained some value-judgments but also the statements of facts which had been untrue and damaging to M.S.ʼs reputation. It held that for the liability for defamation to be established under section 6(1) of the Defamation Act 2003 it was irrelevant that the applicants did not publish the letter. The Appellate Court ordered the applicants to inform the International Supervisor for BD, the President of the Assembly of BD and the BD’s Governor about the retraction of their statements within 15 days, in default of which they had to pay BAM 2,500 in damage to M.S., together with default interest at the statutory rate from 11 July 2007. They were further ordered to publish the judgment at their own expense.

11. On 15 November 2007 M.S. filed a request for the enforcement of the above judgment to the Court of First Instance. She proposed, inter alia, that the court send the judgment of 11 July 2007 for publication at the applicants’ expense.

12. On 5 December 2007 the Court of First Instance issued a writ of execution.

13. On 12 December 2007 the applicants paid BAM 2,825 (approximately 1,445 euros (EUR)) by way of the enforcement of the judgment of 11 July 2007.

14. On 27 March 2009 the Court of First Instance closed the enforcement proceedings.

15. In the meantime, on 15 October 2007 the applicants complained about the violation of their right to freedom of expression to the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina ("the Constitutional Court").

16. On 13 May 2010 the Constitutional Court held that the interference with the applicants’ right to freedom of expression was “necessary in a democratic society” and concluded that there had been no violation of Article II/3.h) of the Constitution of Bosnia and Herzegovina and Article 10 of the Convention. The relevant part of the decision reads as follows:

“34. At the outset the Constitutional Court notes that the appellants did not deny that their liability for defamation was based on the Defamation Act 2003 and that, therefore, the interference with the right [to freedom of expression] protected by Article 10 of the European Convention was prescribed by law...

35. The impugned judgment was delievered in a civil defamation proceedings initiated by the plaintiff against the appellants...accordingly, the interference pursued the legitimate aim of the protection of the “reputation or rights of others”.

36. What remains to be determined is whether the interference complained of was “necessary in a democratic society”....

...

38. The Constitutional Court considers that the Appellate Court established without doubt that the impugned factual statements about M.S. were false and that the appellants were liable for defamation. From the submissions of the two witnesses, from whom the appellants received the information presented in the letter [concerning the part of the letter in which it was stated that M.S. ‘made a point of removing from the wall (and tore to pieces) the calendar with the schedule of religious services during the month of Ramadan and as the editor of the entertainment programme she banned broadcasting of sevdalinka arguing that that type of song had no cultural or musical value’], the Appellate Court established that there was an evident inconsistency between that what had been said to the appellants and that what they had reported in the letter. Furthermore, the statement from the impugned letter that M.S. gave an interview concerning the destruction of mosques was refuted by another witness who submitted that a subsequent verification had revealed that M.S. had not been the author of the said interview. Finally, the appellants failed to prove the veracity of the allegations that M.S. covered the coat of arms of Bosnia and Herzegovina with the coat of arms of the Republika Srpska. In view of the above, the Constitutional Court considers that in the present case the right of the appellants to report irregularities in the conduct of an official to a body competent to deal with such complaints cannot be premised on ascertaining manifestly untrue facts which go beyond the limit of acceptable criticism of civil servants. Accordingly, the court considers that the Appellate Court correctly concluded that there was ‘a pressing social need’ in the present case [for the interference with the appellants’ right to freedom of expression].

39. Furthermore, the Constitutional Court notes that the Appellate Court awarded non-pecuniary damage to M.S. because her reputation was affected by the untrue statements made in the impugned letter. ...The Constitutional Court has already stated in its previous jurisprudence that a person’s reputation forms part of her personal identity and psychological integrity...

...

43. The appellants...failed to verify the impugned statements beforehand as was their duty. The Appeal Court established that the appellants had damaged M.S.’s reputation by making untrue allegations, which caused her mental anguish...When deciding on the claim in respect of non-pecuniary damage and its amount, the Appellate Court took into account the purpose of those damages, as well as that it should not favour aspirations that are incompatible with its nature and social purpose.

44. [T]he Constitutional Court considers that a measure imposed on the appellants in the present case was proportionate to the aim pursued...The court further considers that the Appellate Court did not go beyond its discretionary power in deciding on the claim in respect of non-pecuniary damage...[T]he Constitutional Court finds that the reasons the Appellate Court gave were ‘relevant’ and ‘sufficient’ within the meaning of Article 10 of the European Convention.

45. In view of the above, the Constitutional Court considers that the interference with the appellants’ right to freedom of expression was ‘necessary in a democratic society’ and that, therefore, there has been no violation of Article II/3.h) of the Constitution of Bosnia and Herzegovina and Article 10 of the European Convention.”

17. On 21 September 2010 the Constitutional Court’s decision was served on the applicants.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Constitution of Bosnia and Herzegovina

18. The Constitution of Bosnia and Herzegovina (Annex 4 to the General Framework Agreement for Peace) entered into force on 14 December 1995.

Article II of the Constitution, in so far as relevant, reads as follows:

“3. Enumeration of Rights

All persons within the territory of Bosnia and Herzegovina shall enjoy the human rights and fundamental freedoms referred to in paragraph 2 above; these include:

...

h) Freedom of expression

...”

B. Defamation Act 2003 (Zakon o zaštiti od klevete Brčko Distrikta, Official Gazette of BD no. 14/03)

19. The relevant provisions of the Defamation Act 2003 of BD read as follows:

“Section 2

...

(a) the right to freedom of expression, guaranteed by the European Convention on Human Rights..., the Constitution of Bosnia and Herzegovin and the Statute of Brčko District, has a fundamental role in a democratic society, in particular where it concerns matters of political and general interest;

(b) the right to freedom of expression protects the content of information and the means of transmitting it...

...

Section 6

Whoever causes damage to the reputation of another by ascertaining or disseminating a falsehood in relation to that person, and by identifying that person to another, shall be liable for defamation.

For a defamation published in the media the responsible persons shall be the author, the editor in chief and the publisher, as well as other person who in any other way supervised the content of the publishing.

Liability for defamation in situations referred to above exists if falsehood was asserted or disseminated with malice or from negligence.

If a defamatory statement relates to a matter of public interest a defendant shall be liable for defamation if he knew that statement was false or negligently disregarded its inaccuracy.

The same standard of responsibility referred to above applies in a situation when defamatory statement was made in relation to a public servant...or a candidate for public office...

Exemptions from liability

Section 7

There is no liability for defamation:

(a) if defamatory statements are value judgments or if they are false only in irrelevant details but are essentially true ...

...

(c) if the assertion or dissemination was reasonable.

...”

C. Civil Obligations Act 1978 (Zakon o obligacionim odnosima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/78, 39/85 and 57/8, and Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina nos. 2/92, 13/93 and 13/94)

20. The relevant provision of the Civil Obligations Act 1978 reads as follows:

“Non-pecuniary damages

Section 200

The court shall award non-pecuniary damages for physical pain, for mental anguish caused by loss of amenities of life, disfigurement, breaches of reputation, honour, liberty or the rights of personality or the death of a close relative, and for fear, if it finds that the circumstances of the case, in particular the intensity of the pain, anguish or fear and their duration, justify such an award, irrespective of any award of pecuniary damages, and even in the absence of pecuniary damage.

When deciding on a claim for non-pecuniary damages and its amount, the court shall take into account ... the purpose of those damages, as well as that it should not favour aspirations that are incompatible with its nature and social purpose.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

21. The applicants complained under Article 10 of the Convention that the domestic courts’ decisions had entailed interference with their right to freedom of expression that could not be regarded as necessary in a democratic society. Article 10 reads:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

A. Admissibility

22. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The applicants

23. The applicants maintained that their intention had been to inform those in authority about certain irregularities in a matter of considerable public interest and to prompt them to investigate the allegations made in the letter. The letter had been sent privately and its subsequent publication had occurred without their knowledge. Moreover, the letter contained their value judgments concerning M.S.’s suitability for the position of a director of the BD public radio station. The subject matter of the letter was of a public interest nature since it concerned the suitability of a candidate for the post of a director of a multiethnic public radio station as well as the selection process.

(b) The Government

24. The Government agreed that there had been an interference with the applicants’ right to freedom of expression, but submitted that it had been prescribed by law, had pursued a legitimate aim and had been necessary in a democratic society.

25. The applicants’ liability for defamation had been established by the Appellate Court which had found that their letter contained both opinions (value judgments) as well as the untrue and damaging factual statements about M.S., who was a public servant at the material time. The applicants had failed to verify these facts before presenting them in the letter. The Constitutional Court upheld those findings. Moreover, considering that the letter was later published, through an unknown source, its content was made available to the general public and the consequences for M.S.’s reputation had become even more serious. Thus, it could not be argued that this case was only about private correspondence between the applicants and the competent authorities. The Government further maintained that it could not be excluded that the applicants had themselves sent the letter to the media.

26. Lastly, in view of the measure imposed on the applicants for defamation, the Government concluded that a fair balance was struck between the applicants’ right to freedom of expression and M.S.’s rights under Article 8 of the Convention.

2. The Court’s assessment

27. It is common ground between the parties, and the Court agrees, that the decisions of the domestic courts and the award of damages made against the applicants amounted to “interference by [a] public authority” with the applicants’ right to freedom of expression under the first paragraph of Article 10 of the Convention. It is also undisputed that the interference was “prescribed by law”, namely section 6 of the Defamation Act 2003, and pursued a legitimate aim, that of the protection of M.S.’s reputation. It follows that the main question to be addressed in the present case is whether the impugned measure was necessary in a democratic society.

28. The test of whether the interference complained of was “necessary in a democratic society” requires the Court to determine whether it corresponded to a “pressing social need”, whether it was proportionate to the legitimate aim pursued, and whether the reasons given by the national authorities to justify it are relevant and sufficient. In assessing whether such a “need” exists and what measures should be adopted to deal with it, the national authorities are left a certain margin of appreciation. This power of appreciation is not, however, unlimited but goes hand in hand with European supervision by the Court, whose task it is to give a final ruling on whether a restriction is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10 (for an analysis of the relevant principles in more detail, see, among many other authorities, Mouvement raëlien suisse v. Switzerland [GC], no. 16354/06, § 48, ECHR 2012 (extracts)).

29. The Court observes that in the present case the defamation claim was born out of the applicants’ private correspondence with the local authorities (see Kazakov v. Russia, no. 1758/02, § 26, 18 December 2008; Sofranschi v. Moldova, no. 34690/05, § 29, 21 December 2010; and Siryk v. Ukraine, no. 6428/07, § 42, 31 March 2011). In the impugned letter the applicants stated their complaints about M.S., who was the editor of the entertainment programme at the BD public radio at the material time and one of the candidates for the post of director of that radio station, as well as about the selection process. They claimed that their intention was to inform competent authority about certain irregularities in a matter of important public interest and to prompt them to investigate the allegations in the letter. While it is true that the impugned statements were subsequently made public, the Court notes that there was no evidence in the domestic proceedings that the applicants had participated in their publication. That was, indeed, the point of view of the first-instance court (see paragraph 8 above). Moreover, the Appellate Court only found the applicants liable for defamation by sending the impugned letter to the authorities competent for taking relevant further steps into the matter and this was upheld by the Constitutional Court. The Court will therefore refrain from taking into consideration any other alleged means of defamation of M.S. by the applicants (see, mutatis mutandisSofranschi, cited above, § 28).

30. The Court has in several cases observed that it may be necessary to protect public servants from offensive, abusive and defamatory attacks which are calculated to affect them in the performance of their duties and to damage public confidence in them and the office they hold (see Janowski v. Poland [GC], no. 25716/94, § 33, ECHR 1999‑I, and Lešník v. Slovakia, no. 35640/97, § 53, ECHR 2003‑IV). The extent to which such protection might be deemed necessary depends on the particular circumstances of the case. In the present case, the Court is ready to accept that a candidate for a position of a director of a public radio may be considered to belong to that category of official. The Government maintained the same (see paragraph 25 above).

31. However, the Court reiterates that, as the applicants set out their grievances in correspondence submitted in their private capacity, the requirements of protection under Article 10 of the Convention have to be weighed not in relation to the interests of the freedom of the press or of open discussion of matters of public concern but rather against the applicants’ right to report irregularities in the conduct of an official to a body competent to deal with such complaints (see Zakharov v. Russia, no. 14881/03, § 23, 5 October 2006; Kazakov, cited above, § 28; and Siryk, cited above, § 42). That citizens should be able to notify competent State officials about the conduct of civil servants which to them appears irregular or unlawful is one of the precepts of the rule of law (see Zakharov, cited above, § 26).

32. Turning to the present case, the Court notes that the applicants’ letter, sent to the highest authorities of BD, contained factual allegations about M.S.’s alleged misconduct as well as some value judgments. In its practice, the Court has distinguished between statements of fact and value judgments. The existence of facts can be demonstrated, whereas the truth of value judgments is not susceptible of proof. The requirement to prove the truth of a value judgment is impossible to fulfil and infringes freedom of opinion itself, which is a fundamental part of the right secured by Article 10 (see Jerusalem v. Austria, no. 26958/95, § 42, ECHR 2001‑II). However, even where a statement amounts to a value judgment, the proportionality of an interference may depend on whether there exists a sufficient factual basis for the impugned statement, since even a value judgment without any factual basis to support it may be excessive (see De Haes and Gijsels v. Belgium, no. 19983/92, § 47, 24 February 1997).

33. The Court observes that in the present case the domestic courts made a distinction between statements of facts and value judgments (contrast with Sofranschi, cited above, § 32). The Appellate Court had premised its finding of the applicants’ liability on inaccuracy of factual statements made in their letter, after having heard the witnesses (see paragraph 10 above). There is nothing in the case-file to indicate that the applicants did not have an effective opportunity to adduce evidence in support of their allegations and to thereby establish their truthfulness (unlike the position in Busuioc v. Moldova, no. 61513/00, § 88, 21 December 2004; Savitchi v. Moldova, no. 11039/02, § 59, 11 October 2005; and Sofranschi, cited above, § 31).

34. The Court notes that the applicants did not resort in their letter to abusive, strong or intemperate language. Moreover, it does not consider that their complaint was vexatious or that it constituted a gratuitous personal attack on M.S. However, as the domestic courts correctly concluded, the applicants had acted negligently in reporting M.S.’s alleged misconduct. It appears that they had simply passed on the information they received without making a reasonable effort to verify its accuracy. In addition, when the applicants were ordered by the Appellate Court to inform the International Supervisor for BD, the President of the Assembly of BD and the BD’s Governor about the retraction of their statements, they failed to do so (see paragraph 10 above).

35. In the overall circumstances of the instant case, the Court finds that the solution of the domestic courts struck a fair balance between the competing interests of the claimant and those of the applicants, and the reasons given to justify their decisions were “relevant and sufficient” and met a “pressing social need”. The Court also had regard to the award of damages made against the applicants in the context of a civil action and did not find it to be disproportionate. Therefore, the Court does not see any serious reason to substitute its own assessment for that of the Constitutional Court which examined the question at issue with care and in line with the principles laid down by the Court’s case-law.

36. Accordingly, there has been no violation of Article 10 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT,

1. Declares, unanimously, the application admissible;

2. Holds, by four votes to three, that there has been no violation of Article 10 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 13 October 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Françoise Elens-Passos                      Guido Raimondi
 Registrar                                         President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the joint separate opinion of Judges Nicolaou, Tsotsoria and Vehabović is annexed to this judgment.

G.R.A.
F.E.P.

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES NICOLAOU, TSOTSORIA AND VEHABOVIĆ

We regret that we are unable to subscribe to the view of the majority that the Appellate Court judgment finding the applicants liable for defamation, as upheld by the Constitutional Court, was compatible with Article 10 of the Convention. We are of the opinion that it was not and that there has therefore been a violation of the applicants’ right to hold opinions and to receive and impart information and ideas under that Article.

Section 6 of the Defamation Act 2003 of BD defines defamation as causing damage to the reputation of a person by “...ascertaining or disseminating a falsehood in relation to that person...”. It is, of course, for the domestic courts to interpret legislation, but no question arises as to the meaning and effect of the relevant provision in the present case. What is at issue is, in effect, whether the undisputed facts of the case could conceivably afford grounds for imputing any liability to the applicants.

As we understand those facts, they clearly do not. We note first that it cannot be said that the applicants were, in the circumstances, responsible for disseminating the letter complained of. They addressed it to the competent authorities, that is to say the International Supervisor for BD, the President of the Assembly of BD and the Governor of BD. It was a very limited communication, which was both private and confidential, and was made to persons who had a direct institutional interest in the matter and were thus entitled to receive it. The letter was certainly not meant for wider publication or, in the words of Section 6 of the Defamation Act 2003, for dissemination. That the applicants reserved the right to contact the media if no action was taken by the authorities does not detract from this argument; whether such an eventuality would have materialised and, if so, in what form or with what content one simply does not know. Lastly, it has not been suggested that the applicants should be held accountable for the ultimate dissemination of the letter, in which they were not shown to have been involved in any way.

The letter in question concerned in essence the procedure for the appointment of a director of the BD public radio. It contained views on matters of public interest. It criticised the approach already taken by the authorities and transmitted to them “unofficial information” received in relation to candidate M.S., to the effect that M.S. was unsuitable for the post. The gist of it all was that the authorities were duty-bound to direct their attention to the said “unofficial information” and, if it was substantiated, to act accordingly. It was clear that the applicants relied on the authorities to inquire into the various allegations and to evaluate them.

The fact that some of the allegations to which that information referred might have been shown, after inquiry, to be unfounded or inaccurate could not by itself vitiate the propriety of the applicants’ communication with the authorities. What is germane to the present purpose is that the applicants themselves made no definite or final assertions as to the facts. In the words of Section 6 of the Defamation Act 2003, there was nothing they did that could fairly be regarded as tantamount to ascertaining a falsehood.

We would further emphasise that in this type of situation the communication should be seen in context. Account should be taken of the need to protect the reputation of the individual but also of the need to maintain confidence in public administration by encouraging the involvement of citizens and addressing their concerns. People are entitled, in the discharge of their civic duties, to bring relevant information to the attention of the authorities and may, indeed, do so in strong terms in an attempt to persuade the authorities to scrutinise such information so as to ensure sound administration in public affairs. A person may sometimes overstep the mark and, where that happens, a proportionality exercise may be necessary. In the present case, the highest domestic courts approached the case as if the applicants had actually gone farther than they should have done. Even if that were the case the courts then failed, in our view, to carry out a meaningful examination of the relevant competing interests bearing on the proportionality of State interference with the right to freedom of expression under Article 10.

 __________________________

[1] The convertible mark uses the same fixed exchange rate to the euro that the German mark has: EUR 1 = BAM 1.95583.

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Član 10 | DIC
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude