Vajnai protiv Mađarske

Država na koju se presuda odnosi
Mađarska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
33629/06
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
08.07.2008
Članovi
10
10-1
10-2
17
29
29-3
35
35-3
41
Kršenje
10
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 10-2) Zaštita prava drugih
(Čl. 17) Zabrana zloupotrebe prava
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione materiae
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Unutrašnje polje slobodne procene
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u predmetu je pokrenut na osnovu predstavke koju je protiv Republike Mađarske podneo mađarski državljanin Atila Vajnai, u kojoj je naveo da je njegova krivična osuda zbog nošenja simbola međunarodnog radničkog pokreta (crvene zvezde) predstavljala neopravdano mešanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja, te povredu članka 10. Konvencije.

Član 269/B krivičnog zakonika podiže na nivo krivičnog dela pronošenje, javnu upotrebu ili isticanje određenih simbola koji se kvalifikuju kao “totalitaristički”, među kojima je i crvena zvezda. Ustavni Sud je jednom svojom odlukom iz 2000. godine potvrdio da je ta odredba u skladu sa Ustavom, objašnjavajući da je javno, otvoreno i nerestriktivno korišćenje takvih simbola teška uvreda svih branitelja demokratije, posebno lica koja su bila progonjena od nacističkog i komunističkog režima. Iz tih razloga, istorijsko iskustvo Mađarske i opasnost koju ti simboli predstavljaju za ustavne vrednosti te zemlje razumno, objektivno i uverljivo opravdavaju njihovu zabranu i pribegavanje krivičnom pravu radi njihovog suzbijanja.

U doba ovih dešavanja, podnosilac predstavke je bio potpredsednik Radničke stranke (Munkáspárt), koja je pripadala levici. On je 2003. godine proglašen krivim za upotrebu totalitarističkog simbola zbog toga što je okačio crvenu zvezdu na jaknu dok je, kao govornik, učestvovao na dozvoljenim demonstracijama održanim u centru Budimpešte. Izricanje kazne je bilo odloženo tokom probnog perioda koji je trajao godinu dana.

Sud je mišljenja da osuđujuća presuda protiv podnosioca predstavke predstavlja mešanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. To mešanje je bilo “predviđeno zakonom” i imalo je legitiman cilj odnosno sprečavanje nereda i zaštitu prava drugih. Kada se sloboda izražavanja vrši kao politički govor - što je bio slučaj sa podnosiocem predstavke – primena restrikcija nije opravdana izuzev u slučaju posebne, imperativne i jasno definisane potrebe društva. Kada se uzmu u obzir brojna značenja crvene zvezde, koja se ne povezuje isključivo sa totalitarističkim idejama, apsolutna zabrana postaje preterana. Iz tog razloga, kao što je slučaj i sa uvredljivim rečima, neophodno je da se izvrši brižljiva analiza konteksta u kojem je ovaj simbol bio upotrebljen. Podnosilac predstavke je nosio crvenu zvezdu na mirnim i zakonitim demonstracijama u svojstvu potpredsednika jedne zvanične levičarske političke stranke i nije imao nikakvu poznatu nameru da se suprostavi pravnoj državi. Vlada nije navela ni jedan slučaj u kojem bi javno isticanje crvene zvezde prouzrokovalo ili čak dovelo do mogućnosti stvaranja nereda u Mađarskoj. Sprečavanje čisto hipotetičke opasnosti u ime preventivne mere za zaštitu demokratije ne može se smatrati takvim da odgovara “imperativnoj socijalnoj potrebi”, a mađarski zakoni predviđaju druge sankcije za zaštitu javnog reda. Pored ostalog, pomenuta zabrana nema nikakve nijanse. Obično isticanje crvene zvezde može proizvesti krivične sankcije, i nisu potrebni dokazi da nošenje takvog simbola predstavlja propagandu totalitarizma. Sud prihvata da nošenje takvog simbola, koji je za vreme komunističke ere bio sveprisutan, može prouzrokovati nelagodu kod lica koja su bila žrtve komunističkog režima i kod njihovih porodica, ali takva osećanja, koliko god bila razumljiva, ne mogu sama po sebi opravdati ograničavanje slobode izražavanja. Skoro dve decenije su protekle od kako je Mađarska prešla na pluralistički režim i ta zemlja, članica Evropske Unije, dokazala je da predstavlja stabilnu demokratiju. Iz navedenih razloga, ne može se smatrati da je osuda podnosioca predstavke odgovorila na “imperativne potrebe društva”.

Stoga je Sud jednoglasno doneo odluku da je član 10 u ovom slučaju prekršen, kao i da onstatacija kršenja predstavlja dovoljno pravično zadovoljenje svake eventualne nematerijalne štete.

Preuzmite presudu u pdf formatu


EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET VAJNAI protiv MAĐARSKE

(zahtjev br. 33629/06)

PRESUDA

STRASBOURG

8. srpnja 2008.

KONAČNA

08/10/2008

Ova presuda je postala konačna temeljem odredbe članka 44. st. 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Vajnai protiv Mađarske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Françoise Tulkens, Predsjednik,
Ireneu Cabral Barreto,
Vladimiro Zagrebelsky,
Danutė Jočienė,
András Sajó,
Nona Tsotsoria,
Işıl Karakaş, suci,
i Sally Dollé, Tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 17. lipnja 2008., donosi slijedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 33629/06) protiv Republike Mađarske što ga je 15. svibnja 2006. mađarski državljanin, g. Attila Vajnai (“podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
  2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. Gy. Magyar, odvjetnik iz Budimpešte. Mađarsku vladu (“Vlada”) zastupao je g. L. Höltzl, zastupnik, Ministarstvo pravosuđa i provedbe zakona.
  3. Podnositelj zahtjeva žalio se da njegova osuda zbog nošenja simbola međunarodnog radničkog pokreta predstavlja neopravdano miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja, te povredu članka 10. Konvencije.
  4. 24. rujna 2007. Sud je o zahtjevu obavijestio Vladu. Sukladno članku 29. st. 3 Konvencije Sud je donio odluku da se osnovanost zahtjeva ispita istovremeno kad i njegova dopuštenost.

POSTUPAK

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1963. i živi u Budimpešti. Činjenice predmeta koje su stranke iznijele, mogu se sažeti kako slijedi.
  2. veljače 2003. podnositelj zahtjeva, u sporno vrijeme zamjenik Predsjednika Radničke stranke (Munkáspárt) – ljevičarske političke stranke – sudjelovao je kao predavač na zakonitom prosvjedu u središtu Budimpešte. Prosvjed je održan na lokaciji gdje se nekada nalazio spomenik Karlu Marxu, koji je uklonjen od strane vlasti. Na jakni koju je podnositelj nosio bila je istaknuta crvena zvijezda petokraka (u daljnjem tekstu kao "crvena zvijezda"), promjera pet centimetara, kao simbol međunarodnog radničkog pokreta. Primjenom odredbe članka 269 / B (1) Kaznenog zakona, policijska ophodnja koja je uredovala na licu mjesta pozvala je podnositelja zahtjeva da ukloni zvijezdu, što isti učinio.
  3. Nakon toga, protiv podnositelja zahtjeva pokrenut je kazneni postupak zbog nošenja komunističkog simbola u javnosti. 10. ožujka 2003. ispitan je u svojstvu osumnjičenika.
  4. ožujka 2004. Središnji Općinski sud u Pešti osudio je podnositelja zahtjeva za kazneno djelo isticanja komunističkog simbola. Dobio je uvjetnu kaznu od godine dana.
  5. Podnositelj zahtjeva uložio je žalbu Županijskom sudu u Budimpešti (Fővárosi Bíróság).
  6. lipnja 2004. sud je odlučio prekinuti postupak i predmet uputiti Europskom sudu pravde (ECJ) radi donošenja odluke o prethodnom pitanju sukladno članku 234. Ugovora o osnivanju Europske zajednice (EZ). Upućivanje - dostavljeno Europskom sudu pravde 28. srpnja 2004. – odnosilo se na pitanje tumačenja načela zabrane diskriminacije kao temeljnog načela prava Zajednice.
  7. Kod upućivanja, Županijski je sud primijetio da se u nekoliko zemalja članica Europske unije (EU), primjerice Italiji, crvena zvijezda ili srp i čekić koriste kao simboli lijevih političkih stranaka. Dakle, sud je uputio pitanje da li je zakonska odredba kojom se zabranjuje isticanje simbola međunarodnog radničkog pokreta i predviđa kazneni progon za isto, diskriminirajuća, kad takvo postupanje u drugoj državi članici EU ne predstavlja povod za kazneno-pravnu sankciju.
  8. listopada 2005. Sud se proglasio nenadležnim za odlučivanje o pitanju upućenom od strane Županijskog suda. Mjerodavan dio odluke glasi:

“... 11  U svom upućivanju, nacionalni sud postavio je suštinsko pitanje, da li načelo zabrane diskriminacije, članak 6. Direktive Vijeća EU 2000/43/EZ od 29. lipnja 2000. o primjeni načela ravnopravnosti osoba bez obzira na rasno ili etničko podrijetlo (SL 2000 L 180, str. 22) i članci 10., 11. i 12. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, proglašene 7. prosinca 2000. u Nici (SL 2000 C 364, str. 1), isključuje primjenu domaće odredbe, odnosno članka 269 / B mađarskog Kaznenog zakona, koji propisuje kazneno-pravu sankciju za isticanje predmetnih simbola u javnosti u postupku koji se vodi s tim u svezi. ...

13. Međutim, Sud nije nadležan raspravljati o primjeni domaćih propisa koji su izvan dosega prava Zajednice i u slučajevima kad predmet spora ni na koji način nije povezan s bilo kojom od situacijama predviđenih međunarodnim ugovorima (vidi Kremzow, st. 15 i 16.).

14. U potpunosti je razvidno kako situacija g. Vajnai ni na koji način nije povezana s niti jednom situacijom predviđenom odredbama međunarodnih ugovora i da su mađarski propisi mjerodavni u predmetnom postupku izvan dosega prava Zajednice.

15. Imajući u vidu navedene okolnosti, utvrđuje se da Sud, sukladno članku 92 (1) Poslovnika, nije nadležan odgovoriti na pitanje upućeno od Fővárosi Bíróság.”

  1. studenog 2005. Županijski sud u Budimpešti potvrdio je osuđujuću presudu protiv podnositelja zahtjeva.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavne odredbe Ustava glase kako slijedi:

Članak 2.

“(1) Republika Mađarska je samostalna i demokratska država kojom vlada zakon...

(3) Ničije ponašanje ne može biti usmjereno na prisilno stjecanje ili uporabu javne vlasti, ili isključivo držanje iste..”

Članak 61.

“(1) U Republici Mađarskoj svatko ima pravo slobodno izraziti svoje mišljenje, i pravo na pristup i distribuciju informacija od javnog interesa.”

  1. Kazneni zakon, koji je u sporno vrijeme bio na snazi, propisuje slijedeće:

Mjere (Az intézkedések)

Uvjetna kazna (Próbára bocsátás)

Članak 72.

“(1) U slučaju prekršaja (vétség) ili kaznenog djela (bűntett) za koje je propisana kazna zatvora u trajanju do najviše tri godine, sud može odgoditi izricanje kazne za određeni rok, rok kušnje, ukoliko postoje razlozi na temelju kojih se može zaključiti da se cilj kazne može adekvatno postići na taj način.”

Članak 7.

“(2) Uvjetna kazna bit će ukinuta i sud će izreći kaznu ako...osoba bude osuđena za kazneno djelo počinjeno za vrijeme trajanja roka kušnje ...”

Kaznena djela protiv države

Članak 139. – Narušavanje ustavnog poretka

“(1) Tko silom ili prijetnjom da će izravno upotrijebiti silu, narušava ustavni poredak Republike Mađarske - posebno, korištenjem oružane sile – kaznit će se za kazneno djelo...”

Kaznena djela protiv javnog reda

Članak 269. – Poticanje protiv zajednice

“Tko širu javnost potiče i poziva na mržnju protiv

(a) mađarskog naroda, ili

(b) nacionalne, etničke, rasne ili vjerske zajednice ili određene skupine stanovništva

kaznit će se za kazneno djelo ...”

Članak 269/B – Isticanje totalitarističkih simbola

“1. Tko (a) distribuira, (b) koristi u javnosti ili (c) ističe svastiku, SS-značku, križ sa četiri jednaka kraka, simbol srpa i čekića ili crvene zvijezde, ili simbol koji prikazuje nešto od navedenog, kaznit će se za prekršaj - a ako je prijestup teži - biti će osuđen za kazneno djelo (pénzbüntetés).

2. Postupanje iz stavka (1) neće biti kažnjivo, ukoliko se simboli koriste u svrhu obrazovanja, znanosti, umjetnosti ili iznošenja povijesnih podataka i opisa suvremenih događaja.

3. Stavci (1) i (2) ne primjenjuju se u slučaju znakova raspoznavanja pojedinih država.”

  1. Zakon o kaznenom postupku propisuje slijedeće:

Članak 406.

“(1) Ponavljanje postupka može se pokrenuti u korist optuženog ako: ...

b) organizacije za ljudska prava ustrojene međunarodnim sporazumom utvrde da je vođenjem postupka ili donošenjem konačne odluke suda povrijeđena odredba međunarodnog sporazuma, pod uvjetom da je Republika Mađarska priznala nadležnost međunarodne organizacija za ljudska prava i da se povreda može otkloniti kroz ponavljanje postupka ...”

  1. U odluci Ustavnog suda br. 14/2000 (V. 12), u postupku ispitivanja ustavnosti članka 269 / B Kaznenog zakona, navodi se sljedeće:

“[...Ne] samo da takvi totalitarni simboli simboliziraju totalitarne režime poznate i osuđivane od strane javnosti, već se od samog početka ogledalo u zakonodavstvu Republike Mađarske da nezakonita djela počinjena od strane takvih režimima treba sagledati zajedno...

Ustavni sud izričito je potvrdio svojim odlukama ... da ne može biti dovedena u pitanje ustavnost jednake ocjene i zajedničkog reguliranja takvih totalitarnih režima...

U desetljećima prije demokratske preobrazbe, samo je isticanje fašističkih simbola i kukastog križa procesuirano ... U isto vrijeme, što razumno proizlazi iz naravi političkog režima, korištenje komunističkih idejnih simbola nije bilo kažnjivo, naprotiv, isti su bili zaštićeni kazneno-pravnim odredbama. U tom smislu, Zakon zaista eliminira ranije neosnovano i neopravdano razlikovanje korištenja pojedinih totalitarističkih simbola...

Konvencija (praksa Europskog suda za ljudska prava) pruža državama članicama široku slobodu diskrecije i procjene što se može smatrati miješanjem koje je "nužno u demokratskom društvu” (Barfod, 1989; Markt Intern, 1989; Chorherr, 1993; Casado Coca, 1994; Jacubowski, 1994). ...

U nekoliko svojih ranih odluka, Ustavni sud je razmatrao povijesnu situaciju kao relevantan čimbenik za ocjenu ustavnosti...

U svojim dosadašnjim odlukama, Ustavni je sud dosljedno ocjenjivao povijesne okolnosti (najčešće, kraj [prijašnjeg] režima) navodeći da takve okolnosti mogu zahtijevati svojevrsno ograničenje temeljnih prava, ali nikada nije prihvatio odstupanje od zahtjeva ustavnosti na temelju činjenice da je došlo do promijene političkog režima...

Ustavni sud ističe da čak praksa Europskog suda za ljudska prava uzima u obzir specifičnu povijesnu prošlost i sadašnjost tužene države prilikom ocjene legitimnosti cilja i nužnosti ograničavanja slobode izražavanja.

U predmetu Rekvényi protiv Mađarske, koji je vezan uz ograničavanje političkih aktivnosti i slobode političke debate policijskih službenika, Sud je svojom presudom od 20. svibnja 1999. utvrdio da "cilj kritičkog stava prema policiji u društvu ne bi trebao ugrožavati i imati za posljedicu slabljenja političke neutralnost članova policije, a taj je cilj prihvaćen i u skladu s demokratskim načelima. Taj cilj ima poseban povijesni značaj za Mađarsku zbog bivšeg totalitarnog sustava u zemlji u kojem se država uvelike oslanjala na izravnu poslušnost policijskih snaga vladajućoj stranci ‘...

U praksi Ustavnog suda, ugrožavanje javnog reda i mira i vrijeđanje dostojanstva zajednice može biti predmet kaznenog prava ako nije izričito usmjereno protiv određene osobe; teoretski, nema druge - manje drastične - mjere dostupne radi postizanja željenog cilj od kazneno-pravne sankcije...

Demokracija pod vladavinom prava usko je vezana za održavanje i upravljanje ustavnim poretkom ...Ustav nije neutralan što se tiče vrijednosti; [Naprotiv,] sadrži vlastiti skup vrijednosti. Izražavanje mišljenja u neskladu s ustavnim vrijednostima nije zaštićeno člankom 61. Ustava...

Ustav predstavlja demokratsku državu pod vladavinom prava i, dakle, mjera donošenja Ustava smatra se snagom demokracije, pluralizma i ljudskog dostojanstva zaštićenog ustavnim vrijednostima; u isto vrijeme, Ustav smatra protuustavnim svako postupanje usmjereno na prisilno stjecanje ili uporabu javne vlasti, ili isključivo držanje iste (članak 2. st. 3). Članak 269 / B propisuje kažnjavanje distribucije i korištenja u sklopu javnog okupljanja te izlaganja u javnosti, simbola koji su se koristili u diktatorskim političkim režimima; režimima u kojima je počinjeno niz nezakonitih radnji en masse i kojima su povrijeđena temeljna ljudska prava. Svi ti simboli predstavljaju despotizam države, simboliziraju negativne političke ideje ostvarene kroz povijest Mađarske u 20. stoljeću, a što je izričito zabranjeno člankom 2. st. 3. Ustava, koji nameće svima obvezu suzdržavanja od takvog postupanja...

Korištenje simbola na način protivan članku 269 / B Kaznenog zakona može izazvati razuman osjećaj prijetnje ili straha na temelju konkretnih iskustava ljudi - uključujući zajednice ljudi - koji su fizički propatili u prošlosti, obzirom da ti simboli predstavljaju rizik od ponavljanja nečovječnih postupanja u svezi s predmetnim totalitarnim idejama.

Po mišljenju Ustavnog suda, ako se – osim u slučajevima zaštićenim kaznenim zakonom - zaštita drugih ustavnih vrijednosti ne može postići drugim sredstvima, kazneno-pravna zaštita sama po sebi ne smatra se nerazmjernom, pod uvjetom da je potrebno osigurati zaštitu od upotrebe takvih simbola. Potreba za takvom zaštitom u demokratskom društvu ovisi o prirodi ograničenja, društvenom i povijesnom kontekstu, i njegovom utjecaju na zahvaćene osobe.

Slijedom iznijetoga, u konkretnom slučaju, ocjena ustavnosti služi zaštiti ostalih ustavnih vrijednosti uz dodatnu zaštitu definiranu kaznenim pravim. Takve vrijednosti demokratska su priroda države pod vlašću zakona sukladno članku 2. st. 1. Ustava, zabranama definiranim u članku 2. st. 3, kao i uvjetima propisanim člankom 70/A Ustava, prema kojima se svi ljudi imaju tretirati po zakonu kao osobe jednakog dostojanstva...

Dopuštanje nesmetanog, otvorenog i javnog korištenja navedenih simbola smatralo bi se, imajući u vidu sadašnji i povijesni kontekst, ozbiljnim vrijeđanjem svih osoba koje se zalažu za demokraciju i koje poštuju ljudsko dostojanstvo te osuđuju ideologiju mržnje i agresije, a posebice bi uvrijedio one koji su bili proganjani od strane nacističkog i komunističkog režima. U Mađarskoj, sjećanja na navedene ideologije koje su obilježene zabranjenim simbolima, kao i nedjela počinjena pod tim simbolima, još uvijek žive u mislima javnosti i zajednicama onih koji su proživjeli progon; te grozote nisu zaboravili. Pojedinci koji su bili izloženi strašnim patnjama i patnjama njihovih srodnika žive među nama. Uporaba spornih simbola prisjeća ih na prošlost, kao i na prijetnje iz tog vremena, nečovječne patnje, progone i smrtonosne ideologije.

Po mišljenju Ustavnog suda, zaista je riječ o mjeri s ciljem zaštite demokratskog društva - i stoga predmetna mjera nije protuustavna - ako, u sadašnjem i povijesnom kontekstu, država zabranjuje određeno postupanje protivno demokraciji, povezano s korištenjem određenih simbola totalitarnih režima: njihovu distribuciju, upotrebu u okviru javnih okupljanja, i javno isticanje...

Ustavna procjena i vrednovanje kazneno-pravnog sankcioniranja postupanja protivnog vrijednostima zaštićenih pravom - odnosno, postupanja protivna zaštiti javnog reda i mira i dostojanstva zajednica koje se zalaže za vrijednosti demokracije - eventualno bi mogla dovesti do drugačijeg zaključka, međutim, budući da korištenje totalitarnih simbola istovremeno vrijeđa obje vrijednosti, to je kumulativni i sinergijski učinak pojačan utjecajem najnovijih povijesnih događaja na današnju situaciju.

Ustavni sud smatra da, imajući u vidu povijesno iskustvo Mađarske i opasnosti koje su prijetile ustavnim vrijednostima u mađarskom društvo, postojanje mogućnosti javnog demonstriranja ponašanja koje se temelji na ideologiji bivših režima, uvjerljivo, objektivno i razumno opravdava zabranu takvih postupanja te primjenu kazneno-pravnih sankcija radi kažnjavanja takvog postupanja. Ograničenje slobode izražavanja iz članka 269 / B st. 1. Kaznenog zakona, u svijetlu povijesnih okolnosti, smatra se odgovorom na nužne društvene potrebe.

Prema Ustavnom sudu, imajući u vidu sadašnji i povijesni kontekst, ne postoji pravno učinkovita mjera osim kaznenog propisa i kazneno-pravnog sankcioniranja (ultima ratio) uporabe simbola iz članka 269 / B st. 1., obzirom priroda kaznenog djela, a osobito tri specifične vrste ponašanja i počinjenja kaznenog djela, zahtijeva nametanje zabrane i ograničenja u cilju zaštite ustavnih vrednota. U drugoj državi sa sličnom povijesnom iskustvom, Kazneni zakon korištenje predmetnih simbola protuustavnih organizacija (oznaka, znački, uniforma, slogana i oblika pozdrava) također definira kaznenim djelom, koje ugrožava demokratsku državu pod vladavinom prava, (oznake, značke, uniforme, slogane i oblici pozdrav) [Strafgesetzbuch (StGB) vom 15. Mai 1871 (RGBl. S. 127) in der Fassung der Bekanntmachung vom 13. November 1998 (BGBl. I, 3322) § 86a.]...

Zakonom nije zabranjeno proizvoditi, pribavljati, zadržati, uvoziti, izvoziti ili koristiti predmetne simbole pod uvjetom da se isti ne koriste u okviru javnog okupljanja. Postoje samo tri specifične vrste postupanja koje zakon smatra protivnima vrijednostima demokratske države pod vlašću zakona (distribucija, korištenja kod brojnijeg javnog okupljanja i javno isticanje simbola), zbog činjenice da takovo postupanje ne samo da "vrijeđa i uzrokuje tjeskobu ili zapanjenost" u javnost, već također uzrokuje strah i prijetnju od omražene ideologije i opasnost da se takva ideologija otvoreno propagira. Takvim ponašanjem vrijeđa se cijelo demokratsko društvo, posebno ljudsko dostojanstvo onih skupina i zajednica koja su najviše propatile zbog teških zločina počinjenih u ime ideologija koje predstavljaju zabranjeni simboli...

Slijedom iznijetoga, mišljenje je Ustavnog suda, da ograničenja propisana člankom 269 / B st. 1. Kaznenog zakona nisu u nerazmjeru s težinom zaštićenih ciljeva, a opseg kazneno-pravne sankcije ograničenja okvalificiran je kao najblaža moguća mjera. Stoga, ograničavanje temeljnih prava definiranih u citiranoj odredbi Kaznenog zakona u skladu je sa zahtjevom razmjernosti...”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je njegovim procesuiranjem zbog nošenja crvene zvijezde povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

“1.  Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice...

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi ... sprječavanja nereda... [ili] ... radi zaštite prava drugih ...”

  1. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A.  Dopuštenost

  1. Vlada je tvrdila da je zahtjev nedopušten sukladno članku 17. Konvencije, koji propisuje kako slijedi:

“Ništa se u ovoj Konvenciji ne može tumačiti kao da uključuje za bilo koju državu, skupinu ili pojedinca neko pravo da se upusti u neku djelatnost ili da izvrši neki čin koji bi smjerali na uništenje prava ili sloboda priznatih u ovoj Konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što se u njoj predviđa.”

  1. Vlada se pozvala na sudsku praksu institucija Konvencije, uključujući odluku Suda u predmetu Garaudy protiv Francuske (odluka od 24. lipnja 2003., br. 65831/01, ECHR 2003-IX (izvaci)). Podsjetili su da je Europska komisija za ljudska prava, u slučaju podnositelja koji su se pozivali na pravo na slobodu izražavanja kod objavljivanja teksta koji vrijeđa sam duh Konvencije i bitne vrijednosti demokracije, primijenila članak 17. Konvencije, te izravno ili neizravno, odbacila njihove prigovore i proglasila njihov zahtjev nedopuštenim (uključeni primjeri Glimmerveen iJ. Hagenbeek protiv Nizozemske, br. 8348/78 i br. 8406/78 (zajedno), Odluka Komisije od 11. listopada 1979., Odluke i izvješća (DR) 18, p. 187, i Pierre Marais protiv Francuske, br. 31159/96, Odluka Komisije 24. lipnja1996., DR 86, p. 184.) Prema stavu Vlade, Sud je naknadno potvrdio taj stav (Lehideux i Isorni protiv Francuske, presuda od 23. rujna 1998., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VII, st. 47. i 53). Štoviše, istaknuli su da je, u predmetu koji se odnosi na članak 11. (W.P. i drugi protiv Poljske, presuda od 2. rujna 2004., br. 42264/98, Izvješća 2004-VII), Sud utvrdio da je “osnovna svrha članka 17. spriječiti totalitarne skupine da, zbog svojih vlastitih interesa, iskorištavaju načela Konvencije.” Slični zaključci doneseni su u predmetima Norwood protiv Ujedinjenog kraljevstva (odluka od 16. studenog 2004., br. 23131/03, Izvješća 2004VII), i Witzsch protiv Njemačke (odluka od 13. prosinca 2005., br. 7485/03).
  2. Budući da prema stavu Vlade, crvena zvijezda simbolizira totalitarne ideje i praksu usmjerenu protiv temeljnih vrijednosti same Konvencije, tvrdili su da samo nošenje – koje je ponašanje neprimjereno u odnosu na žrtve komunističkog režima – predstavlja politiku usmjerenu na povredu prava i sloboda prema Konvenciji. Iako su citirani predmeti primjer zabrane izražavanja rasističkih i antisemitskih ideja koje se odnose na nacističke totalitarne ideologije, Vlada smatra da se sve ideologije totalitarne prirode (uključujući boljševizam koji simbolizira crvena zvijezda) treba tretirati ravnopravno, a njihovo izražavanje treba ukloniti iz okruga zaštite članka 10.
  3. Podnositelj zahtjeva nije se očitovao na tu tvrdnju.
  4. Sud smatra da predmetni zahtjev valja razlikovati od onih na koje se poziva Vlada. S tim u svezi navodi, a posebno u odnosu na predmet Garaudy protiv Francuske (citirano) i Lehideux i Isorni protiv Francuske (citirano), da je u pitanju bilo opravdavanje politike slične nacističkoj. Dakle, utvrđena povreda članka 17. u tim slučajevima proizlazila je iz činjenice da se članak 10. oslanjao na skupine s totalitarnim pobudama.
  5. U konkretnom slučaju, međutim, Vlada nije tvrdila da je podnositelj zahtjeva izrazio prezir prema žrtvama totalitarnog režima (kao primjerice u predmetu Witzsch protiv Njemačke (citirano)) ili da je isti pripadao skupini s totalitarnim ambicijama. Niti dokazi u spisu podržavaju takav zaključak. Podnositelj zahtjeva je, u to vrijeme, bio službeno registriran pripadnik ljevičarske političke stranke i nosio je crvenu zvijezdu na jednom od zakonitih prosvjeda. U takvim okolnostima, Sud ne može zaključiti da je nošenje simbola u tom slučaju bilo namijenjeno zagovaranju ili propagiranju totalitarne ideologije pojedine "totalitarne skupine". To je bio samo simbol zakonitog ljevičarskog političkog pokreta. I za razliku od gore navedenih slučajeva, izražavanje koji je potom sankcionirano u konkretnom slučaju nije vezao za rasističku promidžbu.
  6. Slijedom iznijetoga, Sud smatra da zahtjev ne predstavlja zlouporabu prava iz članka 17. Konvencije . Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. st. 3. Konvencije. Nadalje, utvrđuje kako isti nije nedopušten ni po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Da li je došlo do miješanja?

  1. Podnositelj zahtjeva naglasio je da su ga domaći sudovi osudili za kazneno djelo upotrebe totalitarističkog simbola. Iako je istina da je uvjetno osuđen na rok kušnje od jedne godine te da su se mađarski sudovi suzdržali od izricanja kazneno-pravne sankcije za taj rok, on je mišljenja da ta osuda izvan svake sumnje predstavlja miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja, obzirom je utvrđena njegova kaznena odgovornost.
  2. Vlada je tvrdila da, čak i pod pretpostavkom da osuda podnositelja zahtjeva predstavlja miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja, to je miješanje bilo opravdano sukladno st. 2. članka 10.
  3. Sud smatra da kazneno-pravna sankcija u konkretnom slučaju predstavljala miješanje u pravo podnositelja sadržano u članku 10. st. 1 Konvencije. Štoviše, Sud ponavlja da takvo miješanje predstavlja povredu Konvencije ukoliko isto ne ispunjava uvjete iz st. 2. članka 10. Stoga treba utvrditi da li je predmetno miješanje bilo "u skladu sa zakonom", zatim da li je težilo jednom ili više legitimnih ciljeva utvrđenih u tom stavku odnosno je li bilo "nužno u demokratskom društvu" radi postizanja tih ciljeva.

2. “U skladu sa zakonom”

  1. Vlada je zagovarala stav Ustavnog suda prema kojem je ograničenje prava na korištenje totalitarnih simbola u skladu sa zakonom, saborskim aktom, koji je dovoljno jasan i ispunjava uvjete predvidljivosti.
  2. Sud primjećuje da ta činjenica uopće nije bila sporna između stranaka. Stoga Sud smatra da je miješanje bilo u skladu sa zakonom.

3. Legitiman cilj

a.  Tvrdnje podnositelja

  1. Podnositelj zahtjeva naglasio je da je od mađarske tranzicije iz totalitarnog režima do demokratskog društva proteklo gotovo dva desetljeća. Mađarska je postala članica Vijeća Europe, NATO-a, Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj te Europske unije. Država predstavlja stabilnu demokraciju, u kojoj se od 1990. održalo ukupno pet višestranačkih parlamentarnih izbora. Ljevičarska politička stranka kojoj je pripadao podnositelj, nikada nije bila prozvana za pokušaj svrgavanja vlade. Stranka je sudjelovala u svim parlamentarnim izborima, ali nikada nije prešla izborni prag potreban za dobivanje mjesta u parlamentu. Vlada nije tvrdila da su podnositelj, njegova stranka ili ideologija predstavljali prijetnju političkoj demokraciji u državi. Imajući u vidu navedene okolnosti, legitiman cilj za pokretanje kaznenog postupka protiv podnositelja zahtjeva zbog toga što je nosio crvenu zvijezdu na političkom događaju, nije jasan.

b.  Tvrdnje Vlade

  1. Vlada je ustvrdila da je sporna odredba umetnuta u Kazneni zakon zbog toga što su diktaturom dvadesetog stoljeća prouzročene izuzetne patnje mađarskom narodu. Prikazivanje simbola vezanih uz diktaturu prouzročilo je nelagodu, strah ili zgražanje mnogih građana, a ponekad su tim prikazivanjima povrijeđena i prava pokojnika. Nošenje simbola jednostranačke diktature u javnosti, prema mišljenju Vlade, kosi se sa samom pojmom vladavine prava, te se mora promatrati kao udar na pluralističku demokraciju. Sukladno stavu Ustavnog suda s tim u svezi, Vlada je navela da sporna mjera teži legitimnom cilju i to prevenciji nereda i zaštiti prava drugih.

c.  Ocjena Suda

  1. Sud smatra da se za sporno miješanje može reći da je težilo legitimnom cilju prevencije nereda i zaštite prava drugih.

4. “Nužno u demokratskom društvu”

a.  Tvrdnje podnositelja

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da ne postoji znatnija razlika između fašističkih i komunističkih ideologija i da, u svakom slučaju, crvena zvijezda ne može isključivo biti povezana s "komunističkom diktaturom". U međunarodnom radničkom pokretu, crvena zvijezda - ponekad tumačena kao simbol pet prstiju ruke radnika ili pet kontinenata – od devetnaestog stoljeća smatra se simbolom borbe za socijalnu pravdu, oslobođenja radnika i slobode ljudi, i, općenito, socijalizma u širem smislu.
  2. Štoviše, 1945. Mađarsku i druge države bivšeg Istočnog bloka od nacističke vladavine oslobodila je sovjetska vojska koja je nosila crvenu zvijezdu. Za mnoge ljude u tim državama, crvena zvijezda je povezana s idejom antifašizma i slobode od desničarskog totalitarizma. Ta ideja usvojena je od strane progresivne inteligencije koja je težila obnovi i modernizaciji Mađarske od početka dvadesetog stoljeća.
  3. Podnositelj zahtjeva naveo je da su, prije uspostave demokracije u Srednjoj i Istočnoj Europi, snage sigurnosti totalitarnih režima počinile ozbiljne zločine, a njihov službeni simboli uključivao je crvenu zvijezdu. Ove povrede ljudskih prava ne mogu, međutim, diskreditirati ideologiju komunizma kao takvog, a posebice ne mogu dovoditi u pitanje političke vrijednosti koje simbolizira crvena zvijezda.
  4. Podnositelj zahtjeva je skrenuo pozornost na činjenicu da, za razliku od fašističke propagande (vidi, između ostalog, članak 4. Mirovnog ugovara s Mađarskom zaključenog 1947. u Parizu - Volumen 41 UNTS 135), promocija komunizma nije bila zabranjena instrumentima međunarodnog prava. Crvena zvijezda je predstavljala različite ljevičarske ideje i pokrete, i slobodno se mogla prikazati u većini europskih država. U stvari, Mađarska je bila jedina država ugovornica u kojoj je javno izlaganje crvene zvijezde bilo kazneno djelo.
  5. Konačno, podnositelj zahtjeva je naglasio da Vlada nije dokazala postojanje "nužne društvene potrebe" koja bi zahtijevala opću zabranu javnog izlaganja tog simbola. Po njegovom mišljenju, stabilnost mađarske pluralističke demokracije nije mogla biti ugrožena njegovim korištenjem političkog loga koje izražava ideološku pripadnost i politički identitet. Naprotiv, opća zabrana korištenja crvene zvijezde kao političkog simbola potkopava pluralizam jer sprječava i ostale lijeve političke opcije u slobodnom izražavanju svojih političkih stajališta.

b.  Tvrdnje Vlade

  1. Vlada je tvrdila da u Mađarskoj crvena zvijezda ne predstavlja samo simbol međunarodnog radničkog pokreta, kako je to naveo podnositelj zahtjeva. Nedavna povijest Mađarske izmijenila je značenje istog, te crvena zvijezda simbolizira totalitarni režim čija je ideologija u praksi opravdavala masovna kršenja ljudskih prava i nasilničku vlast. Nošenje tog simbola u javnosti predstavlja namjeru širenja ideologije totalitarne prirode karakteristične za komunističku diktaturu.
  2. Vlada je skrenula pozornost na utvrđenje Ustavnog suda da je sporno ograničenje, uzimajući u obzir povijesno iskustvo mađarskog društva, bilo odgovor na "nužne društvene potrebe" koje su težile legitimnom cilju sprječavanja nereda i zaštiti prava drugih. Taj je sud utvrdio kako se navedeni ciljevi nisu mogli postići blažim sredstvima od onih predviđenih kaznenim pravom. Štoviše, sud je utvrdio da je ograničenje bilo razmjerno ciljevima kojima se težilo, jer je isto po svom opsegu bilo ograničeno, te se odnosilo samo na definirane oblike javnog korištenja takvih simbola, koji su karakteristični totalitarnim ideologijama, i namjeru da se istima propagira ta ideologija. Korištenje takvih simbola za znanstvene, umjetničke, obrazovne ili informativne svrhe nije bilo zabranjeno.
  3. Vlada je također tvrdila da predmetno djelo nije kvalificirano kao kazneno djelo (bűntett), već samo kao prekršaj (vétség), kažnjiv sankcijom ukora (pénzbüntetés) koji predstavlja najblažu kaznu po mađarskom kaznenom pravu. Štoviše, podnositelj zahtjeva je uvjetno osuđen uz rok kušnje, što samo po sebi nije kazna (büntetés), već ‘mjera’ (intézkedés).

c.  Ocjena Suda

(i) Opća načela

  1. Ocjena "nužnosti u demokratskom društvu" zahtijeva od Suda da utvrdi je li miješanje kojem se prigovara odgovaralo "nužnim društvenim potrebama". Države potpisnice imaju određenu slobodu diskrecije i procjene da li takva potreba postoji, međutim to je usko povezano s europskim nadzorom samog zakonodavstva i odluka na koje se odnosi, čak i onda kad su one donijete od strane neovisnog suda. Sud je stoga ovlašten dati konačnu odluku o tome da li je "ograničenje" u suglasnosti s pravom na slobodu izražavanja sukladno člankom 10. (vidi, između ostaloga, u Perna protiv Italije [GC], br. 48898/99, st. 39., ECHR 2003-V, i Udruga Ekin protiv Francuske, br. 39288/98, st. 56., ECHR 2001-VIII).
  2. Zadaća Suda u ispunjavanju svoje nadzorne funkcije nije preuzeti funkciju nadležnih domaćih sudova već revidirati temeljem članka 10. odluke koje sudovi donese u skladu sa svojim ovlastima (vidi Fressoz i Roire protiv Francuske [GC], br . 29183/95, st. 45., ECHR 1999-I).
  3. Konkretno, Sud mora utvrditi jesu li razlozi navedeni od strane domaćih vlasti bili "relevantni i dostatni" da bi opravdali miješanje, te da li je mjera bila "razmjerna legitimnom cilju kojem se težilo" (vidi Chauvy i drugi protiv Francuske, br. 64915/01, st. 70., ECHR 2004-VI). Imajući to u vidu, Sud prihvaća da su domaće vlasti, postupajući sukladno relevantnim činjenicama, primijenile standarde suglasne s načelima sadržanim u članku 10. (vidi, između ostalog, Zana protiv Turske, presuda od 25. studenog 1997., Izvješća 1997-VII, str. 2547-48, st. 51).
  4. Sud nadalje ponavlja da sloboda izražavanja, zajamčena st. 1. članka 10., predstavlja jedan od bitnih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za napredak i ispunjenje svakog pojedinca. Sukladno st. 2., sloboda izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su povoljne, dobroćudne ili neutralne, već također i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju; to su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema "demokratskog društva" (vidi, između ostalih, Oberschlick protiv Austrije (br. 1), presuda od 23. svibnja 1991., Serija A, br. 204, st. 57., i Nilsen i Johnsen protiv Norveške [GC], br. 23118/93, st. 43, ECHR 1999-VIII). Iako sloboda izražavanja može biti predmet iznimki, one se "moraju usko tumačiti" i "nužnost svih ograničenja mora biti uvjerljivo uspostavljena" (vidi, primjerice, The Observer i The Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. studenoga 1991., Serija A, br. 216,str. 29-30, st. 59).
  5. Nadalje, Sud naglašava da na temelju članka 10. st. 2. Konvencije postoji malo prostora za ograničenje političkih govora ili rasprava o pitanjima od javnog interesa (vidi Feldek protiv Slovačke, 29032/95, st.74., ECHR 2001 VIII, i Sürek protiv Turske (br. 1) [GC], br. 26682/95, st. 61., ECHR 1999-IV). U konkretnom slučaju, odluka podnositelja zahtjeva da nosi crvenu zvijezdu u javnosti mora biti smatrana njegovim načinom izražavanja svojih političkih uvjerenja. Prikaz odjevnih simbola spada u domašaj članka 10.

(ii) Primjena općih načela na konkretan slučaj

  1. Nastavno, Sud podsjeća na predmet Rekvényi protiv Mađarske ([GC], br. 25390/94, st. 44-50, ECHR 1999 III), koji se odnosi na slobodu izražavanja i to na ograničavanje određenih političkih prava mađarske policije. U tom predmetu utvrđena zabrana bila je u skladu s člankom 10. Konvencije, obzirom se odnosila na pripadnike oružanih snaga koji su - u specifičnim okolnostima tranzicije u demokraciju - igrali ključnu ulogu u održavanju pluralizma, kojeg su lako mogli potkopati da su izgubili svoju neutralnost. Sud je zaključio da je miješanje u tom slučaju ulazilo u okvire slobodne procjene domaćih vlasti, a osobito imajući u povijesno iskustvo Mađarske u odnosu na predmetne zabrane.
  2. Međutim, Sud smatra da okolnosti ovog slučaja valja razlikovati od gore navedenih slučajeva iz dva razloga. Prvo, g. Vajnai je bio političar koji nije sudjelovao u obnašanju javnih ovlasti, dok je g. Rekvényi bio policajac. Drugo, prošlo je gotovo dva desetljeća od mađarske tranzicije u pluralizam te je zemlja sada stabilna demokracija (vidi Sidabras i Džiautas protiv Litve, br. 55480/00 i br. 59330/00, st. 49, ECHR 2004 VIII , i Rainys i Gasparavičius protiv Litve, br. 70665/01 i br. 74345/01, st. 36, 7. travnja 2005.) Mađarska je postala članica Europske unije, čime je u potpunosti u svoj sustav integrirala vrijednosti Vijeća Europe i Konvencije. Štoviše, ne postoje podaci koji bi sugerirali da prijeti stvarna i prisutna opasnost od političkih pokreta ili stranka koje bi obnovile komunističku diktaturu. Vlada nije dokazala postojanje takvih prijetnji prije donošenja sporne zabrane.
  3. Sud nadalje primjećuje da se argument Ustavnog suda na koji se poziva Vlada tiče opsega diskrecijske slobode koju država uživa u tom pogledu. Međutim, mora se naglasiti da se niti jedan od predmeta na koji se poziva Ustavni sud (Barfod protiv Danske, presuda od 22. veljače 1989., Serija A br. 149;.. Markt intern Verlag GmbH i Klaus Beermann protiv Njemačke, presuda od 20. studenog 1989. , Serija A b. 165;. Chorherr protiv Austrije, presuda od 25. kolovoza 1993., Serija A. br 266-B, Casado Coca protiv Španjolske, presuda od 24. veljače 1994., Serija A, br 285;... Jacubowski protiv Njemačke, presuda od 23. lipnja 1994., Serija A, br. 291) ne odnosi na opseg državne diskrecije u ograničavanju slobode izražavanja političara.
  4. Po mišljenju Suda, kada se sloboda izražavanja ostvaruje kao politički govor - kao u konkretnom slučaju - ograničenja su opravdana, u onoj mjeri u kojoj postoji jasna, određena i nužna društvena potreba. Dakle, u primjeni bilo kakvih ograničenja mora biti jasno sagledan krajnji cilj, posebno kada se radi o simbolima koji imaju višestruko značenje. U takvim situacijama, Sud nalazi opasnost da propisana zabrana simbola može također ograničavati njihovu uporabu u kontekstu u kojem nikakva ograničenja ne bi bila opravdana.
  5. Sud je svjestan činjenice da su masovna kršenja ljudskih prava počinjena pod komunističkim režimom diskreditirala simboličko značenje crvene zvijezde. Međutim, prema mišljenju Suda, taj simbol ne može se promatrati kao nešto što predstavlja isključivo komunističku totalitarnu vladavinu, kao što to implicira Vlada (vidi st. 40. gore). Jasno je da zvijezda još uvijek simbolizira i međunarodni radnički pokret, boru za pravednije društvo, kao i određene zakonske političke stranke aktivne u različitim državama članicama.
  6. Štoviše, Sud ističe da Vlada nije dokazala da je nošenje crvene zvijezde isključivo bilo povezano s totalitarnim idejama, pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da je podnositelj zahtjeva istu nosio prilikom zakonito organiziranog, mirnog prosvjeda u svojstvu potpredsjednika registrirane ljevičarske političke stranke, bez ikakve poznate namjere za sudjelovanjem u mađarskom političkom životu protivnom vladavini prava. S tim u vezi Sud ističe da se pažljivom ocjenom konteksta u kojem se koriste pogrdne riječi može uočiti smislena razlika između šokantnog i uvredljivog govora koji je zaštićen člankom 10., a koji se tolerira u demokratskom društvu.
  7. Stoga Sud smatra da je sporna zabrana preširoka u odnosu na postojanje različitog značenja crvene zvijezde. Zabrana može obuhvatiti radnje i ideje koje su jasno propisane člankom 10. i nema zadovoljavajućeg način za odvajanje različitog značenja inkriminiranog simbola. Doista, mjerodavni mađarski zakon ne pokušava to učiniti. Štoviše, čak i ako su takve razlike postojale, nesigurnosti različitog tumačenja značenja mogle bi obeshrabrujuće utjecati na slobodu izražavanja i prouzročiti cenzuru.
  8. Što se tiče cilja sprječavanja nereda, Sud primjećuje da Vlada nije navela primjere stvarne i predstojeće opasnosti od nereda koji bi bili potaknuti javnim prikazivanjem crvene zvijezde u Mađarskoj. Prema mišljenju Suda, utvrđivanje spekulativne opasnosti, kao preventivna mjera zaštite demokracije, ne može se promatrati kao "nužna društvena potreba". U svakom slučaju, osim predmetne zabrane, prema mađarskom zakonu postoji velik broj sankcija za prijestupe protivne javnom redu čak i ako se ti prijestupi mogu izazvati nošenjem crvene zvijezde (vidi st. 15. gore).
  9. Što se tiče veze između zabrane crvene zvijezde i njezine uvredljive, skrivene, totalitarne ideologije, Sud naglašava da potencijalno širenje te ideologije koja je sama po sebi nepristupačna, ne može biti jedini razlog da se korištenje tog simbola zabrani propisivanjem kazneno-pravne sankcije. Simbol koji može imati više značenja u kontekstu predmetnog slučaja, koji je nošen od strane vođe registrirane političke stranke bez poznatih totalitarnih ambicija, ne može se izjednačiti s opasnom propagandom. Međutim, članak 269/B mađarskog Kaznenog zakona ne propisuje dužnost dokazivanja da prikazivanje simbola ima za cilj totalitarnu propagandu. Umjesto toga, samo isticanje smatra se totalitarnom propagandom, osim ako ono ne služi u znanstvene, umjetničke, obrazovne ili informativne svrhe (vidi st.41 gore in fine). Sud je stava da, ta nekritična značajka zabrane potvrđuje zaključak da je zabrana neprihvatljivog opsega.
  10. Sud, naravno, shvaća da je sustavni teror provođen radi konsolidacije komunističke vladavine u nekoliko zemalja, uključujući Mađarsku, ostavio ozbiljan ožiljak u mislima i srcu Europe. Također se prihvaća činjenica da prikaz simbola koji je bio sveprisutan u vrijeme vladavine tog režima može stvoriti nelagodu među žrtvama režima i njihovim rodbinom, koji s pravom mogu smatrati isticanje tog simbola omalovažavajućim. Međutim, Sud ipak smatra da takvi osjećaji, iako razumljivi, ne mogu sami po sebi postavljati granice slobode izražavanja. Imajući u vidu jamstva Republike Mađarske priznata u pravnom, moralnom i materijalnom smislu žrtvama komunizma, takvi osjećaji ne mogu se smatrati opravdanim strahom. Sud je mišljenja da se, pravni sustav koji ograničava pojedina ljudska prava kako bi zadovoljio javne osjećaje - stvarne ili nerealne - ne može opravdati nužnostima društvenih potreba u demokratskom društvu, budući da društvo mora ostati razumno u prosuđivanju. Da tome nije tako, sloboda govora i mišljenja bila bi podvrgnuta vetu.
  11. Prethodna razmatranja omogućila su Sudu donošenje zaključka da osuda podnositelja zahtjeva zbog nošenja crvene zvijezde ne može predstavljati odgovor na "nužnu društvenu potrebu". Nadalje, mjera kojom je njegov prijestup sankcioniran, iako je relativno blaga, spada u oblast kaznenog prava, što može imati ozbiljne posljedice, pa stoga Sud smatra da kazna nije bila razmjerna legitimnom cilju kojem se težilo. Iz toga slijedi da se miješanje u pravo podnositelja na slobodu izražavanja ne može opravdati na temelju članka 10. st. 2. Konvencije.

Slijedom iznijetoga, došlo je do povrede članka 10. Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A.  Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je iznos od 10.000 Eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda, koja mu je povreda nanesena osuđujućom presudom.
  2. Vlada je smatrala da utvrđenje povrede, samo po sebi predstavlja pravičnu naknadu za podnositelja zahtjeva, imajući u vidu mogućnost da sukladno domaćem pravu zatraži reviziju pravomoćne osuđujuće presude nakon utvrđene povrede.
  3. Sud smatra da utvrđenje povrede predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu za nematerijalnu štetu koju je podnositelj pretrpio.

B.  Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je iznos od 2.000 Eura uvećan za 20% poreza na dodanu vrijednost, na ime troškova postupka pred Sudom. Trošak je obređen u visini koja odgovora pravnom radu od deset sati, i to po cijeni sata od 200 Eura, od čega se 3 sata odnosi na konzultacije sa strankom, 2 sata na izučavanje spisa, 2 sata na pravnu analizu i 3 sata na sastav pismenog očitovanja.
  2. Vlada je osporila taj zahtjev.
  3. Prema praksi Suda, troškovi i izdaci neće biti dosuđeni, osim ako se ne utvrdi da su isti stvarno i nužno nastali i da su bili razumni s obzirom na količinu. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedena utvrđenja i kriterije, Sud u cijelosti usvaja zahtjev podnositelja s naslova troškova postupka.

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava zahtjev dopuštenim;

  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 10. Konvencije;

  3. Presuđuje da utvrđenje povrede predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu za bilo kakvu štetu koju je podnositelj zahtjeva mogao pretrpjeti;

  4. Presuđuje

    1. da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačna u skladu s člankom 44. st. 2. Konvencije, iznos od 2.000 EUR (dvije tisuće eura), u protuvrijednosti mađarske forinte prema tečaju važećem na dan namirenja, na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;
    2. da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;
  5. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 8.srpnja 2008., u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.

Sally Dollé                                                         Françoise Tulkens

Tajnik                                                               Predsjednik                                                   

_____________________________________________________________

 Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (www.coe.int/humanrightstrustfund) 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF VAJNAI v. HUNGARY

(Application no. 33629/06)

JUDGMENT

STRASBOURG

8 July 2008

FINAL

08/10/2008

In the case of Vajnai v. HungaryThe European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Françoise Tulkens, President,
Ireneu Cabral Barreto,
Vladimiro Zagrebelsky,
Danutė Jočienė,
András Sajó,
Nona Tsotsoria,
Işıl Karakaş, judges,
and Sally DolléSection Registrar,

Having deliberated in private on 17 June 2008Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 33629/06) against the Republic of Hungary lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Hungarian national, Mr Attila Vajnai
(“the applicant”), on 15 May 2006.

2.  The applicant was represented by Mr G. Magyar, a lawyer practising in BudapestThe Hungarian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr L. Höltzl of the Ministry of Justice and Law Enforcement.

3.  The applicant alleged that his conviction for having worn the symbol of the international workers movement constituted an unjustified interference with his right to freedom of expression, in breach of Article 10 of the Convention.

4.  On 24 September 2007 the Court decided to give notice of the application to the Government. Under the provisions of Article 29 § 3 of the Convention, it decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1963 and lives in Budapest. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

6.  On 21 February 2003 the applicant, at the material time
Vice-President of the Workers Party (Munkáspárt) – a registered left-wing political party – was speaker at a lawful demonstration in the centre of Budapest. The demonstration took place at the former location of a statue of Karl Marx, which had been removed by the authorities. On his jacket, the applicant wore a five-pointed red star (hereinafter “the red star”)5 cm in diameter, as a symbol of the international workers movement. In application of Article 269/B § 1 of the Criminal Code, a police patrol which was present called on the applicant to remove the star, which he did.

7.  Subsequently, criminal proceedings were instituted against the applicant for having worn a totalitarian symbol in public. He was questioned as a suspect on 10 March 2003.

8.  On 11 March 2004 the Pest Central District Court convicted the applicant of the offence of using a totalitarian symbol. It refrained from imposing a sanction for a probationary period of one year.

9.  The applicant appealed to the Budapest Regional Court (Fővárosi Bíróság).

10.  On 24 June 2004 that court decided to stay the proceedings and to refer the case to the Court of Justice of the European Union (CJEUfor a preliminary ruling under Article 234 of the Treaty establishing the European CommunityThe reference – received at the CJEU on 28 July 2004 – concerned the interpretation of the principle of non-discrimination as a fundamental principle of Community law.

11.  In its order for reference, the Regional Court observed that in several member States of the European Union, such as the Italian Republic, the symbol of left-wing parties is the red star or the hammer and sickle. Therefore, the question arose whether a provision in one member State of the European Union prohibiting the use of the symbols of the international labour movement on pain of criminal prosecution was discriminatory, when such a display in another member State did not give rise to any sanction.

12.  On 6 October 2005 the CJEU declared that it had no jurisdiction to answer the question referred by the Regional Court. The relevant part of the reasoning reads as follows:

11.  By its question, the national court asks, essentially, whether the principle of non-discrimination, Article 6 EU, Council Directive 2000/43/EC of 29 June 2000 implementing the principle of equal treatment between persons irrespective of racial or ethnic origin (OJ L 180, p. 22) or Articles 10, 11 and 12 of the Charter of Fundamental Rights of the European Union, proclaimed on 7 December 2000 in Nice (OJ C 364, p. 1), preclude a national provision, such as Article 269/B of the Hungarian Criminal Code, which imposes sanctions on the use in public of the symbol in question in the main proceedings.

...

13.  By contrast, the Court has no such jurisdiction with regard to national provisions outside the scope of Community law and when the subject matter of the dispute is not connected in any way with any of the situations contemplated by the treaties (see Kremzow, paragraphs 15 and 16).

14.  It is clear that Mr Vajnais situation is not connected in any way with any of the situations contemplated by the provisions of the treaties and the Hungarian provisions applied in the main proceedings are outside the scope of Community law.

15.  In those circumstances, it must be held, on the basis of Article 92 § 1 of the Rules of Procedure, that the Court clearly has no jurisdiction to answer the question referred by the Fővárosi Bíróság.

13.  On 16 November 2005 the Budapest Regional Court upheld the applicants conviction.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

14.  The Constitution of Hungary provides, in its relevant part, as follows:

Article 2

“1.  The Republic of Hungary is an independent and democratic State under the rule of law ...

3.  No ones activity shall aim at the violent acquisition or exercisof power or at its exclusive possession ...

Article 61

“1.  In the Republic of Hungary everyone has the right to freely express his opinion, and, furthermore, to have access to and distribute information of public interest.”

15.  The Criminal Code, as in force at the material time, provided, in so far as relevant, as follows:

Measures (Az intézkedések)
Probation (Próbára bocsátás)
Article 72

“1.  In case of a misdemeanour (vétségor a felony (bűntettpunishable by imprisonment of up to maximum of three years, the court may postpone the imposition of a sentence for a probationary period if it can be presumed with good reason that the aim of the punishment may be just as well attained in this manner.

Article 73

“2.  The probation shall be terminated and a punishment shall be imposed if ... the person on probation is convicted of an offence committed during the probationary period ...

Crimes against the State
Article 139 – Violent change of the constitutional order

“1.  A person who commits an action whose direct objective is to change the constitutional order of the Republic of Hungary by means of violence or by threatening violence – in particular, using armed force – commits a felony ...”

Crimes against public order
Article 269 – Incitement against a community

“A person who incitesbefore a wider public, to hatred against

(a)  the Hungarian nation, or

(b)  a national, ethnic, racial or religious community or certain groups of the population ...

commits a felony ...

Article 269/B – The use of totalitarian symbols

“1.  A person who (a) disseminates, (b) uses in public, or (c) exhibits a swastika, an SS-badge, an arrow-cross, a symbol of the sickle and hammer or a red star, or a symbol depicting any of them, commits a misdemeanour – unless a more serious crime is committed – and shall be sentenced to a criminal fine (pénzbüntetés).

2.  The conduct proscribed under paragraph 1 is not punishable, if it is done for the purposes of education, science, art or in order to provide information about history or contemporary events.

3.  Paragraphs 1 and 2 do not apply to the insignia of States which are in force.”

16.  The Code of Criminal Procedure provides as follows:

Article 406

“1.  Review proceedings may be instituted in favour of the defendant if:

...

(b)  a human rights institution set up by an international treaty has established that the conduct of the proceedings or the final decision of the court has violated a provision of an international treaty promulgated by an act, provided that the Republic of Hungary has acknowledged the jurisdiction of the international human rights organisation and that the violation can be remedied through review.

17.  Decision no. 14/2000 (V. 12.) of the Constitutional Court, dealing with the constitutionality of Article 269/B of the Criminal Code, contains the following passages:

... [N]ot only do such totalitarian symbols represent the totalitarian regimes known to and suffered by the general public, but it has from the very beginning been reflected in the legislation of the Republic of Hungary that the unlawful acts committed by such regimes should be addressed together ...

The Constitutional Court has expressly confirmed in its decisions ... that no constitutional concern may be raised against the equal assessment and joint regulation of such totalitarian regimes ...

In the decades before the democratic transformation, only the dissemination of Fascist and arrow-cross symbols had been prosecuted ... At the same time, resulting reasonably from the nature of the political regime, the use of symbols representing communist ideas had not been punished; on the contrary, they were protected by criminal law. In this respect, the Act does, indeed, eliminate the former unjustified distinction made in respect of totalitarian symbols ...

The Convention (of the European Court of Human Rights) affords States a wide margin of appreciation in assessing what can be seen as an interference which is necessary in a democratic society (Barfod, 1989; markt intern, 1989; Chorherr, 1993; Casado Coca, 1994; Jacubowski, 1994). ...

In several of its early decisions, the Constitutional Court included the historical situation as a relevant factor in the scope of constitutional review ...

In its decisions so far, the Constitutional Court has consistently assessed the historical circumstances (most often, the end of the [previous] regime) by acknowledging that such circumstances may necessitate some restriction on fundamental rights, but it has never accepted any derogation from the requirements of constitutionality on the basis of the mere fact that the political regime has been changed ...

The Constitutional Court points out that even the practice of the European Court of Human Rights takes into account the specific historical past and present of the respondent State when it assesses the legitimate aim and necessity of restricting freedom of expression.

In the case of Rekvényi v. Hungary concerning the restriction of the political activities and the freedom of political debate of police officers, the Court passed its judgment on 20 May 1999 stating that the objective that the critical position of the police in society should not be compromised as a result of weakening the political neutrality of its members is an objective that can be accepted in line with democratic principles. This objective has special historical significance in Hungary due to the former totalitarian system of the country where the State relied greatly on the direct commitment of the police forces to the ruling party ...

In the practice of the Constitutional Court, conduct endangering public order and offending the dignity of communities may be subject to criminal-law protection if it is not directed against an expressly defined particular person; theoretically, there is no other – less severe – tool available to achieve the desired objective than criminal sanction ...

To be a democracy under the rule of law is closely related to maintaining and operating the constitutional order ... The Constitution is not neutral as regards values; [on the contrary,] it has its own set of values. Expressing opinions inconsistent with constitutional values is not protected by Article 61 of the Constitution ...

The Constitution belongs to a democratic State under the rule of law and, therefore, the constitution-making power has considered democracy, pluralism and human dignity constitutional values worth protecting; at the same time, it makes unconstitutional any activity directed at the forcible acquisition or exercise of public power, or at the exclusive possession thereof (Article 2 § 3)Article 269/B orders the punishment of distributing, using in front of a large public gathering and exhibiting in public symbols that were used by political dictatorial regimes; such regimes committed unlawful acts en masse and violated fundamental human rights. All of these symbols represent the despotism of the State, symbolise negative political ideas realised throughout the history of Hungary in the twentieth century, and are expressly prohibited by Article 2 § 3 of the Constitution, which imposes upon everyone the obligation to resist such activities ...

Using the symbols in the way prohibited by Article 269/B of the Criminal Code can cause a reasonable feeling of menace or fear based on the concrete experience of people – including their various communities – who suffered injury in the past, as such symbols represent the risk of having such inhuman acts repeated in connection with the totalitarian ideas concerned.

In the opinion of the Constitutional Court, if – in addition to the subject thus protected by criminal law – the protection of other constitutional values cannot be achieved by other means, criminal-law protection itself is not considered to be disproportionate, provided that it is necessary to have protection against the use of such symbols. Whether or not it is necessary to have such protection in a democratic society depends on the nature of the restriction, its social and historical context, and its impact on the persons affected.

Based on the above, in the present case, the statute under review serves the purpose of protecting other constitutional values in addition to the protected subject defined in criminal law. Such values are the democratic nature of the State under the rule of law mentioned in Article 2 § 1 of the Constitution, the prohibition defined in Article 2 § 3, as well as the requirement specified in Article 70/A of the Constitution, stating that all people shall be treated by the law as persons of equal dignity ...

Allowing an unrestricted, open and public use of the symbols concerned would, in the present historical situation, seriously offend all persons committed to democracy who respect the human dignity of persons and thus condemn the ideologies of hatred and aggression, and would offend in particular those who were persecuted by Nazism and communism. In Hungary, the memories of both ideologies represented by the prohibited symbols, as well as the sins committed under these symbols, are still alive in the public mind and in the communities of those who have survived persecution; these things are not forgotten. The individuals who suffered severely and their relatives live among us. The use of such symbols recalls the recent past, together with the threats of that time, the inhuman sufferings, the deportations and the deadly ideologies.

In the opinion of the Constitutional Court, it is indeed a measure with a view to the protection of democratic society – and therefore not unconstitutional – if, in the present historical situation, the State prohibits certain conduct contrary to democracy, connected to the use of the particular symbols of totalitarian regimes, their disseminationtheir usin front of a large public gathering, and public exhibition ...

The constitutional assessment and evaluation of criminally sanctioning separate violations of the values protected by the law – namely, public order and the dignity of communities committed to the values of democracy – could possibly result in different conclusion; however, since the use of totalitarian symbols violates both values jointly and simultaneously, there is a cumulative and synergic effect reinforced by the present-day impact of recent historical events.

The Constitutional Court holds that the historical experience of Hungary and the danger to the constitutional values threatening Hungarian society reflected in the potential publicly to demonstrate activities based on the ideologies of former regimes, convincingly, objectively and reasonably justify the prohibition of such activities and the use of the criminal law to combat them. The restriction on freedom of expression found in Article 269/B § 1 of the Criminal Code, in the light of the historical background, is considered to be a response to a pressing social need.

According to the Constitutional Court, in the present historical situation, there is no effective legal tool other than the tools of criminal law and penal sanction (ultima ratio) against the use of the symbols specified in Article 269/B § 1; the subjects committing the crime and, in particular, the three specific types of conduct in committing the crime, require restriction for the protection of the aims represented by the constitutional values. In another country with similar historical experience, the Criminal Code also deems it an offence, endangering the democratic State under the rule of law, to use the symbols (flags, badges, uniforms, slogans and forms of greeting) of unconstitutional organisations [Strafgesetzbuch (StGBvom 15. Mai 1871 (RGBl. S. 127) in der Fassung der Bekanntmachung vom 13. November 1998 (BGBl. I, 3322) § 86a.] ...

It is not prohibited by the law to produce, acquire, keep, import, export or even use such symbols provided it is not done in front of a large public gathering. There are only three specific types of conduct mentioned in the law as being contrary to the values of the democratic State under the rule of law (distribution, use in front of a large public gathering and public exhibition), because of the tendency of such conduct not only to insult or cause amazement or anxiety to the public, but also to create express fear or menace by reflecting an identification with the detested ideologies and an intention to propagate openly such ideologies. Such conduct can offend the whole of democratic society, especially the human dignity of major groups and communities which suffered from the most severe crimes committed in the name of both ideologies represented by the prohibited symbols.

...

On the basis of the above, in the opinion of the Constitutional Court, the restriction specified in Article 269/B § 1 of the Criminal Code is not disproportionate to the weight of the protected objectives, while the scope and the sanction of the restriction is qualified as the least severe potential tool. Therefore, the restriction of the fundamental right defined in the given provision of the Criminal Code is in compliance with the requirement of proportionality ...

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

18.  The applicant complained that the fact that he had been prosecuted for having worn a red star infringed his right to freedom of expression guaranteed by Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority ...

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society ... for the prevention of disorder ... [or] ... for the protection of the ... rights of others ...”

19.  The Government contested that argument.

A.  Admissibility

20.  The Government asserted that the application was incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention, in the light of Article 17 which provides:

“Nothing in [the] Convention may be interpreted as implying for any State, group or person any right to engage in any activity or perform any act aimed at the destruction of any of the rights and freedoms set forth herein or at their limitation to a greater extent than is provided for in the Convention.”

21.  The Government referred to the case-law of the Convention institutions, including the Courts decision in Garaudy v. France ((dec.), no. 65831/01, ECHR 2003-IX). They pointed out that, where the right to freedom of expression had been relied on by applicants to justify the publication of texts that infringed the very spirit of the Convention and the essential values of democracy, the European Commission of Human Rights had had recourse to Article 17 of the Convention, either directly or indirectly, in rejecting their arguments and declaring their applications inadmissible (examples included J. Glimmerveen and J. Hagenbeek v. the Netherlandsnos. 8348/78 and 8406/78 (joined), Commission decision of 11 October 1979, Decisions and Reports (DR) 18, p. 187, and Pierre Marais v. Franceno. 31159/96Commission decision of 24 June 1996, DR 86-A, p. 184.) In the Governments view, the Court subsequently confirmed that approach (see Lehideux and Isorni v. France, 23 September 1998, §§ 47 and 53Reports of Judgments and Decisions 1998-VII). Moreover, they pointed out that, in a case concerning Article 11 (see W.P. and Others v. Poland (dec.), no. 42264/98ECHR 2004-VII), the Court had observed that “the general purpose of Article 17 is to prevent totalitarian groups from exploiting in their own interests the principles enunciated by the ConventionSimilar conclusions were reached in the cases of Norwood v. the United Kingdom ((dec.), no. 23131/03ECHR 2004-XI), and Witzsch v. Germany ((dec.), no. 7485/03, 13 December 2005).

22.  Since in the Governments view the red star symbolises totalitarian ideas and practices directed against the Conventions underlying values, they asserted that to wear it – being conduct disdainful of the victims of the communist regime – meant the justification of a policy aimed at the destruction of the rights and freedoms under the Convention. Although the cases cited above concerned the expression of racist and anti-Semitic ideas pertaining to the Nazi totalitarian ideology, the Government submitted that all ideologies of a totalitarian nature (including bolshevism symbolised by the red star) should be treated on an equal footing, and their expression should thus be removed from the protection of Article 10.

23.  The applicant did not comment on this point.

24.  The Court considers that the present application is to be distinguished from those relied on by the Government. It observes, particularly in Garaudy and Lehideux and Isorni (both cited above)that the justification of Nazi-like politics was at stake. Consequently, the finding of an abuse under Article 17 lay in the fact that Article 10 had been relied on by groups with totalitarian motives.

25.  In the instant case, however, it has not been argued by the Government that the applicant expressed contempt for the victims of a totalitarian regime (contrast Witzschcited above) or belonged to a group with totalitarian ambitions. Nor do the elements contained in the case file support such a conclusion. The applicant was, at the material time, an official of a registered left-wing political party and wore the contested red star at one of its lawful demonstrationsIn these circumstances, the Court cannot conclude that its display was intended to justify or propagate totalitarian oppression serving “totalitarian groups”. It was merely the symbol of lawful left-wing political movementsUnlike in the above-cited cases, the expression which was sanctioned in the instant case was unrelated to racist propaganda.

26.  It follows that, for the Court, the application does not constitute an abuse of the right of petition for the purposes of Article 17 of the Convention. Therefore, it is not incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention, within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. The Court further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  Whether there has been an interference

27.  The applicant emphasised that the domestic courts had convicted him of the offence of using a totalitarian symbol. While it is true that for a probationary period of one year the Hungarian courts had refrained from imposing a criminal sanction, in his view it was beyond doubt that there had been an interference with his freedom of expression, since his criminal liability had been established.

28.  The Government submitted that, even supposing that the applicants conviction had constituted an interference with his freedom of expression, that interference had been justified under Article 10 § 2 of the Convention.

29.  The Court considers that the criminal sanction in question constituted an interference with the applicants rights enshrined in Article 10 § 1 of the Convention. Moreover, it reiterates that such an interference will infringe the Convention if it does not meet the requirements of Article 10 § 2. It should therefore be determined whether it was “prescribed by law”, whether it pursued one or more of the legitimate aims set out in that paragraph and whether it was “necessary in a democratic society” in order to achieve those aims.

2.  “Prescribed by law”

30.  The Government reiterated the Constitutional Courts position according to which the restriction on the use of totalitarian symbols was prescribed by law, an Act of Parliament, which was sufficiently clear and met the requirements of foreseeability.

31.  The Court notes that this issue has not been in dispute between the parties. It is therefore satisfied that the interference was indeed prescribed by law.

3.  Legitimate aim

(a)  The applicants arguments

32.  The applicant stressed that almost two decades haelapsed since Hungarys transition from a totalitarian regime to a democratic society. Hungary had become member of the Council of Europe, the North Atlantic Treaty Organisation, the Organisation for Economic Cooperation and Development and the European UnionThe country was a stable democracy, in which five multi-party general elections had been held since 1990. The left-wing party to which the applicant belonged had never been accused of attempting to overthrow the Government. It had participated in all these elections but had never passed the threshold required for gaining a seat in Parliament. The Government have not claimed that the applicant, his party or its ideology would threaten the democratic political regime of the country. In these circumstances, the legitimate aim for instituting criminal proceedings against the applicant for having displayed a red star at a political event remained unclear.

(b)  The Governments arguments

33.  The Government submitted that the contested provision had been inserted into the Criminal Code because twentieth-century dictatorships had caused much suffering to the Hungarian people. The display of symbols related to dictatorships created uneasy feelings, fear or indignation in many citizens, and sometimes even violated the rights of the deceased. To wear the symbols of a one-party dictatorship in public was, in the Governments view, tantamount to the very antithesis of the rule of law, and must be seen as a demonstration against pluralist democracy. In line with the Constitutional Courts position in the matter, the Government contended that the measure in question pursued the legitimate aims of the prevention of disorder and the protection of the rights of others.

(c)  The Courts assessment

34.  The Court considers that the interference in question can be seen as having pursued the legitimate aims of the prevention of disorder and the protection of the rights of others.

4.  “Necessary in a democratic society”

(a)  The applicants arguments

35.  The applicant argued that there was a profound difference between Fascist and communist ideologies and that, in any event, the red star could not be exclusively associated with the “communist dictatorship”. In the international workers movement, the red star – sometimes understood as representing the five fingers of a workers hand or the five continents – had been regarded since the nineteenth century as a symbol of the fight for social justice, the liberation of workers and freedom of the people, and, generally, of socialism in broad sense.

36.  Moreover, in 1945 Hungary and other countries of the former Eastern bloc had been liberated from Nazi rule by Soviet soldiers wearing the red star. For many people in these countries, the red star was associated with the idea of anti-Fascism and freedom from right-wing totalitarianism.
It had been adopted by the progressive intelligentsia seeking to achieve the reconstruction and modernisation of Hungary from the beginning of the twentieth century.

37.  The applicant conceded that, before the transition to democracy in central and eastern Europe, serious crimes had been committed by the security forces of totalitarian regimes, whose official symbols included the red star. These violations of human rights could not, however, discredit the ideology of communism as such, let alone challengthe political values symbolised by the red star.

38.  The applicant drew attention to the fact that, unlike Fascist propaganda (see, inter alia, Article 4 of the 1947 Paris Treaty of Peace with Hungary – volume 41, p. 135), the promotion of communism had not been outlawed by instruments of international law. The red star was understood to represent various left-wing ideas and movements, and could be freely displayed in most European states. In fact, Hungary was the only Contracting State in which its public display was a criminal offence.

39.  Finally, the applicant stressed that the Government had not demonstrated the existence of a “pressing social need” requiring a general ban on the public display of this symbol. In his view, iwas unlikely that the stability of Hungarys pluralistic democracy could be undermined by his using a political logo in order to express an ideological affiliation and political identity. On the contrary, the general ban on using the red star as a political symbol undermined pluralism by preventing him and other
left-wing politicians from freely expressing their political views.

(b)  The Governments arguments

40.  The Government submitted that in Hungary the red star was not only the symbol of the international workers movement, as alleged by the applicant. Recent history in Hungary had altered its meaning to symbolise a totalitarian regime characterised by ideologies and practices which had justified mass violations of human rights and the violent seizure of power. To wear this symbol in public amounted to identification with, and the intention to propagate, the ideologies of a totalitarian nature which characterised communist dictatorships.

41.  The Government drew attention to the Constitutional Courts findings that the restriction at issue, having regard to the historical experience of Hungarian society, had been a response to a “pressing social need” in pursuit of the legitimate aims of the prevention of disorder and the protection of the rights of others. That court had been satisfied that these aims could not have been achieved by less severe means than those of the criminal law. Moreover, ihad found that the restriction had been proportionate to the aims pursued since it had been limited in scope, extending only to some well-defined forms of the public usof such symbolswhich entailed identification with, and the intention to propagate, the totalitarian ideologies represented by them. It had been satisfied that the use of such symbols for scientificartisticeducational or informational purposes was not prohibited.

42.  The Government also submitted that the offence in question was qualified not as a felony (bűntett) but only as a misdemeanour (vétség), punishable with criminal fine (pénzbüntetéswhich was the least severe sanction in Hungarian criminal law. Moreover, the applicant had been put on probationwhich was not a punishment (büntetésbut measure (intézkedés).

(c)  The Courts assessment

(i)  General principles

43.  The test of “necessity in a democratic society” requires the Court to determine whether the interference complained of corresponded to a “pressing social need”. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a “restriction” is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10 of the Convention (see, among many other authorities, Perna v. Italy [GC], no. 48898/99, § 39, ECHR 2003-V, and Association Ekin v. France, no. 39288/98, § 56, ECHR 2001-VIII).

44.  The Courts task in exercising its supervisory function is not to take the place of the competent domestic courts but rather to review under Article 10 the decisions they have taken pursuant to their power of appreciation (see Fressoz and Roire v. France [GC], no29183/95, § 45, ECHR 1999-I).

45.  In particular, the Court must determine whether the reasons adduced by the national authorities to justify the interference were “relevant and sufficient”, and whether the measure taken was “proportionate to the legitimate aims pursued” (see Chauvy and Others v. France, no. 64915/01, § 70, ECHR 2004-VI). In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities, basing themselves on an acceptable assessment of the relevant facts, applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 (see, among many other authorities, Zana v. Turkey, 25 November 1997, § 51Reports 1997-VII).

46.  The Court further reiterates that freedom of expression, as secured in Article 10 § 1 of the Convention, constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individuals self-fulfilment. Subject to Article 10 § 2, it is applicable not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those which offend, shock or disturb; such are the demands of pluralism, tolerance and broad-mindedness, without which there is no “democratic society” (see, among many other authorities, Oberschlick v. Austria (no. 1), 23 May 1991, § 57Series A no. 204, and Nilsen and Johnsen v. Norway [GC], no. 23118/93, § 43, ECHR 1999-VIII). Although freedom of expression may be subject to exceptions, they “must be narrowly interpreted” and “the necessity for any restrictions must be convincingly established” (see, for instance, Observer and Guardian v. the United Kingdom, 26 November 1991, § 59Series A no. 216).

47.  Furthermore, the Court stresses that there is little scope under Article 10 § 2 of the Convention for restrictions on political speech or on the debate of questions of public interest (see Feldek v. Slovakia, no. 29032/95, § 74, ECHR 2001-VIII, and Sürek v. Turkey (no. 1) [GC], no. 26682/95, § 61, ECHR 1999-IV). In the instant case, the applicants decision to wear a red star in public must be regarded as his way of expressing his political views. The display of vestimentary symbols falls within the ambit of Article 10.

(ii)  Application of these principles to the present case

48.  At the outset, the Court reiterates the case of Rekvényi v. Hungary ([GC], no. 25390/94, §§ 44-50, ECHR 1999-III), which concerned, as a matter of freedom of expression, a restriction on certain political rights of Hungarian police officers. In that case, those restrictions were found to be compatible with Article 10 of the Convention, essentially on the grounds that they concerned members of the armed forces who – in the specific circumstances of transition to democracy – were to play a crucial rule in sustaining pluralism, but could equally undermine it if they lost their neutralityThe Court held that the interference in question fell within the national authorities margin of appreciation, especially in the light of the Hungarian historical experience underlying the restriction at issue.

49.  However, the Court finds that the circumstances of the present application are to be distinguished from that case in at least two respects. Firstly, Mr Vajnai was a politician not participating in the exercise of powers conferred by public law, while Mr Rekvényi had been a police officer. Secondly, almost two decades have elapsed since Hungarys transition to pluralism and the country has proved to be a stable democracy (see, in this connection, Sidabras and Džiautas v. Lithuania, nos. 55480/00 an59330/00, § 49, ECHR 2004-VIII, and Rainys and Gasparavičius v. Lithuania, nos. 70665/01 and 74345/01, § 36, 7 April 2005)Hungary has become a member State of the European Union, after its full integration into the value system of the Council of Europe and the Convention. Moreover, there is no evidence to suggest that there is a real and present danger of any political movement or party restoring the communist dictatorship. The Government have not shown the existence of such threat prior to the enactment of the ban in question.

50.  The Court further notes the Constitutional Courts argument relied on by the Government concerning the broad scope of the margin of appreciation which States enjoy in this field. However, it must be emphasised that none of the cases cited by the Constitutional Court (Barfod v. Denmark, 22 February 1989, Series A no. 149; markt intern Verlag GmbH and Klaus Beermann v. Germany, 20 November 1989, Series A no. 165Chorherr v. Austria, 25 August 1993, Series A no. 266BCasado Coca v. Spain, 24 February 1994, Series A no. 285A; and Jacubowski v. Germany, 23 June 1994, Series A no. 291A) dealt with the particular question of the extent of State discretion in restricting the freedom of expression of politicians.

51.  In the Courts view, when freedom of expression is exercised as political speech – as in the present case  limitations are justified only in so far as there exists a clear, pressing and specific social need. Consequently, utmost care must be observed in applying any restrictions, especially when the case involves symbols which have multiple meanings. In such situations, the Court perceives risk that blanket ban on such symbols may also restrict their use in contexts in which no restriction would be justified.

52.  The Court is mindful of the fact that the well-known mass violations of human rights committed under communism discredited the symbolic value of the red star. However, in the Courts view, it cannot be understood as representing exclusively communist totalitarian rule, as the Government have implicitly conceded (see paragraph 40 above)It is clear that this star also still symbolises the international workers movement, struggling for a fairer society, as well certain lawful political parties active in different member States.

53.  Moreover, the Court notes that the Government have not shown that wearing the red star exclusively means an identification with totalitarian ideas, especially when seen in the light of the fact that the applicant did so at a lawfully organised, peaceful demonstration in his capacity as the vice-president of a registered left-wing political party, with no known intention of participating in Hungarian political life in defiance of the rule of law. In this connection, the Court emphasises that it is only by a careful examination of the context in which the offending words appear that one can draw a meaningful distinction between shocking and offensive language which is protected by Article 10 of the Convention and that which forfeits its right to tolerance in a democratic society.

54.  The Court therefore considers that the ban in question is too broad in view of the multiple meanings of the red star. The ban can encompass activities and ideas which clearly belong to those protected by Article 10, and there is no satisfactory way to sever the different meanings of the incriminated symbolIndeed, the relevant Hungarian law does not attempt to do soMoreover, even if such distinctions had existed, uncertainties might have arisen entailing a chilling effect on freedom of expression and self-censorship.

55.  As regards the aim of preventing disorder, the Court observes that the Government have not referred to any instance where an actual or even remote danger of disorder triggered by the public display of the red star had arisen in HungaryIn the Courts view, the containment of a mere speculative danger, as a preventive measure for the protection of democracy, cannot be seen as a “pressing social need”In any event, apart from the ban in question, there are a number of offences sanctioned by Hungarian law which aim to suppress public disturbances even if they were to be provoked by the use of the red star (see paragraph 15 above).

56.  As to the link between the prohibition of the red star and its offensive, underlying, totalitarian ideology, the Court stresses that the potential propagation of that ideology, obnoxious as it may be, cannot be the sole reason to limit it by way of a criminal sanction. A symbol which may have several meanings in the context of the present case, where it was displayed by a leader of a registered political party with no known totalitarian ambitions, cannot be equated with dangerous propagandaHowever, Article 269/B of the Hungarian Criminal Code does not require proof that the actual display amounted to totalitarian propaganda. Instead, the mere display is irrefutably considered to do so unless it serves scientific, artistic, informational or educational purposes (see paragraph 41 above in fine). For the Court, this indiscriminate feature of the prohibition corroborates the finding that it is unacceptably broad.

57.  The Court is of course aware that the systematic terror applied to consolidate communist rule in several countries, including Hungary, remains a serious scar in the mind and heart of Europe. It accepts that the display of a symbol which was ubiquitous during the reign of those regimes may create uneasiness among past victims and their relatives, who may rightly find such displays disrespectfulIt nevertheless considers that such sentiments, however understandable, cannot alone set the limitof freedom of expressionGiven the well-known assurances which the Republic of Hungary provided legally, morally and materially to the victims of communism, such emotions cannot be regarded as rational fears. In the Courts view, a legal system which applies restrictions on human rights in order to satisfy the dictates of public feeling – real or imaginary – cannot be regarded as meeting the pressing social needs recognised in a democratic society, since that society must remain reasonable in its judgement. To hold otherwise would mean that freedom of speech and opinion is subjected to the hecklers veto.

58.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the applicants conviction for the mere fact that he had worn a red star cannot be considered to have responded to a “pressing social need”. Furthermore, the measure with which his conduct was sanctioned, although relatively light, belongs to the criminal-law sphere, entailing the most serious consequences. The Court does not consider that the sanction was proportionate to the legitimate aim pursued. It follows that the interference with the applicants freedom of expression cannot be justified under Article 10 § 2 of the Convention.

There has accordingly been a violation of Article 10 of the Convention.

II.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

59.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

60.  The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of
non-pecuniary damage for the loss of reputation resulting from the judgment against him.

61.  The Government were of the view that the finding of violation would, in itself, provide sufficient just satisfaction for the applicant, given the possibility under domestic law to request the revision of a final criminal judgment after such a finding.

62.  The Court considers that the finding of a violation constitutes sufficient just satisfaction for any non-pecuniary damage which the applicant may have suffered.

B.  Costs and expenses

63.  The applicant also claimed EUR 2,000, plus 20% value-added tax, for the legal fees incurred before the Court. This figure corresponded to 10 hours legal work, charged at an hourly rate of EUR 200, including 3 hours of client consultations, 2 hours to study the file, 2 hours for the legal analysis and 3 hours for drafting submissions.

64.  The Government contested this claim.

65.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court awards the entire amount claimed.

C.  Default interest

66.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

3.  Holds that the finding of a violation constitutes sufficient just satisfaction for any non-pecuniary damage which the applicant may have suffered;

4.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses, to be converted into Hungarian forints at the rate applicable at the date of the settlement;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 8 July 2008, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Sally Dollé                                 Françoise Tulkens
Registrar                                   President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 17 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 4987/2018 od 29.11.2018. Apelacionog suda u Nišu ovom Sadu, u pravnoj stvari tužioca AA protiv tužene BB, radi utvrđenja diskriminacije. Odlučujući o žalbi tužioca protiv presude Višeg suda u Novom Sadu P.410/16 od 19.10.2017. godine i žalbi tužioca protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu P.410/16 od 19.02.2018. godine, Apelacioni sud u Novom Sadu donosi presudu kojom se žalbe tužioca se odbijaju, pa se presuda Višeg suda u Novom Sadu P.410/16 od 19.10.2017. godine i rešenje Višeg suda u Novom Sadu P.410/16 od 19.02.2018. godine potvrđuju.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde